ČOVEKOVO PUTOVANJE KROZ PLANETARNE SFERE

Čovjekovo putovanje kroz planetarne sfere
i značaj znanja o Kristu

Rudolf Štajner
Hanover, 18 studeni 1912

Prevod: Monte Christo

 

Početi ćemo ovu studiju razmatranjem onog što zovemo ljudska svijest. Što je ljudska svijest? Na prvom mjestu, možemo reći da u stanju spavanja — od vremena kada navečer idemo spavati do buđenja slijedećeg jutra — nemamo svijesti. Nitko u posjedu svojih pet čula, međutim, ne sumnja da postoji dok ide spavati, i gubi svijest. Ako bi imao ovakvu sumnju držao bi krajnje nerazborito gledanje da za vrijeme spavanja sve što je proživio iščezne i mora doći u biće ponovno idućeg jutra. Svatko tko nema ovakav nerazuman pogled uvjeren je da se postojanje nastavlja za vrijeme spavanja. Svejedno, nema svijesti.

Za vrijeme spavanja mi nemamo mentalnih slika, ideja, želja, impulsa, strasti, nema boli ili patnje — jer ako bol postanje toliko intenzivna da je spavanje spriječeno, razlog je da je svijest prisutna. Svatko tko može napraviti razliku između spavanja i budnosti također može shvatiti i što je svijest. Svijest je ono što ponovo ulazi u čovjekovu dušu svako jutro kada se probudi iz spavanja. Ideje, mentalne slike, emocije, strasti, patnje, i tako dalje — sve to ujutro ponovno ulazi u dušu. Sada što je to što posebno karakterizira svijest čovjeka? Činjenica je da je sve što čovjek može imati u svojoj svijesti praćeno s doživljajem "JA". Ni jedna mentalna slika o kojoj ne možete misliti, JA to sebi predočavam; ni jedan osjećaj o kojem ne možete reći, JA osjećam; ni jedna bol o kojoj ne možete reći JA patim, ne bi bila originalni doživljaj vaše duše. Sve što doživljavate mora biti povezano, i zaista i jest, s konceptom “JA.” Ipak ste svjesni da ova veza s konceptom “JA” počinje tek u određenoj dobi u životu. U dobi otprilike od tri, kada dijete počinje doživljavati, više ne govori, “Karlo govori,” ili “Marija govori,” već “JA govorim.” Znanje o “JA” prema tome prvi puta zasvijetli u djetinjstvu. Sada se upitajmo “Kako se znanje o ‘JA’ postepeno budi u djetetu?”

Ovo pitanje pokazuje da na očito jednostavne stvari nije tako jednostavno odgovoriti, premda se može činiti da nam odgovor leži pri ruci. Kako dijete odvaja egom-ispunjene ideje i mentalne slike? Svatko tko iskreno proučava život u djetinjstvu može razumjeti kako se to događa. Jednostavno promatranje može svakog uvjeriti kako se ego-svijest razvija i postaje u djetetu jaka. Pretpostavimo da udari glavom u rub stola. Ako pobliže promotrite da je osjećaj "JA" intenziviran nakon što se to dogodi. Drugim riječima, dijete postaje svjesno sebe, došlo je bliže znanju o sebi. Naravno, ne treba uvijek doći do stvarne ozljede ili ogrebotine. Čak i kada dijete stavi ruku na nešto postoji sudar malog razmjera koji ga čini svjesnim sebe. Morati ćete zaključiti da dijete nikada ne bi razvilo ego-svijest kada ga otpor vanjskog svijeta ne bi napravio svjesnim sebe. Činjenica da postoji svijet van njega čini mogućim otkrivanje ego-svijesti, svijesti o “JA.”

U izvjesnoj točci u njegovom životu ova svijest o “JA” sviće u djetetu, ali ono što se odvija do te točke ne završava. To je jednostavno da je proces obrnut. Dijete je razvilo ego-svijest postajući svjesno da postoje objekti izvan njega. Drugim riječima, on sebe razdvaja od njih. Jednom kada se ova ego-svijest razvila ono nastavlja dolaziti u kontakt sa stvarima. Ono zaista to mora činiti stalno. Gdje se događaju sudari? Entitet koji ništa ne dodiruje ne može imati znanje o sebi, ne, barem, u svijetu u kojem živimo! Činjenica je da od trenutka kada niče ego-svijest, “JA” se sudara s vlastitom unutarnjom tjelesnošću, počinje se sudarati s vlastitim tijelom iznutra. Za ovo predočiti trebate samo misliti na dijete kako se svako jutro budi. Ego i astralno tijelo prolaze u fizičko i eteričko tijelo i ego se sudara s njima. Sada čak i ako samo uronite ruku u vodu i pomičete je uzdužno, postoji otpor gdje god je vaša ruka u kontaktu s vodom. Jednako je kada ego ujutro zaroni dolje i nalazi vlastiti unutarnji život kako igra oko njega. Za vrijeme cijelog života ego je unutar fizičkog i eteričkog tijela i sudara se s njima na svim stranama, baš kao kada zapljusnete svoju ruku u vodu i postanete svjesni vaše ruke sa svih strana. Kada se ego sruči dolje u eteričko tijelo i fizičko tijelo svugdje nailazi na otpor, i to se nastavlja kroz cijeli život. Kroz svoj život čovjek se mora sručiti dolje u fizičko i eteričko tijelo svaki puta kada se probudi. Zbog toga, događa se kontinuirani sudar između fizičkog i eteričkog tijela na jednoj strani i ega i astralnog tijela na drugoj. Posljedica je da se entiteti involvirani u sudaru troše — ego i astralno tijelo na jednoj strani, fizičko i eteričko tijelo na drugoj. Događa se upravo ista stvar kao kad postoji stalni pritisak između dva objekta. Oni habaju jedan drugog. To je proces starenja, postajanja istrošenim, koji nastupa tijekom čovjekova života, a također i razlog zašto umire kao fizičko biće.

Samo razmislite. Kada ne bi imali fizičko tijelo, ni eteričko tijelo, ne bi mogli održavati našu ego-svijest. Istina, možda bi mogli otkriti takvu svijest, ali ne bi je mogli održavati. Za to se moramo stalno sudarati s našom unutarnjom konstitucijom. Posljedica toga je iznimno važna činjenica da se razvoj našeg ega omogućen uništavanjem našeg vlastitog bića. Kada ne bi bilo sudaranja između članova našeg bića, mi ne bi mogli imati ego-svijest. Kada se postavlja pitanje, “Koja je svrha destrukcije, starenja, smrti?” odgovor mora biti da je to da bi čovjek mogao evoluirati da se ego-svijest može razviti na dodatni stupanj. Ako ne bismo mogli umrijeti, to je radikalan oblik procesa, ne bismo mogli biti istinski “čovjek.”

Ako duboko razmišljamo o implikacijama ovoga, okultizam nam može dati slijedeći odgovor. Da bi živjeli kao ljudi mi trebamo fizičko tijelo, eteričko tijelo, astralno tijelo i ego. U ljudskom životu kakav je sada, trebamo ova četiri člana. Ali ako ćemo postići ego-svijest, moramo ih uništiti. Moramo steći ove članove s vremena na vrijeme ponovo i onda ih uništiti. Stoga su neophodni mnogi ljudski životi da bi bilo moguće za ljudska tijela da budu opet iznova uništena. Time nam je omogućen razvoj na daljnje stupnjeve kao svjesnim ljudskim bićima.

Sada u našem životu na zemlji ima samo jedan član našeg bića na čijem razvoju možemo raditi u stvarnom smislu, i to je naš ego. Što to znači raditi na razvoju “JA?” Za odgovoriti na to pitanje moramo shvatiti što je to što čini taj rad neophodnim. Pretpostavimo da čovjek ide do drugog čovjeka i kaže mu, “Ti si nevaljao.” Ako to nije slučaj čovjek je rekao neistinu. Koja je posljedica za ego izustiti ovakvu neistinu? Posljedica je da je od ovog momenta vrijednost ega manja nego je bila prije nego je napravljena izjava. To je objektivna posljedica nemoralnog djela. Prije izricanja neistine naša vrijednost je veća nego poslije. Za sve vrijeme što dolazi u svim sferama, za svu vječnost vrijednost našeg ega je manja kao rezultat ovakvog djela. Ali za vrijeme života između rođenja i smrti određena sredstva su nam na raspolaganju. Uvijek se možemo ispraviti jer smo umanjili vrijednost našeg ega; možemo neistinu učiniti nevažećom. Onom koga smo nazvali nevaljalim možemo priznati, “Griješio sam; ono što sam rekao nije točno,” i tako dalje. Čineći tako obnavljamo vrijednost našeg ega i kompenziramo načinjenu štetu. U slučaju gdje je umiješan naš ego još je u našoj moći tijekom života napraviti neophodno podešavanje. Ako smo, na primjer, težili prikupiti znanje o nečemu ali smo sve o tome zaboravili, naš ego gubi vrijednost, ali ako se potrudimo možemo to prizvati u sjećanje i tako kompenzirati načinjenu štetu. Da sumiramo, možemo umanjiti vrijednost našeg ega ali je također možemo i uvećati. Tu sposobnost ispravljanja člana našeg bića, ispravljanja grešaka na takav način da unaprjeđujemo njegov razvoj, mi posjedujemo s obzirom na ego.

Čovjekova svijest se, međutim, ne proteže direktno u njegovu astralnu i eteričku prirodu, i proteže se daleko manje u njegovu fizičku prirodu. Premda se stalna destrukcija ovih članova odvija cijelim tijekom života, mi ne znamo kako da je ispravimo. Čovjek ima moć popraviti štetu načinjenu egu, podesiti moralni nedostatak ili nedostatak sjećanja, ali nema moć nad onim što se stalno uništava u njegovom astralnom, eteričkom i fizičkom tijelu. Ova tri tijela su stalno oštećena, i kako živimo na njih su stalni napadi. Mi radimo na razvoju ega, jer ako to ne radimo tijekom cijelog života između rođenja i smrti, neće biti napretka. Ne možemo raditi tako svjesno na našem astralnom, eteričkom ili fizičkom tijelu kao što radimo na razvoju našeg ega. Ipak ono što se cijelo vrijeme uništava u tim trima tijelima mora biti napravljeno dobro. U vremenu između smrti i novog rođenja moramo ponovno steći u pravoj formi — kao astralno tijelo, eteričko tijelo i fizičko tijelo — ono što smo uništili. U tom vremenu mora biti moguće ono što smo prethodno uništiti da bude popravljeno. To se može dogoditi samo ako nešto izvan naših moći radi na nama. Sasvim je očito da ako ne posjedujemo magične moći neće nam biti moguće nabaviti astralno tijelo kada smo mrtvi. Astralno tijelo mora biti kreirano za nas iz Velikog svijeta, Makrokozmosa.

Sada možemo shvatiti pitanje, “Gdje je destrukcija koju smo uzrokovali u našem astralnom tijelu popravljena?” Mi trebamo ispravno tijelo kada smo ponovno rođeni u novoj tjelesnoj egzistenciji. Gdje se u univerzumu mogu naći sile koje popravljaju astralno tijelo? Mogli bi te sile tražiti na Zemlji sa svakakvom vrstom vidovitosti, ipak ih nikada ne bi tamo našli. Kada bi potpuno ovisilo o Zemlji, čovjekovo astralno tijelo nikad se ne bi moglo popraviti. Materijalističko vjerovanje da se svi uvjeti ljudske egzistencije mogu naći na Zemlji krajnje je pogrešno. Čovjekov dom nije samo na Zemlji. Pravo promatranje života između smrti i novog rođenja otkriva da sile koje čovjek treba da bi popravio svoje astralno tijelo leže u Merkuru, Veneri, Marsu, Jupiteru, Saturnu, to jest, zvijezdama koje pripadaju planetarnom sustavu. Sile koje emaniraju od ovih nebeskih tijela sve moraju raditi na popravku našeg astralnog tijela, i ako ne dobijemo sile od tamo, ne možemo imati astralno tijelo. Što to znači? To znači da nakon smrti, a to je također slučaj i u procesu inicijacije, moramo izaći iz fizičkog tijela zajedno sa silama našeg astralnog tijela. Astralno tijelo se širi u univerzumu. Dok smo inače suženi u malu točku u univerzumu, nakon smrti naše cijelo biće se u njemu širi. Naš život između smrti i novog rođenja nije ništa drugo nego proces povlačenja sila od zvijezda koje trebamo da bi član kojeg smo uništili bio obnovljen. Dakle od zvijezda mi u stvari primamo sile koje obnavljaju naše astralno tijelo.

U domeni okultizma — koristeći riječ u pravom smislu — istraživanje je teško i puno komplikacija. Pretpostavimo da čovjek s dobrim vidom ode u neki okrug u Švicarskoj, popne se na visoku planinu i onda vam, kada opet dođe dolje, dade točan opis onog što je vidio. Možete lako zamisliti da ako opet ode u taj okrug i popne se više na istu planinu, on će opisati što je vidio iz različite točke. Kroz opise dane iz različitih točaka očito je da će se dobiti točnija i preciznija ideja o krajoliku. Sada je za ljude zgodno vjerovati da ako je netko postao vidovit, on zna sve! To nikako nije tako. U duhovnom svijetu, istraživanja uvijek trebaju biti postepena — ”malo po malo,” takoreći. Čak i u odnosu na stvari koje su istraživane s velikom točnošću, uvijek se mogu raditi nova otkrića. Tijekom zadnje dvije godine moje je zadatak bio istraživati uvjete između smrti i ponovnog rođenja čak i pobliže nego prije, i sada vam želim govoriti o onom što je nađeno u ovim nedavnim istraživanjima.

Vi ćete naravno shvatiti da je pravo razumijevanje moguće samo za one koji mogu duboko prodrijeti u ovakvu stvar, oni čija srca i umovi su spremni za ovakvo proučavanje. U jednom predavanju ne može se očekivati da će sve biti dokazano i potvrđeno. Ako se ono što je rečeno tijekom vremena strpljivo usporedi i posloži, vidjet će se da nigdje u domeni okultizma proučavanog ovdje nema ničega što se ne slaže s ostatkom.

 

U nedavnim istraživanjima života između smrti i novog rođenja uvjeti koji prevladavaju u tom periodu vrlo jasno dolaze na svijetlo. U očima duha objelodanjuje se da ljudsko biće na Zemlji između rođenja i smrti, suženo na najmanji mogući prostor, izlazi iz njega kada ostavlja svoje fizičko tijelo i širi se sve viši i više u univerzumu. Pošto je prošao kroz vrata smrti on raste stupanj po stupanj vani u planetarne sfere. Najprije, širi se do područja označenog orbitom Mjeseca; sfera naznačena pozicijom Mjeseca postaje tada njegova vanjska granica. Kada je ta točka dosegnuta, kamaloka je na kraju. Nastavljajući se širiti, on raste u sferu oblikovanu orbitom Venere. Tada kako se njegova magnituda povećava, njegova vanjska granica je označena očitim smjerom Sunca. Ovdje se ne trebamo zamarati kopernikanskom teorijom univerzuma. Trebamo samo zamisliti okolne sfere kako je bilo opisano na predavanjima u Düsseldorf-u o duhovnim hijerarhijama. Dakle kako se čovjek uzdiže u duhovne svjetove širi se u planetarni sustav, prvo u sferu Mjeseca, i konačno u najviše vanjsku sferu, onu od Saturna. Sve je ovo neophodno da bi došao u kontakt s onim silama koje su potrebne njegovom astralnom tijelu, koje se mogu primiti jedino od planetarnog sustava.

Kada se promatraju različiti pojedinci postaju očite razlike. Pretpostavimo sa nakon smrti promatramo čovjeka čije je držanje kroz život bilo moralno i koji je prema tome prenio kroz vrata smrti moralnu narav duše. Ovakvog čovjeka možemo usporediti s drugim, na primjer, koji je nosio sa sobom kroz smrt manje moralan zapis duše. To čini veliku razliku, i to postaje očito kada čovjek o kojem se radi dođe u sferu sila Merkura. Kakav oblik poprima ova razlika? Posredstvom percepcije koja mu je na raspolaganju kada je period kamaloke završen, čovjek postaje svjestan onih koji su mu u životu bili blizu i koji su mu prethodili. Da li su ta bića povezana s njim? Svakako, on ih sve sreće. Poslije smrti živi zajedno s njima, ali postoji razlika u tome kako živi zajedno s onima s kojima je bio povezan na ¸Zemlji. Razlika je određena time da li je čovjek donio sa sobom kroz smrt veću ili manju moralnu dispoziciju duše. Ako mu je u životu nedostajao osjećaj za moral, on dolazi zajedno s članovima svoje obitelji i sa svojim prijateljima, ali njegova vlastita priroda kreira vrstu barijere koja ga sprječava da dopre do ostalih bića. Čovjek sa nemoralnom dispozicijom poslije smrti postaje pustinjak, izolirano biće koje uvijek ima vrstu barijere oko sebe i ne može prodrijeti kroz nju do drugih bića u čiju sferu je prešao. Ali duša s moralnom dispozicijom, duša čije ideje su izraz pročišćene volje, postaje društven duh i nepromjenjivo nalazi mostove i veze s bićima u čijoj sferi živi. Da li smo izolirani ili društveni duhovi određuje naša moralna ili nemoralna dispozicija duše.

Sada ovo ima važne posljedice. Društveni duh, onaj koji nije zatvoren u ljusku vlastitog bića, već može imati kontakt s drugim bićima u svojoj sferi, plodonosno radi na napretku evolucije i cijelog svijeta. Nemoralan čovjek koji nakon smrti postaje pustinjak, izolirani duh, radi na destrukciji svijeta. Radi rupe, takoreći, u teksturi univerzuma razmjerno stupnju njegova nemorala i konzekventne izolacije. Efekt nemoralnih djela ovog čovjeka za njega je, mučenje; za svijet, destrukcija.

Moralna dispozicija duše je prema tome od velikog značaja već kratko nakon perioda kamaloke. Ona također određuje sudbinu za slijedeći, period Venere. Tada dolaze u razmatranje različite kategorije ideja, ideja koje je čovjek razvio tijekom života i kojima se bavi kada ulazi u duhovni svijet. Ideje i koncepcije su religioznog karaktera. Ako je religija bila veza između prijelaznog i vječnog, život duše poslije smrti u sferi Venere različit je od onog ako nije bilo te veze. Ponovno, da li smo društveni ili izolirani, pustinjački duhovi zavisi o tome da li jesmo ili nismo bili religijskih shvaćanja tijekom života na zemlji. Poslije smrti nereligiozna duša osjeća se kao zatvorena u kapsuli, zatvoru. Istina, ovakva duša je svjesna da postoje bića oko nje, ali osjeća se kao da je u zatvoru i ne može ih dosegnuti. Dakle, na primjer, članovi Monističke unije, utoliko što su iz jalove, materijalističke ideje isključili sve religijske osjećaje, neće nakon smrti biti ujedinjeni u novu zajednicu ili uniju, već će svatko od njih biti ograničen u svom vlastitom zatvoru. Naravno, ovo nije mišljeno kao napad na Monističku Uniju. To je samo stvar napraviti neku činjenicu razumljivom.

U životu na Zemlji materijalističke ideje su greške, zablude. U oblasti duha one su stvarnost. Ideje, koje ovdje na fizičkom svijetu samo imaju efekt da se zatvaramo, utamniče nas u oblasti duha, čine nas zatvorenicima vlastite astralnosti. Kroz nemoralnu koncepciju života lišavamo se sila privlačenja u sferi Merkura. Kroz nereligijsku dispoziciju duše lišavamo se sila privlačenja sfere Venere. Ne možemo povući iz te sfere sile koje trebamo; što znači da ćemo u slijedećoj inkarnaciji imati astralno tijelo koje je u određenom smislu nesavršeno.

Ovdje vidite kako se oblikuje karma, tehniku oblikovanja karme. Ovi nalazi okultnog istraživanja bacaju iznimno svijetlo na izjavu koju je dao Kant premda instinktivno. Rekao je da su dvije stvari koje su inspirirali najveće čuđenje u njemu bile zvjezdana nebesa iznad i moralni zakon unutra. Ovo su očito dvije stvari, ali u stvari to je jedno te isto. Zašto nas osjećaj veličine, strahopoštovanja, obuzima kada gledamo zvjezdana nebesa? To je zato jer bez da znamo osjećaj doma naše duše budi se u nama. Budi se osjećaj: Prije nego si došao dolje u novu inkarnaciju ti si sam bio u tim zvijezdama, i od zvijezda dolaze najveće snage koje su u tebi. Tvoj moralni zakon ti je dan kada si boravio u ovom svijetu zvijezda. Kada prakticirate samo-spoznaju možete promatrati što vam je zvjezdano nebo poklonilo između smrti i novog rođenja — najbolje i najfinije snage vaše duše. Ono što promatramo u zvjezdanim nebesima to je moralni zakon koji nam je dan od duhovnih svjetova, između smrti i novog rođenja — najbolje i najfinije snage naše duše. Ono što promatramo u zvjezdanim nebesima to je moralni zakon koji nam je dan od duhovnih svjetova, jer između smrti i novog rođenja mi živimo u tim zvjezdanim nebesima. Čovjek koji želi otkriti izvor najviših kvaliteta koje posjeduje treba kontemplirati zvjezdana nebesa s osjećajima kakvi su ovi. Onaj koji nema želje pitati bilo što, već živi svoj život u stanju tupe apatije — njemu zvijezde neće reći ništa. Ali ako se netko pita, “Kako tamo ulazi u mene ono što nikada nije povezano s mojim tjelesnim čulima?” i zatim podigne pogled na zvjezdano nebo, biti će ispunjen osjećajem poštovanja i znati će da je to sjećanje na čovjekov vječni dom. Između smrti i ponovnog rođenja mi u stvari živimo u zvjezdanim nebesima.

Pitali smo kako je naše astralno tijelo ponovno izgrađeno u duhovnom svijetu, i isto se pitanje može pitati za naše eteričko tijelo. Ovom tijelu, također, ne možemo pomoći uništavanju tijekom našeg života, i ponovno moramo od drugdje pribaviti sile koje nam omogućuju da ga ponovno izgradimo, učinimo ga podobnim izvršiti svoj posao za cijelog čovjeka tijekom života.

Bili su duga, duga vremenska razdoblja u ljudskoj evoluciji na zemlji kada čovjek uopće nije mogao pridonijeti u osiguravanju da njegovo eteričko tijelo bude opremljeno dobrim snagama u slijedećoj inkarnaciji. Tada je čovjek još imao unutar sebe naslijeđe iz vremena kada je njegova egzistencija na zemlji počela. Koliko dugo se drevna vidovitost nastavila, bile su još preostale u čovjeku snage koje kod smrti nisu bile iskorištene, rezervne snage, takoreći, pomoću kojih se eteričko tijelo moglo ponovno izgraditi. Ali u samoj esenciji ljudske evolucije leži da sve snage prolaze i moraju biti zamijenjene novima. Danas smo došli do točke kada čovjek mora sam nešto napraviti da bi njegovo eteričko tijelo moglo biti iznova izgrađeno. Sve što činimo kao rezultat naših uobičajenih moralnih ideja, kako god uzvratili religiji na zemlji, ograničeno kako može biti kod određenih ljudi, sa svim tim mi prelazimo u planetarni sustav i od tamo vučemo snage za izgradnju našeg astralnog tijela. Postoji samo jedna sfera kroz koju prolazimo bez da od nje povlačimo ove određene snage — sama sfera Sunca. Jer od sfere Sunca naše eteričko tijelo mora povući snage koje mu omogućavaju da opet bude izgrađeno.

Uvjeti u predkršćanska vremena su bili takvi da kako se čovjek penjao po fazama u duhovni svijet nosio je sa sobom dio snaga eteričkog tijela, i ove rezervne snage su mu omogućavale da povuče od Sunca ono što je trebao za izgradnju eteričkog tijela u novoj inkarnaciji. Danas se to promijenilo. Sada se sve češće događa da čovjek ostane van utjecaja snaga Sunca. Ako propusti napraviti ono što je neophodno za njegovo eteričko tijelo ispunjavajući dušu sadržajem koji može od Sunca povući snage potrebne za ponovnu izgradnju njegova eteričkog tijela, on prođe kroz sferu Sunca bez da na njega utječe.

Sada utjecaj za koji se može osjetiti da emanira od jedne određene religijske denominacije za Zemlji ne može nikada dati duši ono što je neophodno da bi bila moguća egzistencija u sferi Sunca. Ono što možemo uliti u naše eteričko tijelo, što tada trebamo da bi boravak duše u sferi Sunca mogao biti plodonosan — to može doći samo od elementa koji zajednički teče kroz sve religije čovječanstva. Što je to? Ako usporedite različite religije svijeta — i to je jedan od najznačajnijih antropozofskih zadataka studirati srž istine u različitim religijama — naći ćete da su sve religije uvijek ispravne na svoj način, ali ispravne za određeni narod, za određenu epohu. One pružaju tom narodu, toj epohi, ono što je esencijalno za taj narod i epohu da primi. U suštini stvari mi dosta znamo o onim religijama koje su mogle služiti određenom vremenu i ljudima držeći se egoistično oblika u kojem su originalno dane od izvora religioznog života.

Sada već više od deset godina studiramo religije, ali treba biti shvaćeno da jednom čovječanstvu treba biti dan impuls koji nadmašuje onaj od pojedinih religija i uključuje sve na što su one ukazivale. Kako će to biti moguće? To postaje kroz religiju u kojoj nema ni jednog traga egoizma. Vrhovna vlast ove religije leži u činjenici da ne ograničava sebe na jedan narod ili epohu. Hinduizam, na primjer, je eminentno egoistična religija, jer čovjek koji nije Hindu ne može biti primljen u nju. Ova religija je posebno prilagođena Hindu narodu, a isto vrijedi i za druge teritorijalne religije; njihova originalna veličina leži u činjenici da su bile prilagođene određenim zemaljskim uvjetima. Oni koji ne priznaju da su religije bile prilagođene određenim uvjetima, već podržavaju da su svi religijski sustavi emanirali iz jednog nediferenciranog izvora, nikad ne mogu steći pravo znanje.

Govoriti samo o jedinstvu doseže do govorenja da su sol, papar, paprika i šećer na stolu, ali mi ne razmatramo svaku stvar pojedinačno. Ono što tražimo je jedinstvo koje je izraženo u ovim različitim supstancama. Naravno, može se ovako govoriti, ali kada treba preći na praktičnu stvarnost, prikladno koristiti svaku supstancu, razlike između njih će zasigurno postati očite. Nitko tko je koristio ove supstance neće tvrditi da nisu različite, samo stavite sol ili papar umjesto šećera u vašu kavu ili čaj, i uskoro ćete znati istinu! Oni koji ne prave stvarnu razliku između različitih religija, već kažu da sve dolaze iz istog izvora, čine jednako grubu grešku.

Ako želimo znati kako živa nit ide kroz različite religije prema velikom cilju, moramo pokušati razumjeti tu nit, i studirati i vrjednovati svaku religiju za njenu određenu sferu. To je ono što smo zadnjih deset godina radili u našoj Srednje Europskoj sekciji Teozofskog društva. Započeto je otkrivanje prirode religija koja nema ništa s razlikama u čovječanstvu, već jedino s esencijalnim čovjekom kao takvim, bez razlika u boji, rasi, i tako dalje. Kakav oblik je to uzelo? Može li se zaista reći da mi imamo “nacionalnu” religiju kakva se nalazi kod Hindusa ili Židova? Ako bi mi obožavali Wotana trebali bi biti u istoj poziciji kao Hindus. Ali mi ne obožavamo Wotana. Zapad je priznao Krista, a Krist nije bio zapadnjak, već alien s obzirom na njegovu lozu. Stav prema Kristu koji je usvojio Zapad nije egoistična ili nacionalistička privrženost vjeri. S ovdje dotaknutom domenom ne možemo se, naravno, iscrpno baviti u jednom predavanju. Moguće je govoriti jedino o određenim aspektima, i jedan aspekt je da je pristup usvojen od Zapada za svoju religiju bio apsolutno neegoističan.

Vrhovna vlast Krist principa pokazana je i na drugi način, također. Mislite na kongres gdje su se okupili učeni predstavnici različitih religija s ciljem uspoređivanja različitih religijskih sustava sasvim nepristrano. Ovakvom kongresu bi želio uputiti pitanje, “Ima li ijedna religija na Zemlji u kojoj jedno te isto kazivanje znači nešto drugo ako je napravljeno s dvije različite strane?” To je upravo ono što se javlja u kršćanstvu. Krist Isus govori duboke riječi u Evanđelju kada kaže onima oko Sebe, “U svakom od vas je Božanstvo; zar vi onda niste bogovi?” On kaže s punom snagom i autoritetom, “Vi ste bogovi!” (Ivan 10:34). Krist Isus misli ovim riječima da u svakim ljudskim grudima leži iskra koja je Božanstvo. Ova iskra mora biti zapaljena da bi mogli reći, “Budite kao bogovi.” Različit i zaista upravo suprotni efekt cilj je riječi izgovorenih od Lucifera kada pristupa čovjeku da bi ga povukao dolje iz oblasti Bogova, “Biti ćete kao Bog” (Postanak 3:5) Ovdje je značenje sasvim različito. Ista izjava je dana jednom da bi se pokvarilo čovječanstvo na početku silaska u bezdan, i u drugom vremenu kao indikator za vrhovni cilj!

Potražite istu stvar u bilo kojoj drugoj denominacijskoj vjeroispovijesti, i jedna ili druga može se naći, ali nikada obje. Pobliže ispitivanje će pokazati koliko duboko značenje leži u ovih nekoliko riječi koje su upravo izgovorene. Činjenica da su ove značajne izjave postale integralni dio Kršćanstva jasno pokazuju da ono što je stvarno važno nije samo sadržaj riječi, već biće koje ih izgovara. Zašto je to tako? To je zato što Kršćanstvo radi na postizanju ispunjenja principa koji daje izraz njegovoj samoj srži, naime, da nije srodstvo samo između onih povezanih fizičkim spuštanjem, već između cijelog čovječanstva. Postoji nešto što je istinito bez obzira na rasu, nacionalnost ili vjeru, i doseže iznad svih osobina i vremenskih epoha. Kršćanstvo je tako intimno povezano s dušom čovjeka jer ono što može dati ne treba biti strano ni jednom čovjeku. To se još ne priznaje svuda u svijetu, ali ono što je istina mora na kraju prevladati.

Čovjek još nije dosegnuo stupanj shvaćanja da Budist ili Hindu ne treba odbaciti Krista. Samo promislite što bi to značilo kada bi nam neki ozbiljni mislilac bio rekao, “Vi koji ste sljedbenici Krista ne bi trebali podržavati da Ga sve denominacije i vjere mogu priznati kao njihov najviši cilj. Radeći tako dajete prednost Kristu, i nije ispravno dati takvu izjavu.”

Ako bi ovo bilo kazano, mi bi trebali odgovoriti, “Zašto to nije u redu? Zato što bi Hindu mogao također zahtijevati da se da poštovanje samo njegovim određenim doktrinama? Ne želimo nikako osuđivati te doktrine; poštujemo ih koliko i svaki Hindu. Bi li Budist opravdano rekao da ne može opravdati Krista jer toga nema ničeg u njegovim spisima? Ima li nečeg esencijalnog u tome što istina nije nađena u određenim pisanjima i spisima? Bi li Budist opravdano rekao da je protiv principa Budizma vjerovati u istinu kopernikanske teorije univerzuma, jer se ne spominje u njegovim knjigama? Što se odnosilo na kopernikansku teoriju jednako se odnosi na zaključke modernih duhovno znanstvenih istraživanja u vezi Krist-bića, naime, pošto On nema ništa s bilo kojom određenom denominacijom, Krist može biti prihvaćen od Hindu ili sljedbenika bilo koje druge religije. Oni koji odbijaju ono što duhovna znanost ima za reći o Krist impulsu u odnosu na religijske denominacije jednostavno ne razumiju kakav treba biti ispravan stav prema religiji.”

Možda jednog dana dođe vrijeme kada će biti shvaćeno da ono što mi imamo reći o prirodi Krist impulsa i njegovom odnosu prema svim religijskim denominacijama i koncepcijama svijeta govori direktno srcu i duši, kao i da stremi baviti se konzistentno s određenim fazama stvari. Nije svakome lako shvatiti da se rade napori povezivanja stvari koje mogu voditi do pravog razumijevanja Krist impulsa potrebnog čovjeku u sadašnjem ciklusu njegove egzistencije. Priznanje o vjerovanju u Krista nema u osnovi ništa s bilo kojom određenom religijom ili religijskim sustavom. Pravi Kršćanin je jednostavno onaj tko je navikao gledati svako ljudsko biće kao da nosi Krist princip u sebi, koji traži Krist princip u Kinezu, u Hinduu, ili tko god da je. U čovjeku koji priznaje svoju vjeru u Krista ustanovljeno je shvaćanje da Krist impuls nije zatvoren u jedan dio Zemlje. Zamišljati da je zatvoren bila bi potpuna zabluda. Stvarnost je da od Misterije na Golgoti, Pavlova proklamacija regiji s kojom je bio povezan bila je istinita — Krist je također umro za pogane. Čovječanstvo mora učiti razumjeti da Krist nije došao zbog jednog određenog naroda, i određene epohe, već za sve narode na Zemlji, za svih njih!

Krist je posadio sjeme svog duha u svaku ljudsku dušu, i napredak se sastoji da duša čovjeka postane toga svjesna.

U bavljenju duhovnom znanošću mi nije da samo elaboriramo teorije i gomilamo još koncepata za naše intelekte, već se mi nalazimo da bi to utjecalo na naša srca i duše. Ako se na ovaj način svijetlo razumijevanja može donijeti nad Krist impulsom, sam taj impuls će eventualno omogućiti svim ljudima da shvate duboko značenje Kristovih riječi, “Kada se dvoje ili troje nađu zajedno u Moje ime, tamo sam ja usred njih.” Oni koji rade zajedno u duhu ovoga nalaze most koji vodi od duše do duše. To je ono što će Krist impuls postići na cijeloj zemlji. Krist impuls mora konstituirati sam život naših grupa.

Okultizam otkriva da ako osjećamo nešto od stvarnosti Krist impulsa, u naše duše je prodrla snaga koja nam poslije smrti omogućava naći put kroz sferu Sunca i čini za nas mogućim primiti zdravo eteričko tijelo u slijedećoj inkarnaciji. Možemo usvojiti duhovnu znanost na pravi način jedino primajući u sebe Krist impuls s dubokim razumijevanjem. Samo to će osigurati da naše eteričko tijelo bude jako i energično kada uđemo u novu inkarnaciju. Eterička tijela će se sve više pogoršavati ako čovjek nastavi ignorirati Krista i Njegovu misiju za cijelu zemaljsku evoluciju. Kroz razumijevanje Krist bića spriječiti ćemo ovo kvarenje eteričkog tijela i poslužiti se prirodom Sunca. Trebamo postati spremni primiti snage od sfere odakle je Krist došao na Zemlju. Od dolaska Krista možemo sa sobom sa Zemlje ponijeti snage koje nas vode u sferu Sunca. Tada se možemo vratiti na Zemlju sa snagama koje će u slijedećoj inkarnaciji učiniti naše eteričko tijelo jakim. Ako ne primimo Krist impuls, naše eteričko tijelo će postati sve manje i manje sposobno povlačiti od sfere Sunca snage koje ga grade i održavaju, omogućavajući mu da radi na pravi način ovdje na Zemlji. Zemaljski život stvarno nije zavisan od teoretskog razumijevanja, već od toga da li je naše biće sve više i više prožeto efektima događaja na Golgoti. Ovo se otkriva izvornim okultnim istraživanjem.

Okultno istraživanje također pokazuje kako se možemo pripremiti za primanje fizičkog tijela. Fizičko tijelo nam je dano prema načelu Oca. To je Krist impuls koji nam omogućava poslužiti se načelom Oca u smislu riječi, “Ja i moj Otac smo jedno ” (Ivan 10:30). Krist impuls vodi nas do božanskih snaga Oca.

Koji je najbolji rezultat što se postiže duhovnim produbljenjem? Možete zamisliti nekog od vas kako nakon predavanja izlazi i kaže na vratima, “Zaboravio sam do jednu riječ!” To bi, naravno, bio ekstremni slučaj, ali to zaista ne bi bila najveća nesreća. Jer mogu zamisliti da takva osoba usprkos tome nosi osjećaje koji su rezultat onog što se ovdje čulo, čak iako smo možda sve zaboravili! Ovaj osjećaj u duši je ono što je važno. Kada slušamo riječi moramo se potpuno predati da bi naša duša bila ispunjena velikim impulsom.Kada duhovno znanje koje smo sakupili pridonese poboljšanju naših duša, tada smo stvarno nešto i postigli. Iznad svega, kada nam duhovna znanost pomaže malo bolje razumjeti naše drugove, ispunila je svoju ulogu, jer je duhovna znanost život, neposredan život. Ona nije opovrgnuta ili potvrđena sa raspravom ili logikom. To je stavljeno na kušnju i njenu vrijednost određuje sam život, i ona će se utemeljiti jer može naći ljudska bića u čije duše će biti dopušteno ući.

Što može više nadahnuti nego znati da možemo otkriti izvor našeg života između smrti i ponovnog rođenja. Možemo otkriti našu srodnost s cijelim univerzumom! Što nam može dati veću snagu za naše obveze u životu od znanja da unutar sebe nosimo snage koje se izlijevaju iz univerzuma i moramo sebe u životu tako pripremiti da te snage u nama mogu postati aktivne kada, između smrti i ponovnog rođenja, prelazimo u sfere planeta i Sunca. Onaj tko stvarno dohvaća ono što mu okultizam može otkriti o čovjekovom odnosu sa svijetom zvijezda može reći iskreno i s razumijevanjem molitvu koja bi mogla glasiti nekako ovako, “Što postajem više svjestan da sam rođen od univerzuma, dublje osjećam odgovornost da u sebi razvijem snage koje su mi dane od cijelog univerzuma, bolje ljudsko biće mogu postati.” Onaj tko zna kako izreći ovu molitvu iz dubine duše može se također i nadati da će ona u njemu postati ispunjen ideal. Može se nadati da će kroz snagu ovakve molitve zaista postati bolji i savršeniji čovjek. Dakle ono što primamo kroz pravu duhovnu znanost radi u najintimnijim dubinama našeg bića.