EROS U ŽENI - Anais Nin

Erotizam u ženi (1974)

Anais Nin (1903 - 1977)

Po sopstvenom zapažanju, rekla bih da žena nije razdvojila ljubav i senzualnost dok muškarac jeste. To dvoje se obično prožima u žene; njoj je potrebno bilo da voli muškarca kome se daje ili da bude voljena. Posle vođenja ljubavi izgleda da joj je potrebna potvrda da je to ljubav i da je čin seksualnog posedovanja deo razmene koju diktira ljubav. Muškarci se žale da žene zahtevaju uveravanja ili izraze ljubavi. Japanci su priznali ovu potrebu, i u stara vremena bilo je apsolutno pravilo da je posle noći vođenja ljubavi, muškarac morao da sroči pesmu i isporuči je svojoj ljubavi pre nego što se probudi. Šta li je to bilo ako ne vezivanje vođenja ljubavi i ljubavi?

Verujem da žene još uvek zameraju nagli odlazak, nedostatak priznavanja rituala koji se upravo zbio; njima su još uvek potrebne reči, telefonski poziv, pismo, gestovi koji senzualni čin čine posebnim, ne anonimnim i čisto seksualnim.

To može ili ne mora da nestane u moderne žene, namernim poricanjem svih njenih prošlih sopstava, i može postići ovo razdvajanje seksa i ljubavi koje, po mom shvatanju, umanjuje užitak i snižava visoki kvalitet vođenja ljubavi. Jer se vođenje ljubavi postiže, uzdiže, intenzivira njegovom emotivnom sadržinom. Mogli biste ga porediti sa razlikom između solo izvođača i širokog dometa orkestra.

 

Svi se bavimo odbacivanjem lažnih sopstava, programiranih sopstava, sopstava koja su stvorile naše porodice, naša kultura, naša religija. To je ogroman zadatak jer je istorija žena isto toliko nepotpuna kao i istorija crnaca. Činjenice su zatamnjene. Neke kulture kao što su indijska, kambodžanska, kineska i japanska učinile su svoj senzualni život veoma pristupačnim i poznatim kroz svoje muške umetnike. Ali, često, kada su žene htele da otkriju osobine svoje senzualnosti, bile su sprečavane. Ne na neki očigledan način kao što je spaljivanje D.H. Lawrenceovih dela, ili osuda Henry Millera ili James Joysea, već dugim, stalnim poricanjem kritičara. Mnoge žene su posegle za korišćenjem muških imena za svoje delo da bi izbegle predrasude. Samo pre nekoliko godina, Violette Leduc je napisala potpun, rečit, dirljiv opis ljubavi među ženama. Nju je publici predstavila Simone de Beauvoir. Pa ipak, svaki prikaz koji sam pročitala ticao se moralnog suda o njenoj otvorenosti. Nije bilo moralnih sudova o ponašanju Henry Millerovih ličnosti, samo primedbi na jezik. U slučaju Violette Leduc radilo se o njenoj sopstvenoj ličnosti.

Violette Leduc u ''Kopilanki'' (La Batarde) je izričito slobodna:

"Izabela me je povukla unazad, povalila na perinu, podigla, držala me u naručju: uzimala me je iz sveta u kome nikad nisam živela tako da bi mogla da me baci u svet koji još nisam dosegla; usne su malo otvorile moje, ovlažile su mi zube. Suviše mesnat jezik me uplaši; ali čudna virilnost nije ulazila na silu. Odsutno, mirno sam čekala. Usne su lutale po mojim usnama. Srce mi je udaralo prejako i htelo da produži slatkoću otiska, novo iskustvo milovanja na mojim usnama. Izabela me ljubi, rekoh sebi. Ona je označavala krug oko mojih usta, ona je zaokruživala uznemirenje, vodila je hladni poljubac do svakog ugla, dve stakato muzičke note na mojim usnama; tada su njena usta pritisnula moja još jednom, umirujući se tamo.... Još smo grlile jedna drugu, obe smo želele da je ona druga proguta....Dok je Izabela ležala iscrpljena preko mog otvorenog srca želela sam da osetim kako ulazi u njega. Naučila me je da se otvorim u cvet.... Njen jezik, njen plamičak, omekšavao je moje mišiće, moju put... Cvet se otvorio u svakoj pori moje kože...."

Treba da odbacimo samosvest. Žene će morati da odbace svoje imitiranje Henry Millera. Sasvim je u redu da se senzualnost tretira sa humorom, sa karikaturom, nepristojnošću, ali je to samo drugi način da se svedemo na usputnost, nevažne oblasti iskustva.

Žene su obeshrabrivane u otkrivanju svoje senzualne prirode. Kada sam napisala ''Uhodu u kući ljubavi'' 1954. god. (''Spy in the House of Love'') ozbiljni kriticari su Sabinu nazivali nimfomankom. Sabinina priča je da u deset godina bračnog života, ima dva ljubavnika i jedno platonsko prijateljstvo sa homoseksualcem. To je prva studija o ženi koja nastoji da razdvoji ljubav od senzulnosti kao što to čini muškarac, da traga za senzualnom slobodom. Nazvali su je pornografskom u svoje vreme. Jedan od "pornografskih" odeljaka:

"Sklonili su se od očiju sveta, pevačevih profetskih, lomnih, plodničkih prologa. Niz zarđale prečke merdevina do podzemlja noći naklonjene prvom muškarcu i prvoj ženi na početku sveta, kada nije bilo reči kojima su mogli da zauzmu jedno drugo, ni muzike za serenade, ni poklona za udvaranje, ni turnira da zadive i izazovu klicanje, ni drugorazrednih alata, ni nakita, đerdana, kruna za pokoravanje, već samo jedan ritual, radosnog, radosnog, radosnog, radosnog utiskivanja žene na senzualni jarbol muškarca."

Drugi odeljak iz Uhode, etiketiran kao pornografski:

"Njegova milovanja su bila tako nežna da su bila skoro kao mamljenje, kao izmičući izazov na koji se bojala da odgovori da ne bi nestao. Njegovi prsti su je mamili, i povlačili se kada bi je uzbudili, njegova usta su je mamila i zatim izbegavala, lice i telo su se primicali tako blizu, venčavajući svaki ud, i zatim se otklizala u tamu. On bi tražio svaku oblinu i udubljenje u koje je mogao da utisne svoje toplo glatko telo i iznenada se umirivao, ostavljajući je u nedoumici. Kada bi uzimao njena usta skidao bi ruke sa nje, kada bi odgovorila na pritisak njegovih butina, on bi prestao da ih napinje. Nigde ne bi dozvoljavao dovoljno dugo spajanje, već proveravao svaki zagrljaj, svaku oblast njenog tela i zatim napuštajući ga, kao da ga samo raspaljuje i zatim izbegava završno mešanje. Mamljenje, toplo, drhtavo, rasplinjavajući kratki spoj čula pokretnih i nemirnih kakav je bio celog dana, i ovde noću, sa uličnom svetiljkom koja otkriva njihovu nagost ali ne oči, bila je uzdignuta do skoro nepodnošljivog iščekivanja užitka. Napravio je od njenog tela žbun šaronskih ruža, istiskujući polen, svaki pripremljen za sreću.

Tako dugo odlagano, tako dugo mamljeno da kad je došlo do posedovanja ono je nagradilo čekanje dugom, produženom, dubokom snažnom ekstazom."

Žene kroz svoje ispovesti otkrivaju stalnu podređenost. U dnevniku George Sand nailazimo na ovaj događaj: Zola joj se udvarao i dobio noć vođenja ljubavi. Pošto se otkrila kao potpuno senzualno nesputana, on je ostavio novac na noćni stočić kad je otišao, podrazumevajući da je strasna žena prostitutka.

Ali ako ste uporni u proučavanju ženske senzualnosti naći ćete ono što leži na kraju svih proučavanja, da nema uopštavanja, da ima onoliko tipova žena koliko žena uopšte ima. Ustanovljeno je da erotski spisi muškaraca ne zadovoljavaju žene, da je vreme da napišemo svoje sopstvene, da postoji razlika u erotskim potrebama, fantazijama i stavovima. Eksplicitnost kasarni ili klinički rečnik ne uzbuđuju većinu žena. Kada su se pojavile prve knjige Henry Millera, predvidela sam da će se dopasti ženama. Pomislila sam da će im se dopasti pošteno priznanje želje koja je bila u opasnosti da nestane u puritanskoj kulturi. Ali nisu imale razumevanja za agresivan i prost jezik. Kama Sutra, indijski priručnik za erotiku, naglašava potrebu pristupa ženi sa osećajnošću i romantikom, da se ne cilja direktno na fizičko posedovanje, već da se pripremi romantičnim udvaranjem. Ovi običaji, navike, ponašanja, menjaju se od jedne do druge kulture, od jedne do druge zemlje. U prvom dnevniku jedne žene (napisanom 900. godine), Priči o Gendžiju (Tales of Gengi) Lady Murasaki, erotizam je veoma nežan, obučen u poeziju, i usmeren na delove tela koje zapadnjaci retko zapažaju: nagi vrat koji se pokazuje između kose i kimona.

Postoji opšta saglasnost samo o jednom, da su ženine erogene zone prostrte po čitavom njenom telu, da je osetljivija na milovanja, i da je njena senzualnost retko direktna i neposredna kao kod muškarca. Postoji atmosfera vibriranja kojoj je potrebno da bude probuđena i koja ima posledice na završno uzdizanje.

Feminiskinja Kate Millett je nepravedna prema Lawrencu. Šta god da je ideološki zastupao, nije bila dovoljno prefinjena da vidi da u njegovom delu, u kome se otkriva njegovo istinsko sopstvo, on veoma brine za ljubavni odgovor žene.

Kenvin Pinardy

Moj omiljeni odlomak je iz '' Ljubavnika Lady Chatterley'':

"Tada kad je počeo da se kreće, u iznenadnom bespomoćnom orgazmu, probudili su se u njoj novi čudni talasi. Talasi, talasi, talasi, talasi, kao prelivanje mekih plamičaka, mekih kao perca, hitajućih ka blistavosti, izvrsnih, izvrsnih i mešajući je potpuno rastopljenu. Bilo je to kao zvončići koji se sve više i više uzdižu do vrhunca. Ležala je nesvesna divljih usklika koje je izgovorila na kraju... osetila je njegov meki pupoljak u sebi kako se trlja, i čudni ritmovi kako se odsijavaju u njoj sa čudnim ritmičnim rastom kretanja, talasajući se i talasajući se sve dok nije ispunio njenu raspadajuću svest, i počinjao ponovo neizrecivo kretanje koje zaista nije bilo kretanje, već čisto produbljavanje virova osetljivosti koji su tekli dublje i dublje kroz sve njene pore i svest, dok nije bila savršeni koncentrični fluid osećanja, i ležala je tamo kličući nesvesnim neartikulisanim kricima. Glas iz potpune noći, života!".

Razočaravajuće je bilo, u naše vreme, otkriti da žene koje su se udvarale jedne drugima nisu neminovno prihvatile senzualnije, nežnije načine zadovoljavanja požude, već su to činile sa istom agresivnošću i neposrednim napadom kao muškarci.

Kenvin Pinardy

Lično verujem: taj brutalni jezik koji koristi Marlon Brando u Poslednjem tangu u Parizu, daleko je od toga da deluje na ženu, odvraća je. To poništava, vulgarizuje senzualnost, izražava samo kako je puritanac vidi, kao nisku, zlu i prljavu. To je odsjaj puritanizma. To ne podstiče žudnju. To poživotnjuje seksualnost. Nalazim da se većina žena tome suprotstavlja kao uništavanju erotike. Među nama, napravile smo razliku između pornografije i erotike. Pornografija tretira groteskno seksualnost da bi je dovela do životinjskog nivoa. Erotika uzdiže senzualnost bez te potrebe da je animalizuje. I većina žena sa kojima sam to raspravljala slaže se da žele da razviju erotsko pisanje sasvim različito od muškog. Stav muških pisaca se ne dopada ženama. Lovac, nasilnik, onaj kome je seksualnost pohota, ništa više.

Kenvin Pinardy

Povezivanje erotike sa osećanjima, ljubavlju, izborom izvesne osobe, personalizacijom, individualizacijom, to će biti rad žena. Biće sve više i više žena koje će pisati o svojim sopstvenim osećanjima i iskustvima.

Otkriće ženine erotske sposobnosti i njeno izražavanje će doći čim žene prestanu da slušaju svoje žalopojke na muškarce. Ako ne vole lov, proganjanje, na njima je da izraze ono što vole i otkriju to muškarcima, kao što su to radile u orijntalnim pričama, ushićenjima drugim oblicima ljubavnih igara. Za sada je njihovo pisanje negativno. Čujemo samo ono što ne vole. One se gnušaju uloge zavođenja, ljupkosti, svih načina da se stvori erotska atmosfera o kojoj sanjaju. Kako može muškarac da postane svestan ženske osećajnosti putem čitavog tela kada su pokrivene džinsom, koji njeno telo čini sličnim telu njegovih drugara, sa izgledom za samo jedan otvor prodiranja? Ako je istina da je ženski erotizam raširen po čitavom njenom telu, tada je njeno današnje odevanje potpuno poricanje tog faktora.

Kenvin Pinardy

Zatim, postoje žene koje su nezadovoljne dodeljenom im pasivnom ulogom. Postoje žene koje sanjaju da uzimaju, osvajaju, poseduju kao što to čini muškarac. To je oslobađajuća snaga naše današnje svesnosti da bismo želele da počnemo iznova i damo svakoj ženi njen individualni primer, ne neki uopšteni. Želela bih da postoji neki osetljivi kompjuter koji bi mogao napraviti svakoj ženi uzor rođen iz njenih sopstvenih nesvesnih želja. To je uzbudljiva avantura u kojoj se nalazimo. Da ispitamo sve istorije, statistike, ispovesti, autobiografije i biografije i stvorimo svoj sopstveni individualni uzor. Radi toga smo u obavezi da prihvatimo ono što je naša kultura dugo poricala, potrebu za individualnim introspektivnim ispitivanjem. Samo će to pokazati žene onakve kakve jesmo, naše reflekse, sviđanja, nesviđanja, i ići ćemo napred bez krivice ili oklevanja, prema njihovom ispunjenju. Postoji tip muškarca koji vidi vođenje ljubavi kao što i mi vidimo, postoji bar jedan za svaku ženu. Pre svega, treba da znamo ko smo, i kakve su nam navike i fantazije naših tela, diktati naših imaginacija. Ne samo da treba da priznamo šta nas pokreće, talasa, uzbuđuje, već i kako da ga dosegnemo, postignemo. U tom pogledu bih rekla da žena zna veoma malo o sebi. I na kraju, ona mora da napravi svoj sopstveni erotski uzor i zadovoljstvo kroz ogroman broj polu-informacija i polu-otkrivanja.

Puritanizam visi nad glavom američke književnosti. To čini da muški pisci pišu o seksualnosti kao niskom, vulgarnom, životinjskom poroku. Neke žene pisci su ih imitirale, ne znajući koji bi drugi model sledile. Jedino što su postigle jeste da obrnu uloge: žene bi se ponašale kao muškarci, vodile ljubav i odlazile ujutro bez reci nežnosti, ili bilo kog obećanja trajanja. Žena je postala otimač, napadač. Ali ništa time nije bitno pormenjeno. Još uvek nam je potrebno da znamo kako žene osećaju, i one će to morati da izraze pisanjem.

Mlade žene se okupljaju da istraže svoju senzualnost, da otklone inhibicije. Mlada nastavnica književnosti, Tristina Reiner, pozvala je nekoliko studentkinja UCLA da razgovaraju o erotskom pisanju, da prouče zašto su bile toliko inhibirane u opisivanju svojih osećanja. Osećaj tabua je bio veoma jak. Čim su uspele da jedne drugima iskažu svoja maštanja, svoje želje, njihova istinska iskustva, samo pisanje je takođe bilo oslobođeno. Te mlade žene teže novim uzorima jer su svesne toga da imitiranje muškaraca ne vodi slobodi. Francuzi su bili u stanju da stvore veoma lepu erotsku književnost jer kod njih nije bilo puritanskih tabua, i najbolji pisci bi se okretali erotskom pisanju a da ne osećaju da je njihova senzualnost nešto čega se treba stideti i ponašati prema tome s prezirom.

Kenvin Pinardy

Ono što treba da postignemo, ideal, jeste priznavanje ženine senzualne prirode, prihvatanje njenih potreba, znanja o raznovrsnim temperamentima, i da je radovanja tom delu svoje prirode, isto tako prirodno kao što cvet raste, nailazi plima, kreću se planete. Senzualnost kao priroda, sa mogućnošću ekstaze i radosti. Rečnikom Žena, sa mogućnošću sartorija. Još uvek smo pod opresivnom puritanskom upravom. Činjenica da žene pišu o seksualnosti ne znači oslobođenost. One pišu o tome sa istom vulgarnošću i snishodljivošću kao i muškarci. Ne pišu sa ponosom i radošću.

Istinsko oslobođenje erotskog leži u prihvatanju činjenice da ima milion lica, milion oblika erotike, milion njenih ciljeva, prilika, atmosfera i varijacija. Pre svega treba da se oslobodimo krivice za njeno širenje, zatim da ostanemo otvorene za njena iznenađenja, raznovrsne izraze, i (dodati moju ličnu formulu za puno uživanje) stopiti je sa pojedinačnom ljubavlju i strašću za posebno ljudsko biće, pomešeti je sa snovima, maštanjima, i emocijom da bi dostigla svoju najvišu moć. Možda su postojala vremena kolektivnih rituala, kada su senzualna oslobođenja dostizala svoj vrhunac, ali mi više nismo u kolektivnim ritualima, i što je jača strast za jednog određenog pojedinca, usredsređeniji, žešći i gorljiviji je ritual jedan prema jedan. 

Esej Erotizam u žena prvi put je objavljen u časopisu Playgirl 1974.godine.

 

DNEVNIK VATRE: Anais Nin 
ISTINOLJUBIVA LAŽLJIVICA

Piše: Elizabeta Hrstić

Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija".  

Radoznala, vatrena, spremna na seksualne eksperimente, sablažnjava i diže prašinu i dan danas, 30 godina nakon svoje smrti. Rođena je iste godine kad i moja baka (1903) i čak gotovo istog datuma (dan razlike): dva paralelna života u dvije totalno različite dimenzije. I dok je Anais, opsesivno tražeći ideal, svoj ljubavni apsolut, u istom periodu imala i po 4 stalna ljubavnika, tu i tamo i pokoju ljubavnicu (eksperimentalna iskustva neću brojati), primala i davala... dotle je moja baka svake večeri, umorna i željna sna, stisnutih zubi obavljala svoju bračnu dužnost, podnoseći žrtvu uime ljubavi. No, možda niti ne moram ići tako daleko, čak do svoje pokojne bake... ionako je to tema za sebe.

Anais je bila vrlo istinoljubiva lažljivica: "Često se dogodi da izgovorim laži koje su vrlo istinite" - rekla je u jednom od svojih dnevnika. I u ovome svome dnevniku, odnosno skupini dnevničkih zapisa pod nazivom "Vatra"  Anais opisuje, i naknadno proživljava svoju potragu za vječnom, idealnom ljubavlju, s vremenom sve svjesnija da će to teško pronaći u jednome muškarcu (ili ženi).

Uzimala je zato, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost... ponajviše strast u svoj svojoj punini - od anđeoski uzvišene (ili je ona postala takvom tek profiltrirana u njenim zapisima?) do one sirove (nije joj ležala ali ju je intrigirala). U partneru je tražila i nalazila - i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete... tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost. Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

U ovom trećem dijelu necenzuriranog Dnevnika, Anais zapise počinje preseljenjem iz Pariza u New York, u kojem proživljava neku vrstu strasti sa prijateljem psihoanalitičarem i Freudovim učenikom Otom Rankom. New York u to doba posjeduje bujnost po njenoj mjeri, njegovo vatreno srce kuca skupa s njenim, u ritmu jazza, pleše i živi dinamično i strasno. Anais je u tom gradu iznimno kreativna - piše, uspješno se bavi psihoanalizom i intenzivno živi. Na kraju, ipak se vraća u Pariz, shrvana spoznajom da je jedina osoba, njen "blizanac" (Rank), s kojom je mogla disati istim ritmom i intenzitetom, podijeliti sve, jedini koji je posjedovao nešto i onog profinjenog ženskog principa, ustvari paradoksalno, bio muškarac koji ju tjelesno uopće nije privlačio. Pokušaji da prevari vlastito tijelo i Rankovu dušu - propali su. Vraća se u Pariz, svom vječnom mužu Hugu i vječnom ljubavniku Henryju Milleru.

Henry je njena dugogodišnja sudbina, njen literarni i životni lajtmotiv, onaj s kojim je uvijek strast bila na vrhuncu, s kojim je mogla potičući njegovo stvaralaštvo, brusiti i vlastitu kreativnost. Bila je njegova muza, njegov "mecena", moralni i financijski. A Henry je bio "životni nadrealist" koji previše ne brine o sutra, koji strasno radi, živi, jede, pije i vodi ljubav (ne nužno samo s Anais). On s drugima (običnim i prostim ljudima) uživa i veseli se, iskorištava pritom koga god može. Anais je ovim bila istinski zgrožena, često slomljena tim njihovim razlikama, Henryjevim neprofinjenim hedonizmom, neizbirljivošću, jednostavnošću. Henry bi rekao da se želi zabavljati "da ne završi kao Nietzshe" i tu bi raspravi bio kraj.

Svejedno, ona Henryja nikad ne napušta, potiče ga u radu i izdavaštvu, promoviranju svog djela, posuđuje novac i radi za njega, ljubi ga, kuha mu i krpi, plaća stanarinu. Žena - zmaj. Njoj ništa nije bilo problem dokle god se iluzija činila gotovo potpunom (ili barem dio iluzije). Doista, je li slavnom Milleru Anais u većoj mjeri bila "muza" ili možda ipak više jedna vjerna "muzara"? Povremeno potpuno svjesna svoje žrtve ispisivala bi ogorčeno rečenice poput ove: "Henry, ti nisi muškarac, ti si dijete koje sisa grudi dok ne prokrvare". Ipak, na kraju krajeva, Henry je obilato nudio ono što joj je bilo strahovito potrebno (svoje usne, svoju vatru, životan dijalog i poticaj njenom stvaralaštvu).

Zapisi Anais Nin, dok se u njima "zrcalimo", u stvari pružaju mnoštvo dokaza, primjera, da smo vrlo skloni voljeti "sliku", projekciju, iluziju, da nam je uobličena slika počesto i važnija od stvarne osobe. Romantična Anais, ipak je bila posve svjesna da brak (u uobičajenom obličju) ustvari razara san o ljubavi kao apsolutu, da onemogućuje život leptiraste slobode. Imala je sreću da joj je njen Hugh omogućio takav ležeran i latentan brak, uvijek joj privržen, pružao duhovnu i materijalnu potporu, a uz to nudeći velikodušno i slobodu. Nakon svih njenih neuspjelih letova, Hugo je bio ono "mekano tlo". Je li pošteno? Ako je već Hugo tako bio sretan... naša moralna prosudba je suvišna.

Mitsko biće ili žena-djevojčica-sanjalica? Padala je i dizala se lako, brišuči tragove na duši poput djeteta, težeći uvijek jednom cilju - da od svog života stvori umjetnost. Kako je sama rekla, paralelno je živjela fizičku i metafizičku stvarnost. Nije bila baš naivna, možda je znala i zažmiriti, ali ipak, vrlo oštroumna i kritična prema "prostim, beznačajnim" ljudima (dašak snobizma?), no, isto tako i prema onoj drugoj vrsti - "ljudima umotanima u celofan". 

Čitajući njene dnevnike, vrlo jasno možemo pratiti (makar da je i floskula) "ženski" i "muški" princip. Žene se, kao o danas čine moćnijima, otpornijima, jasnijih ciljeva... Žene su u njenim zapisima te koje ne stavljaju lako točku. Anais kaže da se niti jedna njena vatra nije ugasila. Ona u stvari samom "paljenju vatre" pridaje ritualni značaj.

U trenu kad je razočarana Rankom, Henryjem i Hugom, ona ne klone, ona nepogrešivo sluti novu ljubavnu vatru. I ona stiže, u vidu Gonzala Mora, peruanskog umjetnika i revolucionara, komunista - idealista. Strasno se zaljubljuju. Anais je presretna što je konačno riječ o istinskoj strasti, životnom elanu, i što ona Gonzalu ne služi kao "iskra", poticaj za stvaralaštvo, umjetnost. Neko vrijeme ovu ljubav idealizira, neprekidno vode ljubav u zanosu, Gonzalo postaje otjelovljenje njenog "sna"...

Stranice njenog dnevnika ispunjene ovim fatalnim muškarcem ispisuje drugačijim stilom. To više nije onaj, namjerno "dokumentaristički", "sirov" (užasavala se inače "metamorfoza" i umjetničkih zahvata u srž životnosti). Stil ovdje postaje pomalo nalik nadrealnom, nije riječ o struji svijesti, prije nekoj emotivnoj struji koja lebdi ponad svijesti koja autoricu zaljuljava, na poetičan i muzikalan način. Ljubavna sreća "na papiru" doduše, zna biti i pomalo dosadna, jer misao je tek jedna, kristalno jasna i čista; teško je izbjeći i doslovna i metaforička ponavljanja. Nin i inače (posve je svjesna toga) zna u dnevnicima patiti od "viškova", katkad je nepotrebno kitnjasta, no, to je i u skladu s doslovnošću prikaza emotivno proživljenog. Uvijek je i bila u dilemi: posvetiti se Dnevnicima ili fikciji, sve svjesnija da je za dnevničku prozu talentiranija.

Da se vratim na fatalnog Gonzala - i tu se ponovila sudbina "žrtvovanja" za još jedan muški ideal - komunizam. Anais na mnogim mjestima jako lijepo obrazlaže zašto je nesklona kolektivnim osjećajima, revolucijama, zašto se ne pronalazi u aktivizmu koji, kako je smatrala, guši umjetnički individualizam: 

"Zapravo radim za republikansku Španjolsku jer sam zaljubljena, a to je jedino važno... moja ženska duša se ruga svim tim imenima, svim tim muškim okupljanjima, jer vidim kroz njih, iza njih. Moja dilema se ne nalazi između komunizma, fašizma i anarhizma, nego između sna i stvarnosti."

U žarištu sveg, na prvi dojam nemirnog i promiskuitetnog Anaisinog života je njen "ples", njena "vatra" koja je obasjala mnoge, i muškarce i žene s kojima se susretala. Za njen konstantni vatreni ples između nekoliko osoba istodobno, za njen čarobni efekt kako sama veli "miješanja i prelijevanja spermi", bila je naravno potrebna i velika umješnost i lukavost u balansiranju, talent za laganje. Isplela je savršenu mrežu od laži, i uz pomoć sreće koja izgleda doista prati hrabre, plivala je u tom vrlo kompleksnom ambijentu poput ribe u vodi. Možda upravo zato što se lažući, osjećala potpuno nevinom. Upravo ta konstantna gradnja kule od laži, prilagodba suludom rasporedu, postizanje totalne ležernosti u glumljenju svima naokolo, bilo bi ono što bi većinu žena, njenog temperamenta i radoznalosti, ipak posve umorilo. Kapitulirale bi. Zanimljivo je da ju materijalne teškoće nikad nisu osobito uznemiravale - povremena neimaština, snalaženje, posudbe i prebijanje dugova, bilo joj je poput disanja, o čemu ne razmišljaš. Njen um je nastavala emocija, strast i kreativnost, a fizikalnosti su uspješno nadomještavane "metafizičkim".

 U čemu je značaj Dnevnika Anais Nin, koje je pisala redovito, preko 35 000 stranica, od 1914 (svoje jedanaeste godine) pa sve do svoje smrti (prije nešto više od 30 godina)? Osim što su vrlo vjerno svjedočanstvo jednog vremena, sa socijalno -političke strane i puno više one umjetničke (svijet stvaralaca umjetnosti), velika vrijednost je u njenoj hrabrosti da duhu ili "ženskoj emociji i strasti" da jednu kultnu dimenziju, i u tome da je, iako živeći netipično, ispred vremena, ipak dala jedan jasan portret snažne žene, žene muškog uma a ipak sazdane od krhke tvari sanja. Primjer gdje se upravo lakoćom življenja i iskrenosti prema svom vlastitom biću, uspijeva probuditi "sve svoje demone" bez kojih život nekih nije tako životan. I na kraju, činjenica da ideal druge polovice ne postoji, da savršen partner ne postoji. Da tek vlastita snaga rađa kreaciju. A one loše demone, koji pustoše, uspješno rastjeruje tek samoća u vlastitoj sobi ili duši, s odškrinutim prozorom, svjesni da se u žamor izvana stignemo bilo kad uklopiti. "To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."

Na kraju, da li je Anais bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, ili je njen život ipak bila konstantna i vrsna za nju samu, ali ipak - prilagodba muškom svijetu? U svakom slučaju se borila i bez straha palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.

"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"