четвртак, јун 07, 2012

BAŠTINA - Bela Hamvaš

 SCIENTIA SACRA II


Rodney Smith

1.
Religija, filozofija, nauka hoće da olakšaju, kao što kažu, životne teškoće, a baština  vraća  čoveka  samom  sebi.

2.
Čovek ovde, u prirodi, ne želi  ništa drugo do da bez smetnji uživa u životu, i zbog  toga, kada religija, filozofija i nauka hoće da olakšaju životne teškoće, one su u službi žeđi za  životom.

3.
Uživanje u životu i to što čovek želi ponovo da dobije sebe, zapravo se međusobno ne isključuje. Ipak, onaj ko uživa u životu, gubi sebe sama, a ko hoće da ponovo dobije sebe, mora da se odrekne neograničenog  uživanja u životu.

4.
 Neograničena  životna  žeđ u čoveku nije njegovo  izvorno ponašanje, nego je  nastalo  zato što je on izgubio nešto  što je važnije od života.  Žeđ - kama Upanišada, Budina trišna, Bemeov Gier – posledica je gubitka  potpunosti primordijalnog egzistiranja. Budući da se  potpunost  izgubila, čovek  je dospeo u degradirano stanje. Mučno  osećanje  nedostatka koje pripada degradiranom stanju čini ga pohlepnim, a tama degradiranog stanja  jeste smetnja  tome da budemo što jeste. Ne treba ukinuti uživanje u životu, nego treba istupiti iz degradiranog stanja. 

5.
Posledica gubitka primordijalnog stanja jeste degradirano bivstvo. Rezultat ovog degradiranog  bivstva  jeste turba, kao što kaže Beme tj. poremećenost. Turba je korupcija uma, morala i telesnosti: pomračeni um, greh i bolest. Religija, filozofija i nauka jesu olakšanje neometanog uživanja u životu.  Baština hoće da uspostavi netaknuto stanje bivstva.

6.
 Žeđ je znak ja, prepoznavanje korumpnranog bivstva. Korumpirano bivstvo živi u tami svoje korupcije. Čovek u ovoj situaciji nije svestan šta se zbiva, čak i protestuje ako biva uznemiravan svetlošću u uživanju života. Zato je život u  pohlepi degradiran, a degradiranost sve više pojačava žeđ. U tom stanju čovek konačno potpuno gubi sebe sama .

7.
Religija, filozofija, nauka stvorile su ogromnu pripravnost prvobitnim sredstvima, kasnije od mašina do institucija i do religioznih učenja i teorije. Sklop spremnosti, ako se u njemu javlja jedinstvo i sistem, naziva se i civilizacijom. Svrha je odbrana i sigurnost. Kuća, grad, država, odeća, pogled na svet, zanati, oružje, imetak, dogme, zakoni. Komplikovan aparat kako bi se teškoće bar malo ublažile. Neobično nije što među olakšicama nema ni jedne stalne. Nije bilo ni sredstva, ni mašine koji nisu podbacili, nije bilo teorije koja se nije srušila, ni znanja čija se pouzdanost nije smrvila, i niko nije oko sebe ispleo takvu zaštitu koja se nije pocepala. Neobično je što nema olakšice koja na neki način ne bi bila uklanjanje ispred stvarnosti. Možda bi je moglo biti, ali je faktički toliko nema da su takozvani tereti lakši nego oni što ih čovek takvim olakšicama preuzima na sebe.

8.
Postoji nešto što čovek želi da olakša i od čega traži zaštitu, od čega se skriva i za šta neće da zna. Ne samo da se zbija u grupe, nego organizuje grupe i ozakonjuje poredak. Propisuje zajednički život, uzalud sve poremeti, opet započinje, ako i zna da neće ići, ipak to radi. Stvara misaone sisteme u kojima nema pravih saznanja čak ni uz puno angažovanje svoje snage. Falsifikuje život, i ako svaki  put bude raskrinkan, dalje to radi, pokušava da okoliši, i ako ne uspe, isto to započinje sa suprotne strane. Nijedna olakšica nije se ispunila, jer se želi da olakša time što se nešto skriva. Nešto bez čega celina  nema nikakvog smisla. Svaka olakšica izvire iz straha od stvarnosti. Zato se čovek brani i prikuplja imetak  i naoružava se i organizuje, skriva se u religiju i pogled na svet, pravi nauku i tehniku, i gradi civilizaciju i plete san o svetovima i narodima, idejama kojih nigde nema.

9.
Civilizacija i sve ono što u nju spada nije učenje, nego stav. Način života koji se kreće u smeru naizgled najlakšeg rešenja. Pruža zaštitu za koju se čini da je  pouzdana, i izmišlja akorde za uklanjanje straha. Nije to udobnost i nije materijalna sigurnost , jer bi onda dovoljan bio debeo zid, topla odeća, ambar i oružje. Ali istovremeno s kućom neizbežno se javlja pogled na svet, i čovek  se skriva ne samo u toplu sobu, nego i u mlak svet svojih misli. Ako izgubi vezu sa sirovom prirodom, to još ne bi predstavljalo nevolju, ali je tu vezu nemoguće prekinuti a da čovek istovremeno ne izgubi ono bez čega je bivstvo besmisleno. Važno je da sve izgleda drugačije nego što jeste.  Naročito ono u čemu se može  prijatno dremuckati.

10.
 Nasuprot sistematičnom olakšanju, što znači izbegavanju stvarnosti religije, filozofije i nauke u civilizaciji i skrivanju čoveka ispred stvarnosti, falsifikovanju života uzrokovanim religijama i strahu od života uzrokovanim religijom -  postoji i drugi stav. Ovo dvoje se  nikada ne meša i ne može se  pobrkati. Uvek  postoji vidvan (zastupnik znanja), i sofos (mudrac), i bodhisatva (prosvetljeni) i iš ha-ruah (duhovni čovek). Postoje oni koji u civilizaciji uzimaju negativan stav. Ne poriču civilizaciju, nego ne prihvataju olakšice. Jer u olakšicama strah od stvarnosti znači da čovek gubi sebe. Falsifikovanje života znači da se gubi smisao bivstva. Vidvai i iš ha-ruah hoće da  ponovo steknu sebe. Sam život je  bez supstancije, a ono što je samo život, nije ništa drugo do prolaznost. Bodhisatva želi ono što može da izdrži i smrt. U civilizaciji ne uzima učešća jer zna da je beznadežna odbrana od nečega od čega se ne može odbraniti, ponajviše se može samo skriti ispred primanja k znanju, ali ako se čovek skrije, on se skriva ispred smisla sebe sama i svoga bivstva. Za sofosa život nije bezuslovno uživanje, i ne želi da se ovde neometano večito nastani. Ali zna da je svojstvo ovoga života, da što se više hoće načiniti lakšim, sve više poremećuje, grči se, gubi svoju vedrinu i lepotu, sjaj, čar i misteriju, istinu i dubinu, gubi svoju tragiku i muziku i poeziju. Ne može se ništa drugo, ko želi da sudeluje u čistoti života, taj mora ponovo steći sebe. Svakovrsne promene u izvornom načinu života donose neproračunljive posledice, jer je svaka promena skrivanje i ne nestaju teškoće, nego stvarnost života. Ko želi samo da uživa u životu, on ga gubi, jer ono što dobija nebitno je i prazno. Ko ga prima sa svim njegovim teškoćama, zajedno sa stvarnošću dobija celinu.

11.
Baština je izvorno bila blizu, neposredno ispod lakog vela civilizacije i samo ju je trebalo dohvatiti. Tokom vremena tonula je sve dublje, i skriva je sve dublji sloj zaštitnog tkanja. Sve je lakše  potonuti u  besadržajni  polusan, i sve je teže naći ono što čoveku vraća njega sama. Prvobitno je bilo dovoljno prenuti se, kasnije je trebalo razoriti cele civilizacije kako bi čovek  dospeo do sopstvene suštine. Ako se povremeno ne ispolji prirodna lomnost civilizacija, ako izvorno smrtna suština religija i nauka i filozofija ne postane očigledna, i opsenolikost olakšica ne raskrinka se sama od sebe, osvešćivanje biva još teže. Ali upravo zato što je čovek  hteo da konačno ostvari olakšanje, kao danas u slučaju tehnike, kategoričkih  ideologija i totalnih država, ove olakšice iz minuta u minut neočekivano pokazuju svoje lice,  i ispostavi se: ono što je stvoreno za zaštitu, najveća je opasnost i  preti potpunim uništenjem čovekovog sveta. Kako bi dobro bilo kada bi se moglo živeti pod manjom zaštitom.

12.
Baština je znanje, i to znanje da život nije samostalan i nije jedini i nije stanje nezavisno od ostalih, krugova bivstva. Ne samo da nema svojstvene suštine, nego je samo prilika koja se otvara za  pribavljanje suštine bivstva. Suštinsku stvarnost koju u osnovama dotiče ljudski život, kaže Šankara, nemoguće je saznati bez baštine. Život potpune vrednosti, kao što kaže Rene Genon, jeste mogućnost stvaranja veze sa svim stanjima bivstva, prevashodno sa stanjima višeg reda nego što je život. Znanje nikada nije sistematično, nego je otvaranje beskraja bivstva, i spoznaja stanja reda višeg od prirodnog stanja života, odnosno od pukog čulno ustanovljivog sveta, stanja višeg reda stvarnosti koje se neprekidno i jeste u životu, i usmerava čovekov život.

13.
Jedna od posledica tame smisla, kvarnosti morala i telesne lomnosti jeste što su se duh i stav
razdvojili. Reč ne pokriva čin, drugačije rečeno, teorija ne pokriva praksu. To je najdublja oznaka korupcije, odnosno najdublja nečistota korumpiranog bivstva. Bez odgovornosti govornika reč nema sadržaja, i ko nešto govori, ali to ne čini, on nije mogao ništa reći, samo brblja. A opet, čin bez reči puki je biološki refleks. Baština, kada čoveku vrati sebe sama, vaspostavlja jedinstvo između reči i čina. Zato je ono što baština kaže: znanje, a istovremeno i praksa. Misao je samo onda važeća ako se ispunila u činu, čin samo onda ako je zasnovan u poretku smisla.

14.
Da bi baština mogla da čoveku vrati sebe, svevremeni čovek treba da  poznaje meru svoga svevremenog stanja. Ta mera jeste osnovno stanje.

15.
Počev od arhaičkih vremena na sve do današnjih dana nije bilo ozbiljnog mislioca koji nije računao na činjenicu osnovnog stanja, međutim, na specifičan način ono je jedva i imenovano. Katkada je nosač oznaku kao hindu setja-Juga, ili grčko zlatno doba. U više slučajeva bilo je oličeno: predstavljalo je osnovno stanje kao hindu Manu, egipatski Menes, ili grčki Minos, kineski Veliki Žuti Gospodar.  U društvima znači primordijalni red koji se razume sam po sebi, i zakonici su se obično donosili uz pozivanje na osnovno stanje. U hindu metafizici to je satjasa-satjam, što znači bivstvo do vrha ispunjeno istinom. U drugoj varijanti sat-čit-ananda, što znači jedinstvo istine bivstva, svetlosti smisla i spasenja. Prema hebrejskoj baštini osnovno stanje je Tora. Kabala uči da čovek  u materici zna celu Toru, ali kad se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.  Zato čovek  zna i ne zna za osnovno stanje. I zato, kada čuje, seća ga se. Čak  zbog toga gravitacija njegovog života jeste da je osnovno stanje jedina mera života, a život nije ništa drugo do realizacija osnovnog stanja. Na početku je čovek, kaže Talmud, video kroz vremena, i oko mu je dosezalo od prvog do poslednjeg vremena, jer je svetlost bila u njegovom posedu. Međutim, kada se čovek  iskvario, Gospod je od njega oduzeo svetlost i sakrio je. Sakrio za koga? Za pravednike. Sakrio gde? U učenje. Kako pravednici stižu do učenja? Svojim životom treba da ga iskopaju.

(...)

Bela Hamvaš
SCIENTIA SACRA II - HRIŠĆANSTVO I BAŠTINA
Prevod: Sava Babić

Rodney Smith



4 коментара:

  1. Анониман7. јун 2012. 09:08

    bela hamvas, mudar i miran. citajuci ga svako postaje bolji.

    ОдговориИзбриши
  2. "Da bi baština mogla da čoveku vrati sebe, svevremeni čovek treba da poznaje meru svoga svevremenog stanja. Ta mera jeste osnovno stanje." - Bela Hamvaš je deo naše baštine...

    Hvala na poseti

    ОдговориИзбриши
  3. Nikad ga pre nisam bila citala, svidja mi se.

    ОдговориИзбриши
  4. Viktorija, drago mi je za ovo tvoje otkriće.
    Srdačan pozdrav

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...