уторак, август 23, 2011

RAD ANĐELA - Rudolf Štajner


Rad anđela u čovjekovu astralnom tijelu                                                    ANTROPOZOFIJA
Predavanje
Rudolf Steiner
Zurich, 9 listopada 1918, GA 182

Prevod: Monte Christo                                         





Antropozofsko shvaćanje duha ne smije biti samo teoretski pogled na svijet, već kvasac, stvarna snaga u životu. Tek kada uspijemo istražiti taj pogled na svijet tako temeljito da on stvarno u nama oživi on ispravno ispunjava svoju misiju. Jer vezujući našu dušu s ovom antropozofskom koncepcijom duha postajemo čuvari, takoreći, sasvim određenih i značajnih procesa u evoluciji čovječanstva.

Kakav god da je njihov pogled na svijet, ljudi su općenito uvjereni da misli i ideje u njemu nemaju statusa osim kao sadržaj njihovih vlastitih duša. Oni koji imaju takve poglede vjeruju da su misli i mentalne slike “ideali” koji će se utjeloviti u svijetu samo u onoj mjeri u kojoj ih čovjek uspije potvrditi svojim fizičkim djelima.

Antropozofski pristup postavlja uvjerenje da naše misli i ideje moraju naći i druge putove za ostvarenje osim puta kroz naša djela u fizičkom svijetu. Prepoznavanje ovog esencijalnog principa podrazumijeva da antropozof mora igrati svoju ulogu u promatranju znakova vremena. Mnogo toga se stalno zbiva u evoluciji svijeta; i dužnost je ljudi, posebno ljudi našeg vremena, da stječu stvarno razumijevanje o tome što se događa u evolucijskom procesu u koji su sami smješteni.

U slučaju pojedinog ljudskog bića, poznato je da treba uzeti u obzir stupanj njegova razvoja, ne samo vanjske činjenice i pojave oko njega. Mislite na to sasvim grubo na trenutak. Vanjski, fizički događaji se zbivaju oko ljudskih bića od pet, deset, dvadeset, trideset, pedeset, sedamdeset godina starosti. Ali nitko ne očekuje istu reakciju njihovih osjetila na te događaje od pet-godina-starih, deset-godina-starih, dvadeset-godina-starih, pedeset-godina-starih, sedamdeset-godina-starih! Kako se može očekivati da ljudska bića reagiraju na njihovo okruženje može se odrediti jedino uzimajući u obzir njihov stupanj razvoja. Svatko će to priznati u slučaju pojedinca.

Ali baš kao što postoje određeni stupnjevi evolucije pojedinog ljudskog bića, baš kao što se priroda njegovih snaga i sposobnosti razlikuje u djetinjstvu, srednji dobi i staroj dobi, tako se isto i snage i sposobnosti koje posjeduje čovječanstvo općenito stalno mijenjaju tijekom evolucije. Ne uzeti u obzir činjenicu da je karakter čovječanstva različit u 20-om stoljeću od onog kakav je bio 15-om stoljeću, a kamoli prije i u vrijeme Misterija na Golgoti, je spavati kroz proces svjetske evolucije. Jedna od najvećih mana, jedan od glavnih izvora odstupanja i konfuzije u našem vremenu, je ne obaziranje na to, kao i prevladavajući utisak da je moguće govoriti o čovjeku ili o čovječanstvu u terminima apstraktnih generaliziranja, da nema potrebe gledati na čovječanstvo kao da je uključeno u stalni proces evolucije.

Kako se može postići točniji uvid u ove stvari? Kao što znate, uvijek se spominjala važna faza u evoluciji čovječanstva. Grčko-latinska epoha civilizacije, u trajanju od 8-og stoljeća B.C. do približno 15-og stoljeća, bio je period razvoja duše intelekta, ili duše uma; razvoj duše svijesti (duhovne duše) teče od 15-og stoljeća. To je faktor u evoluciji čovječanstva koji se bitno tiče našeg vlastitog vremena. Vrhovna sila u ljudskoj evoluciji od 15-og stoljeća do početka trećeg milenija, je duhovna duša.

Ali kod prave duhovne znanosti nikada ne smijemo stati na generaliziranju i apstrakcijama; svugdje i u svim vremenima naša težnja mora biti dosezanje konkretnih činjenica. Apstrakcije su, u najboljem slučaju, korisne radi znatiželje u najobičnijem smislu te riječi. Ako će duhovna znanost postati pravi kvasac i esencijalna životna snaga, ozbiljnost mora prevladati znatiželju i ne smijemo stati na apstrakcijama kao što je ova o kojoj sam upravo govorio. I točno je i važno da zbog toga što živimo u epohi duhovne duše moramo u obzir uzeti njen razvoj; ali tu ne smijemo stati.

Da bi došli do jasne koncepcije ovih stvari, moramo iznad svega detaljnije razmotriti prirodu samog čovjeka. U smislu duhovne znanosti, članovi čovjekova bića, počevši odozgo nadolje, su: Ego, astralno tijelo, eteričko tijelo — kojeg sam u zadnje vrijeme također zvao tijelo formativnih snaga — i fizičko tijelo. Ego je jedini od tih članova u kojem živimo i funkcioniramo kao bića duha i duše. Ego nam je bio usađen od evolucije Zemlje i Duhova Forme koji time upravljaju. Fundamentalno govoreći, sve što ulazi u našu svijest ulazi kroz Ego. I ukoliko Ego, kako se otvara, ne bi ostao spojen — spojen preko tijela — s vanjskim svijetom, imali bi onoliko malo svijesti koliko imamo tijekom sna. Ego je taj koji nas povezuje s našim okruženjem; astralno tijelo je naslijeđe evolucije Mjeseca, eteričko tijelo evolucije Sunca, fizičko tijelo, u svojim prvim rudimentima, evolucije Saturna.

Ali ako proučavate opis ovih tijela kakav je u knjizi, Osnove tajne znanosti, shvatit ćete s kakvim je kompliciranim procesom došlo do ovog četverostruke konstitucije čovjeka. Zar nije evidentno iz činjenica navedenih u toj knjizi da su Duhovi koji pripadaju svim Hijerarhijama imali udjela u formiranju tri omotača čovjekova bića? Zar nije evidentno da je naš trostruki omotač koji se sastoji od fizičkog tijela, eteričkog tijela, astralnog tijela, iznimno kompliciran? To nije jednostavno da ta tri omotača duguju svoje porijeklo suradnji Hijerarhija; Hijerarhije još uvijek stalno rade unutar njih. I oni koji vjeruju da je čovjek samo aparat od kostiju, krvi, mesa i tako dalje, o kojem govore prirodna znanost, fiziologija, biologija i anatomija, ne razumiju njegovu prirodu.

Ako iskreno proučavamo ove omotače čovjeka, shvaćamo da duhovna Bića viših Hijerarhija mudro rade zajedno i daju smisao svemu što se odvija, bez da smo mi toga svjesni, u našim tjelesnim omotačima. Iz kratkih osnova koje sam dao u Tajnoj znanosti o suradnji koja se odvija između određenih bića Hijerarhija da bi čovjek mogao postojati, shvatili ste kako zapetljani moraju biti detalji. Pa ipak ako će se shvatiti čovjeka, također i te stvari moraju biti proučavane sve konkretnije.

U ovoj domeni je teško čak i formulirati konkretno pitanje, zbog ogromne kompleksnosti svih takvih pitanja. Pretpostavimo na trenutak da je netko pitao: Što Hijerarhija, recimo, Serafima ili Dinama (Moći) radi u čovjekovu eteričkom tijelu u godini 1918 sadašnjeg ciklusa evolucije? Jer zasigurno možemo pitati to pitanje, baš kao što možemo pitati da li sada u Luganu kiši ili ne. Ni na jedno pitanje se ne može odgovoriti samim razmišljanjem ili teoretiziranjem, već jedino konstatacijom činjenica. Baš kao što bi morali doznati, možda pomoću telegrama, da li kiši u Luganu ili ne, tako je nužno istražiti same činjenice, da bi dobili odgovor na pitanje kao što je: Koji je zadatak Duhova Mudrosti ili Trona u eteričkom tijelu čovjeka tijekom sadašnjeg ciklusa evolucije? Jedino, ova potonja vrsta pitanja je neopisivo složena i ne možemo napraviti više nego pristupiti domeni gdje se ovakvo pitanje pojavilo. Velika pažnja je posvećena da se čovjek ne vine previše visoko i postane arogantan i ohol u njegovim nastojanjima da stekne znanje o tim stvarima.

Grubo govoreći, to su kandidati najbliži nama — oni koji nas se direktno tiču — o kojima možemo dobiti jasan pogled. I takvo gledanje moramo steći, ako nećemo ostati uspavani na našim postajama evolucije čovječanstva.

Ja ću prema tome govoriti o pitanju koje je manje maglovito i nedefinirano nego pitanje o tome što Dinami ili Troni rade u našem eteričkom tijelu. Govoriti ću o drugom pitanju od neposredne važnosti za čovjeka u sadašnje vrijeme. To je pitanje: Što Anđeli — duhovna bića najbliža čovjeku — rade u čovjekovu astralnom tijelu u sadašnjem ciklusu evolucije?

Astralno tijelo je član najbliži Egu; očito, prema tome, odgovor na to pitanje nam je od vitalnog interesa. Anđeli su hijerarhija neposredno iznad same hijerarhije ljudi. Tako pitanje nije previše arogantno i vidjet ćemo kako može biti odgovoreno. Što Anđeli rade u čovjekovu astralnom tijelu u sadašnjoj epohi koja je počela u 15-om stoljeću i trajati će do početka trećeg milenija?

Što u općenitom smislu treba reći u odgovoru na takvo pitanje? Može se samo reći da duhovno istraživanje, kada je iskreno provedeno, nije stvar žongliranja s idejama ili riječima, već utire put u stvarnu sferu gdje duhovni svijet postaje primjetan ... ali na to pitanje može se, u stvari, plodonosno odgovoriti jedino u dobu same duhovne duše.

Možete misliti da ako bi ovo pitanje bilo pitano u drugim epohama, odgovor bi vjerojatno bio ono što predstoji. Ali niti u epohi atavističke vidovitosti niti u grčko-latinskoj civilizaciji ne bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje, jer su slike koje su se u čovjekovoj duši javljale iz atavističke vidovitosti činile nejasnim njegove opservacije djela Anđela u njegovu astralnom tijelu. Ništa se od toga ne bi moglo vidjeti, upravo zato jer je u sebi imao slike atavističke vidovitosti. A u grčko-latinskom periodu, misao nije bila jaka kao što je danas. Misao je ojačala kao direktna posljedica prirodne znanosti. Stoga u epohi duhovne duše ovakva pitanja mogu biti predmet svjesnog proučavanja. Plodonosnost duhovne znanosti u životu mora se pokazati činjenicom da mi ne prolazimo samo teorije već znamo kako reći stvari od britke važnosti za život.

Što anđeli rade u našem astralnom tijelu? Uvjerenje o tome što rade može nam doći tek kada smo postigli određeni stupanj vidovitosti i možemo percipirati što se stvarno zbiva u našem astralnom tijelu. Određeni stupanj barem Imaginativne spoznaje treba prema tome biti dosegnut ako će se na to pitanje odgovoriti.

Tada se otkriva da ta bića hijerarhije anđela — posebno preko njihovog rada u suglasju, premda u izvjesnom smislu svaki pojedini anđeo ima svoj zadatak u vezi sa svakim pojedinim ljudskim bićem — ta bića formiraju slike u čovjekovu astralnom tijelu. Pod vodstvom Duhova Oblika (Ekskuzija) anđeli formiraju slike. Ukoliko nismo dosegnuli nivo Imaginativne spoznaje mi ne znamo da se slike stalno formiraju u našem astralnom tijelu. One se javljaju i odlaze, ali bez njih za čovječanstvo ne bi bilo evolucije u budućnost u skladu s namjerama Duhova Oblika. Duhovi Oblika su obvezni, za početak, otkriti u slikama ono što s nama žele postići tijekom evolucije Zemlje i iza. I onda, kasnije, slike postaju stvarnost u preobraženom čovječanstvu.

Preko anđela, Duhovi Oblika već oblikuju te slike u našem astralnom tijelu. Anđeli formiraju slike u čovjekovu astralnom tijelu i te slike su dostupne mišljenju koje je postalo vidovito. Ako smo u mogućnosti proučavati te slike, postaje očito da su utkane u skladu sa sasvim određenim impulsima i principima. U njima su sadržane snage za buduću evoluciju čovječanstva. Ako gledamo anđele kako izvršavaju taj njihov rad — premda zvuči čudno, to bi trebalo izraziti na ovaj način — jasno je da imaju sasvim određeni plan za buduću konfiguraciju socijalnog života na Zemlji; njihov cilj je u astralnim tijelima ljudi izazvati takve slike koje će donijeti sasvim određene uvjete u socijalnom životu budućnosti.





Ljudi mogu zazirati od pojma da anđeli žele prizvati u njima ideale za budućnost, ali svejedno je tako. I zaista u formiranju tih slika anđeli rade na određenom principu, naime, da u budućnosti ni jedno ljudsko biće neće naći mir u uživanju sreće ako su drugi pored njega nesretni. Impuls bratstva u apsolutnom smislu, ujedinjenje ljudske rase u ispravno shvaćeno bratstvo — to će biti vodeći princip socijalnih uvjeta u fizičkoj egzistenciji.

To je jedan princip po kojem anđeli formiraju slike u čovjekovu astralnom tijelu. Ali postoji i drugi impuls u radu anđela. Anđeli u vidu imaju određeni cilj, ne samo u vezi vanjskog socijalnog života već također i sa čovjekovim životom duše. Preko slika koje ulijevaju u astralno tijelo njihov cilj je da u budućem vremenu svako ljudsko biće vidi u svakom i svim svojim drugovima skrivenu božanstvenost.

Sasvim jasno, tada, prema namjeri koja je u podlozi rada anđela, stvari će u budućnosti biti veoma različite. Niti u teoriji ni u praksi ne bi trebali gledati samo na čovjekove fizičke kvalitete, gledajući ga kao više razvijenu životinju, već svako ljudsko biće moramo suočiti s punim shvaćanjem da se u njemu otkriva nešto od božanskih temelja svijeta, otkrivajući se kroz meso i krv. Shvatiti čovjeka kao sliku otkrivenu od duhovnog svijeta, shvatiti to sa svom ozbiljnošću, svom snagom i svim uvidom u našu zapovijed — to je impuls položen od anđela u slike.

Kada je to jednom ispunjeno, biti će sasvim određena posljedica. Osnova svih religijskih osjećaja koji će se u budućnosti razviti u čovječanstvu biti će priznanje, ne samo u teoriji već u stvarnoj praksi, da je svako ljudsko biće napravljeno prema slici Božanstva. Kada to vrijeme dođe neće biti potrebe za bilo kakvom religijskom prinudom; jer će tada svaki susret jednog čovjeka s drugim sam po sebi biti prirode religijskog obreda, sakrament, i nitko neće trebati posebnu Crkvu s institucijama na fizičkom planu da podržava religijski život. Ako Crkva stvarno sebe razumije, jedan njen cilja mora biti da sama donese nepotrebno na fizički plan, kako cjelina života postaje izraz nadčulnog.

Poklanjanje čovjeku potpune slobode u religioznom životu — to leži iza impulsa, ili barem, rada anđela.

I postoji treći cilj: Napraviti za čovjeka mogućim dosegnuti Duh preko mišljenja, prijeći bezdan i preko mišljenja doživjeti stvarnost Duha.

Duhovna znanost za duh, sloboda religijskog života za dušu, bratstvo za tjelesni život — to odjekuje kao kozmička glazba kroz rad anđela u astralnim tijelima čovjeka.
Sve što je neophodno je podići našu svijest na drugi nivo i trebali bi se osjetiti premješteni na to divno radilište anđela u čovjekovu astralnom tijelu.

Mi živimo u doba duhovne duše, i u ovom dobu anđeli rade u astralnom tijelu čovjeka kao što sam opisao. Čovjek to mora postepeno razumjeti u svojoj potpuno budnoj svijesti. To je dio samog procesa ljudske evolucije. Kako se tako nešto može izraziti? Gdje trebamo tražiti ovaj rad anđela?

To još može biti otkriveno u čovjeku dok spava, u uvjetima koji prevladavaju između trenutaka padanja u san i buđenja — također i u pospanim budnim stanjima. Često sam govorio da premda su ljudi budni, oni u stvari spavaju u odnosu na najvažnije stvari u životu. I mogu vam dati ne baš obećavajuće jamstvo da svatko tko ide kroz život probuđenom sviješću danas nalazi brojna ljudska bića koja zaista spavaju. Puštaju da se događaji dogode bez da imaju i najmanjeg interesa za njih, bez zanimanja za njih ili da se vide u tim događajima na bilo koji način. Veliki svjetski događaji često prolaze pokraj ljudi baš kao što nešto što se događa u gradu prolazi pokraj spavača ... premda su ljudi očito budni. U ovakvim vremenima, dok ljudi, unatoč tome što su budni, spavaju tijekom nekih bitnih događaja, može se vidjeti kako se u njihovim astralnim tijelima — sasvim nezavisno od toga što oni žele ili ne žele znati — ovaj važan rad anđela nastavlja.

Ovakve stvari se odvijaju na način koji se nužno mora činiti zagonetan ili paradoksalan. Čovjeka bi se moglo smatrati potpuno nedostojnim ikakve vez s duhovnim svijetom. Ali istina o ovakvom čovjeku bi mogla biti da je u toj inkarnaciji on samo grozni puh koji spava kroz sve što se oko njega zbiva. Ipak jedan od korova anđela radi na njegovom astralnom tijelu na budućnosti čovječanstva. Promatranje njegova astralnog tijela pokazuje da se koristi, unatoč tim uvjetima.

Ono što je važno, međutim, je da čovjek postane svjestan ovih stvari. Duhovna duša se mora uzdići na nivo gdje je moguće prepoznati ono što se može otkriti jedino na ovaj način.
Nakon svega ovoga, razumjeti ćete me kada naglašavam da je ova epoha duhovne duše pravac prema određenom događaju, i da će — baš zato što je uključena duhovna duša — ovisiti o samom čovjeku kakve će taj događaj imati posljedice u evoluciji čovječanstva. Može doći stoljeće ranije ili stoljeće kasnije, ali je vezan uz dio evolucijskog procesa. Može ga se okarakterizirati izrekom: Čisto preko duhovne duše, čisto preko njihova svjesnog mišljenja, ljudi moraju doći do točke aktualne spoznaje što anđeli rade da bi pripremili budućnost čovječanstva. Učenja duhovne znanosti u toj domeni moraju postati praktična mudrost u životu čovječanstva — praktična, jer ljudi mogu biti uvjereni da njihovoj vlastitoj mudrosti pripada da prepoznaju ciljeve anđela, onakve kakve sam opisao.

Ali napredak ljudske rase prema slobodi je već otišao toliko da o samom čovjeku zavisi da li će prespavati taj događaj ili se suočiti s potpuno budnom sviješću. Što bi to zahtijevalo? Suočiti se s tim događajem sasvim budnom sviješću zahtijevalo bi proučavanje duhovne znanosti, što je danas moguće. Zaista ništa drugo nije potrebno. Vježbanje različitih meditacija i pažnja prema uputama danim u knjizi Kako se stječu spoznaje viših svjetova, bila bi dodatna pomoć. Ali esencijalni korak je već poduzet kada se proučava duhovna znanost i zaista svjesno razumije. Duhovna znanost se danas može proučavati bez razvijanja vidovitih sposobnosti. Svatko to može, tko ne pregrađuje svoj put vlastitim predrasudama. I ako ljudi sve temeljitije proučavaju duhovnu znanost, ako asimiliraju njene koncepte i ideje, njihova svijest će postati tako budna da će umjesto spavanja kroz određene događaje, biti ih potpuno svjesni.

Ti događaji se mogu detaljnije karakterizirati, jer znati što radi anđeo je samo pripremni stupanj. Esencijalna stvar je da će u određeno vrijeme — zavisno, kako sam rekao, od stava koji ljudi sami usvoje to će biti ranije ili kasnije ili u najgorem slučaju uopće neće — anđeli čovječanstvu otkriti trostruku istinu.

Najprije, biti će pokazano kako će njegov originalni interes omogućiti čovjeku da razumije dublju stranu ljudske prirode. Doći će vrijeme — i ne smije proći neopaženo — kada od duhovnog svijeta ljudi prime preko svog anđela impuls koji će upaliti daleko dublji interes za svako pojedino ljudsko biće nego što smo ga skloni imati danas. Taj povećani interes za naše drugove neće se otvoriti na subjektivan, ležeran način koji bi ljudi preferirali, već će naglim poticajem određena tajna biti udahnuta ljudima s duhovne strane, naime, što je zaista drugi čovjek. S ovim mislim nešto sasvim konkretno — ne nikakvo teoretsko razmatranje. Ljudi će nešto naučiti čime će biti upaljen njihov interes za svakog pojedinca. To je jedna stvar — i to je ono što će posebno utjecati na socijalni život.

Drugo: Iz duhovnog svijeta anđeo će otkriti ljudima da, kao dodatak ostalom, Krist impuls zahtijeva potpunu slobodu u pitanjima religijskog života, da je jedino pravo Kršćanstvo ono koje čini mogućim potpunu slobodu religijskog života.

I treće: Neupitan uvid u duhovnu prirodu svijeta.

Kao što sam rekao, ovaj događaj teži da se odigra na takav način da u njemu sudjeluje duhovna duša u čovjeku. To lebdi nad evolucijom čovječanstva, jer rad anđela vodi prema tome preko slika utkanih u čovjekovo astralno tijelo. Ali neka bude istaknuto da se taj događaj koji se nadvio suprotstavlja volji čovjeka. Mnoge stvari koje bi trebale voditi do svjesnosti o tom događaju mogu biti i zaista i jesu ostavljene neriješene.

Ali kao što znate, ima i drugih bića koja rade u evoluciji svijeta, bića koje zanima skretanje čovjeka s njegovog ispravnog smjera: to su ahrimanska i luciferska bića. Ono što sam upravo rekao pripada božanskoj oporuci evolucije čovječanstva. Ako bi čovjek slijedio diktat vlastite prave prirode, ne bi sasvim propustio percipirati što anđeli otvaraju u njegovu astralnom tijelu; ali cilj luciferskih bića je razdvojiti čovjeka od uvida u rad anđela. I oni to uređuju obuzdavanjem čovjekove slobodne volje. Pokušavaju zamračiti njegovo razumijevanje o vršenju slobodne volje. Istina, oni ga žele napraviti dobrim — jer sa aspekta o kojem sada govorim, Lucifer želi da bude dobrota, duhovnost, u čovjeku — ali automatska dobrota, automatska duhovnost — bez slobodne volje. Lucifer želi da čovjek bude vođen automatski, u skladu sa savršeno dobrim principima, do vidovitosti — ali ga želi lišiti slobodne volje, otkloniti od njega mogućnost činjenja zla. Lucifer želi od čovjeka napraviti biće koje, istina, djeluje iz duha, ali djeluje kao odsjaj, kao robot, bez slobodne volje.

To je povezano s određenim specifičnim tajnama evolucije. Kao što znate, luciferska bića su zaostala na određenom stupnju evolucije i ona uvode element koji je stran normalnom procesu evolucije. Ona su duboko zainteresirana da tako vežu čovjeka da ne razvije slobodnu volju, jer oni sami nisu stekli slobodnu volju. Slobodna se volja može steći samo na Zemlji ali luciferska bića nisu željela ništa imati sa Zemljom; željela su samo Saturn-, Sunce-, Mjesec-evoluciju, i da ostanu na tim stupnjevima. U određenom smislu mrze slobodnu volju čovjeka. Njihov način djelovanja je visoko duhovan, ali je automatski — to je od velike važnosti — i žele podići čovjeka u njihove duhovne visine, napraviti ga robotom — duhovno, ali automatski duhovno, biće. Time će se u jednu ruku pojaviti opasnost da preuranjeno, prije nego je njegova duhovna duša u punoj funkciji, čovjek postane biće čije su djela ona od duhovne lutke i da spava kroz otkrivenje koje se nadvilo.

Ali i ahrimanska bića rade da zamrače to otkrivenje. Ona ne pate da naprave čovjeka posebno duhovnim, već prije da unište u njemu svijest o vlastitoj duhovnosti. Ona mu streme usaditi uvjerenje da nije ništa više osim potpuno razvijene životinje. Ahriman je u stvari učitelj par excellence materijalističkog darwinizma. On je također veliki učitelj svih onih tehničkih i praktičnih težnji u evoluciji Zemlje gdje se odbija priznati valjanost svega osim vanjskog života osjetila, gdje je jedina želja širenje tehnologije, tako da iako nešto uglađenije, ljudi trebaju zadovoljiti glad, žeđ i druge potrebe na isti način kao i životinja. Ubiti, zamračiti u čovjeku svijest da je slika božanstva — to je što ahrimanska bića teže svakakvim suptilnim znanstvenim sredstvima postići u našem dobu duhovne duše.





U ranijim epohama ne bi bilo koristi da ahrimanska bića zamrače od čovjeka istinu ovakvim teorijama. I zašto? Čak i tijekom grčko-latinskog doba, ali još i više u ranijoj epohi kada je čovjek još imao slike atavističke vidovitosti, kako je mislio bilo je potpuno nebitno: imao je svoje slike i te slike su bile prozori kroz koje je gledao u duhovni svijet. Što god je Ahriman mogao insinuirati čovjeku u vezi njegova odnosa prema životinji ne bi imalo nikakva efekta na njegov način života. Misao je po prvi puta postala zbilja snažna — mogli bi i reći, snažna u njenoj nespretnosti — u našoj petoj post-atlantskoj epohi, od 15-og stoljeća. Tek je od tada mišljenje bilo sposobno dovesti duhovnu dušu u oblast duha, ali je u isto vrijeme sprječavati da uđe u duhovni svijet. Tek sada prolazimo kroz doba kada teorija ili znanost, putem svijesti, lišavaju čovjeka njegove božanstvenosti, njegovog znanja o božanstvenosti. Tek u dobu duhovne ili duše svijesti to je moguće. Stoga ahrimanski duhovi teže širiti učenja koja zamračuju čovjekovo božansko porijeklo.

Iz ovog navođenja struja koje rade suprotno od normalne, po božjoj volji evolucije čovjeka može se zaključiti kako treba provoditi život, da ga otkrivenje koje se nadvilo ne bi našlo u stanju spavanja. Može doći do velike opasnosti i ljudi na to trebaju biti spremni. Ako nisu, umjesto događaja koji treba igrati veliku ulogu u oblikovanju buduće evolucije Zemlje, naići će velika opasnost za tu evoluciju.

Sada određena duhovna bića postižu svoj razvoj preko čovjeka koji evoluira zajedno s njima. Anđeli koji otvaraju njihove slike u ljudskom astralnom tijelu ne rade to iz zabave već da bi nešto postigli. Ali pošto taj cilj treba biti postignut u samom zemaljskom čovječanstvu, cijela stvar će postati igra ako je, dosegnuvši stupanj duhovne duše, čovjek namjerno ignorira. Postati će igra! Anđeli bi igrali igru u evoluciji čovjekova astralnog tijela! Tek kada je ta aktivnost shvaćena u samom čovječanstvu to nije igra već ozbiljna stvar.

Iz ovog možete shvatiti da je rad anđela, i unatoč svim okolnostima mora to ostati, ozbiljan. Samo zamislite kakvo bi stanje bilo iza scene egzistencije ako bi preko svoje uspavanosti čovjek mogao preokrenuti rad anđela u igru!

I što ako se to ipak dogodi? Što ako čovječanstvo na Zemlji bude istrajno u spavanju kroz velika duhovna otkrivenja u budućnosti? Ako bi se to dogodilo u odnosu na slobodu religijskog života, na primjer, ako bi ljudi spavali kroz ponavljanje Misterija na Golgoti na eteričkom planu, ponovno pojavljivanje eteričkog Krista, ili drugih stvari isto tako, tada bi anđeli trebali pokušati drugačija sredstva postizanja onog što su slike koje tkaju u astralnom tijelu ljudi trebale postići. Ako ljudi ne dopuste da se to postigne u astralnom tijelu dok su budni, anđeli bi, u tom slučaju, težili ispuniti ciljeve preko njihovih spavajućih tijela. Dakle ono što anđeli nisu mogli postići, jer su u njihovom budnom životu ljudi to prespavali, bilo bi postignuto uz pomoć fizičkog i eteričkog tijela ljudi tijekom stvarnog spavanja. Tamo bi anđeli tražili snage potrebne za ispunjenje onog što se nije moglo postići kroz ljude u njihovoj naširoko budnoj svijesti kada su duše bile unutar eteričkog i fizičkog tijela u budnom stanju. To bi bilo postignuto pomoću eteričkog i fizičkog tijela u stanju spavanja, kada je ljudsko biče koje bi trebalo biti svjesno što se događa bilo izvan tih tijela sa svojim Egom i astralnim tijelom.

Tu leži velika opasnost u dobu duhovne duše. To je ono što se još može dogoditi ako se, prije početka trećeg milenija, ljudi odbiju okrenuti duhovnom životu. Treći milenij počinje godinom 2000, tako da je malo vremena pred nama. Još bi se moglo dogoditi da cilj anđela u njihovom radu bude morao biti postignut pomoću spavajućih tijela ljudi — umjesto preko budnog čovjeka. Anđeli još mogu biti osuđeni da povuku cijeli svoj rad iz astralnog tijela i urone ga u eteričko tijelo da bi ga doveli do ispunjenja. Ali tada, u svom pravom biću, čovjek ne bi imao udjela u njemu. Trebalo bi biti izvršeno u eteričkom tijelu dok čovjek nije tamo, samo zato jer ako bi bio tamo u budnom stanju, on bi ga ometao.

Dao sam vam sada opću sliku ovih stvari. Ali što će biti posljedica ako anđeli budu morali izvršiti taj rad bez da sudjeluje sam čovjek, da ga provedu u njegovom eteričkom i fizičkom tijelu tijekom spavanja?

Posljedice za evoluciju čovječanstva bi bez sumnje bile trostruke. Najprije, nešto bi bilo izazvano u spavajućim ljudskim tijelima — dok Ego i astralno tijelo nisu bili unutar njih — i čovjek bi se s tim susreo ujutro pri buđenju ... ali tada bi to postao instinkt umjesto svjesne duhovne aktivnosti i prema tome štetno. Zaista je tako: određeno instinktivno znanje koje bi se pojavilo u ljudskoj prirodi, instinktivno znanje povezano s misterijem rođenja i začećem, sa seksualnim životom u cjelini, prijeti da postane štetno ako opasnost o kojoj sam govorio bude ostvarena. Određeni anđeli bi tada i sami pretrpjeli promjenu — promjenu o kojoj ne mogu govoriti, jer je to predmet koji pripada višim tajnama znanosti o Inicijaciji koji se još ne može otkriti. Ali ovoliko se sigurno može reći: Posljedica u evoluciji čovječanstva bila bi da bi se određeni instinkti povezani sa seksualnim životom pojavili u opasnom obliku umjesto u dobrom, pri jasnoj budnoj svijesti. Ti instinkti ne bi bili samo odstupanja već bi prešli u i oblikovali socijalni život, iznad svega bi ljude spriječili — preko onog što bi onda ušlo u njihovu krv kao posljedica seksualnog života — od ostvarivanja bratstva u bilo kojem obliku na Zemlji, i prije bi ih pobudilo na pobunu protiv toga. To bi bila stvar instinkta.




 
Dakle kritična točka leži naprijed kada se može skrenuti desno — ali to zahtijeva budnost — ili lijevo, što dopušta spavanje. Ali u tom slučaju na scenu dolaze instinkti — instinkti plašljive vrste.

I što mislite da će znanstveni eksperti reći kada takvi instinkti postanu očigledni? Reći će da je to prirodan i neizbježan razvoj u evoluciji čovječanstva. Od prirodne znanosti na ove stvari ne može biti bačeno svijetlo, jer bilo da ljudi postanu anđeli ili vragovi bila bi jednako sposobna za objašnjenje znanstvenim rezoniranjem. Znanost bi u oba slučaja rekla isto: kasnije je posljedica ranijeg ... toliko je velika i mudra interpretacija prirode u pogledu uzročnosti! Prirodna znanost bi bila potpuno slijepa za događaj o kojem sam govorio, jer ako ljudi postanu napola vragovi preko njihovih seksualnih instinkta, znanost će zapravo gledati to kao prirodnu nužnost. Znanstveno, dakle, stvar jednostavno nema objašnjenja, jer štogod se desilo, sve se od znanosti može objasniti. Činjenica je da se ove stvari mogu razumjeti jedino duhovnom, nadčulnom spoznajom. To je jedan aspekt.

Drugi aspekt je da se od takvog rada koji uključuje promjene i na samim anđelima, još jedan rezultat gomila za čovječanstvo: instinktivno znanje o određenim lijekovima — ali znanje štetne vrste!

Sve povezano s medicinom napraviti će veliki napredak u materijalističkom smislu. Ljudi će steći instinktivne uvide u medicinska svojstva određenih supstanci i određenih postupaka — i time napraviti strašnu štetu. Ali šteta će se nazivati korisnom. Bolestan čovjek će se nazivati zdravim, jer će se percipirati da primjena određenog postupka vodi do nečeg prijatnog. Ljudi će u stvari voljeti stvari koje ljudsko biće čine — u određenom smjeru — nezdravim.

Znanje o medicinskim efektima određenih procesa i postupaka biti će unaprijeđeno, ali to će voditi u vrlo štetne kanale. Jer čovjek će naučiti preko određenih instinkta, koja vrsta bolesti se može inducirati određenim supstancama i postupcima. I onda će za njega biti moguće da prouzroči ili ne prouzroči bolest, u potpunosti prema svojoj egoističnoj svrsi.

Treći rezultat će biti ovo. Čovjek će upoznati određene sile koje će mu, pomoću sasvim lakih manipulacija — dovodeći u sklad određene vibracije — omogućiti da oslobodi ogromnu mehaničku silu u svijetu. Instinktivno će na taj način shvatiti mogućnost izvršavanja određenog duhovnog vođenja i kontrole mehanicističkog principa — i cijela tehnička znanost će ploviti u napuštene vode. Ali ljudski egoizam će smatrati te napuštene vode iznimno korisne i na dobrobit.

To je, moji prijatelji, fragment konkretnog znanja o evoluciji egzistencije, fragment koncepcije života koji može biti vjerno procijenjen samo od onih koji shvaćaju da neduhovnom pogledu na život ove stvari ne mogu biti jasne. Ako se ikada ukorijeni štetan oblik medicine za čovječanstvo, ako se pojave strašna odstupanja seksualnih instinkta, ako budu štetni radovi u sferi čisto mehanicističkih sila svijeta, primjeni sila prirode pomoću duhovih snaga, neduhovna koncepcija života ne bi vidjela ni kroz jednu od tih stvari, ne bi opazila kako zastranjuju sa pravog puta ... Spavač, dok god spavanje traje, ne vidi da prilazi lopov koji će ga pokrasti; nije toga svjestan i u najboljem slučaju kasnije vidi, kada se probudi, što mu je napravljeno. Ali to bi za čovječanstvo bilo loše buđenje! Čovjek bi bio ponosan na porast njegova instinktivna znanja o određenim procesima i supstancama i doživio bi satisfakciju u povinovanju određenim odstupanjima seksualnih impulsa da bi na njih gledao kao na dokaz posebno visokog razvoja nadčovječanstva, slobodu od konvencija, širokogrudnost! U određenom smislu, ružnoća bi bila ljepota a ljepota, ružnoća. Ništa se od toga ne bi opažalo jer bi se na sve gledalo kao na prirodnu nužnost. Ali bi označilo odstupanje sa staze koja je, u prirodi samog čovječanstva, propisana za čovjekovo esencijalno biće.

Ako se stekne osjećaj kako duhovna znanost prodire i utječe na naš cjelokupan stav uma, vjerujem da se također može pojaviti i ozbiljnost potrebna za primanje ovakvih istina kakve su danas predstavljene. Iz te ozbiljnosti može potjecati ono što bi zaista trebalo potjecati iz cjelokupne duhovne znanosti: priznanje određenih dužnosti, određenih odgovornosti u životu. Kakav god da nam je položaj, što god da moramo raditi u svijetu, esencijalna stvar je gajiti mišljenje da naše ponašanje mora biti prožeto i osvijetljeno našom antropozofskom sviješću. Tada pridonosimo nečemu prema istinskom napretku čovječanstva.

Ako čovjek vjeruje da ga prava duhovna znanost, ozbiljno i dostojno vršena, može odvratiti od praktičnih i nužnih aktivnosti u životu, on je potpuno u zabludi. Prava duhovna znanost stvara budnost — buđenje u odnosu na stvari kao što su one koje sam danas predstavio. Može se pitati: Da li je budan život, dakle, stvarno štetan za spavanje? Ako izaberemo povući paralelu — naime da je uvid u duhovni svijet sam po sebi veće buđenje od običnog budnog života, baš kao što obično buđenje je buđenje iz spavanja, tada da bi slijedili usporedbu, možemo zaista postaviti pitanje: Može li budan život ikako biti štetan za spavanje?

Da — ako budan život nije ono što bi trebao biti! Ako čovjek provodi budan život onako kako ga treba provoditi, njegovo spavanje će također biti zdravo, i ako je u svom budnom životu pospanko ili lijenčina, bezbrižan ili indolentan, tada će i njegov san biti nezdrav. I isto je i u odnosu na budan život kojeg steknemo kao rezultat proučavanja duhovne znanosti. Ako nam duhovna znanost omogući da uspostavimo pravi odnos prema duhovnom svijetu, naš interes u obiteljskim činjenicama fizičkog života biti će vođen u prave kanale — baš kao što zdrav budan život donosi red i usmjerenje u spavanju.

Svatko tko gleda život, posebno u našem vlastitom dobu, mora sam biti u snu ako ne primjećuje brojne stvari. Kako su se ljudi dotjerali u njihovu ponašanju u životu, posebno tijekom zadnjih par desetljeća! Stvari su konačno došle do točke gdje sve vodeće položaje drže oni koji najviše preziru ideal, duhovno. Ljudi su se snašli da idu naprijed recitirajući o njihovom ponašanju u ovom životu sve dok čovječanstvo stvarno ne bude odvučeno u bezdan. Sada nekolicina — uglavnom instinktivno — stvarno počinju kreketati da mora doći novo doba, sa svakakvim novim idealima. Ali sve je to mnogo kreketanja. I ako će stvari doći instinktivno, bez svjesnog prodiranja u duhovnu znanost sa strane ljudi, prije će voditi u nazadak onog što treba doživjeti u budnom stanju nego u dobru tranziciju u evoluciji.

Oni koji danas drže strastvene govore ljudima riječima koje su se davno privikli čuti obično još može računati na neki aplauz. Ali ljudi se moraju naviknuti slušati drugačije riječi, drugačije načine izražavanja, ako će socijalni kozmos opet izaći iz kaosa.





Ako, u nekoj epohi, ljudi koji su trebali biti budni to ne budu i ne raspoznaju što bi se zaista trebalo dogoditi tada se zaista ništa ne događa. Umjesto toga, hoda duh prethodne epohe – kao što duhovi prošlosti danas hodaju u mnogim religijskim zajednicama, i kao što duh drevnog Rima još često posjećuje sferu jurisprudencije. U dobu duhovne duše, duhovna znanost mora ljude osloboditi upravo na takav način, mora ih voditi do percepcije duhovne činjenice: Što Anđeo radi u našem astralnom tijelu. Govoriti apstraktno o anđelima i tako dalje, može najviše biti početak; napredak traži da govorimo konkretno — što znači da u odnosu na našu vlastitu epohu nalazimo odgovor na pitanje najbliže nama. To pitanje nas najviše brine, iz jednostavnog razloga da u našem astralnom tijelu anđeo tka slike koje će odrediti našu buduću formu, i do tog određivanja će doći preko duhovne duše.

Da nemamo duhovnu dušu, ne bi bilo potrebe da se trudimo, jer bi tada drugi duhovi, druge hijerarhije sigurno nastupili da dovrše ono što anđeli tkaju. Ali pošto je naš zadatak razviti duhovnu dušu, nikakvi drugi duhovi neće nastupiti da bi rad anđela doveli do ostvarenja.
Drugi su anđeli, naravno, bili na djelu u egipatskoj epohi. Ali drugi su Duhovi zatim ušli i rad anđela je bio zamračen od čovjeka kroz vlastitu atavističku vidovitost. Njihova vidovitost je tkala veo, tamni veo nad slikama. Ali sada čovjek mora skinuti veo. Prema tome odgovara mu da ne spava kroz ono što uliveno u njegov svjesni život u epohi koja će završiti prije nego treći milenij. Izvucimo iz antropozofske duhovne znanosti ne samo učenje, već isto tako i odlučnost! To će nam dati snage da budemo budni i na oprezu. Možemo sazrjeti da budemo budno ljudsko biće obraćajući pažnju na mnoge stvari. U tom smjeru možemo započeti odmah; možemo otkriti da ni jedan dan ne prođe bez čuda u našem životu. Rečenica se može okrenuti, i također možemo reći: ako jednog dana u našem životu ne vidimo čudo, samo smo ga previdjeli. Pokušajte jedne večeri pregledati vaš život i naći ćete da za neki događaj slabe ili velike ili srednje važnosti za koji možete reći: To je došlo u moj život na zaista izvanredan način. Da bi to shvatili dovoljno je da mislite dovoljno bistro, da imate dovoljno bistru sliku okolnosti i veza u životu. Ali to se obično ne dogodi, jer se u pravilu mi ne pitamo: Što je bilo u tome što je spriječilo da se dogodi ovo ili ono?

Obično se ne brinemo oko stvari koje su bile spriječene ali koje bi, da su se dogodile, fundamentalno promijenile naš život. Iza tih stvari koje se na ovaj ili onaj način drže izvan našeg života postoji vrlo, vrlo mnogo toga što nas uči da postanemo oprezna ljudska bića. Kakve su mi se stvari mogle danas dogoditi? Ako se to pitamo svake večeri i onda mislimo o određenim pojavama koje su mogle imati ovakav ili onakav rezultat, promatranja će se spojiti s takvim pitanjima i uvesti će element budnosti u vježbu samodiscipline. To je nešto što može biti početak, i samo će voditi sve dalje, dok konačno ne istražujemo ono što je to značilo u našem životu kada smo, na primjer, željeli izaći vani, recimo, jednog jutra u deset i trideset i u zadnjem trenutku je nešto iskrsnulo i zaustavilo nas ... ozlovoljeni smo jer smo zaustavljeni, ali se ne pitamo što bi se moglo dogoditi da smo stvarno izašli kako smo planirali. Što je to što se promijenilo?

Ovdje sam već detaljnije govorio o takvim stvarima. Od opservacija negativnog u našem životu — što može, međutim, svjedočiti o mudrosti koja vodi — do opservacija anđela koji tkaju i rade u našem astralnom tijelu postoji direktan put, direktan i nepogrešiv put kojim se može kročiti.

 





Možete pročitati još jedan zanimljiv tekst:
ANĐEO - ČOVEKOV SAPUTNIK
Preveo N. N. 
(prvi put objavljeno u časopisu „Antropozofija“, Zrenjanin 1990.)
Izvor: wortfuturis.com:



O PRIRODI LEPTIRA - Rudolf Štajner

 
Predavanje                                                                                                  ANTROPOZOFIJA
Rudolf Steiner
Dornach, 8 listopada 1923, GA 351

Prevod: Monte Christo



Pri promatranju prirode — ljudi to u pravilu rade bez da razmišljaju — u trenutku kada počinjemo razmišljati o stvarima prirode, toliko toga ukazuje na prisutnost duhovnog da naša radoznalost ne može ne biti probuđena s obzirom na stvarno djelovanje tog Duha, ne možemo si pomoći postati radoznali o tome. U slučaju dabrove jazbine i dugih takvih stvari stalno sam skretao pažnju na količinu duhovne aktivnosti koja se može naći u prirodi. Sada želim pokazati još nešto dalje.

U određeno doba ljeti kada čovjek hoda na otvorenom i vidi divno prelijevanje u duginim bojama igre leptirovih krila, ne prestaje propitivati porijeklo tog raznolikog višebojnog lepršanja leptira koji se tako slobodno kreću.

Vidite, to je čak i od velikog praktičnog značaja. U stvari, uvjeren sam da kada bi pokušali nove pokuse na polju aeronautike, ovdje u oblasti našeg Goetheanuma, ne bi bili priređeni onako kao kada su temeljeni na materijalističkoj znanosti. Pokusi su stalno rađeni na temelju leta ptica, vilina konjica, i tako dalje, ali pokusi prema linijama leta leptira nikada nisu razmatrani. Avijacija bi, međutim preuzela svoj pravi oblik ako bi u velikom razmjeru temeljila svoje pokuse na letu leptira. Ali ljudi danas na to ne misle, jer ne prepoznaju prave činjenice. Čak i s obzirom na praktičnu stranu života te stvari se shvaćaju ispravno ako se u obzir uzme duhovno.

Danas ću ukazati na nešto što se tiče leptira što stvarno ne pripada aeronautici ali što će baciti svijetlo na temu.

Vidite, leptiri ne započinju život kao takvi, već evoluiraju pomoću vrlo kompliciranog procesa. Početi ćemo od činjenice da kada se približava jesen vrijeme je zrelo za leptire da polože jaje. Dakle početna točka leptira je polaganje jaja. Ono što izlazi iz toga jaja nije leptir. Ono što se pojavljuje iz jaja nije običan leptir — lastin rep, na primjer, koji izgleda ovako (crtanje) — već nešto što se uobičajeno naziva larva; drugim riječima, izlegla se gusjenica. Sada se ta gusjenica izlegla iz jajeta. Ovdje je njena glava, ovdje na drugom kraju je žalac (crtanje), i ona lijeno puže okolo. Izvana se čini da je lijenčina. Iznutra međutim, daleko je od lijenosti, jer iz njenog vlastitog tijela prede niti iz kojih oblikuje tvrdi prekrivač. Postepeno gusjenica potpuno nestaje u ovom prekrivaču, i raspada se; tako isprede sebi čahuru koju zakači na stablo gdje visi. Najprije zakači niti a zatim nestaje u čahuri. Dakle najprije imamo jaje, zatim gusjenicu i sada chrysalis — jer to je njeno ime. Ovaj chrysalis ostaje određeno vrijeme obješen, nakon čega se na nekom dijelu otvara i pojavljuje se leptir.




Dakle prije nego što leptir postoji kao takav, potrebne su četiri stvari. Najprije jaje, drugo gusjenica, treće chrysalis, i četvrto stvarni leptir. Na nekom mjestu je položeno jaje. Gusjenica puže okolo, chrysalis ostaje sasvim miran, i leptir veselo leprša zrakom. On opet može položiti jaje i tijekom godine ponavlja se ista priča. To je ono što se događa.







Ljudi to vide i učeni ljudi to objašnjavaju pomoću promatranja pod mikroskopom ili drugog takvog sredstva. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Treba uzeti u obzir gdje i kako jaje može živjeti, kako žive gusjenica i čahura, i konačno kako živi leptir. Ako će jaje dosegnuti stupanj da izleže gusjenicu, iznad svega treba vlagu — često samo kap u kojoj je rastvoreno malo soli. Ni jedno jaje ne može napredovati bez određene količine vlažnosti u kojoj je prisutna sol. Iz tog razloga leptirov instinkt ga mora voditi da položi jaje gdje će naći vlagu koja sadrži nešto soli. Inače se ništa ne događa. Ono što vam govorim s obzirom na leptire vrijedi također i za pčele. Slično je za pčele neophodno da polažu svoja jaja gdje je — makar i vrlo malo — prodrla sol. Dovoljno je da prodre magla, pošto magla uvijek ima određenu količinu slane vlage. Priroda dolazi spasiti. Ovakve stvari ne dođu uvijek do ljudskog razumijevanja. Priroda je zaista daleko pametnija od čovjeka. Jaje, međutim, uvijek treba vlagu koja sadrži određenu količinu soli. To je neophodno i za leptira, također, pošto omogućuje gusjenici da se izleže. Dakle jaje treba samo ovu vlagu koja sadrži sol; nema očiju, dakle ne vidi ništa i živi samo za sebe u svijetu potpune tame. U trenutku kada se gusjenica izlegla susreće svijetlo i ostaje u njemu. Ima neke organe, dosegnula je svijetlo, i sada postaje sasvim druga vrsta stvorenja nego je to bila kao jaje. Jaje je sebe potpuno transformiralo u gusjenicu. U gusjenici je došlo do unutarnje senzacije jer je izložena svijetlu i ima osjetilne organe. Ovakve stvari postaju očite u slučaju nekih fenomena. Bez sumnje ste primijetili zaprepašćujuću činjenicu kada se upali lampa da svakakvi insekti lepršaju okolo u sobi, osjećaju privučeni svijetlu, i čak su i toliko glupi da se bace na plamen i bivaju opečeni. Zašto je to? Naravno da se to ne događa u slučaju gusjenice, ali ona ima isti nagon. Mogu reći da je gusjenica privučena sunčevu svijetlu istim nagonom koji osjećaju insekti koji se sruče u plamen svijeće, samo se gusjenica ne može uzdići do Sunca. Da se može uzdići sa tla i letjeti prema Suncu, vrlo brzo više ne bi imali nijednu gusjenicu. Sve bi letjele gore i daleko prema Suncu. Jer to je njihov nagon, samo ih gravitacija veže za Zemlju. Tako kada vidimo gusjenicu znamo da stvarno ima težnju da slijedi svijetlo. To nije moguće, dakle što ona radi?

Samo zamislite da je ovdje zraka svijetla a ovdje gusjenica (crtanje). Kako gusjenica mili, prede nit po obrascu zrake svijetla. Prede upravo shodno zraci svijetla i noću kada nema svijetla uvija nit. Prede na sunčevu svijetlu i ponovno uvija noću. Na taj način oblikuje omotač. Gusjenica se potpuno predaje svijetlu, umire u svijetlu. Baš kao što se insekti predaju plamenu, tako gusjenica umire u svijetlu, ali ne mogavši dosegnuti Sunce ne ulazi u sunčevu zraku, Međutim, u te niti prede vlastito tijelo i tako oblikuje čahuru — kako se tako ispredene niti zovu. Dudovi svilci predu svilu prema svijetlu, tako kada uzmete njihovu svilu sigurno možete reći: Ovo je ispredeno svijetlo! Zemaljska materija je ispredena u uzorku svjetlosnih zraka, i kada dođete do čahure zaista gledate čisto sunčevo svjetlo ispredeno oko ove zemaljske tvari po obrascu sunčeve zrake. Sada smo došli do točke gdje ispredeno svijetlo okružuje chrysalis, i naravno javlja se nešto drugo od onog što se javlja u slučaju insekta koji se sprži skačući u plamen i tako ništa dalje ne može postići. U kratko vrijeme insekt se baci u plamen, ali da je mogao ispresti takvu čahuru modeliranu prema svijetlu, iz vatre bi proizašla nova životinja. To je jedino omelo spaljivanje. Iz tog razloga je zanimljivo učiti pravi impuls insekta koji noću leprša okolo po sobi i baca se u plamen. Njegova težnja je zaista razmnožiti se i nestati da bi se ponovno pojavio kao novo biće. Jedino što obmanjuje sebe jer ne može tako brzo stvoriti novu čahuru. Gusjenica, međutim, ima vremena stvoriti taj omotač, objesiti ga, tako da sunčeve snage, uhvaćene unutra, sada mogu stvoriti leptira koji onda može odletjeti i uživati u aktivnosti sunčeva bića.

To je način za promatrati stvari u prirodi. Prvo, sasvim važna ideja je obuhvaćena onim što sam rekao. Netko može misliti da insekti koji se bacaju u plamen samo imaju nagon da nestanu, dok ipak to nije slučaj. On se želi ponovno pojaviti u drugom obliku. On bi rado bio transformiran od plamena. Uvijek je tako u smrti. Smrt ne istrjebljuje, već kada dođe na pravi način ona stvorenje transformira. To je prva stvar koju vidimo. Druga je duboka veza među svim stvarima u prirodi. Leptir kojeg vidite je stvoren iz svijetla, ali svijetlo treba najprije uzeti materiju, oblikovati slučaj i prijeći u niti unutar chrysalisa. Svi životinjski subjekti su kreirani iz svijetla. To vrijedi i za čovjeka, preko oplodnje ženskog jajašca. Omotač zatvara svijetlo unutar majčina tijela, tako je čovjek stvarno kreiran od tog svijetla. Tako se javlja mogućnost za čovjeka da bude rođen iz svijetla. Tako vidimo kako se leptir javlja iz svijetla koje je najprije bilo zatvoreno.





Sada leptir leprša okolo u mnogo različitih boja. Te boje se vide da prevladavaju gdje je svijetlo najefikasnije. U oblastima gdje ptice imaju najdivnije boje Sunce ima najveću snagu. Kakav efekt daje čin zatvaranja sunčeva svijetla? U svakom slučaju proizvedena je boja i to isto vrijedi i za leptire. Leptir duguje svoje boje djelovanju utamničenog svijetla. Leptira se shvaća samo kada ga se pogleda kao potpuno stvorenje svijetla koje je odgovorno za njegove raznolike boje.

Ali vidite to ne može biti izvršeno samo od Sunca. Stvari stoje ovako: U slučaju jaja, vidimo da vlaga i sol igraju svoju ulogu. Sol je zemljina vlaga u vodi. Dakle možemo reći da za uspjeti, jaje treba zemlju i malo vode. Gusjenica mili u svijetlo. Po prirodi gusjenica ne može uspjeti samo u zemlji i vodi (drugim riječima, razgrađenom vapnu i vodi) već treba vlagu, vodu, i također zrak. Ta vlaga i zrak koju zahtjeva gusjenica nije samo fizička supstanca potrebna jajetu, već u toj vlazi živi ono što je poznato kao eter — što sam nazvao eteričko tijelo u odnosu na čovjeka. Gusjenica stječe eteričko tijelo preko kojeg diše. To eteričko tijelo omogućava joj da uzme duhovno prisutno u zraku. Jaje je još potpuno fizičko, dok gusjenica već živi i u fizičkom i u eteričkom, ali to je za nju teško jer sadrži previše zemaljske materije. Kada sadržaj gusjenice dođe u kontakt sa svjetlom, tada vidimo da iz sebe prede svijetlo u obliku čahure. Gusjenica ima nagon prema svijetlu, ali je zadržavaju snažne sile. Ne može se nositi s tim zadatkom. Njen nagon je da se vine, izlije u svijetlo i tamo živi. Dakle što radi? Dakle, izolira se, omata u omotač duž sunčevih zraka. U chrysalisu gusjenica potpuno sebe izolira od fizičkih zemaljskih snaga. Unutar chrysalisa gdje je nestala larva, sada su prisutne astralne sile — ne više zemaljske ili eteričke sile, već astralne sile koje su potpuno duhovne i žive zatvorene u svijetlu. Zatvoreno svijetlo uvijek sadrži duhovne astralne sile, a one stvaraju leptira. Kako se leptir sastoji potpuno od astralnih snaga sada može letjeti u zraku što za gusjenicu nije moguće. Može slijediti svijetlo. Nje više podložan gravitaciji i leptir može jednostavno slijediti svijetlo. Preko njegove predaje eliminirao je gravitaciju i nije joj više podložan. Dakle može se reći da je sazrio sve do ega. To je ego u kojem vidimo leptira kako leti okolo. Mi ljudi imamo naš ego unutra, dok je onaj od leptira vani. Ego je u stvari svijetlo i odgovoran je za leptirovu boju.

U razmišljanju o ovome ima nešto što nam treba biti jasno. Vi stalno sebi govorite “Ja”. Što to označava? Svaki puta kada sebi kažete “Ja” mali plamičak zasvijetli u vašem mozgu, jedino što je nevidljiv običnom gledanju. To je svijetlo. Kada kažem sebi “Ja” palim to unutarnje svijetlo. Govoreći “Ja”, palim jedno te isto svijetlo kao i ono koje boji leptirova krila! Zaista je veoma zanimljivo opaziti da kada kažem sebi “Ja”, kada bi mogao dopustiti da se to “Ja” raširi po cijelom svijetu prirode, to bi bilo svijetlo. Samo moje tijelo drži ovo “Ja” utamničeno. Kada bi mu mogao dati da se raširi, taj ego, to svijetlo, dopustilo bi mi da stvorim prave leptire. Ljudski ego u stvari ima snagu potrebnu za stvaranje pravih leptira i insekata općenito. Vidite, čovjek zamišlja da je sve tako jednostavno, ali u stara vremena kada su ljudi imali znanje o ovim stvarima, u skladu s time su i govorili. U drevna židovska vremena riječ kao Jahve imala je isto značenja kao “Ja”. U starom Hebrejskom, Jahve je mogao izgovoriti jedino svećenik, jer je bio pripremljen razumjeti njegovo značenje. Jer dok je izgovarao tu riječ vidio je sebe okruženog letom leptira. Ako to ne bi bilo tako znao bi da nije govorio s pravim unutarnjim osjećajem. Ali kada bi izgovorio riječ s pravim unutarnjim osjećajem stvarno je vidio leptire. Nije to mogao priopćiti drugima međutim, jer bi njihove umove izbacio iz ravnoteže. Sebe je trebao najprije pripremiti za ovakav doživljaj. To je i pored toga točno.

Dakle, gospodo, kako se to moglo objasniti? Samo zamislite veliko paperje kako ispunjava prostor između stola za čitanje i točke gdje ja stojim. Dolje unutra je prilično raštrkano. Tako odavde gdje stojim pokušam gurati prema stolu, pritišćući paperje zajedno. Ali ne mogu dosegnuti do stola, moram stati na pola puta, jer ne mogu više komprimirati paperje. Ne mogu dosegnuti stol ali mogu osjetiti pritisak kada se nagnem na paperje. Na isti način, gospodo, vi imate težnju da izrazite “Ja” — u stvari da proizvedete stvarne leptire, jer se ego sastoji od svijetla. Ali to ne možete napraviti. Umjesto toga, osjećate otpor baš kao i ja kada guram naprijed. To je zbog vaših misli. Vaše misli vas ometaju od stvaranja pravih leptira posredstvom svijetla. Ego razmišlja misli i te misli su stvarno samo slike svijeta leptira.

Vidite, ista stvar bi se i danas dogodila kao i u vrijeme drevnih Židova kada bi svatko tko bi rekao Jahve mogao vidjeti cijeli svijet leptira. Ljudi bi rekli: “Naravno da je lud”! To bi štoviše bilo istina ako bi bio previše nezreo da promatra duhovne stvari. Ali ako danas netko izjavi da je “Ja” i svjetlost identično, da svijetlo kada je utamničeno stvara leptire, i da ista stvar u našem posebno prilagođenom mozgu stvara misli, ponovno će ljudi reći: “Čovjek je lud!” Svejedno je točno, i upravo to je razlika između istine i puke ludosti! Dakle kada u zraku vidimo jarkog leptira moramo shvatiti da isti impuls radi i na nama kada s ispravnim unutarnjim osjećajem kažemo “Ja”. Niti leptir niti viša životinja ne može reći “Ja”, jer u njihovom slučaju ego radi izvana. Kada vidite lava, na životinjinoj boji kože njen ego radi izvana. Cijeli svijet prirode je odgovoran za egzistenciju lava. Pošto mi mislimo iznutra prema vani mi ne stječemo našu boju izvana, već iznutra stječemo boju naše kože koju je, u slikarstvu, veoma teško reproducirati. Naše “Ja” uz pomoć krvi je odgovorno za davanje našem tijelu ove predivne ljudske nijanse, u slikarstvu reproduciranu tek kada se uspije miješati i izmiješati sve boje ispravno. Vidite priroda vječno radi na stvorenju, ali radi na duhovna način. Kazao sam vam ovdje da mora biti tranzicija od vlage koja sadrži zrak do svijetla. Sada ovdje chrysalis živi u zraku i svijetlu; kao gusjenica je živjela u vodi i zraku; ovdje kao chrysalis u zraku i svijetlu; zatim se sve više zatvara od svijetla koje je utamničeno, i okreće se astralnom koje sada radi na njemu.





Pogledajte ovo još jednom: gusjenica i chrysalis. Sada promislite na životinju koja ne može presti niti iz vlastitog tijela, Zamislimo posebnu vrstu gusjenice koja, postavši takva, ima težnju dosegnuti svijetlo ali to ne može jer njeno tijelo ne može presti niti. Životinja ne može okrenuti svoje tijelo u ono sposobno da prede niti izvana. Gusjenica stvarno prede sebe do smrti. Ona prestaje biti, jer je njeno cijelo tijelo konzumirano u predenju. Prazan okvir je sve što je ostalo. Ali recimo da ste imali životinju koja nije posjedovala fizičku supstancu s kojom će presti. Što će stvorenje napraviti ako je u takvoj neprilici, ako je izloženo jakom svijetlu? Ne može ispresti za sebe čahuru. Što tada radi? Presti će unutar njenog tijela, a ono što prede biti će krvni sudovi! Krv takve životinje koja živi u zraku je iznutra ispredena, baš kao što leptir, ili radije gusjenica, prede čahuru izvana. Tada bi imali životinju koja bi kako živi u zračno-vodenom elementu imala sustav krvi pogodan za taj element. Ako neko vrijeme živi u svijetlu mijenja formu svojih krvnih sudova; postaju sasvim različiti. Sada ih prede unutar vlastitog tijela jer ih ne može presti vani. Sada načinimo jasnu sliku. Zamislite da postoji životinja koja diše na škrge — kao što u vodi mora — i da se ta životinja kreće u vodi pomoću repa. Tada se njeni krvni sudovi šire u škrge i rep. Dakle životinja pliva u vodi gdje može čak i disati. Riba ima škrge, s kojima je moguće disati u vodi. Ali zamislite da se životinja često diže u zrak, izlazi na obalu, ili samo jezero presuši. Tada je više izložena svijetlu i gubi vodeni element. Pojavila se nova oblast gdje mora imati svijetlo i zrak umjesto vode i zraka. Što životinja tada radi?

Sada gledajte — to ću crtati s točkama. Životinja povlači krvne sudove iz škrga koje sve više nestaju, i prede te krvne sudove ovdje. Životinja prede svoje vlastite krvne sudove i one koji su bili usmjereni na škrge sada su umetnuti ovdje. Krvni sudovi koji su prije pripadali repu su povučeni i tako nastaju stopala. Krvni sudovi koji su prije bili u repu sada idu u noge i omogućavaju im da hodaju, i oni su ispredeni različito od onih u repu. To možete vidjeti u prirodi — ovo je punoglavac a ovo žaba! Žaba počinje život kao punoglavac s repom i škrgama, i može živjeti u vodi. Kada dosegne zrak iznutra izvršava ono što gusjenica radi izvana. Punoglavac koji je žaba, može živjeti u vodi, prede mrežu iz vlastitog sustava krvi. To se širi u tijelu, i ono što je jednom činilo dio krvnih sudova i škrge sada postaje plućno krilo. Gdje su jednom bile škrge, sada imamo pluća, ispredena tamo od životinje. Na mjestu repa imamo nogu i, pošto je kretanje krvi već razvilo srce, te se noge pomiču preko cirkulacije krvi od srca do plućnog krila. Dakle istu stazu od vode i zraka do zraka i svijetla, koju slijedi gusjenica do chrysalisa, također uzima i žaba u svojim elementima zraka i vode. U ovom slučaju, zrak prodire, pošto životinja mora biti izložena i zraku i svijetlu. Svijetlo i zrak stvaraju pluća i noge dok voda i zrak stvaraju repove i škrge. Činjenica je da se aktivnost ne odvija samo unutar životinje već isto tako i cijelo kozmičko okruženje uvijek igra svoju ulogu.






Kakav pristup imaju znanstvenici? Što mi radimo pokušavajući steći našu sliku? Dakle gospodo, ono što smo mi napravili je da smo pogledali u svijet. Pogledali smo svijet kakav jest i promatrali prirodu! Što rade znanstvenik? Općenito govoreći on slabo primjećuje prirodu kada teži otkriti ove stvari. Umjesto toga, on počinje idući kod optičara i naručujući vrlo snažan mikroskop. Neće ga odnijeti vani u svijet prirode gdje bi bio od male koristi, već će biti zatvoren u sobi gdje će biti položena jaja leptira. Znanstvenik ima malo osjećaja za lepršanje leptira u svijetlu. On stavlja jaje na posebno pripremljenu ploču i promatra ga kroz mikroskop (crtanje). Gleda ga i bilježi što se događa jajetu nakon što ga je secirao. Priroda više nije na djelu, ali znanstvenik siječe komadić i ispituje djeliće izravnane na komadiću papira pod mikroskopom. Ispituju se ti mali djelići odrezani skalpelom, i upravo se na tome temelji istraživanje. Tako se danas često rade istraživanja. Promislite na sveučilišno predavanje. Profesor sakupi što više ljudi u svoju radnu sobu i pušta ih da po redu gledaju što je secirao. Naravno, isto tako ih često vodi na izlet, ali ima malo toga za reći o onom što vani postoji jer o tome ne zna mnogo. Njegovo cjelokupno znanje sastoji se od onog što vidi pod mikroskopom nakon što je isjeckao male komadiće i djeliće. Kakvu mudrost stječe na taj način? On otkriva sve već prisutno u jajetu jedino u beskonačno maloj količini. Dakle, gospodo, to je sve što se može naći kada se počinje sjeckanjem skalpelom i ispitivanjem pod mikroskopom! Zaboravlja se sve što je aktivno vani u zraku, svijetlu i vodi. Mi samo imamo mali uzorak spreman i smještamo ga pod mikroskop. To je nemoguće istražiti na taj način. Sve što se može reći je da leptir živi na otvorenom, i ovdje pod mojim mikroskopom već imam cijelog leptira u minijaturi.





Ljudi ovo više danas ne vjeruju, ali nekada bi rekli: Ovdje imamo ženu koja se zove Annie koja ima majku koja se zove Maria. Maria je rodila Annie. Vrlo dobro, ali cijela Annie je već bila prisutna u jajašcu unutar majke Marie. Dakle moramo to zamisliti ovako: ovdje je jajašce od Anne i ovdje je jajašce od Marie u kojem je Anna; ali sama Maria potječe od Gertrude koja je Annina baka. Ako je sada Annino jajašce sadržano u Marijinom, također mora biti i u onom od Gertrude. Annina prabaka je bila Katie; dakle jajašce Annie, Marie i Gertrude moralo je biti već prisutno u onom od Katie, i tako ide sve natrag do prvog jajašca, koje je Evino. Tako su ljudi rekli — to je naravno najlakše rješenje — da je osoba koja je danas živa već bila prisutna u jajnoj ćeliji Eve. To je poznato kao teorija pred-formacije. Teorije koje imamo danas su samo malo nebuloznije. Više ne računaju s povratkom do Eve, ali je ideja identična, i nisu stvarno napredovali ako kažu: Cijeli leptir je već prisutan! — i svjetlo, zrak i voda koji napokon igraju svoju ulogu više se ne razmatraju.

Vidite, kada razmatramo znanstveni metod kojeg koristi profesor koji prima ljude u svoju radnu sobu da bi im pokazao veoma učene stvari — koje su u odnosu na aktivnosti prirode samo glupost — konačno shvatimo da svijetlo, zrak i sve ostalo treba uzeti u obzir! Profesor sve to ignorira i ulazi u svoju tamnu sobu gdje je uvedeno umjetno svijetlo, ako je moguće, tako da dnevno svijetlo ne ometa mikroskop. I dolazi nam misao: Blagi Bože! On još vjeruje da je jajetu sadržano sve; i sadašnja znanost sve ostalo samo odbacuje. Sve je to stavljeno na policu i nema se više što raditi. Suvremena znanost nema više nikakva znanja o tome što radi u zraku, svijetlu i vodi; o tome ništa ne zna. Vidite, to je nešto što već krajnje zagriza u naš socijalni život — ta činjenica da na jednoj strani imamo znanost koja stvarno zanemaruje cijeli Kozmos i samo gleda samo ono što se može vidjeti pod mikroskopom i, s druge strane, državu koju više ne zanimaju umirovljenici niti ih koriste za bilo što osim što im plaćaju mirovinu. Ista stvar vrijedi i u slučaju znanosti koja izvlači načine prehrane od prirode, ali više ne razumije njeno djelovanje i samo se bavi mikroskopom, drugim riječima samo s dijelovima. Znanost danas zaista gleda na cijeli Kozmos kao besposlen i kao da je umirovljen. To je užasno stanje stvari, jer narodne mase ne vide nikakav napredak. Javno mnijenje kaže: to su ljudi koji bi trebali razumjeti te stvari. Već se misli o usmjeravanju male djece u učenjake, i šalje ih se u škole da ih uče. Od tada rade velike napore da bi učili. Sve do dobi od dvadeset sedam ili dvadeset osam oni studiraju; ono što steknu sigurno mora biti istinito! Naravno, javno mnijenje ne može izgraditi mišljenje i dopušta da ga u ovim stvarima vode “učeni”, i nema pojma da ono što se uči nema više nikakve veze s prirodom. Prema prirodi se sada odnosi kao prema nečemu "na polici”. Tako je cijeli naš duhovni život potopljen, i sada je došlo vrijeme kada se moramo pojaviti. Mi ne napredujemo iz jednostavnog razloga jer je javnom mnijenju lakše prihvatiti ono što čuje. Istina se danas govori jedino od antropozofije! Nigdje drugdje nećete ćuti ono što sam vam upravo rekao. Nitko ne govori ovakve stvari. Javno mnijenje više na njih jednostavno ne obraća pažnju. Svakog tko ih govori se smatra ludim. A ludo je stvarno da je to tako! Stvarno nije lud onaj tko tako razmatra, ali svatko tko govori istinu se smatra ludim. Ljudi stvarno to gledaju naopako.

U vezi toga ću vam reći još jednu malu priču. Postojao je jednom medicinski odbor koji je stigao na ulaz azila za lude (psihijatrijska klinika op.pr.) gdje su željeli provesti neko istraživanje. Na vratima su našli čovjeka koji ih je primio na takav način da su mislili da je upravitelj ili dežurni liječnik. Tako su rekli: Hoćete li biti ljubazni i provesti nas po vašim sobama i sve objasniti? Tako ih je čovjek na vratima proveo okolo po sobama objašnjavajući svaki slučaj, govoreći: Ovdje je mentalni slučaj koji ima izvanredne vizije i halucinacije skupa s epileptičkim napadima. U slijedećoj ćeliji je objasnio da taj pacijent pati od nenormalnih impulsa volje. Opisao ih je veoma jasno. Zatim su došli do originalnog luđaka koji je patio od opsesija. Vidite, rekao je, ovdje je slučaj kojeg uvijek progone duhovi, a ovdje drugi kojeg progone ljudska bića, ne duhovi. Sada ću vas odvesti do najgoreg slučaja kojeg imamo. Tako ih je odveo do najvećeg luđaka od svih i rekao: Ovaj čovjek pati od fiks ideje da je Kineski Car. Naravno to znači da su mu ideje očvrsnule u glavi. Umjesto da te ideje budu prisutne samo kao misli, u njegovu slučaju su očvrsnule. To je objasnio s velikom preciznošću i dodao: Ali morate znati, gospodo, da je to besmislica jer ja sam Kineski car!

Vidite, on je objasnio sve. Vodio ih je okolo, ali umjesto da ih vodi znanstveno vodio ih je prema nosu. Jer je on sam bio lud. Rekao im je da je drugi čovjek lud jer vjeruje da je Kineski car, jer je to on sam bio! Odbor je proveo okolo potpuni luđak.

Dakle gdje je uključena znanost nije uvijek moguće razlučiti da li je netko lud ili nije. Bili bi iznenađeni pameću nekih luđaka kada dođete u kontakt s njima. Iz tog je razloga talijanski prirodni znanstvenik Lombroso izjavio da nema čvrste i brze razlike između genijalnosti i ludila. Geniji su uvijek pomalo ludi, a ludio uvijek posjeduje malu količinu genijalnosti. O tome možete čitati u maloj knjizi pod naslovom “Genij i luđak” objavljeno u popularnom izdanju.

Kada je netko razuman naravno da može razlikovati između genija i luđaka. Ali danas smo došli do točke gdje se mogu naći cijele knjige — kao Lombrosova — gdje sama znanost izjavljuje da je nemoguće razlikovati genija i luđaka. Naravno da se takvo stanje stvari ne može nastaviti ili će duhovni život biti potpuno potopljen. S prirodom, sada zanemarenom, mora se opet početi računati. Tada će netko primijetiti razvoj od jaja do gusjenice, i od gusjenice do chrysalisa. Netko će vidjeti kako je tamo utamničeno svijetlo kao što je i u nama utamničeno — veselo obojani leptir izlijeće. To je ono što sam želio povezati s onim što smo već raspravljali, tako da možete vidjeti kako svijetlo sadrži kreativni duh. Jer crv ili gusjenica najprije mora nestati da bi se pojavio leptir. Pojavljuje se iznutra gdje je gusjenica nestala. Duh stvara. U svakom slučaju materija mora najprije biti uništena i nestati, tako omogućavajući duhu da kreira novo biće. Ista stvar vrijedi i za čovječanstvo. Oplodnja znači da je materija najprije bila uništena. Sićušan dio od te uništene materije ostaje, i tu duh i svijetlo stvaraju ego u čovjeku.

Ako o tom malo razmislite doći ćete do onog što sam vam rekao. Umjesto da slijepo nastavite, promatrajte punoglavca i žabu i shvatite zašto ova potonja ima srce, pluća i nogu, i zašto punoglavac može plivati u vodi. Sve te stvari su međusobno povezane. 


IZVOR: Izbor predavanja Rudolfa Štajnera u prevodu Monte Christa






петак, август 19, 2011

PET PISAMA - Ivan Lalić







Prvo pismo

Bila je to šuma na slemenu veka,
Oktobar: pamtim lišće u boji tvoje haljine,
Romb jedne zakrpe, ukrojen pažljivo,
Ko da od njega zavisi neki ubogi smisao,
Odmah i zaboravljen,
Dok si govorila:
Slušam kako peva u jajetu ptica,
U njenom je kljunu ključ
Pod zatreperenim jezikom;
A brava-
Nju moraš da izmisliš. A i vrata.
Iza njih je leto. I naše dvogube senke
Venčane na zlatnoj pozadini, zaustavljene
U nejasnom blagoslovu. Volim te.
Trideset i tri puta vek je prstenovao
Ta stabla, ukrojena u nebo
Kao žilica u list, kao nada u
Ravnodušnu izvesnost. Pišem ti
Iz daleke pokrajine, gde se reči vrednuju
Težinom prećutanog, a sećanja dužinom
Varljive njihove senke. Oprosti zbog rukopisa:
Studen oblači šaku iznutra, tesna je
Ta rukavica, pa pokret okleva
Nad naslućenim smislom rečenice,
Nad inicijalom što ga rubi inje –
Nisam ti rekao: Ovde je već zima.



Drugo pismo

Tvoja nenapisana pisma ištu odgovor;
Ta pisma nepročitana, naučena napamet,
U treznoj groznici iščekivanja,
U fugi nekog putovanja, ili
U nesanici, gorkoj i svetloj od tvog dana
I snega na prozoru sobe;
Jesi li zaboravila poštanski broj?
Udahnuo sam ga, nečitko
možda,
U muziku koju voliš; upisao na marginu
Stranice jedne knjige koju se bojiš da čitaš
Noću, kad istina njena svetli kao fosfor
Između crnih slova.
Odgovaram ti: ništa
Ne rastvara taj otrovni lepak godina
Što vezuje nadu za prostor, a vreme
Za vernost prostorimam nade.
A nesreća? –
Ona jesamo sestra neke odsutne mudrosti,
Senka predviđenog poraza, možda;
Taj smisao mi izmiče kao smisao muzike,
Koja je, ipak, matematika, a ja računam
Tek sa dva ili tri zlatna broja
Izvedena iz tvog imena. Tako smo
Oboje, možda, u gubitku.
Ipak,
Ništa ne može da nas zameni
U ovom rasporedu posledica
Upisanom božjom utrnulom rukom
U amneziju zvezda, u kratko sećanje mastila
Koje se suši,
U tvoja pisma, ona nenapisana.



Treće pismo

Jedno si leto bila preobražena
U svoj lik, kako ja ga ponekad vidim
U ogledalu, kad mudro stanem u senku
Iza tvog ramena: možda tvoj pravi lik,
Najednom stvaran, opipljiv i zreo
Da cveta, kao agava. Svaki tvoj pokret bio je
Nemiran crtež svetlosti u vazduhu
Gustom i srećnom od avgusta. Svaki moj dodir
Ostavio bi zlatan trag na tvojoj koži,
Inače slanoj pod jezikom,
Kojim sam umeo samo
Da izmucam: volim. Kakvo leto!
(na fotografijama kao i svako drugo:
Fosili svetlosti nas varaju, nepouzdani,
Kaa u prisećanju otkrivamo slojeve
Godina, godina, i tražimo im smisao
Već pomeren u neko novo iščekivanje)
Ili sam možda
Sve to izmislio? Ne verujem, postoje
Dokazi: ožiljci neke uporne nade
Što još zaboli na dodir tvog glasa,
Otisci tvojih prstiju na gleđi
Vrča iz kojeg još vetri vino
Nedopijeno u konobi, onog leta
Kada si bila preobražena u blagoslov,
U svoje obično čudo. Živimo u vremenu usitnjenih čuda I zaboravne mudrosti.
Pamtiš li ti to leto?



Četvrto pismo

Crno mastilo gusne u infarkt
Na vrju nalivpera;
Tako se jedna rečenica
Prekida neočekivano, u neželjenoj sinkopi.
Prepisujem je, a u nastavku menjam
Prvobitno zamišljeni smisao.
Pravi
Smisao krio se u prekidu, u zjapu
Beline, u porazu
Započetog poteza –

Kada bih mogao da ti napišem pismo
Od takvih belina, od obasjanih skretnica,
Rečenica započetnih u ljubavi, nastavljenih
Opisom noći bez zvezda, na primer,
Kada bih mogao sve da prećutim
A sve da ti kažem, kao da gubavac
Stane pred tebe sa kapuljačkom i zvečkom –

Možda bi umeo da ti iskažem
Zašto se ljubav menja, u neželjenoj nekoj
Sinkopi, i venčava u nastavku
Sa svojim senkama, a ne zaboravlja
Smisao svog imena, uzroke svoga trajanja –

Ovako, mogu samo da opisujem
Kao da neko voljeno lice učim i pamtim
Dodirom, kao slepac.



Peto pismo

Hoćeš li da me prepoznaš, kad se oboje nađemo
Tamo u zavičaju naše slepe nežnosti
Koji sam nekada zvao i zavičajem
Labudova? Duborez bora oko očiju
Koje ćeš prepoznati, možda, izvela je
Nevidljivim skalpelom i sasvim rutinski
Neka utrnula ruka, u osveštanom savezu
Sa praznim godinama. Inače sam sličan
Dvojniku koji ostane u ogledalu
Kada mu okrenem leđa, i nišani u potiljak.

Ali pre toga treba obaviti još mnogo:
Iskupiti taoce koje smo dali sudbini
Kad nam se krv pomešala na ušću
U neku od mogućih budućnosti, prebrajati
Ožiljke, onesposobiti satni mehanizam
Uvreda zaboravljenih u nekom grozničavom
Prestrojavanju, pročitati sve između redova
Pisama nenapisanih i naučiti napamet
Tu opasnu šifru,
Radost naučiti
Da raste na kamenu, kao mahovina –

Pokušaj opis traga munje, da shvatiš
Neobjašnjivo lukavstvo godina: vreme stoji,
Ako ga ispravno imenuješ. Gledam kroz prozor
Plamičke acetilena na vršcima grana
Magnolije. Noćas je padala kiša.
Nisam ti rekao, ovde je već proleće.



 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...