петак, децембар 30, 2011

TRAŽIM POMILOVANJE - Desanka Maksimović



Rodney Smith


TRAŽIM POMILOVANJE ZA... NESHVAĆENE

tražim pomilovanje
za neshvaćene
koji ne umeju da premoste
ni kapilarskih razdaljina
do majke i sina,
do svakodnevne stvari proste;
za one koji ostaju strani
rukama što ih drže u naručju,
suncu pred kojim se sve razdani,
sobnoj, kao košulja bliskoj, tami.

za sopstvene duše tamničare,
za radosti svojih trovače,
za one što viču kad im se plače,
kad u nežnosti greznu,
što uhode sebe kao tuđina,
za puškarnice srca njina,
za svačiju dušu zatvorenu
i opreznu.




Svim revnosnim čitaocima, 
putnicima namernicima
i radoznalim lutalicama
 sve najbolje u novoj 2012. godini.





четвртак, децембар 29, 2011

STOTINU I OSAM zapisa Vesne Krmpotić


(prvih sedam knjiga)
zapisala: Vesna Krmpotić


Veronica Petrova

(Beograd, 4.10.91. – 12.10.91.)

1. OLOVNA ČAĐA PADA, kao da je laka, pada, ali je teška od beznađa. Negdje izgara lomača lažnih nada. To nisu bile tvoje nade,  to nije stoga ni tvoje beznađe. Ne udomi u svojemu srcu ništa osim molitve bogu ognja da dovrši posao koji je započeo.


7. NASLONI SVOJU UMORNU MISAO NA MOJE RAME. Široko je ono, da sav svijet može na njemu počinuti sa svim svojim žaobama. Ponesi u svojoj misli svoje mile i premile, svoje nemile i nedrage – svima im je jednako potrebno Moje očinsko rame za odah i za suze pokajnice – da se pomiješaju suze vaše i dahovi vaši, da ih više nitko, pa ni Ja, ne razlikujem.


20. TI SI IZDANAK VISOKOGA OGNJA,  a na vodu silaziš i tražiš da vodom sebe tažiš.  Ali koja to voda može tvoju žeđ utažiti? Žeđ ognja samo oganj gasi – još veći, još žešći, još žarči, još svijetliji od tvojega. Okreni leđa vodi, ona te ne poji, već ubija tvoju žeđ za tobom, za golemim i vječnim veličanstvom plamena, što sebe traži svijetleći, što sebe traži plamteći.


25. USTRAJ, PLAMENJE MOJE,  ostaj na Mojemu ognjištu, vatru Mi hrani, vatrom se hrani, vatrom se pokrivaj, na vatri počivaj – ne zapadaj u pepelni san, koji vam kaže da niste vatra. Ostajte budni u vatri, koja spaljuje sve što nije vatra.


27. NE DAJEM VAM SVIJET DA SAZNATE SVIJET,  već da saznate sebe u svijetu. Brižno motrite svoj korak svijetom, i samo svoj korak svjedočite. Ako se vaš put križa s putovima drugih, i ako se od njih rastaje, ne vodite raspre čija je slika o svijetu pravija, ne zavaravajte se misleći da je svijet u pitanju – svijet, a ne vi. Svjedočite sebe, saznajte sebe – sve drugo je oblik i narav oblaka. Zbog vas sam stvorio sve što rastvaram – da iz sebe vadite sebe, kao dijamante iz ugljena kopa.


31. MORAO SAM TE IZVESTI IZ TVOJEGA SLATKOG BRLOGA,  iz tvoje duboke duplje, iz tvoje spore omame. Morao sam ti uzeti sve osim Sebe. Tako sam te natjerao put izlaza iz tamnice,  tako sam te prisilio izabrati slobodu. Sve tvoje male ugode sam ti oduzeo,  a zauzvrat sam ti dao blaženstvo,  jer samo ti je ono preostalo.


38. KAD BIH MOGLA, O GOSPODARU VREMENA,  na samo pet minuta naći se pod granom jorgovana s njim,  s djetetom smeđookim, u onomu dobu patnje,  ali s njim, s djetetom smeđookim,  u onomu grču straha, u nadi i beznađu, u plaču i vjeri – ali s njim, s djetetom smeđookim, kad bih mogla. Znam da ištem nešto Zakonu protivno, ravno lanjskomu oblaku i pjeni izumrlog mora. Ali nerazum je moj u ovomu času pred razum kleknuo, moleći ga za svojih pet minuta, od Zakona ukradenih – nerazum moj, nalik tamnoj pjegi na svijetloj koži sunca, uistinu podsjetnik na njegov sjaj, uistinu, u službi njegovoj.


45. DUŠO KOJA KORIŠ SEBE, ne kori se. Dušo koja žališ sebe, ne žali se.  Dušo koja ne ljubiš sebe, ljubi se. Dušo koja ljubiš sebe, ljubi se.


59. DUKATIMA TE NEBESKIM ZASIPAM, pljuskom zlatnim padam po tebi bez stanke i odaha. Koliko god hoćeš dat ću ti, jer isto je Meni ono što je tebi  različno, isto je Meni tvoje mnogo i tvoje malo – jer beskraju je jednako besmisleno sve što ima kraj i količinu. Koliko god hoćeš, dat ću ti. Ali pazi da te dukati ne obore poda se, da ti od mnogoga ne bude premnogo, pa da se ispod Mojih darova više ne umiješ iskopati. Nije li čas, zlatohlepna, da zatvorimo brane i ustave nebeske, pa da se sama osoviš kao prolom odozdo? Kao stup dukata iz zemlje prosukljao, kao grana od cekina koja se zemlji klanja, i put zemlje se savija, i zlatnim ju peludom blagosilja.


61. DRUGI SU TI VAŽNI DA BI IM POMOGLA, ali ne i da se prema njima ravnaš kao vjetrokaz prema vjetru. Za savjet pitaj Mene jedinoga, ravnaj se samo prema Meni. Drugi su ti važni da bi im služila. Tu prestaje njihova važnost za tebe. Neka vjetri vrte vjetrokaze, ti osluškuj oluju ili lahor Mojega daha u tebi.


67. POZVAO SAM VAS U RAJEVE SVOJE, ali putem kroz vaš pakao. Ne vjerujte paklu, raju vjerujte; ne gledajte sjene i mrkline i rabote nečistih; nosite na dlanu Moju pozivnicu kao zapaljenu svijeću od koje uzmiče mrak. Znajte: nema kraćega puta, nema lakšega puta, nema težega puta u Moje dvore nebeske. Ne vjerujte paklu ni onda kad kroza nj prolazite. Raju budite vjerni, makar ga niste još sreli. Nevjera raju jedini je pravi pakao, kojemu se ništa ne može.


69. TI SI KROŠNJA OD TISUĆU GRANA; a živiš list po list, šum po šum, njihaj po njihaj, pjev po pjev. Ja ti vidim cijelu krošnju od tisuću grana, vidim ti ljeto, zimu, proljeće i jesen, zrikavce noći, cikade dana – sve u isto Moje vrijeme; vidim ti sjeme iz kojega si niknulo, čujem korake drvosječe i krik kojim si tada kriknulo, vidim tvoje novo sjeme u zemlji, klicu, izdanak, stablo i krošnju – od tisuću grana, od milijun dana, vidim vječni ophodni krug bez kraja – a ti živiš list po list, i samo ponekad naslutiš da to nije sve, da možda ima negdje grana, a možda i dvije.


85. PRIPAZI NA SVAKU RIJEČ, NA SVAKU ŠUTNJU, na svaku kretnju, jer gledaju te mnoge oči, iz bliza i daleka, iz svijeta vidljiva i nevidljiva. Na pozornici si, predstava teče, a u gledalištu sjedi ispitno vijeće. Ne zaboravi, ovo je tvoj prijemni ispit za kraljevstvo nebesko. Igraj Mi igru najbolje što možeš, igraj igru kao da nije igra; a smetni pritom s uma da igre bez tebe nema, a tebe da ima bez igre.


90. HAJDE DA GRADIMO SVIJET NOVE ODANOSTI Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji. Hajde da ne znamo gdje smo, dok nismo jedni drugima u srcu. Hajde da ničega nemamo dok sebe nemamo. Hajde da budemo što nismo nikada bili, jer nismo umjeli biti. Hajde da se mijenjamo, pa će se dom promijeniti, pa će se ulica promijeniti, pa će se i grad promijeniti, pa će se zemlja i svijet promijeniti, pa će se promijeniti zapis u zvijezdama.


91. SKINI PRNJE I DRONJE SA SVOJIH SVILENIH HALJINA, haljina kadifenih, sa svojega divot-srebroveza. Zbaci tralje sa svojega zlatotkanja. Ne treba se odjenuti, nego razdjenuti; treba manje da bi se došlo do višega, treba najmanje da bi se imalo najviše. Ono što već imaš, to je sve što trebaš imati. Doprijeti do toga što već imaš, to je sve što trebaš činiti.


105. NE ZABORAVI: JA MNOGO OD TEBE TRAŽIM, jer mnogo sam ti dao. Tražim da iz tvojega zrna i sjemena isklija polje pšenice, ali za jednu bogovetnu noć, da se žito požanje, samelje, i kruhovi da se ispeku, ali za jedan bogovetni dan. Jer dao sam ti mnogo: jedno zrno, zdravo. Uzvrati Mi onim što je u njemu – sjetvom, žetvom, poljem žita, meljavom mlinskom, i kruhom našim svagdanjim – a sve za jednu danonoćnu bogovjetnost.


108. KAŽI SVIMA SVOJIMA DA SU MOJI, i da ne brinu toliko i tako. Kaži im da dolazi dobro doba kad će se svima dati znanje da su Moji, kaži im da će vjerovati u stvari, o kojima njihova misao i ne sluti. Kaži ljutitima oko sebe da se Bog ne ljuti. Jer Bog je milosrdan, i milosrđe Mu seže kud ne seže ni misao ni mašta; jer Bog je takav da prašta i kad Ga nitko ne moli da prašta. Brao si kitu, cvijet po cvijet, boju po boju. i misu po misu plesnih mirisa. A ja sam mislila: uvenut će slika, prije no što srojiš orkestar boja s paletom oblika. Ali Ti si cvjetoznanac, devet godina  bereš i skladaš, laticu s laticom, vlat sa vlati. I za to vrijeme vrijeme je saznalo, što znači biti zaboravljeno, od vlastitih dana, mjeseci, i sati. Ravno prije devet godina, rekao sam ti da sam temelj toga hrama, kojega gradiš zajedno sa Mnom. Da sam krov hrama, da sam graditelj, radnik, svećenik, da sam kip Božanstva, Božanstvo u kipu. Ravno prije devet godina, Ja sam te čekao na devetom katu, raznježen tvojim današnjim dolaskom. Dopleli smo vijenac, docrtali smo krug, progutali svoj rep do zatiljka. I sada, kad pred sobom vidiš vlastite stope, znaš da si na tragu rijetkoj divljači, koja te lovila tisućama godina. Reci sad, kad nazire se na kraju puta grad, kako ti je bilo u sedlu sa Mnom? Je l’ ti žao što stižemo tamo, gdje si mislila da nikad, ni u snu nećeš stići – na svršetak drevnoga peana? Ne reci ništa, tek nasloni glavu na Moje rame, i pusti da nas galop riječi nosi, putom, koji je svoj kraj naslutio. Ne reci ništa – jer i Ja se osjećam svečan, u prolaznomu vječan, i radije bih peanski šutio. Gospode, hvala za Riječ, za pjesmotvore, spuštam Ti se pred stopala do zore, do dna mora, do Tvojih koralj-dvora, do izvora, odakle sam došla da pronosim i zborim sjaj i presjaj Tvojega obzora. Kao da je običan dan, obični mi, (ali ti znaš da nije, da nismo), dlan spuštam na tebe, kao na pismo, koje u svijet šaljem, da vijest posije, kako nikada ničiji korak bez Mene, put Mene, koraknuo nije. Kao da smo obični mi, i obično pismo,  ali ti znaš da nije, da nismo; i vidiš da se žedan izvor nad sebe naginje i pije, i da jest i rađa se ono, što nikada prije, bilo nije.


Veronica Petrova


Odakle si došao

došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njisu u bistroj vodi tvog bića;
slusam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena 




Svuda sam te tražila...


Svuda sam Te tražila
Osim u svom srcu.
Sve sam bila
Osim Tebe.

Potonule lađe su me vozile,
Zmajske su me spilje zatvarale,
Mutne su me vode ispijale.
Mislila sam, to je cijena za Tebe.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da ne može platiti.

Svuda sam Te tražila,
A Ti si već bio nađen.
Sanjala sam da Te osvojim
Svojim stradanjem,
Da Te zaslužim dugim hodočašćem:
Nisam Te htjela bez plaće i truda.

Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da nema takovg stradanja
Kojim će te zaslužiti.


 

Gola pjesma

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.

Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što mudri vele,
Ja nisam pristala na pričin, na sebe.

Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako Ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.





Veronica Petrova


Miodrag Pavlović: "... Njena knjiga pesama potpuno je traženje po biću, nadahnuto, smisleno i sa dalekosežnim intuicijama... ona je jasna, u najvećoj mogućoj meri nedvosmislena... u najdubljem poštovanju čitao sam ovu knjigu..."   (...)  "Vesni Krmpotić je u istoj meri dat talent reći i muzike, pesničke forme i energije obraćanja, iskustvo dubine posle kojeg nema dubljeg... Šta reći o ovoj poeziji, kako je prepričavati, kad je u njoj sve jasno, esplicitno, i kad ona sve ciljeve koje sebi postavlja, dostiže bez teškoća? ... Njena metafizika je na ravnoj nozi s prirodom...".

Mark Strand: "Egzotična, energična i začuđujuće učena, knjiga ""Eyes of Eternity" ("Oči vječnosti") jedna je od najneobičnijih knjiga koju sam čitao. Uvid Vesne Krmpotić vodi ju daleko izvan sigurnosnih i konvencionalnih pojmova, i mi tim uvidom prepoznajemo vlastito jastvo u prekrasnoj i nestalnoj liričnosti. To je zaista duhovna autobiografija, meditacija o izvorima bića, compedium otkrivenja, originalna vizija o tomu što znači biti svoj..."



PREPORUKA PUTNICIMA

Ovo su tragovi, po kojima živi mrtvaci uzlaze u novi dan.
Ovo su vodiči u podzemlju, za duše umrtvljene tijelima.
Ovo su tlorisi za prolaz kroz noćnu bahanaliju uma.
Čitajte ih kao da sebe čitate, listajte ih kao da sebe listate.
Uistinu, vi ne listate knjigu, ona vašim rukama lista vas,
 i čita vas vašim srcem i očima.
Ovo nisu knjige, ovo ste vi, 
putokazi i putnici kroz sumračni urnebes uma.


среда, децембар 28, 2011

MAGIA NATURALIS SOLSTITIUM - Anica Savić Rebac







Magia naturalis solstitium

Tiho u zlatnome miru sužavahu se prstenovi dana,
U purpurna tonjahu mora večernja:
Opalni blagi žar jesenjih zalazaka,
Drhtaji bleda purpura u lišću i u poznom grožđu,
Najnežniji plam razliven po nebesnoj pučini mlečnoj:
Talasi i vetri i buktinje buja,
Polako je leglo sve u najdalji najtiši sunčani zaton
- da najzad iz tame
Blesne u dnu nebesa obrtnika tajanstveni luk.
Tišina neba se penje kao strmen zid.
No negde daleko kroz krajeve strane
I ravni beskrajske razleže se srebrna jeka oružja,
A štitovi zvuče u plesu mađijsku:
To svetlosni dusi što čuvaju život međuzvezdani
Odgone čini, i štite sunčev san.

i sve je već zasjalo snova: u nebesnom krugu se proleće
rađa -
Obnažena loza se vije uz sunčani zid tišine,
Ko slutnje mora preko surih stena
Padaju ogromni modri odsevi, i ljubičast se penje dim,
Toplota nežna zrači sa osunčana snega;
Visoko nad strujama hladnim
Proletnje senke cvetaju azurom,
A dole na zemlji
Drveta u inju, ko šume belog korala, bujne,
Dignute iz podmorska duga sumraka
I snova sumornih med vedrije struje gde neba sjaju
U modrom miru halkionskih dana. 



Anica Savić Rebac
 (1892 — 1953)



"Ovo činim iz uverenja i u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće jedno je od odrednica moje životne koncepcije. To ne znači da nisam volela život, da ga ne volim čak i u ovom času, ali baš zato ne želim da živim bedno", napisala je u oproštajnom tekstu jedna od najobrazovanijih Srpkinja 20. veka Anica Savić-Rebac. A onda je sela na kanabe, prekrila glavu jorganom i ispalila sebi metak u srce.



уторак, децембар 27, 2011

PREDELI I DALJINE Isidore Sekulić

Pisma iz Norveške 




Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vetar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad udjes u šumu, ti osetis da se tle pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nesto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čoveka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne tačkice stvrdnute smole koja je, preko noć, u času crnog mraka, kad ni najblizi sused ne moze da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo.  A izjutra, kad probuđeni fjur potera stotinu vetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predele i daljine.

 ***

Pitaćeš me: da li mi je teško u zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi? Pitaćes me: zašto sam opet na severu kad ima krajeva gde se gazi cveće, gde sunce i stenu moze da užari, i čoveku pravo u srce sija! Zasto! Zato što volim muku i anatemu. Volim kad uspropnice treba skakati za svaku mrvicu života i uspeha. Volim kad čoveka iz dana u dan glođe neki strah, a čovek se ume isceliti; kad mu aveti svaki dan nesto uzmu, a on se ume odreći. Volim onoga koji kamen ore a ipak ima hleba. Onoga koji kaže da je sramota uvući jedrilo kad zatrube vetrovi i bure, i koji otvorenih očiju sme da gleda kako u peni talasa kotrlja brodolom.

 ***

Jedinstvena lepota norveških fjurova, to su velike borbe i velike boli, to je ljubav, ljubomora, osveta između kamena i vode, Voda jednako traži stenu, miluje je, grize, izjeda i troši. Surovo razvaljuje kopno tamo gde želi u dubinu da se sjuri, i nanosi čitave kule od kamena temo gde po njemu hoće u visinu da se digne. Od svoje strane, razlupano i rascepkano kopno oštrim svojim iverjem grebe i razbija mirno ogledalo vode, i daleko je u sebe uvlači dok od živih fjurskih talasa ne postanu mrtva jezera zelena kao otrov.

***

Engleski pesnik Šeli je pisao da su san i smrt deca tamne noći. Na severu, kad nastanu mesecima dugi dani ili bele noći, bogme se i san i smrt dešavaju pri osvetljenju, Mučno je to. Severno osvetljenje ne samo da čoveku svetli, ono čoveka gleda i vidi kao neko natprirodno oko. Čovek se i na to strasno zagleda, i samo  g l e d a. Vid živi u čoveku odeljenim životom, i to užasno muči. Čovek se divi, boji se i muči se. Jesu li te raskošne boje na nebu vazdušne varke, ili su to neke stvarne – mi, ljudi, neobično volimo i cenimo reč stvarno – neke stvarne objektivnosti. Mali čovek, čovek s juga naročito, koji tu severnu svetlost ne  s h v a t a, oseća pod njom i pred njom neku raskošnu, neku uzaludnu svečanost. Šta je to? Možda će malo posle početi novo stvaranje sveta. Možda se to mi, ljudi, preobražavamo...

 ***

Jezgrovito je misliti: kakav je to trenutak kad se silesija žive vode odjedared ukoči, kad trenutno isčeznu sve boje, na prečac otme huknjava i trasak koji se kilometrima daleko čuju. I kakav će biti trenutak kad će se odjedared protegliti, poplaveti, i procuriti sve strašne klice, kad će opet skočiti i prorikati vodene energije. Kakve su to metamorfoze, kakva su to vaskrsenja!

 ***

Čovek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim. On je nomad po volji božijoj, koja ga je stavila među ogromna prostranstva neba i zemlje. Davnašnja i današnja strast, da se leti, putuje bez putanja i stanica i granica, to je proboj nomadstva čovečije prirode. Volja božija: to su staze i reke, putovanja i sretanja i nizovi života i drugova; a ne države i granice, kolje i bajoneti, palanke-tamnice u kojima slobodnog čoveka kao miša davi gospodar, sused, običaj, kritika. Tristan od množine želja nije mogao da umre; a svaki čovek ima krik onog pesnika koji je zapisaoi: Ili asketstvo ili putovanja, jer ništa drugo nema!...


Isodora Sekulić

"Kažem sabesniku: - Poneko mesto, jedan stih, jedan red proze, hodaju mi ispred duhovnih očiju nekako čovečijim hodom. A kad hoću da se smirim, uzmem da to pročitam telesnim očima, bude još snažnije antropomorfnije: formalno osećam da ispred toga teksta neko leži, živ čovek ili moćna sen."



субота, децембар 24, 2011

PRIRUČNIK O STRASTI - Emil Sioran





ZAKLETVA životu: Nikada te neću izdati sasvim, mada sam te izdavao i izdavaću te na svakom koraku. I kada sam te mrzeo, nisam mogao da te zaboravim. Preklinjao sam te da te podnesem.

Zvao sam te ali nisam dolazio; urlikao sam ali mi se nisi ni osmehnuo. Bio sam tužan a nisi me tešio. Plakao sam a nisi mi zasladio suze. Pustinja si bio mojim molbama, grob mome glasu. Tišina si bio mojim mukama a pustinja mojim samoćama. Ubijao sam u mislima prve trenutke života a zagrmeo tvoje početke. Hteo otrov tvojih korena, htedoh da presuše voćke i presuše izvori; žudela je moja duša.

No zahvalna ti je duša moja za osmeh koji je videla samo ona, a niko drugi, zahvalna za susret koji niko nikada nije saznao, taj susret se ne zaboravlja već tajnom verom u tebi odjekuje u tišini, ozelenjava pustinju, zaslađuje suze i razvedrava samoće.

Zaklinjem se da nikada nećeš saznati za moju veliku izdaju. Zaklinjem se svim najsvetijim – tvojem osmehu, da se neću rastati od tebe.(...)

***

A kakvu vrednost i može imati činjenica da se lomim, patim ili mučim mislima? Moje prisustvo u svetu uzdrmaće - na moju veliku žalost – neke bezbrižne živote remeteći nesvesnu ljudsku naivnost drugih na moju još veću žalost. Mada mi se čini da je moja tragedija najveća u istoriji - veća i od pada careva ili ko zna kakvog stradanja na dnu nekog rudnika - ipak, implicitno, imam osećanje svoje totalne bezvrednosti. Uveren sam da sam apsolutno ništa u vaseljeni, ali osećam da je moj život samo moj. I kada bi trebalo da biram između postojanja sveta i mog postojanja, odrekao bih se svega zajedno sa svim svetlostima i zakonima, spreman da sam lebdim u apsolutnom ništavilu. Premda je život za mene patnja, ne mogu ga se odreći, jer ne verujem u apsolutnost transvitalnih vrednosti da bih se žrtvovao za njih. Kada bih bio iskren trebalo bi da kažem da ne znam zašto živim i zašto ne prestanem da živim.(...)

***

Sve sam ubeđeniji da je čovek nesrećna životinja: napušten, sam na svetu, prisiljen da pronađe sopstveni način života, nepoznat prirodi pre njega. Zbog takozvane slobode pati više nego pod najnemilosrdnijim jarmom prirode. Zbog toga se i ne čudim što je čovek došao dotle da zavidi cvetu ili biljci. Živeti kao biljka, imati želju da rasteš ukorenjen, cvetajući i venući u savršenoj nesvesti pod suncem, biti intimni deo plodnosti zemlje, želeti da budeš anonimni izraz životnog strujanja, znači očajavati zbog smisla života. A zašto se ne bismo menjali sa cvetom? Znam šta znači biti čovek, stremiti idealima i živeti u istoriji. Šta još mogu da očekujem od takve stvarnosti? Nema sumnje da je biti čovek nešto posebno: doživljavaš jednu od najozbiljnijih tragedija, kolosalnu dramu, biti čovek znači živeti u potpuno novom, potresnijem i komplikovanijem egzistencijalnom poretku nego što je prirodni. Što se dublje spuštamo u neproduhovljeno carstvo prirode, dramatičnost sve više popušta, dok se sasvim ne izgubi. Čovek je sve skloniji da preuzme monopol na dramu i patnju. Zato je izbavljenje za njega gorući i nerešiv problem. Ne mogu se prsiti što sam čovek, jer sam taj fenomen proživeo sve do njegovog prauzroka. Samo oni koji to nisu spoznali mogu sa žarkim intenzitetom da se hvale što su ljudi, i skloni su to da budu. Ako se tako posmatra, njihovo oduševljenje je razumljivo. Ima među ljudima i onih koji nisu sposobni da se uzdignu iznad animalnih ili biljnih životnih formi, pa je prirodno da čeznu za ljudskošću i obožavaju je. Ali oni što znaju kako s tim stvari stoje, teže za bilo čim drugim samo ne za tim da budu ljudi.(...)

***

Nedostatak svih ljudi je što čekaju da žive, jer nemaju hrabrosti svakog trenutka. Zašto ne bismo uz svaki trenutak stavili toliko strasti i toliko topline da postane apsolut, večnost? Svi učimo da živimo pošto nemamo ništa više da očekujemo, a kad čekamo, ne možemo ništa da naučimo, jer ne živimo u konkretnoj i živoj sadašnjosti, već u bezbojnoj i dalekoj budućnosti. Trebalo bi da ništa ne čekamo osim neposrednih sugestija trenutka; da čekamo nemajući svest o vremenu. Spas može biti samo u ponovnom osvajanju neposrednostii. Jer, čovek je biće koje je izgubilo neposrednost. Zbog toga je indirektna životinja...

***

Zašto žene ne pišu? Zato što mogu da plaču kad god hoće.

***

Ja nemam ideje, već opsesije. Ideje može imati svako. One nisu nikoga uništile.




Iz tekstova objavljenih u knjizi “Priručnik o strasti”, 
izbor i prevod Petru Krdu, 
izdavač “Braničevo”, Požarevac





четвртак, децембар 22, 2011

ČOVEK - HIJEROGLIF UNIVERZUMA - Rudolf Štajner

Rudolf Steiner 
Čovjek: hijeroglif univerzuma
GA 201, Dornach, 9 travnja 1920

Prevod: Monte Christo
 


 
 
Danas ću pokušati dati širi pogled na temu koje smo se često doticali. Učestalo sam ukazivao kao se, za modernog čovjeka, moralne i intelektualne koncepcije razdvajaju. U jednu smo ruku dovedeni, preko intelektualnog mišljenja, do prepoznavanja surove nužnosti Prirode. U skladu s tom nužnošću sve u Prirodi vidimo pod Zakonom uzroka i posljedice. I također se pitamo, kada čovjek izvrši radnju: što ju je uzrokovalo, koji je unutarnji ili vanjski razlog? To prepoznavanje nužnosti svih događaja u modernim je vremenima steklo više znanstveni karakter. U ranijim vremenima je imalo više teološki karakter, a i još ima za mnoge ljude. Preuzima znanstveni karakter kada imamo mišljenje da je ono što radimo zavisno od naše tjelesne konstitucije i o utjecajima koji na nju djeluju. Još postoje mnogi ljudi koji misle da čovjek djeluje neizbježno kao što kamen pada na tlo. Tu imate prirodoznanstvenu obojanost koncepta nužnosti. Gledanje onih više sklonih teologiji može se opisati kako slijedi. Sve je unaprijed dosuđeno nekom vrstom božanske moći ili providnosti i čovjek treba izvršavati ono što je predodređeno od te božanske moći. Tako u jednom slučaju imamo nužnost prirodne znanosti, a u drugom slučaju bezuvjetno božansko predviđanje. Ni u jednom slučaju se uopće ne može govoriti o ljudskoj Slobodi.

Nasuprot tome stoji cijeli svijet Morala. Čovjek o tom svijetu osjeća da ne može mnogo govoriti bez da podrazumijeva slobodu odluka njegove volje; jer ako nema mogućnosti slobodne voljne odluke, ne može govoriti o moralnosti ljudskih djela. On međutim osjeća odgovornost, osjeća moralne impulse; mora dakle priznati svijet morala. Spominjao sam prije kako je nemogućnost izgradnje mosta između to dvoje, između svijeta nužnosti i svijeta morala, vodila Kanta da napiše dvije kritike, Kritiku čistog uma u kojoj se posvećuje istraživanju prirode jednostavne nužnosti, Kritiku praktičnog uma u kojoj se pita što pripada moralnoj kozmogoniji. Zatim se osjećao prisiljen napisati također i Kritiku presude koja je trebala biti posrednik između ovo dvoje, ali koja završava kao ništa više od kompromisa, i pristupa stvarnosti jedino kada se okrene svijetu ljepote, svijetu umjetničkog stvaranja. To ide pokazati kako čovjek na jednoj strani ima svijet nužnosti a na drugoj svijet slobodnih moralnih djela, ali ne može naći ništa da ujedini to dvoje osim svijeta umjetničkog izražavanja — recimo, u kiparstvu ili slikarstvu — čini se da slikamo ono što dolazi od prirodne nužnosti, ali tome dajemo nešto što je slobodno od nužnosti, dajući tako izgled da je slobodno u nužnosti.

Istina je da, čovjek ne može izgraditi most između svijeta nužnosti i svijeta slobode ukoliko ne nađe put kroz duhovnu znanost. Duhovna znanost, međutim, treba za svoj razvoj ispunjenje aforizma koji je zadobio poštovanje stoljećima prije, izreku grčkog Apolla: “Upoznaj sebe”! Sada ovaj savjet, s kojim se nije mislilo zakopati se u nečiju vlastitu subjektivnost već znanje o ukupnom biću čovjeka i položaju koji zauzima u univerzumu — to je potraga koja mora naći mjesta u našem sveukupnom duhovnom životu.

Sa ovog stajališta možemo zaista reći da je smjer kojeg je uzeo razvoj duhovnog pokreta usmjerenog na Antropozofiju u zadnjih par dana napravio korak naprijed; počeo je jasno ukazivati na duhovni život čovječanstva, kako moramo težiti prosvijetliti moderne metode razmišljanja sa znanjem o čovjeku; jer je činjenica da je znanje o čovjeku u velikoj mjeri izgubljeno u modernim vremenima. To je bio naš cilj u predavanjima koja su upravo održana za liječnike, gdje je napravljen početni pokušaj da se na pozitivan način baci svijetlo na stvari kojima se medicinska znanost mora baviti. [*Objavljeno od Rudolf Steiner Nachlassverwaltung, Dornach, 1961, (treće izdanje) s naslovom: Geisteswissenschaft und Medizin. Engleski prijevod (sada izašao iz tiska) naslovljen: Spiritual Science and Medicine, može se posuditi u knjižnici, Rudolf Steiner House, London, N.W.I] U ciklusu predavanja koji su održali moji prijatelji i ja, pokušali smo pokazati kako treba biti napravljena veza između pojedinih znanosti i o onog što one mogu primiti od duhovne znanosti. Veoma je poželjno da unutar našeg pokreta postoji jaka svijest o potrebi takvih pokušaja; jer ako ćemo uspjeti apsolutno je nužno razjasniti vanjskom svijetu — u izvjesnom smislu, prisiliti ga da shvati — da ovdje nema nikakve površnosti u bilo kojoj domeni, već radije iskrena težnja za pravim znanjem. To je često ometano načinom na koji stvari stižu do javnosti iz naših vlastitih krugova, tako da se pretpostavlja, ili može lako zlonamjerno pretvarati, da je ovdje dopušteno svakakvo sektaštvo i diletantizam. Na nama je da sve više uvjerimo vanjski svijet da su iskrena stremljenja u podlozi svega što ovaj pokret predstavlja. Takvi se pokušaji i dalje trebaju vršiti, i moraju se provesti dalje sa snagama cijelog antropozofskog pokreta; jer sada smo započeli s pravim znanjem o čovjeku koje mora biti temelj svake prave duhovne kulture. Točno je reći da je od sredine petnaestog stoljeća, čovjekov raniji konkretan odnos prema svijetu postajao sve više apstraktan. U stara vremena, preko atavističke vidovitosti čovjek je znao mnogo više o sebi nego to danas zna, jer od sredine stoljeća intelektualizam se raširio preko cijelog takozvanog civiliziranog svijeta. Intelektualizam je temeljen na veoma malom dijelu bića čovjeka, veoma malom dijelu; i ne proizvodi dakle ništa više od apstraktne mreže znanja o svijetu.

Što je znanje o svijetu postalo tijekom zadnjih stoljeća? U svom odnosu prema univerzumu, to je postalo samo matematičko-mehanička kalkulacija, kojoj su u nedavna vremena pridodani rezultati spektralne analize; koji su opet čisto fizički, i čak i u fizičkoj domeni, mehaničko-matematički. Astronomija promatra kretanje zvijezda i kalkulira; ali primjećuje samo one sile koje pokazuju univerzum, utoliko što je Zemlja u njemu ograđena, kao veliki stroj, veliki mehanizam. Točno je reći da se na ovaj matematičko-mehanički model opservacije gleda jednostavno i isključivo kao na jedini koji stvarno može voditi do znanja.

Sa čime sada mentalitet koji nalazi izraz u ovoj matematičko-mehaničkoj konstrukciji univerzuma računa? Računa s nečim što u određenoj mjeri ima osnovu u prirodi čovjeka, ali samo u malom dijelu njega. Računa najprije s apstraktne tri dimenzije prostora. Astronomija računa s apstraktne tri dimenzije prostora; razlikuje jednu dimenziju, drugu (crtanje na ploči) i treću, pod pravim kutovima. Fiksira pažnju na zvijezdu u kretanju, ili na položaj zvijezde, gledajući na te tri dimenzije prostora. Sada čovjek ne bi mogao govoriti o tri dimenzije prostora da ih nije doživio u svom vlastitom biću. Čovjek doživljava tro-dimenzionalni prostor. Tijekom svog života doživljava prvo okomitu dimenziju. Kao dijete puzi, i onda se podiže gore i time doživljava okomitu dimenziju. Ne bi bilo moguće govoriti o okomitoj dimenziji da je nije doživio. Misliti da može u univerzumu naći išta drugo osim onog što nalazi u sebi bila bi iluzija. Čovjek nalazi ovu okomitu dimenziju jedino doživljavajući je sam. Rastežući naše šake i ruke pod pravim kutom na okomicu dobivamo drugu dimenziju. U onom što doživljavamo kada dišemo ili govorimo, u udisanju i izdisanju zraka, ili u onom što doživljavamo kada jedemo, kada se hrana u tijelu kreće od naprijed prema natrag, doživljavamo treću dimenziju. Samo zato jer čovjek doživljava te tri dimenzije unutar sebe on ih projektira u vanjski prostor. Čovjek ne može naći u univerzumu apsolutno ništa ukoliko to prije nije našao u sebi. Čudna stvar je da je u ovom dobu apstrakcija koje je počelo sredinom petnaestog stoljeća, čovjek napravio te tri dimenzije homogenim. Odnosno, jednostavno je napustio u svom razmišljanju konkretne razlike između njih. Ostavio je ono što mu tri dimenzije čini različitim. Ako bi željeli dati njegov stvaran ljudski doživljaj, on bi rekao: Moj okomita linija, moja operativna linija, moja linija širenja ili rastegnutosti. Trebao bi pretpostaviti razliku u kvaliteti između tri prostorne dimenzije. Da je to napravio, ne bi više mogao shvatiti astronomsku kozmogoniju na sadašnji apstraktan način. Manje bi stekao čisto intelektualnu kozmičku sliku. Za to bi trebao doživjeti na konkretniji način njegov vlastiti odnos prema tri dimenzije. Danas on nema takav doživljaj. On ne doživljava na primjer preuzimanje uspravnog položaja, biti u okomici; i tako nije svjestan da je u okomitom položaju iz jednostavnog razloga da se kreće zajedno s Zemljom u određenom smjeru koji prianja okomici. Niti zna da čini svoje pokrete disanja, probavne i pokrete jedenja kao i druge pokrete, u smjeru kroz koji se i Zemlja također kreće u određenoj liniji. Sve to prianjanje određenim smjerovima kretanja obuhvaćalo je prilagodbu, podešavanje, na kretanje univerzuma. Danas čovjek ne uzima u obzir bilo što od ovog konkretnog shvaćanja dimenzija; stoga ne može odrediti svoj položaj u velikom kozmičkom procesu. On ne zna kako stoji u njemu, niti da je takoreći njega dio i član. Sada moraju biti poduzeti koraci kako bi čovjek stekao znanje o čovjeku, znanje o sebi, i tako znanje o tome kako je smješten u univerzumu.

Tri dimenzije su stvarno za čovjeka postale toliko apstraktne da bi mu bilo iznimno teško uvježbati se da živeći u njima on ima udjela u određenom kretanju Zemlje i sustava planeta. Međutim na naše znanje o čovjeku može se primijeniti duhovno-znanstvena metoda mišljenja. Počnimo prema tome tražiti pravo razumijevanje tri dimenzije. Teško ga je steći; ali lakše ćemo se uzdići do ovog prostornog znanja o čovjeku ako razmotrimo, ne tri linije prostora kako stoje pod pravim kutovima, već tri nivoa ravnina. Razmotrimo na trenutak slijedeće. Spremno ćemo opaziti da naša simetrija ima nešto s našim mišljenjem. Ako promatramo, otkriti ćemo elementarnu prirodnu gestu koju činimo ako želimo izraziti odlučujuće razmišljanje u nijemom prikazu. Kada smjestimo prst na nos i pomičemo po ovoj ravnini ovdje (napravljen je crtež), krećemo se kroz okomitu ravninu simetrije koja nas dijeli na lijevog i desnog čovjeka. Ova ravnina prolazeći kroz nos i kroz cijelo tijelo, ravnina je simetrije, i ona je koje možemo postati svjesni da ima posla sa svim zapažanjem razlika koje se odvija u nama, i svim mišljenjem i prosudbama koje razlikuju i dijele. Počevši od ove elementarne geste, u stvari je moguće da postanemo svjesni kako u svom našem funkcioniranju kao čovjek imamo posla s ovom ravninom.

Razmotrimo funkciju gledanja. Gledamo s dva oka, na takav način da se linije sijeku. Sa dva oka vidimo točku; ali je vidimo kao jednu točku jer se linije pogleda križaju, sijeku se kako je prikazano na crtežu. Naša ljudska aktivnost je sa mnogih aspekata tako regulirana da tu regulaciju možemo razumjeti jedino pozivajući se na ovu ravninu.

Zatim se možemo okrenuti drugoj ravnini koja bi prolazila kroz srce i odijelila čovjekovo natrag od naprijed. Naprijed, čovjek je fiziognomijski organiziran, otraga je on izraz njegova organskog bića. Ova fiziognomijska-psihička struktura je razdijeljena ravninom koja stoji pod pravim kutovima prema prvoj. Kao što je naš lijevi i desni čovjek razdijeljen ravninom, tako su također prednji i stražnji čovjek. Trebamo samo rastegnuti naše ruke, naše šake, usmjerujući fiziognomijski dio šake (nasuprot čisto organskog dijela) naprijed i organski dio šaka natrag, i zatim zamisliti ravninu preko glavnih linija koje se tako pojave, dobivamo ravninu na koju mislim.

Na sličan način možemo smjestiti treću ravninu koja će razgraničiti sve što je sadržano u glavi i licu od onog što je organizirano ispod u tijelu i udovima. Tako dobivamo treću ravninu koja je opet pod pravim kutovima prema ostale dvije.

Može se dobiti osjećaj za ove tri ravnine. Kako se stječe osjećaj za prvu već je pokazano; treba je osjetiti kao ravninu diskriminativnog Mišljenja. Druga ravnina, koja dijeli čovjeka na naprijed i natrag (anteriorni i posteriorni dio) bila bi upravo ona kojom se čovjek pokazuje da je čovjek, jer ova ravnina ne može biti ocrtana na isti način kod životinje. Kod životinje se može ocrtati ravnina simetrije ali ne i okomita ravnina. Ova druga (okomita) ravnina bila bi povezana sa svime što se odnosi na ljudsku volju. Treća, vodoravna, bila bi povezana sa svime što se odnosi na ljudski osjećaj. Pokušajmo još jednom dobiti elementarnu ideju o ovim stvarima i vidjet ćemo da ovom linijom misli možemo do nečega doći.

Sve u čemu čovjek izražava svoj osjećaj, bilo da je to osjećaj pozdravljanja ili onaj zahvalnosti ili bilo koji drugi oblik osjećaja suosjećanja, na neki je način povezano s vodoravnom ravninom. Također možemo vidjeti da u određenom smislu volja mora biti povezana sa spomenutom okomitom ravninom. Moguće je steći osjećaj za ove tri ravnine. Ako čovjek to napravi, biti će obvezan napraviti svoju koncepciju univerzuma u smislu ove tri ravnine — baš kao što bi, kada bi tri dimenzije prostora gledao samo na apstraktan način, bio obvezan kalkulirati na mehaničko-matematički način na koji su Galileo i Kopernik kalkulirali kretanja i reguliranost u univerzumu. U tom univerzumu sada će mu se pojaviti konkretne veze. On neće više samo kalkulirati u skladu s tri dimenzije prostora; već će kada nauči osjećati ove tri ravnine, primijetiti da postoji razlika između desno i lijevo, iznad i ispod, natrag i naprijed. U matematici je stvar ravnodušnosti da li je neki objekt malo više desno ili lijevo, ili ispred ili iza. Ako samo mjerimo, mjerimo ispod ili iznad, mjerimo desno ili lijevo ili mjerimo naprijed ili natrag. U kojem su god položaju tri mjere postavljene, to ostaju tri mjere. U najboljem slučaju razlikujemo, da bi prešli od položaja do kretanja, dimenzije pod pravim kutovima jedna prema drugoj. To radimo, međutim, jedino jer ne možemo ostati pri jednostavnom mjerenju, jer bi se inače naš svijet uvukao u ne više od ravne linije. Ako međutim, naučimo opisati Mišljenje, Osjećaj i Volju konkretno u ove tri ravnine, i smjestiti sebe tako u prostor kao psiho-duhovna bića, s našim Mišljenjem, Osjećajem i Voljom — tada baš kao što u astronomiji učimo primijeniti tri dimenzije prostora kako ih nalazimo kod čovjeka, učimo u astronomiji primijeniti trostruku podjelu čovjeka kao bića duše i duha. I postaje moguće ako imamo ovdje (crtanje) Saturn, Jupiter, Mars, Sunce, Veneru, Merkur i na kraju Zemlju, tada postaje moguće, ako pogledamo Sunce, promatrati ga u njegovoj vanjskoj manifestaciji kao nešto odvajajuće, kao odvajajući element. Moramo misliti o ravnini koja prolazi kroz Sunce, i više nećemo uzimati u obzir ono što je iznad ravnine i ono što je ispod kao samo prostorno, već moramo smatrati ravninu kao ravninu koja dijeli i razdvaja planete s obzirom da li su iznad ili ispod. Tada više nećemo govoriti: Mars je toliko kilometara udaljen od Sunca, Venera toliko kilometara; već ćemo naučiti znanje o čovjeku primijeniti i na univerzum, i reći: To nije samo pitanje dimenzija kada kažem da je ljudska glava s obzirom na nos toliko i toliko udaljena od vodoravne ravnine koju sam nazvao ravnina Osjećaja, i da je srce na tolikoj i tolikoj udaljenosti; već trebam njihov položaj i udaljenost iznad i ispod dovesti u vezu s njihovom formacijom i strukturom. Također više ne bih trebao reći o Marsu i Merkuru da je jedan na tolikoj udaljenosti od Sunca a drugi na tolikoj udaljenosti od Sunca, već trebam znati da ako gledam na Sunce kao na odijeljene particije, Mars koji je iznad mora biti jedne prirode a Merkur koji je ispod druge.

Sada bih trebao moći smjestiti sličnu ravninu perpendikularno (okomito op.pr.) kroz Sunce. Dakle kretanje Jupitera, recimo, ili Marsa, biti će takvo da će u jednom trenutku stajati s desne strane ove ravnine a zatim prijeći prijeko i stajati s lijeve. Ako jednostavno nastavim apstraktno, prema dimenzijama, naći ću da je ponekad na desnoj i ponekad na lijevoj strani, i toliki i toliki broj kilometara. Ali ako proučavam kozmički prostor konkretno, kao što moram [proučavati] moje vlastito biće kao čovjeka, to nije stvar ravnodušnosti da li je planet u jednom trenutku na lijevo a u drugom na desno, ali kažem da postoji ista vrsta razlike bilo da je na desno ili lijevo kao što postoji između lijevog i desnog organa. Nije dovoljno reći da je jetra toliko centimetara s desne strane simetrične osi, stomak toliko centimetara na lijevo, jer su oni različiti u formaciji pošto je jedno desni organ a drugi lijevi. Ovdje je tako da, Jupiter, prema tome da li je na desno ili na lijevo, oku izgleda različito.

Na isti način mogu napraviti i treću ravninu, i moram opet napraviti prosudbu u skladu s time. I ako proširim moje znanje o čovjeku na univerzum, biti ću dužan, kao što sam povezao jednu ravninu s ljudskim Mišljenjem, a drugu ravninu s ljudskim Osjećajem, smatrati treću ravninu povezanu s ljudskom Voljom.

Sa svim ovim želio sam samo pokazati kako moderna kozmologija nema više od zadnjeg ostatka vanjske apstrakcije kada govori o tri ravnine okomite jedna na drugu, prema kojima su položaji i kretanja zvijezda sasvim ravnodušno povezani, i zatim je prema tim pozicijama cijeli univerzum kalkuliran kao stroj. U astronomskoj koncepciji Galilea, samo ova jedna stvar je uzeta u razmatranje kod univerzuma — apstraktni prostor, s odnosima njegovih točaka. Ovo se znanje međutim može uvećati da postane aktivno i snažno znanje o čovjeku. Može se reći: Čovjek je misleće, biće koje osjeća i biće volje. Kao vanjsko biće, Mišljenjem je povezan s jednom ravninom, s drugom pod pravim kutom prema njoj s Voljom, i sa trećom pod pravim kutom prema obje s Osjećajem. To mora također vrijediti u vanjskom svijetu. Od sredine petnaestog stoljeća, čovjek stvarno ne zna više od toga nego da se širi u tri dimenzije; sve ostalo je samo materijal prikupljen za opservaciju. Pravo znanje o čovjeku treba se ponovno steći, i indirektno znanje o kozmosu pomoću iste metode. Tada će čovjek shvatiti u kakvom su odnosu nužnost i slobodna volja, i kako se oboje može primijeniti na čovjeka, pošto je rođen iz kozmosa. Naravno ako se samo uzme ovaj zadnji ostatak ljudskog bića — tri dimenzije pod pravim kutovima jedna prema drugoj — ako je to sve što se želi zamisliti, onda se univerzum čini strašno siromašan. Siromašan, beskrajno siromašan je naš sadašnji pogled na univerzum; i neće postati bogatiji dok se ne probijemo do stvarnog znanja o čovjeku, dok zaista ne naučimo pogledati u čovjeka.

Antropozofska koncepcija univerzuma vodi direktno u stvarno duhovno znanje o stvarima. Zar se stvari kao Mišljenje, Osjećaj i Volja ne javljaju u ljudskom znanju kao strašno ogoljene apstrakcije? Čovjek ne istražuje sebe dovoljno temeljito. Ne pita se što su za njega te stvari na koje primjenjuje riječi. Toliko toga je postalo samo fraza. Netko bi se zaista treba upitati svjesno, kada koristi riječ Mišljenje, da li predstavlja ikakvu jasnu ideju — da ne govorimo o Osjećaju ili Volji. Ali naš govor je postao jasan i čist, direktno prelazimo od samo pravljenja fraza, korištenja uzvišenih riječi, i vraćamo se slikama; čak i kada uzmemo samo jednu sliku za Mišljenje — stavljajući prst na stranu nosa! Ne trebamo to raditi uvijek, ali znamo da se ta gesta često prirodno radi kada moramo jako misliti, baš kao što pokažemo prstom na bradu kada želimo naznačiti da obraćamo pažnju! Mi ulazimo u tu ravninu upravo zato jer želimo prosuditi u vezi nečega s čime smo u odnosu. Mi prepolovimo naš organizam takoreći na desno i lijevo; jer mi stvarno postupamo drugačije s našim desnim i lijevim osjetilnim organima. To možemo cijeniti ako promatramo da s lijevim čulnim organom poduzimamo takoreći, rukovanje vanjskim objektom; i u našem mišljenju također, postoji vrsta rukovanja ili osjećanja vanjskih objekata. S desnim čulnim organom mi takoreći ‘osjećamo samo osjećanje’ njih. Tada oni prvi puta postaju naši vlastiti. Nikada ne bi dosegli do ego-koncepta da nismo mogli opažati, zajedno s onim što doživljavamo s desna, također i ono što doživljavamo s lijeva. Jednostavno polažući ruke jednu preko druge imamo sliku ego-koncepta. Zaista je točno da počevši koristiti jasne slike umjesto onih koje žive samo u frazeologiji, čovjek će postati iznutra bogatiji i steći će sposobnost vizualiziranja univerzuma u većim detaljima.

Ušavši na tu stazu, naći ćemo da je univerzum za nas opet oživio, i da mi sami kao ljudska bića sudjelujemo u njegovom životu. Tada ćemo ponovno naučiti kako izgraditi most između univerzuma i čovjeka. Kada je to napravljeno čovjek će moći percipirati da li je u univerzumu impuls prirodne nužnosti za sve što je u čovjeku, ili da li nas univerzum u nekoj mjeri ostavlja slobodnima; da li nas potpuno određuje, ili nas u izvjesnom smislu ostavlja slobodnim. Dok god živimo u apstrakcijama, ne možemo izgraditi most između morala i prirodnog zakona. Moramo se moći upitati koliko se daleko prirodni zakon širi u univerzumu, i gdje ulazi nešto što ne možemo uključiti pod aspekt prirodnog zakona. Tada dolazimo do odnosa koji ima svoj značaj i za čovjeka također, odnosa između onog što dolazi pod prirodni zakon i onog što je slobodno i moralno. Na ovaj način učimo povezati značenje s izjavom: “Mars je planet daleko od Sunca, Venera je planet bliže Suncu”. Jednostavno izjavivši njihove udaljenosti u apstraktnim brojevima nismo rekli ništa ili barem veoma malo, jer definirati na ovaj način prema metodama moderne astronomije, jednako je kao reći: Gledam liniju koja prolazi kroz čovjekove dvije ruke i šake, i govorim o organu koji je 2.5 decimetra od ove linije. — Sada ovaj organ može biti toliko i toliko daleko ispod linije, i drugi organ toliko i toliko iznad nje; nije, međutim, udaljenost ona koja čini razliku, već činjenica da je jedan organ iznad a drugi ispod. Kada ne bi bilo razlike između iznad i ispod, ne bi bilo ni razlike između nosa ili očiju i stomaka! Oči su oči jedino zato jer su iznad, a stomak je stomak jedino jer je ispod, ove linije. Unutarnja priroda organa je uvjetovana položajem.

Slično je unutarnja priroda Marsa uvjetovana njegovim položajem izvan orbite Sunca, a ona od Venere njenim položajem unutar orbite Sunca. Ako netko ne razumije esencijalnu razliku između organa u ljudskoj glavi i organa u ljudskom trupu — jedan leži iznad a drugi ispod ove linije — tada ne može znati da su Mars i Venera, ili Mars i Merkur esencijalno različiti. Sposobnost razmišljanja o univerzumu kao organizmu zavisi o našem razumijevanju hijeroglifa organizma kojeg imamo pred nama. Moramo naučiti percipirati čovjeka kao hijeroglif univerzuma, jer nam daje mogućnost da u blizini vidimo koliko su različiti iznad i ispod, lijevo i desno, ispred i iza. To najprije moramo naučiti u čovjeku, i zatim ćemo to naći u univerzumu.

Budući da moderni pogled na univerzum kojeg drži prirodna znanost stvarno daje kozmogoniju izostavljajući čovjeka — prepoznajući ga jedino kao najvišu životinju, odnosno apstrakciju — pošto čovjek uopće nije u njoj, prema tome u ovoj se koncepciji univerzum pojavljuje samo kao matematička slika, u koji se univerzalno porijeklo slobode i morala nikada ne može prepoznati. To je, međutim, od krajnje važnosti da naučimo znanstveno opažati vezu između moralnog zakona i prirodne nužnosti. Dana sam vam nastojao pokazati, u možda suptilnijim konceptima, kako se znanje o univerzumu treba stjecati iz znanja o čovjeku.



среда, децембар 21, 2011

BITI LIRIČAN – Emil Sioran


 
 
 
Zašto ne možemo biti sami sa sobom?

Zašto tragamo za izrazom i formom, pokušavajući da se oslobodimo sadržaja i sistematizujemo jedan haotičan i buntovni proces? Nije li plodnija napuštenost u našoj unutrašnjoj fluidnosti, bez primisli o objektivizaciji, koja srče samo intimnom bijnošću sva vrenja i unutrašnje uznemirenosti. U tom slučaju, živeli bismo intezivno, prebogato unutrašnjim rastom koji duhovna iskustva proširuju do potpunog ispunjenja. Višestruki i izdiferencirani doživljaji se razvijaju u plodnoj uzavrelosti. Senzacija aktuelnosti kompleksnog prisustva duhovnih sadržaja rađa se kao rezultat ovog rasta, sličana dizanju talasa ili muzičkom paroksizmu. Biti pun sebe, ali ne u smislu oholosti već bogastva, biti izmučen unutrašnjom beskonačnošću i spoljnjom napetošću, znači živeti tako intezivno da osećaš kako umireš od života. Toliko je redak ovaj osećaj i toliko čudan da bi ga trebalo živeti s povicima. Osećam da bi trebalo umreti od života i pitam se da li bi imalo smisla tražiti objašnjenje. Kada sve što imaš kao duhovnu prošlost tinja u tebi, u trenutku beskrajne napetosti, kada totalno prisustvo aktealizuje zatvorena iskustva i kada ritam izgubi ravnotežu i uniformnost, tada sa vrhova života bivaš uhvaćen u smrti nemajući strah pred njom, onaj koji prati mučnu opsesiju smrti. Taj osećaj je analogan onome koji imaju ljubavnici kada im se na vrhuncu sreće pojavi prolazna ili intezivna slika smrti ili poput trenutka nesigurnosti kada se u ljubavi koja se rađa pojavi osećanja kraja ili napuštenosti.

Premalo je onih koji takva iskustva mogu da podnose do kraja. Uvek postoji ozbiljna opasnost u održavanju sadržaja koji zahteva da bude odpredmećen u zatvaranju energije sa težnjom ka eksplodiranju, jer možeš dostići trenutak kada ne možeš više da savladaš neizdrživu energiju. I onda razaranje, proizašlo iz nečeg prepunog. Ima doživljaja i opsesija sa kojima se ne može živeti. Nije li onda spas u njihovom ispovedanju? Strašno iskustvo i grozna opsesija smrti – sačuvani u svesti – postaju rušilački. Govoreći o smrti spasao si nešto u sebi, ali je istovremeno umrlo nešto od tvog bića, jer odpredmećeni sadržaju gube aktuelnost u svesti. Lirizam je pokušaj rasipanja subjektivnosti zato što ukazuje je na tinjanje života u pojedincu koji ne može da bude savladan već neprestano zahteva izraz. Biti liričar znači ne moći ostati zatvoren u sebi. Ta potreba za osposobljavanjem je intezivnija ukoliko je lirizam unutrašnjiji, dublji i koncentrisaniji.

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije.

Biti liričan kada život tinja u suštanstvenom ritmu, a doživljaj je toliko snažan da sintetizuje u sebi sav smisao naše ličnosti. Ono što je jedinstveno i specifično u nama ostvaruje se u tako izražajnom obliku da se individualno uzdiže na ravan univerzalnog. Najdublja subjektivna iskustva jesu i najuniverzalnija, jer se u njima stiže do iskonskog fonda života.

Prava interiorizacija vodi ka univezalnosti, nedostupnoj onima koji ostaju u perifernoj zoni. Vulgarno tumačenje univezalnosti vidi u tome više kompleksnu formu širenja nego kvalitetniji i bogatiji obim. Zato ono što vidi lirizam kao periferni i inferiorni fenomen, proizvod duhovne nestalnosti, umesto da shvati da lirsko blago subjektivnosti ukazuje na jednu od najznačajnijih svežina i unutrašnjih dubina.

Ima ljudi koji postaju liričari samo u najpresudnijim trenucima života; ima i onih koji to postaju u agoniji, kada se aktuelizuje sva njihova prošlost i napada ih kao vrtlog. No, najviše ih je koji to postaju posle suštanstvenih iskustava, kada pobuđivanje intimnog fonda njihovog bića dostiže paroksizam. Tako ljudi, koji imaju sklonost ka objektivnosti i bezličnosti, tuđi samima sebi i tuđi dubokim stvarnostima, kada jednom postanu robovi ljubavi, iskušavaju osećanja koje aktuelizuju sve njihove lične zalihe. Činjenica da skoro svi pišu poeziju onda kada vole, potvrđuje da su sredstva konvencionalnog razmišljanja odveć siromašna da bi izrazila unutrašnju beskonačnost i da unutrašnji lirizam pronalazi odgovarajući način za objektivizaciju samo u fluidnom i iracionalnom materijalu. Nije li iskustvo patnje analogno tome? Nikada nisi pretpostavio šta skrivaš u sebi i šta skriva svet, živeo si na periferiji i zadovoljan, kada te najozbiljnije iskustvo posle iskustva smrti (kao predosećanje umiranja), iskustvo patnje savlada i prenosi iz beskonačno komplikovane oblasti postojanja u kojoj se tvoj subjektivitet komeša kao u vrtlogu. Biti liričan u patnji znači ostvariti to unutrašnje sagorevanje i pročišćavanje, u kojem rane prestaju da budu spoljna manifestacija bez dubokih komplikacija, već učestvuju u srži našeg bića. Lirizam patnje je pesma krvi, mesa i nerava. Prava patnja izvire iz bola. Zbog toga sve bolesti imaju lirske vrline. Samo oni koji vegetiraju u skandaloznoj neosetljivosti ostaju bezlični u slučaju bolesti koja uvek ostvaruje ličnu dubinu.

Liričar se postaje samo posle organske i totalne smutnje. Slučajni lirizam ima svoj izvor u spoljnjim određenjima, sa čijim nestankom implicitno nestaje unutrašnji sagovornik. Ne postoji unutrašnji lirizam bez zrnca unutrašnje ludosti. Karakteristična je činjenica da se početak psihoza odlikuje lirskom fazom, u kojoj sve obične rampe i granice nestaju da bi ustupile mesto jednom od najplodnijih unutrašnjih pijanstava. Tako se objašnjava poetska proizvodnja iz prvih faza psihoze. Ludilo bi moglo da bude paroksizam lirizma. Zadovoljavamo se pohvalama lirizmu da ne bismo pisali pohvale ludosti. Lirsko je stanje s one strane oblika i sistema. Fluidnost, unutrašnji tok spaja u jedan jedini polet, kao u idealnoj konvergenciji sve elemente unutrašnjeg života i stvara intezivan i pun ritam. U poređenju sa rafinmanom kulture, ukočene u oblicima i okvirima koji sve maskiraju, lirizam je varvarski izraz. Tu je, u stvari, njegova vrednost: da bude varvarin, to jest, da bude samo krv, iskrenost i plamen.

Iz knjige KRIK BEZNAĐA
Prevod sa ruminskog: Petre Krdu



IDIVIDUACIJA I (ILI) OBOŽENJE





IDIVIDUACIJA I (ILI) OBOŽENJE
Vladeta Jerotić

Bog je postao čovek da bi čovek mogao da postane bog.
Sv. Atanasije Veliki

Čovek je pozvan na individuaciju. To je u prirodi čoveka, kako kaže Jung, i svakom je, negde u zametku, zaveštano neko usavršavanje.

Prema mišljenju Jolande Jakobi, biliske saradnice Karla Gustava Junga, put individuacije, kao proces psihološkog razvoja, „predstavlja postupni put sazrevanja ljudske duše do njenih najviših mogućih dometa razvoja i jedinstvo njenih svesnih i nesvesnih delova putem uključivanja njenih istorijskih korena i sadržaja u njenu sadašnju svest“.

Pojam „individuacija“ prvi put se pojavljuje u Jungovoj knjizi Psihološki tipovi iz 1920. godine, mada se ideja, prema Jolandi Jakobi, može utvrditi već u doktorskom radu Jungovom iz 1902. godine: O psihologiji i patologiji takozvanih okultnih fenomena.

U drugoj Jungovoj knjizi (Odnos izmedju Ja i nesvesnog), individuacija se difiniše i kao „dolaženje samom sebi“ ili kao „samorealizacija“.

Pored „spontane“ i „prirodne“ težnje ljudskog bića za individualizacijom, relativno manji broj ljudi u svetu koji zbilja stižu do sebe i Sebe i koji su u stanju da gaze trnovitim putem individuacije. To je zbog toga što većina ljudi, iz više razloga nije u stanju da svesno izabere sopstveni put, već im se taj put nudi od „kolektivno svesnog“- porodice i društva, koji nameću ličnosti svoje norme ponašanja i mišljenja a koje su,  najčešće, suprotne pojmovima etike, bez koje nema prave individuacije.

Ne treba zaboraviti ni ozbiljnu prepreku stupanja čoveka na trnoviti put individuacije- drugi zakon termodinamike, po kome je psiha u suštini konzervativna, pa je potrebna neka krupna nevolja, kako Jung poučava, da bi se pokrenuo individuacioni proces. Kada budemo govorili o hrišćanskom putu oboženja, podsetićemo se svih prepreka, koje su istovetne i u hrišćanstvu, kao i na putu individuacije, zbog čega nije moguće očekivati ni u hrišćanstvu veći broj ljudi koji slede Hristov put, svakako i trnovitiji put no što je individuacija. Zbog toga Jung tačno primećuje:“Pojedinac može težiti savršenstvu... ali mora ispaštati zbog suprotnosti od svojih namera u ime svoje potpunosti“.



OBOŽENJEREČNIK PRAVOSLAVNE TEOLOGIJE

    (gr. θεοσις, lat. deificatio): učestvovanje vernika u životu Božijem posredstvom nestvorenih božanskih energija - ontološki sadržaj zajednice čoveka sa Bogom. Oboženje je stanje preobraženja čovečanskoga, "prevazilaženje" stvorene prirode i njeno konsolidovanje u istinskoj egzistenciji ponovnim aktualizovanjem mogućnosti koja joj je data od početka. Ova ideja nalazi se već u 2. Petr. 1,4: "Pričasnici Božanske prirode", a zatim se razvila u patrističkoj teologiji, postavši središnja dogma Pravoslavlja. Počevši sa Svetim Irinejem, Atanasijem i Kirilom, pa do Simeona Novog Bogoslova i Grigorija Palame, svi Oci Crkve preuzimaju ovu predivnu tvrdnju Istočnoga hrišćanstva: "Bog je postao čovek da bi čovek postao bog". Oni ne izbegavaju da nazovu čoveka "bogom po blagodati" i da stave znak jednakosti između spasenja i oboženja. Imajući u vidu oboženje, Sveti Maksim Ispovednik deli istoriju Spasenja na dva velika razdoblja: jedni su vekovi bili određeni za tajnu očovečenja Boga, drugi za tajanstveno delo oboženja čoveka (Odg-vori Talasiju, 22, Rum. filok. tom Š, str. 70-71). Onto loške pretpostavke spasenja sistematizovao je Sveti Grigorije Palama (1296-1359), branilac isihazma (v. PALAMIZAM); on je sročio i teološki rečnik oboženja (vidi, Agioritski tomos, Rum. filok., tom VII).

    Koji su antropološki i hristološki temelji oboženja.

    1. Za teološku antropologiju oboženje je ne samo moguća stvarnost, nego je ono i obećano čoveku od iskoni. Ono je istovetno sa onim što Sveto Pismo naziva "podobije", odnosno dinamički elemenat suštinski za čoveka. Oboženje je carsko dostojanstvo do kojega dolazi "podobije", konačni kraj ili prirodna veličina na koju je čovek pozvan: "Podobije onih koji se pričešćuju Onim od Koga se pričešćuju znači ostvareni identitet kroz podobije onih koji se pričešćuju Onim koji im daje da se pričeste onoliko koliko je moguće. A ostvareni identitet kroz podobije onih koji se pričešćuju sa Pričešćujućim, jeste oboženje onih koji se udostojavaju oboženja. Oboženje, da kažem sažeto, jeste sredina i kraj svih vremena i vekova i svega onoga što je u vremenu i u veku" (Sveti Maksim Ispovednik, Odgovori Talasiju, 59, Rum. filok., tom III, str. 315). Zato svi Oci Crkve podvlače i ovo: iako je oboženje iznad prirode i bez granica, ljudska priroda se oboženjem ne modifikuje, nego se ponovo vraća u slavu koja joj je određena prilikom stvaranja.

    2. Po Svetom Kirilu Aleksandrijskom, načelo oboženja jeste približavanje Logosa telu, sasuštastvenost Sina sa našom prirodom. U smislu ipostasnog jedinstva, postoji "communicatio idiomantum", to jest Njegova čovečanska priroda prožeta je sijanjem Njegovog božanstva. Oboženo telo Hristovo zalog je i izvor našeg oboženja. Primanje ljudske prirode od ipostasi Logosa -uipostaziranje - ne uništava njen identitet, nego je jemstvo njenog potencijalnog savršenstva: "Kažem, Ova ploćenje Boga, nama je izvesni zalog nade oboženja prirode ljudi. Toliko će savršeno učiniti čoveka bogom, kolikoje savršeno Bog postao čovekom. Jerjejasno da će Onaj koji je postao čovek bez greha, obožiti prirodu bez promene njene u Bogu; i toliko će uzdići čoveka zbog Sebe, koliko se On spustio zbog čoveka" (Sveti Maksim Ispovednik, Odgovori Talasiju, Sholija 3 na 22-go pitanje, Rum. filok., tom Š, str. 74; Idem,, Teološke glave, II, 25, str. 175).

  3. Oboženje je duhovni preobražaj koji se temelji na svojstvu prirode, ali ono ne biva u granicama prirode niti je pak delo prirode, odnosno moralno savršenstvo prirode. Oboženje je nestvoreno, nesazdano (Kalist i Ignjatije Ksantopul, 100 glava, 68, Rum. filok. tom VIII, str. 146-147), primljeno kao neposredno prosvećenje od božanstva, direktno proizašlo iz ipostasi. Svakako, sinergija volja - blagodat suštinski je uslov svakog dela hrišćaninova, dok oboženje pretpostavlja sinergijski maksimum. Ovde je, naime, reč o stvarnom prevazilaženju prirode, o procesu njenog nadilaženja kroz sijanje nestvorene blagodati iz Hristovog oboženog čoveštva, sve dok hrišćanin ne dođe "u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove" (Ef. 4, 13). Tako, dakle, oboženje sprečava čoveka i tvar da se zatvore u sopstvene imanentnosti i pretpostavlja čovekovo otvaranje za beskrajne dimenzije Božije suštine.




ARHIMANDRIT GEORGIJE KAPSANIS
Pitanje naznačenja našega života od najveće je važnosti, jer se tiče najbitnijega pitanja za čoveka: pitanja smisla njegovoga bitovanja na zemlji. Tek kada zauzme pravilan stav o ovome pitanju, tek kada shvati svoje istinsko naznačenje, čovek postaje kadar da se na pravilan način suoči sa svakodnevnim brigama svoga života, kao što su odnosi sa bližnjima, studije, posao, brak, rađanje i podizanje dece. Ako, pak, ne zauzme pravilan stav o ovom osnovnom pitanju, čovek će promašiti i u drugim aspektima svoga života. Kakav onda smisao mogu oni imati, ako je život čovekov u celini besmislen?

*** 
Ovo po obrazu Božijem se odnosi na darove koje je Bog dao jedino čoveku za razliku od svih ostalih Njegovih stvorenja, tako da je čovek - ikona Božija. Ti darovi su: slovesni um, savest, slobodna volja, stvaralaštvo, ljubav i čežnja za savršenstvom i za Bogom, lična samosvest i sve što čoveka uzdiže iznad svih ostalih stvorenih živih bića, što ga čini licem i ličnošću. Drugim rečima, sve ono što čoveka čini ličnošću jesu darovi po obrazu Božijem.
Obdaren obrazom (ikonom) Božijim (ličenjem na Boga), čovek je prizvan da za dobija podobije (upodobljenje Bogu), da stiče oboženje. Tvorac, Bog po Prirodi, priziva čoveka da postane bog po Blagodati.

Bog je obdario čoveka darovima po obrazu Svome da bi čovek mogao da se uspinje na beskrajne visine, da bi uz pomoć tih darova mogao da se upodobi Bogu i Sazdatelju, da bi sa Tvorcem mogao da ima ne spoljašnji, moralni odnos, već ličnu zajednicu.

***
 A budući da je čovek prizvan da bituje po obrazu Božijem, jer je i stvoren da postane bog, on, čim se ne kreće putem oboženja, počinje da oseća prazninu u sebi, oseća da nešto nije u redu. On pokušava da tu prazninu ispuni raznim sadržajima, ali ipak ne pronalazi istinsku sreću. Čovek, gušeći se, stvara izmišljeni, površni, mali i ograničeni svet, u kome sam sebe porobljuje i zatočuje. On organizuje svoj život tako da nikada nema mira, da nikada ne biva sam sa sobom. I ono što neki pokušavaju sa drogama, to on pokušava sa bukom, napetošću, televizijom, radiom i informacijama o svemu i svačemu: da zaboravi, da ne razmišlja, da ne brine, da se ne seća da je na pogrešnom putu i da se udaljava od svoga cilja.

Na kraju, siroti savremeni čovek, ipak, ostaje nezadovoljan sobom, i tako biva sve dok ne pronađe nešto drugo, nešto veće, što postoji u njegovom životu, nešto što je istinski divno i stvaralačko.

izvor:




SVETI JUSTIN NOVI (ĆELIJSKI) - SABRANE BESEDE

Jedan veliki Svetitelj, Sveti Maksim Ispovednik, rekao je: Bog je vrlina. Bog je vrlina - šta je hteo time da kaže? Hteo je da kaže da sve ono što Bog ima, sve ono što Bog može dati svetu - dao je kroz Gospoda Hrista. Dao je kao svete vrline, dao je kao svete zapovesti evanđeljske, kao ljubav, kao molitvu, kao post, kao milostivost, kao Istinu, kao Pravdu. Bog je vrlina.

***

Rečeno je u Svetome Pismu: "Bog je ljubav".  Taj Bog, Koji je ljubav, postaje čovek da bi čovek postao ljubav. Jer se kaže: Bog je ljubav, da bi se moglo reći: čovek je ljubav. To je najveće savršenstvo do koga čovek može doći. Rečeno je u Svetome Pismu, u Svetom Evanđelju: "Bog je svetlost." Taj Bog postao je čovek da bi čoveka načinio svetlošću, da bi sam čovek ostao  svetlost u mraku ovoga sveta, i da bi video sve puteve koji vode iz ovoga sveta u one svetove Božije.

 Izvor:





уторак, децембар 20, 2011

ČEŽNJA ZA NEIZRECIVIM





"Neprestano se trudim da saopštim nešto nesaopštivo, da objasnim nešto neobjašnjivo, da ispričam nešto što nosim u kostima i što se u tim kostima može doživeti. Mozda to u biti i nije ništa drugo doli onaj strah o kojem je već često bilo govora, upravo strah protegnut na sve, strah i od onog najvećeg i od onog najmanjeg, strah, grčevit strah od izricanja jedne reči. Uostalom, možda taj strah i nije samo strah nego i čežnja za nečim što je više od svega onoga što uliva strah?"

Franc Kafka




IKAR


IZ DNEVNIKA O NEIZRECIVOM

Ah, bojim se da ponovo ne postanem fatalista. Ovaj put vezana za tu tamnu nepoznatu ili nedovoljno poznatu stranicu ispisanih sećanja u mom biću, bez kraja. Ponekad se pitam da li ispovest može biti istinita, ili nad svakom napisanom ili izgovorenom rečenicom moramo crveneti, svesni da mnogo toga nismo u stanju reći o sebi, jer bi nas stid i strah nad svojom ništavnošču pretio progutati. To često osetim dok pišem svoj dnevnik, jer sam svesna mnogo toga što prećutkujem pred sobom, a uznemiruje me i pomisao da ne smem ni pomisliti ono čega još nisam svesna. Kad god se nešto javno ispoveda treba da oslušnemo šta se to prećutkuje. Čak i kad sebi ispovedamo sebe. Jer ponos samog izazova ispovedničkog čina je ujedno i ponos zbog odbačenog ponosa u ispovesti. Izgleda mi da čovek ispašta zbog javljanja suprotnosti osećaja oslobađanja u ispovedanju, jer je to cena težnje ka svojoj potpunosti. Skloni smo bar malo sebe uzdignuti, jer u suprotnom padamo u ponor našeg tamnog vilajeta. Dičimo se svojim arheološkim dostignućima osvajanja podsvesti kada i najmanje pomislimo koliko smo sebe osvestili, i to nas ponovo baca u ponor gordosti, taman kad smo tu gordost osvojili i porazili. Pobeda nad nepoznatim neprijateljem, nad skrivenim  Minotaurom našeg unutrašnjeg lavirinta, koji nas magnetski privlači, postaje slatka moć kojom opet uzdižemo sebe. Čovek je uklet ako se drzne čak i radost takvog dostignuća da oseti. Ako se i previše bavi sobom, stiže opomena da ljubav moramo davati drugima, a ni tada se ne smemo previše vezati samo za tu potrebu, jer jača očekivanja i zaziva bol.  I potreba za čežnjom ostaje večna.

Čežnja je uvek vezana za ispunjenje do kraja i bez kraja. Kažu da žena u trenutku rađanja deteta oseti neopisivu sreću koja nadjačava svaki porođajni bol. Organizam tada luči neverovatnu količinu hormona sreće, čak manju nego u orgazmatičkom sjedinjenju. Ni taj trenutak totalnog razlivanja ne ostaje u sećanju tako intezivno kao rađanje deteta. Taj osećaj sreće ostaje u njoj kao večno sećanje koje ženu uvek vraća čežnji za takvim ispunjenjem. I od deteta koje joj je to podarilo u trenutku rođenja nesveno uvek gaji očekivanja za povratkom u rajsko ispunjenje koje joj je samo ono moglo podariti. Izvor svih naših krivica kao da ide iz tog majčinog sećanja na neopisivu sreću kojom nas je vezala, koju joj ni mi kao deca, a i niko na svetu ne može nadomestiti. Niko osim Boga, čije je sećanje u nama večno utisnuto, i niko ga još nije mogao izbrisati, niti je to moguće. Otuda je čežnja  večno osećanje kod čoveka, prepoznata kao čežnja za punoćom rađanja života. Tu čežnju smo nasledili od majke sa kojom ostaju neraskidive veze do kraja života. Ostalo su posledice neuspešnih pokušaja za zemaljskim dostignućem ispunjenja. Stvaralaštvo je ipak samo sublimacija potrebe za slobodom izraza nedostižnog, koje postoji samo u neuhvatljivom zapisu sećanja. 

Ne, neću pisati o onoj večnoj čežnji za beskrajem, pašću i bojim se neću se više dići. Ne smem. Ikar mi je svedok. Ah, bojim se da ponovo ne postanem fatalista, ako to već i nisam.  Iako sam prema sebi uvek bar pomalo neiskrena.

Autor: Su Tanasković

    OGLEDALO
    Neolit.  Fantazmagorična istorija
     Edicija ZAVETINE


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...