SVETIONIK I LUKA - Mikhail Naimy

"Dragi saputnici, ne postoji tama. 

Postoji samo razlika u gradaciji Svetlosti koju svako od nas prima 

onoliko koliko je može razumeti i poneti." 

Bog je tvoj kapetan, jedri, Lađo moja!

Čak i ako pakao s lanca svoje bjesne furije pusti

da ih okuse i živi i mrtvi,

i zemlju u topljeno olovo pretvori, 

i svaki putokaz izbriše s neba,

Bog je tvoj kapetan, jedri, Lađo moja!

Ljubav je tvoj kompas, krstari, Lađo moja!

Od sjevera do juga, od istoka do zapada, 

i svoj kovčeg s blagom sa svima podjeli.

Na perjanici svojoj oluja neka te nosi, 

svjetlost za mornare u tami svijeta.

Ljubav je tvoj kompas, krstari, Lađo moja!

Vjera je tvoje sidro, plutaj, Lađo moja!

Ako i grom tutnjao i munja sjevala, 

i gora se tresla i raspadala u komade,

i toliko oslabilo čovjekovo srce, 

da je i sveta iskra dio zaborava,

Vjera je tvoje sidro, plutaj, Lađo moja!

***

Sretni su oni bez štapa, 

jer ti se ne spotiču.

Sretni su oni bez doma, 

jer ti su u domu svome.

Samo spoticala poput nas,

trebaju ići sa štapom.

Samo domom okovani - poput nas, 

moraju imati dom.

***

Ono zaista visoko, jednako je nisko.

Ono zaista brzo, jednako je sporo.

Ono najosetljivije, neosetljivo je.

Ono najrečitije, nemo je.

oseka i plima jesu isto more.

Najpouzdanijeg vodiča imaju oni bez vođe.

Ono veoma veliko, malo je veoma.

I onaj koji sve svoje daje, sve ima.

***

Tvrda i strma je izbočina stene.

meka i duboka je dolina praznine.

Lav i larva, 

kedar i naramak,

puž i zec, 

gušter i prepelica,

orao i krtica - 

sve u jednoj rupi.

Jedan mamac. Jedna udica.

Samo smrt može nadoknaditi.

Kako dole, tako na visini - 

da bi živeo, umri, ili, da bi umro, živi. 

(...) Čovek je bog u pelenama. Vreme je jedna pelena. Prostor je jedna pelena. Telo je jedna pelena, a isto tako i sva čula i stvari koje čulima opažamo. Majka zna isuviše dobro da pelene nisu beba. Beba, međutim, to ne zna.

Ipak je čovek isuviše svestan svojih pelena, koje se menjaju iz dana u dan i iz uzrasta u uzrast. Zato je njegova svest u stalnom kretanju, i zato njegova reč, koja je njegova izrečena svest, nikada nije jasna i nedvosmislena, i zato je njegovo razumevanje u magli, i zato je njegov život izvan ravnoteže. On je zbrka, triput zapletena.

I tako čovek preklinje za pomoć. Njegovi samrtni krici odjekuju kroz eone. Vazduh je težak njegovim jecajima. More je slano njegovim suzama. Zemlja je izbrazdana njegovim grobovima. Nebesa su zaglušena njegovim molitvama. A sve, jer još ne pozna značenje svoga Ja, koje mu je pelena na isti način kao što je beba u nj upovijena.

Govoreći: Ja, čovek Reč cepa nadvoje; njegove su pelene jedna polovina, a Božje besmrtno jastvo, ona druga. Da li čovek uistinu deli Nedeljivo? Ne dao Bog. Nema sile – čak ni Božje – koja Nedeljivo može da razdvoji? Čovekova nezrelost zamišlja tu deobu. I čovek, detešce, opasava se za boj i vodi rat s večnim Sve–Jastvom, verujući da je ono neprijatelj njegovog bića.

U toj neravnopravnoj borbi, čovek kida svoje meso na komade, i proliva svoju krv u potocima. Dok Bog, Otac–Majka, pun ljubavi motri. Jer On dobro zna, da čovek kida samo teške velove i da proliva samo gorku žuč, koji ga čine slepim za njegovo jedinstvo s onim Jednim.

To je čovekova sudbina – da se bori i krvari i klone, i da se na kraju probudi i zapuši rascep u tom Ja, svojim sopstvenim mesom i zapečati ga svojom krvlju. (...)

Smrzla se pjesma na promrzlim usnama

moje harfe.

I ledom je zarobljen san u ledom zarobljenom srcu

moje harfe.

Gjde je dah koji će otkraviti tvoju pjesmu,

O, harfo moja?

Gde je ruka koja će izbaviti san,

O harfo moja'

U tamnici Bethara.

Vjetre Prosjače, idi i isprosi mi pjesmu

lanaca

u tamnici Bethara.

Lukavi sunčevi zraci, idite i ukradite mi san

od lanaca

tamnice Bethara.

Kao nebo prostrano bijaše moga orla krilo,

i pod njime ja bijah kralj.

Sada samo skitnica i siroče sam ja,

i jedna sova mojim nebom vlada.

Jer orao moj odlete u gnjezdo daleko -

u tamnici Bethara.

 Mikhail Naimy - "Knjiga Mirdadova - Svetionik i luka"

 Mikhail Naimy rođen je u Baskinti, malom gradiću u središnjem Libanonu, smještenom na klisurama veličanstvene planine Mt Sannin koja se nadvila nad istočnim dijelom Sredozemlja. Nakon završene osnovne škole odlazi u Nazaret, u Ruski učiteljski institut koji vode ruski misionari, zatim u Poltavu u Rusiji na Teološki fakultet i, na kraju, u Washington, gdje 1916. godine diplomira liberalne umjetnosti i pravo. Iste godine seli se u New York gdje sa svojim bliskim prijateljem Khalilom Gibranom osniva pokret za obnovu arapske književnosti. Nakon Gibranove smrti i dvadeset godina boravka u Americi, Naimy se vraća u Libanon, u svoj živopisni gradić Baskintu gdje se sve do svoje smrti 1988. godine potpuno posvećuje kontemplaciji i pisanju o temama koje se tiču najdubljeg značenja života. 

Njegovo trideset i jedno djelo ubraja se u klasičnu književnost diljem arapskog govornog svijeta, a i u mnogim drugim jezičnim područjima. Na engleskom govornom području Naimy je najpoznatiji po «Knjizi Mirdadovoj» koja je sada dostupna i na velikoj većini europskih jezika. Ostala Naimyjeva djela na engleskom jeziku su: «Uspomene jednog skitnice ili Rupičasto lice», «Dok se ne sretnemo», i životopis Khalila Gibrana koji mu je u New Yorku šesnaest godina bio prijatelj i suradnik.