четвртак, март 29, 2012

TRAGOVI DUŠE Milene Pavlović Barili



Na kutku belog oblaka
– spava nejasna tuga
u neprekidnoj melodiji,
tihoj i zasanjanoj
usred zvezdane jeze.
Samo tamni plač šume
trese svoju srebrnu kosu
izgubljenu u oku razdaljine.




Jednim jedinim okom
videli smo svetove, tvrde i sive puteve
vode što mru od žeđi.
Zbog toga, oni koji ne saznaše,
okovaše nas, misleći da nas imaju.
Ali naš je život bio sigurniji nego busola -
Jer mi bejasmo deca Sokola.
I, čekajući čas pogubljenja rasla su naša krila,
tako ponosita i tako silna, da ni njihov užareni čelik,
ni orov njihovih gubica
nije sprečio veličanstveni let naše ravnodušnosti.




Spalićemo mesec
da upotpunimo noći
da odrešimo snove
da zaustavimo dah
Onda će igra
poteći iz naših dlanova suvih od života.
Ni hitra ni spora neće biti,
biće sama.
Kao veliki šestar
potpuno uporedna
s mehaničkim rimom raspadanja.


 


Rasplela sam duge kose
sa hiljadama vitica.
To je bio težak posao
koji nisam mogla privesti kraju
jer su se kose splitale
sa granjem drveća
dok sam prolazila trčeći.

Činilo mi se da ih opet vidim,
svoje lađe,
ali one su bile otišle,
dok sam si otišle su sve
(а ipak
san je tako divlji,
тtreba ga goniti danima
i danima,
biti strpljiv, ne drhteći, ne dišući,
ne misleći).

Аli dok sam spavala
oni su otišli u rat...
I sada -
kome da pišem?...
mala, plava devojčica
u cveću rezede,
među belim krilima golubice,
devojčica koja se igra sa Odjekom
na obali jezera jednog ogledala.

Avaj!
Sačuvala sam svoje detinjstvo
opaljeno od morskih priča
samo u svojim rukama.

Da bih možda ponovo njih stigla
mogla bih da trčim, trčim
бbrže od svog srca:
mogla bih da pojašem konja
da što manje vremena izgub.

Ali stvar nije u tome.
ako bolje posmotrim,
mislim da je njih oluja 
odnela
јer oblaci imaju čudnovat oblik
iako zora nije granula.

A ja nisam unajmila posadu,
jer su ljudi bili pijani
i klecali su
i tukli se zbog jedne reči,
zbog sitnice, čuteći.
Videla sam njihove hitre pokrete
na beloj fasadi
crkve.




 Hodim pepelom
spaljenog Meseca.
Trag stopa nosi
plavi zvuk
pogleda
devojke s lampom,
kojoj
veran osta.





Dolazak bujice voda
izbledeo je kraljevski put.
Ali za nas
koji ne možemo hodati
važni su samo horizonti.
Živećemo u miru
nepomičnog nadiranja
u kojem leži spokoj.
Nećemo pokušavati da shvatimo više od toga
ter reči
nisu naša priroda.
Osedećemo
na dnu zajedničke senke
bez pokreta,
u tišini
pustićemo da ode
teret za koji smo mislili da je naš.




Pod mojim kapcima
ti si mesec u bašti,
ti si magla na reci,
ti si jedini uvijen u san,
u Odjek detinjstva
i u plač.
Ti si val što se propinje visoko
tražeći zvezde u visini neba.




Nepomične i sjajne gledahu tvoje daleke oči.
Na mojim praznim dlanovima
nosim spomen na oblik tvoje glave, 
tvojih ramena, 
tvojih usana,
čuvam i vedri osmeh 
tvoje dobrote.
Nemam ništa drugo.
Niti će mi išta drugo nedostajati.
Bila sam bogatija od celog sveta.




Od dolaska mnogih voda
izbledela je glavna ulica.
Ali za nas
što ne možemo hodati
važni su samo horizonti.
U krilu svog spokoja
živećemo u miru
nepokretnog napretka.
Nećemo hteti da bolje shvatamo -
jer reči nisu po našoj ćudi.
Pobelećemo
u dnu opšte tmine
lišeni pokreta,
u tišini
dozvolićemo da spadne teret
koji smo smatrali svojim.




Baš kao što umetnost Barillijeve uznemirava, tako i njena pisma ustalasavaju čitaoce i predstavljaju ne samo svedočanstva o njenom lutanju i stranstvovanju, već i o bogatom opusu njenog stvaralaštva. Kao što umetnost nema domovine, tako domovinu nije imala ni Milena Pavlović Barilli, a njene slike i poezija bile su posrednici između onostranog i ovog sveta, posrednici “za ono što se ne da iskazati uobičajenim ljudskim jezikom”. Milena je bila snažan i usamljeni glas svoje epohe. Koren njenog stvaralaštva jeste ovo tlo, ali su plodovi cvetali i nicali širom sveta. Njeno delo je zagonetka, ali je još zagonetnija sila koja ga je proizvela. Ovaj komad želja je da se kroz prepisku Milene Pavlović Barilli pronikne u motive, želje, strahovanja, uspone, nadanja ove umetnice, za koju stvaralaštvo nije poticalo od “moći” već od “morati” i čija je priča univerzalna i danas. Širom Srbije, Evrope i sveta i danas stvaraju oni što nikome nisu potrebni, a koji životom plaćaju stvarajajući dela koja će promeniti svet, smatrajući da je život za takvu radost stvaralaštva, mala cena. - Sanja Domazet


Miodrag B Protić: "Milena Pavlović Barili - Pesnik slikar i slikar pesnik".



недеља, март 25, 2012

MISTERIJA REČI - Rudolf Štajner


KNJIGA OTKRIVENJA I RAD SVEĆENIKA  
Rudolf Štajner
Dornach, 7 rujna 1924

prevod: Monte Christo                                                                            ANTROPOZOFIJA



Jučer smo pogledali značajnu prekretnicu do koje je došlo u ljudskoj evoluciji jer se od trećeg doba Misterija nadalje učestvovanje ljudskog bića u kozmičkom svijetu kroz čin posvećenja čovjeka — to jest transupstancijacije — odvijalo u astralnom tijelu, onom članu ljudskom bića koji tijekom spavanja, za običnu svijest, odlazi od fizičkog tijela i koji tijekom odvojenosti od fizičkog svijeta nije receptivan za percepcije okolnog svijeta.

Razjasnimo kako to astralno tijelo radi u nama danas. Astralno je tijelo ono koje nam donosi misli o našem okruženju, misli preko kojih shvaćamo svijet. U trenutku kada astralno tijelo odlazi od našeg fizičkog i eteričkog tijela, misli o našem okruženju više nisu tamo.

Ovo shvaćanje može biti nadopunjeno dodajući da je ‘Ja’-organizacija, ‘Ja’ u ljudskim bićima kako su danas konstituirana, primatelj osjetilnih impresija. Osjetilne impresije odumiru kada se ‘Ja’-organizacija povlači iz fizičkog i eteričkog tijela. Mogli bi to nacrtati ovako: Ovdje je fizičko tijelo ljudskog bića, a ovdje je njegovo eteričko tijelo. Tijekom spavanja astralno tijelo i ‘Ja’-organizacija su izvan njih. Kada smo budni ova ‘Ja’-organizacija nas snabdijeva senzacijama i osjetilnim utiscima. Osjetilni utisci nisu tamo kada spavamo pošto ‘Ja’-organizacija nije prisutna u fizičkom i eteričkom tijelu i zato što ‘Ja’-organizacija nije receptivna na utiske našeg okruženja dok mi spavamo. Astralno tijelo snabdijeva mislima samo dok je u fizičkom i eteričkom tijelu. Kada je izvan njih nije osjetljivo za stvari u svijetu i ne pribavlja nikakve utiske.

U trećem dobu Misterija, kada je ljudsko biće [svećenik] dolazilo u kontakt s božanskim duhovnim bićima preko kultne Riječi pomoću svih pripremnih radnji, astralno tijelo je ono koje je postalo receptivno za ispunjenje transupstancijacije unutar sebe u pričesti, i preko tog ispunjenja transupstancijacije postalo je receptivno za apokalipsu, za otkrivenje.

Počevši od našeg sadašnjeg doba, ista vrsta procesa se mora sada odvijati u ‘Ja’-organizaciji ljudskog bića. Ova ‘Ja’-organizacija mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da doživi transupstancijaciju, čak iako pri običnoj svijesti kroz nju mogu biti doživljeni jedino čulni utisci. Mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da sudjeluje u otkrivenju, u apokalipsi, preko transupstancijacije.

Ljudska bića danas zaista mogu na to postati receptivna; ljudsko biće može iskreno postati svećenik ako u sebe primi unutarnje slike koje su prave duhovne slike nadčulnog svijeta. Govoreći ovo mi smo, u osnovi, okarakterizirali unutarnju vezu između ezoterizma koji s pravom danas postoji i onog što treba živjeti u duši svećenika. Okarakterizirali smo što Zajednicu Kršćana može napraviti nositeljem važne uloge u novim Misterijima. Moramo uzeti u obzir, ipak, kako je Antropozofija koja se približava ljudskim bićima danas konstituirana.

Često sam navodio izvjesnu sliku govoreći: Ljudi su danas skloni prihvatiti kao znanje sve što na bilo koji način može biti podržano vanjskom percepcijom, znanstvenim eksperimentom. Ne žele prihvatiti kao znanje ono što se ne može poduprijeti vanjskom percepcijom ili eksperimentom. Ali ljudi s tim stavom sliče nekom tko kaže: Svaki kamen na Zemlji treba potporu ako neće pasti dolje; dakle i planeti u univerzumu moraju također imati potporu tako da ne bi pali dolje. Da planeti drže jedan drugog gore u univerzumu bez ikakve potpore danas je automatski prihvaćeno, jer se tako podučava tradicionalno, s valjanim autoritetom. Činjenica, međutim, da su antropozofske istine takve da ne trebaju biti podržane vanjskim opservacijama ili znanstvenim eksperimentima već se međusobno podržavaju i nose jedna drugu — to je naveliko sumnjivo.

Čim prihvatimo da su antropozofske istine valjane jer jedna takva istina podupire drugu, tako da se istine uzajamno podupiru — kada dođe trenutak da to možemo prihvatiti možemo prestati ponavljati onu nesretnu frazu koja kaže: Pošto još ne mogu vidjeti u duhovni svijet, ne mogu razumjeti sadržaj Antropozofije. Kada dođe taj trenutak počinjemo shvaćati Antropozofiju preko načina na koji njene istine podupiru jedna drugu, i tada u nju možemo dublje zaroniti.

Ovaj zadatak dubljeg uranjanja u znanje o duhovnom svijetu koji je dala Antropozofija zadatak je koji može, i zaista mora, voditi svećenike na njihov unutarnji put. Trebamo samo shvatiti da dispozicija, stav duše u koji smo ušli, kada se iskreno držimo Antropozofije, odgovarajući je put pristupa nečemu kao što je Knjiga otkrivenja. Knjiga otkrivenja je jedinstvena, ali dok dopuštam da na meni radi svaka od njenih slika, svaka imaginacija postaje jedno s mojim vlastitim ‘Ja’. Zatim dolazi trenutak kada ovo otkrivenje može biti ne samo doživljaj ljudskog ‘Ja’ već također njegova kreacija. Ono što trebamo napraviti je pristupiti ovoj Knjizi otkrivenja u antropozofskom smislu. Danas nema drugog načina da joj se pristupi.

Hajdemo sada nastojati dohvatiti nekoliko glavnih točaka u Knjizi otkrivenja duhovno.
Rečenica ‘Ja sam Alfa i Omega’ (Otk. 1,8) shvatljiva je samo ako znate da u starijim vremenima glas A [Ah] nije bio apstraktan, odvojen, dio riječi bez značenja kako ga osjećamo danas, već glas dovoljno važan da ima svoje vlastito ime.

Čovječanstvo je tretiralo glasove govora, koji obuhvaćaju tako veliku misteriju, na osobiti način. Čovječanstvo je tretiralo glasove govora kao što policija tretira kriminalce, dajući svakom glasu broj, baš kao što su kriminalci pobrojani kada su zatvoreni u njihovim ćelijama. Izgubivši njihova imena i umjesto njih stječući brojeve, glasovi govora su izgubili njihovu unutarnju prirodu. Ovo je slikoviti način za to izraziti, ali je potpuno točan.

Ako idemo natrag iza onih rimsko-latinskih vremena kada su glasovima govora dani brojevi, dolazimo u doba kada je čovječanstvo bilo potpuno svjesno — a u hebrejskom je to naravno bio slučaj — da je bilo savršeno prikladno da glas govora ima svoje vlastito ime, tako da se mogao zvati Alfa — ili Alef u hebrejskom — jer je to bilo biće, nešto božansko, nadčulno biće. Ako pobliže pogledamo prvi glas onog što sada zovemo abeceda moramo proći vrstu duhovnog razvoja koncepata prije nego dođemo na to što Alfa stvarno jest.

Mi u Antropozofiji opisujemo kako zemaljska evolucija ide natrag do pred-zemaljske, planetarnih stanja svijesti poznatih kao Mjesec, Sunce i natrag do stanja Saturna. U razmatranju evolucije svijeta pokušavamo iznijeti sve što god je povezano s evolucijom ljudskog bića. Na starom Saturnu nalazimo prvo kozmičko ljudsko sjeme koje je, nakon višestrukih transformacija kroz stanja svijesti Sunca, Mjeseca i Zemlje, postalo ljudsko fizičko tijelo kakvo danas poznajemo. Ljudsko biće je postojalo na starom Saturnu u prvobitnom početnom sjemenu.

Za nas koji ozbiljno i iskreno želimo prodrijeti do istine o ovim stvarima važno je da se upitamo: Što je ovo prvobitno sjeme ljudskog bića doživjelo na starom Saturnu? Život na starom Saturnu imao je svoj tijek u varijacijama topline. U diferencijacijama topline i hladnoće ljudska bića su apsorbirala promjenjive temperature. Živjela su u uvjetima koji su im mnogo kazali o toplini i hladnoći kozmosa a također mnogo i o duhu, ali samo o onoj oblasti duha koja je radila u varijacijama topline i hladnoće.

Prelazeći od starog Saturna do starog Sunca nalazimo da su sada ljudska bića živjela u fizičkom tijelu koje je bilo diferencirano u toplinu i zrak, tako da su na starom Suncu imala organizam koji se sastojao od toplinskog etera i elementa zraka. Postojala je dakle diferencijacija unutar samih ljudskih bića. Ljudska bića su iznutra postala bogatija. Nisu percipirane samo razlike u temperaturi, kao u uvjetima Saturna, već se sada javlja nešto što se može nazvati unutrašnjost. Ljudska bića su na starom Suncu percipirala toplinu, ali su unutar sebe također percipirala vrstu unutarnjeg ritma disanja, koji je za uzvrat izražavao tajne kozmosa, bio zrcalna slika kozmičkih tajni.

Možemo vidjeti kako se biće čovjeka obogaćuje kako se razvija od stanja Saturna do stanja Sunca na Zemlji, i ponovno obogaćuje kako se razvija od stanja Sunca do stanja Mjeseca i stanja Zemlje. To biće čovjeka još će se obogatiti daljim razvojem kroz buduća planetarna stanja do Jupitera i na Vulkanu.

Što je bila veza ljudskih bića sa svijetom na starom Saturnu? Njihova veza sa svijetom na starom Saturnu bila je takva da su kvantitativno doživljavali beskonačno mnogo varijacija u temperaturi, ali kvalitativno ne mnogo. Još je malo od svijeta bilo u ljudskim bićima. Postojala su, bili su ljudi; mogli bi reći da su bili samo ljudi, nemajući još mnogo od svijeta u njima. Ali kako se kreće dalje preko Sunca, Mjeseca, Zemlje, do Jupitera njihovo unutarnje biće sve više će biti ispunjeno svijetom. Njihov život će sve više postajati obogaćen svijetom. Sada, ovdje na Zemlji, već imamo dobar komad svijeta u nama. I kada stanje Zemlje dosegne stupanj na kojem će se opet rastvoriti, ljudska bića će u sebi imati velik komad makrokozmosa na kojem su radila preko zemaljskih slika.

Mi već u sebi nosimo dio kozmosa, ali to ne znamo s našim običnim znanjem. Dok napredujemo prema duhovnom znanju kroz Imaginaciju, Inspiraciju i Intuiciju, naši unutarnji doživljaji stalno će u našoj duši postajati čudesniji i više veličanstveni. Samo razmotrite ljudsko oko kakvo je danas poznato našoj običnoj svijesti. Ipak to ljudsko oko je kozmos u svakom od svojih detalja, divno i veličanstveno kao i makrokozmos. Čak i u fizičkom svijetu svaki organ se otkriva kao cijeli predivni svijet. Kada ljudsko biće gleda oko sebe kao posvećenik, svijet vidi dolje s elementima i gore sa zvijezdama, sa Suncem i Mjesecom. Kada pogleda u sebe vidi svaki organ, oko, uho, pluća, jetru i tako dalje, svakog kao svijet sam po sebi. Ovo fizičko tijelo ljudskog bića ogromno je tkanje i međuprožimanje svjetova, svjetova koji su potpuni, svjetova koji su za sada prisutni u formi sjemena, svjetova koji su čulno opazivi, napola nadčulni i potpuno nadčulni. Kako ljudsko biće napreduje kroz mnoge evolucije u sebe sakuplja sve više i više svjetova.

Možemo razlikovati ljudsko biče na početku starog Saturna upravo na početku postajanja ljudskim, još bez svjetova u njemu. Prva stvar koju je osjećao tijelom evolucije starog Saturna bila je da je bio tijelo topline; percipirao je dimenzije tog tijela topline. Skicirano bi mogli reći da je na starom Saturnu ljudsko biće osjećalo sebe da je toplina, ali postepeno, osjećajući se na početku kao vrsta toplinskog mekušca, primijetilo je nešto kao zbirku različitih temperatura, a zatim nešto kao vanjsku kožu, toplinsku kožu, premda nešto hladnije temperature od unutarnje topline. Osjećao je da je unutra nekako toplije, s višestrukim varijacijama, dok je vanjska toplinska koža imala toplinu manjeg intenziteta.

Sve to možemo opisati današnjim jezikom, ali postoji nešto apstraktno u vezi našeg jezika. Nedostaje mu snaga čarolije s kojom ćemo pred naše duše prizvati veličanstvenost takvih slika kada gledamo natrag na prošle eone sve do starog Saturna. Oni koji su i malo dirnuti tim vizijama također će biti dirnuti i svetim strahopoštovanjem s kojim su ovakve stvari gledane u starim Misterijima. Sve do Chthon-skih Misterija drevne Grčke o ovim stvarima se govorilo na način koji je prepoznavao ljudsko biće starog Saturna koje još nije posjedovalo kožu topline; i o tom ljudskom biću starog Saturna su znali da je prva stvar koju je uzelo sebi od okolnog svijeta bila koža od topline koja je u svojoj konfiguraciji imitirala svijet. To je bila prva stvar koju je ljudsko biće preuzelo od svijeta.

Kada je ljudsko biće još bilo biće topline, kako je njegovo unutarnje iskustvo izgledalo subjektivno u duši? Njegovo unutarnje iskustvo je bilo čisto čuđenje o svijetu. Jedini način na koji možete izraziti što je doživljavalo je reći da je to bilo čisto čuđenje. Toplina ne može biti shvaćena kao bilo što drugo osim čistog čuđenja. Izvana je to toplina, unutarnje je doživljeno kao čista začuđenost. Samo zato jer su ljudi postali toliko nespretni u njihovim konceptima govore o neobjašnjivosti ‘stvari u sebi’ kao što je stari Kant. ‘Stvar u sebi’ topline je čuđenje; i ljudsko biće Saturna bilo je onoliko čuđenje koliko je bilo i toplina. Živjelo je u začuđenosti, u zaprepaštenju svojom vlastitom egzistencijom, jer ono se tek ukrcalo na tu egzistenciju. To je Alfa: ljudsko biće Saturna, toplinsko ljudsko biće koje živi u čuđenju. I prva stvar koju je ljudsko biće doživjelo kao svijet, kao vanjski stan koji je dao svijet, kožu, to je Beta, ljudsko biće u njegovoj kući, njegovom hramu. Kuća je bila prvo što je ljudsko biće primilo od svijeta: kožu — Beta.

Ako na ovaj način nastavimo kroz cijeli alfabet, nastavljamo kroz svijet. Nakon postepenog uzimanja u sebe svega što jest svijet i ispunjajući s tim cijelo svoje biće, kada dođe na Vulkan imajući ujedinjen u sebi cijeli sadržaj svijeta, tog velikog Sve kojem pripada, ljudsko biće će postati ono što je bilo na početku stanja Saturna plus cijeli svijet. Biti će Alfa i Omega, čovjek koji u sebi ujedinjuje sve što je svijet. Govoreći ‘Ja sam Alfa i Omega’ na način kako to čini Ivanova Knjiga otkrivenja, osmislili smo ono što će ljudsko biće biti na kraju stanja Vulkana. Na kraju stanja Vulkana ljudskom biću će, također, biti dozvoljeno reći: Ja sam Alfa i Omega.

Pogledajmo na ono što smo sebi zamišljali da je početak, sredina i kraj evolucije čovječanstva, pogledajmo na to u spoju sa Misterijem na Golgoti. U biću koje se kroz Misterij na Golgoti utjelovilo u Isusu imamo — otprilike polovinom ljudske evolucije — biće u svijetu koje je već na stupnju koji će ljudska bića dosegnuti na kraju stanja Vulkana. Imamo biće kao boga kakav će čovjek biti kao ljudsko biće na kraju stanja Vulkana.

Što je to biti bog u usporedbi s biti čovjek? Biti bog u usporedbi s biti čovjek znači da je u tijeku vremena bog ono što će čovjek biti kasnije. Nemojte reći da je to ravno dovođenju boga dolje na nivo čovjeka ili čak pretvaranje boga u čovjeka. Bog ne postaje čovjek. Za nadčulnu viziju vrijeme je simultana stvarnost, premda to može zvučati paradoksalno. Interval između boga i čovjeka demonstriran je onim što se zbilo u vrijeme Misterija na Golgoti. Pokušavajući shvatiti ovakve stvari vremena se ne smiju direktno dovoditi u vezu jedna s drugim, niti bića koja pripadaju različitim vremenima.

U spisima kakvo je Ivanova Knjiga otkrivenja mnoge stvari su još izražene jezikom Misterija, tako da je mogu razumjeti jedino ako značenje može biti izdvojeno iz jezika Misterija. Nije iznenađujuće da je pisac Knjige otkrivenja govorio jezikom Misterija, jer su u njegovo vrijeme ljudi još bili s time upoznati. Znali su da su glasovi govora nadčulna bića, da je Alfa ljudsko biće kao nadčulno biće na početku njegove egzistencije, da kada prijeđete od Alfa do Beta vi prijeđete od ljudskog bića do svijeta, uključujući božanski svijet, a kada prijeđete kroz sve glasove alfabeta do Omega vi u sebe uzimate cijeli božanski svijet.

Uznemirujuća je činjenica da su danas glasovi govora ne više od tričarije što se nas tiče. Što su sada glasovi govora osim tričarije? Ne znate mnogo ako samo poznajete ABC. Ovakve stvari su tričarije, ali tričarije koje pokazuju natrag na početak gdje su bila božanska, duhovna bića. Naša beznačajna slova alfabeta su nasljednici onog što je čovječanstvo jednom davno prepoznavalo kao božanska, duhovna bića. Cijeli alfabet je bio zbroj ovakvih božanskih, duhovnih bića. Zvukovi gdje bogovi, sa svih strana odjekuju prema ljudskim bićima, zvukovi kao A, B, Alfa, Beta: ljudsko biće, ljudsko biće u njegovoj kući, i tako dalje. Alfa i Omega: ljudsko biće sa cijelim svijetom. Izgovarajući ih, ljudsko biće je doživljavalo glasove govora kao ono što ih je ispunjavalo duhom.

Zadnji ostatak božanskog duha koji živi u glasovima još je bio prisutan kada je kult intonirao u trećem dobu Misterija. U najranijem dijelu tog doba još je to bilo dobro shvaćano. Kada su ljudska bića intonirala, jedan za drugim, glasove onog što je danas naš apstraktni, tradicionalni alfabet, intonirali su kozmičku Riječ. Preko onog što su intonirali ujedinjavali su se sa svim bogovima. Na početku bijaše Riječ — to znači isto kao kada Krist kaže ‘Ja sam Riječ’, ili ‘Ja sam Alfa i Omega’. Knjiga otkrivenja je pisana jezikom Misterija, tako koristi izraze koji osluškuju natrag u velika vremena kada je ljudsko biće osjećalo makrokozmos kao univerzalno Sve koje govori. Glasovi govora, koji su u starijim vremenima za ljudska bića označavali najvišu duhovnost, danas su reducirani na tričave sjene. Moramo naučiti osjetiti što se dogodilo. Glasovi su tamo, ali bogovi nisu više u glasovima što se ljudskih bića tiče. Bogovi su otišli iz glasova. Sada su u glasovima našeg govora na demonski način skrivena ahrimanska bića. Narodni mit da glasovi našeg govora sadrže nešto od crne magije ako bi ih se mogli kruto držati nije bez osnova. To s pravom podržava zdrava narodna imaginacija, jer su božanski glasovi prošlosti postali ahrimanizirani. Bogovi starine glasove su napustili i u njih su ušla ahrimanska bića. Ako s tim u vezi ne nađemo put natrag, onda će se i preko govora ljudska bića sve više ispunjati ahrimanskim snagama.

To su vrste osjećaja s kojima moramo pristupiti Knjizi otkrivenja. Tek tada će sadržaj koje stavlja pred naše duše biti otkriven u svoj svojoj moći i veličini. Jer što je to što pisac apokalipse želi? Želi ono što također žele i svi oni koji ispravno govore o Kristu iz izvornog znanja. Ivan želi čovječanstvu predstaviti Krista. Privlači pažnju na činjenicu da je Krist ovdje. Knjigu otkrivenja počinje govoreći da je Krist ovdje. Prevedeno na naš jezik, prve riječi Knjige otkrivenja znače jednostavno: Promatrajte pojavu Isusa Krista! Gledajte, želim vam pokazati tu pojavu Isusa Krista koju je dao Bog!

Prva stvar koju pisac apokalipse radi na njegov vlastiti način, na način apokalipse, je ukazati da se Krist želi pojaviti pred čovječanstvom. Ali zatim odmah skreće pažnju na činjenicu da on ne namjerava samo objaviti pojavu, imaginaciju Isusa Krista, koja u nekoj mjeri pretpostavlja sposobnost vidjeti duhovno; također želi skrenuti pažnju na činjenicu da je božanska svjetska snaga koja je donijela tu pojavu u svijet također donijela i opis riječima te stvari koja se objavila duhovnom oku.

Te riječi, koje su od samog Boga, interpretacija su javljanja Isusa Krista, i Bog ih je preko anđela poslao svom slugi Ivanu. Tako moramo razumjeti početak Knjige otkrivenja.

Zapravo, dvije stvari su u pitanju. Najprije je stvar Imaginacije, slike Krista, a druga stvar je poruka Krista. Što je kazano u drugoj rečenici — ono čemu je Ivan svjedočio i od čega je načinio zapis — ovo je pojava Krista i interpretacija njegove pojave: Krist u slici i Krist opisan riječima. Namjera pisca apokalipse je postaviti pred ljudska bića Krista u slici i Krista u riječima.

To odmah ukazuje na nešto što je ljudima onih vremena bilo očigledno ali što je u međuvremenu za čovječanstvo postalo potpuno izgubljeno. U našoj siromaštvom pogođenoj psihologiji danas govorimo o čulnoj percepciji i o mentalnoj slici. I da bi stvar napravili što je moguće siromašnijom ljudi govore da čulne percepcije donose osjetila, a da su mentalne slike napravljene od ljudskih bića u njihovim umovima. Sve je samo subjektivno; ništa kozmičko nije preostalo. Ljudi u smiješni svijet postavljaju kantovske interpretacije i potpuno zaboravljaju da ljudska bića postoje usred univerzuma. Intuitivni element Riječi smežuran je u nama u osiromašenim mentalnim slikama; intuitivni element Riječi je drugi element naglašen od Ivana, svjedočen od Ivana. Pisac apokalipse pojavu Krista nam predstavlja kao ono što bi mogli zvati percepcija nadčulnog. Moramo stoga reći: Pogledajte pojavu Isusa Krista, danu od Boga da pokaže njegovim slugama što se mora odigrati tijekom kratkog vremena;

Ove riječi ću objasniti kasnije. Bog je to smjestio u riječi i preko svog anđela poslao svom sluzi Ivanu. Ivan je svjedočio božjoj Riječi i pojavi Isusa Krista, koju je vidio. Ivan ljudskim bićima želi doslovno dati ono što je primio od Boga i ono što je vidio.

Nužno je da ponovno razmotrimo sveto pismo Kršćanstva na ovaj konkretan način. I vaš je zadatak kao svećenika — vas koji želite biti svećenici iz najdubljeg i najčasnijeg impulsa vaših srca — da vratite konkretnost u sveto pismo. Jer je činjenica da su ljudi čitajući Evanđelja današnjim jezikom neiskreni ako kažu da ih razumiju. Ono što sam vam upravo objasnio je ono što se kaže na početku Knjige otkrivenja.

‘Otkrivenje Isusa Krista’, čitamo u jednom prijevodu, ‘koje Bog daje njemu, da pokaže njegovim slugama što se ubrzo mora dogoditi; i poslao je to i označio preko svog anđela svom sluzi Ivanu.’(1) To je ono što je tamo zapisano, i to je objavljeno širom svijeta kao način izražavanja Knjige otkrivenja. Ipak nitko ne može stvarno predstaviti sebi što to znači. Takav je slučaj s većim dijelom Evanđelja. To je zbog napora da se ljudi uvjere da u tekstu postoji značenje koje više ne predstavlja ono što je izvorno u njemu napisano da su ljudi postepeno počeli vjerovati da ne treba ni pokušati dublje ići u Evanđelje. Zaista, kako bi se netko tu postavio? Ako Evanđelje čitate bilo kojim modernim jezikom više ništa ne razumijete — ako ste iskreni. Ono što u Evanđelju čitate u ovim modernim jezicima više ništa ne izražava. Treba se vratiti na ono što je izvorno napisano, kao što smo upravo napravili za prve dvije rečenice; a to ćemo isto tako napraviti i za ostale rečenice.

Ljudi također govore da se za neke pasuse u Evanđelju treba vratiti na grčki tekst. Dakle, sa svim respektom za naše suvremenike koji rade iskrene napore da razumiju Grčki, moram reći da u stvari nitko danas ne može razumjeti Grčki jer više nemamo u nama ono što su Grci u sebi imali kada su govorili i kada su slušali. Kada mi slušamo nekoga, ili kada sami govorimo, mi smo ništa drugo nego vreća brašna. Ostajemo iznutra pasivni kao i brašno u dobro pakiranoj vreći. Nije bilo tako s Grcima. Svijest Grka je dok je slušao vibrirala; živnuo bi iznutra, i iz te živosti je govorio. Riječi koje je čuo i one koje je govorio bile su živa tijela, za njega su bile žive. I pogledajte narode Orjenta. Danas u njima može biti dekadencije, ali oni nisu kao europljani koji iznutra više uopće ne čuju ništa što je živo kada govore ili slušaju. Poslušajte orijentalnog pjesnika kao što je Rabindranath Tagore, slušajte kako takvi narodi, baš u nekoliko njihovih važnih primjera, oslikavaju unutarnje tkanje i život koji može živjeti u jeziku.

Danas ljudi misle da imaju jezik ako posjeduju rječnik s engleskim riječima na jednoj strani i njemačkim na drugoj. Savršeno su sretni da postave njemačke riječi koje odgovaraju s engleskim. Ni najmanje ne slute činjenicu da se skače preko ponora, da se ulazi u potpuno različit svijet, i da ono što živi u jeziku treba tretirati kao nešto božansko.

Ljudi toga još jednom moraju postati svjesni. Zatim će, iznutra, zahtijevati povratak na ono što vibrira unutar drevnih priopćenja kao što je Knjiga otkrivenja koja pred naše duše priziva pojavu Isusa Krista. Kao moćna pojava, zaista, to će stajati pred našom dušom ako to možemo vidjeti kao da su se svi elementi oblaka odjednom sakupili i darovali nam predivnu veličanstvenost, uzimajući ljudski oblik i oblik anđela. Kao da prošlost, sadašnjost i budućnost izvire iz supstance oblaka, otkrivajući sadržaj duhovne supstance svijeta koja unutar sebe uključuje ljudsko biće — tako je oslikana pojava Isusa Krista.

Pojava je u početku takva da pred njom padnemo nijemi, postajući jedno sa svijetom i prestajući postojati za našu vlastitu svijest. Pred pojavom stojimo na takav način da je tamo samo ona, dok mi sami postajemo ništa. Zatim, iza pojave, postajemo svjesni Boga koji otkriva, Boga Oca koji nam je dao pojavu. Iza pojave on daje riječi koje nadahnjuju. Riječi koje su interpretacija pojave, to je njegova tajna. Ali došlo je vrijeme kada je tajna od Boga dana anđelu koji je donosi dolje ljudskim bićima kao poruku u pismu od Boga, istim putem kojeg je uzela i Inspiracija od Boga do ljudskih bića.

Kada je ljudsko biće palo nijemo, nestalo, bilo apsorbirano u pojavi, počinjući ne samo biti ono što jest već također iznutra primati pismo od Boga, na kojem mora najprije slomiti pečate, sedam pečata koji ga zatvaraju, čineći pismo od Boga koje je zapečaćeno sa sedam pečata — kada se to događa, ljudsko biće samo postaje ono što je napisano u pismu. Tada ljudsko biće počinje gledati ono što je u pismu napisano kao svoje vlastito ‘Ja’-biće. Tada pred pojavom stoji ispunjeno božanskim idejama, s božanskim konceptom, s duhovnom unutarnjom slikom pojave.

Kada zamislite svećenika Ivana pred pojavom Isusa Krista, gubeći njegov identitet u nesebičnosti, kada ga vidite kako od anđela prima sedam puta zapečaćeno pismo od Boga, kada vidite kako se u njemu pojavljuje odluka da razbije pečate i pruži sadržaj čovječanstvu — tada imate sliku, Imaginaciju, koja stoji na početku Knjige otkrivenja. Moramo razumjeti što prima kao Riječ, i da je to kao što sam opisao u Imaginaciji. To je ono što pisac apokalipse želi priopćiti. Stoga on kaže: Blagoslovljen je onaj koji čita i sluša Riječi makrokozmosa, koji apsorbira i čuva za sebe ono što je u knjizi napisano — ako je može razumjeti — jer vrijeme je došlo. Uistinu je došlo. U tome nema ničeg proizvoljnog. To pripada karmi zajednice za Kršćansku obnovu da sada u vezi toga govorimo o Knjizi otkrivenja.


субота, март 24, 2012

ČASTOLJUBLJE I SLAVOLJUBLJE - Isidora Sekulić

   




Častoljublje današnjeg čoveka jeste određeno etički problem. Čast kao samopoštovanje konstruktivna je podloga karaktera, i isto takva podloga vaspitanja. Častoljublje je stalna gravitacija čoveka ka savršenstvu, kroz napore prema višem i višem, težem i težem zadatku u okviru svoga dara i svoga poziva. Otpadaju "ambicije", i same pomisli da uspeh uslovljava umanjenje ili poništenje tuđe vrednosti. Malo vulgarnim izrazom bi se možda moglo reći: častoljublje radi ćuteći, i živi na svoj račun; slavoljublje "igra" sa telentom za veliki zgoditak, i živi na tuđ račun. Slavoljublje potrza slavu kao dokument, i javnost kao oruđje. Častoljublje nije nikada ni mamac, ni teror nad simpatijama javnosti i njenim kritikama i ocenama. Naravno, nije častoljublje sasvim ravnodušno, ni sasvim nezavisno od ocene: čovečno je očekivati bar čist račun nad radom i zaslugom. Ali ako je ocena nepravedna, u toj oblasti i strada; ali dosledno dejstvuje dalje u svojoj široj oblasti. Opet i opet,: zato što za sve to treba uslova, i još mnogo discipline, u svemu tome ostaje dosta nepreciznosti. Nije častoljublje oklop, nego vrlo osetljivo mesto. Probija u njega slavoljublje kao sporedan produkt u toku rada, i pri urađenom i postignutom. Kaže Pindar u 1-voj pitijskoj: "Nešto teško pritisne čoveka kad sluša o tuđim (njemu nedomašnim) uspesima". Može častoljubiv čovek ponekad zalutati i u osećanja zavisti prema sposobnijem i obdarenijem; ali on će stradati u častoljublju, ne u ambiciji. A bol u častoljublju goni na rad i usavršavanje, a ne u borbu za "glasove Danajaca". Častoljubiv čovek oseća rad sa božanskim atributom beskonačnosti i svih mogućnosti, kako za sebe tako i za druge. Utakmicu i zadobiveno prvenstvo ne može on nikada smatrati završetkom truda i zaključnom ocenom. (...)

Pindar je pred kraj knjige, u 4-toj istomijskoj dao sabir svih iskustava i znanja u oblasti častoljubivih i slavoljubivih napora. "...samo su dve stvari, uz porast bogatstva, koje našem životu daju sjaj i miris: kad za uspehom ostane odjek slave... Sve si dobio, ako ta radosna sudbina bude tvoja". I odjedared, u neposredno nastavku, kratka, čudna, krnja rečenica: "Smrtnicima ono što je smrtno". Eto, od velikog pesnika i mislioca najzad nešto precizno i u oblasti večno nepreciznog: i uspesi i slava su smrtni. Tim divnim stihovima Pindar je kazao, u stilu paganskog pesimizma, ono isto što i mi kažemo stilom hrišćanskog pesimizma: nikoji čovek, ni genij, ne dostiže savršenstvo nikada. Impuls za savršenstvom živi u duhu i u prahu genijalnog i darovitog, impus taj sarađuje sa Bogom i sa vaseljenom, ali posle smrti čoveka on prelazi u energije daljih božijih i vaseljenskih zadataka. To je, na kraju krajeva, onaj i divni i tragični elemenat koji tumači nepreciznosti, i izmiruje sudar između častoljublja i slavoljublja: sve je u svakom čoveku ograničeno. "Smrtnima samo smrtno". Mi moderni ljudi, danas znamo i da veliki kolektivni napori u kojima ne dolaze do izraza lične ambicije, da i ti napori ističu ograničenost i smrtnost. Prebace ljudi most preko vodopada, ali na vodopadu ostati ne mogu. Izvedu željeznicu koja po žici klizi preko ambisa, ali nad ambisom ostati ne mogu. Stvore avion za preletanje prostora, ali u prostoru stati i ostati ne mogu. Sve je ograničeno i smrtno. Smrtni su i most, i viseća željeznica, i avion. "Smrtnima ono što je smrtno". Smrtno je i častoljublje. Ali za sreću i blagoslov častoljubivih, i smrtnosti su različne. Častoljubivi ne zaboravljaju da je sve smrtno sem čežnje za besmtnošću u Bogu. Slavoljubivi se vara da ima besmrtne slave i besmrtnih pobeda. Ostaje, da izmiri sve, opet nešto i divno i tragično u sudbini čoveka: Da može preobraziti i duh i prah svoj, i preobražene, bolje, vratiti ih otkud su i došli. Ostaje posle smrti takvih ljudi, negde u vaseljeni, energija njihove gravitacije kao večni znak "sabranih dela" njihovih.


Isidora Sekulić
Analitički trenutci i teme


четвртак, март 22, 2012

DUŠE U KAMENU


"Бог на Анђели говори:
'Анђели моји, Анђели!
Слезните доле на земљу,
Подајте душу камену"





Религија и култ камена - српска митологија

"Између душе и камена постоји уска веза [...]. Необрађени камен спуштен је с неба [...]. Камен је жив и даје живот [...]. У пробушени камен убацује се новчић или увлачи рука, глава, читаво тело; сматра се да штите од урока и да поседују својство оплођивача. Неки етнолози мисле да обредни чин провлачења кроз рупу у камену претпоставља веровање у регенерацију посредством женског космичког принципа". /Гебрант - Шевалије/

Показали смо да се душа као динамичка сила и оживљујући принцип може одвојити од тела, а то значи и од људског тела, и припојити неком другом бићу или телу. Такву трансформацију душе назвали смо материјализацијом или инкарнацијом. Према мотивима наших народних песама, познато је да се душа човекова може отеловити, претворити у вилу, змаја, кошуту, у голуба, кукавицу, у змију, у биљку, камен, рибу. Присетимо се народне песме из Вукове збирке: "девет сина - девет каменова,/ девет снаа - девет љутих змија'' (Караџић, I, 1969: 94-95). Али, постоји и обрнут пример да се из "камена" отелови људско биће. Према нашој народној песми, уколико би жена која нема деце, окупала бели камен и љуљала га у колевци, родила би дете из камена. Тако је Бог послао своје анђеле на земљу да подаре живот детету из камена: "Бог на Анђели говори:/ 'Анђели моји, Анђели!/ Слезните доле на земљу,/ Подајте душу камену" (Милић., 1984: 928-929).

У српској народној религији постоји већи број примера везивања Душе за камен. Камен, иначе, у нашој религији има нарочити култни карактер и служи у многим обредима и магијским радњама. Питање је само: да ли сваки камен добија овај култни смисао? Пре свега у обзир долази природни, тачније, необрађени камен различите величине, затим, усамљени камен већег облика - камен станац, а затим хрпа каменова, и најзад, пробушени камен који се користи у магијским радњама за повећање плодности у стоци и биљном свету. У камену се замишља седиште, стан каквог вишег бића. Познате су симболичке хрпе каменова на раскршћима, које настају из вршења једног древног, мада не искључиво српског обичаја под именом проклетија. Реч је о проклињању злочинаца којима село није успело ући у траг. Тројановић. је у својој студији ''Лапот и проклетије код Срба'' показао како се у источној Србији још и данас (а реч је о крају XIX века) могу видети гомиле камења, према којима људи осећају религијско поштовање.

Сретен Петровић: СРПСКА МИТОЛОГИЈА
(део поглавља Основи демонологије из I тома Систем српске митологије)
pročitati više: SVEVLAD

"Те одоше гори у планини,
Заведе га дубоку језеру,
И привеза при станцу камену"

(Караџић, V, 1935: 491).


vodenički kamen


"Престан', престан', кишице,
Мајка ти се молила
На камену седила"

(Караџић. I, 1973: 78).

Duše u kamenu

Najdrevnije shvatanje je da duša posle smrti može da uđe u kamen, koji se kasnije čuva na određenom mestu. U narodnim pripovetkama se često priča kako je duša kakvog diva ili cara bila vezana za kamen. Tako se u jednom kamenom stubu u Carigradu nalazila duša cara Simeuna. U istočnoj Srbiji o Velikom četvrtku žene, kojima je ma ko iz kuće ili porodice umro pre zore krenu na reku ili potok i ponesu razne žrtvene darove: pšenične kolačiće, kukuruz, sveće i tamjan, pa u reci nađu nekoliko belutaka i preko tih njih sipaju vodu i tako prinose žrtvu. Zamišlja se da se u tim belim kamenčićima nalazi duša nekog pokojnika.

A bosanski muslimani kada je suša nakupe pun džak kamenja, pa ga nose na reku i potope jer se smatra da je suša nastala zato što su duše mrtvih, za koje vlada opšte verovanje da su večito žedne, zadržale kišu za sebe. Pošto kamenje u kojima se duše nalaze potope u vodu i na taj način ih napoje, one nemaju one više razloga da kišu zadržavaju. Često se dešavalo da paganski čovek pokušava da ih duše za kamen trajno veže bilo da bi im prineo žrtvu ili da bi im oduzeo slobodu kretanja.




Dejan Ajdačić
O motivu okamenjivanja u bajkama balkanskih Slovena
 
Motiv okamenjivanja u narodnoj književnosti potiče iz drevnog, mitskog sloja kulture koji je kroz višestruke preobražaje izgubio prvobitna značenja. Zbog toga se poreklo ovog motiva u pripovednom folkloru balkanskih Slovena može tumačiti zavisno od pretpostavke da li su prvobitni elementi vere u okamenjivanje sačuvani, izgubljeni, ili zamenjeni elementima koji zamagljuju predstavu o celovitosti, izvornosti i funkcionalnosti onih starih. Motiv okamenjivanja u različitim žanrovima se razlikuje po tipu individualizovanosti aktera, vreme-prostora, svojstvima radnje i njenog ishoda, odnosa pripovedača ili pevača prema tekstu. Osobenost okamenjivanja u posebnim žanrovima svedoči o različitim mogućnostima i intencijama korišćenja istog narodnog verovanja o preobražavanju. U hrišćansko moralizovanim baladama okamenjivanje je privremena ili večna kazna za sagrešenje, najčešće nezahvalne dece. U predanjima, demonska bića trajno okamenjuju ljude i životinje [1]. Okamenjenost u bajkama je privremena, budući da žrtve, nakon zabranjenog ulaska u demonski vreme-prostor ili kršenja propisanog načina ponašanja u njemu, oslobađa glavni junak koji nadvladava demonsko biće.

Vera u magijsku moć prizivanja smrti okamenjivanjem postoji u kletvama u kojima se klevetniku, izdajniku ili nezahvalniku želi pretvaranje u kamen. U traganju za magijskim značenjem kobnih dogaрaja u bajkama, meрutim, valja imati u vidu, da one pre prikrivaju, no što otkrivaju obredno poreklo. U radu o kamenu-stancu Milivoj Pavlović je ukazao na verovanje da se kamenom vezuje duša mrtvog ili živog bića (Pavlović 1953-54). Ljubinko Radenković govori o medijalnom položaju kamena između neba i zemlje, zemlje i podzemlja. Privremena ili trajna vezanost duše za kamen predstavlja stanje između života i smrti koje kažnjeno biće svojim moćima ne može da promeni. Spas okamenjenom može da donese samo neko drugi čija moć još nije potčinjena demonskim silama.

(...)Tumačenje motiva okamenjivanja kao kazne za prekršaj u demonskom vremeprostoru zavisi od izbora interpretativne metode koja se primenjuje. U knjizi o bajkama Ljubomira Parpulova piše: Okamenjivanje se javlja kao rezultat neuspešnog kontakta sa nadprirodnim bićima. Okamenjivanje je predstavljeno kao metafora smrti (Parpulova 1978: 150). Psihoanalitičko tumačenje vidi u liku veštice kastrativni lik, a u okamenjivanju oduzimanje erotskih moći. Ženski demon privremeno oduzima oplodnu moć muškom principu. Po arhetipskom tumačenju veštica bi bila htonska anima, neosvešećeni a razorni deo neindividualizovanog muškarca. Ritualni pristup bi motiv pretvaranja živog bića u kamenu figuru istumačio narativno preobraženim magijskim postupcima nekog od muških inicijacijskih obreda kojim junak ulazi u zajednicu posvećenih, ili tragom žrtvenih obreda. Primoravanje veštice da oslobodi prethodno okamenjene moglo bi da bude inicijacijski tumačeno kao trag osvajanja izvesnih moći izlečenja i podsticanja životnih sila.(...)

Pročitati ceo tekst na sajtu: PROJEKAT RASTKO - Antroplogija i etnologija


Đavolja varoš kod Kuršumlije


LEGENDE O ĐAVOLJOJ VAROŠI

Prva legenda: Nekad, davno, ovde su živeli skromni, mirni, svojoj veri privrženi stanovnici. To je smetalo đavolu pa im je on spremio „đavolju vodu“ da zaborave na rodbinske odnose. Pošto su pili tu vodu, omamljeni meštani reše da venčaju brata i sestru! Ðavolji plan je pokušala da spreči vila koja, prema legendi, i dan-danas drži pod svojom zaštitom ovaj kraj. Vila nije uspela da urazumi svatove - i oni pođoše s mladencima ka crkvi, na venčanje. Ona se, onda, poče moliti Bogu da na neki način spreči rodoskrnavljenje. Bog usliši njenu molbu, spoji nebo sa zemljom, dunu jak, hladan vetar i - okameni sve svatove s grešnim mladencima...

Druga legenda: Zemljani stubovi nisu ništa drugo no okamenjeni svatovi iz dve različite porodice koje su se davnoj prošlosti posvađale oko iste devojke. Obe porodice su poslale svoje svatove po devojku, ali su se oni sreli na mestu Đavolje Varoši. Obe porodice su želele da devojka bude baš njihova, pa da bi se izbeglo prolivanje krvi, neka tajanstvena sila ih je kaznila i okamenila.

Treća legenda: Zemljane figure predstavljaju okamenjene đavole koje su neki ljudi dugo nosili na svojim leđima, donoseći im zlo i nevolje, a njih su se otarasili prenoćivši jednu noć pored crkvišta Sv. Petke, koje se nalazi u neposrednoj blizini ovih čudnih zemljanih figura.


Kameni svati na jugozapadnim obroncima Medvednice
"Jošte stoje kamen-svati,
Lako ćeš ih prepoznati,
Mladu, mladog, kuma vitog
I djevera kamenitog."


August Šenoa - Kameni svati

(...)
Projurilo mnogo ljeta
Preko bijelog Božjeg svijeta,
A zidine Susjedgrada
Prah, pepeo već su sada.
Jošte stoje kamen-svati,
Lako ćeš ih prepoznati,
Mladu, mladog, kuma vitog
I djevera kamenitog.
Pa kad usred burne noći
Munja crni oblak sjeca,
Usred noći o ponoći
Neki mukli glas zajeca -
Zvonce li je, što tu bije?
Nije, brate, zvonce, nije:
Uz rumeni neba plamen
Bijela žena plače, stenje,
Grli kamen, ljubi kamen,
Da sve dršće kruto stijenje;
Ruke joj se k nebu šire,
Burom zdvojni glas prodire
U pol plača, u pol smijeha.
"Kad se ljubi, nema grijeha."
Pitaj narod pri toj gori:
"Šta će ona rosna stijena?"
Pa ti narod odgovori:
"To su svati od kamena."



Legende o kamenim svatima
Anđelko Đermek

Kameni svati su vrh s dolomitnim stijenama, koji se nalazi na jugozapadnim obroncima Medvednice u blizini Zaprešića ponad mjesta Jablanovec. O tom lokalitetu postoji narodna legenda prema kojoj je August Šenoa 1869. godine napisao povjesticu ‘Kameni svatovi. Najstariju obradu ove legende (na njemačkom jeziku) dao je grof Ivan Sermage, nekadašnji gospodar Susedgrada (Sermage 1819). Na hrvatskom jeziku prvi je spomen legende jedno pismo 1842. nađeno u Vrazovoj književnoj ostavštini. Pod naslovom ‘Svatovna pećina’ ta legenda glasi:

U dolnjem Zagorju, na vrh tako nazvanoga sela Jablanovca u župi bistranskoj, stoji jedna visoka klisura, o kojoj narod sledeća pripovijeda: “U starodavno doba zaljubio se je njeki mladić u krasnu djevojku, želeći je, svim protimbam uparkos, za svoju suprugu uzeti. Ovoj namjeri protivljahu se roditelji njegovi, ali on, slijedeći nagon sarca, uze obljubljenu djevojku. Kada su mladići na gori varh rečenoga mjesta svadbu opsluživali, prokleo ih je otac mladoženje, sa svimi svatovi, djeveri, dodaši i ostalom družbom na što se svi na kamen obratiše i pećinom postadoše.” (Bošković-Stulli 1963:270)

U ovoj verziji legende svatove kune otac mladoženje, a u recentnijim zapisima svatove redovito kune majka (Zečević 1973). Kameni svati svojim fizičkim oblikom zapravo uopće ne podsjećaju na svatove ili bilo kakve likove. Iz daljine se na vrhu strmog brijega (489 m) danas uočavaju samo dvije okomite bijele pruge zarasle u šumu.

Prirodni fenomeni uz koje se vezuju legende o okamenjenim svatovima postoje i kod ostalih slavenskih naroda. Tako u Sloveniji zapadno od grada Ribnice u Velikoj gori postoje Bele stene poznate po sličnoj legendi i pod nazivom ‘Kamniti svatje’. Svatovi su išli iz Ribnice prema mladenčevom domu na vrhu planine. Mladenka se razljutila na Sunce zbog vrućine, te ga je proklela da zauvijek potamni, na što su se svi svatovi u oluji i grmljavini, koja se digla iz srca Velike gore, pretvorili u kamen. Pored Zagorja ob Savi u mjestu Izlake postoje dolomitni kameni stupovi uz potok Mediju, koji se prema legendi nazivaju ‘Okameneli svatje’. Također, ima više takvih lokaliteta u Bosni i Hercegovini. Većina njih se vezuje uz mjesta sa srednjevjekovnim stećcima, kao npr. nekropola Maculje pored Travnika poznata kao ‘Kameni svatovi’. U blizini Bugojna kod Gračanice uz obalu rijeke Bunte u blizini starog grada Susida nalaze se stijene ‘Kameni svatovi’ (Dragić 2005).

Mnogi svati Buntu mute,
Buntu mute, nesreću ne slute.
Na Bunti je rublje prala,
cura stara, oholica Mara.
Mutnu vodu Mara gleda,
a svate klete i proklinje:
Dabogda vam puti bili pusti
pratio vas vrag i mrak gusti
Kud hodili, staze ne vidili
u kamen se ladni pretvorili
Kamenom se okamenili
Tko meni vodu zamuti
prokleti im bili puti
Ljuto kune Mara, cura stara
Žuboreći Bunta odgovara:
Muč, ne kuni Mare oholice
Zar ti, nije, Mare žao dice.

Okamenjeni svatovi,  Gračanica blizu Bugojna.

U Srbiji postoji ‘Đavolja Varoš’ u općini Kuršumlija. Legenda kazuje da su stijene na tom mjestu
svatovi koje je Bog okamenio zbog ženidbe brata i sestre. Do rodoskvrne veze je došlo jer su se mještani na obližnjem otrovnom izvoru napili ‘đavolje’ vode. U Makedoniji se nedaleko Kuklice u blizini Kratova nalazi lokalitet ‘Весела свадба’ sa sličnom legendom. U Bugarskoj postoje nedaleko od sela Zimzelen u Kardžali kamene stijene koje se zovu ‘Каменната сватба’. Lokalna legenda navodi da su se iz neznanja ženili brat i sestra, te zbog toga bili okamenjeni u oluji koja se iznenada digla (Джонов 1969).  Izvor:

selo Zimzelen u Bugarskoj - ‘Каменната сватба’





среда, март 21, 2012

KAMENI MOST


"Svaka forma podrazumeva jedno nadanje i uzdanje, 
da će se u njoj živeti, moći opstati, da će se ona ponoviti, 
sebe nadmašiti, pridružiti nekoj velikoj, svečanoj, 
gotovo suštoj uobličenosti.

Velika je čežnja kamena za nekom formom koja ga prevazilazi. 
Ustvari, kamenja koje hoće da ostane to što je, ima vrlo malo. 
Ako ne može da postane nešto drugo, kamen se zadovolji da se pretvori u prah i prašinu. 
A svete knjige kažu da je i čovek od praha nastao i da će se u prah vratiti"

  Nebo u pećini - Miodrag Pavlović


Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga, nad vodama.

Mostar - Mišo Govorčin


Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene... 

Ivo Andrić



Tako, svuda u svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove, kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane preokrenutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jedinu moguću liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu liniju mogućnosti: nepostojanje.

Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje - misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi - sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na svakoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečje igracke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane.

Ivo Andrić -  Staze, lica, predeli






уторак, март 20, 2012

GROMOBRAN SVEMIRA - Stanislav Vinaver


Dokle god se izlazak iz ravnoteže oseća bolno, dokle se god ne može pobediti u sebi težnja ka ravnoteži, sve će mučnije biti stvaraocu. On nema te moći da reku vrati u korito. Njegova je uloga besplodna i Don Kihotska. Možda će se, jednom, reka sama vratiti u korito. Eto mu bar jedne nade — ali to je sve što sme tražiti.


Monika Serkowska

III

(...) Prošlost gubi svoju snagu nad nama, baš za to što nam je bila ostavila još samo mogućnost puta kojim smo pošli. Mi je ne moramo pitati za savet sve dok ne idemo njenim putevima. Prošlost nije našim putem svesno hodila. Ona ga je sačuvala za nas.

Promene su nastale. Po svoj prilici da one odgovaraju nekom poremećaju u težištima Duha Vaseljene. U centru stvaranja, ako on postoji, vrši se raspored snaga. Naš jedini umetnički zadatak jeste, da intuicijom, pretvorenom u izraz, dokučimo jesu li te promene konačne i za sam Duh Vaseljene, za sam Kosmos, ili je njihov značaj samo materijalno i duhovno glomazan, a kosmički beznačajan.

I nisu promene nastale danas, ili juče, promene se javljaju simbolički. kod nas, kao takve, kao znak pitanja.

Mi, u umetnosti, imamo da ispitamo: da li te i takve promene povlače za sobom i promenu u Duhu Vaseljene (pa ma kad ona došla, i ma kad postao Duh Vaseljene, koga možda još nema). Mi rešavamo samo problem, a kad će on doći, kad će se njemu na osnovu naših rešenja pristupiti — mi to, zarobljeni kategorijom vremena, ne znamo.

Mi, i mnoga čovečanstva, rešavamo za prirodu, kroz mnogolike umetnosti, kroz kretanje nečega materialno od nas zavisnog, čitav niz tamnih mesta, mutnih tumačenja teksta, koji možda ne će biti ni napisan. Ali je priroda-prikupljač podataka, ali Duh Vaseljene (čak i pre svog postanka) predviđa mogućnosti i daje nam blagovremeno na rešavanje zadatke, koji su više ili manje sudbonosni za nj, veći i kao sama mogućnost. Još Meterlenk slutio je, da je celokupan napor naše svesti, u svojoj konačnoj nekoj emanaciji (koju ne vidimo) samo jedan eksperimenat, potreban bogovima, radi raspleta nekih njihovih složenosti.

Naša osnovna težnja jeste: oslobođenje od ovog eksperimenta nad nama.

Oslobođenje se postiže potpunom nadmoćniju nad onim što je trebalo da nas načini svojim oruđima. Oslobodićemo se ako još više, još grčevitije uđemo u plan Bogova, ako budemo još jezivije bitno ono, što je od nas htela učiniti priroda. Tada ćemo najzad prerasti svoju bitnost, svoju nametnutu bitnost.

Moramo potpuno da uđemo u duh promena, u zlokobnu dinamiku. Moramo da se spojimo s njom bez ostatka, bez otpora i tada dinamika neće vladati nama, tada ćemo mi sami biti dinamika i moćićemo da idemo u nova shvatanja, u smisao nove suštine. Bez ikakvog napora ulazićemo u suštinu, jer ćemo biti njen eter, njena atmosfera. Mi, koji smo imali biti pobeđeni, postaćemo deo pobede, deo onoga što je pobedilo. Mi ćemo postati pobednički fluid koji struji vaseljenama.

Kako da u sebe primimo taj dinamizam kako da odbacimo sve ono grubo materialno, što bi uvek sa dinamizmom bilo u borbi, i time onemogućavalo naše pobedničko jedinstvo?

Jesu li neke promene nešto, što nas nadmašava? Kako da budemo primljivi? Pitagorinu muziku sfera nisu mogla osetiti bića, usled gromkosti njene. Kako da te zvučne lađe uđu u pristanište naših čula? Da nismo suviše sićušni da bismo se opredelili prema ogromnim potresima?

Apstraktna misao odavno je rešila ovaj problem. Kad ne možemo prići beskrajnosti pomoću beskrajno velikog, mi joj pristupamo pomoću beskrajno malog. Suštastveno nema razlike.

Umetničkoj misli bili su potrebni vekovi, da dođe svojim, umetničkim putevima, do algebarskog i mehaničkog otkrića Lajbnica i Njutona. Debisi, Dika, Meterlenk, van Lerberg, Ravel, koje su bili proglasili za bolesnike, našli su svetove, srodne Kosmosu, u diferencialnoj prašini osećanja.

Priroda na nas deluje konačnim udarima na čula. Ona daje konačne količine. Time ona daje i više, no što naša čula traže. Atom i kosmos jesu iznad i ispod te konačnosti, te određenosti. Kosmizam atoma živi istom slutnjom, kojom i vaseljene. Da bismo shvatili Kosmos, moramo se uzdići do njega, moramo se ovaseljeneti do vaseljenskosti. To je jedan put. Drugi je put — silazak u atome, koji su, takođe kosmosi, što tvrdi hemija, što je jezivo osećao Paskal. (...)



Xetobyte
 IV.

Od uvek je čovek prizivao Prirodine Sile u pomoć. Od uvek je bila mašta, da čovek pronađe tajnu: kako da svojim čarobnim formulama sputa duhove prirode i natera ih na rad. Ovo, što se vidi kod svih primitivnih naroda, našlo je jeziv svoj odjek u Manfredu i Faustu, koji hoće da zarobe prirodu. Oni ne moraju ništa raditi, za njih rade sile, koje oni čak ne moraju ni shvatati. Manfred ne mora razumeti ni pojmiti duhove, koji ga imaju služiti. Manfred mora samo doći do formule, koja ga čini gospodarom. Vladar Prstena (u 1001 noći) daleko je ispod duha, koji sluša prsten. I Prospero je u mnogom pogledu ispod Arijela, pa ipak je Arijel njegov rob.

Umetnost je stalno težila da bude Prospero i Manfred, i Vladar Prstena. Umetnost je težila da nađe sheme, koje bi posle poslušna priroda morala ispuniti. Umetnost je htela da nađe načine, koji bi bili jedna odgonetka prirode, neka jedrila, neki brod, koji bi priroda morala nositi tim samim što je brod stvoren za plovidbu. Brod ne mora razumeti more, a more mora da ga nosi. Ne mora se biti viši od stihije, da se iskoristi jedna stihija, mora se samo biti plovan uz i niz stihiju. Jedan od ciljeva umetnosti bio je: učiniti da naša osećanja budu plovna duž stihije života. Život sam, morao bi da nosi ono, što je sagrađeno na jedan naročiti način, pronađen intuicijom od genija. Ujednom mome romanu ja opisujem kako su neki ljudi uspeli da iskoriste Duh Vaseljene, radi svojih ciljeva:

Duh Vaseljene jeste rezervoar celokupne svesti duhovnih svetova, — pa ipak bića, koja su mnogo niža od njega, iskorišćuju i ispražnjuju rezervoar. Rezervoar taj ima sabirnu, sabirajuću moć, ali nije ograđen od banditizma od strane nižih svesti.

On nema odbranbenog, organskog oklopa, jer on nije sazdan da se bori sa jačim ili slabijim od sebe, on je cilj i zato nije dobio štit. Najopasnije je ponekad biti najači.

Tako, mi možemo iskoristiti život pa ma i ne ušli u tajnu života. Glavno je: naći tu čarobnu formulu, ili taj ploveći-plovni oblik. U velikome potopu događaja i doživljaja, da bi se ostalo na površini, ne mora se ništa ni razumeti ni znati, dovoljno je imati Nojev Kovčeg.

Ako uzmemo kao najprostiji primer, poeziju, videćemo da se od uvek staralo, da se priroda, tako reći uhvati na delu, namami u naše mreže i zarobi.

Prve mističke popevke orfičara, sa gotovo ni malo svakidašnjega smisla, imale su za dužnost: dati jednu mistično završenu realnost, u koju je prava realnost prosto morala ući, kao u ljusku. Uvek, u poeziji, od tolikih osećanja, koja zatalasavaju čovečju grud, spominjana su, naglašavana su samo neka, i stvarana je celina u koju je priroda ušla i oživljavala je. Niko ne voli onako, ritmom i oscilacijom onog malog broja određenih pojmova, koje spominje Saffo, ili ma koji pesnik Grčke Antologije. Pa ipak, red osećanja i red reči, koji ima da predstavi neke granice tih osećanja, tako su razmešteni, da priroda ulazi u njih, oživljuje ih, i mi imamo realnost, i mi imamo nešto jače no realnost — viziju, to jest kvintesenciju realnosti.(...)

 V

Kada se menja osnovna harmonija vaseljene, mora se promeniti i najosnovniji atom te vaseljene, mora se izvesti socijalna revolucija u atomima koja će preobraziti i same stare atome.

Moraju se menjati atomi — to je najbolji put da se opet, na jedan lak način, dođe do stvaranja. Inače, sa starim delovima, potreban je najmučniji napor, i opet se, samo u najređim slučajevima, dolazi i ne do novoga već do iluzije novoga. A stari svet je mrtav, i što je strašno, mrtav i za sebe, i za naše stvaranje. Mi bi uzimali i mrtvo, ako bi ono davalo, kao korali, temelj za naša ostrva.

Mnogo što šta nije do danas došlo samo zato do izraza, što je bilo u borbi sa još jačim od sebe, koje ga je neutralisalo.

Ravnoteža je zatvarala gotovo sve vidike. Svaka velika snaga u njoj je bila maskirana, jer sve velike snage imaju ili izazivaju protivnike, i mi nismo videli, usled hrvanja i koštaca, one koji su bili u tom koštacu i u hrvanju.

Naše lice, naše telo, vidljiva priroda oko nas — sve je to tako bezizrazno predstavljeno na slikama XIX veka, jer su na tim slikama svi kontrasti utonuli, sve jedan u zagrljaj drugog.

Ona skulptura, koja daje uvek rezultat, vara nas, jer taj njen rezultat najčešće nije definitivan: on je slučajno neutralisanje dva titanska principa, hiljadu titanskih principa, hiljadu sukoba Jakova i Anđela. Ispod ravnoteže nismo videli užasni tok vaseljenske jeze, i kosmičkoga grča i greha.

Tek kad oslobodimo sile, ukočene u jednome večnome odnosu, razumećemo, najzad, i prirodu (i ako nam to nije bio cilj, jer mi smo i sami, i za sebe, imali energija, koje smo pustili u trk, u ples, u obuhvat svega).

Kada su opisivali prizor neki oko nas, oni su to činili u funkciji iluzorne ravnoteže. Oni su previđali borbu, koje nije bilo u rezultatu. Bili su, svi ti umetnici od juče i prekjuče, i suviše prosti konstatatori: kao sudije na areni gde se boksuje. Oni su samo konstatovali jedan odnos, ne ulazeći u ono šta ga sastavlja. Rezultat može biti i najslučajnija stvar: dodajte jednome sistemu odnosa još jednu silu, ili je izvijte i uputite drugim pravcem, i sve je promenjeno. Međutim shvatajući samu dinamiku, mi shvatamo i ono, što te odnose čini: te odnose, a i samu mogućnost svih odnosa. Mi nismo fetišiste rezultata, koji su najčešće laž.(...)


(...) Nije dovoljno stvoriti nov svet.

Nov svet mora da se kreće, da se menja, da živi, da biva i da traje po svojim-svojstvenim dinamičkim besovima. Novi moraju biti: i pokret i pokrenuto. I samo to opravdava, i samo to čini nov svet ...

Ima još jedna mogućnost, donekle izvedena kod mistika, a to je:

Uneti novu dinamiku, i nova obrazloženja, nov ritam i nov tok, u staru stvarnost — u koliko je to moguće.

To znači, tumačiti ljude, ovakve kakvi su pred nama, ne onim što su i gde su, već nečim sasvim drugim, nečim bez neposredne veze sa njima. Tumačiti Hrista cvetom i talasom. (...) 
 
(...) Crnjanski to zove sumatrizmom. Mi živimo dakle, da bi tice drugčije pevale i biljke izmenile negde način rastenja — ali ne kod nas. Dakle preokreta ne mora biti kod nas, već na Sumatri.

Andrić vidi u svakidašnjici neke „čini se" mogućnosti, koje od nje stvaraju poeziju i filozofiju, ne preobražujući je. Ti pesnici, uneli su u staru vaseljenu, našu novu dušu, i hoće da nas uvere: da stara vaseljena ima novu dušu, i da se ništa ne mora menjati — jer sve ima, jer sve može imati novu dušu, ako mi samo zahtemo. „Kad oće dva moja oka nevesela" veli Crnjanski. To je Klingsorov vrt pred samim Vaskrsenjem. Oni misle da se mogu izbegnuti stvari, pomoću iluzije stvara. To je strah umornih (možda trenutno?) ispred dolazeće revolucije duha, umornih, koji hoće da nas uvere da revoluciju ne moramo ni činiti, jer je pronađen modus, način, da je imamo, ne vršeći je, da drvo novog života urodi plodom i ako ga ni jedno novo sunce nije grejalo. A znaju umorni, da je staro sunce umrlo.

Oni misle, kao što se misli na japanskim slikama, da i fantom sunca budi rastenje i oslobađa polazak u vis. A ipak, podsvesno, oni, valjda, znaju, da nema kompromisa... To je poslednji i očajni, i tako često jezivo umetnički pokušaj pomirenja, sa bivšim, sa pokojnim, sa onim čega više nema.

Gromobran Svemira.


Izvor: pročitati integralni tekst: 


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...