четвртак, март 03, 2011

EROS U ŽENI - Anais Nin









Erotizam u ženi (1974)
Anais Nin (1903 - 1977)


Po sopstvenom zapažanju, rekla bih da žena nije razdvojila ljubav i senzualnost dok muškarac jeste. To dvoje se obično prožima u žene; njoj je potrebno bilo da voli muškarca kome se daje ili da bude voljena. Posle vođenja ljubavi izgleda da joj je potrebna potvrda da je to ljubav i da je čin seksualnog posedovanja deo razmene koju diktira ljubav. Muškarci se žale da žene zahtevaju uveravanja ili izraze ljubavi. Japanci su priznali ovu potrebu, i u stara vremena bilo je apsolutno pravilo da je posle noći vođenja ljubavi, muškarac morao da sroči pesmu i isporuči je svojoj ljubavi pre nego što se probudi. Šta li je to bilo ako ne vezivanje vođenja ljubavi i ljubavi?



Verujem da žene još uvek zameraju nagli odlazak, nedostatak priznavanja rituala koji se upravo zbio; njima su još uvek potrebne reči, telefonski poziv, pismo, gestovi koji senzualni čin čine posebnim, ne anonimnim i čisto seksualnim.

To može ili ne mora da nestane u moderne žene, namernim poricanjem svih njenih prošlih sopstava, i može postići ovo razdvajanje seksa i ljubavi koje, po mom shvatanju, umanjuje užitak i snižava visoki kvalitet vođenja ljubavi. Jer se vođenje ljubavi postiže, uzdiže, intenzivira njegovom emotivnom sadržinom. Mogli biste ga porediti sa razlikom između solo izvođača i širokog dometa orkestra.



 

Svi se bavimo odbacivanjem lažnih sopstava, programiranih sopstava, sopstava koja su stvorile naše porodice, naša kultura, naša religija. To je ogroman zadatak jer je istorija žena isto toliko nepotpuna kao i istorija crnaca. Činjenice su zatamnjene. Neke kulture kao što su indijska, kambodžanska, kineska i japanska učinile su svoj senzualni život veoma pristupačnim i poznatim kroz svoje muške umetnike. Ali, često, kada su žene htele da otkriju osobine svoje senzualnosti, bile su sprečavane. Ne na neki očigledan način kao što je spaljivanje D.H. Lawrenceovih dela, ili osuda Henry Millera ili James Joysea, već dugim, stalnim poricanjem kritičara. Mnoge žene su posegle za korišćenjem muških imena za svoje delo da bi izbegle predrasude. Samo pre nekoliko godina, Violette Leduc je napisala potpun, rečit, dirljiv opis ljubavi među ženama. Nju je publici predstavila Simone de Beauvoir. Pa ipak, svaki prikaz koji sam pročitala ticao se moralnog suda o njenoj otvorenosti. Nije bilo moralnih sudova o ponašanju Henry Millerovih ličnosti, samo primedbi na jezik. U slučaju Violette Leduc radilo se o njenoj sopstvenoj ličnosti.

Violette Leduc u ''Kopilanki'' (La Batarde) je izričito slobodna:

"Izabela me je povukla unazad, povalila na perinu, podigla, držala me u naručju: uzimala me je iz sveta u kome nikad nisam živela tako da bi mogla da me baci u svet koji još nisam dosegla; usne su malo otvorile moje, ovlažile su mi zube. Suviše mesnat jezik me uplaši; ali čudna virilnost nije ulazila na silu. Odsutno, mirno sam čekala. Usne su lutale po mojim usnama. Srce mi je udaralo prejako i htelo da produži slatkoću otiska, novo iskustvo milovanja na mojim usnama. Izabela me ljubi, rekoh sebi. Ona je označavala krug oko mojih usta, ona je zaokruživala uznemirenje, vodila je hladni poljubac do svakog ugla, dve stakato muzičke note na mojim usnama; tada su njena usta pritisnula moja još jednom, umirujući se tamo.... Još smo grlile jedna drugu, obe smo želele da je ona druga proguta....Dok je Izabela ležala iscrpljena preko mog otvorenog srca želela sam da osetim kako ulazi u njega. Naučila me je da se otvorim u cvet.... Njen jezik, njen plamičak, omekšavao je moje mišiće, moju put... Cvet se otvorio u svakoj pori moje kože...."

Treba da odbacimo samosvest. Žene će morati da odbace svoje imitiranje Henry Millera. Sasvim je u redu da se senzualnost tretira sa humorom, sa karikaturom, nepristojnošću, ali je to samo drugi način da se svedemo na usputnost, nevažne oblasti iskustva.




Žene su obeshrabrivane u otkrivanju svoje senzualne prirode. Kada sam napisala ''Uhodu u kući ljubavi'' 1954. god. (''Spy in the House of Love'') ozbiljni kriticari su Sabinu nazivali nimfomankom. Sabinina priča je da u deset godina bračnog života, ima dva ljubavnika i jedno platonsko prijateljstvo sa homoseksualcem. To je prva studija o ženi koja nastoji da razdvoji ljubav od senzulnosti kao što to čini muškarac, da traga za senzualnom slobodom. Nazvali su je pornografskom u svoje vreme. Jedan od "pornografskih" odeljaka:

"Sklonili su se od očiju sveta, pevačevih profetskih, lomnih, plodničkih prologa. Niz zarđale prečke merdevina do podzemlja noći naklonjene prvom muškarcu i prvoj ženi na početku sveta, kada nije bilo reči kojima su mogli da zauzmu jedno drugo, ni muzike za serenade, ni poklona za udvaranje, ni turnira da zadive i izazovu klicanje, ni drugorazrednih alata, ni nakita, đerdana, kruna za pokoravanje, već samo jedan ritual, radosnog, radosnog, radosnog, radosnog utiskivanja žene na senzualni jarbol muškarca."


Drugi odeljak iz Uhode, etiketiran kao pornografski:

"Njegova milovanja su bila tako nežna da su bila skoro kao mamljenje, kao izmičući izazov na koji se bojala da odgovori da ne bi nestao. Njegovi prsti su je mamili, i povlačili se kada bi je uzbudili, njegova usta su je mamila i zatim izbegavala, lice i telo su se primicali tako blizu, venčavajući svaki ud, i zatim se otklizala u tamu. On bi tražio svaku oblinu i udubljenje u koje je mogao da utisne svoje toplo glatko telo i iznenada se umirivao, ostavljajući je u nedoumici. Kada bi uzimao njena usta skidao bi ruke sa nje, kada bi odgovorila na pritisak njegovih butina, on bi prestao da ih napinje. Nigde ne bi dozvoljavao dovoljno dugo spajanje, već proveravao svaki zagrljaj, svaku oblast njenog tela i zatim napuštajući ga, kao da ga samo raspaljuje i zatim izbegava završno mešanje. Mamljenje, toplo, drhtavo, rasplinjavajući kratki spoj čula pokretnih i nemirnih kakav je bio celog dana, i ovde noću, sa uličnom svetiljkom koja otkriva njihovu nagost ali ne oči, bila je uzdignuta do skoro nepodnošljivog iščekivanja užitka. Napravio je od njenog tela žbun šaronskih ruža, istiskujući polen, svaki pripremljen za sreću.

Tako dugo odlagano, tako dugo mamljeno da kad je došlo do posedovanja ono je nagradilo čekanje dugom, produženom, dubokom snažnom ekstazom."

Žene kroz svoje ispovesti otkrivaju stalnu podređenost. U dnevniku George Sand nailazimo na ovaj događaj: Zola joj se udvarao i dobio noć vođenja ljubavi. Pošto se otkrila kao potpuno senzualno nesputana, on je ostavio novac na noćni stočić kad je otišao, podrazumevajući da je strasna žena prostitutka.




Ali ako ste uporni u proučavanju ženske senzualnosti naći ćete ono što leži na kraju svih proučavanja, da nema uopštavanja, da ima onoliko tipova žena koliko žena uopšte ima. Ustanovljeno je da erotski spisi muškaraca ne zadovoljavaju žene, da je vreme da napišemo svoje sopstvene, da postoji razlika u erotskim potrebama, fantazijama i stavovima. Eksplicitnost kasarni ili klinički rečnik ne uzbuđuju većinu žena. Kada su se pojavile prve knjige Henry Millera, predvidela sam da će se dopasti ženama. Pomislila sam da će im se dopasti pošteno priznanje želje koja je bila u opasnosti da nestane u puritanskoj kulturi. Ali nisu imale razumevanja za agresivan i prost jezik. Kama Sutra, indijski priručnik za erotiku, naglašava potrebu pristupa ženi sa osećajnošću i romantikom, da se ne cilja direktno na fizičko posedovanje, već da se pripremi romantičnim udvaranjem. Ovi običaji, navike, ponašanja, menjaju se od jedne do druge kulture, od jedne do druge zemlje. U prvom dnevniku jedne žene (napisanom 900. godine), Priči o Gendžiju (Tales of Gengi) Lady Murasaki, erotizam je veoma nežan, obučen u poeziju, i usmeren na delove tela koje zapadnjaci retko zapažaju: nagi vrat koji se pokazuje između kose i kimona.

Postoji opšta saglasnost samo o jednom, da su ženine erogene zone prostrte po čitavom njenom telu, da je osetljivija na milovanja, i da je njena senzualnost retko direktna i neposredna kao kod muškarca. Postoji atmosfera vibriranja kojoj je potrebno da bude probuđena i koja ima posledice na završno uzdizanje.

Feminiskinja Kate Millett je nepravedna prema Lawrencu. Šta god da je ideološki zastupao, nije bila dovoljno prefinjena da vidi da u njegovom delu, u kome se otkriva njegovo istinsko sopstvo, on veoma brine za ljubavni odgovor žene.


Kenvin Pinardy


Moj omiljeni odlomak je iz '' Ljubavnika Lady Chatterley'':

"Tada kad je počeo da se kreće, u iznenadnom bespomoćnom orgazmu, probudili su se u njoj novi čudni talasi. Talasi, talasi, talasi, talasi, kao prelivanje mekih plamičaka, mekih kao perca, hitajućih ka blistavosti, izvrsnih, izvrsnih i mešajući je potpuno rastopljenu. Bilo je to kao zvončići koji se sve više i više uzdižu do vrhunca. Ležala je nesvesna divljih usklika koje je izgovorila na kraju... osetila je njegov meki pupoljak u sebi kako se trlja, i čudni ritmovi kako se odsijavaju u njoj sa čudnim ritmičnim rastom kretanja, talasajući se i talasajući se sve dok nije ispunio njenu raspadajuću svest, i počinjao ponovo neizrecivo kretanje koje zaista nije bilo kretanje, već čisto produbljavanje virova osetljivosti koji su tekli dublje i dublje kroz sve njene pore i svest, dok nije bila savršeni koncentrični fluid osećanja, i ležala je tamo kličući nesvesnim neartikulisanim kricima. Glas iz potpune noći, života!".

Razočaravajuće je bilo, u naše vreme, otkriti da žene koje su se udvarale jedne drugima nisu neminovno prihvatile senzualnije, nežnije načine zadovoljavanja požude, već su to činile sa istom agresivnošću i neposrednim napadom kao muškarci.


Kenvin Pinardy


Lično verujem: taj brutalni jezik koji koristi Marlon Brando u Poslednjem tangu u Parizu, daleko je od toga da deluje na ženu, odvraća je. To poništava, vulgarizuje senzualnost, izražava samo kako je puritanac vidi, kao nisku, zlu i prljavu. To je odsjaj puritanizma. To ne podstiče žudnju. To poživotnjuje seksualnost. Nalazim da se većina žena tome suprotstavlja kao uništavanju erotike. Među nama, napravile smo razliku između pornografije i erotike. Pornografija tretira groteskno seksualnost da bi je dovela do životinjskog nivoa. Erotika uzdiže senzualnost bez te potrebe da je animalizuje. I većina žena sa kojima sam to raspravljala slaže se da žele da razviju erotsko pisanje sasvim različito od muškog. Stav muških pisaca se ne dopada ženama. Lovac, nasilnik, onaj kome je seksualnost pohota, ništa više.


Kenvin Pinardy


Povezivanje erotike sa osećanjima, ljubavlju, izborom izvesne osobe, personalizacijom, individualizacijom, to će biti rad žena. Biće sve više i više žena koje će pisati o svojim sopstvenim osećanjima i iskustvima.

Otkriće ženine erotske sposobnosti i njeno izražavanje će doći čim žene prestanu da slušaju svoje žalopojke na muškarce. Ako ne vole lov, proganjanje, na njima je da izraze ono što vole i otkriju to muškarcima, kao što su to radile u orijntalnim pričama, ushićenjima drugim oblicima ljubavnih igara. Za sada je njihovo pisanje negativno. Čujemo samo ono što ne vole. One se gnušaju uloge zavođenja, ljupkosti, svih načina da se stvori erotska atmosfera o kojoj sanjaju. Kako može muškarac da postane svestan ženske osećajnosti putem čitavog tela kada su pokrivene džinsom, koji njeno telo čini sličnim telu njegovih drugara, sa izgledom za samo jedan otvor prodiranja? Ako je istina da je ženski erotizam raširen po čitavom njenom telu, tada je njeno današnje odevanje potpuno poricanje tog faktora.


Kenvin Pinardy


Zatim, postoje žene koje su nezadovoljne dodeljenom im pasivnom ulogom. Postoje žene koje sanjaju da uzimaju, osvajaju, poseduju kao što to čini muškarac. To je oslobađajuća snaga naše današnje svesnosti da bismo želele da počnemo iznova i damo svakoj ženi njen individualni primer, ne neki uopšteni. Želela bih da postoji neki osetljivi kompjuter koji bi mogao napraviti svakoj ženi uzor rođen iz njenih sopstvenih nesvesnih želja. To je uzbudljiva avantura u kojoj se nalazimo. Da ispitamo sve istorije, statistike, ispovesti, autobiografije i biografije i stvorimo svoj sopstveni individualni uzor. Radi toga smo u obavezi da prihvatimo ono što je naša kultura dugo poricala, potrebu za individualnim introspektivnim ispitivanjem. Samo će to pokazati žene onakve kakve jesmo, naše reflekse, sviđanja, nesviđanja, i ići ćemo napred bez krivice ili oklevanja, prema njihovom ispunjenju. Postoji tip muškarca koji vidi vođenje ljubavi kao što i mi vidimo, postoji bar jedan za svaku ženu. Pre svega, treba da znamo ko smo, i kakve su nam navike i fantazije naših tela, diktati naših imaginacija. Ne samo da treba da priznamo šta nas pokreće, talasa, uzbuđuje, već i kako da ga dosegnemo, postignemo. U tom pogledu bih rekla da žena zna veoma malo o sebi. I na kraju, ona mora da napravi svoj sopstveni erotski uzor i zadovoljstvo kroz ogroman broj polu-informacija i polu-otkrivanja.

Puritanizam visi nad glavom američke književnosti. To čini da muški pisci pišu o seksualnosti kao niskom, vulgarnom, životinjskom poroku. Neke žene pisci su ih imitirale, ne znajući koji bi drugi model sledile. Jedino što su postigle jeste da obrnu uloge: žene bi se ponašale kao muškarci, vodile ljubav i odlazile ujutro bez reci nežnosti, ili bilo kog obećanja trajanja. Žena je postala otimač, napadač. Ali ništa time nije bitno pormenjeno. Još uvek nam je potrebno da znamo kako žene osećaju, i one će to morati da izraze pisanjem.

Mlade žene se okupljaju da istraže svoju senzualnost, da otklone inhibicije. Mlada nastavnica književnosti, Tristina Reiner, pozvala je nekoliko studentkinja UCLA da razgovaraju o erotskom pisanju, da prouče zašto su bile toliko inhibirane u opisivanju svojih osećanja. Osećaj tabua je bio veoma jak. Čim su uspele da jedne drugima iskažu svoja maštanja, svoje želje, njihova istinska iskustva, samo pisanje je takođe bilo oslobođeno. Te mlade žene teže novim uzorima jer su svesne toga da imitiranje muškaraca ne vodi slobodi. Francuzi su bili u stanju da stvore veoma lepu erotsku književnost jer kod njih nije bilo puritanskih tabua, i najbolji pisci bi se okretali erotskom pisanju a da ne osećaju da je njihova senzualnost nešto čega se treba stideti i ponašati prema tome s prezirom.


Kenvin Pinardy


Ono što treba da postignemo, ideal, jeste priznavanje ženine senzualne prirode, prihvatanje njenih potreba, znanja o raznovrsnim temperamentima, i da je radovanja tom delu svoje prirode, isto tako prirodno kao što cvet raste, nailazi plima, kreću se planete. Senzualnost kao priroda, sa mogućnošću ekstaze i radosti. Rečnikom Žena, sa mogućnošću sartorija. Još uvek smo pod opresivnom puritanskom upravom. Činjenica da žene pišu o seksualnosti ne znači oslobođenost. One pišu o tome sa istom vulgarnošću i snishodljivošću kao i muškarci. Ne pišu sa ponosom i radošću.


Istinsko oslobođenje erotskog leži u prihvatanju činjenice da ima milion lica, milion oblika erotike, milion njenih ciljeva, prilika, atmosfera i varijacija. Pre svega treba da se oslobodimo krivice za njeno širenje, zatim da ostanemo otvorene za njena iznenađenja, raznovrsne izraze, i (dodati moju ličnu formulu za puno uživanje) stopiti je sa pojedinačnom ljubavlju i strašću za posebno ljudsko biće, pomešeti je sa snovima, maštanjima, i emocijom da bi dostigla svoju najvišu moć. Možda su postojala vremena kolektivnih rituala, kada su senzualna oslobođenja dostizala svoj vrhunac, ali mi više nismo u kolektivnim ritualima, i što je jača strast za jednog određenog pojedinca, usredsređeniji, žešći i gorljiviji je ritual jedan prema jedan. 


Esej Erotizam u žena prvi put je objavljen u časopisu Playgirl 1974.godine.









 




DNEVNIK VATRE: Anais Nin 

ISTINOLJUBIVA LAŽLJIVICA



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija".  



Radoznala, vatrena, spremna na seksualne eksperimente, sablažnjava i diže prašinu i dan danas, 30 godina nakon svoje smrti. Rođena je iste godine kad i moja baka (1903) i čak gotovo istog datuma (dan razlike): dva paralelna života u dvije totalno različite dimenzije. I dok je Anais, opsesivno tražeći ideal, svoj ljubavni apsolut, u istom periodu imala i po 4 stalna ljubavnika, tu i tamo i pokoju ljubavnicu (eksperimentalna iskustva neću brojati), primala i davala... dotle je moja baka svake večeri, umorna i željna sna, stisnutih zubi obavljala svoju bračnu dužnost, podnoseći žrtvu uime ljubavi. No, možda niti ne moram ići tako daleko, čak do svoje pokojne bake... ionako je to tema za sebe.



Anais je bila vrlo istinoljubiva lažljivica: "Često se dogodi da izgovorim laži koje su vrlo istinite" - rekla je u jednom od svojih dnevnika. I u ovome svome dnevniku, odnosno skupini dnevničkih zapisa pod nazivom "Vatra"  Anais opisuje, i naknadno proživljava svoju potragu za vječnom, idealnom ljubavlju, s vremenom sve svjesnija da će to teško pronaći u jednome muškarcu (ili ženi).
Uzimala je zato, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost... ponajviše strast u svoj svojoj punini - od anđeoski uzvišene (ili je ona postala takvom tek profiltrirana u njenim zapisima?) do one sirove (nije joj ležala ali ju je intrigirala). U partneru je tražila i nalazila - i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete... tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost. Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

U ovom trećem dijelu necenzuriranog Dnevnika, Anais zapise počinje preseljenjem iz Pariza u New York, u kojem proživljava neku vrstu strasti sa prijateljem psihoanalitičarem i Freudovim učenikom Otom Rankom. New York u to doba posjeduje bujnost po njenoj mjeri, njegovo vatreno srce kuca skupa s njenim, u ritmu jazza, pleše i živi dinamično i strasno. Anais je u tom gradu iznimno kreativna - piše, uspješno se bavi psihoanalizom i intenzivno živi. Na kraju, ipak se vraća u Pariz, shrvana spoznajom da je jedina osoba, njen "blizanac" (Rank), s kojom je mogla disati istim ritmom i intenzitetom, podijeliti sve, jedini koji je posjedovao nešto i onog profinjenog ženskog principa, ustvari paradoksalno, bio muškarac koji ju tjelesno uopće nije privlačio. Pokušaji da prevari vlastito tijelo i Rankovu dušu - propali su. Vraća se u Pariz, svom vječnom mužu Hugu i vječnom ljubavniku Henryju Milleru.


Henry je njena dugogodišnja sudbina, njen literarni i životni lajtmotiv, onaj s kojim je uvijek strast bila na vrhuncu, s kojim je mogla potičući njegovo stvaralaštvo, brusiti i vlastitu kreativnost. Bila je njegova muza, njegov "mecena", moralni i financijski. A Henry je bio "životni nadrealist" koji previše ne brine o sutra, koji strasno radi, živi, jede, pije i vodi ljubav (ne nužno samo s Anais). On s drugima (običnim i prostim ljudima) uživa i veseli se, iskorištava pritom koga god može. Anais je ovim bila istinski zgrožena, često slomljena tim njihovim razlikama, Henryjevim neprofinjenim hedonizmom, neizbirljivošću, jednostavnošću. Henry bi rekao da se želi zabavljati "da ne završi kao Nietzshe" i tu bi raspravi bio kraj.

Svejedno, ona Henryja nikad ne napušta, potiče ga u radu i izdavaštvu, promoviranju svog djela, posuđuje novac i radi za njega, ljubi ga, kuha mu i krpi, plaća stanarinu. Žena - zmaj. Njoj ništa nije bilo problem dokle god se iluzija činila gotovo potpunom (ili barem dio iluzije). Doista, je li slavnom Milleru Anais u većoj mjeri bila "muza" ili možda ipak više jedna vjerna "muzara"? Povremeno potpuno svjesna svoje žrtve ispisivala bi ogorčeno rečenice poput ove: "Henry, ti nisi muškarac, ti si dijete koje sisa grudi dok ne prokrvare". Ipak, na kraju krajeva, Henry je obilato nudio ono što joj je bilo strahovito potrebno (svoje usne, svoju vatru, životan dijalog i poticaj njenom stvaralaštvu).




Zapisi Anais Nin, dok se u njima "zrcalimo", u stvari pružaju mnoštvo dokaza, primjera, da smo vrlo skloni voljeti "sliku", projekciju, iluziju, da nam je uobličena slika počesto i važnija od stvarne osobe. Romantična Anais, ipak je bila posve svjesna da brak (u uobičajenom obličju) ustvari razara san o ljubavi kao apsolutu, da onemogućuje život leptiraste slobode. Imala je sreću da joj je njen Hugh omogućio takav ležeran i latentan brak, uvijek joj privržen, pružao duhovnu i materijalnu potporu, a uz to nudeći velikodušno i slobodu. Nakon svih njenih neuspjelih letova, Hugo je bio ono "mekano tlo". Je li pošteno? Ako je već Hugo tako bio sretan... naša moralna prosudba je suvišna.

Mitsko biće ili žena-djevojčica-sanjalica? Padala je i dizala se lako, brišuči tragove na duši poput djeteta, težeći uvijek jednom cilju - da od svog života stvori umjetnost. Kako je sama rekla, paralelno je živjela fizičku i metafizičku stvarnost. Nije bila baš naivna, možda je znala i zažmiriti, ali ipak, vrlo oštroumna i kritična prema "prostim, beznačajnim" ljudima (dašak snobizma?), no, isto tako i prema onoj drugoj vrsti - "ljudima umotanima u celofan". 





Čitajući njene dnevnike, vrlo jasno možemo pratiti (makar da je i floskula) "ženski" i "muški" princip. Žene se, kao o danas čine moćnijima, otpornijima, jasnijih ciljeva... Žene su u njenim zapisima te koje ne stavljaju lako točku. Anais kaže da se niti jedna njena vatra nije ugasila. Ona u stvari samom "paljenju vatre" pridaje ritualni značaj.

U trenu kad je razočarana Rankom, Henryjem i Hugom, ona ne klone, ona nepogrešivo sluti novu ljubavnu vatru. I ona stiže, u vidu Gonzala Mora, peruanskog umjetnika i revolucionara, komunista - idealista. Strasno se zaljubljuju. Anais je presretna što je konačno riječ o istinskoj strasti, životnom elanu, i što ona Gonzalu ne služi kao "iskra", poticaj za stvaralaštvo, umjetnost. Neko vrijeme ovu ljubav idealizira, neprekidno vode ljubav u zanosu, Gonzalo postaje otjelovljenje njenog "sna"...

Stranice njenog dnevnika ispunjene ovim fatalnim muškarcem ispisuje drugačijim stilom. To više nije onaj, namjerno "dokumentaristički", "sirov" (užasavala se inače "metamorfoza" i umjetničkih zahvata u srž životnosti). Stil ovdje postaje pomalo nalik nadrealnom, nije riječ o struji svijesti, prije nekoj emotivnoj struji koja lebdi ponad svijesti koja autoricu zaljuljava, na poetičan i muzikalan način. Ljubavna sreća "na papiru" doduše, zna biti i pomalo dosadna, jer misao je tek jedna, kristalno jasna i čista; teško je izbjeći i doslovna i metaforička ponavljanja. Nin i inače (posve je svjesna toga) zna u dnevnicima patiti od "viškova", katkad je nepotrebno kitnjasta, no, to je i u skladu s doslovnošću prikaza emotivno proživljenog. Uvijek je i bila u dilemi: posvetiti se Dnevnicima ili fikciji, sve svjesnija da je za dnevničku prozu talentiranija.


Da se vratim na fatalnog Gonzala - i tu se ponovila sudbina "žrtvovanja" za još jedan muški ideal - komunizam. Anais na mnogim mjestima jako lijepo obrazlaže zašto je nesklona kolektivnim osjećajima, revolucijama, zašto se ne pronalazi u aktivizmu koji, kako je smatrala, guši umjetnički individualizam: 
"Zapravo radim za republikansku Španjolsku jer sam zaljubljena, a to je jedino važno... moja ženska duša se ruga svim tim imenima, svim tim muškim okupljanjima, jer vidim kroz njih, iza njih. Moja dilema se ne nalazi između komunizma, fašizma i anarhizma, nego između sna i stvarnosti."




U žarištu sveg, na prvi dojam nemirnog i promiskuitetnog Anaisinog života je njen "ples", njena "vatra" koja je obasjala mnoge, i muškarce i žene s kojima se susretala. Za njen konstantni vatreni ples između nekoliko osoba istodobno, za njen čarobni efekt kako sama veli "miješanja i prelijevanja spermi", bila je naravno potrebna i velika umješnost i lukavost u balansiranju, talent za laganje. Isplela je savršenu mrežu od laži, i uz pomoć sreće koja izgleda doista prati hrabre, plivala je u tom vrlo kompleksnom ambijentu poput ribe u vodi. Možda upravo zato što se lažući, osjećala potpuno nevinom. Upravo ta konstantna gradnja kule od laži, prilagodba suludom rasporedu, postizanje totalne ležernosti u glumljenju svima naokolo, bilo bi ono što bi većinu žena, njenog temperamenta i radoznalosti, ipak posve umorilo. Kapitulirale bi. Zanimljivo je da ju materijalne teškoće nikad nisu osobito uznemiravale - povremena neimaština, snalaženje, posudbe i prebijanje dugova, bilo joj je poput disanja, o čemu ne razmišljaš. Njen um je nastavala emocija, strast i kreativnost, a fizikalnosti su uspješno nadomještavane "metafizičkim".



 U čemu je značaj Dnevnika Anais Nin, koje je pisala redovito, preko 35 000 stranica, od 1914 (svoje jedanaeste godine) pa sve do svoje smrti (prije nešto više od 30 godina)? Osim što su vrlo vjerno svjedočanstvo jednog vremena, sa socijalno -političke strane i puno više one umjetničke (svijet stvaralaca umjetnosti), velika vrijednost je u njenoj hrabrosti da duhu ili "ženskoj emociji i strasti" da jednu kultnu dimenziju, i u tome da je, iako živeći netipično, ispred vremena, ipak dala jedan jasan portret snažne žene, žene muškog uma a ipak sazdane od krhke tvari sanja. Primjer gdje se upravo lakoćom življenja i iskrenosti prema svom vlastitom biću, uspijeva probuditi "sve svoje demone" bez kojih život nekih nije tako životan. I na kraju, činjenica da ideal druge polovice ne postoji, da savršen partner ne postoji. Da tek vlastita snaga rađa kreaciju. A one loše demone, koji pustoše, uspješno rastjeruje tek samoća u vlastitoj sobi ili duši, s odškrinutim prozorom, svjesni da se u žamor izvana stignemo bilo kad uklopiti. "To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."

Na kraju, da li je Anais bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, ili je njen život ipak bila konstantna i vrsna za nju samu, ali ipak - prilagodba muškom svijetu? U svakom slučaju se borila i bez straha palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.
"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline" 







47 коментара:

  1. Ja se zaletim na tvoj blog da cujem muziku, kad ono erotika.Istovremeno mi stizu dva maila. Dakle napravili ste mi dobar zabun.Idem da pronadem salu u kojoj je koncert, a potom se vracam na erotiku.Ove teme moram citati laganice.A erotska fotografija je prica za sebe. obozavam dobru fotografiju.Posebno portrete,ali i erotiku,ako je vrhunska.
    Vracam se malo posle

    pozdrav lepotice.

    ОдговориИзбриши
  2. Koliko je proteklo vremena od kada sam svratila i obećala da ću se vratiti.

    Pročitala sam tekst i puna sam utisaka. Kao i obično jedan preovladava. Kao prvo tekst sadrži tri dela.Mada je tema ista,svaki je deo zaseban.Meni lično teorija osećanjima oduzima suštinsko,energiju.Ljubav,erotika,sex,podjednako postaju čiste pojmovne konstrukcije.Jedan opis autentičnog osećanja vredi više nego hiljade ispisanih teoretskih teza,teorija,objašnjenja. To je samo dokaz da nam trebaju ogolela osećanja,bez ikakvih teoretskih primesa.

    Pitanje žene nije ništa drugačije od pitanja muškarca.Stvar je u prikazu.Mislim da se tu takođe spotičemo o tabue.naisla sam na samom početku na misao da je ženi posle "vođenja ljubavi potrebna potvrda da je to ljubav". Neposredno posle toga misao da će moderna žena možda uspeti razdvojiti sex od ljubavi.
    Bez obzira na vreme osećanja ostaju ista i u četiri zida se oduvek volelo na sve moguće načine.To dokazuju brojne knjižice od pamtiveka do danas sa raskosnim ljubavnim scenama.Kakav je odnos društva znamo. Kada sam dosla u Holandiju bila sam predubeđenja da je zemlja lala rasterećena patrijarhalnog odnosa.Ne da nije, nego je u manjim mestima itekako prisutan.Zašto? U pitanju su sredine u kojima se zna šta ko jede,gde ko ide,zabadaju se nosevi gde treba i ne treba.Čista klasika. Etičke norme ostaju približno iste, i ako im se dodaju ostale osobine ljubomora,zavist,da ne nabrajam sve ono što nagriza ljudske odnose,socijalni život se opet pojavljuje u klasičnim odrednicama. Grad je nešto sasvim drugo.Nije čudo da su luke, trgovački centri, tranzitni putevi mesta gde je sex na ex, gde se miris marihuane razleže po gradskim ulicama i trgovinama, gde homoseksualci i lezbejke slobodno šetaju ruku pod ruku. Ipak treba da znamo da je svega toga bilo i pre.Samo su to sebi mogli da dozvole bogati u zatvorenim dvorcima, i palačama,srednji stalež je to morao da krije, a ulica je sebi uvek dozvoljavala neverovate slobode. I gde smo-na istom. Društvo je priča za sebe,a ljubav za sebe.
    nemamo onoliko ženskih romana,koliko imamo muških.I istinite su tvrdnje kakvi su i ti romani koji izlaze. Ali zar nije i to slika stanja? Kada se preskoče istorijska vremena, nastane diskontinuitet. Kako uklopiti žensku osećajnost i problematiku u ovo vreme gde vlada milion žanrova.Treba se u svemu tome snaći.Jedna mi je prijteljicaovih dana napisala kako je čitala stihove žene-pesnika i pričinili su joj se jako patetičnim.Tek je posle njene smrti shvatila težinu osećajnosti spram života koju je ova pesnikinja nosila u sebi znajući kakav je ishod bolesti sa kojom se borila. U tome je veličina velikih imena.Oni to umeju izreći na zapanjujuće blizak način,rečima koje ulaze u uši kao vetar u šaš kukuruza. Haha...
    Prirodno,jednostavno.Takva je i ljubav.A ona se DOGODI ILI NE. Velika ljubav je divna,ali i retka. A dotle je dobra i mala količina ljubavi i dobar sex.
    E pa završih ja slavno ovu svoju priču. Da Bog sačuva.
    pozdrav.

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala Liv na iscrpnom komentaru, i na strpljenju da isčitaš sve ovo što sam postavila. Ponekad se zaigram, ne razmišljajući o tome da ovolika "količina" teksta više može da zamori, nego da pruži užitak, više da zavede, nego da da pruži pravi i sagledljiviji utisak. Hvala i za sugestiju povodom toga, moraću da se i ja malo prilagodim ovom novom mediju, na koga baš i nisam navikla....

    Zanimljivo je što imam mnogo veći motiv da pišem kada se nekom lično obraćam, pa makr to bili i utisci na ove tematike koje izlažem. I skoro sam na tu temu pročitala jednu veoma zanimljivu misao:

    "Mislilac sedne da piše, i sve predhodne godine razmišljanja ne donesu mu jednu jedinu valjanu misao ili srećno odabran izraz; ali, ako mora da piše pismo prijatelju - rojevi tananih misli pristižu sa svih strana, zaodenuti u birane reci."

    Ralph Waldo Emerson

    I to je kod mene neverovatno izraženo. Ispostavlje se da ja sebe izražavam tek u komentarima vama koji u ovome učestvujete. A trebalo bi biti obratno: da ja dajem sopstvene komentare koji će vas motivisati za diskusiju. Kada tebi pišem mail, ah, da se izrazim srpski: pismo, onda bih komotno to mogla postaviti na blog, jer ima me više u tim ličnim prepiskama, nego ovde... priznajem da sam samu sebe zavela....

    Ali, prvi mačići se u vodu bacaju, ili prva iskustva služe da bi nešto naučili, dok ne dostignemo sopstveni stav prema ovakvoj formi izraza.

    nastavljam se na sledećem postu (zbog dužine)

    ОдговориИзбриши
  4. Seksualnost i ljubav se često prepliću, ali ne moraju da budu uključene jedna u drugu. Postavkom eseja Anais Nin želela sam da postavim priču o na izvestan klasičnom obzascu buđenja ženske seksualnosti, koja je mnoge zavela i od jednog tabua napravila mnoštvo drugih.

    Ima jedna simpatična knjiga od Zorana Milivijevića: "FORMULE LJUBAVI ili kako ne upropastiti sopstveni život tražeći idealnu ljubav". Na kraju knjige se nalazi test sa pitanjima i ponuđenim odgovorima, i molba da ne čitamo rešenja dok ne završimo test. I ja sam ga rešavala prvi put pre desetak godina. Možeš li zamisliti koji šok sam doživela shvativši da uprkos priličnom znanju iz psihologije, moji ogovori su vrcali od zabluda i iluzija. I onda sam posle 3-4 godine opet uzela tu knjigu u ruke, i iako sam je već pročitala, ponovo odlučila da rešavam test. Da se nasmejem: izgleda da ni tada nisam daleko stigla, jer sam i dalje u svojoj želji da pratim sebe, izbacila baš sebe onakva kakva sam i tada bila: još uvek puna predrasuda i zabluda vezanih za ljubav... A test je veoma zanimljiv i zavodljiv i jednostavan u isto vreme....

    Problem vezan za ljubav je problem naših iluzija. Ali taj "fenomen" ljubavi u mladalačkim danima, skoro po nekom nepisanom pravili, svi vezujemo za seksualnost i seks kao manifestaciju toga. A to nije tačno. Ljubav i seks su dve različite dimenzije ljdske egzistencije, koje se u pojedinim fazama života bolje ili lošije integrišu. Svaki čovek ima sebi svojstven sistem predstave o sebi, drugima i ljubavi. I na to mnogo utiče opšta kultura zajednice, društva, koja konstruiše međusobni odnos seksa i ljubavi i svesno i nesvesno nameće obrasce ponašanja.

    Drgi problem je vazan za naše romantično viđenje ljubavi. To su samo surogat predstave našeg ego ideala koje projektujemo na druge, očekujući bajku i princa na belom konju ili princezu po maminom uzoru. I u skladu sa tom romantičnom vizijom, mnogi su skloni, prvenstveno žene, da izjednačavaju ljubav i potpuno predavanje u seksualnom zanosu. Istina erotski zanos vuče čoveka u potpuno predavanje, ali to ima veze sa samom prirodom erosa, a ne ljubavi.

    I zato se dešavaju razočarenja, bolne frustracije i nezadovoljstva, jer čovek nije svestan da kroz takva iskustva mora da prevlada svojim nagonima i nižim oblikom emotivnosti. To je klsičan proces sazrevanja. Jer, da toga nema, ne bi nam pesnici ostavili i nasleđe divne stihove o ljubavi, o čežnji, o patnji i slatkoj strepnji koju samo ljubavni žar poznaje.

    Eros je u narednim postovima objašnjen i prikazan kao ljudska čežnja za celovitošču sopstvenog bića. I bili bi u zabludi,još uvek, kada ne bi shvatili da celovitost ne možemo postići samo putem erosa, već kompletnim razvojem svoga bića kroz emotivni, mentalni i duhovni razvoj. A za sve je u životu potrebno iskustvo samog života, da bi se došlo do spoznaje šta je to ljubav. I ona se u nama razvija sve dok traje život. A mnogi kažu, eto i pokojni patrijarh Pavle je jednom rekao, da se ljubav nastavlja razvijati i posle života, posle smrti.

    ОдговориИзбриши
  5. Istina je i da seksualnot boji veliki deo našeg života i ogleda se u mnogim našim nesvesnim manifestacijama. I da se kroz sopstveni razvoj i sazrevanje bitno menja naš odnos prema sopstvenoj seksualnosti, prema našem telu i odnosu u užitku koji seks sa sobom nosi. To, između ostalog potvrđuju i studije o razvoju samog orgazmatičkog iskustva, koje kod žena veoma promenljivo i veoma bogato različitim oblicima ispoljavanja. Od običnog kratkotrajnog orgazma koji ima svoj kulminativni vrhunac do multiorgazmatičkih valunga vibracija celog tela, koji traju duže vremena. Ovde, čak i da pomenemo Ekstazu, kao najviši oblik takvog iskustva, retko dostižan i najčešće vezan za viša tantrička iskustva. I ovaj oblik je bio u mnogim kulturama deo mističnih iskustava i magijskih obreda.

    I svaka faza razvoja seksualnosti vezana je direktno za razvoj celokupnog bića čovekovog, što umnogome zavisi od stepena razvoja svesti. Pri čemu, ne treba mešati um i svest.

    Otkrivanjem svojih seksualnih potencijala, čovek otkriva sebe, ali tek integrišući i ostale emotivne , mentalne i duhovne delove bića koji se takođe bude i razvijaju paralelno.

    Čitajući dnevnike Anais Nin, možemo videti koliko je čežnja jednog ženskog bića da osvoji prostore te unutrašnje potrebe za jedinstvom rascepkanih delića sopstvenosti, bila velika i jaka, da je i ona sama često gazila ne samo sopstvene principe, osećanja, i dostojanstvo, pokušavajući da utoli glad praznine, više nego seksualnu glad. Egzistencijalna praznina se popunjava smislom bilo koje vrste ljudske kreacije, a velikim delom i seksualne, ako ne i najvećim delom u pojedinim životnim fazama. I u tome je smisao ljudske egzistencije - kreacija.

    ОдговориИзбриши
  6. Draga moja pogodila si.PIŠI.Tvoja lična zapažanja su ORIGINALNA i sadrže mnogo usputnih citata pa na taj način dobijemo oboje.To je ono o čemu pričam.
    Mi žene ne znamo ni da podelimo svoja iskustva i zapažanja.Imala sam sreću da doživim veliku ljubav.Nju ne može zameniti ništa.Ona je stvarno bajka.I takvu ljubav, kao i sve moraš da stvaraš.U svemu moraš biti aktivan. Ako želiš da doživiš nešto lepo onda moraš uložiti trud.Moje lično iskustvo mi govori da i za to moraš imati talenat.Glumatanjem ne stižeš nigde.Ni svoj dan ne uspevamo organizovati po svojoj volji,a kako je tek sa ljubavlju.I ja zato ne razumem žene koje pričaju priče o predigrama, svećama.Neki put kafu samo srknemo, zar ne.A kada imamo vremena, onda je ritual pijenja kompletan. DAKLE NEMA PRAVILA.

    Ne verujem da i žene ne požele sex u neko nezgodno.I,šta onda.Ne mogu jer su tu deca, jer je dan, ili je ovo ili ono.Ja bar znam za tu vrstu problema,ali znam da se može i u takvim uslovima uživati.Ako šene hoće apsolutno idealne uslove,i ako misle da su muškarci totalno neobazrivi u takvim situacijama, varaju se.Nije lepo nekome pripisati frustraciju ili bilo šta drugo,kao uzrok nedostatka takve vrste želje.Ali,ako žena doživljava lepotu sexa, kao pijenje kafe, kao sve druge lepote,onda bi morala u toj ravni biti približna kao i muškarac.
    Mi sa njima danas delimo sve,pa i kućne poslove. Dakle u istoj smo poziciji kao i oni. Ako to nije slučaj,to je takođe delomično naša greška.
    Zaboravljamo da i muškarci imaju strahove kao i mi.To je druga vrsta strahova o kojoj mi nikada ne razmisljamo.njihov najveći strah je da li će nas zadovoljiti. Ako to žene nisu iskusile onda bi im trebalo reći.
    Da skratim.Za fizički kontakt je jako važno da imaš pravilan odnos prema telu, svom i muškom, da budeš otvoren u kontaktu, da tražis i daješ,istražuješ.Ipak se sve to stiče.Na istoku se to nekada učilo.Telo se mora zavoleti.Sve mora biti prirodno,jer ako nije onda je sve pod pritiskom.

    ОдговориИзбриши
  7. Draga Liv, hvala na podršci i sugestijama. One su uvek dobrodošle.

    Ljudi često mešaju seks i seksualnost. Seksualnost je onaj životni energetski potencijal koji svako od nas duboko u sebi nosi. neko ga je svestan, a neko ne u potpunosti. I na prvi pogled se može uočiti spolja kako svako od nasi nosi taj unutrašnji impuls, on se ogleda u našem samopouzdanju, slobodi izraza, bilo koje vrste. Zbog toga je seksualnost veoma bitna karika u našem duhovnom sazrevanju. Seks je samo nejn fizički aspekt, danas toliko naglašen, da nije čudo što se mnogu gube u tom zamršenom lavirintu nametnutih ideja. On je sam po sebi divna igra, za koju svako oseća drugačije impulse za oatvarenje. često je to samo impusl tela, često samo potreba za smanjenjem tenzija, nemira, pražnjenja potisnutih energija, a može da bude i želja za stapanjem u onog drugog, iz straha da se ne oseti usamljen, iz potrebe za dopunom zbog nepodnošljivog osećaja individualnosti koja još nema snagu da se ispolji. Kod mnogih ljudi je potreba za hedonizmom, kao čist vid potrebe za ostvarenjem principa zadovoljstva, pa i po cenu odbijanja odgovoprnosti za drugo biće pored sebe. Ah, toliko oblika ispoljavanja.

    A da bi došli do stepena oslobođenosti, moramo prvo rešeiti problem unutrašnjih strahova, kao što lepo kažeš. A to u suštini podrazumeva oslobađanje od blokiranih emocija. Oslobađanjem blokiranog bola dolazimo do zadovoljstva. Oslobađanjem blokiranog straha dolazimo do poverenja, a oslobađanjem blokranog besa dolazimo do ljubavi. A ti procesi nisu baš lagani i zahtevaju vreme, rad, posvećenost i zrelost. I sve to zajedno utiče na oslobađanje ljudske seksualnosti i dodirivanje rubova sloboda kojima težimo.

    I tada tek možemo razumeti, koliko se kroz sopstvenu seksualnost čovek oslobađa svojih potisnutih energija da bi opet došao na izvor sopstvene seksualnosti i popio izvornu vodu koja je lekovita, lepa, divna i božanska.

    ОдговориИзбриши
  8. Istina je da u svakoj ženi i čoveku postoji jedan „dubinski“ aspekt seksa i seksualnosti (mada ja nikad ne bih odvajao te dve stvari – ni u teorijskom smislu) i „neka“ praiskonska želja i čežnja da se taj aspekt ostvari kroz naše iskustvo i da se kroz takvo iskustvo dođe do samospoznaje...ali, kako vreme prolazi, dolazim do saznanja da i pored svih sloboda (pa i seksualnih) za koje se danas tvrdi da ih čovek uživa, seks i seksualnost ostaju samo jedan intelektualni, umetnički, naučni ...itd. koncept ili naprosto fantazam koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Takav seks i seksualnost u stvarnom iskustvu običnih (i neobičnih) ljudi praktično i ne postoji, oni ostaju nešto zauvek skriveno iza zaključanih vrata, nešto obuzdano, kontrolisano, sublimisano... nešto što ne možemo sa nekim da podelimo, kao što bi smo podelili nešto drugo...nprm. bes, nasilnost, glupost, ovo ili ono...
    U tom smislu, verujem da stvarno postoje osobe kao Anais Nin, ali to je toliko neznatan broj ljudi da je o tome/njima bespredmetno govoriti. Ljudi su u tolikoj meri inhibirani (a posebno u sferi seksa i seksualnosti) da je to prava katastrofa (ne znam koju drugu reč da upotrebim). Sama činjenica, po nekim statistikama, da idealni „seksualni odnos“ traje 12-13 minuta ( sve sa tkzv. predigrom) dovoljno govori o tome.
    Ako danas nekome pomeneš seks i seksualnost koji u bilo čemu prevazilazi te neke „standarde koji su uspostavljeni“ automatski sebe dovodiš u situaciju da te drugi dovedu u vezu sa nekakvim opasnim sklonostima ili čudnovatom tajanstvenošću koja ili uopšte nije u vezi sa osećanjima ili povezuju ta osećanja sa nečim nasilnim, razornim i bolesnim. Ne može se očekivati nikakva samospoznaja kroz obično/klasično iskustvo seksa i seksualnosti, jer je to onda samo nekakav konstrukt koji smo stvorili u glavi, a samospoznaja je jedino moguća kroz iskustvo.

    ОдговориИзбриши
  9. Anais Nin je iskušavala svoju prirodu u vremenu koje je tek otvaralo vrata tim, uslovno rečeno, slobodama. Možda bi pre trebalo reći da je to vreme oslobađanja kulturoloških stega društva, nekih do tada nasleđenih tekovina civilizacije, oslobađanje žena krutog aspekta patrijahalnog sistema vrednosti, i na koncu, jedna od faza razvoja čovečanstva koja je tražila put ka novim vrednostima. U međuvremenu smo došli do današnjeg dana kada seksualnost postaje slaba karika kojom se ljudi mogu držati za privid slobode kojoj teže. Energije su otišle u drugom pravcu. Materijalizam je još više potencirao telo kao objekat čežnje, marketinški uobličito ovu potrošačku civilizaciju, da je iluzorno govoriti o seksualnosti koja oslobađa, bar ne na nivou civilizacijskog i kulturološkog razvoja čovečanstva.

    Individualno svaki pojedinac je danas došao na nivo gde ni jedna želja svojim fakričkim ispunjenjem ne može dopreti do duše koja traži nešto sasvim drugo, drugu vrstu kvalitativnog ispunjenja. I otuda sve ovo što gledamo oko nas, što se i nama samima dešava, vodi nas nekim drugim putem, putem ka unutrašnjim prostorima, gde jedino možemo naći oslonac, ispunjenje i sjaj. Naravno, za čoveka da bi postao čovek, uvek je potrebno drugo biće. Kakav će odnos napraviti zavisi od realizacije onih aspekata svog bića koje su na redu realizacije. Seksualnost mora i treba da se realizuje, a na koji način će se ispoljiti, to zavisi od nivoa koje je dosegao svako od nas. U tom smislu se potpuno slažem sa Vama da je spoznaja jedino moguća kroz iskustvo. Samo da ne zaboravimo, u iskustvo spada i onaj deo sećanja, nekog specifičnog oblika arhetipa iskustva koje nosimo u sebi, da je svaka vrsta upoređivanja sa bilo kakvom teorijom, primerima, i drugim iskustvima sumnjiva u startu.

    Vama hvala na poseti i komentarima.
    Srdačan pozdrav i svako dobro.

    ОдговориИзбриши
  10. Uvek su postojali pojedinci i pojedinke koji su imali snažan (natprosečan – da se tako izrazim) poriv-želju-htenje-nešto-kako god to nazvali da iskušavaju sebe, svoju prirodu i okruženje. U tom smislu takvi pojedinci skoro pa da nemaju nikakve veze sa tim konstruktom “oslobođenja kulturoloških stega društva”, oni su to radili slobodom, a ne ustavom (ili nekim drugim aktom) zagarantovanim pravima… uostalom ta sloboda koju društvo daje pojedincu i nije sloboda, to čovek može veoma lako da ustanovi, ako u sebi ima samo jednu jedinu iskru slobode. Onda će shvatiti sav smisao ruskih egzistencijalista, tj. njihove kuknjave: “Slobodu progone sa kugle zemaljske!”…Što se tiče seksa i seksualnosti i slobode i sam je Rajh pred kraj života bio duboko razočaran “seksualnom revolucijom” čiji je bio idejni tvorac i pionir u prošlom veku. Materijalizam celo okruženje, i živo i neživo, hoće (i radi na tome) hoće da pretvori u objekat konformističke čežnje jer njemu nije cilj da oslobodi ljude, već da od njih napravi konformiste. U takvoj civilizaciji seks i seksualnost su samo nesto od svega toga.
    Počeli smo o seksu i seksualnosti, i verujem da bi sada bilo sasvim opravdano bilo pitanje kako je moguće da je u tako davnoj prošlosti nastala jedna kamatantra ili kamasutra!? Da li je slobode bilo više pre nego sada!?
    Znam šta je i kolika je važnost samopouzdanja u svakom smislu, ali isto tako znam da nema nikakvog “kvalitativnog ispunjenja” u čoveku koji je okrenut samo svom “unutrašnjem prostoru”, niti tu postoji “oslonac” ili “ispunjenje i sjaj”. Tu postoji samo duboko frustrirajuća samodovoljnost. Rekao bih da je tu apsurd “slobodnog sveta današnjice” , nema slobode, ali ne zato što je zabranjena, nego, jednostavno, savremeni čovek ne zna šta će sa slobodom. Ne zna čemu to služi, ne zna zašto je to važno! Danas se neki ljudi zgražavaju nad pornografijom (zašta delimično i postoje opravdani razlozi), ali ne shvataju koliko duboku istinu pornografija-prostitucija-perverzije-parafilije-itd nose u sebi i da je zbog toga “guta” toliki svet. Treba reći da ima tu i propagande u žanrovskom smislu, seksualnim “stilovima”, ali to je tek jedan delić istine o tome, ali to je površno viđenje stvari.

    ОдговориИзбриши
  11. Aleksandre, govorimo o različitim vizurama. Sa vašeg brdašca se ova tema tako zaista vidi. Da bi govorili o impresijama Anais Nin moramo se vratiti u vreme u kojem je pisala. U tom vremenu je već uveliko cvetala psihoanaliza, nauka o čovekovom unutrašnjem životu dobijala takav zamah, čežnja za spoznajom, znanjem uopšte, gurala ovu zapadnu civilizaciju u fazu koja, kao što vidimo danas, ne može da zadovolji čoveka. Ne može da da utoli njegovu glad za smislom svog postojanja. Jer tu glad nismo još shvatili u potpunosti. Zato nas više sile guraju u nezadovoljstva, egzistencijalnu prazninu, tenziju koju svet popunjava materijalizmom. Prosto, u takvoj se fazi nalazi čovečanstvo trenutno.

    Sa druge strane, ojačao je individualizam u svakom smislu. To se manifestuje skoro u svemu. Jedna od konsekvenci toga je drastično urušavanje porodice, međuljudskih odnosa koji su na oštrim granicama napetosti, posebno u odnosima između muškaraca i žena koji su u velikom problemu.

    Rajt, nažalost nije dočekao ovo vreme, ali je u svojim proučavanjima dotakao suštinu životne energije i njenih manifestacija. Pročitajte njegov mali manifest: Čuj mali čoveče. http://moji-tragovi.blogspot.com/2012/12/cuj-mali-covece-wilhelm-rajh.html

    Čovečanstvo je moralo proći neke svoje faze. Od zadovoljavanja osnovnih potreba za hranom, seksom, skloništem, preko ostvarivanja obilja i čuvanja viška, što je pokrenulo u čoveku potrebu za društvenim ugledom, pozicijom, moćima koje ona nosi, do znanja i potrebe za spoznajom i čoveka i univerzuma. Svaka faza u svojoj kulminaciji pokreće onu sledeću. I kao što vidimo, čak nam ni znanje ne donosi neko posebno unutrašnje zadovoljstvo, mir, ne daje odgovor na osnovno pitanje čoveka: ko sam, šta sam, odakle dolazim, gde idem, koji je smisao... I filozofija se sa tim borila, i religija pokušavala da da odgovor čoveku. Za sada nismo daleko odmakli. Nalazimo se u vremenu gde sve te potrebe želimo ostvariti, čak i ostvarujemo, ali nam nešto izmiče. To nešto je praznina u srcu. Mesto gde treba da nam zasja ona iskra duhovnosti, božanska iskra.... Ogromnu energiju glave, našeg mentala moramo spustiti u srce.... Moramo se povezati sa ljudima, moramo se povezati sa svojim parom. Moramo nešto učiniti na integraciji sopstvenog bića, da bi se čovečanstvo spasilo....

    Da se vratimo seksualnosti i seksu, što vidim da Vas kao tema intrigira. Pojava pornografije nije slučajna. Kao što rekoste, ima istine u njoj. Itekako, ona odražava čovekovu tamnu stranu bića. Ali u onom kontekstu samospoznaje. Čovek kad osvesti svoje unutrašnje nesvesne porive, oni slabe. U suprotnom oni još više jačaju. Seksualnost je osnovna potreba za prelaz u više sfere egzietencije. Seksualnost je dao naše prirode. Data nam je kao kosmički dar. Svaki dar moramo primiti sa zahvalnošću, zar ne? Ali ne da ga raisipamo i egoistično koristimo u službi dokazivanja svojih moći, kompenzacija raznih vrsta ili čistog uživanja. Mera je osnov svega. Priroda traži svoj put kako bi se prikazala, realizovala. U tome je znanje, a ne besomučno arčenje energije.

    Sve dok čovek ne realizuje svoju prirodu, ona će sama tražiti put svoje realizacije. Kao što mora realizovati i ostale svoje potrebe, od osnovnih do onih viših. Ovde se može postaviti pitanje zašto svi ne prolazimo isti put. Jednostavno, nismo svi isti, nemamo svi isti potencijal, nismo svi u istom razredu škole života. Zbog toga moramo poštovati i one koji su zaglavljeni u nižim razredima. Od toga treba krenuti, sa razumevanjem, poštovati tragičnu sudbinu čoveka koji se koprca u sopstvenim neosvešćenim i nesvesnim delovima prirode.

    ОдговориИзбриши
  12. Seksualnost je najviše zamračena. Uprkos što nam danas izgleda drugačije, to je samo privid. Muškarci i žene su zamenili uloge. Zapravo upleli su se na mesta koja im jednostavno kosmički ne pripadaju. Taj deo znanja božanske, kosmičke prirode, zakonitosti, mi još ne poznajemo. To nas čeka u budućnosti da razrešimo. Čovek je došao do bozona - božanske čestice, ali sa njim ne zna šta da radi. I što je najtragičnije, kada bi i znao, najverovatnije bi napravio neku novu bombu da zastraši čovečanstvo i sebi pribavi mesto boga u ovom svemiru. Čak i kada bi ga dobio, Bog bi ga srušio na zemlju i dao mu zadatak da od početka uči i nađe svoje mesto pod suncem.

    Koliko god ovo moje diskutovanje sa Vama uzgledalo iluzorno, kada se malo bolje zamislimo, to je tako. Čovek se mora vratiti da upozna svoju osnovnu prirodu i kroz seksualnost,
    da bi postao čovek. Za sada nismo daleko odmakli od životinje, još uvek nemamo izdiferenciranu slobodu volje, niti zanjanje kako da je uspostavimo. Najteže od svega je što i sama manifestacija seksualnosti krije u sebi razne druge unutrašnje pojave, pa često nismo u stanju sagledati šta je žito, a šta kukolj. Sve je krajnje suptilno ogledanje u ogledalu. A to možemo jedino kroz druge ljude koji učestvuju u našem rastu, odrastanju, razvijanju.

    Istina o sebi je jedina koja oslobađa, koja nam daje dašak slobode, koja pokreće naše ispravne namere, otkriva stazu kojom idemo. U suprotnom ćemo se okretati u začaranom krugu.

    Priznati ono što jeste. Tek tada seks i seksualnost dobijaju pravo, izvorno značenje i mesto u našem životu.

    ОдговориИзбриши
  13. "priznati ono što jeste" ...ja bih to formulisao ovako: "osloboditi se okova inhibicija" ...ali, kako!? to je po meni osnovno pitanje! sve "savremene" metode do sad su se pokazale kao nedelotvorne. veliko je pitanje da li se uopšte čovek njih može osloboditi ikakvom metodom ili tehnikom!?

    ОдговориИзбриши
  14. ...lepo rečeno, mada nisam baš siguran, jer onaj koji kuca je nalik "slepcu" koji zna šta hoće, ali ne može znati ko je onaj koji otvara vrata, tj. da li je onaj koji otvara vrata čekao onog ko je pokucao na njih... teško je reći od kog dolazi impuls i predokus... od onog koji kuca ili od onog koji otvara vrata!?

    Ima jedna lepa priča u mojoj familiji...jedan moj dalji rođak je bio majstor i jednom mi je sa žaljenjem rekao da nikad nije imao učenika na koga bi mogao da prenese sve ono što zna i ume... jeste ih naučio ponešto, da zarade hleba i s' hlebom, ali ne ono što je smatrao od suštinske važnosti za svoju majstoriju. Kad sam ga upitao zašto tako misli, odgovorio mi je da su svi redom bili neradoznali...a onog ko nema u sebi iskru radoznalosti teško da mu je možeš "usaditi", odnosno nečemu ga naučiti...

    ОдговориИзбриши
  15. Neverni Toma??? To nije čovek, to je stanje u kom se svako nalazi na putu spoznaje. Ono je neophodno, jer stvara neku vrstu unutrašnjeg pritiska koje tera čoveka na dalje traganje. I čim nešto novo nađe, ego mu naraste dovoljno visoko da mora na kraju pasti guran silom neophpdnosti daljeg napredovanja. I opet tenzija, i opet naša unutrašnja sila koja gura prema novom otkriću. To tako ide.

    Dragi Petroviću, ne mogu komentarisati Vašeg rođaka i njegov stav, ali bih dodala sledeće. Slično se uvek sličnom raduje. Kakvi smo u suštini iznutra takve ljude privlačimo u svoj život. Malo je je nadobudno reći da nema ljudi kojima možemo preneti znanje ili nema onih koji nas nečemu mogu naučiti. Šta smo pobogu, bogovi ili ljudi, da iznad nas nikoga nema, a ispod nas ogromna praznina??? Jer ako postoji bar jedan čovek na svetu koji ima znanje, najprostiji zakon verovatnoće nam govori da ima bar još dvojica takvih i još nekoliko onih koji za tim teže. I oni će se sresti. Sigurno! Samo ne treba da sede u kući. Doduše, i taj problem je rešen u ovom vremenu, jer preko neta možemo sresti toliko ljudi koji su nam slični, da će nepogrešivo izabrati link i tamo naći ono što njihovoj duši treba. Šta god to bilo.

    Eto, malo da Vas podržim, da poverujete samom sebi, da su vaše unutrašnje želje moguće ostvarive, samo je potrebno da budu ispravne. naš narod lepo kaže: vodi računa šta želiš, može ti se želja ispuniti...

    Srdačan pozdrav.

    ОдговориИзбриши
  16. ...similis simili gaudet...to je stara istina, ali ona se odnosi na jednu emociju, tačnije na emociju radosti...ali to je samo to.

    Ovo gore, što si rekla, me podseća na Gurđijeva koji je rekao da bi "ako ne postoje prepreke, trebalo bi ih izmisliti", kako bi čovek mogao dalje da napreduje duhovnim stazama i bogazama...

    Naravno, ne može se mišljenje mog rođaka uzeti za šablon u svim situacijama i kod svih ljudi. Ali, radoznalost, takvo stanje duha, je po mom shvatanju vrlo moćna alatka za svakog ko želi istinski nešto da zna o čemu god da je reč... nedostatak radoznalosti po meni je ozbiljan nedostatak ljudskog karaktera i duha. S druge strane, ne bih se složio sa tim da "privlačimo" ljude kakvi smo mi "iznutra"...privlačimo i takve, ali i one koji nisu takvi, tj. privlačimo svakojake ljude i ne-ljude... bar je moje iskustvo takvo...ali uvek kad se susretnem sa nekim/nečim sličnim u najmanju ruku mi bude drago.

    Ne bih mogao da se složim da nas net nekim linkom može "odvesti na pravo mesto" stvarno...verovatno da može u virtuelnom smislu,ali u stvarnom teško, gotovo pa nemoguće (Neverni Toma, što bi ti rekla). Htedoh da kažem do "pravog mesta" ne možemo doći ni virtuelno, ni intelektualno, ni fantazirajući...jedino možemo do toga doći iskustvom. U tom smislu net može biti neka vrsta inicijalne kapisle za ono što će uslediti u stvarnosti bez obzira šta je u pitanju...

    Srdačan pozdrav.

    p.s.

    ne znam na osnovu čega si zaključila da ne verujem samom sebi!? Da se naše želje ostvaruju to sam već naučio u životu. Jer želje se ostvaruju,(baš kao što nas strahovi stižu) a sasvim je nebitno da li su one ispravne, prave, krive, ovakve ili onakve...

    ОдговориИзбриши
  17. ...similis simili gaudet..
    Radost ide iz srca i istina joj je izvor. Radost nije emocija, ona nije veselje. To je govorio i Uspenski (Gurđijev) kada opisuje viša i niža stanja. Radost je neko unutrašnje stanje duše. Zato se ljudi po tome prepoznaju, duše se međusobno prepoznaju, dok ego nema pojma u čemu je kvaka, pa onda izmišlja raznorazne razloge prepoznavanja. Ego, naš magarac koji ide samo iz pomoć šargarepe...

    Radoznalost?
    To je divna osobina čoveka. Ali radoznalost sama po sebi je posledica želje. Želja može biti želja ega, a može i želja srca. Želje srca obično ne prepoznajemo. Otuda radoznalost može izgledati kao leptir koji sleće s cveta na cvet, mada i to je korisno jer oprašuje cveće. Želja srca zahteva trud, trudove, bove, iz bola se rađa istuna. Disciplina kada je poduprta željom iz srca daje rezultat. Radoznalost može da zavara, a može nesvesno i da dovede na pravu stazu.

    Evo, Aleksandre, sad ću da te odmah demantujem. (Prešli smo na ti)
    Ja sam ovaj blog otvorila pre dve ipo godine, spontano, bez nekog posebnog razloga, i koncepta. Prosto, uživala sam u toj novoj, za mene, aktivnosti. I spontano, javljali su mi se ljudi koje sam lično i upoznala, i sa kojima gradim neka druženja, čak i prijateljstva. Pre nedelju dana, na primer, srela sam ženu koja je počela da mi priča o mom blogu, ne znajući da sam ja autor. I kad sam joj rekla da ga ja uređujem, priznala mi je sa velikim ushićenjem, koliko je puta poželela da me sretne i upozna. Neka viša sila nas je spojila, na potpuno neverovatan način. I šta sad da mislimo o tome. Slična interesovanja povežu ljude, nije bitno ni kako, ni gde, ni u koje vreme. Prosto se događa. Nisam ni sanjala da ću, eto uz pomoć ove moje zanimacije) da upoznam divne ljude i otkrijem što šta još.... blog je završen, ja sam u nekoj drugoj fazi, ali njegova energija zrači...

    Kao što vidiš, ti i ja smo u nekoj vrsti dijaloga. Zar ne? Virtuelno, ali razmenjujemo misli. Misli ne poznaju granice, ne poznaju prepreke. I ta razmena je kosmička dimenzija koju ne možemo shvatiti tako lako. Ali, dešava se.

    Da li si neverni Toma, ili ne, prosto ponekad izbija iz tvojih rečenica:

    "...lepo rečeno, mada nisam baš siguran, jer onaj koji kuca je nalik "slepcu" koji zna šta hoće, ali ne može znati ko je onaj koji otvara vrata, tj. da li je onaj koji otvara vrata čekao onog ko je pokucao na njih... teško je reći od kog dolazi impuls i predokus... od onog koji kuca ili od onog koji otvara vrata!? "

    Čovek je u ovom realitetu, istina, slepac koji kuca na razna vrata. Ali, pitanje iz koje namere, da li iz srca, ili opet uz pomoć onog svog magarca - ega. Naš magarac hoće sve da zna, da analizira, da objasni... Eh, takva mu je uloga. Nije on kriv što je magarac. Ego je čovekova priroda, njegov aparat uz pomoć koja može biti sposoban da razluči stvari, čak i oseti svoje srce. Ali ne može sam. Tu je osnovna dimenzija spoznaje. Udruživanje, grupa koja zajedničkim radom privlači više energije nego pojedinac sam.

    I na kraju, reč ima neverovatnu energiju. Ono što izgovaramo, i način na koji to činimo, centar iz koga reč u nama nastaje, određuje naše polje koje privlači ljude. Jasnoća reči određuje jasne stavove. Jasno je pročišćeno. Svetlost pročišćava. Slepac dobija šansu da mu koprene sa očiju spadaju. Pogled postaje čistiji. Tek tada srce može po malo da oseti svoju dušu, koja se koprca i nešto traži. Ako se potrudimo da je oslušnemo, sigurno ćemo doći pred vrata. Vratar nema ključeve, njegov zadatak je da tu čeka. Ključevi su u nama... Duhovni svet je za svakog otvoren, samo se mi krećemo iz jednog oblika stvarnosti ka drugom, vođeni svojim , ali pravim, istinskim unutrašnjim osećajima (ne osećanjima). Kad prođeš kroz prva vrata, povratka nema. Tvoja želja će narasti toliko, da čežnja za daljim otkrivanjem postaje prava neutoljena glad za novim prostranstvima bića....

    srdačan pozdrav i veliko hvala na ovoj razmeni

    ОдговориИзбриши
  18. ...ne mogu sad tačno da se setim šta su gurđijev i njegovi učenici govorili o radosti, da li je to osećanje, stanje ili šta već!? Reći ću samo da je lepo kad se radujemo mi sami, kad se raduju drugi u našoj okolini… ne mogu da poreknem takvo iskustvo! Zaista, tako je lepo radovati se…
    ------------
    Vekovima je vladalo to Dekartovo “čuveno” načelo metodske sumnje… za mene bi daleko opravdanije i utemeljenije bilo načelo metodske radoznalosti… samo ću ukratko… sumnja uvek “ima nešto na umu” u odnosu na ono u šta sumnja unapred. Radoznalost nema “to nešto na umu” u odnosu na ono što ispituje. To je velika razlika, čak ogromna, rekao bih… kad nešto ispituješ radoznalošću nikad ne možeš, niti želiš da utičeš na krajnji ishod saznavanja. Jednostavno: to je što je. Sviđalo se to nama ili ne!
    ------------
    …Ne mogu da se setim kako sam zalutao na tvoj blog, ali u svakom slučaju bila mi je interesantna priča o Anais Nin (čitaj: seks i seksualnost) i diskusija… Drago mi je što si imala sreću sa tvojim blogom… Imao sam i ja svoj blog, ali posle nekog vremena shvatio sam da to niko ne čita niti interesuje nekog…ili, što bi ti rekla, nema čitalaca sa takvim tj. sličnim interesovanjima. Zbog toga sam u nekom trenutku rašio da ga ugasim… što sam i uradio.
    -----------------
    …Da. Jesmo u dijalogu…virtuelnom dijalogu…Oduvek sam se pitao kolika je stvarna vrednost u razmenjivanju misli!? Kolika je vrednost u takozvanoj slobodi mišljenja!? Možda ova upitanost deluje bogohulno, ali često se to pitam. Jer misli su slične fantazijama, ali to su fantazije satkane od znakova koje je čovek izmislio sa određenim namerama. Funkcionišu kao logički konstrukt ili kao nekakav koncenzus… Ali, u suštini, same misli su prilično “bezazlena” stvar, jer za njih nema granica i prepreka samo unutar uma gde su nastale. Kad se misli preliju u „spoljnju sredinu“ one se najčešće sapliću i o najobičnije kamenčiće realnosti. To kroz istoriju ljudskog roda dokazuje večiti jaz između takozvane teorije i prakse... ono što je večno, što je kosmičkih dimenzije prethoduje onome što nazivamo mislima.
    ------
    Da li je ono što privlači ljude rečima energija, ili reči naprosto mogu biti zavodljive, slatke, pitke, lake za varenje!? Često sam bio u prilici da posmatram kako su ljudi pre skloni da se “okrenu” zavodljivim bljuvotinama. Svakako da reč može imati “energetsku potenciju”, ali može biti i “energetski impotentna” a opet imati ogromnu privlačnu moć. I, u svakom slučaju, partnerstvo, udruživanje, grupa sa istim ili sličnim interesovanjima…itd, privlači više energije (mada bi ja rekao: ljudi) nego pojedinac koji u energetskom smislu može biti najpotentniji čovek na svetu…i tako dalje.

    ОдговориИзбриши
  19. Reč je nastala u svetu Atzilut, u njegovom donjem delu (po kabali), gde se svetlost Stvoritelja vidi kao bela. Znači, bela pozadina i reči kao izraz stvorenog, koje dalje kroz ostale svetove u kojima postoje boje, prolaze i padaju u naš svet očitavajući u nama izraz stvorenog, koje mi doživljavamo kroz čula. Drugo je pitanje da li je doživljavamo kao fantaziju ili realno. Čak i fantazija, koliko god bila zavodljiva i varljiva, ima neko dublje značenje, koje osvetljava u nama neke skrivene prostore. Čim se osvetli, prizna i prihvati, njeno značenje postaje realnost. I tada energija poteče.

    Energetska potencija počinje da deluje, tek kad svetlost dođe do nje, tada je pokreće. Potencija je samo zatvoren kovčeg s blagom. Svetlost pronalazi ključ.

    Stvoritelj je kao beskonačno ispunjen i potpun, prvo stvorio misao stvaranja, reči dolaze kasnije. Reči su forma misli Stvoritelja da bi ih mogli primiti. U nama postoje pečati, sećanja, koje rečima pokrećemo da bi energija potekla. I tako redom, zanimljiva je ova duhovna nauka...

    Na tvoje pitanje da li je moguća stvarna vrednost u razmeni misli, značeš sam kada osetiš koliko ti znači ili prija ova korešpodencija. Osetićeš da li je nešto ostavilo u tebi traga. Bar mrvicu ili iskricu nečega.

    Ono što sam na kraju ove moje blogerske avanture shvatila, je da mi ništa ne znamo, ne znamo zbog čega se nešto dešava. Otvorila sam blog bez konkretnog razloga, nisam ni pojmila u kom pravcu će se razvijati, nešto me je iznutra guralo. Čovek kad nešto primi, mora to odmah da prepusti, pusti ili da drugima, da bi se energija kretala dalje. Možda je to privlačilo čitaoce. U suprotnom, ideja kojom je vođen, ako se držimo za nju uporno, može da zakoči sistem. Eto, bar se trudim da to pravilo primenjujem i na druge aspekte života, bar onoliko koliko se toga mogu uopšte setiti.

    ОдговориИзбриши
  20. haha, krenuli smo od seksa i seksualnosti i vidi gde stigosmo!!!

    ОдговориИзбриши
  21. ...ma ova korespodencija mi prija, valjda je to toliko očigledno da ne moram da to posebno naglašavam... :-)...sigurno da ne bih toliko pisao da mi nije interesantno...

    kad se govori o Bogu, tj. kad ljudi govore o bogu ja sam uvek rezervisan na izvestan način... jer mi nikad nije bilo jasno na koji način mi možemo da procenjujemo, ocenjujemo, opisujemo... itd, takvo biće!? Mi nismo u stanju da u neposrednoj blizini prepoznamo čoveka "boljeg, lepšeg i većeg" od nas samih, pa mi u tom smislu ostaje nejasno iz kakve osnovanosti onda možemo da govorimo o Bogu? Ne znam nikog ko je u stvarnoj-direktnoj komunikaciji sa Bogom, a da nije duševni bolesnik!

    Svojevremeno sam vodio razgovor sa jednim monahom "kome su usta bila puna Boga", ali sve to što je govorio samo je njegov bezgranični konstrukt u umu... tj. kad to pokušaš da primeniš u stvarnosti taj zadatak je nemoguća misija, i ta nemogućnost samo bespotrebno produbljuje već postojeće osećanje krivice zbog ovog i onog, a to mu dođe kao ulje na vatru mazohizma koja bezmalo plamti u skoro svakom čoveku...

    ...ne znam kako tebi deluje ovo što pišem, ali ja ne vidim da sam se bilo čim odvojio od seksa i seksualnosti! :-)

    ОдговориИзбриши
  22. http://www.youtube.com/watch?v=zuHQgmoSKGs

    ОдговориИзбриши
  23. Aha, ovo je čista muška energija svirana na čelu, za raliku od mog senzibilnog Šopena. Ne da se nisi ničim odvojio od početne teme, nego je još bojiš.

    Hvala

    ОдговориИзбриши
  24. A sad da odgovorim ono o Bogu. Boga još niko nije objasnio niti će. Njegova suština je nesaznatljiva. Moja baba, koja gura 102-gu, na reč Bog, stavi prst na usta: "ššš, o time se ne govori".

    Ni svetlost ne možemo objasniti, ni osetiti, već samo manifestacije koje nam se javljaju. Tada govorimo o spoznaji.

    Kratko i jasno, nadam se...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. ja bih rekao da se Bog moze iskusiti...

      Избриши
    2. Ja bih rekla da se može iskusiti samo manifestacija svetlosti koja dolazi od Boga...

      Избриши
  25. izvini molim te zasto bah nije senzibilan!?

    ...osim toga, ako mene pitas energija je bespolna (mada bi bolje bilo reci: nadpolna!), ne postoje muska i zenska energija, postoji samo energija...

    ОдговориИзбриши
  26. Dozvolićeš mi, nadam se, da izrazim svoj dožiljaj onoga što sam dobila od tebe - muziku, Baha.

    Hvala u svakom slučaju za tu energiju, nadpolnu!
    hahaha :)

    ОдговориИзбриши
  27. ...bah je mocan i tezak, njegova muzika je vrlo seksualna!

    ОдговориИзбриши
  28. sopen mu dodje pored njega ko drzanje za rucice i setnja pored mora... :-)

    ОдговориИзбриши
  29. Naravno, Aleksandre, u pitanju su nijanse senzibiliteta muške i ženske seksualnosti. To se da primetiti i kroz muziku. Te dve prirode su ipak negde različite, ali se tek u spoju mogu izraziti. Ono što svako biće krasi je ta dvopolnost animusa i anime, koja izaziva čežnju za onim delom koji nije izražen, koji nedostaje, da bi se postigla harmonija.

    Otuda sam ja Baha doživela kao snažnu mušku energiju. Posebnog senzibiliteta. Tako je prepoznajem.

    ОдговориИзбриши
  30. dobra ti ta moc prepoznavanja!

    kod baha mi se svidja taj osecaj "tezine", kao i kod paganinija, berlioza, griga...itd

    ОдговориИзбриши
  31. Žena prepoznaje ono što njenom biću treba.
    Ja ti se samo zahvalih na poklonu, a ti se nešto buniš, analiziraš, petljaš rečima...

    :)

    ОдговориИзбриши
  32. ja do sad nisam sreo zenu koja zna sta hoce, tj. sta joj treba! (osim u materijalnom smislu) ...ozbiljno... a nisam bas juce pao sa kruske

    ОдговориИзбриши
  33. mislis nesto poput ovoga, ili imas neki bolji predlog!?

    http://www.youtube.com/watch?v=VdvBzMcss-U

    ОдговориИзбриши
  34. ops, izvinjavam se, greškom sam obrisala komentar. A pošto se ne umem ponavljati, teško da ću novim zameniti obrisani komentar.
    Dešava se i to.
    Aleksandre, hvala za muziku, za plimu, i ostale vibracije.
    Lep dan ti želim

    ОдговориИзбриши
  35. procitao sam prethodni komentar SFINGO, su, ili kako se vec zoveš... samo nisam stigao do sad da odgovorim... a i šta da kažem na napisane impresije... ovaj albinonijev adađo što svira mnogo bolje komentariše tekst na koji si me uputila, nego što bih ja to bilo kojim i bilo kakvim rečima uspeo i uradio... :-)

    ОдговориИзбриши
  36. Uživaj!
    pozdravlja te Sfinga, Su
    A i Suzana

    ОдговориИзбриши
  37. ...Sfingo, Su & Suzana... misliš li da seks i seksualnost predstavljaju "više sfere" kod čoveka!?

    ОдговориИзбриши
  38. izvini ako je pitanje suviše eksplicitno, tj. lično...

    ОдговориИзбриши
  39. blink, blink, moj kompjuter ko zvonce javlja da je neko pred vratima... hahaha

    Pitanje je veoma teorijsko, ne brini, ne zalaziš u lične sfere.
    Ah, sad bi se ja raspisala, ali mi je vreme ograničeno. A ne bih trebala sebe stavljati na nivo nekog stručnjaka za ta pitanja. Ali, neka ovo bude ležerna prepiska...

    Seksualna enegrija kod čoveka je prirodna pokretačka sila, životna energija. Priroda je dole, duh je gore. Što se više duh spušta dole, priroda se uzdiže gore. Mada, s obzirom na paradoksalnost koja je u duhovnom neizbežna, priroda je izraz Tvorca, znači naš božanski dar. Ona je naš život u ovom realitetu poduprta energijom viših sila. Da bi duh nas duh oplodio, tj, da bi ušli u više sfere, osetili više osećaje, više emocije (gurđijev) moramo izraziti svoju prirodu, prema tome i svoju seksualnost. To ide kroz proces samospoznaje. Priroda nas gura odpozadi, i sve dok je ne postanemo svesni, ona će upravljati nama. A ne mi njom. I ovde moramo voditi računa da ne upadnemo u paradoks. Jer ne smemo sputavati našu prirodu, na način prostog odbijanja i kontrole. Jer sve dok je nismo izrazili našu prirodu, dok je nismo oslobodili, nećemo biti oslobođeni svog zatvora. Naša priroda je ujedno i naš zatvor i naše sloboda. Pradoksalno zar ne? Ali tako je. Sve što smo dobili na dar, moramo proslediti dalje.

    Poznato je svima da se enrgija transformiše, da prelazi iz jednog oblika u drugi, da se kreće kroz naše forme izražavanja. Tesla je na primer, svoju seksualnu energiju iskoristio za više sfere odakle je crpio informacije. Ali on je bio duša na takvom nivou. Šta reći za nas, obične duše, ako se drznemo da osvajamo više prostore, a nismo u svom zabeleženom, kodiranom iskustvu imali već oslobođenu prirodu? To bi bio greh. Da sad ne ispadne pretenciozno. Greh nije ništa drugo do GREŠKA našeg unutrašnjeg stava prema sopstvenoj prirodi. I taj izraz "greh" je ršum napravio u ljudima, pogrešno izražen, shvaćen, pogrešno artikulisan. Pa je čovek svoju prirodu sputavao zarad viših duhovnih stremljenja, pa je danas pustio da se raspojasa, neshvatajući da je i time postao njen rob. Ali i to ima smisla ako se kroz takve pojave čovečanstvo razvija, kao i malo dete koje sve mora da proba da bi naučilo šta je dobro za njega.

    Šta da radimo, na greškama se uči.

    ОдговориИзбриши
  40. Evo malo na ovoj letnjoj žezi muzike, mirisa mora, i lahora iz kolevke ove naše zapadne civilizacije koja je rešila da baš sve razume!!!

    https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=noj3wBk77t8#at=24

    ОдговориИзбриши
  41. Pa... sad... ne bih rekao da je pitanje „teorijsko“, mada se na njega može i teorijski odgovarati ili u „duhu“ neke teorije. U svakom slučaju, postavljanjem tog pitanja nisam imao u vidu „teorijski aspekt“ pomenutog. Ja sa velikim interesovanjem, da tako kažem, čitam svakojake teorije o ovome i onome (u stvari ovo doba je, između ostalog, doba hiperprodukcije svakakvih teorija), ali u suštini vrlo sam rezervisan prema teorijama bilo koje vrste, a opet, s druge strane, rad sam da iste, ako me zainteresuju, oprobam, iskusim... i mogu ti reći, u tom smislu, rezultati su prilično mizerni, tj. funkcionišu pojedini delovi teorije u stvarnosti, ali ta teorija ne funkcioniše kao celina. Ne znam kako bih ovo plastičnije obrazložio ovakvo zapažanje... recimo da je to nalik (uzaludnim) pokušajima utemeljenja teodiceje kod filozofa religiozne orijentacije. A kao što znamo svi ti pokušaji su propali... recimo, ako me sećanje dobro služi, i sam Berđajev, je to priznao u vlastitom slučaju utemeljenja teodiceje... Hoću da kažem, spekulativno umovanje i mudrovanje je uvek ograničenog dometa šta god da je predmet takvog umovanja i mudrovanja...Ili, počev od Frojda (mada i onih pre njega) sve te teorije u psihologiji koje su konstruisali ovi i oni, prosto probaj da ih primeniš u stvarnom životu, ili probaj da te „teorijske opservacije“ vidiš oko sebe... u stvarnosti skoro ništa neće delovati, mnoge od tih opservacija jednostavno ne stoje, nema ih, izmišljene su od strane raznoraznih stručnjaka od kojih mudrije i bolje vidi neka piljarica za tezgom... Hoću da kažem, ako se nečije iskustvo stavi u predravan razumevanju (umesto neke teorije) svako može da bude „stručnjak“ u vezi onog što je iskusio... možda neko nije krasnorečiv da to objasni rečima, ali u svakom smislu zna o čemu je reč...
    ...ovo naše „komuniciranje“, ne sekiraj se, doživljavam sasvim ležerno. U protivnom ne bih ni komunicirao...
    Lično, nemam nikakvih problema ni sa kontradiktornostima ni sa paradoksima. Šta više prepun sam ih… i ne mogu da “tvrdim 100%” (premalo sam istraživao) ali te duhovne sfere i svetovi se uvek otvaraju između tih kontradiktornosti iliti kroz pukotine paradoksa. Na neki način to je veoma lepo, ali sa druge strane to je i breme u ovom svetu u kom se teži korekciji i ništenju kontradiktornosti i paradoksa. Ono što bi se dalo svrstati u seks i seksualnost u ovom smislu otvara sasvim nove puteve znanja i saznanja. Ali, ako sam u pravu, šta mi vredi što ja to znam, kad drugi to ne vide niti u tom pravcu gledaju… neke stvari ne primećujemo uopšte dok nam neko ne skrene pažnju na iste… tek ih onda vidimo, a bile su nam sve vreme tu pred nosem. Kao Klaudijeva Mesalina… ceo Rim joj je prošao kroz sve telesne otvore, a veliki imperator to nije video, sve dok mu nisu na to ukazali…
    …Sviđa mi se to što kažeš o grehu “…Greh nije ništa drugo do GREŠKA našeg unutrašnjeg stava prema sopstvenoj prirodi…”, ali dodao bih i postupanje u skladu sa tim stavom…
    Ali… malo je onih koji uče danas…

    ОдговориИзбриши
  42. Istina je velika da intelektualisanje bilo koje vrste, pa i o duhovnom rastu, samo obrtanje ustajalog vaz-duha u zatvorenom. Kao klima uređaj. Ali ovaj medij ne pruža drugačiju mogućnost nego izraz intelektualnog, ili se bilo kakav izraz može tumačiti jedino kroz intelektualnu, mentalnu prizmu. Čak i da mogu da prenesem svoje lično iskustvo, opet bi to kod čitalaca izazvalo tumačenja. Tumačiti stvari je nezahvalno, jer niko ništa ne dobija. Sve ostaje u zatvorenom krugu sopstvenog poimanja.

    Ja pokušavam da se čuvam mudrovanja, jer mudrost pripada drugim sferama, ali na kraju ispadne drugačije. Utonem u sopstveni živi pesak, i onda nemam kud. Baš kao i sada. Pokušala sam kroz uopšten prikaz da ti prenesem iskustveno, ali je to nemoguće. To mora da se proba, da se oseti ukus. To spada u aspekt realizacije iskustva. Ono što smo realizovali, na to se više ne vraćamo.

    A sa druge strane, život ima realan okvir u kome moramo da živimo. Inače ćemo se družiti sa fatamorganama. Poenta je u svesnom stanju, svesnoj percepciji sebe i drugih, pojava i događaja koje živimo. Mnoge teorije tvrde da treba "ubiti" ego. Ali ego je vezan za telo. Ni bez tela ne možemo. Poenta je u oplemenjavanju ega, njegovom širenju u pravcu svesti. A kako to možemo postići? O tome, ako se slažeš i ako postoji mogućnost, možemo uživo porazgovarati. Ja sam oduvek tragala za nekim odgovorima za sebi postavljena pitanja, i za sada sam uspela da pronađem izvor. Ali ukus toga moraš sam osetiti da bi znao o čemu pričam.

    ОдговориИзбриши
  43. poslao sam ti posticu...ako imas vremena samo proveri...da ne bih koristio silne reci uzalud, a uzaludnosti se u zivotu plasim... :-)

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...