недеља, децембар 23, 2012

PREOKRET - Rajner Marija Rilke






Preokret

Put od intimnosti ka veličini vodi kroz žrtvu 
(Kasner)


Dugo je on sve to
mučno prisvajao gledanjem. 
Zvezde na kolena padahu
obrvane njegovim pogledom. 
Il' bi sagledao klečeći
a miris bi njegove usrdnosti
kao blagi umor padao
na kakvo božansko biće, koje bi mu se onda
osmehnulo, u snu. 

Kule je tako gledao
da su trnule od straha: 
opet ih uvis zidajući, najednom!
Ali često bi predeo,
otežao od dana,  pokojem
strujao u njegovo tiho opažanje, uveče. 

Životinje su smireno stupale
u otvoreni pogled, pasući, 
a zasužnjeni su lavovi
zurili unutra kao u nepojamnu slobodu; 

ptice su proletale kroz njegovu 
duševnost; Cveće se
ogledalo u njemu, 
krupno, kao u deci. 

A kad se rašču da ima jedan što gleda, 
to dirnu i bića koja su manje
i nepouzdanije vidljiva, 
dirnu žene. 

Otkad gleda?
Otkad već, lišavajući se u duši, 
preklinjući sa dna pogleda?

Kuda bi on, koji večito čeka, sedeo u tudjini; 
a rasejano odvraćena soba u prenoćištu
mrgodno bila oko njega, 
i u izbegavanom ogledalu
ponovo soba, 
i kasnije, sa postelje mučiteljke, 
ponovo: 
tad bi se u vazduhu većalo, 
neshvatljivo većalo
o njegovom osetljivom srcu, 
o njegovom srcu što kroz bolno zasuto telo
ipak oseća, 
većalo bi se i presudilo: 
da on ljubavi nema. 

(I bilo bi mu uskraćeno
ma koje novo posvećenje.)

Jer vidiš li, gledanju ima granica, 
i sve sagledaniji svet 
ište da raste u ljubavi. 

Završeno je delo očiju, 
vrši sada delo srca
na slikama u sebi, zarobljenim; jer ti si ih
savladao: ali sada ih ne znaš. 
Pogledaj, unutrašnji čoveče, svoju
unutarnju devojku, 
nju, izvojštenu
iz hiljada priroda, ovo
tek izvojšteno samo, a dosad
još nevoljeno stvorenje.









субота, децембар 22, 2012

ČOVEK DRŽI RAVNOTEŽU - Vilmoš Jakobi






Svako vreme nosi svoje breme

Duhovno shvatanje života ne treba da bude samo teorijsko gledište na svet, već naime ono treba da postane sadržaj života i životna snaga koja treba potpuno da oživi u čoveku, tada on postaje čuvar nad određenim procesima razvića ljudskog bića i čovečanstva; naime on tada treba kao noćobdija da bdije nad znacima vremena. Zbog toga u čoveku postoji kao zov duševna potreba da se pouzdano informiše i da bude dobro obavešten o svim bitnim procesima i dešavanjima kako u svojoj okolini tako i u svetu, da gledajući i prepoznavajući njihove skrivene tokove svojoj duši ispravno pridruži utiske koje prethodno obradi i zatim ih uzdigne mislima u više regione svesnosti, u skladu sa kosmičkom stvarnošću.

Naime, u sadašnjem vremenu dešava se veoma mnogo, i to velikom brzinom, a čovekova dužnost je da dospe do stvarnog razumevanja onoga šta se dešava u svetu. Sadašnje doba se odlikuje po tome što su u njemu najveće greške, zablude, zbrke, jer su ljudi više nego ikada okrenuti ka spoljašnjosti, svojim spoljašnjim čulima i materijalnom svetu iluzije stvarnosti. Ako čovek hoće da od duhovne nauke načini sadržaj i snagu života on mora posedovati istrajnost, ozbiljnost i radoznalost i ne može se zadržati samo na apstrakcijama. Već je poznato da se razumska duša, duša ćudi razvijala u Grčko Latinsko doba od VIII v.p.n.e. pa sve do XV v.n.e.; da je trenutno u toku razvoj duše svesti koja je počela Anglo–Saksonskim dobom u XV v.n.e. i koje će trajati sve do XXX v.n.e., do početka četvrte hiljadite godine. Kako se razvija ljudsko biće tako se i različita iskušenja pred njime nalaze, samim time različite su i uloge viših hijerarhija koja utiču na nas, i koji se staraju o daljoj evoluciji čovečanstva.

Preko ljudskog Ja čovek biva spojen čvrsto sa svojom okolinom celim svetom i kosmosom, dobija svoju osovinu, jer sve što postoji okreće se oko centralne osovine, nazvane ose. Tako svoju osovinu imaju atomi, planete, sunca, zvezde, galaksije, univerzumi. Bez svoga Ja ljudsko biće ne bi imalo svoju osovinu i plutalo bi kao čestice u reci. Dok pluta u reci biva vođeno, a kada dobije svoje Ja, ono se vezuje nevidljivom vrpcom za osovinu sveta i počinje od tog trenutka da prihvata stvaralačku kosmičku odgovornost.

Anđeli, hijerarhijski viša bića od čoveka, stvaraju i utiskuju slike u čovekovo astralno telo, koje nastaju i nestaju; a čovekov zadatak u ovom dobu je da svoje mišljenje razvije sveobuhvatnim razmišljanjem do stepena vidovitosti, jer u njima leže snage za budući razvoj čovečanstva. Anđeli razvijaju u ljudima potrebne snage za budući razvoj čovečanstva, izabirajući im i utiskujući u njihova astralna tela ideale za budućnost. Jedno od tih budućih načela uveliko poznato okultnim krugovima je i to da čovek budućnosti ne treba da ima mira pri uživanju sreće ako su drugi pored njega nesrećni. To je znak i znamenje za buduće jedinstvo i apsolutno bratstvo čovečjeg roda, i potvrda da smo svi protkani i iz istog izvora potekli. Svako će se osećati deo celine a opet će imati svoje Ja, svoju individualnost. Još su dva puta utiskivanja slika Anđela u čovekovo astralno telo; prvi smer je onaj koji ima nameru da svaki čovek u svakom čoveku gleda skriveno božansko; dok je drugi smer u cilju usmerenja pozitivnog izvršenja sopstvene karme. Kada se ne gleda materijalnim očima onda se kroz krv i meso u čoveku iz duhovnog sveta objavljuje slika božanstva.

Premda ljudi deluju prividno budni oni se ne povezuju sa svetskim događajima, već veliki svetski događaji prolaze pored njih, tako da ljudi u najbitnijim prilikama prespavaju život, jer čovek je užasno lenj i prespava sve što se oko njega dešava, pa čak i ono što se njemu samom zbiva, iako podsvesno zna da su sve stvari protkane, da ništa nije slučajno i da mi učestvujemo čak i tamo gde ni u najdivnijim snovima ne sanjamo. Ovde bi trebali zastati malo i premestiti pažnju, otići vremenski u jedno starije, mudro staropesrsijsko doba koje nam može biti od koristi za bolje razumevanje onoga što nam se danas dešava. Stoga, ajde da vidimo šta su mudraci toga vremena zapazili. Oni su primetili dva bića koja usporavaju i teže da zaustave čovekovu evoluciju kao i celokupnu Zemaljsku evoluciju.

Jedno od tih bića je Lucifer biće izvesnog blještavog sjaja u svojoj prirodi, inkarniranog u Kini 5000 godina pre Hrista, koji je tada prvi put istinski hodio zemljom inkarniran u ljudskom telu, i bio veliki učitelj čovečanstva jer je prvi uspeo da snagom svoga mišljenja prodre u velike misterije kosmosa. On kao jedan od velikih učitelja čovečanstva, stoji sa svime u ljudskoj evoluciji što se može nazvati genijalnost, nadarenost, inteligencija, oduševljenje, ali i sa onim iskušenjima koja zahvataju u čovekova osećanja poput strasti, nagona ili požude. Dakle, on je dao velike darove čovečanstvu a ujedno je i veliki zavodnik čovečanstva, jer upravo je on inspiracija čovekove sebičnosti, samoljublja, koji teži da bude vladar ljudskih osećanja i stomaka. U drevno doba veliki i moćni Sveti Rišiji su tada izveli veličanstvenu misiju; naime oni su prišli Luciferu i od njega uzeli svo znanje koje je on posedovao, preneli ga čovečanstvu a da ga pri tome nisu zloupotrebili. U tome je bio njihov veličanstveni zadatak koji je zahtevao nadljusku snagu i mudrost; oni su dali zavet, njih sedam, da će učiti od njega, lično od Lucifera, a da nikada neće zloupotrebiti to ogromno znanje, što su oni i ispoštovali. I tako je do nas pomoću njihove veličanstvene žrtve preživelo ogromno misterijsko znanje, koje je otkrivano samo Adeptima i istinskim posvećenicima, koje se prenosilo od tada neprekidno sve do početka XIX veka kroz tajna društva, a sada jedino kroz ruke odabranih pojedinaca i grupa. Lucifer, biće u stalnom pokretu, nastoji druge da privuče u svoju blizinu i zaseni ih sopstvenim sjajem, a njegova životna sredina je duhovni element vazduha, i to njegov vatreni deo; koji se u alhemičarskoj terminologiji može identifikovati sa groznicom, toplotom na pogrešnom mestu, koji čovekovu dušu mami u visine, ispunjava je vatrom čiji karakter nije moralan. Lucifer teži od čoveka da napravi dobro, poslušno biće, čisto duhovno, oslobođeno slobodne volje; on ima nameru da duhovno načini automatskim, unoseći strano i tuđe u normalan razvoj. Luciferska bića mrze slobodnu volju čoveka.

Za to vreme su staropersijski mudraci, i veliki Zoroaster, predvideli dolazak drugog velikog moćnog bića Ahrimana. On je bio spominjan i poznat još staropersijancima koji su ga u drevna vremena videli i opisali. On je biće koje poznaje tajnu fizičke materije i teži da čitavo čovečanstvo neispravno veže za materiju, da potpuno potamni duh i svaku svest o njemu. Drevni ga povezuju sa čovekovim skeletom i elementom čvrstog, što je spoljašnji oslonac čovekovog organizma u zemaljskom životu. On je pretedent da bude vladar ljudskog mišljenja i da inspiriše misli čovečanstva prema izvršenju njegovih ciljeva, sa obzirom da je Ahriman veliki učitelj materijalizma. Njegov cilj je da kosmos okuje u mrak i hladnoću; želi da svoju pravu prirodu i svoje postojanje sakrije od čovekove budne svesti. Alhemičarskom terminologijom on predstavlja proces skleroze, okoštavanja i sušenja životnog agensa. Ahriman je veliki učitelj praktičnog materijalističkog delovanja koji ne dopušta da bilo šta ima vrednosti osim spoljašnjeg čulnog života čoveka, kao usavršene životinje. Ahriman u čoveku ubija svest da je čovek slika božanstva, kroz čulne vrednosti i moćnu iluziju materijalnog sveta. Pri tome i sadašnja nauka kao razbojnik otima čovekovu svest da je on božanstvo, i to naročito od XV veka kada je mišljenje postalo dominirajuće u svojoj nesvesti. Moć ove dve kosmičke sile, svesti, bića jača sa zatamnjenjem ljudske svesti i ljudskom zlobom.

Čovekova odbrana od Lucifera je u njegovoj levoj ruci, dok se čovekova odbrana od Arimana nalazi u desnoj polovini lica i tela. Razvoj morala je ono što neutrališe i to je put nadvladavanja Luciferskog principa, dok je put sticanja spoznaje o duhu put nadvladavanja Ahrimaničkog principa.

Biće koje je trasiralo put celom čovečanstvu, otvarajući time nebeska vrata onome koji hoće da se bori i pobedi ove moćne sile je živelo u telu Isusa iz Nazareta između njegove tridesete i trideset i treće godine njegovog života, koje je držalo savršenu ravnotežu duha između dva zavodnička principa, i ono objavljuje jedini ispravni put razvoja čoveka; to je visoko Sunčevo biće, Aura Mazdao, nosioc večne duhovne svetlosti, čija je telesna supstanca sama božanska ljubav; to je Hristovo biće, biće Bogočoveka, otelotvorenog Boga. On je onaj koji je nama pokazao kako treba uspostaviti pravi odnos prema Luciferu i Ahrimanu. Misterijski događaj na Golgoti treba da se ponovo dogodi, samo na višem planu, eterskom, koji čovek sada treba svesno da vidi, ali Ahrimanske i Luciferske sile hoće da to spreče po svaku cenu. Taj događaj treba da se odigra početkom treće hiljadite godine, a to je dve hiljade i još neke godina, odnosno u godinama koje su pred nama.

Ahrimanova desna ruka se pruža odozdo i spaja se sa Luciferovom vrtložnom telesnom formom, koja se spušta sa visina. Sa jakom centripetalnom silom, i velikom snagom susreću se ta dva bića i formiraju vremenski duhovni savez; to je trenutak kada se na kraju svakog Hiljadugodišnjeg razdoblja Lucifer i Ahriman susreću i udružuju svoje snage radi pojačanog upliva u razvoj čovečanstva i otuda duboke krize čovečanstva na kraju svakog veka, a posebno milenijuma. I zato se kao božiji dar u tim trenucima pojavljuju pojedinci i grupe kroz koje duhovni svet pruža ruku nade izbavljenja čovečanstvu.

Još jedno biće je ovde potrebno spomenuti a koje dolazi iz drugih dimenzija, a to je Biće Humora, koje je realno lekovito biće; to je više biće, neuhvatljivo u ovoj dimenziji, ono podleže drugim zakonitostima i potiče iz drugog paralelnog svemira koje svojim moćima ustanovljava večnu harmoniju, oslobođeno pritiska budućnosti jer već poznaje ishodište. Biće Hrista je prisutno u svim životnim područjima, samo sada na višem nivou svoga duhovnog razvoja nego što je bilo za vreme Golgotskog misterija. Jer Hristos, Bogočovek nam verno objavljuje „sada nije vreme starog Egipta boginje Izide čiji veo u Saisu nije smeo da podigne nijedan smrtnik; ovo je vreme kada svaki smrtnik koji slobodne volje hoće, može i sam da podigne veo sa boginje Istine“.

Ako ono što Anđeli tkaju u čoveku ostane nesvesno onda će u čoveku dominirati instinkti umesto slobodne volje, i ta instinktivna znanja će postati štetna po čovekov duhovni napredak, a ona su najviše vezana za misteriju začeća i rađanja, sa celim seksualnim životom. Tada bi kod čoveka umesto svesnog spajanja sa ženom, nastupio štetni instinktivni seks, sa razornim dejstvom, i to u obliku instikata koje nose zablude, a koji će preći u socijalni život i sprečiti događaj koji treba da se odigra u čovekovoj krvi, kao posledica svesnog seksualnog života. Ova promena bi dovela do toga da se razvije bratstvo na zemlji, ali će zbog nastalih okolnosti ono biti razoreno, i to instinktivno.

Zato sada treba postaviti sebi pitanje, da li je bolje spavati ili biti budan, kada nailaze instinkti koji će biti vremenom sve jači i strahoviti? Prirodna nauka neće dati nikakav odgovor na to pitanje, jer njima je isto i svejedno da li će ljudi postati kao Anđeli ili kao Đavoli, njima je sve proces kauzaliteta. Jer ljudi će svojim seksualnim instinktima postati Đavoli, i to će medicina i nauka dovesti do savršenstva, a to što je štetno će se nazvati korisnim. Bolesnika će nazvati zdravim, zbog njegovih instikata; a zdravog će nazvati bolesnim i kolebljivim i previše promišljenim jer će hteti svešću da prožima bića, stvari i ceo kosmos, a sve će to odvesti u sasvim opasne vode.

Jer ljudi će težiti instinktivnim iskustvima pre nego svesnim; zato će čak koristiti supstance, vibracije ubačene u muziku, mobilne telefone i tv, razne vrste kompjuterskih programa koje će oni nazivati lekovima i modernim sredstvima, ali će ih koristiti u potpuno egocentrične motive. Ljudi će moći pomoću određenih vibracija da podstaknu ogromnih i velikih mehaničkih snaga unutar sebe, i potpuno oslobađanje razuzdanosti zapravo će tako čovek upoznati duhovno upravljanje, teledirigovanje – mašinsko mehaničkim bićem, koji će egoističkom čoveku služiti kao razuzdana matrica za zadovoljenje instikata, koja će mu se neverovatno dobro dopasti. Time će sve veći spoj tehnologije, medicine i seksa oštetiti čovečanstvo jer ga dovodi u užasnu zabludu o seksualnim instinktima koji će postati kao vreva na planeti u čisto mehaničkom svetu, čiji sastavni deo postaje i čovek. Jer dok čovek spava on ne vidi lopova kako mu se prikrada koji hoće da ga pokrade.

Čovek se naslađuje svojim instinktivnim seksualnim zabludama, u kojima ima udobna osećanja i tu zabludu ceni kao vrhunsku nadljudskost i stvaralaštvo bez predrasuda! Ono što je ružno postalo je lepo, a ono što je lepo postalo je ružno, i još opasnije je što se to ne opaža, jer se to smatra kao prirodna instinktivna nužnost koja je postala navika.

I zato duhovni ljudi primite obavezu i dužnost da izvučete ljudsko biće iz blata primanjem dužnosti i životne obaveze spašavanjem ispravnog mišljenja, da dela moraju biti prožeta i prosvetljena stvarnošću i nepomućenom svešću. Jer prava istinska duhovna nauka ide na ruku pod ruku sa intenzivnim radom u životu, sve drugo je zabluda. I zato važi ako neko provodi budan život kako treba tada će imati zdrav san, ali ako provodi budan život mlitavo i lenjo u neradu onda će mu i san biti nezdrav. Dakle zdravim budnim životom regulišemo spavanje i onda Anđeli tokom sna mogu ispravno da rade na nama i na evoluciji čovečanstva. Dok ukoliko mi imamo nezdrav budan život niti Anđeli tokom našeg sna ne mogu da obave svoj zadatak onako kako treba već san pre prerasta u opijenost i luciferski impuls lenjosti.

Čak i pobune ljudi koje dolaze instiktivno, najavljujući novo doba, bez svesnog uživljavanja sebe u duhovni svet, oni će dovesti samo do još bržeg propadanja onoga što treba da se doživi u budnom stanju, i napredak čovečanstva će biti onemogućen. Jer u kosmosu postoji pravilo da ne smeš ništa da rušiš ako nemaš i ne umeš nešto bolje da napraviš, a što je bez svesti nemoguće postići. Zato i jesu izabrani na rukovodeća mesta najmanje duhovni ljudi. Kako čovek ne ide napred, tako se onda kroz društvo a naročito kroz crkvene institucije ne događa ništa stvarno, već se nasuprot toga vrzmaju aveti i demoni prošlosti; kao velike aždaje i zmajevi.

Inače poznato je da je u raznim legendama Lucifer predstavljen kao Zmaj koji doleće iz oblaka, dok se Ahriman predstavlja kao Aždaja u pećini. U Hrišćanskoj terminologoji je posle Lucifer nazvan Đavolom dok je Ahriman nazvan Sotonom.

Nasuprot tome, samo istinska duhovna nauka koja vodi čoveka u budno svesno stanje, može da mu pomogne da razvije svoju dušu svesti, da on postane uspravno biće. Taj pupoljak duše svesti treba da se rascveta u Srednjoj Evropi i treba da bude početkom XXX veka predat dečijoj slovenskoj Ruskoj duši, koja je još uvek nezrela da bi je razumela i prihvatila na ispravan način, da bi ona uspela uzdići pravo na gore ljudsko Ja na ovoj Zemaljskoj pozornici. Upravo u ovom dobu su moćne i jake sile koje hoće da saviju ljudsko biće i njegov razvoj. Jedne idu od gore na dole, to su one koje ošamućuju i pomućuju ljudsku svest, koje ga navode da se ono pogrbi; i one druge koje idu od dole koje mame ljudsko biće da se opusti, iskrivi, da bi ga porobilo i vezalo dublje za telesno. Time ove moćne sile lome ljudsko biće, koje umesto da postane uspravano kao štap, da mu svest bude spojena sa osećanjima i prožeta slobodnom voljom, on se povija, grbi, krivi; jer atmosfera postaje sve više zgusnuta, teška, granitna, smarajuća i obarajuća. Jedini izlaz je da ljudsko biće vežba da bude uspravno kao štap, da ljudske odnose i ljudski život čovek gleda kao na nešto veoma značajno i veoma obuhvatno, da sveobuhvatnim mišljenjem ostane budan, sa otvorenim duhovnim očima.

Čovek treba da se pita šta je svojim postupcima sprečio, jer upravo je to što ga najviše pritiska i tišti, ono što je sprečio da mu se desi. Zato je bitno za čoveka: ono što je bilo, ono što jeste, ono što će biti, kao i sve ono što nije bilo a trebalo je ili je moglo da bude. Pre spavanja treba pregledati dnevne događaje kroz pitanje: Šta je sve danas moglo da mi se desi? Odgovori će nas navesti na pitanja koja nam donose budnost i nove šanse u naš život. U ovom dobu za ispravan razvoj ljudskog bića potrebno je poći od posmatranja negativnog pa do onoga što nam Anđeo tka u nama i tu između postoji siguran i prav put u našem životu koji je istkan od strane Božanskog Proviđenja. Taj duhovni put i razvoj vodi do bića istinske duhovne uloge čoveka kao Čuvara Vremena, gde je u ovoj teškoj epohi potrebno kroz vreme preneti ispravno mišljenje za neka buduća pokoljenja!

I neka ritmičke snage kosmosa uređuju unutrašnji i spoljašnji haos kako nas samih tako i čovečanstva u celini.

Amin.





среда, децембар 19, 2012

DISANJE ZEMLJE - Rudolf Štajner


Sergei Aparin 


Predavanje Rudolfa Štajnera 
održano 31. Marta 1923 godine.


O godišnjim svetkovinama

Dobro je u vreme, kada naša duša stoji pred velikim svetkovinama, setiti se smisla tih godišnjih svetkovina na osnovu saznanja o duhovnim celinama sveta. Želeo bih da to učinim objašnjavajući vam na osnovu Zemljine konstitucije, kako su se tokom dugih vremenskih perioda uticajem duhovnog saznanja utvrdile godišnje svetkovine. Ali, ako u vezi sa takvim stvarima govorimo o Zemlji i njenim činjenicama, mora nam biti jasno, da Zemlju ne smemo shvaćati kao puki sastav od kamenja i mineralija, kako na nju gleda mineralogija i geologija. Na nju moramo gledati kao na živi organizam, koji ima dušu i koji svojim unutarnjim snagama izbija bilje, životinje i ljude, ukoliko su fizička bića. Tako ćemo mi, govoreći o Zemlji sa ovoga ovde gledišta, pribrojiti njenom biću sve živo, sva telesa s dušom, koja se na njoj nalaze. I nadalje se dešava nešto što ću sada razložiti. Znate i sami da Zemlja sa svim svojim bićima, – pogledajte samo biljni pokrov Zemljin, – potpuno menja svoj lik, menja tako reći svoju fizionomiju, s kojom ona gleda u svetski prostor. Kad god proteče godina Zemlja izgleda opet onako kako je izgledala godinu dana pre. Treba da se samo setite da je krajem marta 1923 godine otprilike takovo vreme, da tako klijaju biljke, da su takove životinjske pojave, da je Zemlja u svom razvoju otprilike opet onakva, kakva je bila krajem marta 1922 godine.

Sada ćemo to kolutanje Zemljino posmatrati kao neku vrstu velikog disanja Zemljinog u njenoj vaseljenskoj okolini. Možemo shvatiti još i druge procese koji se odigravaju na Zemlji i oko Zemlje, kao neku vrstu disanja. Možemo govoriti i o nekom dnevnom disanju Zemlje. No mi ćemo sada tok godine u velikom pogledati kao neki silni Zemljin proces disanja. Pri tom Zemlja naravno ne udiše i izdiše vazduh, nego one sile, koje na primer u biljnoj vegetaciji, sile koje u proleće izgone biljke koje se u jesen opet povlače u Zemlju, daju da zeljani delovi biljke svenu i konačno one ukoče biljni rast.

Dakle, kako je rečeno to nije disanje vazduha, o čemu govorimo nego uzdisanje i izdisanje sila, o kojim dobivamo delimičnu predstavu, kad pogledamo rast bilja u toku jedne godine. Pogledaćemo našim duhovnim okom taj godišnji proces disanja Zemlje.

Posmotrimo najpre vreme, kad je Zemlja u takozvanom sunčevom obratu, u poslednjoj trećini decembra po našem današnjem računanju godine. U to doba moramo gledati na disanje Zemlje tako, kako gledamo na ljudsko disanje plućima u času kad čovek udahne, kad je vazduh u njemu i čovek ga u sebi prerađuje, kad dakle dah u sebi zadrži.

Tako Zemlja u sebi ima sile, za koje sam upravo rekao da se uzdišu i izdišu. Te sile drži ona u sebi krajem decembra. A šta se tada dešava sa Zemljom mogu vam ovako šematski nacrtati. (Ovde se moramo odreći reprodukcije, odnosno skica u bojama). Zamislimo Zemlju. To disanje možemo posmatrati uvek samo na jednom delu Zemlje. Mi posmatramo onaj deo Zemlje, na kojem sami stanujemo. Na protivnoj strani Zemlje uslovi su upravo obrnuti. Disanje Zemlje moramo zamisliti tako, da ona na jednoj strani izdiše, a na protivnoj uzdiše. No ne treba da se na to osvrćemo.

Zamislimo decembar. Zemlja je potpuno udahnula. Skupila je u sebi sile, o kojima sam govorio malopre. U tom času godine može se reći o Zemlji da je ona svoju dušu sasvim usisala. Jer sile, o kojima sam govorio, duša su Zemljina. Dakle krajem decembra drži Zemlja svoju dušu sasvim u sebi. Ona ju je sasvim usisala, kao što čovek kada udahne drži vazduh sasvim u sebi.

U to se doba s pravom stavlja rođenje Isusovo, jer tad Zemlja ima tako reći svu snagu svoje duše. I rađajući se u to doba, rađa se Isus iz Zemljine snage, koja nosi u sebi svu Zemljinu dušu. A duboki smisao spajali su posvećeni koji su – da tako velim – još bili dostojni starog posvećenja, u vreme misterija na Golgoti, s naziranjem, koje stavlja rođenje Isusovo u to vreme Zemljinog udahnuća, u vreme kad Zemlja drži u sebi dah.

 Ti su posvećeni govorili otprilike ovo što sledi. Kad se u staro vreme, još kad su stajali hramovi posvećenja haldejske i egipatske kulture, govorilo o onom biću, koje predstavlja bit Sunca, i kada se htelo znati, šta ima da kaže zemaljskim ljudima to visoko sunčano biće, tad se stvaralo izvesno nadziranje o tom govoru visokog sunčanog bića. Ljudi nisu posmatrali izravno duhovnost sunčanog svetla. Oni su gledali tu svetlost Sunčevu, kako se odrazuje sa Meseca. Upravljajući pogled na Mesec, videli su oni pomoću starog vidovitog duševnog oka dok su ih polevali talasi mesečeve svetlosti, očitovanja svemirskog duha. Više na spoljašnji način nalazio se smisao tog objavljenja, i to posmatranjem konstalacija Meseca prema slikama zvezda stajačica i prema planetima.

Tako su ljudi posmatrali u haldejskim i naročito u egipatskim misterijama noću kako se odnose zvezde pre svega prema prilivu Mesečeve svetlosti. I baš tako kako čovek čitajući iz slova na listu svoje artije razumeva smisao napisanoga, tako se nekoć gledalo kako je stajao prema prilivu Mesečeve svetlosti Ovan, Bik, kako Venera, kako samo Sunce itd. A iz međusobnog odnosa zvežđa i zvezda, naročito iz njihove orijentacije usled priliva Mesečeve svetlosti pročitavali su ljudi šta je nebo htelo reći Zemlji. To se onda izrazilo rečima. A prema smislu tih reči, mora se reći: U tom su smislu tražili stari posvećeni, šta je htelo da kaže zemaljskim ljudima biće, koje je kasnije nazvano Hristom. Na to su pazili oni stari upućeni, šta su mogle zvezde, u odnosu prema Mesecu, reći zemaljskom čoveku.

Ali sad, kad se približavamo misteriju na Golgoti, tad su se uvelike metamorfozirale duhovno–duševno sve misterije. Tad rekoše najstariji od tih upućenih svojim učenicima: Sad dolazi doba, kad se više ne sme konstelacija zvezda svoditi na talase Mesečeve svetlosti. Od sada će drugačije govoriti vaseljena zemaljskim ljudima. Sunčevu svetlost valja posmatrati izravno. Valja da poglede, kojima saznajemo duhovno, prenesemo od objavljenja Mesečevih k objavljenjima Sunčevim.

Ta, sad nauka, započeta u misterijama, proizvela je silan utisak na one ljude, koji su se još brojili među posvećene starijih vremena u epohi golgotskog misterija. I s tog gledišta prosuđivali su ti posvećeni golgotski misterij. Ali oni rekoše: Nešto je moralo u život Zemljin upasti, što može da proizvede taj prelaz od Meseca k Suncu. I tako su oni došli do kosmičkog značenja rođenja Isusova.

Oni su držali da je rođenje Isusovo sa Zemlje dalo impuls, da se više ne smatra Mesec univerzalnim regentom nebeskih pojava, nego samo Sunce. No oni rekoše da događaj, koji pada amo, mora biti naročite vrsti. A tu su naročitost oni zaključivali po tom, što su počeli razumevati unutrašnji smisao toga zemaljskog događaja u poslednjoj trećini meseca decembra, u vreme, koje mi sada zovemo Božićem. Oni si rekoše: Sve se mora svesti na Sunce. Ali Sunce može da deluje na Zemlju svom snagom samo onda kad je Zemlja svoje snage izdahnula. U vreme Božića ona ih je udahnila, ona ih drži u sebi. Ako se Isus rodi u to doba, tada se on rodio u jedno doba, kada Zemlja na neki način ne govori s nebom, kada je Zemlja svojim bićem sasvim povučena u sebe. Tu se Isus rađa u vreme kada Zemlja osamljeno koluta kroz kosmički prostor, a da ne diše dahom tako da taj dah bude prožiman valovima sunčane snage, prožiman svetlošću. Na neki način Zemlja u to vreme svoje duhovno nije pružila kosmosu, nego ga je zadržala u sebi, usisala u se. Isus se rodio na Zemlji u jedno doba, kada je Zemlja osamljena prema kosmosu.

Osetite taj kosmički osećaj, na kome se temelji takvo proračunavanje. I sad sledimo Zemlju dalje tokom godine do onoga vremena u kome se sada nalazimo. Sledimo Zemlju po prilici do časa proletnog ekvinocija,  do kraja meseca marta. Šematski bi se to ovako nacrtalo. –

Zemlja je upravo u izdisanju. Duša je još napola u Zemlji. Kao ustalasani valovi struje duševne sile Zemljine u kosmos. Ako je snaga Hristovog impulsa bila sasvim blisko vezana s dušom Zemlje, sada nalazimo kako je taj Hristov impuls sledeći valove Zemljine duše počeo da obavija Zemlju. To, što kao hrišćanstvom prožeto zemaljsko–duševno struji u duhovno kosmički prostor susreće se sa snagom samoga Sunca. I nastaje predstava: Sad eto počinje Hristos, koji se sa Zemljom duševno povukao u unutrašnjost zemaljsku da bi bio odvojen od kosmičkih uticaja, pružati svoje vlastite snage. U izdisanju Zemlje pruža ih on sunčanome, što će ga primiti, koje mu zrači u susret. Dolazimo do ispravne šematske slike, ako sunčano nacrtamo kao nešto što se spaja sa snagom Hristovom, koja zrači sa Zemlje u kosmos. Hristos deluje sa sunčanim snagama u vreme Uskrsa. Uskrs dakle pada u vreme kad Zemlja izdiše. Ali ono, što se tu događa ne sme se odnositi na Mesečevo svetlo, koje vraća sunčano, nego se mora dovesti u vezu sa samim sunčanim.

Odatle potiče to te se Uskrs stavio u prvu nedelju iza proletnog ekvinocija i punog Meseca, koji sledi iza proletnog ekvinocija. I čovek bi osećajući to morao reći na pogled uskrsnog vremena: Ako sam se sjedinio s Hristovim snagama, tad i moja duša sa snagama izdisanja struji u kosmičku daljinu primajući sunčanu snagu, koju Hristos sada sa Zemlje privodi ljudskim dušama, kao što ih je pred golgotskim misterijem tim dušama privodio iz kosmosa.

Kada su se, u vreme dok su se najvažniji događaji na Zemlji svodili na Mesečevu svetlost, određivale svetkovine, tad se je to zbivalo prema onome, što se u prostoru moglo promatrati, prema odnosu Meseca k zvezdama. Čovek je sricao smisao što ga je Logos upisao u prostor da bi odredio svetkovine. Ako pogledate na koji se način ustanovljava Uskrs, kako ga sada imamo, videćete da određivanje po prostoru doseže do one tačke, na kojoj se može reći: Sad je prvi pun Mesec iza ekvinocija. Dotle je sve bilo u prostoru. Sad se izlazi iz prostora: Nedelja iza proletnog punog Meseca. To je nedelja koja nije opredeljena prostorom, nedelja određena ciklusem godišnjeg toka, onako kako dani u sedmici slede jedan iza drugoga: subota, nedelja, ponedeljak, utorak, sreda, četvrtak, petak, subota, – uvek su u toku. Sad izlazimo iz prostora prelazeći od prostornog određivanja Mesečeve konstelacije k sasvim vremenskom toku nedelja u ciklusu godine.

To je bilo ono drugo, što se osetilo u starim misterijama, to jest da su se ona određivanja odnosila na kosmički prostor i da se je misterijem na Golgoti izašlo iz kosmičkog prostora u vreme, koje samo po sebi nije više stajalo u odnosu prema prostoru. Čovek je na neki način istrgnuo ono što je dovodio u vezu sa duhom, iz čisto prostornog. To je bio ogroman korak prema duhu.

Pođemo li u toku godine, moglo bi se reći dalje u smeru izdisanja, tad ćemo u junu naći treće stanje Zemlje. Zemlja je na onome mestu koje sada posmatramo, sasvim izdahnula. Sve duševno izlilo se van, dalo se kosmičkom prostoru, natopilo se snagom Sunca i snagom zvezda. Hristos koji je vezan s dušom Zemlje, sjedinjuje i svoju snagu sa snagom zvezda i snagom Sunca, koje struje u duhovnome Zemlje, što se otvorilo prema svemiru. Ivanj–dan je. Zemlja je sasvim izdahnula, u vanjskoj fizionomiji, kojom ona gleda u svemir, ona ne pokazuje svoju vlastitu snagu kao što je pokazuje u doba zimskoga obrata. Zemlja pokazuje na svojoj površini reflektirane snage zvezda, Sunca, svega onoga što je kosmički izvan nje.

Stari su posvećeni, osobito u severnim delovima Evrope, živo osećali unutarnji smisao i duh vremena za vreme našeg meseca juna. Osećali su svoju vlastitu dušu, koja se u to vreme zajedno sa dušom Zemlje otvara svemirskim daljinama. Osećali su kao da u to vreme ne žive u zemaljskome, već u svemirskome. Pred svim ostalim stvarima, oni su rekli ovo: Mi sada živimo sa svojom dušom u kosmičkim daljinama, živimo sa Suncem, živimo sa zvezdama, a ako svoj pogled bacimo natrag na Zemlju, koja se napunila biljem što raste i buja, koja je rodila svakakve životinje, tad u bujanju bilja, u cveću, koje razvija boje i blješti bojama, u insektima, koji vrve amo i tamo, u pticama, koje krstare vazduhom svojim različitim šarenim perjem, u svemu tomu vidimo kako sa Zemlje u ogledalnoj slici struji ono, što primamo u svoju dušu kad napuštamo Zemlju. Tad, kad se spajamo sa izdišućim dahom, da bi onda živeli kosmički a ne zemaljski. A i ono, što se tu na hiljadu različitih načina šareno i bujno pokazuje kako raste u svemirski prostor, to je po suštini isto. Samo je to refleksija, snaga koja se reflektira dok izravnu snagu nosimo mi u našim ljudskim dušama.

Tako su osećali oni ljudi, koji su bili inspirisani na mestima posvećenja i naročito su razumeli svetkovinu letnjeg obrata Sunčevog. Vidimo dakle da je praznik Uskrsa stavljen u veliki dah Zemlje prema kosmosu.

Ako prosledimo taj Dah još dalje dolazimo konačno do onog stanja, koje nastupa krajem septembra. Izdahnute snage počinju se kretati opet natrag. Zemlja počinje opet udisati. Duša Zemljina, koja je bila izlivena u kosmos povlači se opet u unutrašnjost Zemlje. Ljudske duše opažaju u svojoj podsvesti ili u svojim vidovitim utiscima to udisanje zemljine duševnosti kao procese u sebi samima. Ljudi, koji su bili inspirisani sa znanjima posvećenja o takvim stvarima, mogli su si onda reći krajem sptembra: Što nam je dao kosmos i što se spojilo sa našom vlastitom duševnom snagom usled Hristova impulsa, puštamo sada da opet ističe u zemaljsko, ono zemaljsko koje je celog leta služilo samo odrazu, što je bilo kao ogledalo kosmosa, vanzemaljskog kosmosa. No ogledalo ne propušta ništa od onoga što je pred njim. Pa i Zemlja, pošto je leti ogledalo kosmičkoga, takođe je u svojoj nutrini neprozirna, ne propušta kosmičko, ne propušta zbog toga ni Hristov impuls u letnje doba.

Tad mora Hristov impuls da na neki način živi u onom što se izdiše. Sama Zemlja se pokazuje nepropusna za Hristov impuls. Ahrimanične sile učvršćuju se u toj Zemlji nepropusnoj za Hristov impuls. A kad se čovek opet vraća sa silama primljenim u sebe iz izdahnutih zemaljskih sila dakle i sa Hristovim silama, on uronjuje u Zemlju ahrimaniziranu.

Ali tada, u sadašnjem vremenu Zemljina razvoja, počevši od poslednje trećine devetnaestog veka, ljudskoj duši koja uronjuje dolazi u pomoć iz duhovnih visina snaga Mihajlova. Ona kod tog vraćanja Zemljinog daha u Zemlju sama napada zmaja Ahrimana.

To su kao proročki unapred videli oni, koji su već i u starim misterijama duhovno razumeli tok godine. Oni su znali da u njihovo doba još nije došla ta tajna da snaga Mihajlova pomaže ljudskoj duši u času kad uronjuje. No oni su znali, da će ako se duše ljudi budu uvek iznova rađale, doći ta snaga Mihajlova, da će prilaziti u pomoć dušama zemaljskih ljudi. Tako su oni gledali na tok godine.

Prema tome ćete naći u kalendaru na osnovu stare mudrosti upisan 29. septembar, nekoliko dana iza jesenjeg izjednačenja dana i noći, Mihajlov dan. A Miholje je baš jednostavnim ljudima na ladanju naročito važno doba.

No Miholje je usled njegovog položaja u toku godine važno godišnje doba i za one, koji mogu da shvate ceo smisao naše sadašnje zemaljske epohe. Hoće li čovek na ispravan način svesno da se postavi u sadašnje doba on mora shvatiti da je u poslednjoj trećini devetnaestog veka Mihajlova snaga, onako kako to mora biti za naše vreme, prihvatila boj sa zmajem, boj sa ahrimanističkim snagama. I čovek mora da se i sam uvrsti u smisao razvoja Zemlje i čovečanstva kad s vlastitom svešću i na ispravan način sudeluje u tom kosmičkom duhovnom boju.

Čovek bi rekao: Miholjdan je bio do sada seljačka svetkovina, praznik jednostavnog sveta, no vi znate, kakav ja smisao s tim vezujem. Taj praznik je pozvan da iz saznanja celog smisla zemaljsko–kosmičko godišnjeg disanja sve više i više postane svetkovina koja nadopunjuje Uskrs. Jer tako će morati misliti čovečanstvo, koje će iznova i u duhovnom smislu razumevati duhovni život Zemlje.

Dok se zbivalo letno izdisanje Zemlje, ona je ahrimanizirana. Jao! kad bi u tu ahrimaniziranu Zemlju palo rođenje Isusovo. Pre nego se opet završi tok godine i dođe decembar, kada će se opet roditi Hristov impuls u oduhovljenoj Zemlji, moraju duhovne sile očistiti Zemlju od zmaja, od ahrimanističkih sila. I mora se spojiti Mihajlova snaga sa Zemljinim disanjem koja struji u nju od septembarskog do decembarskog vremena. S tim disanjem se mora spojiti Mihajlova snaga koja čisti i pobeđuje zloga Ahrimana, da bi na ispravan način mogao doći praznik Božića i da bi se na ispravan način moglo zbiti rođenje Hristova impulsa koji onda dalje dozreva do početka izdisanja, do uskrsnog vremena.

Tako, vidimo da se može reći: u božićno vreme Zemlja je svoju dušu s velikim dahom godine primila u sebe. Rađa se Hristov impuls u Zemljinoj duši, koju je Zemlja primila u sebe. Sa izdisanjem Zemlje prema proletnom vremenu struji on napolje u kosmos. I vidi snage zvezda, stupa s njima u međusobno delovanje, ali ne tako više da stupa u odnos samo prostorno, nego vremenski, tako da se vremensko izdvaja od prostornog.

Uskrs je prve nedelje iza proletnog punog Meseca. Čovek se sa svojom dušom u tom punom izdisanju diže napolje u kosmos, promiče se i prožima snagama zvezda, i sam prima i sa Zemljinim dahom dah sveta, prožima se snagama Uskrsa. A najviše stoji on posred toga, čim se počeo tako pronicati, o Uskrsu i za vreme Ivanja a onda se mora vraćati sa Zemljinom dušom i ujedno svojom vlastitom dušom u Zemlju. Ali je upućen na to da uza nj stoji Mihajlo, da bi čovek mogao na ispravan način prodreti u zemljsko kad Mihajlove snage pobede ahrimanisrtičke sile.

I uvek sve više povlači se duša Zemljina s udisanjem u samu Zemlju dok ne dođe Božić. I danas ispravno slavi Božić onaj koji sebi kaže: Mihajlo je očistio Zemlju, da bi o Božiću na ispravan način mogao da se rodi Hristov impuls. A onda opet počinje strujanje napolje u kosmos. I sad pri strujanju napolje uzima sobom Hrist Mihajla, da bi Mihajlo one sile koje je istrošio u svojoj borbi sa zemaljskim ahrimanističkim silama mogao ponovo steći iz kosmosa. S uskršnjim dobom počinje i Mihajlo opet uronjavati u kosmos i protkiva se kosmičkim silama najjače o Ivanju.

I čovek koji danas ispravno shvati što ga kao čoveka spaja sa Zemljom kaže sebi: Za nas počinje vremensko rezdoblje, ako mi Hristov impuls ispravno vidimo, kad znamo da ga u toku godine snaga Mihajlova na pravi način prati, ako tako reći vidimo Hrista, kako struji dole na Zemlju i gore u kosmos, (lemniskata), a prati ga na odnosni način Mihajlo koji se bori u Zemlji, Mihajlo, koji u svetskim daljinama stiče snage za borbu.

Tako će čovek u naše vreme u pravom smislu razumeti i uskršnju misao ako bude znao uz onu najgrandiozniju sliku, koja donosi prosvetljenje u život Zemlje, uz sliku onoga koji ustaje iz groba, uz Hrista koji pobeđuje smrt, nadodati biće Mihajlovo s desne strane Hrista Isusa, dok u toku godine Hristova snaga protkiva Zemljin dah.

Ko tako ume uz svaki od četiri velika godišnja praznika, dakle i o Uskrsu, da u sebi oživi misao na Hrista, taj će tu misao oživeti onako kako ona treba da živi, ako se čovek može uvrstiti u sadašnjost potpuno svesno. No nada u dolazak Mihajlove snage u službi Hristove snage oduševljavala je one, koji su na ispravan način razumevali Hristov impuls sve do našeg vremena.

Naročito u današnje doba nastaje obaveza da se prožmemo Hristovim impulsom u smislu Mihajlove misli. A prožimamo se na ispravan način tim impulsom, ako pogodimo spojiti uskršnju misao s delotvornom mišlju Mihajlovom i načinom, kako je ta misao unišla u čovečanstvo, a to sam ja često razlagao.

Predavanje Rudolfa Štajnera održano 31. Marta 1923 godine.
„Upoznaj Sebe“ Časopis za Antroposofiju i Umetnost



петак, децембар 14, 2012

ТЕОДУЛ - Николај Велимировић




1. Прашина

Седи, Теодуле. Ајд да седнемо обојица, да се одморимо од прашине. Питаш, на што да седнемо? Седнимо баш овде на друму, на прашину. Седнимо на оно што одавно седи на нама, на драгу нам прашину, која нас је и заморила. Седнимо сами за себе.

Не мршти се, Теодуле. Зар ти је немила ова друмска прашина? Гле од те исте прашине сачињено је и тело твоје, најмилија ти од свих прашина у свету. Од те исте прашине саздана су сва тела, све очи, све руке, све главе, сва срца; од ње су и све звезде.

Ниси ли чуо на опелу умрлих песму: "Споменух се пророка који вапијаше: ја сам земља и пепео?“ Ниси ли и ти ходио по неком старом гробљу па газећи по уједначеним гробовима питао се: "Које ли је цар, а које воин; ко ли је богаташ а које сиромашак?“ Гледао си у прашини уједначено све што је некад било из прашине уздигнуто разједначено.

Том уједначењу гредимо и ја и ти; хитно, незадрживо ходећи "куда све живо ходи“, у прашину, у пепео, у покој без аваза, у подножје нових путника, двоногих, четвороногих, стоногих. Прашина нашег мозга не ће мислити. Прашина нашег срца не ће осећати. Нити ће прашина наших очију гледати, ни прашина ушију слушати, ни прашина језика говорити. Бићемо истоветни са овом друмском прашином, на којој сад седимо и на коју се ти тако мрштиш, Теодуле мој.

Зашто се мрштиш на ову друмску прашину, путниче из незнаног града у незнани град, зашто се на њу зловољно мрштиш а не мрштиш се на прашину тела свога, лица свога, очију и уста и језика, и руку и ногу својих? Није ли исто и једно и друго, баш све свеједно? Доследан би био кад би оне прашине подједнако или волео или мрзео, или пак према обојима равнодушан био.

Упрљаћеш се, велиш? Шта ћеш упрљати? Хаљину тела свога, хаљину хаљине своје? Најспољашније може да упрља само оно што је најспољашније. Оно што прља, оно и пере. Ако маст прља, сапун од масти пере. Зар и вода није прашина? Ако ти друмска прашина упрља хаљине, вода ће их опрати. Ако ли се пак унутра у теби нешто упрља, само нешто унутрашње може то да опере. Но сад за сад нећемо говорити о унутарњем прљању и чишћењу. То је нешто високо и далеко. Него седимо спокојно, прашина на прашини, и разговарајмо о прашини.


2. Шарен град

Погледај, Теодуле, како се шарени свет око нас. Како се све шарени у разним бојама и облицима и мерама и размерама. И доле на земљи и горе на своду небесном. Шта је све то до прашина, исто као и моје и твоје тело, и моје и твоје очи, и моје и твоје срце?

Ваистину овај свет је Шарен град. Ко га сагради? Како га сагради? Због чега га сагради? То су три мучећа питања, и четврто не постоји. Ми знамо једино да га сагради из прашине.

Висине и низине су од прашине и прашина, венци планински и равнине подпланинске, шуме и стене, траве и цвеће, градови и дворови – све је од прашине и све је прашина. И људи; да, и људи. Седећи на овој прашини, ко зна на чијем лицу седимо, или на чијим очима, или на чијем срцу. Ветар је могао дићи прашину од мртвих тела и развејати по свету. И то је свакако учинио; и непрестано чини. Ветар је једна сила, која ни живе ни мртве не оставља на миру. Ветар спољашњи и – ветар унутрашњи.

И прашина је сила. Управо све силе природне налазе се у прашини. У њој је и земља и ветар и огањ и вода. У њој је и магнетизам и електрина. У њој су и молекули и атоми и електрони и протони, и још привлачна и одбојна снага. Неприметно она прима зраке из васионских светила, и неприметно сама зрачи. Као да прима дар и даје уздарје; или прима поздрав и отпоздравља. Кажу, ко би разумео једну трун прашине разумео би васиону.

До сад нико није разумео. Да ли ће ко икад разумети? Делењем и уситњавањем људи су хтели разумети прашину. Но што год су долазили до мањих делова, наилазили су на већу тајну, на веће чудо. Најситнији делови једне труни прашине исто су тако велико чудо као и највеће звезде у васиони. Оно што људи виде кроз телескоп и микроскоп подједнако запрепашћује. Раздаљина између знаног и незнаног не смањује се никако; не, него расте. На лавиринту живота и бића људи нису могли сами од себе до сад напипати ни врата ни прозор. Наилазе непрестано на нове окуке и превоје и вијуге; овде у овом лавиринту светском, али никако на врата или прозор.

Да ли Шарен град има врата и прозоре? Да ли има кључеве, и ко држи кључеве Шарен града у рукама? То су прастара питања, која ни у једном поколењу нису излазила из ума нити силазила са језика људских. Једно је само било за све јасно: да се из прашине дижемо и у прашину сручујемо. Колевка никад није могла заситити гробље, нити се гробље могло одупрети ветру, да његову прашину дигне и употреби за нова тела.

Сунце показује различност; мрак уједначује све. Облачна ноћ уједначује све као гроб. И у таквој ноћи Шарен град се не шарени. Тако и будан човек види различност, док човек успаван све уједначује као ноћ, као гроб. Зар не слутиш, Теодуле, да и у човеку има нешто као сунце и као мрак? Како би иначе човек имао и особину сунца да разликује и особину ноћи да уједначује? Шта је то прво а шта друго у човеку? И ово је прастаро питање житеља Шарен града и путника у лавиринту. Питање глодано но несварено; решавано но нерешено. То питање збуњује све који, као ја и ти до сад, говоримо о човеку само као о прашини. Јер изгледа да прашина бића људског није све прашина, и да она скрива нешто у себи што није прашина. Нешто што се малко диже изнад прашине као дављеник изнад потопа; што контролише прашину, што чак и влада над прашином.

Ај, Теодуле, морамо поћи у неку старију прашину. Ова на којој седимо сада изгледа да је млада, да је ветром скоро навејана, и да су људи на њој мало размишљали, те мало њених тајни докучили. Пођимо дакле у Индију, у земљу мајку свих философија, свих мисаоних напора и свих заблуда пре очекиваног Месије света.




четвртак, децембар 13, 2012

PISMO MAJCI - Sergej Jesenjin





PISMO MAJCI

Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.

Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.

Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika punu stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko 
Zario mi ispod srca kamu.

Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica, 
Da bih umro ne videvši tebe.

Kao nekad, nežan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što pre vratim našoj trošnoj kući.

Vratiću se kad nam bašta granje
U proleće belo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko pre osam leta.

O, ne budin odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htela duša – 
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.

I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.

Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.





Још си жива, ти старице моја? 
Жив сам и ја. Поздрављам те, знај! 
Нек се зари колибица твоја 
и над њоме неизречни сјај. 

Мени пишу, да тајећи зебњу 
брижна тужиш за мном сваки дан, 
да излазиш на друм ко у шетњу, 
увијена у стари кафтан. 

Да у плавом сутону те мучи 
често иста и слика и кут - 
тобож да ме у кафанској тучи 
ударио нож сред срца љут. 

Ништа, мајко! Смири се из тија, 
То је грозно бунило, јад нем, 
Нисам тако очајна бекрија 
да не видим тебе, а да мрем. 

Као некад, ја сам и сад нежан 
и једино сањам све о том 
да ме прође јад, црн, неизбежан, 
и да што пре дођем дому свом. 

Вратићу се кад олиста грање 
наше баште, када букне све. 
Не буди ме ти тад у раздање 
ко но осам лета што си пре. 

О, не буди одсањани шумор, 
не узбуђуј то што се не зби, - 
одвећ рани губитак и умор 
пружи мени живот што не бди. 

И не учи да се моли. Брајко, 
к старом нема повратка, па крај. 
Ти једина радост си ми, мајко, 
и једини неизречни сјај. 

Заборави ти на своју зебњу, 
и не тужи за мном сваки дан. 
Не излази на друм ко у шетњу, 
увијена у стари кафтан. 




понедељак, децембар 10, 2012

ПРОТИВТЕЖА БЛАГОСЛОВУ, ЗМИЈА, ЗАВОЂЕЊЕ - Белатукадруз






Противтежа благослову, змија, завођење / белатукадруз

Постоји, наравно , предисторија проклетства. Према есхатолошком схватању – проклетство се дефинише као “нека обрнута јека благослова у највишем смислу – благослова стваратељске Божје речи. Кад Реч, светлост, истина, живот, допре до Кнеза тмине, оца лажи и смрти, благослов што га она носи открива смртоносно одбијање Сотоне и у том се додиру промеће у проклетство. Грех  је зло , и њега не ствара Реч, већ га она открива и употпуњује његову несрећу : проклеттсво је већ суд”. Проклетство је и противтежа Благослову.  Велики кривац Проклетства је ђаво или Сотона. То што  песник Зоран Милић узима за тему свога стварања проклетство, и смрт, “којој је сам човек зачетник”, можда упућује на његову слутњу, да исквареност  завршава уништење. Према есхатолошком схватању, Бог и у срцу највећег проклетства шаље “утеху”, “првенца новог човечанства, којем је благослов обећан заувек”. Познато је, да што више напредује благослов, више се показује и проклетство. – Благослов је (есхатолошки гледано)  мистериј изабрања, проклетство је мистериј одбачености : недостојни изабраници као да су одбачени од избора. Победник над Проклетством је – Исус Христ. Реч Исуса Христа ослобађа човека од ланца проклетства, Сотоне, Греха, Срџбе, Смрти и омогућује му да воли. Иако је Христ победио проклетство, оно је ипак остало као део стварности, као усуд, који више није неизбежан као што би био без Христа. Врхунско испољавање Благослова доводи до пароксизма беснило проклетства које се од почетка размахивало на свом путу. Христ је потискивао и изгонио проклетство, све који воле лаж, Змаја, Звер и лажне пророке, народе Гога и Магога, блуднице, Вавилон, смрт, тмину, свет и моћи овога света – посвемашње проклетство. Но, сотона, или демон је налазио начина за деловање и присуство – поготово код народа који су читаво полустолеће провели у режимима тзв. источних народних демократија. – Сетите се Стенограма с демонове метафизичке конференције за штампу одржане у Варшави 20. просинца 1963.( в. у књ. Лешек Колаковски, Кључ небески / Разговор с ђавлом, ГЗХ, Загреб, 1983, стр. 133, и даље) : ” Вјерујете ли у мене или не вјерујете, то није моја ствар, то је ваша и само ваша ствар”. Сотони или демону  није стало до тога да његово постојање буде “признато, стало ми је до тога да дјело уништавања не ослаби”.

Проклетство је старије од Христа. У вези је са Змијом. ЗМИЈИН ТРИК, како пише Колаковски, загонетка је којом се треба позабавити. Орфеј, који се вратио из подземља, каже: “Јесам ли налик на човека који се вратио из подземног света? Погледајте пажљиво, загледајте се, можда приметите неки мали траг, неку  ситну промену на лицу или на рукама, неки незнатни детаљ измењен, неку црту или ману, или пепељасту мрљицу, или мален ожиљак”. Је ли ђаво Аполог Орфејев?

” Знате како то бива са змијом , – пише Колаковски у другом поглављу Разговора са ђавлом – живјели смо у рају, дословце у рају, а онда одједном змија. Рај и змија, стара прича. Змија је угризла и умрла је јадница. Да је било серума против отрова, али овако?  – Орфеј, родом из Тракије, краљев син, изгубио жену због змије. Змија црпи сокове из земље или испод земље, страшно је рећи чиме се храни (истицање – М.Л.), знате ли да су у Египту – али, точно, ви нисте били у Египту – тамо се боје змије. Бог несреће користи се њезиним услугама, Тифон се зове (бог, не змија). Да није било тог Египта, можда бих избјегао несрећу. Али, морао сам, па морао сам се мало побратимити са змијом. Што бих друго? Оне  знају тајни језик, све тајновитости земље и мјесеца, тајне знакове, страшна знања, од којих се коса диже, ЗМИЈЕ СВЕ ЗНАЈУ. Хтио сам бити бесмртан, тко ће ме, ако не змија, научити вјештини бесмртности, умијећу вечите младости, бесмртна змија, самообнављач, који стално мијења кожу, крије се под земљу и испод земље плази у новој кожи, свјежа, нова новцата, лијепа и без старости, као мјесечев рошчић.

        Змијски језиче,
        Мјесечев говорниче,
        Које штете страшне,
        Што ти волиш жене?

Такву сам пјесму смислио. Згодна је, зар не? Можда ми замерате због познанства са змијом, али реците, реците искрено, желите ли бити бесмртни? Желите , што да се прича, желите сви, па зашто ме грдите, зашто ме мучите с том змијом, је ли? Корисно познанство и готово. Та нисам могао знати да ће је та живина угристи… /   Ма да, ма добро, нека буде, наравно, ма тако је било, не може се порећи, тако је било, преварила ме са змијом… Но, дакле, то нисам могао предвидјети! Сипила је киша, ситна и хладна, грезао сам у блато, био сам мокар као пас, кад ме је преварила са змијом. Пошла је с њом у земљу, под земљу, заправо у подземље, одвела ју је заводница, пузавац одвратни. А ја сам био мокар ко пас”… И тд.

Орфеј је, дакле, сишао у подземље не из сентименталних, већ из частољубивих побуда. Колаковски, то јест његов Аполог Орфеја, ђаво, вели : “Змија, жена, подземни свијет, вратити се у рај кроз подземни свијет, лијепа прича, није ли тако? Али не, ја сам знао да се у рај нећу вратити, преварила ме са змијом, не може се збацити кожа и само тако вратити, као да се ништа није догодило. Па говорим да је част била у питању, мушки проблем, морао сам се објаснити с гмизавцем, знао сам ја његове тајне, лукаве трикове те хуље, све подлости” (Колаковски, нав. дело, стр. 111).

(...)




Izvor: Канал ФИЛТРА


недеља, децембар 09, 2012

CELOG JE DANA - Desanka Maksimović







Celoga je dana

Celoga je dana sneg lagano pado 
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado 
odletela nekud daleko u svet, 
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust. 
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.



Desanka Maksimović 

KAKO JE SVE DALEKO - Emil Sioran





Kako je sve daleko!

Ne znam zašto treba nešto činiti na ovom svetu, zašto treba imati prijatelje i težnje, nade i snove. Hiljadu bih puta više voleo da se povučeš u neki udaljeni kutak sveta, gde ništa od onog što čini buku i komplikacije ovog sveta nema nijedan odjek? Odustavši od kulture i ambicija, da li bismo izgubuli sve, ne dobivši ništa? No, šta se dobija na ovom svetu? Ima onih za koje nijedan dobitak nema važnost, koji su neizlečivo nesrećni i sami. Svi smo zatvoreni jedni za druge! I kad bismo bili otvoreni da primimo sve od drugog ili da mu čitamo dušu do dubina, koliko bismo osvetlili njegovu sudbinu? Toliko smo sami u životu, da se pitaš nije li samoća agonije simbol ljuskog postojanja. To je znak velikog nedostatka htenja da se živi i umire u društvu.

Postoje li milovanja u poslednjim trenutcima? Hiljadu puta je bolje umreti sam i napušten, kada te niko ne vidi i kada možeš da se ugasiš bez teatralnosti i poze. Gadim se ljudi koji se u agoniji savladavaju i nameću sebi stavove da bi ostvarili  utisak. Suze peku, osim u samoći. Svi koji u agoniji teže da se okruže prijateljima čine to iz straha ili nemogućnosti da podnesu konačne trenutke. Oni hoće da zaboravesmrt u glavnom trenutku. Zašto nemaju beskonačnu hrabrost, zašto ne zaključaju vrata da bi podneli lude senzacije lucidno i u strahu s one strane svake granice? Toliko smo odvojeni od svega! Nije li sve što postoji nedostupno? Najdublja i najorganskija smrt je smrt od samoće, kada je sama svetlost načelo smrti. U takvim trenutcima si odvojen od života, od ljubavi, od smeha, od prijatelja, čak i od smrti. I, paradoksalno, pitaš se postoji li išta drugo osim tvog ništavila i ništavila sveta.






Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...