RAD ANĐELA - Rudolf Štajner

Rad anđela u čovjekovu astralnom tijelu                                                    ANTROPOZOFIJA
Predavanje
Rudolf Steiner
Zurich, 9 listopada 1918, GA 182

Prevod: Monte Christo                                         

Antropozofsko shvaćanje duha ne smije biti samo teoretski pogled na svijet, već kvasac, stvarna snaga u životu. Tek kada uspijemo istražiti taj pogled na svijet tako temeljito da on stvarno u nama oživi on ispravno ispunjava svoju misiju. Jer vezujući našu dušu s ovom antropozofskom koncepcijom duha postajemo čuvari, takoreći, sasvim određenih i značajnih procesa u evoluciji čovječanstva.

Kakav god da je njihov pogled na svijet, ljudi su općenito uvjereni da misli i ideje u njemu nemaju statusa osim kao sadržaj njihovih vlastitih duša. Oni koji imaju takve poglede vjeruju da su misli i mentalne slike “ideali” koji će se utjeloviti u svijetu samo u onoj mjeri u kojoj ih čovjek uspije potvrditi svojim fizičkim djelima.

Antropozofski pristup postavlja uvjerenje da naše misli i ideje moraju naći i druge putove za ostvarenje osim puta kroz naša djela u fizičkom svijetu. Prepoznavanje ovog esencijalnog principa podrazumijeva da antropozof mora igrati svoju ulogu u promatranju znakova vremena. Mnogo toga se stalno zbiva u evoluciji svijeta; i dužnost je ljudi, posebno ljudi našeg vremena, da stječu stvarno razumijevanje o tome što se događa u evolucijskom procesu u koji su sami smješteni.

U slučaju pojedinog ljudskog bića, poznato je da treba uzeti u obzir stupanj njegova razvoja, ne samo vanjske činjenice i pojave oko njega. Mislite na to sasvim grubo na trenutak. Vanjski, fizički događaji se zbivaju oko ljudskih bića od pet, deset, dvadeset, trideset, pedeset, sedamdeset godina starosti. Ali nitko ne očekuje istu reakciju njihovih osjetila na te događaje od pet-godina-starih, deset-godina-starih, dvadeset-godina-starih, pedeset-godina-starih, sedamdeset-godina-starih! Kako se može očekivati da ljudska bića reagiraju na njihovo okruženje može se odrediti jedino uzimajući u obzir njihov stupanj razvoja. Svatko će to priznati u slučaju pojedinca.

Ali baš kao što postoje određeni stupnjevi evolucije pojedinog ljudskog bića, baš kao što se priroda njegovih snaga i sposobnosti razlikuje u djetinjstvu, srednji dobi i staroj dobi, tako se isto i snage i sposobnosti koje posjeduje čovječanstvo općenito stalno mijenjaju tijekom evolucije. Ne uzeti u obzir činjenicu da je karakter čovječanstva različit u 20-om stoljeću od onog kakav je bio 15-om stoljeću, a kamoli prije i u vrijeme Misterija na Golgoti, je spavati kroz proces svjetske evolucije. Jedna od najvećih mana, jedan od glavnih izvora odstupanja i konfuzije u našem vremenu, je ne obaziranje na to, kao i prevladavajući utisak da je moguće govoriti o čovjeku ili o čovječanstvu u terminima apstraktnih generaliziranja, da nema potrebe gledati na čovječanstvo kao da je uključeno u stalni proces evolucije.

Kako se može postići točniji uvid u ove stvari? Kao što znate, uvijek se spominjala važna faza u evoluciji čovječanstva. Grčko-latinska epoha civilizacije, u trajanju od 8-og stoljeća B.C. do približno 15-og stoljeća, bio je period razvoja duše intelekta, ili duše uma; razvoj duše svijesti (duhovne duše) teče od 15-og stoljeća. To je faktor u evoluciji čovječanstva koji se bitno tiče našeg vlastitog vremena. Vrhovna sila u ljudskoj evoluciji od 15-og stoljeća do početka trećeg milenija, je duhovna duša.

Ali kod prave duhovne znanosti nikada ne smijemo stati na generaliziranju i apstrakcijama; svugdje i u svim vremenima naša težnja mora biti dosezanje konkretnih činjenica. Apstrakcije su, u najboljem slučaju, korisne radi znatiželje u najobičnijem smislu te riječi. Ako će duhovna znanost postati pravi kvasac i esencijalna životna snaga, ozbiljnost mora prevladati znatiželju i ne smijemo stati na apstrakcijama kao što je ova o kojoj sam upravo govorio. I točno je i važno da zbog toga što živimo u epohi duhovne duše moramo u obzir uzeti njen razvoj; ali tu ne smijemo stati.

Da bi došli do jasne koncepcije ovih stvari, moramo iznad svega detaljnije razmotriti prirodu samog čovjeka. U smislu duhovne znanosti, članovi čovjekova bića, počevši odozgo nadolje, su: Ego, astralno tijelo, eteričko tijelo — kojeg sam u zadnje vrijeme također zvao tijelo formativnih snaga — i fizičko tijelo. Ego je jedini od tih članova u kojem živimo i funkcioniramo kao bića duha i duše. Ego nam je bio usađen od evolucije Zemlje i Duhova Forme koji time upravljaju. Fundamentalno govoreći, sve što ulazi u našu svijest ulazi kroz Ego. I ukoliko Ego, kako se otvara, ne bi ostao spojen — spojen preko tijela — s vanjskim svijetom, imali bi onoliko malo svijesti koliko imamo tijekom sna. Ego je taj koji nas povezuje s našim okruženjem; astralno tijelo je naslijeđe evolucije Mjeseca, eteričko tijelo evolucije Sunca, fizičko tijelo, u svojim prvim rudimentima, evolucije Saturna.

Ali ako proučavate opis ovih tijela kakav je u knjizi, Osnove tajne znanosti, shvatit ćete s kakvim je kompliciranim procesom došlo do ovog četverostruke konstitucije čovjeka. Zar nije evidentno iz činjenica navedenih u toj knjizi da su Duhovi koji pripadaju svim Hijerarhijama imali udjela u formiranju tri omotača čovjekova bića? Zar nije evidentno da je naš trostruki omotač koji se sastoji od fizičkog tijela, eteričkog tijela, astralnog tijela, iznimno kompliciran? To nije jednostavno da ta tri omotača duguju svoje porijeklo suradnji Hijerarhija; Hijerarhije još uvijek stalno rade unutar njih. I oni koji vjeruju da je čovjek samo aparat od kostiju, krvi, mesa i tako dalje, o kojem govore prirodna znanost, fiziologija, biologija i anatomija, ne razumiju njegovu prirodu.

Ako iskreno proučavamo ove omotače čovjeka, shvaćamo da duhovna Bića viših Hijerarhija mudro rade zajedno i daju smisao svemu što se odvija, bez da smo mi toga svjesni, u našim tjelesnim omotačima. Iz kratkih osnova koje sam dao u Tajnoj znanosti o suradnji koja se odvija između određenih bića Hijerarhija da bi čovjek mogao postojati, shvatili ste kako zapetljani moraju biti detalji. Pa ipak ako će se shvatiti čovjeka, također i te stvari moraju biti proučavane sve konkretnije.

U ovoj domeni je teško čak i formulirati konkretno pitanje, zbog ogromne kompleksnosti svih takvih pitanja. Pretpostavimo na trenutak da je netko pitao: Što Hijerarhija, recimo, Serafima ili Dinama (Moći) radi u čovjekovu eteričkom tijelu u godini 1918 sadašnjeg ciklusa evolucije? Jer zasigurno možemo pitati to pitanje, baš kao što možemo pitati da li sada u Luganu kiši ili ne. Ni na jedno pitanje se ne može odgovoriti samim razmišljanjem ili teoretiziranjem, već jedino konstatacijom činjenica. Baš kao što bi morali doznati, možda pomoću telegrama, da li kiši u Luganu ili ne, tako je nužno istražiti same činjenice, da bi dobili odgovor na pitanje kao što je: Koji je zadatak Duhova Mudrosti ili Trona u eteričkom tijelu čovjeka tijekom sadašnjeg ciklusa evolucije? Jedino, ova potonja vrsta pitanja je neopisivo složena i ne možemo napraviti više nego pristupiti domeni gdje se ovakvo pitanje pojavilo. Velika pažnja je posvećena da se čovjek ne vine previše visoko i postane arogantan i ohol u njegovim nastojanjima da stekne znanje o tim stvarima.

Grubo govoreći, to su kandidati najbliži nama — oni koji nas se direktno tiču — o kojima možemo dobiti jasan pogled. I takvo gledanje moramo steći, ako nećemo ostati uspavani na našim postajama evolucije čovječanstva.

Ja ću prema tome govoriti o pitanju koje je manje maglovito i nedefinirano nego pitanje o tome što Dinami ili Troni rade u našem eteričkom tijelu. Govoriti ću o drugom pitanju od neposredne važnosti za čovjeka u sadašnje vrijeme. To je pitanje: Što Anđeli — duhovna bića najbliža čovjeku — rade u čovjekovu astralnom tijelu u sadašnjem ciklusu evolucije?

Astralno tijelo je član najbliži Egu; očito, prema tome, odgovor na to pitanje nam je od vitalnog interesa. Anđeli su hijerarhija neposredno iznad same hijerarhije ljudi. Tako pitanje nije previše arogantno i vidjet ćemo kako može biti odgovoreno. Što Anđeli rade u čovjekovu astralnom tijelu u sadašnjoj epohi koja je počela u 15-om stoljeću i trajati će do početka trećeg milenija?

Što u općenitom smislu treba reći u odgovoru na takvo pitanje? Može se samo reći da duhovno istraživanje, kada je iskreno provedeno, nije stvar žongliranja s idejama ili riječima, već utire put u stvarnu sferu gdje duhovni svijet postaje primjetan ... ali na to pitanje može se, u stvari, plodonosno odgovoriti jedino u dobu same duhovne duše.

Možete misliti da ako bi ovo pitanje bilo pitano u drugim epohama, odgovor bi vjerojatno bio ono što predstoji. Ali niti u epohi atavističke vidovitosti niti u grčko-latinskoj civilizaciji ne bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje, jer su slike koje su se u čovjekovoj duši javljale iz atavističke vidovitosti činile nejasnim njegove opservacije djela Anđela u njegovu astralnom tijelu. Ništa se od toga ne bi moglo vidjeti, upravo zato jer je u sebi imao slike atavističke vidovitosti. A u grčko-latinskom periodu, misao nije bila jaka kao što je danas. Misao je ojačala kao direktna posljedica prirodne znanosti. Stoga u epohi duhovne duše ovakva pitanja mogu biti predmet svjesnog proučavanja. Plodonosnost duhovne znanosti u životu mora se pokazati činjenicom da mi ne prolazimo samo teorije već znamo kako reći stvari od britke važnosti za život.

Što anđeli rade u našem astralnom tijelu? Uvjerenje o tome što rade može nam doći tek kada smo postigli određeni stupanj vidovitosti i možemo percipirati što se stvarno zbiva u našem astralnom tijelu. Određeni stupanj barem Imaginativne spoznaje treba prema tome biti dosegnut ako će se na to pitanje odgovoriti.

Tada se otkriva da ta bića hijerarhije anđela — posebno preko njihovog rada u suglasju, premda u izvjesnom smislu svaki pojedini anđeo ima svoj zadatak u vezi sa svakim pojedinim ljudskim bićem — ta bića formiraju slike u čovjekovu astralnom tijelu. Pod vodstvom Duhova Oblika (Ekskuzija) anđeli formiraju slike. Ukoliko nismo dosegnuli nivo Imaginativne spoznaje mi ne znamo da se slike stalno formiraju u našem astralnom tijelu. One se javljaju i odlaze, ali bez njih za čovječanstvo ne bi bilo evolucije u budućnost u skladu s namjerama Duhova Oblika. Duhovi Oblika su obvezni, za početak, otkriti u slikama ono što s nama žele postići tijekom evolucije Zemlje i iza. I onda, kasnije, slike postaju stvarnost u preobraženom čovječanstvu.

Preko anđela, Duhovi Oblika već oblikuju te slike u našem astralnom tijelu. Anđeli formiraju slike u čovjekovu astralnom tijelu i te slike su dostupne mišljenju koje je postalo vidovito. Ako smo u mogućnosti proučavati te slike, postaje očito da su utkane u skladu sa sasvim određenim impulsima i principima. U njima su sadržane snage za buduću evoluciju čovječanstva. Ako gledamo anđele kako izvršavaju taj njihov rad — premda zvuči čudno, to bi trebalo izraziti na ovaj način — jasno je da imaju sasvim određeni plan za buduću konfiguraciju socijalnog života na Zemlji; njihov cilj je u astralnim tijelima ljudi izazvati takve slike koje će donijeti sasvim određene uvjete u socijalnom životu budućnosti.

Ljudi mogu zazirati od pojma da anđeli žele prizvati u njima ideale za budućnost, ali svejedno je tako. I zaista u formiranju tih slika anđeli rade na određenom principu, naime, da u budućnosti ni jedno ljudsko biće neće naći mir u uživanju sreće ako su drugi pored njega nesretni. Impuls bratstva u apsolutnom smislu, ujedinjenje ljudske rase u ispravno shvaćeno bratstvo — to će biti vodeći princip socijalnih uvjeta u fizičkoj egzistenciji.

To je jedan princip po kojem anđeli formiraju slike u čovjekovu astralnom tijelu. Ali postoji i drugi impuls u radu anđela. Anđeli u vidu imaju određeni cilj, ne samo u vezi vanjskog socijalnog života već također i sa čovjekovim životom duše. Preko slika koje ulijevaju u astralno tijelo njihov cilj je da u budućem vremenu svako ljudsko biće vidi u svakom i svim svojim drugovima skrivenu božanstvenost.

Sasvim jasno, tada, prema namjeri koja je u podlozi rada anđela, stvari će u budućnosti biti veoma različite. Niti u teoriji ni u praksi ne bi trebali gledati samo na čovjekove fizičke kvalitete, gledajući ga kao više razvijenu životinju, već svako ljudsko biće moramo suočiti s punim shvaćanjem da se u njemu otkriva nešto od božanskih temelja svijeta, otkrivajući se kroz meso i krv. Shvatiti čovjeka kao sliku otkrivenu od duhovnog svijeta, shvatiti to sa svom ozbiljnošću, svom snagom i svim uvidom u našu zapovijed — to je impuls položen od anđela u slike.

Kada je to jednom ispunjeno, biti će sasvim određena posljedica. Osnova svih religijskih osjećaja koji će se u budućnosti razviti u čovječanstvu biti će priznanje, ne samo u teoriji već u stvarnoj praksi, da je svako ljudsko biće napravljeno prema slici Božanstva. Kada to vrijeme dođe neće biti potrebe za bilo kakvom religijskom prinudom; jer će tada svaki susret jednog čovjeka s drugim sam po sebi biti prirode religijskog obreda, sakrament, i nitko neće trebati posebnu Crkvu s institucijama na fizičkom planu da podržava religijski život. Ako Crkva stvarno sebe razumije, jedan njen cilja mora biti da sama donese nepotrebno na fizički plan, kako cjelina života postaje izraz nadčulnog.

Poklanjanje čovjeku potpune slobode u religioznom životu — to leži iza impulsa, ili barem, rada anđela.

I postoji treći cilj: Napraviti za čovjeka mogućim dosegnuti Duh preko mišljenja, prijeći bezdan i preko mišljenja doživjeti stvarnost Duha.

Duhovna znanost za duh, sloboda religijskog života za dušu, bratstvo za tjelesni život — to odjekuje kao kozmička glazba kroz rad anđela u astralnim tijelima čovjeka.
Sve što je neophodno je podići našu svijest na drugi nivo i trebali bi se osjetiti premješteni na to divno radilište anđela u čovjekovu astralnom tijelu.

Mi živimo u doba duhovne duše, i u ovom dobu anđeli rade u astralnom tijelu čovjeka kao što sam opisao. Čovjek to mora postepeno razumjeti u svojoj potpuno budnoj svijesti. To je dio samog procesa ljudske evolucije. Kako se tako nešto može izraziti? Gdje trebamo tražiti ovaj rad anđela?

To još može biti otkriveno u čovjeku dok spava, u uvjetima koji prevladavaju između trenutaka padanja u san i buđenja — također i u pospanim budnim stanjima. Često sam govorio da premda su ljudi budni, oni u stvari spavaju u odnosu na najvažnije stvari u životu. I mogu vam dati ne baš obećavajuće jamstvo da svatko tko ide kroz život probuđenom sviješću danas nalazi brojna ljudska bića koja zaista spavaju. Puštaju da se događaji dogode bez da imaju i najmanjeg interesa za njih, bez zanimanja za njih ili da se vide u tim događajima na bilo koji način. Veliki svjetski događaji često prolaze pokraj ljudi baš kao što nešto što se događa u gradu prolazi pokraj spavača ... premda su ljudi očito budni. U ovakvim vremenima, dok ljudi, unatoč tome što su budni, spavaju tijekom nekih bitnih događaja, može se vidjeti kako se u njihovim astralnim tijelima — sasvim nezavisno od toga što oni žele ili ne žele znati — ovaj važan rad anđela nastavlja.

Ovakve stvari se odvijaju na način koji se nužno mora činiti zagonetan ili paradoksalan. Čovjeka bi se moglo smatrati potpuno nedostojnim ikakve vez s duhovnim svijetom. Ali istina o ovakvom čovjeku bi mogla biti da je u toj inkarnaciji on samo grozni puh koji spava kroz sve što se oko njega zbiva. Ipak jedan od korova anđela radi na njegovom astralnom tijelu na budućnosti čovječanstva. Promatranje njegova astralnog tijela pokazuje da se koristi, unatoč tim uvjetima.

Ono što je važno, međutim, je da čovjek postane svjestan ovih stvari. Duhovna duša se mora uzdići na nivo gdje je moguće prepoznati ono što se može otkriti jedino na ovaj način.
Nakon svega ovoga, razumjeti ćete me kada naglašavam da je ova epoha duhovne duše pravac prema određenom događaju, i da će — baš zato što je uključena duhovna duša — ovisiti o samom čovjeku kakve će taj događaj imati posljedice u evoluciji čovječanstva. Može doći stoljeće ranije ili stoljeće kasnije, ali je vezan uz dio evolucijskog procesa. Može ga se okarakterizirati izrekom: Čisto preko duhovne duše, čisto preko njihova svjesnog mišljenja, ljudi moraju doći do točke aktualne spoznaje što anđeli rade da bi pripremili budućnost čovječanstva. Učenja duhovne znanosti u toj domeni moraju postati praktična mudrost u životu čovječanstva — praktična, jer ljudi mogu biti uvjereni da njihovoj vlastitoj mudrosti pripada da prepoznaju ciljeve anđela, onakve kakve sam opisao.

Ali napredak ljudske rase prema slobodi je već otišao toliko da o samom čovjeku zavisi da li će prespavati taj događaj ili se suočiti s potpuno budnom sviješću. Što bi to zahtijevalo? Suočiti se s tim događajem sasvim budnom sviješću zahtijevalo bi proučavanje duhovne znanosti, što je danas moguće. Zaista ništa drugo nije potrebno. Vježbanje različitih meditacija i pažnja prema uputama danim u knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova, bila bi dodatna pomoć. Ali esencijalni korak je već poduzet kada se proučava duhovna znanost i zaista svjesno razumije. Duhovna znanost se danas može proučavati bez razvijanja vidovitih sposobnosti. Svatko to može, tko ne pregrađuje svoj put vlastitim predrasudama. I ako ljudi sve temeljitije proučavaju duhovnu znanost, ako asimiliraju njene koncepte i ideje, njihova svijest će postati tako budna da će umjesto spavanja kroz određene događaje, biti ih potpuno svjesni.

Ti događaji se mogu detaljnije karakterizirati, jer znati što radi anđeo je samo pripremni stupanj. Esencijalna stvar je da će u određeno vrijeme — zavisno, kako sam rekao, od stava koji ljudi sami usvoje to će biti ranije ili kasnije ili u najgorem slučaju uopće neće — anđeli čovječanstvu otkriti trostruku istinu.

Najprije, biti će pokazano kako će njegov originalni interes omogućiti čovjeku da razumije dublju stranu ljudske prirode. Doći će vrijeme — i ne smije proći neopaženo — kada od duhovnog svijeta ljudi prime preko svog anđela impuls koji će upaliti daleko dublji interes za svako pojedino ljudsko biće nego što smo ga skloni imati danas. Taj povećani interes za naše drugove neće se otvoriti na subjektivan, ležeran način koji bi ljudi preferirali, već će naglim poticajem određena tajna biti udahnuta ljudima s duhovne strane, naime, što je zaista drugi čovjek. S ovim mislim nešto sasvim konkretno — ne nikakvo teoretsko razmatranje. Ljudi će nešto naučiti čime će biti upaljen njihov interes za svakog pojedinca. To je jedna stvar — i to je ono što će posebno utjecati na socijalni život.

Drugo: Iz duhovnog svijeta anđeo će otkriti ljudima da, kao dodatak ostalom, Krist impuls zahtijeva potpunu slobodu u pitanjima religijskog života, da je jedino pravo Kršćanstvo ono koje čini mogućim potpunu slobodu religijskog života.

I treće: Neupitan uvid u duhovnu prirodu svijeta.

Kao što sam rekao, ovaj događaj teži da se odigra na takav način da u njemu sudjeluje duhovna duša u čovjeku. To lebdi nad evolucijom čovječanstva, jer rad anđela vodi prema tome preko slika utkanih u čovjekovo astralno tijelo. Ali neka bude istaknuto da se taj događaj koji se nadvio suprotstavlja volji čovjeka. Mnoge stvari koje bi trebale voditi do svjesnosti o tom događaju mogu biti i zaista i jesu ostavljene neriješene.

Ali kao što znate, ima i drugih bića koja rade u evoluciji svijeta, bića koje zanima skretanje čovjeka s njegovog ispravnog smjera: to su ahrimanska i luciferska bića. Ono što sam upravo rekao pripada božanskoj oporuci evolucije čovječanstva. Ako bi čovjek slijedio diktat vlastite prave prirode, ne bi sasvim propustio percipirati što anđeli otvaraju u njegovu astralnom tijelu; ali cilj luciferskih bića je razdvojiti čovjeka od uvida u rad anđela. I oni to uređuju obuzdavanjem čovjekove slobodne volje. Pokušavaju zamračiti njegovo razumijevanje o vršenju slobodne volje. Istina, oni ga žele napraviti dobrim — jer sa aspekta o kojem sada govorim, Lucifer želi da bude dobrota, duhovnost, u čovjeku — ali automatska dobrota, automatska duhovnost — bez slobodne volje. Lucifer želi da čovjek bude vođen automatski, u skladu sa savršeno dobrim principima, do vidovitosti — ali ga želi lišiti slobodne volje, otkloniti od njega mogućnost činjenja zla. Lucifer želi od čovjeka napraviti biće koje, istina, djeluje iz duha, ali djeluje kao odsjaj, kao robot, bez slobodne volje.

To je povezano s određenim specifičnim tajnama evolucije. Kao što znate, luciferska bića su zaostala na određenom stupnju evolucije i ona uvode element koji je stran normalnom procesu evolucije. Ona su duboko zainteresirana da tako vežu čovjeka da ne razvije slobodnu volju, jer oni sami nisu stekli slobodnu volju. Slobodna se volja može steći samo na Zemlji ali luciferska bića nisu željela ništa imati sa Zemljom; željela su samo Saturn-, Sunce-, Mjesec-evoluciju, i da ostanu na tim stupnjevima. U određenom smislu mrze slobodnu volju čovjeka. Njihov način djelovanja je visoko duhovan, ali je automatski — to je od velike važnosti — i žele podići čovjeka u njihove duhovne visine, napraviti ga robotom — duhovno, ali automatski duhovno, biće. Time će se u jednu ruku pojaviti opasnost da preuranjeno, prije nego je njegova duhovna duša u punoj funkciji, čovjek postane biće čije su djela ona od duhovne lutke i da spava kroz otkrivenje koje se nadvilo.

Ali i ahrimanska bića rade da zamrače to otkrivenje. Ona ne pate da naprave čovjeka posebno duhovnim, već prije da unište u njemu svijest o vlastitoj duhovnosti. Ona mu streme usaditi uvjerenje da nije ništa više osim potpuno razvijene životinje. Ahriman je u stvari učitelj par excellence materijalističkog darwinizma. On je također veliki učitelj svih onih tehničkih i praktičnih težnji u evoluciji Zemlje gdje se odbija priznati valjanost svega osim vanjskog života osjetila, gdje je jedina želja širenje tehnologije, tako da iako nešto uglađenije, ljudi trebaju zadovoljiti glad, žeđ i druge potrebe na isti način kao i životinja. Ubiti, zamračiti u čovjeku svijest da je slika božanstva — to je što ahrimanska bića teže svakakvim suptilnim znanstvenim sredstvima postići u našem dobu duhovne duše.

U ranijim epohama ne bi bilo koristi da ahrimanska bića zamrače od čovjeka istinu ovakvim teorijama. I zašto? Čak i tijekom grčko-latinskog doba, ali još i više u ranijoj epohi kada je čovjek još imao slike atavističke vidovitosti, kako je mislio bilo je potpuno nebitno: imao je svoje slike i te slike su bile prozori kroz koje je gledao u duhovni svijet. Što god je Ahriman mogao insinuirati čovjeku u vezi njegova odnosa prema životinji ne bi imalo nikakva efekta na njegov način života. Misao je po prvi puta postala zbilja snažna — mogli bi i reći, snažna u njenoj nespretnosti — u našoj petoj post-atlantskoj epohi, od 15-og stoljeća. Tek je od tada mišljenje bilo sposobno dovesti duhovnu dušu u oblast duha, ali je u isto vrijeme sprječavati da uđe u duhovni svijet. Tek sada prolazimo kroz doba kada teorija ili znanost, putem svijesti, lišavaju čovjeka njegove božanstvenosti, njegovog znanja o božanstvenosti. Tek u dobu duhovne ili duše svijesti to je moguće. Stoga ahrimanski duhovi teže širiti učenja koja zamračuju čovjekovo božansko porijeklo.

Iz ovog navođenja struja koje rade suprotno od normalne, po božjoj volji evolucije čovjeka može se zaključiti kako treba provoditi život, da ga otkrivenje koje se nadvilo ne bi našlo u stanju spavanja. Može doći do velike opasnosti i ljudi na to trebaju biti spremni. Ako nisu, umjesto događaja koji treba igrati veliku ulogu u oblikovanju buduće evolucije Zemlje, naići će velika opasnost za tu evoluciju.

Sada određena duhovna bića postižu svoj razvoj preko čovjeka koji evoluira zajedno s njima. Anđeli koji otvaraju njihove slike u ljudskom astralnom tijelu ne rade to iz zabave već da bi nešto postigli. Ali pošto taj cilj treba biti postignut u samom zemaljskom čovječanstvu, cijela stvar će postati igra ako je, dosegnuvši stupanj duhovne duše, čovjek namjerno ignorira. Postati će igra! Anđeli bi igrali igru u evoluciji čovjekova astralnog tijela! Tek kada je ta aktivnost shvaćena u samom čovječanstvu to nije igra već ozbiljna stvar.

Iz ovog možete shvatiti da je rad anđela, i unatoč svim okolnostima mora to ostati, ozbiljan. Samo zamislite kakvo bi stanje bilo iza scene egzistencije ako bi preko svoje uspavanosti čovjek mogao preokrenuti rad anđela u igru!

I što ako se to ipak dogodi? Što ako čovječanstvo na Zemlji bude istrajno u spavanju kroz velika duhovna otkrivenja u budućnosti? Ako bi se to dogodilo u odnosu na slobodu religijskog života, na primjer, ako bi ljudi spavali kroz ponavljanje Misterija na Golgoti na eteričkom planu, ponovno pojavljivanje eteričkog Krista, ili drugih stvari isto tako, tada bi anđeli trebali pokušati drugačija sredstva postizanja onog što su slike koje tkaju u astralnom tijelu ljudi trebale postići. Ako ljudi ne dopuste da se to postigne u astralnom tijelu dok su budni, anđeli bi, u tom slučaju, težili ispuniti ciljeve preko njihovih spavajućih tijela. Dakle ono što anđeli nisu mogli postići, jer su u njihovom budnom životu ljudi to prespavali, bilo bi postignuto uz pomoć fizičkog i eteričkog tijela ljudi tijekom stvarnog spavanja. Tamo bi anđeli tražili snage potrebne za ispunjenje onog što se nije moglo postići kroz ljude u njihovoj naširoko budnoj svijesti kada su duše bile unutar eteričkog i fizičkog tijela u budnom stanju. To bi bilo postignuto pomoću eteričkog i fizičkog tijela u stanju spavanja, kada je ljudsko biče koje bi trebalo biti svjesno što se događa bilo izvan tih tijela sa svojim Egom i astralnim tijelom.

Tu leži velika opasnost u dobu duhovne duše. To je ono što se još može dogoditi ako se, prije početka trećeg milenija, ljudi odbiju okrenuti duhovnom životu. Treći milenij počinje godinom 2000, tako da je malo vremena pred nama. Još bi se moglo dogoditi da cilj anđela u njihovom radu bude morao biti postignut pomoću spavajućih tijela ljudi — umjesto preko budnog čovjeka. Anđeli još mogu biti osuđeni da povuku cijeli svoj rad iz astralnog tijela i urone ga u eteričko tijelo da bi ga doveli do ispunjenja. Ali tada, u svom pravom biću, čovjek ne bi imao udjela u njemu. Trebalo bi biti izvršeno u eteričkom tijelu dok čovjek nije tamo, samo zato jer ako bi bio tamo u budnom stanju, on bi ga ometao.

Dao sam vam sada opću sliku ovih stvari. Ali što će biti posljedica ako anđeli budu morali izvršiti taj rad bez da sudjeluje sam čovjek, da ga provedu u njegovom eteričkom i fizičkom tijelu tijekom spavanja?

Posljedice za evoluciju čovječanstva bi bez sumnje bile trostruke. Najprije, nešto bi bilo izazvano u spavajućim ljudskim tijelima — dok Ego i astralno tijelo nisu bili unutar njih — i čovjek bi se s tim susreo ujutro pri buđenju ... ali tada bi to postao instinkt umjesto svjesne duhovne aktivnosti i prema tome štetno. Zaista je tako: određeno instinktivno znanje koje bi se pojavilo u ljudskoj prirodi, instinktivno znanje povezano s misterijem rođenja i začećem, sa seksualnim životom u cjelini, prijeti da postane štetno ako opasnost o kojoj sam govorio bude ostvarena. Određeni anđeli bi tada i sami pretrpjeli promjenu — promjenu o kojoj ne mogu govoriti, jer je to predmet koji pripada višim tajnama znanosti o Inicijaciji koji se još ne može otkriti. Ali ovoliko se sigurno može reći: Posljedica u evoluciji čovječanstva bila bi da bi se određeni instinkti povezani sa seksualnim životom pojavili u opasnom obliku umjesto u dobrom, pri jasnoj budnoj svijesti. Ti instinkti ne bi bili samo odstupanja već bi prešli u i oblikovali socijalni život, iznad svega bi ljude spriječili — preko onog što bi onda ušlo u njihovu krv kao posljedica seksualnog života — od ostvarivanja bratstva u bilo kojem obliku na Zemlji, i prije bi ih pobudilo na pobunu protiv toga. To bi bila stvar instinkta.

 

Dakle kritična točka leži naprijed kada se može skrenuti desno — ali to zahtijeva budnost — ili lijevo, što dopušta spavanje. Ali u tom slučaju na scenu dolaze instinkti — instinkti plašljive vrste.

I što mislite da će znanstveni eksperti reći kada takvi instinkti postanu očigledni? Reći će da je to prirodan i neizbježan razvoj u evoluciji čovječanstva. Od prirodne znanosti na ove stvari ne može biti bačeno svijetlo, jer bilo da ljudi postanu anđeli ili vragovi bila bi jednako sposobna za objašnjenje znanstvenim rezoniranjem. Znanost bi u oba slučaja rekla isto: kasnije je posljedica ranijeg ... toliko je velika i mudra interpretacija prirode u pogledu uzročnosti! Prirodna znanost bi bila potpuno slijepa za događaj o kojem sam govorio, jer ako ljudi postanu napola vragovi preko njihovih seksualnih instinkta, znanost će zapravo gledati to kao prirodnu nužnost. Znanstveno, dakle, stvar jednostavno nema objašnjenja, jer štogod se desilo, sve se od znanosti može objasniti. Činjenica je da se ove stvari mogu razumjeti jedino duhovnom, nadčulnom spoznajom. To je jedan aspekt.

Drugi aspekt je da se od takvog rada koji uključuje promjene i na samim anđelima, još jedan rezultat gomila za čovječanstvo: instinktivno znanje o određenim lijekovima — ali znanje štetne vrste!

Sve povezano s medicinom napraviti će veliki napredak u materijalističkom smislu. Ljudi će steći instinktivne uvide u medicinska svojstva određenih supstanci i određenih postupaka — i time napraviti strašnu štetu. Ali šteta će se nazivati korisnom. Bolestan čovjek će se nazivati zdravim, jer će se percipirati da primjena određenog postupka vodi do nečeg prijatnog. Ljudi će u stvari voljeti stvari koje ljudsko biće čine — u određenom smjeru — nezdravim.

Znanje o medicinskim efektima određenih procesa i postupaka biti će unaprijeđeno, ali to će voditi u vrlo štetne kanale. Jer čovjek će naučiti preko određenih instinkta, koja vrsta bolesti se može inducirati određenim supstancama i postupcima. I onda će za njega biti moguće da prouzroči ili ne prouzroči bolest, u potpunosti prema svojoj egoističnoj svrsi.

Treći rezultat će biti ovo. Čovjek će upoznati određene sile koje će mu, pomoću sasvim lakih manipulacija — dovodeći u sklad određene vibracije — omogućiti da oslobodi ogromnu mehaničku silu u svijetu. Instinktivno će na taj način shvatiti mogućnost izvršavanja određenog duhovnog vođenja i kontrole mehanicističkog principa — i cijela tehnička znanost će ploviti u napuštene vode. Ali ljudski egoizam će smatrati te napuštene vode iznimno korisne i na dobrobit.

To je, moji prijatelji, fragment konkretnog znanja o evoluciji egzistencije, fragment koncepcije života koji može biti vjerno procijenjen samo od onih koji shvaćaju da neduhovnom pogledu na život ove stvari ne mogu biti jasne. Ako se ikada ukorijeni štetan oblik medicine za čovječanstvo, ako se pojave strašna odstupanja seksualnih instinkta, ako budu štetni radovi u sferi čisto mehanicističkih sila svijeta, primjeni sila prirode pomoću duhovih snaga, neduhovna koncepcija života ne bi vidjela ni kroz jednu od tih stvari, ne bi opazila kako zastranjuju sa pravog puta ... Spavač, dok god spavanje traje, ne vidi da prilazi lopov koji će ga pokrasti; nije toga svjestan i u najboljem slučaju kasnije vidi, kada se probudi, što mu je napravljeno. Ali to bi za čovječanstvo bilo loše buđenje! Čovjek bi bio ponosan na porast njegova instinktivna znanja o određenim procesima i supstancama i doživio bi satisfakciju u povinovanju određenim odstupanjima seksualnih impulsa da bi na njih gledao kao na dokaz posebno visokog razvoja nadčovječanstva, slobodu od konvencija, širokogrudnost! U određenom smislu, ružnoća bi bila ljepota a ljepota, ružnoća. Ništa se od toga ne bi opažalo jer bi se na sve gledalo kao na prirodnu nužnost. Ali bi označilo odstupanje sa staze koja je, u prirodi samog čovječanstva, propisana za čovjekovo esencijalno biće.

Ako se stekne osjećaj kako duhovna znanost prodire i utječe na naš cjelokupan stav uma, vjerujem da se također može pojaviti i ozbiljnost potrebna za primanje ovakvih istina kakve su danas predstavljene. Iz te ozbiljnosti može potjecati ono što bi zaista trebalo potjecati iz cjelokupne duhovne znanosti: priznanje određenih dužnosti, određenih odgovornosti u životu. Kakav god da nam je položaj, što god da moramo raditi u svijetu, esencijalna stvar je gajiti mišljenje da naše ponašanje mora biti prožeto i osvijetljeno našom antropozofskom sviješću. Tada pridonosimo nečemu prema istinskom napretku čovječanstva.

Ako čovjek vjeruje da ga prava duhovna znanost, ozbiljno i dostojno vršena, može odvratiti od praktičnih i nužnih aktivnosti u životu, on je potpuno u zabludi. Prava duhovna znanost stvara budnost — buđenje u odnosu na stvari kao što su one koje sam danas predstavio. Može se pitati: Da li je budan život, dakle, stvarno štetan za spavanje? Ako izaberemo povući paralelu — naime da je uvid u duhovni svijet sam po sebi veće buđenje od običnog budnog života, baš kao što obično buđenje je buđenje iz spavanja, tada da bi slijedili usporedbu, možemo zaista postaviti pitanje: Može li budan život ikako biti štetan za spavanje?

Da — ako budan život nije ono što bi trebao biti! Ako čovjek provodi budan život onako kako ga treba provoditi, njegovo spavanje će također biti zdravo, i ako je u svom budnom životu pospanko ili lijenčina, bezbrižan ili indolentan, tada će i njegov san biti nezdrav. I isto je i u odnosu na budan život kojeg steknemo kao rezultat proučavanja duhovne znanosti. Ako nam duhovna znanost omogući da uspostavimo pravi odnos prema duhovnom svijetu, naš interes u obiteljskim činjenicama fizičkog života biti će vođen u prave kanale — baš kao što zdrav budan život donosi red i usmjerenje u spavanju.

Svatko tko gleda život, posebno u našem vlastitom dobu, mora sam biti u snu ako ne primjećuje brojne stvari. Kako su se ljudi dotjerali u njihovu ponašanju u životu, posebno tijekom zadnjih par desetljeća! Stvari su konačno došle do točke gdje sve vodeće položaje drže oni koji najviše preziru ideal, duhovno. Ljudi su se snašli da idu naprijed recitirajući o njihovom ponašanju u ovom životu sve dok čovječanstvo stvarno ne bude odvučeno u bezdan. Sada nekolicina — uglavnom instinktivno — stvarno počinju kreketati da mora doći novo doba, sa svakakvim novim idealima. Ali sve je to mnogo kreketanja. I ako će stvari doći instinktivno, bez svjesnog prodiranja u duhovnu znanost sa strane ljudi, prije će voditi u nazadak onog što treba doživjeti u budnom stanju nego u dobru tranziciju u evoluciji.

Oni koji danas drže strastvene govore ljudima riječima koje su se davno privikli čuti obično još može računati na neki aplauz. Ali ljudi se moraju naviknuti slušati drugačije riječi, drugačije načine izražavanja, ako će socijalni kozmos opet izaći iz kaosa.

Ako, u nekoj epohi, ljudi koji su trebali biti budni to ne budu i ne raspoznaju što bi se zaista trebalo dogoditi tada se zaista ništa ne događa. Umjesto toga, hoda duh prethodne epohe – kao što duhovi prošlosti danas hodaju u mnogim religijskim zajednicama, i kao što duh drevnog Rima još često posjećuje sferu jurisprudencije. U dobu duhovne duše, duhovna znanost mora ljude osloboditi upravo na takav način, mora ih voditi do percepcije duhovne činjenice: Što Anđeo radi u našem astralnom tijelu. Govoriti apstraktno o anđelima i tako dalje, može najviše biti početak; napredak traži da govorimo konkretno — što znači da u odnosu na našu vlastitu epohu nalazimo odgovor na pitanje najbliže nama. To pitanje nas najviše brine, iz jednostavnog razloga da u našem astralnom tijelu anđeo tka slike koje će odrediti našu buduću formu, i do tog određivanja će doći preko duhovne duše.

Da nemamo duhovnu dušu, ne bi bilo potrebe da se trudimo, jer bi tada drugi duhovi, druge hijerarhije sigurno nastupili da dovrše ono što anđeli tkaju. Ali pošto je naš zadatak razviti duhovnu dušu, nikakvi drugi duhovi neće nastupiti da bi rad anđela doveli do ostvarenja.
Drugi su anđeli, naravno, bili na djelu u egipatskoj epohi. Ali drugi su Duhovi zatim ušli i rad anđela je bio zamračen od čovjeka kroz vlastitu atavističku vidovitost. Njihova vidovitost je tkala veo, tamni veo nad slikama. Ali sada čovjek mora skinuti veo. Prema tome odgovara mu da ne spava kroz ono što uliveno u njegov svjesni život u epohi koja će završiti prije nego treći milenij. Izvucimo iz antropozofske duhovne znanosti ne samo učenje, već isto tako i odlučnost! To će nam dati snage da budemo budni i na oprezu. Možemo sazrjeti da budemo budno ljudsko biće obraćajući pažnju na mnoge stvari. U tom smjeru možemo započeti odmah; možemo otkriti da ni jedan dan ne prođe bez čuda u našem životu. Rečenica se može okrenuti, i također možemo reći: ako jednog dana u našem životu ne vidimo čudo, samo smo ga previdjeli. Pokušajte jedne večeri pregledati vaš život i naći ćete da za neki događaj slabe ili velike ili srednje važnosti za koji možete reći: To je došlo u moj život na zaista izvanredan način. Da bi to shvatili dovoljno je da mislite dovoljno bistro, da imate dovoljno bistru sliku okolnosti i veza u životu. Ali to se obično ne dogodi, jer se u pravilu mi ne pitamo: Što je bilo u tome što je spriječilo da se dogodi ovo ili ono?

Obično se ne brinemo oko stvari koje su bile spriječene ali koje bi, da su se dogodile, fundamentalno promijenile naš život. Iza tih stvari koje se na ovaj ili onaj način drže izvan našeg života postoji vrlo, vrlo mnogo toga što nas uči da postanemo oprezna ljudska bića. Kakve su mi se stvari mogle danas dogoditi? Ako se to pitamo svake večeri i onda mislimo o određenim pojavama koje su mogle imati ovakav ili onakav rezultat, promatranja će se spojiti s takvim pitanjima i uvesti će element budnosti u vježbu samodiscipline. To je nešto što može biti početak, i samo će voditi sve dalje, dok konačno ne istražujemo ono što je to značilo u našem životu kada smo, na primjer, željeli izaći vani, recimo, jednog jutra u deset i trideset i u zadnjem trenutku je nešto iskrsnulo i zaustavilo nas ... ozlovoljeni smo jer smo zaustavljeni, ali se ne pitamo što bi se moglo dogoditi da smo stvarno izašli kako smo planirali. Što je to što se promijenilo?

Ovdje sam već detaljnije govorio o takvim stvarima. Od opservacija negativnog u našem životu — što može, međutim, svjedočiti o mudrosti koja vodi — do opservacija anđela koji tkaju i rade u našem astralnom tijelu postoji direktan put, direktan i nepogrešiv put kojim se može kročiti.

IZVOR: Izbor predavanja Rudolfa Štajnera u prevodu Monte Christa

 

Možete pročitati još jedan zanimljiv tekst:

ANĐEO - ČOVEKOV SAPUTNIK

Preveo N. N. 

(prvi put objavljeno u časopisu „Antropozofija“, Zrenjanin 1990.)

Izvor: wortfuturis.com: