VLATI TRAVE - Volt Vitmen

Pjesma o samom sebi
(izabrani delovi poeme)


l

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.
Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.
Ja ležim i lagodno traćim vrijeme opažajući vlat ljetne trave.
Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga tla,
ovoga zraka,
rođen sam ovdje od roditelja rođenih ovdje od roditelja isto
tako, a i njihovi roditelji isto tako;
ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina, u potpunome
zdravlju počinjem u nadi, da neću prestati do smrti.
Vjeroispovijesti i škole još neodlučne povuku se učas,
ocijenjene na svoju pravu cijenu, ali se nikada ne zaboravljaju.
Primam u goste dobro i zlo; ja dopuštam da govori uz
ma kakvu pogibelj priroda bez smetnje s izvornom,
iskonskom energijom.
 


24

Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana,
nemirnjak, mesan, čulan, izjelac, ispilac i porodilac,
nisam sentimentalan, ne stojim povrh ljudi i žena ni po­strance od njih!
i nisam više skroman nego neskroman.
Odšarafite brave s vrata!
Sama vrata odšarafite s njihovih dovratnika!
Ko god ponižava drugoga, ponižava mene.
A što god se učini ili kaže, vraća se konačno k meni.
Kroza me zapljuskuju nadahnuća duha, kroza me struja i kažiput.
Ja izgovaram pravjekovno geslo, dajem znak Demokraciji.
Kunem se Bogom! neću prihvatiti ništa, na čemu i svi drugi
neće imati svojeg udjela uz jednake uvjete.

Kroza me prolaze mnogi odavno onijemili glasovi:
glasovi beskrajnih naraštaja zarobljenika i robova,
glasovi bolesnika i očajnika i lupeža i patuljaka,
glasovi ciklusa priprava i raštenja
i niti što spajaju zvijezde, i maternica i očeva sjemenja,
i prava onih koji stenju pod tuđom nogom,
izobličenih, banalnih, dosadnih, glupih, prezrenih,
magla u zraku, kukci što valjaju kuglice đubreta.
Kroza me ječe zabranjeni glasovi:
glasovi spolova i požude, zakoprenjeni, no ja skidam ko­prenu,
glasovi nedolični koje razbistrujem i preobražavam.
Ja ne zaklanjam usta prstima
ja mislim da utroba nije manje vrijedna od glave i srca,
općenje mi nije prostije od smrti,
ja vjerujem u meso i u požude,
vid, sluh, opip jesu čuda, a svaki dio i okrajak mene jest čudo.

Božanstven jesam iznutra i izvana, te posvećujem sve što
ja dodirnem ili me dodirne, miris je ovih pazuha
miris slađi od molitve,
a glava je viša no crkve, biblije i sve vjeroispovijesti.

Ako je obožavam nešto više od drugoga, to mora biti opseg
mojega tijela ili bilo koji njegov dio,
providni kalup mene, ti to moraš biti!
Osjenjeni rubovi i počivke, morate biti vi!
Čvrsti muževni lemešu, moraš biti ti!
Sve što doprinosi mojemu obrađivanju, to mora biti vi!
Ti moja skupocjena krvi! Ti, mliječna rijeko, blijedi oticaju
mojega života!
Grudi, koja se savijaš na druge grudi, ti to moraš biti!
Moj mozgu, to moraju biti tvoji tajni zavijuci!
Korijene vodom plakanog iđirota! bojažljiva sibirjačka
šljuko! gnijezdo s čuvanim dvojajem, vi to morate biti!
Mješovito stučeno sijeno glave, brade, mesne mišice, vi to morate biti!
Soče, koji se cijedi s javora, žilico muškog života, to vi morate biti!
Sunce, tako plemenito, to ti moraš biti!
Pare, koje obasjavate i zasjenjujete moje lice, to vi morate biti!
Vi, znojni potočići i rose, to morate biti!
Vjetri, kojima se slatkoškakljivi stidni organi trljaju o
mene, vi to morate biti!
Široka mišičava polja, grane zelenoga hrasta, zaljubljenoga
dangube na mojim vijugavim putovima, to vi imate biti!
Ruke koje sam uhvatio, lice koje sam cjelunuo, smrtnik
kojega sam ikada dodirnuo: e to vi morate biti.
Ja ludo ljubim sebe, ima me bezbroj pojedinosti, a sve je
tako dragocjeno, svaki trenutak i svaki događaj potresa me radošću.
Ne mogu reći kako se moji gležnji savijaju, ni otkuda uzrok
moje najsitnije želje,
niti uzrok prijateljstva koje iz mene istječe, niti uzrok
prijateljstva koje ja primam.
Da se ja uspinjem na moj shod, ja stanem u svrhu razmišljanja,
je li to zbiljsko;
jutrenji sjaj na mojem prozoru uvjerava me bolje
nego me­tafizika knjiga.
Promatrati svanuće dana!
Svjetalce slabi neizmjerne i prozračne sjene.
Zrak je vrlo tečan za moje nepce.

Dizanja svijeta koji se kreće bezazlenim skakutanjima,
te se šutljivo podiže, svježe preznojava,
koso odskakuje, visoko i nisko.
Nešto što ne mogu vidjeti uspravlja pohotne krakove,
mora svijetloga soka zalijevaju nebo.
Zemlja kod neba koje se približilo, dnevni čin njihova spa­janja,
izazov koji se u ovom času s istoka podiže nad moju glavu,
porugljivo bockanje: "Nego pazi, hoćeš li ti zagospodovati!"



 30

Sve istine tinjaju u svim stvarima,
one ne pospješuju svoje oslobođenje niti mu se protive,
one ne trebaju porođajnih kliješta kirurga,
meni je beznačajno važno kao i sve drugo (šta je manje,
a šta je veće od dodira?).

Logike i propovijedi nikada ne uvjeravaju,
vlaga noći prodire dublje u moju dušu.

Samo ono što se nepobitno nameće svakom čovjeku i sva­koj ženi,
jest tako;
samo ono što niko ne osporava, jest tako.
Trenutak i kapljica mene umire moj mozak.
Vjerujem da će vlažne grude postati ljubavnici i sjevovi,
a izvod izvoda je meso muškarca ili žene,
a vršak i cvijet je osjećaj koji imaju jedan za drugoga
i oni će se granati bezgranično iz te poduke, dok ne postane
svemoćna i dok nas svako i svi ne budu radovali i mi njih.

33

Prostor i vrijeme! Sada vidim da je istina što sam već nagađao,
što sam nagađao kada sam se valjao na travi,
što sam nagađao kada sam ležao samotan u krevetu,
te ponovo kada sam se šetao na žalu pod sve bljeđim zvije­zdama jutra.

Moje spone i moji balasti otpadaju, moji lakti počivaju
u jazovima mora,
ja obuhvatam sijere, moji dlanovi prekrivaju kontinente,
ja se krećem sa svojim priviđenjem.

Među četverokutnim gradskim kućama – u kolibama od panja
logoreći s drvarima,
uzduž kolosijeka kod okretaljke, uzduž suhe gudure i korita rječice,
ja plijevim moju gredicu luka, motičim redove mrkava i peršina,
kročim preko savana, krčim puteljak u šumama,
ja prospektiram, kopam zlato, urezivam stabla
novokupljenoga zemljišta da poginu;
opržen sve do gležanja od vrućega pijeska, tegleći svoj čamac
niz plitku rijeku,
gdje mi se nad glavom šeta pantera tamo-amo na grani,
gdje srndać bijesno obara lovca,
gdje čegrtuša sunča svoju mlohavu dužinu na hridi, gdje se
vidra obilno hrani ribom,
gdje aligator u svojem krutom čvorugavom oklopu spava
po­kraj otoke jezera,
gdje crni medvjed traži korijenje ili med, gdje dabar šljapka
mulj svojim repom u obliku vesla;
povrh nasada šećerne trske, povrh biljke pamuka sa žutim cvijetom,
povrh pirinča u njegovomu niskome mokrom polju,
povrh ratarske kuće sa šiljatim sljemenom, s njenom
valo­vitom nazubljenom pjenom i vitkim izlivima iz žljebova,
povrh zapadnoga persimona, povrh dugolistoga kukuruza,
povrh nježnoga lana s plavim cvijetom,
povrh sumračnoga zelenila raži, dok se povija na povjetarcu;
penjući se preko planina, verući se oprezno uzgor, hvatajući se
za niske kvrgave grane,
hodam puteljkom utrtim u travi i probijam se kroz lišće grm­lja,
gdje pucka prepelica između šuma i polja pšenice,
gdje u srpanjske večeri leži netopir, gdje se velika zlatna buba
spušta kroz tminu,
gdje potočić izvire iz korijenja staroga stabla i otječe na livadu,
gdje stoji stoka i stresa muhe drhtavim trzanjem kože,
gdje sirna vrećica visi u kuhinji, gdje se prekladi izdižu nad
ognjišnom pločom, gdje paučina visi s greda u obliku vijenaca,
gdje puckaju pomični čekići, gdje tisak vitla svoje valjke,
gdje ljudsko srce kuca s užasnim mukama pod svojim re­brima,
gdje balon sličan kruški lebdi visoko (ja i sam letim na
njemu i spokojno gledam dolje),
gdje kola s namirnicama vuku na saonama, gdje vrućina
izliježe blijedo zelena jaja u oštrom pijesku;
gdje kitova ženka pliva sa svojim mladunčetom i nikada ga ne napušta
gdje parobrod povlači za sobom dugu zastavu dima,
gdje peraja morskoga psa strši iz vode kao crni režanj,
gdje u pô izgorijeli brik plovi na nepoznatim strujama,
gdje se školjke hvataju glibave palube broda, gdje mrtvaci
trunu pod njom,
gdje ispred pukovnija nose zastavu s rojem zvijezda:
približavam se Manhattanu na njegovom dugoljastom otoku;
pod Niagarom, dok mi vodopad pada na lice poput koprene;
na pragu vrata, na uzjašnoj kladi od javorova drva pred ku­ćom,
na igralištu, ili uživam u pikniku ili u plesanju ili
u lijepoj igri base-balla;
u muškim društvima s prostačkim šalama, u podrugljivoj
raspuštenosti, u bičjim plesovima, u piću, u smijehu,
u mlinici jabukovače, gdje se sladim slatkoćom smeđe
smjese, dok srcem sok kroz slamčicu;
na ljuštenjima jabuka, gdje cjelivam svaki crveni plod koji nađem;
na smotrama, obalnim zabavama, dobrotvornim priredbama,
komušanju kukuruza, proslavi dizanja krova;
gdje se američki drozd oglašuje svojim dražesnim
grgotanjima, kikotanjima, krikovima, jecajima;
gdje stog sijena stoji u oboru, gdje su raspršane suhe pe­teljke
i gdje steona krava čeka u pojati;
gdje se bik primiče da izvrši svoju mušku zadaću,
gdje pa­stuh opasuje kobilu, gdje kokot gazi kokoš,
gdje junci brste, gdje guske gutaju svoju hranu kratkim trza­jima,
gdje se sjene zapada sunca izdužuju povrh bezgranične
i sa­motne prerije,
gdje stada bivola predstavljaju gmizavu vrevu na četvorne milje
 blizu i daleko;
gdje se kolibri blista, gdje se vrat dugovjekoga labuda
nakrivljuje i svija,
gdje galeb smijač uzlijeće uz obalu, te se smije svojim gotovo
ljudskim smijehom;
gdje se ulišta nižu na sivoj klupi u vrtu upola sakrivena u
visokom draču;
gdje jarebice grivnjašice leže u krugu na tlu s ispruženim glavama;
gdje pokopne kočije ulaze u posvođena vrata nekoga gro­bišta;
gdje zimski vuci zavijaju usred pustoši snijega
i stabala s ledenim svijećama;
gdje čaplja sa žutom krunom noću slijeće na rub močvare
i hrani se račićima,
gdje pljusak plivača i ronaca rashlađuje toplo podne,
gdje američki zrikavac svira svoju hromatičku sviralu
na orahu nad zdencem;
kroz poljica limuna i krastavaca s lišćem srebrnih žilica;
kroz solilo ili dolinu naranača ili pod čunastim borovima;
kroz gimnastičku dvoranu, kroz lokal urešen zastorima,
kroz ured ili javnu dvoranu;
ugodno mi je s domaćima, ugodno mi je sa strancima,
ugodno mi je s novima i sa starima;
ugodno mi je s nelijepom ženom kao i s krasoticom;
ugodno mi je s kvekerkinjom kada ona skine svoju
pocjelicu i počne s melodičnim pričanjem;
godi mi pjesma kora u dobro okrečenoj crkvi;
gode mi ozbiljne riječi oznojenoga metodičkoga besjednika
kojega je duboko zanijela pobožna poljska služba;
motrim dućanslke izloge na Broadwayu cijelo prijepodne, te
spljoštujem meso svojega nosa na debeloj staklenoj ploči,
a istoga poslijepodneva lutam s licem okrenutim oblacima
ili uz neku stazu ili uzduž žala;
moje miške desno i lijevo hvataju bokove dvaju prijatelja,
a ja stojim u srijedi;
vraćam se kući sa šutljivim i osmaglim momkom iz šume
(on jaše iza mene pri smiraju);
daleko od naselja proučavam trag nogu divljači ili otisak mokasina,
pružam uz krevet u bolnici limunadu nekom bolesniku u groznici;
stojim, kada se sve utiša do neke lešine u lijesu,
te je pre­gledam na svjetlosti voštanice,
plovim u svaku luku da u njoj pazarim i da pustopašim;
hitam sa suvremenom svjetinom pohlepan i nepostojan kao niko drugi;
žestok sam prema onome koga mrzim, u mojoj mahnitosti
spreman da ga probodem nožem;
samotan u ponoći u mojem dvorišnom stanu, moje su misli
odbludjele daleko od mene;
one obilaze stare brežuljke Judeje, a lijepi i dobrostivi bog
ide uz bok meni,
hrlim kroz prostor, hrlim kroz nebo i zvijezde,
hrlim među sedam satelita i širokim prstenom
i promje­rom od osamdeset tisuća milja;
hrlim s repatim meteorima, izbacujem ognjene kugle poput njih;
nosim mlađ što raste i nosi svoju vlastitu majku bremenitu
u svojem trbuhu,
te jurišam, uživam, smišljam osnove, ljubim, opominjem
na oprez, opadam i rastem, pojavljujem se i iščezavam te obilazim
danju i noću na takvim putovima.

Posjećujem voćnjake sfera i gledam na plodove,
te promatram kvintilione dozrele i kvintilione još zelene.
Letim ove letove tečne i prijemljive duše,
moja plovidba ide dublje nego dosiže dubomjer.

Opskrbljujem se materijalnim i nematerijalnim,
nikakva me straža ne može odbiti ni zakon spriječiti.

Ja usidrujem svoj brod samo na časak,
moji vjesnici neprestano odlaze ili mi donose svoje utrške.

Polazim na lov polarnih krzna i tuljana, preskačem pukotine
u ledu pomoću štapa sa željeznim šiljkom ili se hvatam
za lomne i plave mosure.

Penjem se na vrh katarke:
kasno u noći zauzimam mjesto u košari na jarbolu,
mi plovimo na arktičko more, svjetlosti ima još dosta,
kroz jasnu atmosferu ja zagledam na čudesnu ljepotu,
goleme mase leda prolaze mimo mene, a ja mimo njih,
krajolik je otvoren u svim smjerovima;
planine s bijelim vrhovima pokazuju se u daljini,
moje se maštanje okreće k njima,
mi se približujemo nekome velikom bojištu, gdje ćemo se uskoro
boriti u bitki,
mi prolazimo mimo kolosalnih predstraža tabora,
mi pro­lazimo nečujno i oprezno
ili mi ulazimo kroz predgrađa u neki prostrani i porušeni grad,
četvorine među ulicama i srušene zgrade jesu veće nego
svi živi gradovi na globusu.

Ja sam slobodni strijelac; ja noćim uz stražarske vatre na­vale,
ja tjeram vjerenika iz kreveta, a sam ostajem s vjerenicom,
ja je stežem cijelu noć uz moja stegna i usne.

Moj je glas ženski glas, krik do naslona stuba,
oni donose tijelo mojega mornara kapavo i utopljeno.

Ja razumijem velika srca junaka,
srčanost sadašnjega vremena i svih vremena,
kako je kapetan vidio natisnutu olupinu parobroda bez
kormila i smrt koja ga tjera uz i niz oluju, kako je
on oštro udarao gležnjima i nije uzmakao ni
palac i bio vjeran danima i vjeran noćima, i napisao kredom
na dasci velikim slovima: "Veselo, sokoli,
mi vas ne napuštamo!" Kako je produžio s njime i lavirao tri dana
i nije htio
popustiti,
kako je on konačno spaso momčad koja je bludjela,
kako su smršale žene izgledale u širokim haljinama kada
su ih ukrcali na čamce s ruba njihovoga pripravnoga groba,
kako su bila šutljiva nejačad s ostarjelim licima i bolesnici
koje su podizali, i neobrijani ljudi s oštrim usnicama;
a ja to gutam, to sladi, ja to veoma volim, to postaje moje.
Ja sam taj čovjek, patio sam, bio sam tu.

Prijezir i spokojnost mučenika.
Majka iz drevnosti, osuđena kao vještica, zapaljena sa
suhim drvom, dok su djeca gledala;
Progonjeni rob koji ne može stajati od trke naslanja se na
stobor, dahćući, obliven znojem,
žiganja koja bodu poput igala njegove noge i vrat, ubojna
krupna sačma i kuglice, sve ja to osjećam ili jesam.
Ja sam progonjeni rob, ja se previjam na ugriz pasa,
pakao i očaj jesu nada mnom, strijelci pucaju i opet pucaju,
ja hvatam rešetku ograde, moja krv curi prorijeđena znojem
moje kože,
ja padam na korovlje i stijenje,
jahači podbadaju svoje jogunaste konje, primiču ih k meni,
sipaju poruge na moje već zaglušene uši i udaraju me
že­stoko po glavi s korbačima.
Muke jesu jedno moje odijelo za preoblaku,
ja ne pitam ranjenika kako se osjeća, ja sam postajem ranjenik,
moje rane trnu dok se ja naslanjam na palicu i opažam.
Ja sam zgnječeni vatrogasac sa slomljenom grudnom kosti,
porušeni zidovi su me pokopali u svoje rušenje,
udisao sam vrućinu i dim, čuo sam bolne povike mojih drugova,
čuo sam daleko odzvanjanje njihovih mašklina i lopata,
oni su odstranili grede i nježno me pokupili.
Ležim u noćnom zraku u mojoj crvenoj košulji, vlada
duboki muk pozadi mene,
napokon ne osjećam bola, ležim iznuren, ali ne tako nesretan,
bijela i lijepa jesu lica oko mene, s glava su skinute kacige,
poklekla gomila blijedi na svjetlu zubalja;
udaljeni i mrtvaci uskrsavaju, oni pokazuju kao kazalo
ili se miču kao moje ruke; ja jesam i sam sat.
Ja sam stari topnik; ja pričam o bombardiranju moje tvrđe,
ja sam ponovo tu.
Opet dugo udaranje bubnjara,
opet topovi i mužari koji napadaju,
opet se mojim pozornim ušima top odaziva.
Ja sudjelujem, ja vidim i čujem cjelinu,
povike, kletve, graju, pljesak za dobro nanišanjene hice,
ambulanta koja polagano prolazi i povlači iza sebe krvavi trag,
radnici traže kvar i izvode neophodne popravke,
padanje granata kroz pocijepani krov, lepezasta rasprsnuća,
brujanje udova, glava, kamena, drva, željeza visoko u zraku.
Opet grgolje usta mojega generala na umoru, on bijesno
maše rukom, on dahće kroz grumen krvi: "Ne mislite
na me – mislite na rovove.

46

Znam da sam pobjednik vremena i prostora, i nisam nikada
bio izmjeren niti ću ikada biti izmjeren.

Skitam se na vječitom putovanju (ded poslušajte svi!).
Moje je obilježje nepromočivi kaput, čvrste cipele i štap
od­sječen u šumi.
Moj se nijedan prijatelj ne odmara na mojem naslonjaču.
Nemam naslonjača ni crkve ni filozofije.
Nikoga ne vodim stolu za ručak, u knjižnicu, u burzu.
Ali svakoga muža i svaku ženu među vama ja vodim na bre­žuljak,
moja vas lijeva steže oko pojasa,
moja desna pokazuje na krajolike kontinenta i javni drum.
Ne, ni ja ni niko drugi ne može prevaliti taj put za vas,
vi ga morate prevaliti sami.

Nije daleko, on je na dosegu,
možda ste bili jednom na njemu nakon svojega poroda, ali
se ne sjećate,
možda se on proteže posvuda na vodi i na suhu.

Uprti svoje dronjke, dragi sine, a ja ću moje, te se požurimo,
putem ćemo susreti čudesnih gradova i slobodnih naroda.

Ako se umoriš, predaj meni oba tereta, a svoju nabreklu ruku
odmori na mojemu bedru,
a u pravo vrijeme ti ćeš mi uzvratiti tu uslugu,
jer kada krenemo, nećemo nikada više mirovati.

Danas prije rasvita popeh se na neko brdo i zagledah na natisnuto nebo
i rekoh mojemu duhu: "Kada mi postanemo putnici tih pu­tanja i
uživaoci naslada i spoznaja svačega na njima,
hoćemo li onda biti umireni i zadovoljeni?"

A moj duh reče: "Ne, mi idemo na tu uzvisinu samo zato
da prođemo i da nastavimo još dalje."

Ti mi također postavljaš pitanje i ja te slušam.
Ja odgovaram da ne mogu odgovoriti, ti moraš sam naći odgovor.

Sjedni načas, dragi sine,
evo dvopeka za jelo i mlijeka za piće.
Ali čim odspavaš i presvučeš se u čisto odijelo, ja ću te
po­ljubiti oprosnim poljupcem i otvoriti vrata za tvoj izlaz odavle.
Dosta si dugo sanjao prezira dostojne sne,
sada ja ispirem mrenu s tvojih očiju,
moraš se obiknuti na blještanje svjetlosti i svakoga časa svo­jega života.

Dugo si bojažljivo gacao držeći se daske uz obalu,
sada hoću da postaneš hrabar plivač,
da skočiš u sredinu mora, da opet izroniš, da mi kimneš,

da povičeš i da sa smijehom streseš vodu iz svoje kose.



(Preveo Tin Ujević)

Volt Vitmen

LINK 1

LINK 2

LINK 3