среда, септембар 28, 2011

PESMA VRHOVNE IDEJE – Pol Valeri





Bogdan Prystrom


I

HAJDEMO! Na noge! Izbij. Slušaj!
Slušaj! Probudi se, skrši svoje lance, budi.
Iziđi iz tmina, iz limbova, iz beskrajnih predela, o udaljeni u nepomičnosti potpunoj,
otrgni se od mira, od noći, izroni,
pokreni svoje laktove, ruke, prste, istrgni se, zevni!
Na noge! Na noge! Očvršćaj, nek tvoja snaga se javi!
Stisni zube,
uobliči se u statuu i u visinu, budi spreman! S nogom na tlu.
Ovenčaj se. Uspostavi pogled. Oseti celim telom
da si instrument ovoga dana koji počinje i dela koje te zahteva.
Ja, koja te zovem. Ja, koja ne mogu ništa bez tebe.
Ja, Ideja,
koja s tobom mogu sve,
bejah raspršena, bliska i daleka (kao kap vina u bačvi vode)
u tvojoj suštini.
Priskoči u pomoć! Postani plot i skelet,
budi moj oblik, moje oči, moj jezik, moja kolena.
Budi da budem. Budi da budeš!
Poslušaj, neka ja budem zapovest koju izričeš. Moj glas je tvoj i ti nazireš
moju volju. Ali ti želiš... MENE! Ideju!

II

Prvo me nije bilo. Zatim sam se rodila u tvojim mislima,
bila sam samo jedna među njima. Urođena, nejasna.
Ali ti nisi više samo ti, ti si tvoj život, tvoja krv, tvoji strahovi, tvoje vreme, tvoj glas
tek rob povoljne prilike, moja mogućnost!
Ja sam jedina ideja prilagođena tvom biću, a ti
čovek koji mi odgovara.
Ti si moja mogućnost, ja tvoja jedina i besmrtna propast.
Ja sam došla kao slučaj u uzburkanosti tvoje glave.
Ali ti, drugi slučajevi i drugo lice stvari
kao da su te stvorili za mene.
Na put! U lov! Trči za onim što te oživljuje!
Pomislićeš da sam ja ti, verovaćeš da smo jedno
i pašćeš tek kad naiđeš na skrivenu prepreku...
Tvoje će oči videti ono što ja želim da vidim.
Tvoja obična oštroumnost i sama će se začuditi;
pronaći ćeš takve puteve da ćeš sam sebi bezuman izgledati.
reći ćeš ono što te iznenađuje. Pronaći ćeš se, pošto si
ostvario svoje nemogućeno.
Nećeš shvatiti svoju vlastitu vidovitost.
Tražićeš oproštaj zbog svoje mudrosti i moći
bećeš postiđen zbog takvih dobitaka.
Skrušeno ćeš izgovarati čudesa!...

III

O! Ipak, kakvo čudo predstavlja za mene
to slabašno telo, ta jadna osoba,
to kolebljivo zdravlje,
ti živci uvek ljuti na sebe, upravo to mi je trebalo!
Kakvo čudo koje me oživi! O okolnosti, Čoveče,
Jedina mogućnosti!
Toliko drugih ljudi nije me posedovalo.
Pronašla sam u tvojoj strukturi i tvojoj suštini
trenutak, biće, trenutak bića i biće trenutka!
Istovetnost tvojih uspomena, dana koji je sjao,
priroda tvog sna, tvoje dokolice, tvojih manija,
pronašla sam
u tvojim slabostima svoju hranu,
u tvojim zabludama svoju mogućnost,
u tvojim gađenjima jednu priliku...
Sada, uzajamno pripadamo. Spajamo se,
volimo se!
Ti si moj Lud-zbog-mene: TVOJA IDEJA.


MELANŽ - Pol Valeri


Bogdan Prystrom





MELANŽ - Pol Valeri





Oswaldo Guayasamin



SMESA JESTE DUH

Proza, stih, sećanja, izreke il’ slike
sve što stiže iz sna, iz ljubavnog stana,
sve što bozi daju kroz lepe prilike
tvori ovaj Album odlomaka mojih dana.

Čas bezazlen, sulud, ljubak, pun čudesa,
rob muhe il’ vladar koji zakon da,
duh je u stvari ta smesa
iz koje, svakoga trena, isčiljuje JA
  





O LJUDIMA


I

POLIDOR  bejaše turoban. Pročitao je reči koje su ga ranjavale, bockale, kvarile ideju za koju je verovao da ljudi imaju o njemu.

Ezon ga susrete, prozre i reče mu:
-    Nešto vas muči. Jedete li dobro?
-    Jako dobro.
-    Spavate li dobro?
-    Prilično.
-    Obaveze?
-    To ide.
-    A... nežnost?
-    Verujem da volim, i verujem da sam voljen...
-    Kako ste vi srećni! Nedostaje vam samo osećanje pa da to budete. Jedna hartija vas muči, a sve ono što je važno ide ne može bolje.


II

Čovek treba da se plaši samo sebe – svoga potencijala patnje.


III

Duhovno stanje poricanja često prethodi prilici kad treba poricati. Još pre nego što si progovorio, ako si mi antipatičan, moje poricanje, je spremno, ma šta ti imao da kažeš – jer ja u stvari poričem Tebe.
Toga često ima u odnosima generacije koja dolazi sa onom što koja jeste, kao i u odnosima jedne nacije sa drugom.
U svim državama, svim režimima i svim društvima, kad politika zavisi od mišljenja, bez obzira na to kakav bio iskrsli problem, sukob, događaj, teškoća ili posao, pre bilo kakvog ispita kao posle bilo kakvog dokazivanja, ništa se ne može: Sva srca (kao što kaže Biblija) su kruta, ili još više skrućuju se u istom trenutku, jedva naslućujući, nanjušujući miris protivnika.


IV

Jedni su dovoljno glupi da se vole, drugi da se mrze. Dva načina da se prevarimo.


V

Dva čoveka se svađahu. Epiteti se izmenjivahu tako živahno i ubrzano da se više nije znalo ko daje, ko prima.
Stanka između odgovora postaje tako kratka da se približavala namanjem mogućem trajanju, nalik trajanju odgovora kakvog duha koji odgovara samom sebi, do te mere da su ta dva protivnika činila nekakvo istinsko jedinstvo. – Svako je mogao smatrati usta onog drugog za svoja.


Oswaldo Guayasamin


ŽIVOT I BOGASTVO

BOGASTVO uvećava život u onoj meri u kojoj uvećava mogućnost, koja je sam osećajni život. Život je očuvavanje mogućnoga.


NEŽNOST

NEŽNOST i nežnost ostvaruju zajedno jedinstvo stvarnosti – ili žele da ga ostvare. Nežnost je težnja da se u punoj slabosti prepustimo toj nasladi što smo slabi. Ali otkuda stiže to „zadovoljstvo“? Ta slabost, tačno je, to razneženje – priprema nastup krajnje snage.


Oswaldo Guayasamin

O LJUDIMA


I

OČISTITE zemlju od taštih, glupih, slabih srcem i duhom; istrebite lakoverne, stidljive, duše koje čine gomilu; uništite licimerne; razorite surove, i bilo kakvo društvo postaje nemogućno.
Traba u ime nužnosti, da bi red vladao, da ima puno ljudi veoma osetljivih na javne počasti i priznanja; mnogo je ljudi bez otpora pred rečima koje ne shvataju, pred tonom i verbalnim nasiljem, obećanjima, nejasnim i smešnim slikama, utvarama i idijotima govora. Potrebna je u tome i izvesna srazmernost prilično krvoločnih pojedinaca da bi uneli u red količinu neljudskosti koja mu je potrebna: potrebno je takođe da u svemu tome ni najodvratiniji poslovi ne obeshrabruju. Najzad, važno je da postoji izvesna količina samoživih bića, da i kukavičluk bude opšta stvar, i tako politički jači od hrabrosti.
Ali ako su svi ti tipovi nesavršenstva neophodni, upravo zbog svojih nesavršenstava, životu jednog društva, kako i zašto su podcenjeni, ozloglašeni, osuđeni u ličnostima mišljenjem koje se širi upravo u tom društvu? Opšta bezbednost, stabilnost, napredak ipak počivaju na njima.


II

Evo naj“dubljih“ pitanja sveta:
-    Kako to da nisi mislio o tome?
-    A kako to da si ti mislio?


III

„Budućnost“ je osetljiviji deo trenutka.


IV

Među prstima svoje gospodske ruke Eliza je, ipak, imala jedan običnog izgleda i veličine. Osećala je u sebi ponekad kakav ton, nekakav pokret, nekakavu „misao“ nižeg reda. Tada bi gledala taj običan prst, kao seljaka uljeza u krug plemića, i pomislila je na kakvog pretka proste krvi. Plašila se (ili je želela) da će se u njenom životu pojaviti slabost prema kakvom čoveku bez porekla, trenutak nedolično srozane nežnosti, što je ta malenkost nedostojnog nasleđa možda nagoveštavala.


V

Duh leti od gluposti do gluposti kao ptica od grane do grane.
Ne može drukčije da čini.
Bitno je da se ni na jednoj ne oseti čvrstim.
Već uvek nespokojan i krila spremnog da pobegne, ta veća i poslednja mogućnost.



Oswaldo Guayasamin

PESNIKOVA RADNJA

VIDI se iza stakla, u plavom odelu, lica promenljivog kao vreme. Čas mlado, čas veoma staro.
On radi, a ljudi se zaustavljaju da ga satima posmatraju... niko se ne ruga. Iza njega, veliki točak od izrezbarenog drveta koji se vrti u jednom smeru, u drugom; i ponekad tako brzo da se žbice uopšte ne vide; ponekad veoma polako.

To je točak s rečima.

Na belom listu pred njim vidi se njegov pogled koji ozaruje, obasjava okolinu njegove ruke, onako kako se ona pomera i kako stil kojim se pokreće zacrtava slova.

Vidi se kako glavom udara svoj ritam....


Oswaldo Guayasamin





уторак, септембар 27, 2011

LAKI BOLOVI - Marko Stojkić







Ruke


Bestelesno. Zinule oči
u prazno. Voleti, prekoračiti
ovlašćenje, kandžama
milovati. A ptica toči
poj po dužnosti.
Devica s rancem
kasni na čas.
I ovaj život nije zbog nas. 

Prebroj ostatke, biće
da smo precenili
poglede i tela, trošnost
zavičaja. Dignimo
čela. Kako. 

Simfonija razlomljena
u previše
činova, rasuto
svetlo, porođajne muke.

Jedan let, a tako,
sve tako bestelesno. 

I krvave krvave ruke.



Arbebuk




 Obale


Bačena pisaljka. Čemu.
Talasi zauzdani, hodao sam
slušao pričao klimao glavom,
tamo neki galeb,
tamo neki čamac,
razbaštinjeni dodiri,
imitacija života rekao bih,
a ove reči tek pena...

I svaki put kada odeš
umre negde jedan mornar
u luci, zadihan,
sa tvojim licem pred očima.
Sve je plaćeno sem poljubaca.
Makro isteruje nesrećnicu,
seđuje sobu, jevtin hotel,
recepcija zove novinare,
diskretno šuškanje novčanica,
slana voda žednom, slatka smrti...

Zamisli konje razularene,
pomahnitale kaluđerice,
zamisli, dva popa tajno
žderu pečenje u vreme posta,
ljudi su, zamisli.
I ove prašnjave obale,
đubrište ideja,
plač novorođenčeta, pobune,
primirja, bure, opet pobune
i tamo neka
podatna uzmi me voli me,
koža sjajna koža meka koža mokra,
a ove reči tek pena...





Arbebuk



Laki bolovi


Pusti me opet
da verujem, bila bi to
savršena smrt -
krijumčarenje svile,
kostiju, droge, iznutrica,
zatrpavanje krivice, kobno
komadanje - izgubiti se
u tuđim dvorištima,
posteljama, 

dok prostireš čaršav,
belu ravnicu
(znam, zlu ne trebalo, stare
veštičje mantre, konci,
beli luk, petlova kresta),
vidim mirenje sa sudbinom
i vlast, dok prostireš čaršav,
belu pučinu, jer 

besani smo svedoci,
na mrtvoj straži neprimećene ptice,
dva osmeha na puškomet, bilo bi to
savršeno bekstvo
(stari sofizmi: ti si ja,
ja sam ti, mi smo mi i slično),
u nedogled isplažena priča,
palacanje mislima,
laki bolovi - 

znam, reći ćeš,
kosti su procvetale, puzavice
zaklonile zid i opet
jedan pogled s prozora u suton,
poneki suncokret i svaka
noć nam je kratka,
sviće već, reći ćeš, bio bi to
savršeni let.



Arbebuk


Ovaj dan što se smeje


Obećaj
raspevanu bedu u ostacima
urni. Sveci i preci
ne plode zemlju. Budućnost,
to je ona zabranjena iskra,
urođena mana da ne vidimo
ovaj dan što se smeje,
tvoje bokove u plesu,
korake.

Obećaj
dok perači ulica prosipaju bluz.
Ovo je ničija zemlja i mi nemamo
para za poljupce,
struju, kiriju, hleb,
nemamo para
za ovo manito rasipanje
psovki, ljubavi, suza.

Obećaj
zaborav ili bar
jedno novo pamćenje. Buka,
sve ono što sam razbio
i rasturio tražeći te
oskrnavljenu tolikim
pokušajima bekstva.
Danas si vesela. Eno ih,
farovi, prozori, neba,
gledaju nas.



Arbebuk



IZVOR: MAGELANOVA BUSOLA


МАГЛЕ НА ЦЕРЕТЕРУ - Белатукадруз




Arbebuk


***

Окупио нас је ветар, сутон, пепео јоргована,
тамјан, шумадијски чај, сузе, или Прва љубав
усправљена као славска свећа, припаљена?
Окупио нас је око неугаслог огњишта
на састанак који се не одлаже -
хук ветра, глас сове, или лавеж паса
што се заплиће у облаке од којих се
не види небо?
Између жбунова шимшира затитра
месечев зрак. О, Месече,
зашто си заклонио Оца нашег
и бестелесне силе?
Дуго траје тај хук ветра
и невреме, у чије је повесмо упредено
скичање пса, интервали тишине,
наша носталгија и снови...
Окупио нас је Час да се загледамо
у једну једину тачку:
у висини,
у дубини,
у даљини.
Између облака се виде отоци морски,
чудесни гребени,
корални спрудови и корална острва.
Небо је непоновљиво позориште:
ако се човек удуби погледом
у једну једину тачку.
Трећу димензију може видети
свако чији се молитва и поглед примају..
Свако ко има треће око на челу...
Окупила нас је бестелесна сила...






недеља, септембар 25, 2011

NEBO - Rudolf Štajner


Predavanja iz ciklusa: Nebo, pakao i problem zla
Rudolf Stainer
Berlin, 16 travnja 1908
Prevod: Charleston


Antoni Gaudi - Sagrada Familia



Danas sa predmeta koji su nas zaokupljali ove zime prelazim na proučavanje temelja iz kojih je nastao koncept „neba“; dakle pred jednako sam teškim zadatkom kao što je bio onaj da vam pričam o „paklu“.

Ovdje smo suočeni s konceptom što su ga razne religijske grupe već uvelike izgubile, iako ostaju vezane uz njega jednim ispravnim duhovnim instinktom. No to je istovremeno i koncept s kojim se izruguju i odlučno ga odbacuju svi koji u današnjem duhovnom životu žele imati utjecaja i koje se u najširim krugovima smatra duhovnim autoritetima. Velikom broju ljudi koncept „neba“ danas predstavlja cilj i sadržaj najstrastvenijih poleta srca. Mnogo duša iz njega crpi ono što podržava njihovu vjeru i tješi ih u najtežim trenucima. Istovremeno mnogi u tom konceptu vide samo izraz onoga što se nalazi u srži ljudskih predrasuda.

Dovoljno je da usmjerimo našu pažnju na izvjesne duhovne simptome o kojima mnogi pričaju, da bismo uvidjeli kolika je moć prepreka koje današnjeg čovjeka sprečavaju da uvidi predrasude onoga što nas sada treba zaokupiti.

Ne treba se čuditi – još manje se tome treba čuditi onaj koji o tome priča ovako kao ja danas – ako se veliki dio onoga što će biti rečeno bude smatralo vrhuncem fantastike i mističnog delirija. Naše će nam razmišljanje pokazati koliko je bitno skrenuti pažnju na osnove jednog takvog koncepta, naročito u naše doba.

Mnogi među vama poznaju čovjeka kojega se općenito smatra prosvijetljenim i čija su djela u zadnje vrijeme napravila golemi odjek u njemačkom kulturnom životu, pa i šire. Daleko od toga da želim podcijeniti izuzetne zasluge što ih je taj čovjek postigao u uskom području prirodnih znanosti. Mogli ste ustanoviti, slušajući moja predavanja, da nikad ništa drugo ne radim osim što izlažem ono što se istražuje na području duhovne znanosti, i to vodeći računa o rezultatima moderne prirodne znanosti te nastojeći uskladiti ovo dvoje. Pa ipak, nedavno se na nekoliko mjesta moglo čuti predavanje Augusta Forela o „Životu poslije smrti“ i svima onima koji bi voljeli znati kako je s gledišta duhovne znanosti moguće tako potpuno pogrešno predstaviti stvari koje se tiču ove teme savjetujem da dobro prouče spomenuto predavanje. Zaključci koji se mogu izvući s obzirom na fenomene ove vrste izneseni su u mome časopisu Lucifer Gnoza, gdje ćete isto tako pronaći nekoliko članaka o povezanosti duhovne i prirodne znanosti. Upravo je tridesetpeti broj posvećen tezama koje vode do ovih povezanosti i njihove usklađenosti, pogotovo tamo gdje se duhovna znanost oslanja na osnovne postavke prirodne znanosti. Forelovo predavanje o „Životu i smrti“ izražava odbijanje, i to radikalno, ovog koncepta koji čini sadržaj našeg današnjeg predavanja.

………

Vratimo se sada onome što je bilo rečeno na posljednjem predavanju.

Ako se, raspolažući svim onim što proizlazi iz znanosti duha, okrenemo djetetu koje raste kako bismo promatrali na koji se način ono malo pomalo izgrađuje, biva nam sve jasnije da rast i metamorfoza djetetovog tijela pokazuju kako se jedna stvarnost koja proizlazi iz nadosjetilnih svjetova oživotvoruje u našem fizičkom svijetu. Shvatimo tada – zahvaljujući znanosti duha, što je više nego jasno – da pri začeću i rođenju osnovna jezgra ljudskog bića koja je već postojala prije tog začeća i rođenja prodire u postojanje, i da je fizičko tijelo tek odjeća te nadosjetilne duhovne jezgre.

Gdje je onda ono što u život ulazi tek pri začeću i rođenju? Ulazeći dublje u to pitanje, dosad smo ustanovili kako ovo fizičko postojanje nije prvo, već treba uzeti u obzir postojanje čitavog niza zemaljskih života. Tokom evolucije Zemlje čovjek se uvijek iznova veže uz fizičko postojanje. I ono što iskusi za vrijeme svoga postojanja, dok razmišlja i osjeća različite emocije, dok voli, dok je sretan, dok ima želje i djeluje, sve to ne umire nego daje plodove, tako da idući zemaljski život preuzima plodove prethodnog života.

Dijete koje pred našim očima polagano razvija svoje sposobnosti, sklonosti i djelovanja, zapravo nam pokazuje plodove svojih prethodnih zemaljskih života. Čovjek se najprije morao uzdići boreći se kako bi prošao kroz brojna postojanja; ono što je živjelo u njegovim prethodnim životima transformiralo se u sjeme da bi postalo trenutna stvarnost, što znači da je njegov novi život ispunjeniji i savršeniji u odnosu na onaj prije njega.

Eto od čega se, za početak, sastoji put napretka ljudskog bića. No duhovna znanost nam također pokazuje da ono što ulazi u život prilikom začeća i rođenja, kada nakon smrti iznova napušta fizičko tijelo, između smrti i nove inkarnacije živi u jednom nadosjetilnom svijetu.

Na posljednjem predavanju nazvali smo „paklom“ jedan dio tog nadosjetilnog svijeta. Govoreći o „nebu“, danas ćemo govoriti o drugom važnom dijelu tog svijeta. Za duhovnu znanost nebo nije nešto zamišljeno, smješteno u nekakvo daleko onostrano. Nebo je ovdje i mi smo na nebu. Kako nebo, raj, to nadosjetilno postojanje, može biti tamo gdje smo mi kada ga ne opažamo našim fizičkim očima i kada ga materijalna znanost usprkos svojim brojnim dostignućima nije mogla nigdje otkriti?

Svaki čovjek ima mogućnost zapažanja nadosjetilnog svijeta, neba. Djelo „Kako upoznati više svjetove“ opisuje metode pomoću kojih se čovjek svojim vlastitim mogućnostima može uzdići do nadosjetilnih svjetova. Danas ćemo samo ukratko ponoviti o čemu se radi.

Sigurno znate da se ljudsko uho razvilo do sadašnjeg savršenstva iz jednog neizdiferenciranog organa. Pogledajte primitivne organe koji još uvijek postoje kod izvjesnih nerazvijenih životinja i zapitajte što za njih predstavlja svijet zvukova, harmonija i melodija, ili zvukovni svijet jezika. Zamislite suptilne načine na koje se ljudsko uho moralo usavršavati da bi čovjek mogao prodrijeti u područje zvukova iz svijeta koji ga okružuje! Na isti način možete zamišljati razvoj svih ostalih organa.

Zamislite kako se oko moralo usavršavati da bi se pred njim mogao ukazati ovaj veličanstveni svijet svjetla i boja! Što su naši organi sposobniji više toga opaziti, to nam naša okolina izgleda bogatija. Da su ljudski organi još uvijek nesavršeno razvijeni – kao npr primitivno ljudsko uho – što bi za nas bio svijet zvukova, melodija i harmonija? Bio bi to svijet što ga ne bismo mogli opaziti, jedan nadosjetilni svijet! E pa, duhovni svijet je za nas upravo to. Jednako kao što su se u veoma davnim vremenima ljudi s primitivnim čulnim organima pomalo usavršavali, i u skladu s tim razvojem opažali sve više od čulnog svijeta, tako je i sadašnji čovjek sposoban usavršavati se. Postoje detaljni pokazatelji metoda zahvaljujući kojima se snage i sposobnosti kojima čovjek danas raspolaže mogu razviti do jednog višeg stupnja.



Antoni Gaudi - Sagrada Familia


Nitko ne pomišlja nazvati „nebom“ ono što Forel odbacuje. Duhovna znanost tvrdi samo sljedeće: kada se čovjek dovoljno odriče, uz dovoljno energije i ustrajnosti, da bi razvio sposobnost koja leži u njegovim njedrima, on biva u stanju opaziti duhovne svjetove. Pod nazivom duhovni svijet treba shvaćati ono što boravi u unutrašnjosti svakog čovjeka! Kada čovjek oblikuje odgovarajući organ, čitav sadržaj novog svijeta koji je dotad van njegovog opažaja postaje za njega vidljiv, kao što mu je svijet zvukova postao pristupačan kada je razvio organ sluha.

Nadosjetilni organi ne razvijaju se na isti način kao fizički. Oni su sasvim drugačije prirode. Pokazat ćemo na koji način. Kada čovjek radi na svom vlastitom razvoju, on ne prodire u nadosjetilne svjetove na vanjski način odnosno tako da ih vidi u vidljivom svijetu (kao što se vide razvijeni fizički organi). Sve ostaje unutarnje i osobno. Iskustva kroz koja čovjek mora proći da bi duhovni svijet osvijetlio njegovo postojanje spadaju u najmirnija i najsuptilnija iskustva. Tri osnovne snage duše: misao, osjet i volja, vode čovjeka na viši nivo.

Ako se pitamo što to čovjek mora napraviti sa svojim mislima, osjetima i voljom ukoliko već za života želi postati stanovnik duhovnog nebeskog svijeta, odgovor glasi da je riječ o visoko rafiniranom i beskrajno suptilnom radu. Taj rad je opisan u mojoj knjizi Kako upoznati više svjetove.

Podsjetimo se što sve naša duša danas mora proći od trenutka kada se ujutro probudimo pa do večeri kada naša svijest uranja u zbrku sna; pomislimo samo koliko bi sadržaj naše duše bio drugačiji kada bismo umjesto što živimo danas u Evropi živjeli prije sto godina na nekom drugom mjestu. Ustanovit ćemo kako je sve ono što prolazi kroz našu dušu od jutra do večeri u potpunosti određeno neprestanim promjenama vanjskog svijeta. Od svega što prolazi kroz dušu oduzmite ono što je određeno vremenom i prostorom u kome ona živi, pokušajte odbaciti iz vaše duše sve misli koje se na ovaj ili onaj način odnose na vaš određeni prostor i vrijeme, i  zapitajte se što je ostalo! Sve misli, osjeti i voljne akcije koje prolaze kroz dušu određene uvjetima vremena i prostora – odnosno svim onim što nam svakodnevnica donosi iz vanjskog svijeta – neprikladne su za viši duhovni razvoj koji vodi dо iskustva nadosjetilne stvarnosti. Potrebno je da se čovjek u određenim trenucima sasvim odvoji od svega što ga veže uz svakodnevni život. Tada se makar na nekoliko minuta treba posvetiti mislima i osjećajima koji bi bili nezavisni od vremena i prostora, odnosno vječni. Misli i osjeti tog tipa svima su nam dani. Oni su se razvili kod onoga tko se posvetio višem životu duha.

Kada čovjek dopusti da u njegovoj duši uvijek iznova djeluju te vječne misli, snage koje se tada razviju upravo su one što bude njegove uspavane sposobnosti.

Dopustit ćete mi da sada objasnim moćnu transformaciju koja se događa kada se čovjek na ovaj način prepusti vječnim mislima, slijedeći precizno propisane metode, te kada na suptilan način uspije živjeti sa svojim mislima. Počnimo od promjena koje se dešavaju sa samim mislima. Što je danas intimnije čovjeku od njegovih vlastitih misli? Što nam je bliže od naših vlastitih predodžbi? Pa ipak, u mjeri u kojoj se odnose na vanjski svijet, te su misli i te predodžbe nešto najpasivnije i najmanje djelatno u stvarnom odnosno površinskom svijetu. Duboka se mudrost krije u konstataciji da čak i ako se netko sasvim veže uz brojeve pokušavajući na primjer sagraditi most, sve da je njegova misao u tom pogledu savršeno točna, ona sama nikada neće izgraditi most!

Misao je nešto najintimnije što postoji u duši, ali ona kao takva ima najmanje utjecaja na vanjski svijet u kome živimo. Misao postoji isključivo iznutra. No u trenutku kada čovjek počinje – za ovo treba imati mnogo strpljenja – posvećivati barem mali dio svog vremena vječnim mislima, on spoznaje nešto o čemu dotad nije imao pojma. On upoznaje svijet koji se s obzirom na misli ponaša drukčije od našeg fizičkog svijeta. U fizičkom svijetu je misao najintimniji ali ujedno i najpasivniji te najmanje djelatni faktor. No kada se u fizičkom svijetu naučimo živjeti i sa vječnim mislima, tada prodiremo u svijet gdje sama misao postaje stvaralac. Ovo je važno.

U tom trenutku oko čovjeka počinje postojati neki drugi svijet. On iz novog iskustva sebi kaže: „Kada gledam u fizički svijet, vidim svjetlost koja dolazi od sunca. Ustanovljavam da biljke venu i umiru ako su lišene tog svjetla. Promatram kreativno djelovanje tog svjetla na biljke.“



Antoni Gaudi - Sagrada Familia


Za onoga tko zahvaljujući unutarnjem radu uđe u nadosjetilni svijet, misao također postaje svjetlo koje blista čitavim prostorom. Ona postaje jednako stvarna kao što je bilo koja stvar u vanjskom svijetu. Unutarnjom vježbom, misao koja bi inače vodila svoj intimni nedjelatni život u tamama unutarnjeg svijeta, zapažena je kao stvarnost čija stvaralačka djelatnost prodire u svemir i to je jedna daleko konkretnija stvarnost nego što je svjetlost Sunca!

Kada ta svjetlost misli koja se prostire svuda oko njega i o kojoj čovjek sada priča kao o stvarnom svijetu, prodre u njega, čovjek zapaža da njegova duša biva oživljena njenim kreativnim snagama jednako kao što je fizička biljka oživljena svjetlošću sunca. Tako učimo da preko prostora koji nas okružuje teče jedna stvarnost koju čovjek ne može opaziti dokle god ne raspolaže odgovarajućim sposobnostima, jednako kao što netko bez ušiju ne može percipirati zvukove.

Pored toga, postoje izvjesni osjećaji koji u nadosjetilnom svijetu za vrijeme nadosjetilnog razvoja nastaju na drugačiji način nego što nastaju svakodnevni osjećaji. Kako izgledaju osjećaji u svakodnevnom životu? Čovjek usmjeri svoju pažnju na neki objekt. Taj mu se objekt svidi. U njemu se rađa osjećaj zadovoljstva. Njegovu sreću uzrokuje vanjski objekt; usrećuje nas ugodna okolina. I obrnuto, nešto odvratno nas ispunjava užasom. Na taj način osjećaji nastaju i nestaju iz ljudske duše. Duhovna znanost bi nas morala uvesti malo dublje u ono što je stvarno, istinsko i autentično.

Kada čovjek poželi probuditi svoje unutarnje sposobnosti kako bi ušao u duhovni svijet, on mora postati sposoban osjetiti osjećaje koji nisu potaknuti ničim iz vanjskog svijeta. Postoji metoda koja mu omogućava da uroni u svijet u kojem osjećaji nastaju i nestaju bez ikakvog poticaja iz vanjskog svijeta. Osjećaji koje u nama izaziva vanjski svijet mogu se probuditi ako promatramo stvari oko sebe. No onaj tko nauči u sebi njegovati određene posebne osjećaje, pokreće jednu unutarnju snagu koja budi njegove uspavane sposobnosti.

I tada čovjek iskusi ono što samo inicirani može vidjeti, odnosno postaje svjestan činjenice da je svjetlost jednako kreativna u unutarnjem kao i u vanjskom svijetu, te da se ona u unutarnjem svijetu manifestira raznolikošću boja baš kao i u vanjskom. On zna da postoji svijet u kom caruje duhovna svjetlost: to je svijet što ga zovemo astralnim. Za čovjeka koji probudi sposobnosti i snage koje su u njemu uspavane, ovaj astralni svijet postaje dio njegovog fizičkog svijeta onda kad on, bez ikakvog vanjskog poticaja, čistim duhovnim iskustvom polako potakne u sebi jedan posebni osjećaj neovisan o ičemu vanjskom. Onaj tko u sebi zna probuditi taj osjećaj ljubavi, osjećaj koji je čisto duhovno iskustvo, pronašao je vezu sa duhovnim svijetom.

Još se jedan svijet nadovezuje na upravo opisane elemente. Još jedan svijet nadovezuje se na boje. Ljubav izazvana fizičkim objektima nikada ne može voditi u duhovno. No ako je ljubav zadovoljna čak i kad njezin objekt ima čisto duhovnu egzistenciju, i ako ona ostaje duboko iskustvo, tada postaje aktivna snaga za stvaranje superiornog oblika elemenata koji žive u duhovnom prostoru. Ta ljubav je jedina prava. Ono što umjetnik osjeća dok stvara njezina je pripremna faza: on osjeća ljubav tek kada iz samoga sebe stvara duhovna djela. Ta ljubav mijenja duhovni prostor koji je svijetao i prepun boja, no još uvijek nijem u svijetu zvukova što ih čujemo samo u duhu.


Antoni Gaudi - Sagrada Familia


Vidite kako se čovjek uzdiže u onoj mjeri u kojoj se razvija, iz faze u fazu, u jednom drugom svijetu. Zapravo se radi o nastavku onoga što se događa u njegovom prirodnom razvitku. Na isti način na koji se uho formira iz jedne neizdiferencirane slušne školjke, i kao što zvučni svijet pomalo zamjenjuje neodređeni nijemi, tako i duhovni svijet kojega smo upravo opisali izranja iz nečega što je prije bilo neodređeno. No to nije svijet o kojem pričaju oni što se bore s vjetrenjačama. Oni koji smatraju da se nebo nikada nije pronašlo, ne znaju da nema potrebe da ga se traži na nekom određenom mjestu. Jer nebo je tamo gdje smo mi. Dovoljno je da se odreknemo ideje po kojoj sve što ne možemo vidjeti zapravo ne postoji i da je svatko tko tvrdi da postoji nešto što ostali ne mogu opaziti obavezno luđak, sanjar ili čak prosvijetljen. To je najnelogičnija ideja na svijetu. Nitko zapravo ne bi smio tvrditi da su granice percepcije ujedno i granice postojanja. Jer bi inače netko tko je gluh također mogao tvrditi da je svijet zvukova i melodija obična fantazija! Nadosjetilni svijet postoji usred osjetilnog jednako kao što svijet zvukova postoji čak i za gluhu osobu.

Zapitajmo se sada zbog čega u trenutnoj fazi svog razvoja čovjek ne opaža taj nadosjetilni svijet. On ga ne opaža jer se njegova osjetilna percepcija – koja odgovara neophodnosti razvitka ljudskog društva – postavila poput koprene ispred tog svijeta. Zbog toga se svaki koji traži nadosjetilno na trenutak treba uzdići iznad osjetilnog i ušutkati ga. Tek tada doseže ono što se nalazi s druge strane. Tada može vidjeti kako se osjetilni svijet poput ekrana proteže ispred nadosjetilnog. Onaj koji se već u tijelu može uzdignuti iznad tog tijela, u stanju je zapaziti ono što se krije iza koprene.

Na što mi u svakodnevnom životu trošimo snage koje bi nam mogle poslužiti kao sposobnosti za prodor u nadosjetilno? To trošenje snaga možemo razumjeti jedino ako uvidimo da je čitav osjetilni svijet, od najnerazvijenijeg do najsavršenijeg organizma, zapravo kreacija duha.

Duhovno se nalazi u osnovi svega fizičkog.

To smo često naglašavali na predavanjima. Kao što se led formira iz vode, tako se i fizičko „formira“ iz duhovnog. Radi se upravo o jednoj vrsti kondenzacije duhovnog. Uzmimo na primjer ljudski slušni fizički aparat. Iz čega je on sačinjen? Iz duhovne kreativne snage! Iza fizičkog zvuka koji vibrira oko nas i dio je fizičkog svijeta, postoji jedan duhovni zvuk. Taj duhovni zvuk također živi u zvučnom svijetu što ga naše uho čuje. Što je taj duhovni zvuk? On je stvaralac našeg uha, kao što je duhovna svjetlost koja se krije iza fizičke tvoriteljica našeg oka. Zbog toga je Goethe, koji je izrazio toliko dubokih duhovnih istina, rekao: „Oko je stvoreno iz svjetla za svjetlost“.

Snaga koja izbija iz sunca i koja našem oku omogućava da unutar prostora ispunjenog svjetlom vidi konkretne predmete, sadrži sve one entitete koji su načinili veličanstvenu strukturu tog oka. Vidjeti i čuti znači prodrijeti iza osjetilnog i uzdići se do nadosjetilnog.



Antoni Gaudi - Sagrada Familia


To je ono što na neki način radimo dok promatramo kako malo dijete koje se uselilo u ljudsko tijelo polako razvija svoje sposobnosti. Vidimo kako se te sposobnosti, koje dolaze iz jednog skrivenog svijeta, useljavaju u materiju i pridružuju fizičkom postojanju.

Vratimo se duhovnoj znanosti i zapitajmo gdje je biće boravilo prije negoli je ušlo u fizičko postojanje. Gdje je bilo između svoje posljednje smrti i rođenja? Svakako ne u nekom nejasnom, više ili manje imaginarnom duhovnom svijetu.

Bilo je u istom svijetu u kome smo sada mi!

Golema razlika između bića prije nego je začećem i rođenjem ušlo u materijalni svijet i poslije tog ulaska je sljedeća: prije rođenja, ono se sastojalo od elemenata koje možemo vidjeti jedino ako smo razvili one duhovne sposobnosti o kojima smo dosad pričali. Ti elementi ostaju nevidljivi dokle god ne raspolažemo sposobnošću opažanja nadosjetilnog, jednako kao što je voda nevidljiva dok se nalazi u tekućem stanju a postaje vidljiva čim se zamrzne.

Riječ je dakle o dva različita stanja ljudskog bića: stanje između smrti i novog rođenja u kome je ono vidljivo samo duhovnim čulima, i stanje u kome se zaodijevа odjećom koja ga čini vidljivim fizičkim čulima.

Između smrti i novog rođenja čovjek je povezan sa stvaralačkim snagama koje prožimaju univerzum, onim snagama s kojima se onaj koji je razvio nadosjetilni vid upoznaje već za života na Zemlji. To su snage neba. Čovjek je povezan s njima. U fizičkom svijetu on je povezan sa fizičkim silama, fizičkim zvukovima i fizičkom svjetlošću. U duhovnom svijetu živi sa duhovnim stvaralačkim snagama koje senalaze iza fizičkog zvuka i svjetla. On naprosto živi u drugom svijetu. U fizičkom svijetu, oko opaža zahvaljujući svjetlosti. U duhovnom svijetu, čovjek opaža snagu koja je stvorila to oko. On živi u duhovnoj svjetlosti okružen duhovnim zvucima i svim onim što nakon rođenja sudjeluje u stvaranju njegovog fizičkog tijela. Nalazi se u društvu produktivnog kozmičkog entiteta koji stvara naš vidljivi svijet, koji poput koprene zastire onaj nevidljivi. Ta koprena nestaje kada čovjek dospijeva u duhovni svijet u kome i sama ljudska svijest počinje sjajno blistati u jednom drugom izdanju. Razlika između ne-inkarniranog i inkarniranog čovjeka je u tome što ovaj prvi živi u drugom stanju svijesti u kom opaža kreativne snage svijeta.

Sada shvaćamo što zapravo znači činjenica da čovjek nakon smrti dospijeva u „onostrano“.

Onostrano nije zamišljeni svijet koji ne postoji kao što postoji ovaj naš, nego naprotiv svijet čija je realnost stvarnija, zbijenija i moćnija od fizičke realnosti, sobzirom da u njemu nalazimo kreativne snage koje su stvorile fizički svijet. Sada nam je jasno što djeluje na čovjeka između smrti i novog rođenja.

Posljednji put smo, pričajući o snagama koje zaustavljaju razvoj, vidjeli da se čovjeku kada pređe prag smrti prikaže slika svih uspomena iz proteklog života. On potom u sebe upija neku vrstu sažetka koji ostaje s njim čitavo vrijeme. Zatim smo vidjeli kako prelazi područje kamaloke, gdje se na neki način pročišćava. Nakon tog pročišćenja, ono što nosi sa sobom iz proteklog života postaje nešto veoma posebno, nešto novo.


Antoni Gaudi - Sagrada Familia


Znamo da nakon smrti čovjek ulazi u područje onostranog, nadosjetilnog. Pokušajmo zamisliti taj svijet kao plodno tlo, a plod čovjekovih misli, osjećaja i htijenja što ga on nosi sa sobom iz proteklog života zamislimo kao sjeme koje će biti posađeno u to tlo i iz njega izrasti. Plod prethodnog života raste u duhovnom tlu i čovjekova svijet opaža taj rast i to progresivno diferenciranje, procvat sjemena života što ga je ponio sa sobom iz prethodne zemaljske egzistencije. Sve što ljudi sa sobom donose iz životne epohe u kojoj su živjeli natapa taj posljednji plod života; svi vanjski događaji koji su im se desili šire se i potom skupljaju u obliku sjemena. To je ono što postaje svijet kojega smo svjesni između smrti i novog života. Za one koji nemaju sposobnost nadosjetilnog zapažanja možemo govoriti o slikama što tada prolaze kroz dušu. Ako bolje razmislite, shvatit ćete ovu usporedbu.

Ono što čovjek osjeća dok se pred njim razvija plod njegovog života najbolje ćemo opisati riječju sreća. Jer uistinu se radi upravo o njoj! Ovaj osjećaj je suprotnost onome što čovjek osjeća promatrajući predmete koji ga okružuju. Sada je njegov vlastiti entitet to što ga okružuje i dajući oblik plodu njegovog života taj se entitet osjeća prožet čuvstvom što ga možemo usporediti – na jednom višem nivou – s onim što osjeća kokoš dok sjedi na jajima: srećom rađanja novog života, sadnje i promatranja rasta novog sjemena. Ta sreća potiče čovjeka da duhovno radi na onome što ga vezuje uz fizičko postojanje i što ga ima odvesti u novu zemaljsku egzistenciju. Zbog činjenice da je skupio nova iskustva i utkao ih u jezgru svoga bića, svaki čovjekov život postaje bolji od onog prethodnog; to se ne odnosi na neophodne uspone i padove kojih uvijek mora biti.

Dakle, svaki život na neki način predstavlja izvjesni napredak.

Treba shvatiti da je stanje svijesti ljudskog bića u nadosjetilnom svijetu drugačije od onoga u osjetilnom. Tu razliku možemo objasniti uz pomoć usporedbe: Zamislite čovjeka koji sluša neku simfoniju. On dopušta da mu zvuci dođu izvana. Dirnut je onim što čuje. A sada zamislite drugog čovjeka koji je u stanju proizvesti tu simfoniju u svom duhu bez praćenja nota i bez upotrebe instrumenata. On bi stvorio notu za notom simfonije isključivo iz svog vlastitog duha. Percepcija čovjeka koji sam u svom duhu stvara simfoniju nalazi se u istom odnosu prema percepciji onoga koji je čuje izvana, kao što se percepcija u nadosjetilnom nalazi u odnosu na percepciju u osjetilnom svijetu.

Da bi se opazio nebeski svijet, potrebno je da se čovjek odrekne onoga što mu u osjetilnom svijetu dolazi iz duhovnog; bez tog odricanja on ne može ništa vidjeti. Duhovni svijet međutim nije svijet u kojeg logična misao nema pristupa. Jedini uobičajeni prigovor ovom svijetu je taj što je nevidljiv.

Koncept „neba“ će u čovjeku budućnosti ponovo pronaći svoj smisao. Nije to nekakav zamišljeni svijet u kojem se nađemo sasvim slučajno. Kada svijest uđe upodručje kreativnog, ona postaje daleko lucidnija i intenzivnija negoli je to u fizičkom svijetu. Možemo dakle zaključiti da je čovjek u kreativnom svijetu puno svjesniji nego u fizičkome.

Kakav je odnos između osjetilnog i nadosjetilnog svijeta?.

Potražit ću odgovor tako što ću se zapitati da li u nadosjetilnom svijetu čovjek može znati nešto o onima koje voli i koji su mu ovdje tako dragi. Hoće li se ono što se događalo na zemlji na neki način nastaviti? Naravno! To ćete istinski razumjeti ako razmislite o onome što smo upravo rekli o uskoj povezanosti ova dva svijeta. Ono što je ovdje samo sjeme, tamo doživljava procvat. Na svijetu ne postoji ništa što nema svoju duhovnu pozadinu. Čovjek već u ovom svijetu radi za nad-fizički svijet.


Antoni Gaudi - Sagrada Familia


Uzmimo primjer majke koja voli svoje dijete. U početku se ta ljubav oslanja na prirodni temelj. Zatim se taj prirodni osjećaj, određen fizičkim odnosom, polako transformira u duhovnu ljubav. U onoj mjeri u kojoj se majčinski instinkt transformira u majčinsku duhovnu ljubav, majka razvija duhovnu ljubav. U duhovnom svijetu se ta ljubav potvrđuje. Jednako kao što čovjeka u smrti napušta jedino njegova fizička zemaljska ljuštura, tako se i od duhovnog entiteta odvaja samo ono što je fizičko zemaljsko. No ono što je istkano između dvije duše, ono što živi između dva srca, između dva duha, sve se to na jedan nevidljivi način već nalazi u nadosjetilnom svijetu. Duhovna jezgra čovjeka se sve više povezuje sa duhovnim svijetom i sve što je čovjek svezao u fizičkome nalazi svoj nastavak i postaje izvjesna snaga u duhovnom. Sve što je na Zemlji povezano duhovnim vezama ponovo se međusobno pronalazi pri punom svjetlu svijesti u duhovnom svijetu. I u mjeri u kojoj se to tamo pronalazi, stvara se ponovo veza za idući zemaljski život, tako da dva bića koja jedno za drugo osjećaju jaku i često iznenađujuću simpatiju moraju potražiti njene uzroke u vezama što su ih stvorili u svojim prošlim životima.

Vidimo dakle kako je naš osjetilni svijet zapravo uronjen u nevidljivo nadosjetilno.

Između rođenja i smrti čovjek je stanovnik osjetilnog svijeta. Nakon smrti on postaje stanovnik nadosjetilnog svijeta.

No u naše doba, on o tome dok živi ne zna ništa.

Na posljednjem predavanju smo proučavali koncept „pakla“ a danas koncept „neba“, dva koncepta koja označavaju sve ono što nad čovjekom ima duhovni utjecaj. Posljednji put smo pošli od snaga koje čovjeka otvrdnjuju dok smo danas opisali obratne snage odnosno princip razvoja. Život napreduje iz postojanja u postojanje i što više stvaralačkog napora čovjek uloži tokom jednog života, to će biti razvijeniji u idućem. Ako se ne zadovolji samo onim što prima u sebe nego zahvaljujući sposobnostima koje posjeduje uspije prodrijeti do onoga što se transformira u duhovne snage, on živi u nebeskom svijetu bez prestanka. Jer sve ono što utječe na čovjekov razvoj nalazi se u nebeskom svijetu, kao što se sve ono što ga koči nalazi u podzemnom. ….

Većina naših suvremenika nije nimalo sklona istraživanju nadosjetilnog svijeta. Oni vjeruju da to čovjeka slabi i udaljava od osjetilnog svijeta. Radi se o običnoj predrasudi. Realisti, monisti, utilitaristi i tako dalje, istinski su ogorčeni duhovi. Oni poznaju samo snage fizičkog svijeta i trijumfiraju kada vide do kojih se sve otkrića može doći istražujući isključivo te snage.

Duhovna znanost nema ništa protiv fizičkog svijeta. No ona zna da je krajnje vrijeme da se ljudi vrate viđenju duhovnog koje se krije iza fizičkog i da upravo onda kada zatvore svoj unutarnji pogled pred duhovnim svijetom oni postaju sanjari. Danas su istinski realisti i propovjednici prave stvarnosti samo oni koji svraćaju pažnju na duhovne snage! Što žele ti istinski realisti? Oni žele da se stvarnim snagama koje bdiju iza fizičkog svijeta prizna postojanje u ovom svijetu, kako bi mogle imati potpuniji utjecaj na našu evoluciju. Oni žele da u ovaj svijet ne uvodimo samo telegraf, telefon i željeznicu, ne samo mehaničke snage, nego i one duhovne.

Ako se danas ljudi još uvijek izruguju s onim koji zastupa ove ideje, njega se to nimalo ne tiče. On dobro zna da čak i ako pioniri fizičke znanosti nisu u početku imali veliki krug pristaša oko sebe, pioniri duhovne znanosti će pronaći pristup daleko većem broju ljudi koji će razumjeti o čemu govore. Iako je telefon i telegraf izumila tek nekolicina, njima se koriste čitave mase. No za duhovni svijet je potrebno da ga svatko dosegne sam za sebe!

Veliki fizičari Thomson (William Thomson, engl. fizičar, 1824-1907), Clausius (Rudolf Clausius, njemački fizičar, 1822-1888) i ostali, imaju svoje sljedbenike koji su sposobni prepoznati fizičke zakone. Jedan od najvažnijih fizičkih zakona istovremeno izražava ono što je čovjeka u stanju potaknuti da se okrene duhovnom svijetu. Za one koji poznaju osnove fizike, govorim o principu entropije kako ga je definirao Carnot, ujak francuskog predsjednika (Nicolas Leonard Sadi Carnot, 1796-1832, francuski fizičar, „Zapažanja o motornoj sili vatre i strojevima koji je mogu razviti“, Pariz 1824)


Antoni Gaudi - Sagrada Familia


U čemu se sastoji taj princip? On izražava jedan od najosnovnijih zakona što ih poznajemo u fizičkom svijetu odnosno definira način na koji se transformiraju univerzalne snage. Opisuje kako se jedna energija pretvara u drugu. Ako udarite rukom u stol i izmjerite toplinu uz pomoć super-osjetljivog termometra, ustanovit ćete da se stol lagano zagrijao na mjestu šoka. Na isti način se u automobilu toplina pretvara u pokret, zatim se pokret nizom trenja opet pretvara u toplinu, i tako dalje. Sve metamorfoze energije vrše se prema zakonu entropije. Promatranje ovih fenomena pokazuje da se transformacija odvija prema određenom pravilu te da ide samo u određenom pravcu odnosno nije reverzibilna/povratna.

Princip entropije nam govori da se svaka snaga na kraju mora pretvoriti u toplinu i da će se ta toplina raspršiti u prostoru. Danas je znanstveno dokazano da će Zemlja i čitav naš fizički svemir jednog dana nestati uslijed entropije. Takav zakon postoji. Svi koji zastupaju stanovište da u svemiru ne postoje drugi zakoni osim fizičkih prisiljeni su poreći ovaj zakon. Inače bi trebali priznati da će svemu doći kraj! Eto zašto Haeckel misli kako princip entropije nema puno smisla (Ernst Haeckel „Zagonetke svemira“, Pariz 1902, XIII:“Kad bi ova teorija entropije bila točna trebalo bi priznati da kraj svijeta kojeg se predviđa također znači i novi početak, minimum entropije u kome bi razlike u temperaturama različitih dijelova Svemira dosegle svoj maksimum. Ove dvije ideje su, prema našem monističkom i strogo logičkom konceptu vječnog kozmogenetskog procesa, jednako nedopustive; obje su u kontradikciji sa zakonom očuvanja materije. Svijet nikad nije započeo kao što nikada neće ni završiti“)

Za Haeckela se ovaj zakon suprotstavlja principu očuvanja materije. Činjenica da se stvari neprekidno transformiraju prirodni je zakon. Jedan ruski fizičar je u svom članku pokazao kako zakon koji predviđa kraj našeg fizičkog svijeta ima solidne osnove. Upravo u tom članku profesor Chwolson (Orest Dannilowitsch Chwolson, profesor na kraljevskom sveučilištu u San Petersburgu: „Hegel, Haeckel, Kossuth i 12ta zapovijed“, kritički osvrt, Braunschweig,1906) iznosi ono što on zove „12-ta zapovijed“.

Ako pročitate što je napisao o Hegelu, vidjet ćete kako jedan fizičar može biti sasvim kompetentan u svom području a potpuna neznalica u području duhovnoga. 12-ta zapovijed kaže „Nećeš napisati ni riječ o nečemu što ne razumiješ“. Chwolson se drži te zapovijedi dok je na svom području ali je krši čim se okušava u području duhovnog. Sve što kaže o fizičkome je odlično; sve što kaže o duhovnom je naprotiv bez vrijednosti i očigledan prekršaj njegove vlastite 12-te zapovijedi.

Slijedi ulomak kojega stenograf nije zabilježio i u kojemu Rudolf Steiner vjerojatno govori o tome kako Chwolson nije dobro razumio Hegela. Ipak mu daje za pravo glede njegove primjedbe objavljene u znanstvenom časopisu na temu jednog Kossutovog članka. Ovaj posljednji potvrđuje kako je princip očuvanja mase sveden na tezu da je „cjelina jednaka zbroju svih njenih dijelova“, dok je princip očuvanja energije sveden na drugu koja kaže da je „posljedica slična uzroku“. Nakon pozivanja na Lavoisiera, Steiner nastavlja:

Onaj tko ima imalo uvida u duhovno istraživanje zna da to istraživanje potvrđuje da kada se materije kombiniraju, masa inicijalne supstance je jednaka masi završne. Kada se naposljetku potvrdi da se radi o starom matematičkom principu po kome je cjelina jednaka zbroju svih njenih dijelova, treba biti načisto da se tu radi o masi nečega što odgovara masi njegovih pojedinačnih dijelova. No Kossuth zaboravlja da kada se uzdignemo do duhovnog, taj zakon više ne vrijedi. Njegovo spekuliranje ostaje ograničeno. Chwolson je napisao: „Gospodin Kossuth bi samo trebao rastaviti svoj sat na sastavne dijelove i vidjeti da li je i tada cjelina jednaka zbroju svih pojedinačnih dijelova!“

Goethe je već izrazio tu često citiranu ideju:
“Onaj tko želi upoznati i opisati nešto živo
Najprije nastoji to eliminirati iz duha
Kako bi u rukama imao sve njegove dijelove.
Ali jao! sada mu nedostaje njihova duhovna poveznica“

Ono što često karakterizira prirodnu znanost je upravo to zanemarivanje duhovne poveznice.

Usporedimo li ovo s onim što sam govorio o duhovnom svijetu, vidjet ćemo kako mnogo ljudskih duša teži prodrijeti u duhovni svijet ali sumnjaju u određene činjenice o kojima trebaju govoriti oni što poznaju ovo područje. Ljudi nastoje pronaći duhovni svijet ali nemaju ni snage ni energije da uđu u nj slijedeći upute duhovne znanosti.

Danas su nam poznate vanjske činjenice; imamo ozbiljnu i poštovanu prirodnu znanost. Thomsoni, Clausiusi i Carnoti pronašli su dobre sljedbenike. Bude li se duhovna znanost razvila i napredovala na jednak način, istraživači u području duhovnog će također imati dobre sljedbenike. Posljedica će biti stvaranje jednog novog čovječanstva iz ovog današnjeg koje je gotovo sasvim zatvoreno za duhovni svijet; to novo čovječanstvo će u osjetilni svijet spustiti nadosjetilnu snagu zvijezda.

Duhovna znanost ne smije čovjeka otuđiti od njegovog svijeta. Naprotiv, ona od čovjeka mora napraviti odlučno, jako i energično stvorenje u onoj mjeri u kojoj obogaćuje njegovu stvarnost. Njegujući znanje o duhovnom svijetu koje mu je preneseno, čovjek se ne udaljava od stvarnosti: upravo obratno, njegov se duh puni njome.

Mi samo trebamo ujediniti te dvije stvari i one će se efektivno ujediniti. Veliki dio čovječanstva imat će mogućnost da zadovolji potrebe svoga srca polazeći od duhovnog svijeta na jednako rigorozan način kao što to danas radi prirodna znanost. Ujediniti te dvije duhovne struje: s jedne strane zadovoljenje materijalnih potreba uz pomoć prirodne znanosti i s druge zadovoljenje težnji srca uz pomoć duhovne znanosti – to je kulturni zadatak duhovne znanosti.

Doći će trenutak kada ćemo razviti mudrost koja će moći postati nova religija i koja će biti odgovor na najdublje težnje ljudskog srca. Rodit će se nova duhovna struja koja će zadovoljiti jednako potrebu za logikom kao i potrebu za duhovnim. Tom se nastojanju obraća današnja duhovna znanost. Kada se pronađe put prema ostvarenju ove slutnje, mudrost koja vodi u duhovno proširit će se među dušama i prisustvovat ćemo duhovnoj renesansi naše kulture koja je povezana sa strašću što mnoge navodi da uđu u duhovni svijet. Polazeći od te strasti, mudrost duhovne znanosti će prodrijeti u duhovni svijet. Ovo je njezin istinski ideal. Zahvalimo tom velikom idealu koji želi rasplamsati mudrost duhovnog svijeta u žaru entuzijazma za duhovno! Jer duhovna kultura će uvijek biti razvoj svjetla mudrosti koja počiva na vatri ljubavi i entuzijazma.



Antoni Gaudi - Sagrada Familia



PAKAO - Rudolf Štajner


Predavanja iz ciklusa: Nebo, pakao i problem zla
Rudolf Stainer
Berlin, 16 travnja 1908

Prevod: Charleston 


Antoni Gaudi - Casa Batlló




Čim se čovjek približi zagonetki svijeta malo dublje, odnosno u duhovnom smislu, biva suočen sa dva pojma: pojmom dobra i pojmom zla. Ukoliko želimo shvatiti porijeklo ova dva pojma, trebamo se vratiti na same početke čovjekova nastojanja da riješi ovu zagonetku.

Ljudska misao se oduvijek nastoji uzdignuti prema mističnim snagama koje iz duhovnih svjetova upravljaju našom evolucijom. Svjedoci smo kako se uvijek iznova, u najrazličitijim oblicima, javljaju pokušaji da se pozitivne snage egzistencije koje vode napretku i sreći u ljudskoj evoluciji, suprotstave onim snagama koje sprečavaju, onemogućuju ili koče tu evoluciju. Usprkos očiglednoj suprotnosti ovih dviju snaga, ako ih pažljivije promotrimo, one nam pokazuju da su zapravo vrlo usko povezane.

Ovdje možemo evocirati ono što je Schiller rekao o vatri:

“ Vatra! To je moć dobra kada čovjek njome vlada i nadgleda je; božanski dar koji olakšava i prati brojne radove. No kako ta kći prirode postaje opasna kada preskoči prepreke koje je ograničavaju i uzima natrag svoju neovisnost!“

U ovim se riječima krije pitanje kojim ćemo se pozabaviti danas i sljedećeg puta, pitanje koje se tokom vremena skrivalo iza pojmova pakla i neba. Nemojmo misliti da ova dva termina, gdje god se pojave, nose u sebi predrasude što su ih u njih utisnuli brojni ljudi, kao što uostalom ne nose ni ono značenje što im ga pridaju oni koji se bore protiv tih predrasuda a bez poznavanja istinskog značaja ovih termina.

Već u drevnoj perzijskoj kulturi postojala su dva međusobno strogo odijeljena kraljevstva: Ormuzdovo kraljevstvo dobra i Ahrimanovo kraljevstvo zla. Tu vidimo kako se ispod oblika izvanredne konceptualne predodžbe miješaju skrivene snage koje unapređuju svijet u pravom smjeru, sa snagama punim mržnje koje ometaju njihov tok, sve dok naposljetku moći svjetla ne pobijede. Ova slika je jedna od najjačih koje je ljudska imaginacija ikada stvorila kako bi njome izrazila naš problem. Iz grčke i nordijske mitologije stižu nam opisi pakla i imena povezana s njime. To je područje na koje su osuđeni svi oni što nisu umrli časno nakon života u fizičkom svijetu prilagođenom tadašnjoj kulturi.

Jedna nas stvar može zapanjiti prilikom ovih prisjećanja na nekadašnje opise pakla. Njih je potrebno pažljivo istražiti jer iza ovih slika i mitova često se krije mudrost dublja od one koja se u naše doba oslanja na apstrakcije.

Stara nordijska mitologija smješta svemir kojega danas poznajemo u jednu maglovitu i ledenu regiju, „Nifelheim“, i drugu koja je za razliku od prve vruća, a zove se „Muspelheim“. Spajanjem ta dva kraljevstva stvorena je današnja Zemlja. Najvažnije snage, one koje su trenutno u službi čovječanstva, nisu pristizale iz Muspelheima nego iz maglovitog i hladnog Nifelheima. Tu su se počele formirati najuzvišenije ljudske snage, one na kojima počiva današnja civilizacija. No istovremeno nam je rečeno - i to se naročito tiče naše teme – da je bog podzemlja koji je primao nedostojne mrtve, bio protjeran od strane bogova u „područje magle“ u koje su odlazili svi oni što nisu umrli dovoljno slavno. Značajno je da su regija i snage napretka na ovaj način povezane s regijom i osobnošću koji simboliziraju snage smrti i raspadanja.

Napustimo li tu davnu prošlost i približimo li se našem vremenu, vidjet ćemo da su oni za koje je Pochhammer* (u njemačkoj adaptaciji Danteove Božanske Komedije, 2. izdanje 1907, predgovor prvom izdanju, str. 15) u svom izdanju Dantea rekao kako bi oni koji bi trebali podučavati odrasle i odgajati mlade, kada bi objašnjavali naše postojanje počevši od dubina univerzalnog bića, predočavali sebi naš svijet kao svijet zla. Na veličanstven i moćan način, Dante zaista upravo ovako predstavlja ovaj svijet, od samog početka svog golemog djela u kome opisuje putove pročišćenja i evolucije čovjeka prema duhovnim svjetovima! Jedan drugi pjesnik se također osjetio ponukanim da iznese slične slike kako bi dočarao snage koje nastanjuju ljudsku dušu. Dok je pisao svog Fausta, Goethe je Mefista, predstavnika paklenih moći, suprotstavio onome koji je Fausta trebao povesti prema silama svjetla. Možete pronaći brojne ulomke koji opisuju jedinstveni odnos Fausta i Mefista, kao i njihovu vezu s univerzalnim postojanjem. U tom smislu, podsjetimo se makar dva, u kojimase vidi kako su za Goethea koncepti dobra i zla međusobno bliski, što nas podsjeća na gore spomenuti nordijski mit.

Prvi ulomak je onaj u kome je Mefisto prikazan kao „dio one snage koja uvijek želi zlo a stvara dobro“. Na taj su način koncepti dobra i zla stavljeni u vrlo usku vezu s univerzalnim postojanjem. Drugi ulomak Fausta nas još više vodi ka razumijevanju našeg problema i istovremeno nam pomaže da vidimo dublje u Goetheovu dušu. On pokazuje odnos koji u Faustu postoji između snaga dobra i snaga zla što ih Mefisto u njemu želi dotaknuti. U trenutku kada Faust zaključuje pakt kojim određuje uvjete pod kojima će se predati Mefistu, Goethe mu stavlja u usta sljedeće riječi:

„Kažem li trenutku koji prolazi:
„Stani, jer tako si lijep“
Dok sam vezan tvojim lancem
I dok se moja grobnica otvara,
I dok zvecka led mrtvaca
Neka to bude kraj tvome služenju
I neka kazaljka otkuca sat za počinak
I vrijeme za mene neka stane!“

„Kažem li trenutku koji prolazi: Stani, jer tako si lijep“, izraz je kojim nam Goethe daje na znanje da ga Mefisto nije shvatio u svoj svojoj dimenziji. Pa ipak, Faust dobro zna da ne može biti izručen paklenim silama osim ako kaže trenutku koji prolazi „Stani, jer tako si lijep“.

Ova razmatranja dajemo kao uvod u naše proučavanje jer ona nam mogu ukazati na smjer koji su s jedne strane mitovi a s druge duboke pjesničke misli, dali onome čime ćemo se danas baviti. Naravno, svi oni koji misle da mogu sagraditi sliku svijeta uz pomoć nekakvih pojmova iz materijalnog svijeta, lako se mogu odreći koncepata dobra i zla. To što je za nas srž našeg proučavanja njih se nimalo ne tiče. Oni tvrde da im je dovoljno pogledati put evolucije različitih religija i stare djetinjaste koncepte kako bi shvatili da su nebo i pakao u svom očaju izmislili narodi, ili par pojedinaca, kako bi utješili ljude u njihovim zemaljskim nevoljama te ih prijetnjama paklom potakli da se odreknu egoizma i upute stazom dobra.

Oni koji ovako razmišljaju ne znaju ništa o istinskim motivacijama koje su navele ljude da u svojim dušama i srcima stvore sebi predodžbe neba i pakla.

Danas nećemo pokušati odgovoriti na pitanje što ga je čovječanstvo sebi oduvijek postavljalo, zadovoljavajući se time da nasumce okupimo slike, opažanja, mišljenja i razmatranja, nego ćemo pokušati razjasniti ovaj predmet u svjetlu onoga što smo izložili u našim predavanjima ovih posljednjih mjeseci.

Sjetite se predavanja što sam ga održao na temu „Muškarac, žena i dijete“. Opisao sam razvoj čovjeka na zemlji pričajući o različitim snagama koje interveniraju tokom čitavog procesa postajanja čovjekom. Bacimo li cjelovit pogled na takav razvoj čovjeka, najprije ćemo vidjeti kako od prvih trenutaka u kojima se javlja danja svjetlost, malo dijete neprekidno stvara nove snage i nove sposobnosti.

Tko god okom duhovne znanosti promatra veličanstven prizor što nam ga pruža  dijete koje raste, vidi kako ono najprije pomalo razvija sposobnosti koje u njemu postoje već u začetku. Materijalistička znanost želi nas uvjeriti da je sve što se na ovakav dirljiv način postepeno razvija tek plod nasljednih genetskih karakteristika roditelja, praroditelja i ostalih predaka. Naše doba pridaje veliki značaj tom nasljednom aspektu.

Dovoljno često sam naglašavao činjenicu da duhovna znanost danas igra istu ulogu što ju je bio prisiljen igrati i veliki talijanski istraživač i znanstvenik Franco Redi (Francesco Redi, talijanski liječnik i istraživač. „Osservazioni intorno agli animali viventi che si trovano negli animali viventi“, 1648) prije samo tri stoljeća. Ono što je Redi prvi ustanovio kasnije je odjednom postalo istina koju svatko vidi, bio upućen u njegovu znanost ili ne. U njegovo doba, čitav svijet je vjerovao da se ne samo niže životinje nego i crvi ili ribe mogu spontano izleći iz anorganskog limuna. Danas se vjeruje da su samo religijske predrasude sprečavale ljude da svemu pronađu običan mehanički uzrok. No nisu samo laici, koji su u to doba uostalom bili malobrojni, vjerovali da se iz neživog može stvoriti živo; čak je i sveti Augustin branio tu koncepciju. Vidite da čak ni njegova religioznost nije smetala svetom Augustinu da brani takvu viziju svijeta.



Antoni Gaudi - Casa Batlló


No što se to onda suprotstavilo jednoj takvoj koncepciji? Istinsko promatranje činjenica – vanjskih kao i unutarnjih – koje je prodrlo do same srži stvarnosti postojanja! Fizičko promatranje, a ne vanosjetilni doživljaji, pomalo su uvjerili ljude da je Redi bio u pravu: život može nastati samo iz života. E pa, danas se duhovna znanost nalazi u istoj situaciji kao svojedobno Redi, koji je jedva izbjegao sudbinu Giordana Bruna. Isti taj princip koji se i danas poriče, odnosi se na duhovno područje. Taj princip tvrdi da duhovno može nastati samo iz duhovnog. Ono što vidimo da se razvija u djetetu, počevši od zametka, ne možemo svesti samo na fizičke procese. To treba povezati s jednim duhovnim elementom, isto kao što živo treba povezati samo sa živim. To duhovno nas vodi do jednog psihoduhovnog elementa i tek kada taj element vidimo na neki način prekrivenog karakteristikama koje se vezuju uz fizičko i ostale omotače ljudskog bića, možemo to fizičko koje daje boju i nijanse psihičkim i duhovnim kvalitetama povezati s nasljednim nizom što ide preko roditelja i predaka. Kad god se ustraje u tome da su se genetske karakteristike koje se naposljetku pokažu kod djeteta skupljale tokom niza predaka, na to uzvraćamo kako nas sa stajališta duhovne znanosti takvo što nimalo ne iznenađuje. Čini nam se u stvari očiglednim da se nasljedne fizičke karakteristike manifestiraju u tijelu u koje se inkarnira duhovno sjeme. Kako vidimo to fizičko naslijeđe? Objasnit ću ga sljedećim primjerom.

Posadimo sjeme u zemlju bogatu svim sastojcima potrebnim da bi se ono prehranilo. Stavimo zatim to isto sjeme u drugu zemlju, koja jedva sadrži sve što mu je potrebno za rast. Biljka će u sebi sadržavati karakteristike zemlje u koju je posađena! Vidimo dakle kako biljka razvija ono što je već u njoj i što izrasta iz sjemena, i istovremeno je obavijena onim što dolazi od zemlje, natopljena ,sastojcima tla u kome raste. Na isti način na koji jedna biljka nastaje iz druge, tako čovjek nastaje iz jedne psihoduhovne egzistencije i raste na „tlu“ što ga je pripremila određena nasljedna linija. To psihoduhovno sjeme će u svom rastu iskazati također i karakteristike tipične za određeno nasljedno genetsko tlo.

S obzirom na takvo stanje stvari, nije čudno što onaj tko sve to promatra izvana može doći do ranije navedenog pogrešnog zaključka. Kada nam netko svrne pažnju na to kako kod nadarenih ljudi nasljedne karakteristike pridonose njihovoj nadarenosti, pa je tako vrstan muzičar rođen u porodici muzičara a vrstan matematičar u porodici matematičara, duhovni tragalac nema potrebu ni odbacivati ni drugačije tumačiti.ova zapažanja. Evo kako duhovna znanost to vidi: Ona uzima u obzir uzastopne zemaljske živote pokazujući kako psihoduhovno u nama dolazi iz tih prethodnih postojanja u kojima je posađeno sjeme našeg današnjeg života. Naša duša i naš duh uvijek iznova nastaju i bivaju stvoreni tokom dugačkog vremenskog intervala. Sve ono što danas nosimo u sebi i što ćemo vlastitim naporima steći, razvit će se i donijeti plodove u nekom budućem vremenu. No to psihoduhovno sjeme nema nikakve veze s onim što se održava putem biološkog. Kada čovjek dolazi na svijet, psihoduhovno sjeme ulazi u fizičko tijelo a to tijelo u koje ono biva „posađeno“ čine snage genetski naslijeđene od određene obitelji koja ga rađa. Čovjek je dakle rezultat cjelokupnosti jedne dvostruke realnosti: psiho-duhovne realnosti koja ima porijeklo u čisto duhovnoj evoluciji, te fizičke realnosti koja proizlazi iz genetske evolucije. Dvije vrste snaga koje ovdje djeluju su naslijeđe i reinkarnacija, i to je očigledan zaključak razumnog proučavanja činjenica.

„No zar ne vidite – kažu opet – da ova karakteristika dolazi od ovog, a ona od onog roditelja! Naposljetku sve se te karakteristike tako poslože da bi na kraju nastao jedan Goethe ili jedan Beethoven. Tako da se ovakvi geniji rađaju kao rezultat jedne dugačke nasljedne linije.“

Promotrimo malo bolje ovu tvrdnju po kojoj geniji nastaju na kraju dugačke genetske linije. Nije li neobično pripisati genijalnost naslijeđu, pod izgovorom da su se nasljedni elementi konačno organizirali na takav poseban način da je iz njih mogao nastati genije? Svi Bernouilliji su postali matematičari. Očigledno je da su im za takvo što bila potrebna posebna tijela. Nije čudno da kada se psihoduhovno sjeme „posadi“ u određenu genetsku lozu, odnosno u pogodno tlo koje će mu omogućiti da iz njega izraste matematičar, ono u sebi nosi i karakteristike tog tla-loze. Da li nas iznenađuje kada netko izađe mokar iz vode? Kada smo potomci određene obitelji, očito je da u sebi nosimo i njene karakteristike.

Rečena tvrdnja je dakle tek tričavi dokaz. Što nas u njoj može uvjeriti da je genijalnost nasljedna? Za to bi bilo potrebno da je genijalnost prisutna na početku, a ne na kraju genetske loze! Činjenica da genija nalazimo tek na kraju upravo je dokaz da se ne radi ni o kakvom naslijeđu. Jasno vidimo da se takvo što ne može naslijediti a ipak tvrdimo kako se genijalnost nalazi na kraju linije. Čudno rezoniranje! Pa ipak, sama logika nam govori da genije prilikom reinkarnacije ne može genetski naslijediti svoje psihoduhovne karakteristike, inače bismo u protivnom te iste karakteristike našli i kod njegovih predaka. Time dakle utvrđujemo kako postoje dvije struje razvoja, jedna duhovna i druga fizička. Bez te hipoteze ne može se doći do zadovoljavajućeg logičkog zaključka.

Dijete dođe na svijet. Stoljećima ranije, ono je živjelo na Zemlji u jednoj drugoj egzistenciji. Vidimo ga kako raste i razvija se preuzimajući karakteristike koje mu se nude. A kako napušta ovaj svijet? Što se događa kada ono što je pri rođenju prodrlo u fizičku egzistenciju iznova napusti tu egzistenciju prelazeći preko praga smrti? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, ne samo da moramo uzeti u obzir smrt nego također i onu promjenu koja se u nama događa kada prelazimo iz života u smrt, kao i promjenu kroz koju prolazimo kada se iz stanja sna vraćamo u budno stanje. Kada čovjek zaspe i utone u san bez snova, određeni elementi njegovog bića se odvoje od onoga što možemo nazvati njegovom unutrašnjošću, odnosno od same srži njegovog bića. Duhovna znanost nam omogućava da kod uspavanog čovjeka razlikujemo ono što ostaje ležati na krevetu od srži samoga bića. Ono što ostaje na krevetu je fizičko tijelo koje se prilikom smrti vraća elementima zemlje. No kada čovjek spava, njegovo fizičko tijelo je drugačije od onoga koje nakon smrti vraća zemlji: prilikom spavanja je obavijeno životnim odnosno eterskim tijelom. Tijelo je živo, njegove vitalne funkcije se održavaju, dakle na krevetu ostaju fizičko i etersko tijelo. Ono što se odvaja od tih tijela je u prvom redu nosač užitaka i nelagoda, radosti i boli, te svih onih osjeta što ih osjećamo tokom dana: vrućine i hladnoće, mirisa, okusa, itd, no također i naših misli i predodžbi, počevši od najnižih strasti i instikata pa sve do najplemenitijih ideala. Kada se uspavamo, sve to tone u nepoznati mrak da bi se jutrom vratilo poput snopa svjetlosti. Ta svjetlost je svjetlost svijesti.

Postoji još nešto što se noću odvaja od fizičkog i eterskog tijela; to je svijest o sebi i njegov nosač, ljudsko ja. Nosač užitaka i boli, instikata i strasti, kao i svih osjeta koji dođu i prođu, zove se astralno tijelo. Što se tiče nosača svijesti o sebi, to je četvrto tijelo ljudskog bića, „Ja“. Za vrijeme sna bez snova, ova dva elementa, nosač ljudskog ja i nosač užitaka i boli, odvajaju se od eterskog i fizičkog tijela. Zbog čega ništa ne možete opaziti u svijetu sna bez snova? Zato što na stupnju razvoja na kojem se nalazi čovječanstvo, „ja“ i astralno tijelo nemaju nikakve organe. Čovjek opaža svoju fizičku okolinu organima kao što su oči, uši, i ostali.

Tek ujutro, nakon što „ja“ i astralno tijelo ponovo uranjaju u ljudsko tijelo i počnu se služiti njegovim organima, čovjek je u stanju opažati ono što ga okružuje. Ovdje dakle imamo jedan četverostruki entitet: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i „ja“. Iz ovih dijelova dolazi ono što nas stalno navodi da prelazimo iz budnog stanja u stanje sna.


Antoni Gaudi - Casa Batlló

Pregledajmo sada trenutak smrti. To možemo u onoj mjeri u kojoj smo u stanju prizvati zapažanja onih koji primjenjuju metode inicijacije i koji su se naučili služiti višim organima što leže latentni u čovjeku. Obična logika također će shvatiti ono o čemu će biti riječi; ove nam činjenice samom svojom formom mogu objasniti put kojega čovjek pređe nakon smrti.

U trenutku smrti desi se nešto što se u životu dešava samo u izuzetnim okolnostima.

Tokom čitavog života etersko tijelo je vezano uz fizičko. Od njega se odvaja tek nakon smrti, i to odvajanje je razlog zbog kojeg se fizičko tijelo proglašava mrtvim. Potom biva prepušteno isključivo fizičko-kemijskim snagama kojima se dotle odupiralo uz pomoć eterskog tijela. Etersko tijelo je ono koje se čitavog života bez prestanka bori protiv degradacije fizičkog tijela. Jer ovo posljednje u sebi nosi fizičke i kemijske snage. To se pokazuje čim nakon smrti biva prepušteno samome sebi. Rastavlja se na sastavne dijelove jer je zapravo sastavljeno od jedne nemoguće kombinacije. Etersko tijelo se odvaja od njega i neko vrijeme ostaje sjedinjeno s astralnim tijelom i čovjekovim „ja“.

Ovaj odnos je veoma bitan. U trenutku smrti, čovjeku se na jednom golemom „platnu“ prikaže čitav njegov život, onako kako je tekao od rođenja pa sve do posljednjeg trenutka.

To je kao da nam se pred dušom prikaže veličanstvena panorama svega što smo proživjeli.

I ta vizija, to sjećanje, praćeno je osjećajem uvećanja našeg bića sve dok ne postane sasvim golemo. Kao da nam se biće širi sa svih strana kako bi se u njegovoj unutrašnjosti mogle prikazati slike proteklog života.

Ovo se dešava zato što je etersko tijelo nosilac našeg sjećanja. Dok je bilo vezano uz ,fizičko, moglo je vidjeti samo ono što je doživjelo u tom tijelu od njegovog rođenja do smrti. Za njega je fizičko tijelo smetnja. No ipak, ono je nosilac našeg sjećanja u svoj njegovoj snazi i čistoći. Zbog toga nam se nakon smrti čitava prošlost može prikazati u jednoj jedinstvenoj slici. Osobe koje su bile na rubu smrti prilikom utapanja ili pada s planine, sjećaju se da im je u tom trenutku čitav život preletio pred unutarnjim očima. O tome bih vam dugo mogao govoriti, no radije ću samo reći da o tome možete čitati u mom ranije spomenutom djelu. O ovom fenomenu je pisao i antropologkriminolog Moritz Benedikt (bečki liječnik i antropolog; navedeni primjeri postoje u njegovoj autobiografiji „Aus meinem Leben“, Beč, 1906) čovjek koji bi sve o čemu ovdje pričamo smatrao čistom ludošću, no to nije bitno. Benedikt priča kako mu je jednoga dana kada se skoro utopio čitav život preletio pred očima kao neka slika. Što se događa u ovakvom slučaju? Sasvim spontano, etersko tijelo se naglo odvaja od fizičkog a zatim se iznova spaja s njim. Sve što se do tog trenutka skupilo u sjećanju u tom kratkom trenutku se prikaže pred dušom.

Nakon odvajanja od fizičkog tijela u smrti, etersko tijelo je dakle neko vrijeme sjedinjeno s astralnim tijelom i sa čovjekovim ja. Zatim dođe trenutak da se odvoji i od njih. Ipak, jedan djelić eterskog tijela ostaje vezan uz ljudsko biće. Možemo to nazvati jednom vrstom koncentrata, sažetkom prethodne egzistencije. Da biste sebi predočili takav sažetak, zamislite da poput umjetnika čitav sadržaj goleme knjige možete prikazati na samo jednoj stranici ali tako da s te stranice možete ponovo rekonstruirati cijelu knjigu. Takav eterski sažetak proteklog života ugradit će se u ljudsko biće za čitavu budućnost nakon što se iz njega izbaci sve ono što čovjek ne može upotrijebiti za svoju buduću evoluciju.

Zapamtimo to: ono što se ugrađuje u čovjeka za čitavu budućnost jest plod njegovog proteklog života. Svaki život dodaje jednu stranicu golemoj knjizi u koju se na taj način upisuju svi naši zemaljski životi. Oni su ugrađeni u naše biće. Plod tih života nosit ćemo sa sobom u sve svoje buduće živote. Taj plod ima golemu važnost za dalju evoluciju svakog od nas.

Prije nego objasnimo značaj životnog sažetka, dovršit ćemo prikaz čovjekovog puta nakon smrti. Nakon što se životna priča prikaže čovjeku u kratkom trenutku poslije smrti, zbiva se sljedeće: Čovjek se dalje sastoji od svoga „ja“, astralnog tijela i onog životnog „koncentrata“ o kome smo upravo pričali. Pogledajmo sada kako reagira astralno tijelo, nosač nagona, želja i strasti. Možemo to sebi predočiti uz pomoć čiste logike. Uzmimo primjer gurmana koji uživa pojesti tanjur dobrog jela. Odakle dolazi taj užitak? Bilo bi apsurdno kada bismo ga htjeli pripisati isključivo fizičkom tijelu. Nosilac užitaka, boli i želja nije fizičko nego astralno tijelo. Astralno tijelo je ono koje osjeća užitak, dakle ono je to koje želi pojesti dobro jelo! Fizičko tijelo je samo aparat sačinjen od fizičko-kemijske materije, instrument zahvaljujući kojemu astralno tijelo može zadovoljiti svoje želje. Takav odnos fizičko i astralno tijelo održavaju tokom čitave svoje zajedničke egzistencije. Astralno tijelo teži zadovoljiti svoje želje a fizičko tijelo mu za to daje alate kao što su jezik, nepce, i ostale zahvaljujući kojima to može učiniti. Što se događa nakon smrti? Fizičko tijelo je ostavljeno a zajedno s njim i svi alati koji su omogućavali zadovoljenje želja. No astralno tijelo je još uvijek tu i nije mu lako riješiti se svojih želja za užicima! Nakon smrti, astralno tijelo ostaje vezano uz svoje želje usprkos tome što mu nedostaje fizičko tijelo uz pomoć kojega bi ih

zadovoljilo. Astralno tijelo osjeća želju za ukusnim jelom, ali nedostaje mu nepce. To je kao kada bi se netko tko umire od žeđi naglo našao u području bez vode. Nakon smrti, čovjek više nema nikakvu mogućnost da zadovolji svoje želje iz prostog razloga što više nema nijednog organa uz pomoć kojega bi ih zadovoljio. Njegove želje su za njega izvor patnje sve dok naposljetku zbog nemogućnosti ispunjenja ne jenjaju same od sebe.

To su iskustva koja čovjek mora proći nakon smrti, tokom perioda zvanog kamaloka. Kama znači želja, a loka mjesto. To je, naravno, samo slika. To „mjesto“ traje onoliko koliko je čovjeku potrebno da ga prođu želje i osjećaji nedostatka koji se upisuju u njegovo astralno tijelo i koji mogu biti zadovoljeni tek u fizičkom svijetu. To je period odvikavanja i pročišćavanja.

Taj period odvikavanja može biti različitog intenziteta.

Pogledajmo primjer čovjeka koji se u potpunosti odaje senzualnim užicima. Od jutra do večeri, čitava njegova egzistencija je posvećena tome da uživa u svim mogućim i zamislivim užicima koje nalazimo samo tamo gdje postoje sredstva za njihovo zadovoljenje tj u fizičkom svijetu. Nakon smrti, takav čovjek koji je svoje unutarnje biće poistovjetio s onim što mu pruža njegovo fizičko tijelo, imat će teži život nego onaj čiji je pogled već u zemaljskom životu uspio prodrijeti iza fizičke pojavnosti u nadosjetilnu stvarnost.

Uzmimo sada za primjer čovjeka koji uživa u promatranju lijepog krajolika ili slušanju dobre muzike. Naravno, čak i u najbeznačajnijim stvarima možemo vidjeti tračak duha, no krajolik ili muzika bolje će nam dočarati što se zbiva. Onaj tko u harmoniji muzičkog djela čuje odjeke zagonetke vječnosti, ili dok promatra krajolik pušta da mu na dušu djeluju duhovne dimenzije, takav čovjek se kao psihoduhovno biće odvaja od onoga što ga veže uz fizičko već u životu između rođenja i smrti. Ono što je u nama sadržano i što na takve načine naslućujemo već u fizičkome, osobina je koju možemo zadržati i od koje se nemamo potrebe pročišćavati. Ono jedino od čega se moramo odvojiti je vanjski omotač. Uronite na trenutak u ono što je u vama najdublje, kako biste vidjeli da muzičko djelo sadrži u sebi nešto čisto duhovno što ostaje skriveno najosjetljivijim zapažanjima a prodire u nas putem onoga što primamo preko osjetila. To je nešto što pripada duhu i duši i od čega se čovjek nakon smrti ne mora odvajati.

Vidite dakle da postoje različiti stupnjevi onoga kroz što prolazimo nakon smrti; ti stupnjevi ovise o snazi s kojom se čovjek poistovjetio sa stvarima u kojima može uživati samo u fizičkom svijetu uz pomoć svojih fizičkih organa.



Antoni Gaudi - Casa Batlló


Postoji jedna mogućnost koja se ne mora kod svakoga ostvariti i zapravo malo tko za to ispunjava potrebne uvjete, no svejedno ta mogućnost je tu. Pretpostavimo da se neki čovjek potpuno predaje užicima što mu ih pružaju fizički organi u kontaktu sa fizičkim svijetom, sve dok se u njima ne zaboravi do te mjere da izgubi svaki interes za psihoduhovni sadržaj koji je u temelju svih njegovih osjeta što ih prima iz vanjskog svijeta; ukratko, čovjek koji ne vidi ništa osim zemlje, sasvim se poistovjećujući sa svojim fizičkim tijelom. Koja bi bila posljedica toga? Da bismo je razumjeli moramo još dublje zaći u zagonetku čovjeka i vratiti se na onaj sažetak što ga svatko izvlači iz svog eterskog tijela i nosi sa sobom nakon smrti. Što biva s tim sažetkom? Upravo na osnovu tog ploda svog proteklog života čovjek gradi svoju sljedeću inkarnaciju, točnije rečeno tijelo za svoj budući život. Svakako, ono što vidimo da se u djetetu malo pomalo razvija proizlazi iz naslijeđa no ovo posljednje je na neki način elastično. Ljudsko tijelo nije izgrađeno isključivo na karakteristikama genetskog naslijeđa; ono zadržava elastičnost koja omogućuje onome što čovjek nosi sa sobom iz prošlih života da također djeluje. Osim genetskih osobina koje čovjek nasljeđuje, on u sebi nosi i plodove svih svojih prethodnih života koji prodiru i miješaju se s tim genetskim osobinama.

Koje su posljedice inkarniranih života za čovjeka? Možemo govoriti o putu usavršavanja iz života u život. Kada je čovjek prvi put ušao u zemaljsko postojanje, za vrijeme njegove prve inkarnacije, raspolagao je snagama koje su u odnosu na snage što danas djeluju u većini ljudi bile prilično primitivne. Tada je imao malo snage da upravlja svojim psihičkim životom u fizičkom i eterskom tijelu. Zatim je pokupio plodove tih svojih prvih života i to mu je omogućilo da mu idući budu malo ispunjeniji. Jer čim je čovjek uspio dodati iskustva svojih budućih života primitivnim snagama svoje prve inkarnacije, već je tada postao sposoban voditi harmoničniji i smisleniji život. Svaki idući život nam se stoga odvija na višem nivou od onog prethodnog.

Ovdje vidite uzajamno djelovanje dviju snaga. Nakon što je čovjek prešao prag smrti, u sebi je očuvao sažetak i snage prethodnog života za budući život: to su snage koje mu omogućuju da postane savršeniji. Iz života u život, snaga čovjeka koji se usavršava postaje sve moćnija. No u trenutku kada „ja“ napušta fizičko tijelo, na nj uvijek iznova djeluju snage koje ga vezuju uz proteklu egzistenciju. Nakon smrti, ljudsko postojanje se sastoji istovremeno od snaga koje se razvijaju kao i od onih koje se u nj ugrađuju kao neka vrsta kočnice.

Pogledajmo nakratko ove snage što unazađuju i kojima se čovjek nakon smrti mora otrgnuti. Kada na njega ništa ne bi djelovalo, čovjek bi nakon smrti imao samo one snage što bi ih sa sobom ponio iz prethodnog života i koje su nosilac plodova za budući život. Svakako, on se rješava svega onoga što ga vezuje za protekli život. Pročišćava se od svih svojih želja. No uvijek postoji nešto što ostaje, nešto od čega se ne može otrgnuti! To što ostaje čovjeku nakon smrti i od čega se on mora otrgnuti, sve je ono što je nakupio tokom svog zemaljskog života. Toga nije bilo kada se tek rodio.

Postepeno, kako je rastao i sve više zaranjao u fizički svijet, tokom života sve se više vezivao uz zemaljske užitke. Lako možemo predočiti sebi kako ono čemu čovjek dopušta da na taj način prodre u njegovo unutarnje biće ne pridonosi njegovoj evoluciji; štoviše, da bi ga to nešto, kada bi bilo jedini utjecaj, sasvim omelo u napredovanju.

Dakle, život na zemlji između rođenja i smrti je taj koji u čovjeka unosi snage koje ga koče. S jedne strane život na zemlji nam daje iskustva iz kojih žanjemo plodove, no s druge nas on vezuje uz fizički svijet kojega potom neprekidno nosimo u sebi. Imamo s jedne strane ono što nas hoće izvući iz inkarnacija, a s druge ono što nas uvijek iznova vraća u ovaj svijet, sve dok na kraju nekog života ne postanemo razvijeni do te mjere da možemo u potpunosti prevazići sve što nas vezuje za zemlju.

Dok se to ne desi, čovjek u sebi čitavo vrijeme nosi jednu snagu koja ga vodi naprijed i drugu koja ga koči. Vidimo da je ljudsko postojanje podvrgnuto djelovanju ovih dviju snaga, jednoj koja unapređuje i drugoj koja onemogućava napredak. Možemo u detalje promotriti na koji način ove snage napretka i kočenja kombiniraju svoje djelovanje.

Uzmimo za primjer ljudsko oko. Ono je , kako kaže Goethe, „sačinjeno od svjetla,
za svjetlo“. Da nemamo oko, ne bismo mogli vidjeti svjetlost. S druge strane, da nema svjetlosti ni oko ne bi postojalo. Svjetlost je ta koja je stvorila oko. No da bi ga mogla stvoriti, morala je zaustaviti razvoj tijela i sve njegove prethodne vitalne procese. Zahvaljujući činjenici da je u veoma dalekoj prošlosti svjetlost djelovala na ljudsko tijelo, iz te svjetlosti se moglo sačiniti oko; no ovaj proces je zahtijevao da se ona svjetlost koja sudjeluje u njemu oduzme radu na ljudskom tijelu koji bi inače možda bio krenuo u drugom pravcu. I tek je dugotrajnim djelovanjem ovog novog procesa ljudsko oko moglo postati organ sposoban organizirati napredak u novom pravcu. Ovaj primjer nam pokazuje kako su snage koje usporavaju napredak u osnovi bitne i neophodne.

Vidimo kako se ljudskim životom upravlja na izvanredan način: s jedne strane djeluju sile koje vuku naprijed a s druge sile koje usporavaju napredak. Ove posljednje vezuju čovjeka uz fizički svijet i između rođenja i smrti u njemu oblikuju organe zahvaljujući kojima on ponovo dobiva snagu za napredak. Da nema ovih sila koje se odupiru, čovjek ne bi ulazio u zemaljsko postojanje i ne bi rastao u „omotačima“ preko kojih može nazrijeti psihoduhovno. On sada djeluje u svijetu što su ga stvorile snage otpora. No upravo zahvaljujući njima će moći dalje napredovati!

Postoji duboka misterija u činjenici da snage koje nas vuku naprijed moraju surađivati sa snagama koje nas koče. Može se desiti da netko održava ravnotežu između ove dvije snage, no moguće je i to da pojedincem upravljaju samo snage kočenja. Iako bi ove snage smještene u fizičkom tijelu trebale biti sredstvo napretka, čovjek ih može pogrešno shvatiti kao cilj sam po sebi. Ukoliko on to napravi, njegova duša i njegov duh će biti lišeni svake mogućnosti napretka. On će zastraniti s puta evolucije. Za njega će doba kamaloke, za vrijeme kojega se čisti i raskida veze sa svim zemaljskim navikama, postati jedini apsolut.

Ta se ekstremna perspektiva nalazi pred nama.

Kako čovjek ne može vječito biti u jedinstvu s osjetilnim svijetom, i zahvaljujućičinjenici da mu u dubini bića uspijeva ne upasti u tu krajnost, on izbjegava najgore. Ako mu se ipak desi da izgubi svaki interes za psihoduhovni život čije svjetlo prodire u osjetilni svijet – ta mogućnost postoji premda se rijetko dešava – to će se odraziti na procese koji reguliraju život tako da će čovjek postati jedno sa fizičkim osjetilnim svijetom isključujući se u potpunosti iz psihoduhovne stvarnosti.

Zamislimo takav slučaj. Što će se nakon smrti desiti s takvim čovjekom kada bude morao preći u psihoduhovni svijet? On će sa sobom donijeti samo jednu potpunu ovisnost i neraskidivu vezu s osjetilnim fizičkim svijetom. Ta će mu uspomena biti teška poput olova. Takav otežali materijal čovjek će uvesti u psihoduhovni svijet i bit će čvrsto vezan uz snage koje ga koče i sprečavaju njegov razvoj. Eto nam prave slike pakla! U toj ekstremnoj mogućnosti, čišćenje se produžava sve do stanja u kome se „ja“ koje je izgubilo svaki pojam o psihoduhovnom vezalo uz osjetilno i fizičko. Takvo „ja“ ne može dalje sa sobom ponijeti puno više od ograničene predodžbe o osjetilnom fizičkom. U duhovnom svijetu to postaje muka osuđenika, bez obzira što u fizičkom postojanju takav stav donosi neprekidne užitke i zadovoljstva.

Pokušajmo sada razumjeti Faustove riječi što sam ih maloprije naveo. Ako ga glasnik pakla hoće pridobiti, što mu je potrebno postići? Potrebno je da Faust iz trenutka koji prolazi ne uzima nikakvo sjeme za svoju buduću evoluciju nego dopusti da ga svaki trenutak zemaljskog postojanja tako ugrabi da ga poželi vječno zadržati. „Ako kažem trenutku koji prolazi „Zaustavi se, tako si lijep!“ tada sam tvoj!“ – ovo je sporazum što ga čovjek može sklopiti sa snagama pakla, usko se povezujući s onim što koči razvoj.

 No nama je jasno da su te snage potrebne u životu: takva je potreba evolucije.

 Idući put ćemo istražiti što je bio čovjek u epohi svoje prve fizičke inkarnacije. Znamo da on danas u sebi nosi snage napretka i snage koje ga vuku natrag. Da on kada je prvi put ušao u fizičko tijelo nije u sebi imao nikakve prepreke, bio bi zadržao duhovni oblik što ga je imao prije inkarnacija. Zahvaljujući činjenici da su organi koji sprečavaju evoluciju u njemu rasli i razvili se, njegov je duh mogao prodrijeti u osjetilni svijet i iz njega ponijeti plod iskustva koji ga sve više obogaćuje.

Snage koje su izvor napretka morale su najprije stvoriti organe za taj napredak. Za takvo što im je najprije bilo potrebno zaustaviti dotadašnji razvoj kako bi omogućili novi. Nitko se u stvari nema prava žaliti na prepreke na koje nailazi u životu. Konzervatorski element – koji je dobroćudan u onoj mjeri u kojoj omogućuje napredak – postaje istinska kočnica koja onemogućava napredak kad god se taj napredak shvaća kao cilj sam po sebi. Isto se događa i nakon smrti. Kočnica u službi duha postaje najbolji faktor napretka, no ukoliko se taj napredak shvaća kao cilj sam po sebi i koristi u egoistične svrhe, tada postaje sjeme pakla. Vidimo dakle da ono što može postati izvor svih ljudskih sposobnosti, može također postati i sjeme pakla ako se čovjek uz to veže na pogrešan način, čineći od napretka svrhu samu po sebi.

Sada ćemo bolje razumjeti onaj nordijski mit. Sjeme naše trenutne kulture poteklo je iz Nebelheima. Ono je moralo proći kroz stare kulture, no moralo ih je i prevazići, donoseći njihove plodove u sadašnju inkarnaciju. Ljudi koji sadašnju inkarnaciju ne koriste u duhovnom smislu, osuđuju sebe na odbačenost u jednoj etapi koja je u svoje vrijeme i na svoj način bila dobroćudan činilac napretka, ali mu se danas opire. Ono što je u nekoj epohi faktor napretka, ukoliko se održi u ljudskom životu postaje element pakla. Nebelheim nije uvijek bilo pakleno mjesto. Dobre strane čovjeka djelovale su na Nebelheim sve dok se nisu razvile toliko da su ga mogle napustiti.

Vidimo dakle da su djelovanja dobra i zla, neba i pakla, isprepletena u ljudskom životu iz kojeg se zajednički očituju onako kako je to Schiller rekao u pjesmi što smo je citirali na početku: dobroćudan element postaje destruktivan i paralizirajući ukoliko ga se ne upotrebljava ispravno. Dokle god je čovjek ima pod svojom kontrolom vatra je dobroćudna, no „čim preskoči prepreke koje je ograničavaju i preuzme svoju neovisnost“ ona postaje uništavateljica. Na isti se način snage pakla pojavljuju u ljudskom životu čim „preuzmu svoju neovisnost“. Sada shvaćamo zbog čega se ideje velikih duhova koji su razmatrali sve ove duboke veze pridružuju idejama što nam ih je duhovna znanost stavila u zadatak razviti. Vidjeli smo danas da je element pakla neophodan u našem životu.

Idući put ćemo se više osvrnuti na element koji će nam osvijetliti sva pitanja: također ćemo naučiti što je sa stajališta istinske duhovne znanosti svijetlo nebo. No već sada možemo vidjeti, zahvaljujući današnjem predavanju, koliko je istinito ono što Dante izražava u posljednjem opisu pakla (Dante, posljednji stihovi „Pakla“: „Moj vodič i ja, tim tajnim putem / za povratak na svjetlo dana, pođosmo /i bez imalo zastajanja / on prvi a iza njega ja, zakoračismo /tako da naposljetku vidjeh divne stvari /što ih nebo donosi, kroz otvor / u kome ugledasmo – vani – zvijezde“ Pakao, pjevanje 34, v 133-139, 1996)

Dante je u stvari mislio kako u životu treba najprije obratiti pažnju na one moćne snage koje onemogućuju evoluciju i tek onda sebi predočiti ove druge u kojima se nalaze sreća i mogućnost napretka. Čak ni u našem svakodnevnom životu nećemo pronaći oslonac ukoliko ne uspijemo ostvariti pravu ravnotežu između onoga što nas koči i onoga što nas tjera naprijed. Čovjek će naučiti u životu razlikovati slučajeve u kojima ono što ga zaustavlja prijeti da postane pakao, od slučajeva u kojima to zaustavljajuće djeluje dobroćudno i uzdiže ga put snaga koje ga nose naprijed – baš kao što je Dante pod vodstvom Vergilija sebe najprije vidio okruženim paklenim snagama, da bi zatim postao pobjednikom svega što koči dok je pun radosti promatrao zvijezde kako svjetlucaju na noćnom nebu.


Antoni Gaudi - Casa Batlló


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...