уторак, март 12, 2013

TUGA KLANACA - Mong Kjao


Silvia Vassileva 


Iznad klanaca, tračak neba: vodopadi u njima bruje bezbrojem svojih struna.

Gore, ukošen iver sunca roni u mesečinu; dole, uzde za divlje, zabrektale talase. 

Svetlost potresa, jednom, pa još jedanput, duboke senke smrznute od iskoni. Zraci u klancima u podne ne zastaju; gde su vrletnije stene, više im vode od gladi ide na usta.

Drveće zaključava svoje korenje u te crvotočne mrtvačke kovčege; zakovrnuti kosturi visoko natkriljeni - to su grane  što suze, dok mraz dobacuje svoje žalostivne odjeke, daleke ali jasne.
Otud se može samo užetom, uz stminu. 

Zgrčena utroba prezrenog izgnanika vri u vodi i ognju dok se on tuda probija. Život je njegov kao tanano ispredena nit.

Kad prinese suze na žrtvu duhovima u potoku, oni se tu okupe: talasi zasvetlucaju. 






понедељак, март 11, 2013

АНЂЕО ЋУТАЊА - Мирослав Лукић



Margaret Mac Donald


Анђео ћутања

(пријатељу, који то јесте)

Песме су запршка искуства
(сваки се стих, као матора кокош, кува
дуго.) Време је мрачно, као магла густа.
Живот је дуг, учмао, епоха – глува!
Ово је земља гробља, врана.
Вране су тачне. Свак' своме јату лети.
Стихови се, ко црква Тршка,
сами собом бране, од шарлатана,
варвара. Песнику дође подршка
од Анђела ћутања, кад се сети.
Од Анђела ћутања (не од адвоката!).
Уметност махагонија је једина, права.
Анђео ћутања њену тајну чува, и
– не живот дуг, епоха, клике – трава...

(Среда, 12. новембар 1997, увече)

Мирослав Лукић


недеља, март 10, 2013

SANTA MARIA DELLA SALUTE - Laza Kostić




Santa Maria della Salute

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma';
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al ipak neću nikoga klet;
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divan mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih visina stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
- svu večnost za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud.
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
ko da se bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
za što se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: 'Evo me, naj!'
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.


Laza Kostić (1841 - 1910)





субота, март 09, 2013

POVERIĆU TI JEDNU TAJNU - Luj Aragon


Michael Parkes


Poveriću ti jednu tajnu 
Vreme si ti
Vreme je žena 
Ono oseća 
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge kao kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
I ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške 
A u stvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstava 
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti ne dišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem 
Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljo jasnog kristala izraza koju bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu 
Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu 
Bojim se tebe
Bojim se onog što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu 
Zatvori sva vrata 
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom 
Ljubavi moja.

***

Ljubavi moja ne reci ništa više
Ostavi nek padnu obe ove reči u ćutanje
Kao kamen dugo glačan između dlanova mojih ruku
Kao kamen hitar i kamen težak
I dubok svojim padom kroz naš život
Dugim putovanjem i ništa ne susrećući do samo ponor
Taj beskrajni put bez šuma da trajanje
I nespečavanje nikakve daleke vode rađa užas
Nikakve površine dodirnute nikakvo odskakivanje od prepreka
Ništa do univerzum koji treba dostići i ja te uzeh za ruku
Nikakav eho sve pada i uzalud sam čulio uvo
Ništa čak ni uzdah ni sinkopa zvuka
I ukoliko više pada i prolazi kroz tminu
Utoliko vrtoglavica raste i noć je sve brža
Ništa do samo zahuktali teret 
Neprimetna pesma izgubljena
Izbegla lepota poneta i sudarena
Već možda ili ne 
Ne još ne ljubav
Ništa do samo nepodnošljivo odlaganje bez mere
Smrvljavaju sigurnom užasno podmetnutom
Kamen ili srce stvar savršena
Jedna stvar dovršena a živa ipak
Pa preko toga udaljuje se i manje je kamen
O naopaki bunaru gde plen posle tame poleće ko ptica
Kamen ipak kao svi kamenovi
Na kraju krajeva koji se zamara od svega
I završava time da bude samo grob
Čuj čuj 
Izgleda da preko ograde bunarske
Neće preći krik udar ili lom
Već nejasno i uzvitlano neodređeno zastrašeno
Svetlucanje bledih i čistih dubina
Slično priviđenjima u detinjskim pričama
Boja nas samih možda za poslednji put
I kao da je sve bilo iznenadno sve što još može biti
Došlo da nade objašnjenje jer je neko 
Koga nisu videli da je ušao podigao zavesu prozora
A kamen tamo dole nastavlja do zvezdanih dubina
Sad znam zašto sam rođen na ovom svetu
Pričaće se moja istorija jednog dana i njenih hiljadu peripetija
U stvari sve je to samo lepršava varka
Venac od šarene hartije za jedno veče u siromašnoj kuci
Sad znam zašto sam rođen
I kamen silazi dalje izmedu nebuloza
Šta li je gore šta li je dole u tome donjem nebu
Sve što sam kazao sve što sam učinio sve što sam izgledao da sam
Lišće lišće koje umire i ne ostavlja drvetu do samo goli pokret svojih ruku
Evo ispred mene velike istine zime
Svaki čovek ima sudbinu varnice 
Svaki čovek je samo
Vodeni cvet a šta sam više nego svaki čovek
Moja gordost je da sam voleo
Ništa drugo
A kamen se zariva bez kraja u prašinu u prašinu planete
U suštini sam samo malo vina prosutog a vino
Svedoči o pijanstvu u rano bledo jutro
Ništa drugo
Rođen sam bio za te reči koje rekoh
Ljubavi moja

***

Ja nisam od onih koji podvaljuju univerzumu 
I sav pripadam ovom veličanstvenom i tužnom krdu ljudi 
Nikada me nisu videli da sam se skrivao od bure 
Svojim rukama sam uvek gasio požare 
Znam dobro šta su rovovi i tenkovi 
U velikim danima sam uvek ne obazirući se otvoreno iznosio svoje najgore misli 
I nisam se povlačio kada su dolazili da mi pljuju lice 
Živeo sam obeležena čela 
Delio sam crni hleb i suze sviju 
A kada je došao red i na mene peo sam se na ratni brod 
Koji me je odvodio deleko od mog porobljenog rodnog kraja 
Tako sam se ukrcao na brod koji samo što se nije potopio pod teretom ljudi 
A na krovu su veliki ratnici Atlasa pevali monotono žalopojke 
Primao sam svoj deo gorčine 
Nosio svoj krst nesreće 
Za mene lično ovaj rat još nije nikako završen 
Jer još uvek se čereće udovi moga naroda 
Ušima prislonjen na zemlju dopiru mi još uvek 
Daleki strašni uzdasi koji prožimaju meso gluvoga čoveka 
Ja ne znam za san a kada budem zatvorio oči 
To će biti samo za svagda 
Ne zaboravite to 
Istorija ovoga veka i užasna rana vremena 
Kuga i kolera skorbut ili glad 
I krvava oranja u vojnim pohodima 
I iskidane ruke na veslima galija 
Čovek i žena ismevani u njihovom govoru i u njihovim nežnostima 
Svaka veličina izvrgnuta ruglu i reči drsko sabijanje u usta 
Svaka muzika vređana 
Svaki zrak svetlosti plaćen cenom očiju 
Svako milovanje plaćeno sećenjem ruku 
Sve to najzad može se uporediti sa izrazom moga lica 
Sa drhtajem mojih očnih kapaka 
Grčenjem mišića ispod kože mojih obraza 
I pokretima moga tela 
A i savijanjem mojih kolena na izazvane krike posle naglog potoka mojih suza 
I sa groznicom koja me trese 
I sa znojem moga čela 
Postoji pod kožom moga lica i preplanule kože mog opšteg izgleda 
Nešto drugo bez čega bih ja bio samo jedan kamen između ostalog kamenja 
Jedno zrno u pšenici silosa 
Jedan beočug mog ličnog lanca 
Nešto kao krv koja kruži venama i oganj koji proždire 
Nešto kao na frontu ideja 
Kao na usnama reč 
Kao pesma u grudima 
Kao božanski nazreni dah života 
Postoji ono što je moj život 
A postojiš i ti tragedijo moja 
Moje veliko unutrašnje pozorje 
Ono nešto nežno iznad nas kada se zatvaraju naša ulična vrata 
Jer tada zaokružujući se u zlatnom i snažnom krugu tišine 
Uzdiže se u nama najzad onaj veliki crveni drhtaj zavese 

***

Došao sam tebi kao što reka ide moru 
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine 
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo 
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmernosti 
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke 
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom 
Dao sam ti sve svoje sećanje kao jednu kovrdžu moje kose 
Spavam samo u tvojim snegovima 
Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile 
Odrekao sam se već davno svojih legendi 
U kojima su Rembo Kras i Dikas 
I Valmor koja plaće u ponoći 
Konopac Nervalov prekinuo se 
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce 
Podeljeno tvojim koracima 
Razvejano tvojim pokretima 
Ko zaljubljeni vetar neke šume 
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuće 
I koja se strpljivo vraća neprimetno u toku čitavog dana 
Bršljan koji raste a da niko ne primećuje 
Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti 
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja 
Stolica koja te čeka na tvome uobičajenom mestu 
Okno sa koga tvoje čelo gori gledajući u prazno 
Petparački roman koji govori samo o tebi 
Otvoreno pismo zaboravljeno pre no što je pročitano 
Prekinuta rečenica na koju vraćati se nema značaja 
Trepatanje soba kroz koje se prošlo 
Parfem koji ostavljaš za sobom 
A kad izadeš nesrećan sam kao i tvoje ogledalo 

***

Otpadnik sam sviju crkava 
Jer tebe pretpostavljam svemu za što vredi živeti I mreti 
Tebi prinosim tamjan svetih mesta i pesmu foruma 
Pogledaj moja krvava kolena od molitvanja pred tobom 
I moje iskapane očI za sve što nije tvoj plamen 
Jer gluv sam za sve jadikovke koje nisu sa tvojih usana 
Ne razumem milione mrtvih kad tebe čujem da ječiš 
Na tvojim nogama osećam zlo od šljunka sa puteva 
Na tvojim izgrebanim rukama vrzinu trnja 
Svi nošeni tereti muče tvoja ramena 
Sva nesreća sveta stala je u jednoj tvojoj suzi 
Nikada nisam patio pre tebe 
Patila da li je patila 
Životinja koja je za ranom vapila 
Pa kako možete da poređujete sa životinjskim bolom 
Tu vitrinu u hiljadu stakala 
Na kojoj se svakog dana događa 
Po jedno razapinjanje na krst 
Ti si me naučila azbuci bola 
Sad znam da čitam jecaje Svi su oni sačinjeni od tvog imena od ruže obezlišćene 
Tvog imena vrta svih 
Strasnih nedelja 
Tvog imena zbog koga bih išao u pakao da ga napišem pred licem sveta 
Kao ona tajanstvena slova na tablici iznad Hrista 
Tvog imena krika moga mesa I nezarasle rane moje duše 
Tvog imena za koje bih spalio sve knjige 
Tvog imena svekolike nauke na ivici ljudske pustinje 
Tvog imena koje je za mene istorija vekova 
Pesma nad pesmama 
Čaša robijaša u okovima 
I sve su reči samo bodljikava žica pred vratima nekog prokletog grada 
Kad tvoje ime peva na mojim ispucanim usnama 
Samo tvoje ime I neka mi odseku jezik 
Ali tvoje je ime 
Sva muzika u trenutku smrti 





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...