среда, јул 27, 2011

MARIJA ČUDINA






Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol
sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta,
otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema,
plamen je crna močvara, riječ je močvarna trava koja drijema,
u polusnu nečije svijesti opet su našli umorenog čovjeka,
on mjesečinom ide, a ni mjesečine nema.
Otkuda ova žudnja kad ni žudnje više nema.
na mene pas jedan laje i kaže, svanut će,
ali kako će svanuti kad ni svanuća nema
na trotoaru što se sjeća svoje muke u slavi plahog sivila
jedna se mala kitica objesila o stup i neće da kaže tajnu
što se krije u nosiljci svijeta.
Pa otkuda onda ova svetost, kad ni svetosti više nema,
pazite zato malo novorođenčadi, glasom drhtavim što dolazi iz podzemlja
javit će se tek na kraju ova zemlja,
ali otkuda zemlja, kad ni zemlje više nema,
na ovim rubovima što se vraćaju to nitko ne zna, a uveo cvijet,
putokaz u neboder reče, sagnut ću se dok prođe vrijeme,
ne pitajući se, otkuda vrijeme kad ni vremena više nema,
ni vremena ni zlatne naslade sna među nama nema,
među nama puta nema, jer je završen tu između nas.
O strašna golotinjo užasa, penji se, penji se brže s mravima,
da barem ti budeš medu nama u času ovom kad se pitamo,
otkuda pitanje kad ni pitanja više nema.
ni riječi više među nama nema,
ni riječi, ni uzdaha, što nijemo teče niz metal i varnice vatrometa
među nama nema,
a otkuda mi kada ni nas nema,
ni nas večeras među nama nema,
nema.

Razlog, br. 3., Zagreb 1961.


***

Dok se odlazi nitko ne pita kamo se odlazi,
ali poslije će se pitati, poslije će se pitati,
poslije, poslije,
kad nostalgije procvatu iz obrnutog smisla cvijeta
što se ne daje nikome vidjeti,
poslije će se pitati sanjajući o onome, što je bilo u zoru,
što je bilo u sumraku, u duši koja samuje na žutom oknu,
sanjajući, kažem, sanjajući ovako kao što ja sanjam
između dva bolesna uzdaha i jedne besmislice svijeta.

Jest, svi koji odlaze odjednom će se pitati kao ja,
da, kažem, svi, sanjajući sjaj hostije i djetinjstva s fotografije,
i male mrave, koji viču s vrha nebodera,
sanjajući ugasle vulkane, mjesečinu, koja žudnjom vara,
sanjajući poslije svega svoju prevaru kako bludi između kiša,
kažem, svi, sanjajući jedan brod i jednu legendu o pustinji,
svi će se pitati ovako kao ja,
ne vjerujući više tajnama osmijeha, što se krije iza oltara,
ne vjerujući više bolu groba koji se iskopan nekome vraća,
ne vjerujući kao ni ti kao ni ja,
sanjajući samo žalost,
što simbolima nježnosti počinje samoubistvo,
jer ne htjede nitko da o njoj više pjeva,
al zato će se svi morati jednom pitati,
pitati zašto su otišli, pitati ovako kao ti, kao ja,
sanjajući na nekom pločniku, slikovnicu stare večeri,
i zelenu traku plijesni na bedrima i još ne vjerujući,
kao ti, kao i ja,
svi će se jednom nešto tajanstveno i dugo pitati.

Razlog, br. 3., Zagreb 1961.










2 коментара:

  1. Izuzetan izbor poezije, duhovne nauke, slika...
    Mnoštvo korisnih linkova...
    Hvala za sajt :)

    Marija Čudina na poetskom putovanju ka prarečima.
    Možda i u ovom trenutku ostavlja stihove kao tragove u svetlosti?

    ОдговориИзбриши
  2. Zahvaljujem i ja Vama na lepim rečima.

    Reči pesnika pevaju o lepoti vapaja za bezgraničnim, nalućuju muziku viših sfera, i kako reče Borhes: "Nije važna moja sreća ili moja nesreća. Ja sam pjesnik".

    Duše onih koji su prešli još nesaznatljivu granicu smrti, sigurno negde plutaju u nekom bezvremenom zajedništvu, pevajući o ljubavi za kojom su čeznuli. Njihovi tragovi verovatno postoje u nekoj svetlosti, kao što su ih ostavili i u nama, iskrenim ljubiteljima poezije.

    Nadam se da će bar delić lepota sa ovog bloga ostaviti neki trag i u Vama.

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...