субота, април 30, 2011

KREATIVNI DUH monahinja manastira Gradac





U Beogradu je ovih dana otvorena izložba ikona i religioznih slika inspirisana svetim apostolom Pavlom, čija se 2.000 godišnjica rođenja već drugu godinu proslavlja širom hrišćanskog sveta, na kojoj su predstavljeni radovi slikara i ikonopisaca Srpske pravoslavne crkve. Tim povodom je vredno pažnje pomenuti veoma plodan stvaralački opus monahinja iz manastira Gradac, koji se zadnjih godina pretvorio u malu oazu duhovnog stvaralaštva i života u tom duhu. Igumanija Efimija, monahinja Jelena i iskušenica Ana završile su beogradsku likovnu akademiju i došle u Gradac da slikarstvo zamene ikonopisanjem. Iako se njihov rad zasniva na pravoslavnim kanonima oslikavanja ikona rađenih u tradicionalnoj tehnici prirodnim bojama na dasci, njihov stvaralački impuls proizilazi iz slobode i nesputanosti pa im ni ostale tehnike rada ikona, kao tehnika pastela na akvarel papiru, nije strana, čime izražavaju slobodan duh ovog vremena kome i same pripadaju.   “Slikala sam iz potrebe da, na sebi blizak način, odavno formiranim rukopisom, zabeležim osećaj punoće i radosti života, koji preda mnom širom otvara svoja vrata u manastiru” kaže mati Efimija.




Ikone slikane suvim pastelima, iako u kaknonskim okvirima pravoslavnog ikonopisanja, imaju jedan sasvim drugačiji, lični pečat likovnog izraza, svojstvenog njenoj unutrašnjoj prirodi i senzibilitetu. Nežni ctreži vidljivih linija, koje imaju samostalnost iako uklopljene u likovnu celinu, odaju posebnu draž jednog slobodnog likovnog izraza, ženskog senzibiliteta, osećajnosti sveukupnog prizora ikone. Svetitetlji, Bogorodica sa malim Isusom i sam Isus Hrist, prikazani su u veselom ambijentalnom prostoru ikone, odajući radost življenja, uprkos tugi, brižnosti, saosećanju koja ponekad izbija iz očiju, uprkos stradalništvu koje se naslućuje, uprkos veličanstvenosti koja dobija poseban značaj u samoj radosti koja nas obuzima gledajući ih.  Oreoli su često ukrašeni gemometrijskim i vegetabilnim motivima, tkanine odeće su veoma inventivno ukrašene, čiji motivi nežnih apstraktnih oblika čipki umeju da se povežu sa pozadinama slično tretiranih. Čak su i slova imena svetitelja, kao i reči poruka koje nam prenose, likovno uklopljeni u jedinstven umetnički jezik mati Efimije.

Ikone odišu  izuzetnom svežinom, oslobođenom imaginacijom upotrebe likovnih sredstava koja delimično idu perma kolorističkoj redukciji na svetle boje, čineći tako prizore lakim, prozračnim, poetičnim i skoro bezvremenskim, kao iz vizuelnih impresija svojstvenim iskrenim dečijim iskustvima. Duboki unutrašnji osećaji koji izbijaju iz svetitelja, kao da su na mahove i naši sopstveni, čime nas prirodnije i neposrednije sa njima i povezuju, u nekom zajedničkom ali prvenstveno individualnom činu međusobnog odnosa, gde se emocija i poetika višeg nivoa prepliću, dirajući u najtananlije slojeve našeg bića.





 KREATIVAN DUH

Manastir Gradac, na padinama Golije, u staroj Raškoj, podigla ja u  drugoj polovini XIII veka srpska kraljica Jelena (Anžujska), žena kralja Uroša I i majka kraljeva Dragutina i Milutina. Krajem XVII veka manastir je zapusteo. Delimično je obnovljen, u sklopu arheoloških istraživanja, tek 1948. godine. A generalno obnovljen i osvećen 1990. godine, od kada je ovde ponovo zaživeo monaški život.

Osamdesetih godina proteklog veka, kada je u Gradcu započela gradnja manastirskog konaka, prva je došla monahinja Marija, Engleskinja po poreklu, koja je primila pravoslavlje i zamonašila se u SPC. Ostala je u manastiru dok se nije završila gradnja konaka, čiju je izgradnju pomagala, a onda otišla u zemlju svog porekla. U međuvremenu, njoj se pridružila jedna iskušenica, majka četvoro dece iz Raške, čiji se jedan sin zamonašio u Studenici. Došla je da bi pomagala u spremanju hrane za majstore koji su radili na manastirskom konaku. Ova iskušenica kasnije će se zamonašiti i dobiti monaško ime Ana. Bila je nepismena, ali dobra monahinja.

Po odlasku monahinje Marije, u manastir je došla iskušenica Jasna, potonja monahinja Efimija. Neku godinu kasnije ona će postati i igumanija. U međuvremenu monaška zajednica se umnožila. tako da je danas ovde petnaestak monahinja i iskušenica. Većina njih su sa završenim fakultetima, pa se otuda Gradac često naziva "manastirom za intelektualce".



- Mislim da je to normalno, što se toliko ljudi po završetku fakulteta odlučuje za monaški život. Ranije su se ljudi u mlađim godinama opredeljivali, a sada je sve pomereno, pa i tu najvažniju odluku šta će u životu raditi ostavljaju za kasnije, kada završe fakultet. Tako sam i ja radila - kaže igumanija Efimija. - Vidim da se dosta mladih verujućih ljudi koleba: da li u manastir ili u brak? Pitaju: Kako da znam za šta sam? To je teško objasniti. Treba se moliti, pa će ti se samo u srcu kazati. To ne može neko drugi da ti kaže.

Mati Efimija po poreklu je Beograđanka. Završila je Akademiju likovnih umetnosti, upisala postdiplomske studije i onda krenula u Pariz, da još bolje upozna svet umetnosti. Planirala je slikarsku karijeru, ali, desilo se da upravo prilikom tog šestomesečnog boravka u "gradu umetnosti"', u Parizu, shvati da u umetnosti takva kakva je - gde je više novca nego duše - ne može naći odgovore na neka ključna životna pitanja. Iako se u njenoj porodici nije živelo crkveno, tada je došla na pomisao da bi odgovore za kojima traga možda mogla da nađe u crkvi. Na poziv jedne drugarice pošla je u manastir Bođani, u Bačkoj eparhiji, da u njegovoj ikonopisačkoj radionici vežba ikonopis. Došla je kao gost, nije imala nameru da ostane u manastiru. Ali...




- Posle nekoliko dana, igumanija, videvši da se "lomim", da me privlači život u manastiru, ali da nisam sigurna da li je to ono što mi odgovara, pozvala me je da ostanem godinu dana u manastiru - ističe mati Efimija. - To je dovoljno dug period da čovek sebe sagleda, da se uveri da li hoće i da li je spreman za monaški život. Već posle nekoliko meseci ja sam bila sigurna da hoću da živim u manastiru. Opredeljenje za manastir je unutrašnji priziv čoveka...

Iz Bođana odlazi u Žiču, gde, u ikonopisačkoj radionici, takođe kao gost provodi još godinu dana, ali sada već sa čvrstom odlukom da se  zamonaši. Nije joj baš, kako kaže, odgovaralo da ostane u Žiči, zbog blizine grada (Kraljeva) i velikih poseta ovom manastiru. Zato je s blagoslovom čuvenog arhimandrita Julijana, igumana studeničkog, koji se tada starao o obnovi manastira i monaškog života u Gradcu, 1992. godine prešla u ovu zadužbinu Jelene Anžujske. Potom su dolazile još neke devojke, da bi se u tek obnovljenom manastiru oprobale kao iskušepice. Ali, nisu izdržale. Tek posle neku godinu počela je da se oformljuje monaška zajednica...

- Mislim da je sve to bilo dobro Bogom osmišljeno, da ispočetka dolaze devojke za koje je sam Bog znao da neće ostati - smatra igumanija.  Manastir ima svoje ustrojstvo koje se mora poštovati, a istovremeno mora se paziti i na ljude sa kojima živiš, da se uspostavi harmonija života. Za mene je to bilo korisno, jer sam i sama učila kako se komunicira... A bilo je korisno i za te devojke, i one su nešto naučile, pre nego što su se vratile u svet i udale.



Sestre koje su se potom okupile, kaže, uglavnom su se godinama spremale za dolazak u manastir. Svaka za sebe. Među petanestak monahinja i iskušenica, najviše ih je sa završenim umetničkim akademijama. Igumanija smatra da je za to uveliko zaslužna i sama beogradska Likovna akademija, koja svake godine organizuje ekskurzije po manastirmma. Gotovo redovno posećuje se i manastir Gradac. Neke od studentkinja posle toga same se telefonom jave, sa željom da ponovo dođu, da uče ikonopis, ili da bi bar nakratko boravile u manastiru...

Tako, sestra Ekaterina nekoliko godina po završetku Akademije likovnih umetnosti i Akademije primenjenih umetnosti pozvala je i pitala da li može na neko vreme da dođe u Gradac. Došla je, i onda rešila da ostane. Iskušenica Jelena uobičajila je da svako leto dolazi u manastir. Završila je Akademiju likovnih umetnosti, potom i magistrirala. Čim je priredila magistarsku izložbu, pošla je u manastir Gradac. Iskušenica Marija završila je Akademiju primenjenih umetnosti. Čula je za sestrinstvo u Gradcu, pa je i ona rešila da dođe u ovaj manastir. Stiglo je i nekoliko devojaka s drugim školama. Prvih dana 2002. godine, pred Božić, u manastir je došla i iskušenica Gordana Žujović, potonja monahinja Teodora. Odmah po završetku srednje škole, ona je sa 18 godina otišla u manastir Maiasiju. Ali, ostala je samo tri meseca.

- Bog nije dopustio da onda ostanem u manastiru -priča mati Teodora.-Bilo je to protiv volje mojih roditelja. Takođe, i protiv saveta moga duhovnika, a to je bio eliskol braničevski Hrizostom. On mi je savetovao strpljenje, govorio je da ne treba da idem ispred događaja, nego iza njih, da prepustim Bogu da sređuje prilike... Poslušala sam ih; da sam ostala, mislim da bih upropastila svoj život, jer situacija u manastirima tada je bila suviše teška, a ja neiskusna... Bog me vratio. Ali, nastavila sam da radim za Crkvu...




Na insistiranje roditelja i vladike, Gordana je završila fakultet: francuski, engleski i latinski jezik. No, zbog odlaska u crkvu na bogosluženja, izgubila je dve državne službe. Ipak, uspela je da se zaposli u Jugoslovenskom institutu za zaštitu spomenika kulture. A kada je ovaj institut ukinut, primljena je u bibliografsko odeljenje SANU. Već posle nepune dve godine postala je šef toga odeljenja. Na tom radnom mestu dočekala je i penziju. Odradila je pun radni staž od 35 godina.

Nije se udavala. Po odlasku u penziju priredila je rukopis i objavila knjigu svoga oca dr Đorđa Žujovića Uspomene iz detinjstva, u kojoj je lepim jezikom ispisana istorija jedne (njihove) tipične beogradske građanske porodice. A onda je krenula u priređivanje neobjavljenih dela strica dr Mladena J. Žujovića. Pošla je u Ameriku, u Huverov ipstitut Stanford uninerziteta u Kaliforniji, gde je sačuvan najveći deo njegove rukopisne zaostavštine. Priredila je pet obimnih tomova ratnih dnevnika, beleški i zapisa, koji uveliko osnetljavaju srpsku i jugoslovensku istoriju XX veka. Kada se vratila iz Amerike, otišla je u motel pored manastira Studenice da piše predgovor za stričeva dela. Redovno je odlazila na bogosluženja. Tu se upoznala i sa mladim jeromonahom Vitalijem. Bila je zadivljena njegovim bogosluženjima, pa je poželela da joj baš on bude duhovnik, pošto je njen raniji duhovnik vladika Hrizostom u međuvremenu umro. Prihvatio je. Ubrzo posle toga otac Vitalije postaje duhovnik manastira Gradac, namesto oca Julijana, koji se u međuvremenu upokojio. Gordana je iznela svoju staru želju za životom u manastiru. Pošla je u Gradac, gde se zamonašila uoči Pokrova Presvete Bogorodice 2002. godine, dobivši monaško ime Teodora.




- Dobro je što ima sestara iz različitih struktura, zato što je to, u stvari, ikona Carstva Božjeg, da se mi različiti ljudi u Hristu nađemo kao jedno - napominje igumanija Efimija.

Manastir Gradac nema na korišćenju imanja izvan manastirske porte. - Pošto je zapusteo u XVII veku, izgubljena je osnivačka povelja i danas se ne zna šta je sve manastirsko, a zna se da je bilo dosta toga. Selo je nastalo oko manastira. Ljudi su živeli na manastirskom imanju – ističe igumanija.

Otuda se život i rad monahinja odvija samo unutar manastirske porte. Svaki novi dan započinje jutarnjim bogosluženjem i liturgijom. Sledi potom obavljanje različitih poslušanja, obavljanje poslova neophodnih u svakoj kući, kao i onih koji su prilagođeni posebnim manastirskim potrebama. Svake nedelje pravi se drugi raspored poslušanja. Preko leta po tri sestre dobijaju zaduženje da budu gostoprimci. Ako su stariji gosti ili naučnici, ugošćava ih i sa njima razgovara mati Teodora, ako su mlađi gosti, njihov neposredni domaćin je sestra Jelena, ili neka od drugih mlađih sestara...




Najveći deo manastirskih poslova, ipak, prilagođen je osobenoj kreativnosti sestara. U manastiru postoji više različitih radionica. Jedna od najdugovečnijih je ikonopisačka radionica. Monahinje Efimija i Ekaterina i iskušenice Jelena i Zorica rade ikone. Uglavnom po narudžbi. I to je jedan od glavnih izvora prihoda za manastir. Iskušenica Marija veze plaštanice i druge tekstilne predmete neophodne za crkvu. Pošto je izučavala tkanje na Akademiji primenjenih umetnosti, ona i ovim poslom rukovodi u manastiru Gradac, obučava tom poslu i druge sestre. Jedna od njih je i iskušenica Sanja, programer po zanimanju, završila je FON, ali voli da tka... Monahinja Nina završila je Učiteljski fakulteg, a njeno glavno manastirsko poslušanje je da drži veronauku po obližnjim selima. Mati Teodora prevodi za potrebe Crkve...

Bave se i raznim drugim poslovima: izradom sveća, proizvodnjom kartonske ambalaže, ali i snimanjem televizijskih emisija na crkvene teme, za televiziju u Raškoj... Takođe i poljoprivredom. U plasteniku gaje paradajz, papriku, krastavce... A oko plastenika kupus, karfiol, kelerabe, cveklu, tikvice... Proizvode za svoje potrebe, pa i više od toga; jedan deo mogle bi da prodaju, ali to ne čine, poklanjaju ljudima oko manastira, šalju i u Beograd prijateljima manastira...



Neka poslušanja samim svojim izumima "zadaje" i duhovnik manastira. Otac Vitalije pre dolaska u manastir završio je Elektrotehnički fakultet. Vrlo kreativnog duha je, voli da stalno nešto novo konstruiše, ono što je u funkciji manastira. S obzirom na stalnu potrebu za svećama, napravio je razne vrste mašina za njihovu izradu. Svojim izumom nastoji da reši još jedan, pomalo neobičan problem koji se pojavio: manastir Gradac, pored manjeg jata misirki (morki), ima još samo jednog pauna i dve paunice; paunice nose jaja, ali neće na njima da leže, da bi se izlegli mladunci, zato je otac Vitalije rešio da napravi inkubator... Pored toga, bavi se i pravljenjem raznih kompjuterskih programa...

O tim svojim "izumima" jeromonah Vitalije kaže:
- Mislim da je prirodno da monah radi ono za šta je sposoban, za šta se u toku školovanja osposobljavao, i to, kada ima potrebe, iskoristi u manastiru, da time doprinese zajedničkom životu.



Ali, napominje:
- Za monaha. pre svega, bitno je da se odriče svoje volje. Ja nikada nisam insistirao da se bavim onim za šta sam se osposobljavao u svetu. Mislim da monah ne bi trebalo da se privezuje ni za šta od ovoga sveta, pa ni za svoju stručnu spremu ili za posao koji voli. Jer, sve to za šta bi se privezao, posle predstavlja problem za duhovni napredak. To je nešto što ni Bog ne toleriše, već monaha, na neki način, toga oslobađa, odseca ga od svega onoga što ga spotiče. E, sad, ako se monah sam drži odvezanim, ne dozvoljava da se priveže za neki posao koji voli, ili ma šta drugo od ovoga sveta, onda mu ne smeta da se bavi i time što voli i za šta se osposobljavao. Dakle, prva borba je da se čovek oslobodi te privezanosti. Monah mora da bude gotov svakog trenutka da ostavi sve za šta je privezan, da nema ništa što bi ga sputavalo. A ako je u interesu crkve, manastira, može da se bavi time, i onda mu to neće biti na štetu.




Igumanija Efimija ističe da je važno da se u manastiru razvije kreativan cuh, a za to je, opet, važno da se čovek u zajednici u kojoj živi ne oseća sputanim, da ima slobodu da misli...

- Onoga ko se odrekao sveta, ko je umro za svet, i ko se odrekao sebe, svoje volje i svega što ga sputava, gde god postaviš on će uspeti da opstane. Ali, ipak, čovek oseća da li mu je negde mesto ili nije, oseća da li ga ljudi sa kojima je razumeju ili sa njima samo prosto živi zajedno. Uz Božju pomoć, uz pomoć molitve, čovek uspeva da sa nekim živi. Ali, mislim, da to nije cilj, već je cilj da u radosti živimo.





Jovan Janjić
Nin, 09.08.2007. god.





IKONE MANASTIRA GRADAC
RAĐENE PREMA PRAVOSLAVNOM KANONU











Fotografije ikona izabranih za ovaj prilog preuzete su sa zvaničnog sajta manastiga Gradac



SLIKARSTVO  MATI  EFIMIJE


SVE  ŠTO  DIŠE  NEKA  HVALI  GOSPODA




"Kreativnost je satrudništvo i stvaralaštvo sa Tvorcem i Najvećim umetnikom - Svetom Trojicom. Ranije je za mene kreativnost bila samo traganje za smislom, dok nisam upoznala Hrista i Njegovu Svetu Apostolsku Pravoslavnu Crkvu, kroz čivu i spasonosnu veru u Njega.




"Kroz umetnost sam nekada pokušavala da nađem Onoga koga nisam znala, ali sam u Njegovo postojanje bila sigurna, a umetnost je sada za mene izraz radosti i zahvalnosti Bogu koji mi se javio." 




"Poslije skoro 20 godina bavljenja "klasičnim" ikonopisom osetila sam potrebu da svoj doživljaj i svoju ljubav prema ikoni izrazim na način koji mi je blizak, a to je crtež, pastel kolaž, kombinovana tehnika... Te radove nazvala sam "moja impresija ikone", jer sam kroz novu tehniku pokušala da izrazim oduševljenje koje već dugo osećam prema mnogim, u proteklim vekovima, nastalim ikonama, a bez opterećenja i razmišljanja da li će se to ikome dopasti ili ne. Na moje iznenađenje reakcije publike su više nego ohrabrujuće. Očigledno da nisam usamljena u toj potrebi da na jedan nov način opišem susret i molitveni odnos sa svetima."




Divne reči svetog apostola Pavla: "Radujte se svagda u Gospodu, i opet velim: radujte se!" - biće uvek i naša poruka od srca svima. Ali ova radost što je u nama ne dolazi otud što smo se mi, uklonivši se od sveta, sklonili od briga, pa nam je lako radovati se. Naprotiv, živeći liturgijom, mi ne možemo da zaboravimo stradanja svih onih što su u svetu i oko nas. Ali, pošavši za Hristom, bili smo svesni da sa Njim treba da proživimo i osetimo: izdaju, poniženje, stradanje, Golgotu i sramnu smrt. Sa Njim umiremo, ali sa Njim i vaskrsavamo. To je ono što svako stradanje i svaku tugu pretvara u radost. To je naša poruka i način komunikacije sa onima koji žive u svetu.




"Za monaha, bez obzira na obrazovanje, manastir je utočište, dobro mesto, poput košnice za pčelu, "plodna zemlja koja dobre plodove rađa". Tu je sve podređeno cilju monaškog života: postizanju duhovnog savršenstva. I tu nema razlike između obrazovanog i neobrazovanog monaha. Ali, svaka zemlja može biti "dobra zemlja" ukoliko smo u zajednici sa Hristom. Bez toga i sa obrazovanim ili neobrazovanim monaštvom bez razlike, manastir postaje - pakao!"



"Susret sa Pol Kleom je za mene bilo nešto neverovatno.... U to doba sam svu istinu tražila u umetnosti. Tražila sam od dobrih umetnika da daju odgovor za moje postojanje na ovoj planeti zemlji. Šta i kako??? Trudimo se, napredujemo, i očigledno je da svaki umetnik ima svoj razvojni put. Pol Kle me je osvojio svojom lepotom, čistotom. Njegove su slike tako obasjane, što ja volim i što mi prija. Pol Kle mi je na neki način pomogao. Naučio me je i šta je dobro i šta je lepo u slikarstvu, ali me je naučio i da se ne držim samo toga. Nego da ipak ima nešto drugo, sigurnije, što treba da potražim nešto dublje od toga, dublje od umetnosti. Svaki dar nam je od Boga dat, a treba da pronađemo onoga ko nam je dao taj dar. " -
izvod iz emisije Nivo 23




"Uvek mi je bilo interesantno da pratim umetnost od početka, još od praistorije. Mada se to možda nije zvala umetnost, to je neka primenjena, ritualna umetnost. Počev od pećinskih cteža, koji su ima neku magijsku svrhu. Mi sad kad gledamo nama je to umetnost, estetski savršena. Verovatno su oni tom neposrednošću postigli da ti pećinski crteži budu lepi. I kada bi mi sada bili tako jednostavni bilo bi lepo sve što radimo."



"Zlatkasto smeđi kolorit dobro izražava moje zlatkasto osećanje u manastiru"

" Kad sam uradila tu zlatkastu sliku, volela sam da sedim ispred nje i da je gledam. Imala sam osećaj kao da sedim pred ikonom, mada ikona izražava lik određenog svetitelja, ali meni kao da ona predstavlja sve zajedno, svet u jednom, svet u jednoj figuri koju sam nacrtala. I to je nešto što mislim da će me kopkati i dalje i što ću pokušati da radim i dalje. ako za to bude blagoslova, a to se oseća...."




Ješa Denegri, istoričar umetnosti i likovni kritičar na otvaranju ove izložbe dao je izjavu povodom ovih novih radova mati Efimije: "Posebno pod imenom Jasna Topolski, u trenutku kad se pojavila, bila je velika nada nove scene. U tom trenutku zapažena izložbom u Domu omladine i jednom izložbom koju je Dejan Sretenović radio u muzeju savremene umetnosti na temu belog. I onda se čulo za ovu njenu životnu odluku. Nekako se moglo činiti da je profesionalcima izmakla iz vidnog polja. Ali ovaj povratak, ne samo da je dirljiv, kao životna priča, nego, gledajući na miru slike ove postavke, učinilo mi se da je to jedna doista visoka umetnost, duhovna, produhovljena, istovremeno profesionalna, ne u lošem smislu, ni najmanje, nekog ko nije učen da bude savremeni slikar. I sam mislim da se može postaviti jedno načelno pitanje: da li je ovo kontinuitet Jasne Topolski kao nekadašnjeg umetnika sa scene , ili je ovo novi vid religioznog slikarstva koje može da ga reformiše, da ga revolucioniše, na neki način, upravo osoba koja za sobom ima pravu umetničku evokaciju, pravu umetničku vokaciju, pravu umetničku plemenitost. I to je na neki način jedan nivo koji apsolutno zadivljuje. Po meni, neke od ovih slika su prava remek dela." - izvod iz emisije Nivo 23




O muzici:  "Muziku svi volimo. Duhovna muzika nije samo ona koja se tako zove. Duhovno je sve ono što traži Istinu i Lepotu. Dobra umetnost uvek teži Večnom, traži Boga, ili prosto slavi Tvorca, iako Ga svesno i kroz Crkvu možda ne poznaje. Zato dosta slušamo muziku, jer prepoznajemo u njoj tu Bogočežnju i kad ona nije eksplicitno „duhovna“.



 


"Na crtežima pišem šta mi je u tom trenutku na pameti, neka sećanja na nešto... Ma crtežu, kombinovene kehnike, na belim kvadratima su bile nacrtane mačke. A ja sam htela to veče nešto uzvišeno da uradim, ali su to veče mačke toliko mijaukale, da sam ja morala da ih nacrtam, kao da sam htela da ih rasteram, i napisala sam ispod: Dodijaše mačke noćas... Ispalo je simpatično. U stvari sve to je deo mog života u manastiru. Nešto je i tu uzvišeno. Izložba se inače zove : SVE ŠTO ŽIVI NEKA HVALI GOSPODA. Sve što činimo, činimo za slavu Božiju. " - izvod iz emisije Nivo 23



Izložbu "Sve što diše, neka hvali Gospoda" koja je bila otvorena oktobra 2010. u Galeriji 73 u Beogradu, čini deset radova veličine 2x2 metra, rađenih kombinovanom tehnikom (akril/kolaž) uz koje su bili izloženi i mali kolaži koji su bili inspiracija za nastanak velikih formata.  Radovi su plod nadahnuća koje je ova monahinja našla snage i vremena da materijalizuje tokom proteklih godina u manastiru Gradac uprkos neprekidnom bavljenju svakodnevnim obavezama.


Igumanija Efimija


Slični postovi:



петак, април 29, 2011

MOLITVA OČE NAŠ - Vladika Nikolaj Velimirović




TUMAČENJE MOLITVE OČE NAŠ
Nikolaj Velimirović 



Oče naš Koji si na nebesima
Neka se sveti ime Tvoje
Neka dođe carstvo Tvoje
Neka bude volja Tvoja
na nebesima kao i na zemlji
Hleb naš nasušni daj nam danas
I oprosti nam dugove naše
kao što i mi opraštamo dužnicima svojim
I ne uvedi nas u iskušenje
No izbavi nas od zloga


Нерукотворени Образ Господа Исуса Христа - Ikone manastira Gradac

OČE NAŠ...

Kršćanine, kad izričeš ove riječi, tim priznaješ da je tvoj Otac nebeski u isto vrijeme i Otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog susjeda i samrtnika. Jer ti je zapovjeđeno od Sina Božjeg, vrhovnog Otkrivača istine o Bogu i o ljudima, da kažeš Oče naš a ne Oče moj.

Pa kad priznaješ, da je tvoj Otac u isto vrijeme Otac i tvoga sluge i nadničara, i bolesnog susjeda i samrtnika, zar nije jasno da time priznaješ, da si ti brat njihov i da su oni braća tvoja?
Dvije misli i dva osjećanja. Prva misao: očinstvo Božje; druga misao: bratstvo sinova Božjih. Prvo osjećanje: sinovska ljubav prema Ocu; drugo osjećanje: bratska ljubav prema braći. I ove dvije osnove i velike misli i iz ova dva velika i osnovna osjećanja proizlaze djela i odnosi ugodni Ocu i ugodni braći.

Ako ti kršćanine, budeš svakoga čas držao u svome umu one dvije osnovne i velike misli, i svakoga časa stražario nad srcem svojim da se u njemu ne ohlade ona dva osnovna osjećanja, sva će tvoja djela biti dobra i čista kao što je dobra i čista voda što teče iz dobrog i čistog izvora. I tvoj cijeli život bit će pjesma, koja će se blagosno slagati sa pjesmom braće tvoje oko tebe. Tako će onda društvo ljudsko biti uređeno najbolje i najidealnije, što se da zamisliti i poželjeti.

Ako li ti čitaš Oče naš, a o Bogu kao Ocu ne misliš, i svoje susjede smatraš tuđincima, sva će tvoja djela biti naopaka, tvoj put biće Kainov put, tvoj život mutna voda iz mutna izvora, tvoj svršetak kao Judin svršetak.

Zoveš li pak se kršćaninom a Oče naš uopće i ne čitaš, onda si kao putnik na moru bez kompasa i bez polarne zvijezde, - na buri, u tami, u očajanju, s izgubljenim saznanjem odakle, kako i kamo putuješ.


Нерукотворени Образ Господа Исуса Христа - ikone manastira Gradac


KOJI SI NA NEBESIMA...

Tamo gdje je Otac naš, tamo je i Otadžbina naša. Neznabošci koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svijetu, bilo kao čovjeka, ili kao rijeku (Gang, Majka Gang - kažu Hindusi) ili kao sunce (stari Misirci) ili mjesec (Asirci, Arapi) ili oganj (Perzijanci), ne mogu ni vjerovati u neku drugu Otadžbinu do u zemaljsku. No mi Kršćani saznali smo od Gospoda Krista za istinskog svog Oca koji je na nebesima, sljedstveno i za Otadžbinu koja je na nebesima. Otadžbina je blago veliko, a Gospod je rekao: Gdje je blago vaše, ondje je i srce vaše. Je li blago naše na nebesima, onda i srce naše mora biti na nebesima. Iz ovoga sljeduje da mi možemo svoj zemaljski život urediti tako samo ako ga ne smatramo glavnim nego pripremnim životom. Naši društveni odnosi lako se dadu dovesti u sklad, ako mi brižno mislimo o prelasku - i to vrlo skorom prelasku - u našu nebesku otadžbinu. Oni koji se srcem nisu lijepili za zemlju najbolje su uređivali društva ljudska na zemlji. U manastirskim opštežičima, gdje su živjeli monasi raznog jezika i iz raznih zemaljskih otadžbina, a gdje je broj bratije ponekad premakao 10.000, uređenje društveno bilo je koliko prosto, toliko savršeno. Svi su oni iskali najprije carstva nebeskoga, i njihovo malo carstvo zemaljsko bez muke se dovodilo u red i poredak, kakav se rijetko postiže i među najbližim krvnim rođacima.

U naše vrijeme mnogi ne mogu da spavaju brinući kako da urede cijeli svijet kao jednu familiju, međutim, razvode se sa ženom i sude se sa djecom svojom. Ni dvoje dakle ne mogu zajedno, a hoće milione da organiziraju u jednu zajednicu! Dokle god Kršćani ne shvate u smrtnoj zbilji, da je pravi Otac njihov i prava otadžbina njihova na nebesima, i dokle god sve blago svoje budu gledali na zemlji, prilijepljeni svim srcem uz to bijedno blago, dotle će Kršćanski narodi sve zvučnije vikati o društvenom uređenju, a koračati sve dublje iz kaosa u kaos.


Нерукотворени Образ Господа Исуса Христа - ikone manastira Gradac


NEKA SE SVETI IME TVOJE...

Neka se svi naši poslovi u ovom prelaznom životu osvećuju imenom Božjim. Neka naše društveno uređenje bude naslovljeno i pokriveno imenom Božjim.

Ime je što i ličnost. Tko sveti ime, sveti ličnost toga imena. Tko dakle sveti ime Oca nebeskoga, taj sveti Njegovu ličnost. Neka svi naši poslovi budu spomenici dostojni Imena Božjega. Neka naše društveno uređenje ima za cilj svećenje Imena Gospoda Boga, kako u velikim linijama tako i u sitnim pojedinostima. Jer je Bog najviša stvarnost, vječna i sveobuhvatna, te svako društvo uređeno nasuprot toj stvarnosti predstavlja bezumnu iluziju i kaos, što opet dovodi ljude do očajanja i samoubojstva.

Ako ime Božje ne predstavlja glavni autoritet u jednom kršćanskom društvu, onda taj autoritet zamijenjen je znači nekim imenom čovječjim. I mi zaista vidimo u naše dane, kako mnoga društvena uređenja nose ime jednoga čovjeka, koji je to uređenje propisao i uveo. I dokle budu trajalo to uređenje - a to je od danas do sutra držat će se imena tih ljudi u časti; to jest svetit će se imena njihova mjesto svećenja imena Božjega. Poslije njih biće drugačija društvena uređenja, i držat će se u časti i svetiti druga neka imena ljudska. Narodi će se prebacivati iz jednog cuna u drugi na burnom moru, dok će lađa sa Božjim imenom stajati ukraj njih i čekati, da se izmućeni putnici prebace u nju.


Господ Исус Христос Сведржитељ (3) - Ikona manastira Gradac


NEKA DOĐE CARSTVO TVOJE...

Carstvo Božje ne može se razlučiti od carevanja Božjeg. Carstvo dolazi zajedno sa carem. Bila bi besmislica očekivati carstvo a odbaciti cara. U crkvenoj molitvi Carju nebesni Utješitelju vjerni prose Cara Duha da dođe: dođi i useli se u nas. Smisao obaju molitava je jasan: carstvo Božje doći će onda kada i Car Bog dođe.

Proseći carstva Božjega mi ustvari prosimo najsavršeniju vlast; a proseći dolazak Cara Boga mi prosimo dolazak najsavršenijeg vladara nad sobom.

Stvoritelj naš već vlada potpunce početkom i svršetkom našeg zemaljskog života; zašto Ga ne bi pustili da On vlada i na cijeloj životnoj liniji između početka i svršetka? On je gospodar rođenja i smrti; neka On gospodari i nad svim vremenom između rođenja i smrti.
Reći će netko: kako to da toliko tisuća ljudi skoro dvije tisuće godina posvednevno izgovaraju molitvu: neka dođe carstvo Tvoje, međutim carstvo Božje još nije došlo? Nesumnjivo došlo je; došlo je i carstvo i Car pojedinim dušama, što znači mnogim milionima pravih kršćana. Samo ono nije još došlo da se vidi i osjeti u društvenom poretku svijeta. Nije postalo nepokolebljivim, priznatim i usvojenim osnovom društvenog poretka. A što se to nije dogodilo, krivica je kako do onih koji uopće ne čitaju Oče naš, tako i do mnogih onih koji ga čitaju svaki dan a bore se za carstvo zemaljsko, grabe se za vlast nad zemljom i narodom, odbacujući u praksi vlast Božju i hoteći uzeti ovu u svoje ruke.


Ikona manastira Gradac


NEKA BUDE VOLJA TVOJA NA NEBESIMA KAO I NA ZEMLJI...

U nebeskom duhovnom svijetu, u koji ćemo, ako Bog da, i mi preći, vlada savršena volja Božja. No ta vladavina volje Božje nije silom nametnuta nego nju duhovi svjetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju sa veliko revnošću volji Božjoj kao jedinoj nepogrešnoj. I društvo zvijezda, mravi i pčela, uređeno je jedino voljom Božjom. Bila bi potpuna besmislica uređivati društvo ljudi nasuprot i mimo volje Božje. Tom besmislicom, nažalost, rukovode se mnogi suvremeni uređivači ljudskog društva. Oni donose zakone za ljude bez obzira na zakon Božji, kojim je objavljena volja Božja. Otuda besporetci, nepravde i razdori, kaos i očajanje, nezadovoljstvo i rat svakoga protiv svakoga.

Ne treba mnogo pameti pa se uvjeriti, da samo Onaj koji je stvorio ljude najbolje zna zašto ih je stvorio, to jest zna cilj života ljudskog na zemlji. Međutim mi vidimo da društva ljudska pokušavaju često da urede baš oni ljudi, koji javno odriču svaki cilj životu ljudskom na zemlji. Zasnivati društvo ljudsko samo na volji ljudskoj znači zasnivati ga na besciljnosti, neznanju i nepravdi. Ja se radujem da činim volju tvoju, o Bože moj; zakon tvoj u srcu je mome(Ps. 40, 8), rekao je onaj car koji se uvijek gorko kajao kad je išao samo za svojom voljom.
Ako ti, čitaoče, kao kršćanin želiš ne samo da ti budeš dobar kršćanin nego i da cijelo kršćansko društvo bude kršćansko, onda znaj da to može biti isključivo i jedino ako se volja Božja uzme za osnov uređenja toga društva. A u čemu je volja Božja, to je jasno otkriveno od Krista, koji je otkrio i sve ciljeve.


Господ Исус Христос Сведржитељ (2) - ikona manastira Gradac


KRUH NAŠ NASUŠNI DAJ NAM DANAS...

Kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni hljeb moj. Otac je zajednički svima sinovima Božjim, i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo, da je hljeb od Boga, i ekonomski, jer hljeb što Bog daje pripada svima.

Kruh naš nasušni prosimo mi od hljebodavca Oca nebeskog. Zašto je rečeno nasušni? Zato da bi bili skromni i ne tražili nikakav luksuz. Naše tjelesne potrebe treba da ograničimo na ono što je najneophodnije, po riječi apostolskoj: a kad imamo hranu i odjeću, ovim da budemo zadovoljni /I Tim. 6, 8/. Jer luksuz upropašćuje tijelo, upropašćuje dušu, upropašćuje cijeloga čovjeka. Ovo je drugi moralno-ekonomski princip; moralni, jer nas štiti od luksuza i pokvarenosti; ekonomski, jer kruh treba da stigne za sve nas.

Daj nam danas. Zašto prosimo od Boga kruh samo za danas? Zato što sutra možemo ne biti u ovome životu. Zato što znamo da nismo mi gospodari života nego Stvoritelj naš. Još i zato, da bi se trgli od nagomilavanja nepotrebnog bogatstva za neizvjesno sutra a ostavljali braću svoju gladnu danas. Gladnoga nahrani, žednoga napoj, nagoga odjeni. Ove zapovijesti Božje ne može nitko ispuniti tko iz straha za sutrašnjicu gomila više od najpotrebnijeg. Ovo je treći moralni-ekonomski princip; moralni, jer se bar njime oslobađamo briga koje je Tvorac uzeo na sebe; ekonomski, jer sprečava danas glad jednih sprečavajući nagomilavanje za sutra drugih. U ove tri riječi izrečena je veća i bolja društveno-ekonomska nauka nego u mnogim učenim knjigama i fantastičnim teorijama. A što je glavno ova društveno-ekonomska nauka ima moralnu podlogu i autoritet božanski, što sav ostali svijet nema.


Господ Исус Христос Сведржитељ (1) - Ikona manastira Gradac


I OPROSTI NAM DUGOVE NAŠE KAO ŠTO I MI OPRAŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM...

Ima ljudi koji čitajući Oče naš izostavljaju drugi dio ovog iskanja / kao što i mi opraštamo dužnicima našim/. Boje se obaveze. Međutim Bog odlučno traži od nas tu obavezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se one obaveze i onoga uvjeta. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego što nama može sav svijet dugovati. Mi Mu dugujemo i život, i razum, i zdravlje, i svijetlost, i kišu i sve što imamo, što znamo i što možemo. U Evanđelju je učinjeno sravnjenje naših uzajamnih dugovanja prema našem dugovanju Bogu kao 100 groša prema 10.000 talanata. I najzad, kad uzajmljujemo mi uzimamo Božje od čovjeka, a kad vračamo, mi vračamo opet Božje čovjeku. Jer na kraju krajeva sve je Božje, po riječi pravednika: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti/Job. 1,21/.

Učeni bogoslovi pravi su kad misle, da se pod dugovima razumijevaju grijesi ljudski. Mi molimo Boga da nam oprosti grijehe naše prema Njemu kao što i mi opraštamo grijehe ljudske prema nama. Sasvim točno. No i dug i grijeh označavaju neki manjak u životu čovječjem. I za dug i za grijeh traži se naplata. No i jedno i drugo može biti nama oprošteno od Boga ako mi praštamo dužnicima svojim. Dajte u zajam ne nadajući se ničem, kaže Kristos na drugome mjestu. Ako ti vrati, primi ako li ne može da vrati, oprosti mu. Jer i ti nikad ne možeš vratiti dug Ocu Nebeskom.
U beskrajno složenoj i zamršenoj nauci o financijama ova nauka je jedini izlaz, jedino rješenje. Podaj, i daće ti Bog. Oprosti, i oprostit će ti Bog.


Крајње смирење - Ikona manastira Gradac


I NE UVEDI NAS U ISKUŠENJE...

Kušati znači ispitivati. Da nije grijeha, ne bi bilo ni kušanja. Svakoga kuša njegova slast koja ga vuče i mami, slast rađa grijeh a grijeh rađa smrt, kaže apostol Jakov. Bog je stavljao na ispit vjeru Abrahamovu, cijelomudrenost Josipovu, trpljenje Jobovo. I oni su svi dobro položili ispit. No mi se osjećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i tjelesna želja čim se začne u ljudima, ljudi izgube viziju sveopćega Oca nebeskoga, i padaju u očajanju i ubitačnu sebičnost: počinju svetkovati ime svoje iznad Božjeg, ištu carstvo zemaljsko mjesto nebeskog, svojom voljom potiskuju volju Božju, hljeb naš nazivaju hljebom osobno svojim, prose od Boga milost a prema svojim dužnicima ostaju nemilostivi do kraja. Kroz to cijelo društveno ustrojstvo počinju se kolebati kao zgrada od stalnog zemljotresa. Spasi nas, Bože, od svih onih iskušenja! I ne uvedi nas u iskušenje - u pozitivnom smislu rečeno znači: spasi nas od iskušenja! To jest: spasi nas od nas samih!

Ova molitva je od ogromnog značaja po održanje pravilno uređenog društva. Njom ljudi priznaju svoju nemoć, da održe sva ona dobra od Boga za koja se mole u prethodnim molitvama. Ako i prime sve ono zašto su molili Oca svog nebeskog, u strahu su da po nemoći svojoj sve to ne zloupotrebe i ne pokvare. Bdite i molite se, rekao je Kristos na drugom mjestu, da ne padnete u napast, to jest u iskušenje. Kada sinovi Oca nebeskoga zasnuju društvo kako su željeli, moraju neprestano bditi da se ne pogorde te ne pripišu sebi ono što im je od Boga darovano, i moraju se neprestano moliti Ocu nebeskom, da se darovano ne umanji i ne prekrati. 


Господ Исус Христос Сведржитељ (по Рубљову) - Ikona manastira Gradac


NO IZBAVI NAS OD ZLOGA...

Ovim se molimo Ocu nebeskom, da nas izbavi od sotone, koji je nosilac svakoga zla, krvnik ljudski od početka, laža i otac laži (Job. 8, 24). On zasljepljuje ljude, i zaslijepljene vodi ih od iluzije ka iluziji, kako u osobnom životu tako i u društvenom. Okrenite karte, učinite revoluciju, osvetite se svojim neprijateljima, stvorite još jednu radikalnu društvenu promjenu, i imat čete raj, i bit ćete kao bogovi! Tako od pamtivijeka šapće ljudima sotona državnik. I ljudi su ga po tisuću puta poslušali, po tisuću puta prolili bratsku krv, pohulili na Oca svog nebeskog, i po tisuću puta, razočarani, padali u očajanje. A da se ne bi očajnici dosjetili, tko je glavni krivac, krvnik ljudski je ponovo došaptavao očajnicima: Krivi su ti i ti ljudi; udrite njih; promijenite vlast, okrenite točak društveni još jednom; učinite još samo jedan korak, i vi ste bogovi, i raj je vaš! I tako se točak okreće u jednom mjestu, roneći sve dublje u blato, dok ljudi ponavljaju sotonsku laž o progresu.
Dokle god čovjek bude smatrao čovjeka kao izvor zla društvenoga a ne sotonu, dotle će mjesto bratoljublja vladati bratonenavist i bratoubojstvo. A da je sotona glavni uzročnik zla pokazao je Spasitelj time što je prvi sukob i obračun u spašavanju ljudi On imao sa sotonom na Gori Iskušenja.

U prethodnoj molitvi: i ne uvedi nas u iskušenje, mi se molimo Bogu da nas sačuva od nas samih, dok u ovoj posljednjoj mi se molimo, da nas izbavi od zloga, to jest od onoga koji na svakoj klizavici iskušenja čeka ljude sa svojim otvorenim čeljustima.

U jednom Kršćanskom društvu palog brata treba smatrati kao čovjeka u iskušenju, i cijelo društvo je dužno moliti se Ocu nebeskom, da ga povrati od iskušenja i spasi od sotone. I ovo po primjeru Krista, koji reče Petru: Šimone, Šimone, evo vas ište sotona da bi vas činio kao pšenicu. I ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane (Luka 22,31).

Fotografije ikona izabranih za ovaj prilog preuzete su sa zvaničnog sajta manastiga Gradac


Slični postovi:
DVA VIĐENJA MOLITVE OČE NAŠ - Nikolaj Velimirović ...
POHVALA LJUBAVI APOSTOLA PAVLA
 

 

DVA VIĐENJA MOLITVE OČE NAŠ - Nikolaj Velimirović i Rudolf Štajner





Dva shvatanja i tumačenja bazične molitve Hrišćanstva – OČE NAŠ, dva različita ugla gledanja:
 - Kroz pravoslavnu teologiju Vladike Nikolaja Velimirovića (rad -„Oče Naš kao osnova društvenog uređenja“)  i
  - Teozofski pogled Rudolfa Štajnera.

Cilj nam je da skrenemo pažnju da pored hrišćanskog poimanja ove molitve, postoje i druga tumačenja, koja na svoj način objašnjavaju njenu sadržinu, svodeći sedam molbi iz molitve na sedam elemenata prirode, koje možemo naći svuda – od strukture čoveka do sedam tonova u muzici, sedam redova ’Periodnog sistema elemenata’, sedam padeža – i to podeljeno u dve celine 3 + 4.

            Kada govorimo o molitvi uopšte, a iz hrišćanskog ugla - setimo se molitve kojom je Hrist prikazao osnovno raspoloženje koje bi moralo vladati u svakoj molitvi, molitve u kojoj se kaže: Oče, neka me mine ova čaša, ali ne moja nego Tvoja volja neka bude. Ako molitelj hoće da hrišćanski moli, u njegovoj duši mora živeti to osnovno opredeljenje, bez obzira na to za šta on lično molio. To je osnovno molitveno raspoloženje na koje se kroz uzvišenu duhovnost oslanja i Vladika Nikolaj Velimirović.

Sa druge strane, teozofski gledano, sve stvarne molitve, ako se raščlane reč po reč, nikada nećemonaći da su to bile samo jezički i gramatički lepo nanizane reči. Tu su stari filozofi koristili molitvene formule iz duhovne nauke. Nema ni jedne molitvene formule koja nije rođena iz velikog znanja. Da one nisu tako uređene, gde bi im bila snaga da deluju kroz hiljade godina - i to podjednako i na naivnog i priglupog čoveka i na mudraca.


OČE NAŠ KOJI SI NA NEBESIMA      
               
 Kad kažeš ove reči, priznaješ da je on tvoj Otac nebeski, ali u isto vreme i otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog suseda i samrtnika, jer Ti je zapoveđeno od Sina Božijega, vrhovnog donosioca istine o Bogu i o ljudima, da kažeš ‘Oče naš’, a ne ‘Oče moj’.  Vladika Nikolaj

 U molitvi "Oče Naš" nije izraženo ništa drugo nego ljudska duša - kada se ona na ispravan način uzdigne toliko da se može tako nazivati, jer je njeno poreklo Božansko. Mi smo deo Božanstva. Molitvom čovek treba da se u časovima potrebe uzdigne do razvojnog smisla svoje sedmočlane prirode, a sedam molbi izražava duhovno-naučni uticaj na ljudsku prirodu. Rudolf Štajner


OČE NAŠ KOJI SI NA NEBESIMA

Znači da tamo gde je Otac naš, tamo je i otadžbina naša. Neznabošci koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svetu bilo kao čoveka ili bilo kao reku ili kao Sunce i Mesec, ne mogu ni verovati u neku drugu otadžbinu do u zemaljsku. Otadžbina je blago veliko, a Gospod je rekao: “gde je blago vaše, onde je i srce vaše”. (Vladika Nikolaj)

Time ukazuje na najdublju osnovu ljudske prirode, na najskrivenije biće čovekovo, koje po hrišćanskoj ezoterici pripada duhovnom carstvu. Tri prve molbe odnose se na tri viša člana ljudske prirode, na čovekovu božansku sadržinu: "Sveto nek Ime je tvoje, da priđe Kraljevstvo tvoje i Tvoja Volja neka bude". (Rudolf Štajner)

 
NEKA BUDE VOLJA TVOJA KAKO NA NEBESIMA TAKO I NA ZEMLJI

U nebesnom duhovnom svetu vlada savršena volja Božija. No, ta vladavina volje Božije nije silom nametnuta nego nju duhovi svetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju volji Božijoj kao jedinoj nepogrešnoj. (Vladika Nikolaj)

Život univerzuma potiče od božanske emanacije Ceo univerzum oživljava univerzalna volja, koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Volja je, dakle, središte. (Rudolf Štajner)

 
HLEB NAŠ NASUŠNI DAJ NAM DANAS

Jer kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni hleb moj. Otac je zajednički svima sinovima Božjim i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno - ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo, da je hleb od Boga, i ekonomski, jer hleb što Bog daje pripada svima. (Vladika Nikolaj)

Fizičko telo možemo posmatrati kao deo materijalnog dela naše planete. Njegova je supstanca uzeta iz delova planete i u nju se vraća. (Rudolf Štajner)


I OPROSTI NAM DUGOVE NAŠE KAO STO MI OPRAŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM

Bog odlučno traži od nas tu obavezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se ove obaveze i ovoga uslova. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego što nama može sav svet dugovati. (Vladika Nikolaj)

Posmatramo li eteričko telo, i na njega moramo takođe gledati kao na člana onoga što nas okružuje; a isto tako i na astralno telo. Trebalo bi da znaš da su u astralnom telu svi nagoni, požuda i strasti. Tu su i sva veselja i jadi, sve radosti i boli, sve ono što se talasa u ljudskoj duši. Eteričko telo krije u sebi stalnija i trajnija duševna svojstva. Sve ono što se polagano razvija: trajne sklonosti, trajna svojstva temperamenta, trajne navike, sve je to usidreno u eteričkom ili životnom telu. Oduvek su se svuda u tajnoj nauci označavale pogreške protiv zajednice koje potiču iz pogrešnog eteričkog tela kao dug. (Rudolf Štajner)


I NE UVEDI NAS U ISKUŠENJE

Kušati znaci ispitivati. Da nije greha, ne bi bilo ni kušanja. No mi se osećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i telesna želja čim se začne u ljudima, ljudi izgube viziju sveopštega Oca nebeskoga i padaju u očajnu i ubitačnu sebičnost: počinju svetkovati ime svoje iznad Bozjeg, I ne uvedi nas u iskusenje - u pozitivnom smislu rečeno znači: spasi nas od iskušenja! To jest, spasi nas od nas samih! (Vladika Nikolaj)

Sve što se menja lako brzo, usidreno je astralnom telu. A gresi više individualne prirode koje počini čovek kao posebna ličnost, nastaju usled svojstava astralnog tela, pod uticajem Lucifera. A mogućnost greške astralnog tela naziva se napast  (iskušenje). Usled iskušenja pojedinac prima na sebe neki lični greh. (Rudolf Štajner)


NO IZBAVI NAS OD ZLOGA

Molimo se Ocu nebeskome da nas izbavi od Satane, koji je nosilac svakoga zla. On zaslepljuje ljude i zaslepljenje vodi od iluzije ka iluziji, kako u ličnomživotu tako i u društvenom. Tako od pamtiveka šapce ljudima Satana - ”drzavnik”. I ljudi su ga do hiljadu puta poslušali, po hiljadu puta prolili bratsku krv, pohulili na Oca svog nebeskog i po hiljadu puta razočarani padali u očajanje.   

Preostaje još greška ljudskog "ja",  prave ličnosti. Samoljublje je ušlo u ljudsko telo i usled toga je čovek postao egoistično biće, "ja" sledi sve nagone i sklonosti tela. Reč zlo se nikad u tajnoj nauci ne upotrebljava ni za šta drugo, osim za neku pogrešku ljudskog "ja". (Rudolf Štajner)


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...