петак, јул 20, 2012

PROSTRANSTVO JE NAŠA TAMNICA

30 godina od smrti Meše Selimovića (26 April 1910 - 11 July 1982)




Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadašnji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.


Iz romana "Derviš i smrt"
Meša Selimović  (1910 -1982)



ODLAGANJE - Fernando Pesoa



Arthur Siegel


Odlaganje

Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost...




петак, јул 13, 2012

NEKOLIKO REFLEKSIJA O UMETNOSTI – Momčilo Nastasijević





Dokle god se jedna stvar bude poimala po njenoj kori a ne po jezgri, dotle će se po pravilu o njoj govoriti uvek s više ili manje proizvoljnosti, vežbajući time um i na račun njen praviti sasvim različite pretpostavke, za koje je dovoljno samo dodirnuti se pa da se sruše. One čak mogu imati u sebi i jedan deo istine, pa ipak u  njima istina nije središna, nije načelo koje sve ostalo podređuje i drži u jednu i nedeljivu bitnost. No ako se, naprotiv, uže u sredinu stvari, ako se istina postavi za temelj nečemo što ima da se stvori, onda će taj temelj moći izdržati i ispolinski veliko delo. Tu je osnovna razlika između uzvišenog  i fantastičnoromantičnog. Konkretnije rečeno: jedno delo  može biti postavljeno na masivnim kamenim stubovima, a jedno čak i nemati oslonca, nego lebdeti u vazduhu; Prometej može biti hiljadu puta gorostasniji i uporniji, Šajlok nesravnjeno puta gramižljiviji i krvoločniji, pa ipak da ostanu istiniti. Tako je, mislim, i sa svim ostalim. I nije samo to: ako se jednom prodrlo do srži stvari, izvor je nužno obilan, i sve što ima da asimiluje, podredi, doziva jedno drugo, nastaje kristalisanje u pravom smislu reči.

Ali kako da se prodre do srži? Na prvi pogled laka stvar, više metodska, geometrijska, ali nije tako. Često i stotinu godina prođe. Izgovori se nemerljivi broj reči, naiše hiljadama knjiga, a niko  ništa ne kaže. Ja to nazivam vremenima automatskog duha. Utabani putevi, obligatna prosvećenost za svakog, ukalupljenost duhova, priča o većem znanju jednog đačića nego Aristotela itd. Na karju krajeva Karlajl je u pravu: skoro se sa sigurnošću može reći da su ta vremena upravo vrlo veliki razmak između dva heroja. Životvorni uticaj jednog isčezao je, dok je do dolaska drugog još daleko. Dante se ne čita direktno nego analiziran (?), komentarisan, objašnjen, propušten korz glave mediokriteta. I pazite zašto veliki umetnici gotovo nikad nisu srećne ruke sa svojim đacima: oni su nastali kao silne jake svetlosti da svetle u velike daljine, ko se našao neposredno blizu njih, oči su mu zasenule, izgubio se u njima - svemu se drugom može podražavati; remek-delo nije tu da se sa njega skidaju kalupi i da se oko njega gubi vreme u naporu da se uđe u njegov tajni mehanizam - ko je prodro u mehanizam velike duše? - nego da se na njemu prečišćavaju oni što nagonski idu za tim da se otresu svega mrtvog i pasivnog što se kao ulična prašina navaljalo po njima.

Ko je samo uspeo da se, kao Buda, Hristos, sv. Franja, otrese svih mera i sistema i ideja i ostane sam samcit lice u lice sa prirodom, taj je već i zavoleo sve stvari i uspeo sažaliti se na njih, a tu je početak stvaranja iz sebe; Nešto prostrujalao kroz celo  biće, nešto kao veliki strah i velika smelost, beskrajni bol i beskrajna radost: Dotadašnje slabe kohezije unutrašnjeg života nestalo je i novu haos sudbonosno se pokrenuo da stvori još jedno zvezdano nebo, jer svaki veliki umetnik nosi u sebi svoje zvezdano nebo. Sve ostalo, spoljašnji uticaji, tehničko znanje, stupanj obrazovanosti, od toga trenutka prestaje biti glavno, mada ne gubi svaku vrednost. Jedna je nova sila počela delati.

Prilično sumnjivo mi izgleda kad se jedan stil ceni po tome da li je kitnjast, prost, elegantan, rogobatan, prefinjen. Ti nazivi navode često na pogrešan put. U mnogim slučajevima, naročito danas, govori se o stilu i onde gde ga apsolutno nema, i to upravo stoga što se stil često traži u reči i frazi samoj po sebi, dakle u onome čime se on najlakše može falsifikovati. Jedan marljivo bira najšravilnije opeke i najuglačanije kamenje i zida: oblici mu ispadaju simetrični i geometrijski tačni, i kohezija  njegove zgrade ne leži u samim opekama, nego u lepu koji ih drži - to često nazivamo lepim stilom, otmenim stilom. Celu tu zgradu možete razglobiti na prvobitne elemente i opet je sklopiti bez ikakve štete po nju; pokušajte, međutim, da razglobite jedan cvet: i samom pomišlju da ga analizirate vi ste ga već povredili u njegovom suverenom jedinstvu: nečega je već nestalo, reč nije teško naći, recimo draži, upravo onoga što je bilo bitno u njemu. dakle, ne zidana kuća, no izraslo drvo, to je stil. Reč doziva reč, slika sliku, ideja ideju. Sve je tu celo. U najkraćoj frazi našli ste osnovni ton celog dela.  Zagledajte se u prašnjivi ubogi cvet pored puta, u njemu čete osetiti tajnu svioh cvetova. kamičak je pao u duboki vir i talasi se razilaze u koncentričnim krugovima. Uvek tu ima jedna centralna sila koja sve u svom domašaju miri i stapa u jedno. O logičkim neslaganjima može tu biti reči, ali o muzičkim nikad: dur i mol se tu, ne prepleću, nego sjedinjuju, jedan drugom otvara izlaz, jedan je nužni osnov drugog, prvi daje stabilnost drugom, drugi umekšava prvi. Da li se do toga, kao i do toplog i hladnog u slikarstvu, došlo geometrijskim putem? 
Neki kritičari sistematski su unosili zabunu kod neobaveštenih, to će reći pasivnih i mrtvih, razdvajajući formu od sadržine; književni i umetnički istoričari, često radi lakše preglednosti, stilu jednog umetnika daju zasebnu glavu. Šta oni upravo podrazumevaju pod rečju stil? Je li to veština iz koje se u školi dobija slaba ili odlična ocena, a u životu poruga ili pohvala; može li neko da bude samo dobar stilista i ništa drugo? Na Žalost, taj sud se vrlo često čuje i od nekih što važe za najposvećenije: Umetnost radi umetnosti, to je poslednje pribežište bankrotiranih pesnika i njihovih učitelja teoretičara. Dakle, ako mi ko sa pompom podari šarenu lažu, ja da je primim i čuvam kao relikviju; pune oči, prazno srce: to je vaš stil bez sadržine; kuća sa fasadom proračunatih proprcija, tačno postavljenih reljefa, ali koja nije za stanovanje, niti ni za šta na svetu. Mala kazna za one što misle da se sve da protumačiti i analizirati.

Naprotiv, stil nije fraza, nije krektan niz fraza, nego jedan siguran stav koji je čovek zauzeo prema sebi i prema svetu, materijalni oblik njegovog osećanja i mišljenja, jednog velikog ubeđenja, jedne religije. Ako sam sa velikim ubećenjem kazao ili napravio što, ja sam došao od svog stila. To je od sada moje oružije kojim pobeđujem, jer pazite, istinski stil neposredno ubeđuje. I šta najpre frapira kod pravog umetnika? - preveliko bogastvo unutrašnjeg života koji se preliva, zgusnut rastvor i nužno kristalisanje; centralna sila privukla je sve što joj je u domašaju, i ppodredila, mnogo je primljeno, stostruko mnogo će se vratiti; nad sredstvima se potpuno zagospodarilo: ona se sva nameću, ali se od njih sa jednim vrlo sigurnim nagonom uzimaju najznačajnija, najubedljivija, mnogo što šta ostaje, i s pravom, nekazano. Jedan se obuzdava, jer bi se inače nagonski rasplinuo u beskonačnom; drugi se usiljava jer u dnu duše strepi da ne bude uhvaćen u ništavilu.

Kod jednog izraženo odjekuje kroz dubine neizraženog, kod drugog, i pored svih napora da ne bude tako, fraza ostaje samo fraza, više ili manje blagoglasan skup glasova i ništa više. Ima li čega bednijeg od muzike koja kazuje sve, od netajanstvene muzike. Francuzi imaju reč za te lažne stilove, to je plat, ravan, nešto nemoguće, stvar u dve dimenzije svega. U krajnjoj liniji nejsugestivnije deluje ono što je samo nagovešteno, naslućeno, neiskazano: jedan čarobnjak ima sposobnost da oseti tajnu, on pronalazi na njoj vrata i otvara nam ih, to je sve što on hoće ili samo može da učini za nas; bez njega ne bi smo osetili, ako je i sa njim osetio, onda tu nema više nikakve pomoći. Teoretičari su kazali: ne opisuj sve, nego samo karakteristično. Propis vrlo tačan, ali se njime nije ništa postiglo, i najopskurniji stihotrvorac sa četvrte strane dnevnih listova, i najžalosniji mazalo pejzaža za deset dinara, zna ga kao svoje vjeruju, pa ipak srazmera između darovitih i nedarovitih opisa ista je ako i ne veća nego u vreme Horacija, Šekspira i kalderona. Ali se zato ne zaboravlja ići ni u drugu krajnost: Već je napravljena teorija, i oberučke primljena, da je slikaru dovoljno na ljudkom licu samo naznačiti jedno oko, drugo je logički nužno, i našto upasti u pleonazam te ga naslikati; pesniku, da kaže tri i da vam time sugerira Hristovu glavu, sliku Gvida Reni. Tako se tumara po iskrivljenim putevima kad nema gravitacionog centra.

Ko nema za sebe dosta, nužno ne može ni davati. Ali, na žalost, čar prvih i suviše je veliki mamac za neprave. Ima tu i puno drugih stvari: ne nepalog je pala zraka tuđe svetlosti i on samog sebe ubedi da to on sija, pa hoće i druge da ubedi; zamislite koliko takvih isprekršenih zrakova dopru bogzna i od kada, za one koji umeju da ih osete na sebi; neko je prethodno očeličio volju, pa onda otvorio fabriku poema, istina u prozi, no ipak poema - kobna poseldica principa o moći vaspitanja, - pitajte Rasinovog i Vagnerovog sina koliko u umetnosti vredi moć vaspitanja kad nema one druge, prave, urođene moći. Hoću opet da govorim o stilu.
 
 Gde je nemoral podrio porodicu, javljaju se moralisti, gde se crv skepse uvukao u umetničku veru, javljaju se kritičari. Kakva je to sekta ljudi? To su, ogovara se, vrtari u vrtu lepoga; oni što čupaju korov, seju, rasađuju, potkresuju. Da nije njih, sve bi počelo involiurati, ljiljan bi s vremenom opao u neki skromni divlji cvet s latinskim nazivom, carska kruška u oporu divljakušu, ruža u trn. U jednoj leji oni neguju recimo epsku pesmu, u drugoj dramu, u trećoj sonet. I pazite kako su oni vični vrtari: Od sirovog Šekspira napravili su Drajdena i Popa; od neuglednog Molijera francuska ništavila XVIII veka, od varvarskog Homera ne vredi ni pominjati šta. Pa ipak oni moraju imati nekog posla, kako bi se inače održali, i još sve više množili. U Franscuskoj su se čak s pompom proglasili za naučnike, snabdeli se sa alatkama za analizu i dali se na posao: sve su oni analizirali, i jedno vreme ideali čovečanstva leželi su na stolu za seciranje, pa ipak ideali su ostali živi i nepovređeni, a oni su u znak pokajanja pred samim sobom, pognuli glavu, i najzad spali na to da obogate čovečanstvo sa još jednom teorijom. - "Ali to je naša profesija, to nas hlebom rani." Gospodo kritičari, u današnjem složenom društvu imaće i za vas mesta, budite sve drugo gde treba mudrovati, rezonovati, pisati; primite se posredničkog posla između umetnika i nagonski inertne gomile, ali se ne mešajte u umetničko stvaranje, ostavite umetnike da rade kako znaju i umeju. "Zar smo mi zabadava oštrili svoje ukuse?" Niste. Budite cenzori. Lovite kovače lažnog novca i izobličavajte ih. Časniji se posao ne da zamisliti. Jer danas, kad pored istinskog zlatnika promakne devet lažnih, istinski umetnik ne umire od gladi da bi mu dobar biograf imao prilike uzvratiti: takva je sudbina velikih, nego zato što stvarno nema šta da jede i što mu zalogaj otimaju praktičniji i dovitljiviji kovači lažnog novca. Još jednom, ima li plemenitijeg posla?

Umetnik je prvobitno sveštenik, mag, čovek koji ima veze sa nadstvarnošću, sa onim što stvarnost delimično, ili, ako hoćete, simbolično predstavlja. Ali njegov je značaj i u tome što je on posrednik između Boga Univerzuma i ostalih ljudi; on ima moć izraza koji otkriva, te slepi vide, a gluvi čuju, bez njega bi hod čovečanstva najviše bio veoma, veoma spor, a možda doveden i u pitanje. Docnije, sve većim deljenjem i razdvajanjem vrednosti, iz tog prvobitnog maga izdvojio se sveštenik, čiji je posao da čuva i tumači zastarele teološke formule, sudija da razmršuje što se u odnosima ljudskim zamrsi, kralj vlada - sve same profesije, - samo srž starog maga ostaje nepromenjena, samo potomci starih maga, iako im je parcelisano društvo dalo određenu ulogu i značku zanimanja, u dnu duše ostaju ljudi bez zanata, čudne zanatlije koje ne rade za dućan, pijacu i vašarsku šatru. I pazite kako se neki među njima, po jako ispoljenom atavizmu, dragovoljno i rado iskorenjuju iz uzanih okvira klasa, i bivaju boemi. Pitajte svakog od njih, čitajući, slušajući ili gledajući ih, svaki će vam kroz svoje delo odgovoriti, pa ma on spolja bio i naveći buržoa, da je preživeo značajan trenutak kad se imao odlučiti da li će poći putem praktičnog rada ili putem umetničkog stvaranja.

Uistinu, oni su sveštenici, često i ne budući svesni toga, jedini istiniti sveštenici sadašnjosti, a možda i budućnosti. Oni otkrivaju božansku bitnost stvari i bitnost života, oni su nužno obožavaoci duha kroz materiju, velikog kroz malo, sveopšteg kroz pojedinačno. Nečisti i nedovoljno posvećeni među njima, nemaju nagona da odbiju teoriju kao princip mrtvila, oberučke se hvataju za nju, daju joj počasno mesto u sebi, naviju je i puste da radi, onda su oni izraziti klasičari, romantičari, realisti, impresionisti. Čisti i posvećeni, iako im istoričari lepe take etikete spolja, unutra nisu to. Pogledate li ih izbliza, zanemećete od čuda kad vidite koliko su istovetni u svojoj prirodi, i koliko svi kazuju raznim sredstvima isto. Ružno je definisati ih, ali kad nam je to ipak potrebno, recimo da su svi ono što bi nam reč nadstvaran dala da naslutimo. Oni ne idu neposredno u transcendentalno, nego ga otkrivaju kroz stvarno. Stoga su podozriviji i žalosniji od neprobojnih materijalista oni koji su nekako preskočili opipljiv život, zažmurili pred njim da bi progledali tek onda kad bi im stvarnost bola ostala iza leđa. Ne treba im verovati, oni u najboljem slučaju lažu sami sebe. Nego su pravi vidoviti ljudi navek gledali kroz stvarnost u beskonačnost; drugog puta i nema, jer našto bi nam onda bila data čula i moć pronicanja? - Dante je alegorički predstavio večna stradanja negativnog dela čovečanstva, jer je alegorija bila tada način izražavanja. Na prvi pogled tačno. Ali zavirimo u tu Danteovu alegoriju, ispitajmo joj zvuk čekićem i vidimo da li šoboće, da li izumeđu nje i stvarnosti postoji šupljina, geometrijski tačan paralelizam, da li je to samo projekcija stvarnosti. Ne. Vi tu imate razgolićen ceo svetski bol. Spoljnja kora sa svega negativnog i nakaznog u životu skinuta je, te je samo jezgro ostalo. Pronicljivo oko genija probilo je tamnu i gustu materiju, otklonjeno je sve nečisto i neutralno i najgnusnije stvari ne odbijaju vas nego vas dovode do najvišeg osećanja - sažaljenja. Ko takvom delu pristupi otvorena srca, taj se  spustio u dubine ljudskog bola i daleko od toga da se otud vratio s grčem užasa i gađenja, on je prekaljen i čist i srce mu više nije samo mišić koji prikuplja i raznosi krv po telu. On je preživeo nadstvarnost. I oko dela najozloglašenijeg realiste koji "kopira" ima jedan fini veo čari, neko osvetljenje koje je tvorac bacio na ovaj svet. I ko je osetio, taj zna bitnu razliku između sunčane svetlosti stvarnosti i  intuitivne svetlosti u umetnosti. Evo razlike: Pročitajte jedan policijski uviđaj kakvog zločina, ili mu prisustvujte, pa onda nađite u Dostojevskom nešto slično tome; ili budite u stvarnom ratu, gde  rođenim čulima primate sve užase oko sebe, tresete se u groznici straha, ili se gubite u otupelosti, i pročitajte u Homeru ili Tolstoju opise sličnih borbi; u prvom slučaju malo ste sigurni da vam sve to ne ostavi zanavek u duši neizlečivo gađenje prema sebi i čovečanstvu; u drugom, nikad vam se tako što ne bi desilo, jer je između vas i tih užasnih pojava ljudskog besnila stavio genije, on vas, kao ono Verglije Dantea, vodi za ruku kroz najneophodnija mesta, da vas opet izvede i ostavi obogaćene.

Nikad čiste apstrakcije nisu ništa kazale čovečanstvu. One se obraćaju samo mozgu. Kao dim one prođu, ili se u najblažem slučaju zadrže, pa i to ne da ožive, nego da umrtve. Ko je osetio u sebi moć da ubedi, taj nije dvoumio o načinu kako da to učini: on se neposredno obogatio čulima, srcu, celoj duši. I on je to nagosnki učinio. Pesnik ne ume, pa i kad bi umeo, zgraža se da misli u formulama: On oseća da je apstrakcija  samo druga polovina izraza koji zadovoljava samo jedan deo bića i da se ono drugo za najveći broj kapitalnije ili nije htelo ili moglo kazati. Za njega, između izraza smrskava se i izraz pada veče postoji osnovna razlika, kao između mrtvog i živog.  Ako iz konkretne slike ne zrači misao onda je ta slika mehanička kopija; ako se misao nije nagosnki konkretizovala, onda ta misao može biti tačna, ali živa nikad. Na kraju karajeva, kuda god pošli, izlazimo na isti put: što je umetničko nadstvarno je. Laičkom oku stvarnost je fragmentarna, rastrgana. Život je sukcesivni niz važnijih ili nevažnijih događaja, koji prolaze; vidovitom, ona je jedno i nedeljivo; život, reka koja teče, sa svojim brzacima, plićacima, virovima, tromostima.

Život je osećan u svoj svojoj celosti, to je prvi uslov stila: od tog trenutka svaka njegova manifestacija, bila ona i najsitnija, kosmičkog je značaja. I najznačajnija pojedinost besmislena je samo onda kad nije u organskoj vezi sa celim. Nešto se ne da pojmiti kao celina ako se kroz sve prividno razdvojene i disparatne stvari ne oseti načelo koje spaja i miri. Najveći duhovi redovno su to načelo nalazili u Bogu: on je s ove strane stvarnosti - u njihovoj duši. U samoj stvarnosti - kao načelo lepote, s one strane stvarnosti - kao tajna. I vidite kako silno jaka veza spaja čovečiju dušu, preko bića stvari, sa nedokučivom tajnom nadstvarnoga.

Pitanje o psihološkom razvoju čoveka ne stoji u opreci s ovim. Na čemu se razvila i obogatila ljudska duša? Na posmatranju stvarnosti, na udubljivanj u nju. Božanska klica time je pala na pogodno zemljište. 


Lepota jedne stvari u osnovi je tajna te stvari. Prvi koji je osetio tu tajnu, prodro je i s one strane nje. To je već sveštenik-pesnik. Čovečiji duh je time napravio džinovski skok naviše, naniže, ili u svakom pravcu. Od tada on više nije okretna i dovitljiva životinja. Njemu više nije dosta da je samo sit i obezbeđen od napadaja životinja i drugih ljudi. Njemu se hoće još koji put da ga neko živom rečju ili kipom ili svirkom dovede lice u lice s tajnom sveta, s Bogom, kada će se on izgubiti u njoj i zaboraviti na sebe. - Ne treba se varati, misticizam nikad nije ostavljao čovečanstvo. (...)


Momčilo Nastasijević
Sabrana dela: Eseji, beleške, misli




среда, јул 11, 2012

REČI IZ OSAME - Momčilo Nastasijević



Leszek Bujnowski

Reči iz osame

1

Ambise prekoračim,
stukne na ravnom tlu noga,

Dnevi svoje zamračim
blesne videlo Boga.

2

U tišinu se oblačim,
tajnom progovara tvar.

Pepeo vetri me veju,
ostane žar.

3

Bezdoman,
topli nudim kut.

Besputan,
daljinama povedem na put.

4

I sudnje me,
i mrem,
a život otvara tek dveri.

Reč svoju nem
kamenu zaveštavam,
i zveri.

5

Bezdetan,
na istinu grem.

Sinovi prate me
i kćeri. 


Leszek Bujnowski


Put

1

Jer gazilo se tuda,
jer gazilo,
i neboga, evo,
stopa utabava; -
nema traga.

A žedniji hodim sve,
a hode; -
u nedohvat je,
eto to užasava.

2

Hodim, i hode,
a na svaki bat
kameni kora
po nedohvat – blagu.

Od biser-žeđe,
tragom u netragu,
školjka na školjku
tvrdnu očajanja.

3

Hodim, – ni traga.
Il trag bi,
ludi da težak bat
stvrdla ova zdruzga utabanja.

I životom to da brizne svaki kut,
putu zdruzgati je stopu,
stopi put.

4

Hodom to u nehode,
u bespuće neputem,
i brodi da se ne prebrode.

I stopom to, i skutem,
vrelini vreo,
usna kad usnu
ispijajući prokazi,

na kraju nestati ceo,
al proklijali trazi.

5

Hodim,
jer hodilo tuda.

Zaludu stazi te krivuda,
plavetnoj zaludu meti
te obriče čuda;

hod ovaj samo će doneti,
bez jeseni zimu,
leto bez proleti.

6

I znam,
i ledi me znanje, -
šturo je ovo,
stopa u stopu tkanje.

I jalov plamen,
samu kad ne sprži srž; -
jadovan mraz,
kad ne stroši se kamen.

7

Hodom to u nehode
u bespuće neputem,
i brodi da se ne prebrode.

I stopom to, i skutem,
vrelini vreo,
usna kad usnu
ispijajući prokazi,

na kraju nestati ceo,
al proklijali trazi.



 Momčilo Nastasijević



уторак, јул 10, 2012

TESLA ILI PRILAGOĐAVANJE ANĐELA - Stevan Pešić

Povodom dana rođenja Nikole Tesle


Nikola Tesla (10. jul 1856 Smiljan – 7. јanuar 1943 Njujork)


NOVINAR: Recite, molim vas, koji su uslovi prilagođavanja jednog anđela na Zemlji?

TESLA: Ja ih imam deset. Beležite pažljivo.

NOVINAR: Zapisacu svaku vašu reč, poštovani gospodine Tesla.

TESLA: Prvi uslov je visoka svest o svom poslanju i delu koje treba izvršiti. Ona mora, makar i mutno, postojati u najranijoj mladosti. Ne budimo lažno skromni; hrast zna da je hrast, a grm pored njega da je grm. Kao dečak od dvanaest godina bio sam siguran da ću doći na Nijagarine vodopade. Za većinu svojih otkrića znao sam još u detinjstvu da ću ih ostvariti, premda ne sasvim jasno ... Drugi uslov prilagođavanja je istrajnost. Sve što sam preduzimao, završavao sam. Bio sam devetnaestogodišnjak kada sam, po savetu jednog prijatelja, odlučio da pročitam celokupnog Voltera. Taj književni monstrum napisao je oko sto tomova velikog formata i sitnog sloga. Pročitao sam ga, ali nisam uspeo da saznam da li je to učinio i onaj koji mi ga je preporučio. Sa istom istrajnošću odnosio sam se prema svemu što sam radio. Ona je postala deo mene, te sam se nekom izumu vraćao i nakon trideset godina kako bih ga usavršio.

NOVINAR: Koji je treći uslov prilagođavanja, gospodine Tesla?

TESLA: Usmeravanje svih vitalnih i duhovnih energija na delo. Otuda i očišćenje od mnogih stvari i potreba koje ima čovek. Ja time ništa nisam izgubio, već samo dobio. Toliko sam dobio da sam se radovao svakom svom danu i noći. Zapišite: Nikola Tesla je bio srećan čovek ... Četvrti uslov jeste prilagođavanje telesnog sklopa delu.

NOVINAR: Kako to mislite, gospodine Tesla?

TESLA: Najpre, to je održavanje tog sklopa. Čovekovo telo je savršena mašina. Ja poznajem svoj sklop i šta je dobro za njega. Hrana većine ljudi meni je štetna i opasna. Zbog toga katkad umišljam da su svi kuvari sveta u zaveri protiv mene ... Dodirnite moju ruku.

NOVINAR: Ona je hladna.

TESLA: Da. Krvotokom se može upravljati, kao i mnogim procesima u nama i oko nas. Zašto ste prebledeo, mladiću?

NOVINAR: Setio sam se jedne priče. Ali pustimo to, molim vas, gospodine Tesla.

TESLA: Nećemo nastaviti razgovor dok ne čujem šta je to.

NOVINAR: To je priča da je Mark Tven napisao tajanstvenog stranca, onu divnu knjižicu o Satani, inspirisan vama.

TESLA: Reč "Lucifer" mi je draža. Gospodin Tven voli da se našali. U detinjstvu sam jednom ozdravio čitajući njegove knjige. Kada smo se ovde upoznali i to mu ispričao, bio je toliko ganut da je zaplakao. Postali smo prijatelji i često je dolazio u moju laboratoriju. Jednom je zatražio da mu pokažem mašinu koja je vibracijama izazivala osećanje blaženstva. Bio je to jedna od onih izuma za zabavu, kojima sam se ponekad bavio. Opomenuo sam gospodina Tvena koliko sme da ostane pod tim vibracijama. Nije me poslušao i ostao je duže. Završilo se time što je, poput rakete, držeći se za pantalone, odjurio u izvesnu prostoriju. Bilo je to đavolski smešno, ali ja sam sačuvao ozbiljnost. Vratimo se na prilagođavanje telesnog sklopa. Pored hrane, vrlo važan je i san. Od dugog i iscrpljujućeg rada, koji je iziskivao nadljudski napor, ja bih se posle jednog sata spavanja potpuno povratio. Stekao sam sposobnost da upravljam snom, i zaspim i budim se u čas koji sam sebi odredio. Ako mi nešto u onome što radim nije jasno, primorava sebe da mislim o tome u snu i na taj način nalazim rešenje.

NOVINAR: Bekon kaže da Genije ponekad utekne od pisaćeg stola i iz laboratorije u san.

TESLA: Peti uslov prilagođavanja jeste pamćenje. Možda je kod većine ljudi mozak čuvar spoznaja o svetu i znanja koja stiču u životu. Moj mozak se bavi važnijim stvarima od pamćenja; kod mene on lovi ono što mu je u određenom trenutku neophodno. To je oko nas i treba ga samo uzeti. Sve što smo jednom videli, čuli, pročitali i saznali prati nas u vidu svetlosnih čestica. Meni su te čestice poslušne i verne. Geteovog Fausta, moju najmiliju knjigu, naučio sam napamet na nemačkom kao student, i sada ga celog mogu recitovati. Svoje izume sam godinama nosio "u glavi", a tek potom ih ostvarivao.

NOVINAR: Često pominjete moć vizualizacije.

TESLA: Njoj možda imam da zahvalim za sve što sam stvorio. Događaji iz mog života i moja otkrića su pred mojim očima stvarni, vidljivi kao svaka pojava i predmet. U mladosti sam se toga plašio, ne znajući šta je to zapravo, ali kasnije sam tu moć primio kao izuzetan dar i preimućstvo. Negovao sam ga i ljubomorno čuvao. Vizualizacijom sam na većini izuma vršio i ispravke, onda ih, tako završene, pravio. Njome rešavam i komplikovane matematičke jednačine, a da ne ispisujem brojeve. Na Tibetu bih zbog tog dara dobio čin visokog Lame.

NOVINAR: Mocart bi ispravio tek dve ili tri note na nekoj partituri. Kompozicija je pre toga bila gotova u njegovoj glavi.

TESLA: Da, to se tako radi. Moj vid i sluh su savršeni i, smem to slobodno reći, jači nego u ostalih ljudi. Ja čujem grmljavinu na sto pedeset milja, i vidim boje u nebu koje drugi ne vide. To uvećanje vida i sluha imao sam i kao dete. Kasnije sam to svesno razvijao.

NOVINAR: U mladosti ste nekoliko puta bili teško bolesni. Da li je i bolest jedan od uslova prilagođavanja?

TESLA: Jeste. Ona je često posledica nedostatka ili iscrpljenosti životnih sila, ali često je i očišćenje duha i tela od otrova koji su se nakupili. Neophodno je da čovek boluje s vremena na vreme. Izvor većine bolesti je u duhu. Zato duh i može da izleči većinu bolesti. Kao đak razboleo sam se od kolere koja je harala u Lici. Izlečio sam se time što je otac dozvolio da upišem studije tehnike, što je predstavljalo moj život. Priviđenja za mene nisu bolest, već sposobnost uma da prodre izvan tri zemaljske dimenzije. Imao sam ih čitavog života, i primao sam ih kao sve druge pojave oko sebe. Jednom, u detinjstvu, šetao sam sa ujakom pored reke i kazao: "Iz vode će se pojaviti pastrmka, ja ću baciti kamen i njime je preseći." To se i dogodilo. Uplašen i zaprepašćen, ujak je povikao: "Bade retro Satanas!" Bio je učen čovek i govorio je latinski ... Nalazio sam se u Parizu kada sam video Majčinu smrt. U nebu, punom svetlosti i muzike, lebdela su prekrasna stvorenja. Jedno od njih je imalo Majčin lik, koji me je gledao sa beskrajnom ljubavlju. Pošto je vizija iščezla, znao sam da je moja Majka umrla.

NOVINAR: Šta je sedmo prilagođavanje, gospodine Tesla?

TESLA: Znanje kako da se psihičke i vitalne energije pretvore u ono što želimo, i postignemo vlast nad svim osećanjima. Indusi to nazivaju Jogom Kundalini. Ova znanja se mogu naučiti, za šta su potrebne mnoge godine, ili se stiču rođenjem. Ja sam ih većinu stekao rođenjem. Ona su u najbližoj vezi sa polnom energijom, koja je posle Svetlosti najrasprostranjenija u vasioni. Žena je najveći kradljivac te energije, a time i duhovnih moći. Ja sam to oduvek znao i čuvao se. Od sebe sam stvorio ono što sam hteo: misaonu i duhovnu mašinu. (Mesečeva ženska energija ... ko je spominjao da Mesec usisava naše izvesne energije???)

NOVINAR: A deveto prilagođavanje, gospodine Tesla?

TESLA: Sve učiniti da se nijednog dana, nijednog trenutka ako je to moguće ne zaboravi ko smo i zašto smo na Zemlji. Izuzetni ljudi koji se u životu muče bolešću, oskudicom ili ih društvo previše ranjava svojom glupošću, nerazumevanjem, progonom i ostalim nedaćama kojima Zemlja vrvi kao močvara insektima, ostavljaju iza sebe delo neostvareno do kraja. Ima mnogo palih Anđela na Zemlji. Ekermana je pitao Getea: šta bi se dogodilo da je njegov život, koji je protekao u skladnim i čak srećnim okolnostima, bio drugačiji? Gde mu je odgovorio: "Meni se ne bi desilo da ne izvučem glavni zgoditak."

NOVINAR: Šta je deseto prilagođavanje?

TESLA: Ono je najvažnije. Napišite da se gospodin Tesla igrao. Igrao se čitavog svog života i uživao u tome.

NOVINAR: Gospodine Tesla! Da li se to odnosi i na vaša otkrića i vaše delo? Je li i to bila igra?

TESLA: Jest, dragi mladiću. Ja sam tako voleo da se igram elektricitetom! Uvek se naježim kada slušam o onom Grku koji je ukrao vatru. Grozna priča o okivanje i orlovima koji mu kljuju džigericu. Zar Zevs nije imao dovoljno munja i gromova, pa je bio oštećen za jedan ugarak? Tu je neki nesporazum ... Munje su najlepše igračke koje se mogu naći. Ne zaboravite da u vašem napisu istaknete: Nikola Tesla je bio prvi čovek koji je stvorio munju.

NOVINAR: Gospodine Tesla, maločas ste govorili o Anđelima i njihovom prilagođavanju na Zemlji.

TESLA: Jesam li? To je isto. Možete napisati i ovo: on se drznuo da uzme na sebe prerogative Indre, Zevsa i Peruna. Zamislite nekog od tih bogova kako u crnom večernjem odelu, sa polucilindrom i belim rukavicama njujorškoj eliti priređuje grmljavine, požare i zemljotrese!

NOVINAR: Čitaoci našeg lista vole humor. Ali zbunili ste me izjavom da i vaša otkrića, koja su neizmerna dobrobit za ljude, predstavljaju igru. Mnogi će se namrštiti na to.

TESLA: Dragi gospodine Smit, nevolja i jeste u tome što su ljudi odveć ozbiljni. Da to nisu, bili bi srećniji i znatno duže bi živeli. Kineska poslovica veli da ozbiljnost skraćuje vek. Li Taj Pe je posetu krčmi pretpostavljo poseti carskom dvoru. Ali da se čitaoci novina ne bi mrštili, vratimo se stvarima koje oni smatraju važnim.

NOVINAR: Oni bi rado da čuju u čemu je vaša filozofija.

TESLA: Život je ritam koji se mora spoznati. Ja osećam taj ritam i upravljam se po njemu i prepuštam mu se. On je vrlo zahvalan i dao mi je znanja koja imam. Sve što živi povezano je dubokim i divnim vezama: čovek i zvezde, ameba i Sunce, naše srce i kruženje beskonačnog broja svetova. Te veze su neraskidive, ali one se mogu pripitomiti i umilostiviti tako da čovek i sam počne da stvara nove i drugačije odnose u svetu, a da stare ne naruši. Znanje dolazi iz vasione; naš vid je njegov najsavršeniji prijemnik. Imamo dva oka: zemaljsko i duhovno. Treba nastojati da ona postanu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim manifestacijama, poput kakve misleće životinje. Kamen je misaono i osećajno biće, kao što su to biljke, zver i čovek. Zvezda koja sija traži da je gledamo, i da nismo ovec obuzeti sobom razumeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disanje, oči i uši čovek mora uskladiti sa disanjem, očima i ušima univerzuma.

NOVINAR: Dok govorite, čini mi se da slušam budistički tekst, besedu taoist ili traktat Parazulzusa.

TESLA: Dobro vam se čini! Znači da postoji opšte znanje i istine koje je čovek oduvek posedovao. Po mom osećanju i iskustvu, u vasioni ima samo jedna materija i jedna vrhovna energija sa beskonačnim brojem manifestacija života. Najlepše od svega je to što otkrićem jedne tajne u prirodi, otkrivate i ostale. One se ne kriju, tu su oko nas, ali mi smo slepi i gluvi za njih. Ako se emotivno vežemo za njih, one nam same dolaze. Jabuka je mnogo, ali je jedan Njutn. On je tražio upravo onu jabuku koja je pala pred njega.

NOVINAR: Pitanje koje je možda trebalo postaviti u početku ovog razgovora. Šta je za vas Elektricitet, poštovani gospodine Tesla?

TESLA: Sve je Elektricitet. Najpre je Svetlost, beskrajni izvor iz kojeg ističe materija i raspoređuje se u svim oblicima koji predstavljaju vasionu i Zemlju sa svim njenim vidovima života. Crno je pravo lice Svetlosti; što je ne vidimo takvu, to je izuzetna milost prema čoveku i ostalim stvorenjima. Jedna njena čestica poseduje svetlosnu, toplotnu, nuklearnu, radijacionu, hemijsku, mehaničku i zasad nepoznate energije. Ona ima moć koja može pokrenuti Zemlju sa njene putanje. Ona je istinska Arhimedova poluga.

NOVINAR: Gospodine Tesla, vi ste odveć pristrasni prema elektricitetu.

TESLA: Elektricitet sam ja sam. Ili, ako hoćete, Elektricitet u ljudskom obličju. To ste i vi, gospodine Smit, ali toga niste svesni.

NOVINAR: Je li otuda vaša sposobnsot da kroz telo propuštate električnu struju od milion volti?

TESLA: Zamislite baštovana kojeg napadaju biljke; to bi zaista bilo ludo. Čovekovo telo i mozak sačinjeni su od mnogih energija; u mene je najviše elektriciteta. Energija koja je različita u svakoga jeste ono što čini čovekovo "ja" ili "dušu". Kod drugih stvorenja to je njihova suština; "duša" biljke nije "duša" minerala i životinje. Rad mozga i smrt se manifestuju svetlošću. Moje oči su u mladosti bile crne, sada su plave i kako vreme prolazi i naprezanje mozga biva jače, one su bliže belini. Belo je nebeska boja. Kroz moj prozor jednog jutra je sleteo golub, kojeg sam hranio. Hteo je da mi javi da umire. Iz njegovih očiju izlazili su mlazevi svetlosti. Nikada u očima nekog stvorenja nisam video toliko svetlosti, kao u tog goluba.

NOVINAR: Radnici u vašoj laboratoriji pričaju o bleskovima svetlosti, plamenovima i munjama koje se javljaju ako ste gnevni ili pred kakvom opasnošću.

TESLA: To su psihička pražnjenja ili opomene da se čuvam. Svetlost je uvek bila na mojoj strani. Znate li ko mi je otkrio Obrtno Magnetno Polje i Indukcioni Motor, što me je proslavilo u dvadeset šestoj godini? Jedne letnje večeri, u Budimpešti, posmatrao sam sa svojim prijateljem Sigetijem zalazak Sunca. Hiljade vatara okretalo se plamteći hiljadama boja. Setio sam se Fausta i recitovao stihove iz njega. I tada, kao u magnovenju, video sam kako se obrće Magnetno Polje i radi Indukcioni Motor. Video sam ih u Suncu!

NOVINAR: Hotelska posluga priča da se u vreme grmljavine zatvarate u sobu i razgovarate sami sa sobom.

TESLA: Razgovaram sa munjama i gromovima.

NOVINAR: Sa njima? Na kojem jeziku, gospodine Tesla?

TESLA: Najčešće na mom maternjem jeziku. U njemu ima reči i zvukova, naročito u poeziji, koji su pogodni za to.

NOVINAR: Čitaoci našeg lista bili bi vam veoma zahvalni da to protumačite.

TESLA: Zvuk ne postoji jedino u gromu, već iu munji; kod nje je on pretvoren u sjaj i boje, a boje se mogu slušati. Jezik je od reči, što znači da je od zvukova i boja. Svaki grom i munja su različiti i imaju svoja imena. Ja neke od njih nazivam imenima onih koji su mi bili bliski u životu, ili po onima kojima se divim. U nebu sevaju i grme moja Majka, sestra, brat Danilo, pesnik Zmaj i ličnosti iz srpske istorije. Imena kao što su Isaija, Jezekilj, Leonardo, Betoven, Goja, Faradij, Puškin i sve neugasle vatre označavaju jata i spletove munja i gromova koji ne prestaju svu noć, i zemlji donose blagorodnu kišu ili pale šume i ljudska naselja. Postoje munje i gromovi, i to oni najsjajniji i najmoćniji, koji ne iščezavaju. Oni se vraćaju i ja ih prepoznam među hiljadama.

NOVINAR: Po vama, Nauka i Poezija su isto?

TESLA: To su dva oka jednog lica. Vilijem Blejk je učio da je ceo univerzum rođen iz Mašte, da ga ona održava i da će on postojati dokle god na Zemlji bude postojao i jedan čovek. Sa njome je kao Tačkom astronoma u koju se mogu sakupiti zvezde svih galaksija. Ona je stvaralačka energija ravna svetlosnoj.

NOVINAR: Mašta je za vas stvarnija od života?

TESLA: Ona rađa život. Ja sam se hranio svojim mislima, naučio sam da upravljam osećanjima, snovima i vizijama. Oduvek sam je negovao, kao što sam negovao i svoj zanos. Ceo svoj dugi vek proveo sam u zanosu. To je bio izvor moje sreće. On mi je pomogao i da tokom svih ovih godina podnesem rad, koji je bio dovoljan za pet života. Najbolje raditi noću, jer su zvezdana svetlost i misli u bliskoj vezi.

NOVINAR: Kazali ste da sam i ja, kao svaki stvor, Svetlost. To mi laska, ali, priznajem, nije mi sasvim jasno.

TESLA: Zašto bi i trebalo da vam bude jasno, gospodine Smit? Dovoljno je da poverujete u to. Sve je Svetlost. U jednom njenom vazduhu je sudbina naroda; svaki narod ima svoj zrak u onom velikom svetlosnom izvoru koji vidimo kao Sunce. I zapamtite: nijedan čovek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svetlost i kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svetlosne čestice povrate u prvobitno stanje.

NOVINAR: To je vaskrsenje!

TESLA: Ja to radije nazivam: Vraćanje u neku od prethodnih energija. Hrist i još neki znali su tu tajnu. Ja sam tragao za time kako da se očuva ljudska energija. Ona je jedan od vidova Svetlosti, katkad ravna vrhunskom nebeskom svetlu. Nisam tragao za time radi sebe, već radi dobra svih. Verujem da će moja otkrića da uradite ljudima život lakšim i snošljivim, i usmeriti ih na duhovnost i moralnost.

NOVINAR: Smatrate li da se vreme može ukinuti?

TESLA: Ne sasvim, jer prva osobina energije jeste da se preobražava. Ona je u večitim preobražajima, kao oblaci taoista. Ali moguće je uticati u tome da čovek očuva svest i posle zemaljskog života. U svakom kutku vasione postoje energije života; jedna od njih je i besmrtnost čije poreklo je izvan čoveka i čeka ga. Vasiona je duhovna; mi smo tek napola takvi. Vasiona je moralnija od nas; zato moramo spoznati njenu prirodu i svoj život uskladiti sa njome. Ja nisam naučnik; Nauka je možda najpogodniji način da nađem odgovor na pitanje koje me oduvek progoni, i koje je moje dane i noći pretvorilo u vatru.

NOVINAR: Koje je to pitanje?

TESLA: Kako su vam oči zasjale! ... Ono što sam hteo da saznam jeste: šta biva sa zvezdom koja pada i suncem koje se ugasi? Zvezda padne kao prašina ili seme po ovom ili po drugim svetovima, a sunce se raspe u naše misli, u živote mnogih stvorenja, u ono što će se roditi kao nova svetlost, ili ga svemirski vetar razveje po Beskraju. Shvatam da je to neophodno i da je uračunato u ustrojstvo vasione. Stvar je, međutim, u tome da se jedna od tih zvezda i jedno od tih sunaca, makar i ono najmanje, sačuvaju.

NOVINAR: Ali, gospodine Tesla, vi shvatate da je to neophodno i da je uračunato u ustrojstvo sveta!

TESLA: Kada čoveku postane jasno da je njegov najviši cilj da trči za zvezdom padalicom i pokuša da je uhvati, razumeće da mu je život dat upravo zbog toga i biće spašen. Zvezdu će na kraju uhvatiti!

NOVINAR: I šta će se onda desiti?

TESLA: Tvorac će se nasmejati i reći: "Padala je samo da bi ti potrčao za njome i uhvatio je".





Kao inspiracija Stevanu Pešiću da napiše ovu dramu, 
poslužio je intervju koji je naučnik Nikola Tesla  dao za časopis "Besmrtnost" 
u svojoj laboratoriji u Kolorado Springsu.


среда, јул 04, 2012

BAŠTA, BAH - Uroš Zupan



Kiyo Murakami


Tu nema smrti. Svi oblici se samo prelivaju jedan
u drugi. Sve plovi i lebdi. Kada sklopim oči,
vidim makadam koji leti u nebo. Akacije se
podaju svojim senkama, rasipaju belilo
mirisa, trešnje im odgovaraju sa druge strane
bašte, sa spoljašnjeg ruba dana. Njihov govor će
uskoro postati crven. Pročelja sivo-smeđih kuća
užarenih prozora, poput džinova sa mnogo usta, jedu
popodnevno sunce. Žuti bageri oglodali su
breg. Mali sam. Milujem malo mače, manje
od majske trave. Čujem glasove ljudi koji
me prate, ulazeći i izlazeći iz kuće. Dok ulaze,
ližu ih tama i hladnoća, kada se vraćaju napolje,
zasipa ih sunčeva prašina. Jorgovan deli
našu baštu i ulicu, deli našu baštu i svet. Samo
razdrobljeni glasovi i razrezane senke prodiru u
njegovu unutrašnjost. Svi me zovu po imenu i
spuštaju mi ruke na glavu. Još uvek ne znam za reči –
Bes, Strah, Mržnja, Bol, Odlazak. Ne poznajem
prostore iza njihovog zvuka. Ne poznajem ništa,
samo tu baštu, beskrajan domet očiju koje mere svet.
Legnem li na leđa, vidim oblake. Ako pažljivo
dišem, oblaci se menjaju. Sada su: avion,
pasja glava, konj, ovca, dlanovi što donose sneg.
I sada plovimo zajedno. Sedam mora i devet
gora je do prve reke i poslednje doline. Nikada
kraj bašte. Nikada kraj sveta. U sobi svih časova,
na raskršću svih dana, gori večno svetlo ili
jedna jedina sveća. Svejedno je. Na unutrašnjoj granici zlata
listaju se stranice budućnosti. Jer sam mali,
ne znam da ih čitam. Jer sam mali, mirno mogu
da otpuzim pod kapak vremena. Vrata svetlosti su
širom otvorena, tapacirana i meka. Nikoga ne udare,
nikoga ne odbace. Ležim, gledam i nečujno
dišem. Bašta će se, u trenutku, pretvoriti u oblak. Tako
najduže traje u arhivi neba.


Uroš Zupan
prevela sa slovenačkog: Ana Ristović


понедељак, јул 02, 2012

ОВО О ЈЕДНОМ ПЕСНИКУ - Растко Петровић



Jerry Uelsmann


Ово о једном песнику

Чудо Господе, велико чудо!
Море: оно, оно! свуд море!
Ми смо се пели уз планине
А кроз грање и кроз горе
Модра,
Страшна - рибља - вечера.

Чудо боже! огромног чуда!
Речи нам звижде брже но куршуми;
Боже, спаси душу нашу у прашуми!
Корачамо, а палац кроз подеротину од ципеле,
А око кроз подеротину лица:
Учи угласти костур камена и сарделе;
Па узбудљивије од љубичица
Мирише љуто млеко непомужених крава
Кроз планину!

Ујед његовог генија: из тела
Изазваће лучење најљућег отрова;
Али једна једина реч, беспримерно сазрела,
Отпашће - ко смолом - с усних углова.

Па деран који пронађе ово доцније,
Може л' опростити младости љубав за бунџије:
Помисли на њега, ову песму што крије
Тајну наклоност; и збуњеност га трза!

Да ли ће звецкати џепом; умирати од глади;
И он разголитити речи да осрамоћене беже:
Презриво се церећи, одбити ма шта да ради;
Богохулити дању, под покривачима се молити - кад леже?

Узети га треба за руку па извести у поље,
Да тамо заборави све песме
И чак бол свој који не беше дубок:
Те ноћи би јео више и спавао боље,
И не би осећао да му постеља загриза бок,
И да је живот дуг.

Али пред зору, преко свих губера, убити треба
Песника; да не потеже личност своју из детињства:
Као случајни, замешени, канап из хлеба
Ким неће нахранити никада себе, као ни зверства!

Јер рођен после седам месеци трудноће,
Претурив све несреће, жели да се врати мајци;
И, не излазећи више никада, хоће
Да избегне - бар вечно - тој гнусној казни, тој хајци.

Ал' залуд! у очима електричну визију,
У ушима звиждање убице-простора, локомотиве;
Два-три сумњива стиха, историју:
Однесе; а са телом уједе - непогода - неизлечиве.

Затим се пробуди, погођен од удара,
- Место утроба да га обавија, ето судар:
Тешка мисао, тек довршена у његовој глави,
Стаде да, недоношљивошћу својом, умара.

Осети се бескрајно несрећним; опор и стар;
И да ће ивица што се плави,
Одвише широког света за угрожену младост,
Да га као најбеднијег скота умори...

Тек тог тренутка Он поче да говори.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...