KREATIVNI DUH monahinja manastira Gradac

U Beogradu je ovih dana otvorena izložba ikona i religioznih slika inspirisana svetim apostolom Pavlom, čija se 2.000 godišnjica rođenja već drugu godinu proslavlja širom hrišćanskog sveta, na kojoj su predstavljeni radovi slikara i ikonopisaca Srpske pravoslavne crkve. Tim povodom je vredno pažnje pomenuti veoma plodan stvaralački opus monahinja iz manastira Gradac, koji se zadnjih godina pretvorio u malu oazu duhovnog stvaralaštva i života u tom duhu. Igumanija Efimija, monahinja Jelena i iskušenica Ana završile su beogradsku likovnu akademiju i došle u Gradac da slikarstvo zamene ikonopisanjem. Iako se njihov rad zasniva na pravoslavnim kanonima oslikavanja ikona rađenih u tradicionalnoj tehnici prirodnim bojama na dasci, njihov stvaralački impuls proizilazi iz slobode i nesputanosti pa im ni ostale tehnike rada ikona, kao tehnika pastela na akvarel papiru, nije strana, čime izražavaju slobodan duh ovog vremena kome i same pripadaju.   “Slikala sam iz potrebe da, na sebi blizak način, odavno formiranim rukopisom, zabeležim osećaj punoće i radosti života, koji preda mnom širom otvara svoja vrata u manastiru” kaže mati Efimija.

Ikone slikane suvim pastelima, iako u kaknonskim okvirima pravoslavnog ikonopisanja, imaju jedan sasvim drugačiji, lični pečat likovnog izraza, svojstvenog njenoj unutrašnjoj prirodi i senzibilitetu. Nežni ctreži vidljivih linija, koje imaju samostalnost iako uklopljene u likovnu celinu, odaju posebnu draž jednog slobodnog likovnog izraza, ženskog senzibiliteta, osećajnosti sveukupnog prizora ikone. Svetitetlji, Bogorodica sa malim Isusom i sam Isus Hrist, prikazani su u veselom ambijentalnom prostoru ikone, odajući radost življenja, uprkos tugi, brižnosti, saosećanju koja ponekad izbija iz očiju, uprkos stradalništvu koje se naslućuje, uprkos veličanstvenosti koja dobija poseban značaj u samoj radosti koja nas obuzima gledajući ih.  Oreoli su često ukrašeni gemometrijskim i vegetabilnim motivima, tkanine odeće su veoma inventivno ukrašene, čiji motivi nežnih apstraktnih oblika čipki umeju da se povežu sa pozadinama slično tretiranih. Čak su i slova imena svetitelja, kao i reči poruka koje nam prenose, likovno uklopljeni u jedinstven umetnički jezik mati Efimije.

Ikone odišu  izuzetnom svežinom, oslobođenom imaginacijom upotrebe likovnih sredstava koja delimično idu perma kolorističkoj redukciji na svetle boje, čineći tako prizore lakim, prozračnim, poetičnim i skoro bezvremenskim, kao iz vizuelnih impresija svojstvenim iskrenim dečijim iskustvima. Duboki unutrašnji osećaji koji izbijaju iz svetitelja, kao da su na mahove i naši sopstveni, čime nas prirodnije i neposrednije sa njima i povezuju, u nekom zajedničkom ali prvenstveno individualnom činu međusobnog odnosa, gde se emocija i poetika višeg nivoa prepliću, dirajući u najtananlije slojeve našeg bića.

 KREATIVAN DUH

Manastir Gradac, na padinama Golije, u staroj Raškoj, podigla ja u  drugoj polovini XIII veka srpska kraljica Jelena (Anžujska), žena kralja Uroša I i majka kraljeva Dragutina i Milutina. Krajem XVII veka manastir je zapusteo. Delimično je obnovljen, u sklopu arheoloških istraživanja, tek 1948. godine. A generalno obnovljen i osvećen 1990. godine, od kada je ovde ponovo zaživeo monaški život.

Osamdesetih godina proteklog veka, kada je u Gradcu započela gradnja manastirskog konaka, prva je došla monahinja Marija, Engleskinja po poreklu, koja je primila pravoslavlje i zamonašila se u SPC. Ostala je u manastiru dok se nije završila gradnja konaka, čiju je izgradnju pomagala, a onda otišla u zemlju svog porekla. U međuvremenu, njoj se pridružila jedna iskušenica, majka četvoro dece iz Raške, čiji se jedan sin zamonašio u Studenici. Došla je da bi pomagala u spremanju hrane za majstore koji su radili na manastirskom konaku. Ova iskušenica kasnije će se zamonašiti i dobiti monaško ime Ana. Bila je nepismena, ali dobra monahinja.

Po odlasku monahinje Marije, u manastir je došla iskušenica Jasna, potonja monahinja Efimija. Neku godinu kasnije ona će postati i igumanija. U međuvremenu monaška zajednica se umnožila. tako da je danas ovde petnaestak monahinja i iskušenica. Većina njih su sa završenim fakultetima, pa se otuda Gradac često naziva "manastirom za intelektualce".

- Mislim da je to normalno, što se toliko ljudi po završetku fakulteta odlučuje za monaški život. Ranije su se ljudi u mlađim godinama opredeljivali, a sada je sve pomereno, pa i tu najvažniju odluku šta će u životu raditi ostavljaju za kasnije, kada završe fakultet. Tako sam i ja radila - kaže igumanija Efimija. - Vidim da se dosta mladih verujućih ljudi koleba: da li u manastir ili u brak? Pitaju: Kako da znam za šta sam? To je teško objasniti. Treba se moliti, pa će ti se samo u srcu kazati. To ne može neko drugi da ti kaže.

Mati Efimija po poreklu je Beograđanka. Završila je Akademiju likovnih umetnosti, upisala postdiplomske studije i onda krenula u Pariz, da još bolje upozna svet umetnosti. Planirala je slikarsku karijeru, ali, desilo se da upravo prilikom tog šestomesečnog boravka u "gradu umetnosti"', u Parizu, shvati da u umetnosti takva kakva je - gde je više novca nego duše - ne može naći odgovore na neka ključna životna pitanja. Iako se u njenoj porodici nije živelo crkveno, tada je došla na pomisao da bi odgovore za kojima traga možda mogla da nađe u crkvi. Na poziv jedne drugarice pošla je u manastir Bođani, u Bačkoj eparhiji, da u njegovoj ikonopisačkoj radionici vežba ikonopis. Došla je kao gost, nije imala nameru da ostane u manastiru. Ali...

- Posle nekoliko dana, igumanija, videvši da se "lomim", da me privlači život u manastiru, ali da nisam sigurna da li je to ono što mi odgovara, pozvala me je da ostanem godinu dana u manastiru - ističe mati Efimija. - To je dovoljno dug period da čovek sebe sagleda, da se uveri da li hoće i da li je spreman za monaški život. Već posle nekoliko meseci ja sam bila sigurna da hoću da živim u manastiru. Opredeljenje za manastir je unutrašnji priziv čoveka...

Iz Bođana odlazi u Žiču, gde, u ikonopisačkoj radionici, takođe kao gost provodi još godinu dana, ali sada već sa čvrstom odlukom da se  zamonaši. Nije joj baš, kako kaže, odgovaralo da ostane u Žiči, zbog blizine grada (Kraljeva) i velikih poseta ovom manastiru. Zato je s blagoslovom čuvenog arhimandrita Julijana, igumana studeničkog, koji se tada starao o obnovi manastira i monaškog života u Gradcu, 1992. godine prešla u ovu zadužbinu Jelene Anžujske. Potom su dolazile još neke devojke, da bi se u tek obnovljenom manastiru oprobale kao iskušepice. Ali, nisu izdržale. Tek posle neku godinu počela je da se oformljuje monaška zajednica...

- Mislim da je sve to bilo dobro Bogom osmišljeno, da ispočetka dolaze devojke za koje je sam Bog znao da neće ostati - smatra igumanija.  Manastir ima svoje ustrojstvo koje se mora poštovati, a istovremeno mora se paziti i na ljude sa kojima živiš, da se uspostavi harmonija života. Za mene je to bilo korisno, jer sam i sama učila kako se komunicira... A bilo je korisno i za te devojke, i one su nešto naučile, pre nego što su se vratile u svet i udale.

Sestre koje su se potom okupile, kaže, uglavnom su se godinama spremale za dolazak u manastir. Svaka za sebe. Među petanestak monahinja i iskušenica, najviše ih je sa završenim umetničkim akademijama. Igumanija smatra da je za to uveliko zaslužna i sama beogradska Likovna akademija, koja svake godine organizuje ekskurzije po manastirmma. Gotovo redovno posećuje se i manastir Gradac. Neke od studentkinja posle toga same se telefonom jave, sa željom da ponovo dođu, da uče ikonopis, ili da bi bar nakratko boravile u manastiru...

Tako, sestra Ekaterina nekoliko godina po završetku Akademije likovnih umetnosti i Akademije primenjenih umetnosti pozvala je i pitala da li može na neko vreme da dođe u Gradac. Došla je, i onda rešila da ostane. Iskušenica Jelena uobičajila je da svako leto dolazi u manastir. Završila je Akademiju likovnih umetnosti, potom i magistrirala. Čim je priredila magistarsku izložbu, pošla je u manastir Gradac. Iskušenica Marija završila je Akademiju primenjenih umetnosti. Čula je za sestrinstvo u Gradcu, pa je i ona rešila da dođe u ovaj manastir. Stiglo je i nekoliko devojaka s drugim školama. Prvih dana 2002. godine, pred Božić, u manastir je došla i iskušenica Gordana Žujović, potonja monahinja Teodora. Odmah po završetku srednje škole, ona je sa 18 godina otišla u manastir Maiasiju. Ali, ostala je samo tri meseca.

- Bog nije dopustio da onda ostanem u manastiru -priča mati Teodora.-Bilo je to protiv volje mojih roditelja. Takođe, i protiv saveta moga duhovnika, a to je bio eliskol braničevski Hrizostom. On mi je savetovao strpljenje, govorio je da ne treba da idem ispred događaja, nego iza njih, da prepustim Bogu da sređuje prilike... Poslušala sam ih; da sam ostala, mislim da bih upropastila svoj život, jer situacija u manastirima tada je bila suviše teška, a ja neiskusna... Bog me vratio. Ali, nastavila sam da radim za Crkvu...

Na insistiranje roditelja i vladike, Gordana je završila fakultet: francuski, engleski i latinski jezik. No, zbog odlaska u crkvu na bogosluženja, izgubila je dve državne službe. Ipak, uspela je da se zaposli u Jugoslovenskom institutu za zaštitu spomenika kulture. A kada je ovaj institut ukinut, primljena je u bibliografsko odeljenje SANU. Već posle nepune dve godine postala je šef toga odeljenja. Na tom radnom mestu dočekala je i penziju. Odradila je pun radni staž od 35 godina.

Nije se udavala. Po odlasku u penziju priredila je rukopis i objavila knjigu svoga oca dr Đorđa Žujovića Uspomene iz detinjstva, u kojoj je lepim jezikom ispisana istorija jedne (njihove) tipične beogradske građanske porodice. A onda je krenula u priređivanje neobjavljenih dela strica dr Mladena J. Žujovića. Pošla je u Ameriku, u Huverov ipstitut Stanford uninerziteta u Kaliforniji, gde je sačuvan najveći deo njegove rukopisne zaostavštine. Priredila je pet obimnih tomova ratnih dnevnika, beleški i zapisa, koji uveliko osnetljavaju srpsku i jugoslovensku istoriju XX veka. Kada se vratila iz Amerike, otišla je u motel pored manastira Studenice da piše predgovor za stričeva dela. Redovno je odlazila na bogosluženja. Tu se upoznala i sa mladim jeromonahom Vitalijem. Bila je zadivljena njegovim bogosluženjima, pa je poželela da joj baš on bude duhovnik, pošto je njen raniji duhovnik vladika Hrizostom u međuvremenu umro. Prihvatio je. Ubrzo posle toga otac Vitalije postaje duhovnik manastira Gradac, namesto oca Julijana, koji se u međuvremenu upokojio. Gordana je iznela svoju staru želju za životom u manastiru. Pošla je u Gradac, gde se zamonašila uoči Pokrova Presvete Bogorodice 2002. godine, dobivši monaško ime Teodora.

- Dobro je što ima sestara iz različitih struktura, zato što je to, u stvari, ikona Carstva Božjeg, da se mi različiti ljudi u Hristu nađemo kao jedno - napominje igumanija Efimija.

Manastir Gradac nema na korišćenju imanja izvan manastirske porte. - Pošto je zapusteo u XVII veku, izgubljena je osnivačka povelja i danas se ne zna šta je sve manastirsko, a zna se da je bilo dosta toga. Selo je nastalo oko manastira. Ljudi su živeli na manastirskom imanju – ističe igumanija.

Otuda se život i rad monahinja odvija samo unutar manastirske porte. Svaki novi dan započinje jutarnjim bogosluženjem i liturgijom. Sledi potom obavljanje različitih poslušanja, obavljanje poslova neophodnih u svakoj kući, kao i onih koji su prilagođeni posebnim manastirskim potrebama. Svake nedelje pravi se drugi raspored poslušanja. Preko leta po tri sestre dobijaju zaduženje da budu gostoprimci. Ako su stariji gosti ili naučnici, ugošćava ih i sa njima razgovara mati Teodora, ako su mlađi gosti, njihov neposredni domaćin je sestra Jelena, ili neka od drugih mlađih sestara...

Najveći deo manastirskih poslova, ipak, prilagođen je osobenoj kreativnosti sestara. U manastiru postoji više različitih radionica. Jedna od najdugovečnijih je ikonopisačka radionica. Monahinje Efimija i Ekaterina i iskušenice Jelena i Zorica rade ikone. Uglavnom po narudžbi. I to je jedan od glavnih izvora prihoda za manastir. Iskušenica Marija veze plaštanice i druge tekstilne predmete neophodne za crkvu. Pošto je izučavala tkanje na Akademiji primenjenih umetnosti, ona i ovim poslom rukovodi u manastiru Gradac, obučava tom poslu i druge sestre. Jedna od njih je i iskušenica Sanja, programer po zanimanju, završila je FON, ali voli da tka... Monahinja Nina završila je Učiteljski fakulteg, a njeno glavno manastirsko poslušanje je da drži veronauku po obližnjim selima. Mati Teodora prevodi za potrebe Crkve...

Bave se i raznim drugim poslovima: izradom sveća, proizvodnjom kartonske ambalaže, ali i snimanjem televizijskih emisija na crkvene teme, za televiziju u Raškoj... Takođe i poljoprivredom. U plasteniku gaje paradajz, papriku, krastavce... A oko plastenika kupus, karfiol, kelerabe, cveklu, tikvice... Proizvode za svoje potrebe, pa i više od toga; jedan deo mogle bi da prodaju, ali to ne čine, poklanjaju ljudima oko manastira, šalju i u Beograd prijateljima manastira...

Neka poslušanja samim svojim izumima "zadaje" i duhovnik manastira. Otac Vitalije pre dolaska u manastir završio je Elektrotehnički fakultet. Vrlo kreativnog duha je, voli da stalno nešto novo konstruiše, ono što je u funkciji manastira. S obzirom na stalnu potrebu za svećama, napravio je razne vrste mašina za njihovu izradu. Svojim izumom nastoji da reši još jedan, pomalo neobičan problem koji se pojavio: manastir Gradac, pored manjeg jata misirki (morki), ima još samo jednog pauna i dve paunice; paunice nose jaja, ali neće na njima da leže, da bi se izlegli mladunci, zato je otac Vitalije rešio da napravi inkubator... Pored toga, bavi se i pravljenjem raznih kompjuterskih programa...

O tim svojim "izumima" jeromonah Vitalije kaže:
- Mislim da je prirodno da monah radi ono za šta je sposoban, za šta se u toku školovanja osposobljavao, i to, kada ima potrebe, iskoristi u manastiru, da time doprinese zajedničkom životu.

Ali, napominje:
- Za monaha. pre svega, bitno je da se odriče svoje volje. Ja nikada nisam insistirao da se bavim onim za šta sam se osposobljavao u svetu. Mislim da monah ne bi trebalo da se privezuje ni za šta od ovoga sveta, pa ni za svoju stručnu spremu ili za posao koji voli. Jer, sve to za šta bi se privezao, posle predstavlja problem za duhovni napredak. To je nešto što ni Bog ne toleriše, već monaha, na neki način, toga oslobađa, odseca ga od svega onoga što ga spotiče. E, sad, ako se monah sam drži odvezanim, ne dozvoljava da se priveže za neki posao koji voli, ili ma šta drugo od ovoga sveta, onda mu ne smeta da se bavi i time što voli i za šta se osposobljavao. Dakle, prva borba je da se čovek oslobodi te privezanosti. Monah mora da bude gotov svakog trenutka da ostavi sve za šta je privezan, da nema ništa što bi ga sputavalo. A ako je u interesu crkve, manastira, može da se bavi time, i onda mu to neće biti na štetu.

Igumanija Efimija ističe da je važno da se u manastiru razvije kreativan cuh, a za to je, opet, važno da se čovek u zajednici u kojoj živi ne oseća sputanim, da ima slobodu da misli...

- Onoga ko se odrekao sveta, ko je umro za svet, i ko se odrekao sebe, svoje volje i svega što ga sputava, gde god postaviš on će uspeti da opstane. Ali, ipak, čovek oseća da li mu je negde mesto ili nije, oseća da li ga ljudi sa kojima je razumeju ili sa njima samo prosto živi zajedno. Uz Božju pomoć, uz pomoć molitve, čovek uspeva da sa nekim živi. Ali, mislim, da to nije cilj, već je cilj da u radosti živimo.

Jovan Janjić
Nin, 09.08.2007. god.

izvor teksta: sajt manastira Lepavina

IKONE MANASTIRA GRADAC

RAĐENE PREMA PRAVOSLAVNOM KANONU

Fotografije ikona izabranih za ovaj prilog preuzete su sa zvaničnog sajta manastiga Gradac

Izvor fotografija: manastir Gradac

SLIKARSTVO  MATI  EFIMIJE

SVE  ŠTO  DIŠE  NEKA  HVALI  GOSPODA

"Kreativnost je satrudništvo i stvaralaštvo sa Tvorcem i Najvećim umetnikom - Svetom Trojicom. Ranije je za mene kreativnost bila samo traganje za smislom, dok nisam upoznala Hrista i Njegovu Svetu Apostolsku Pravoslavnu Crkvu, kroz čivu i spasonosnu veru u Njega.

"Kroz umetnost sam nekada pokušavala da nađem Onoga koga nisam znala, ali sam u Njegovo postojanje bila sigurna, a umetnost je sada za mene izraz radosti i zahvalnosti Bogu koji mi se javio." 

"Poslije skoro 20 godina bavljenja "klasičnim" ikonopisom osetila sam potrebu da svoj doživljaj i svoju ljubav prema ikoni izrazim na način koji mi je blizak, a to je crtež, pastel kolaž, kombinovana tehnika... Te radove nazvala sam "moja impresija ikone", jer sam kroz novu tehniku pokušala da izrazim oduševljenje koje već dugo osećam prema mnogim, u proteklim vekovima, nastalim ikonama, a bez opterećenja i razmišljanja da li će se to ikome dopasti ili ne. Na moje iznenađenje reakcije publike su više nego ohrabrujuće. Očigledno da nisam usamljena u toj potrebi da na jedan nov način opišem susret i molitveni odnos sa svetima."

Divne reči svetog apostola Pavla: "Radujte se svagda u Gospodu, i opet velim: radujte se!" - biće uvek i naša poruka od srca svima. Ali ova radost što je u nama ne dolazi otud što smo se mi, uklonivši se od sveta, sklonili od briga, pa nam je lako radovati se. Naprotiv, živeći liturgijom, mi ne možemo da zaboravimo stradanja svih onih što su u svetu i oko nas. Ali, pošavši za Hristom, bili smo svesni da sa Njim treba da proživimo i osetimo: izdaju, poniženje, stradanje, Golgotu i sramnu smrt. Sa Njim umiremo, ali sa Njim i vaskrsavamo. To je ono što svako stradanje i svaku tugu pretvara u radost. To je naša poruka i način komunikacije sa onima koji žive u svetu.

"Za monaha, bez obzira na obrazovanje, manastir je utočište, dobro mesto, poput košnice za pčelu, "plodna zemlja koja dobre plodove rađa". Tu je sve podređeno cilju monaškog života: postizanju duhovnog savršenstva. I tu nema razlike između obrazovanog i neobrazovanog monaha. Ali, svaka zemlja može biti "dobra zemlja" ukoliko smo u zajednici sa Hristom. Bez toga i sa obrazovanim ili neobrazovanim monaštvom bez razlike, manastir postaje - pakao!"

"Susret sa Pol Kleom je za mene bilo nešto neverovatno.... U to doba sam svu istinu tražila u umetnosti. Tražila sam od dobrih umetnika da daju odgovor za moje postojanje na ovoj planeti zemlji. Šta i kako??? Trudimo se, napredujemo, i očigledno je da svaki umetnik ima svoj razvojni put. Pol Kle me je osvojio svojom lepotom, čistotom. Njegove su slike tako obasjane, što ja volim i što mi prija. Pol Kle mi je na neki način pomogao. Naučio me je i šta je dobro i šta je lepo u slikarstvu, ali me je naučio i da se ne držim samo toga. Nego da ipak ima nešto drugo, sigurnije, što treba da potražim nešto dublje od toga, dublje od umetnosti. Svaki dar nam je od Boga dat, a treba da pronađemo onoga ko nam je dao taj dar. " -

izvod iz emisije Nivo 23

"Uvek mi je bilo interesantno da pratim umetnost od početka, još od praistorije. Mada se to možda nije zvala umetnost, to je neka primenjena, ritualna umetnost. Počev od pećinskih cteža, koji su ima neku magijsku svrhu. Mi sad kad gledamo nama je to umetnost, estetski savršena. Verovatno su oni tom neposrednošću postigli da ti pećinski crteži budu lepi. I kada bi mi sada bili tako jednostavni bilo bi lepo sve što radimo."

"Zlatkasto smeđi kolorit dobro izražava moje zlatkasto osećanje u manastiru"

" Kad sam uradila tu zlatkastu sliku, volela sam da sedim ispred nje i da je gledam. Imala sam osećaj kao da sedim pred ikonom, mada ikona izražava lik određenog svetitelja, ali meni kao da ona predstavlja sve zajedno, svet u jednom, svet u jednoj figuri koju sam nacrtala. I to je nešto što mislim da će me kopkati i dalje i što ću pokušati da radim i dalje. ako za to bude blagoslova, a to se oseća...."

Ješa Denegri, istoričar umetnosti i likovni kritičar na otvaranju ove izložbe dao je izjavu povodom ovih novih radova mati Efimije: "Posebno pod imenom Jasna Topolski, u trenutku kad se pojavila, bila je velika nada nove scene. U tom trenutku zapažena izložbom u Domu omladine i jednom izložbom koju je Dejan Sretenović radio u muzeju savremene umetnosti na temu belog. I onda se čulo za ovu njenu životnu odluku. Nekako se moglo činiti da je profesionalcima izmakla iz vidnog polja. Ali ovaj povratak, ne samo da je dirljiv, kao životna priča, nego, gledajući na miru slike ove postavke, učinilo mi se da je to jedna doista visoka umetnost, duhovna, produhovljena, istovremeno profesionalna, ne u lošem smislu, ni najmanje, nekog ko nije učen da bude savremeni slikar. I sam mislim da se može postaviti jedno načelno pitanje: da li je ovo kontinuitet Jasne Topolski kao nekadašnjeg umetnika sa scene , ili je ovo novi vid religioznog slikarstva koje može da ga reformiše, da ga revolucioniše, na neki način, upravo osoba koja za sobom ima pravu umetničku evokaciju, pravu umetničku vokaciju, pravu umetničku plemenitost. I to je na neki način jedan nivo koji apsolutno zadivljuje. Po meni, neke od ovih slika su prava remek dela." - izvod iz emisije Nivo 23

O muzici:  "Muziku svi volimo. Duhovna muzika nije samo ona koja se tako zove. Duhovno je sve ono što traži Istinu i Lepotu. Dobra umetnost uvek teži Večnom, traži Boga, ili prosto slavi Tvorca, iako Ga svesno i kroz Crkvu možda ne poznaje. Zato dosta slušamo muziku, jer prepoznajemo u njoj tu Bogočežnju i kad ona nije eksplicitno „duhovna“.

 

"Na crtežima pišem šta mi je u tom trenutku na pameti, neka sećanja na nešto... Ma crtežu, kombinovene kehnike, na belim kvadratima su bile nacrtane mačke. A ja sam htela to veče nešto uzvišeno da uradim, ali su to veče mačke toliko mijaukale, da sam ja morala da ih nacrtam, kao da sam htela da ih rasteram, i napisala sam ispod: Dodijaše mačke noćas... Ispalo je simpatično. U stvari sve to je deo mog života u manastiru. Nešto je i tu uzvišeno. Izložba se inače zove : SVE ŠTO ŽIVI NEKA HVALI GOSPODA. Sve što činimo, činimo za slavu Božiju. " - izvod iz emisije Nivo 23

Izložbu "Sve što diše, neka hvali Gospoda" koja je bila otvorena oktobra 2010. u Galeriji 73 u Beogradu, čini deset radova veličine 2x2 metra, rađenih kombinovanom tehnikom (akril/kolaž) uz koje su bili izloženi i mali kolaži koji su bili inspiracija za nastanak velikih formata.  Radovi su plod nadahnuća koje je ova monahinja našla snage i vremena da materijalizuje tokom proteklih godina u manastiru Gradac uprkos neprekidnom bavljenju svakodnevnim obavezama.

Igumanija Efimija

Izvor fotografija: manastir Gradac

Slični postovi:

MOLITVA OČE NAŠ - Vladika Nikolaj Velimirović

HRIŠĆANSTVO U XXI VEKU - Vladeta Jerotić

MOLITVE NA JEZERU - Vladika Nikolaj Velimirović

POHVALA LJUBAVI APOSTOLA PAVLA

POHVALA LJUBAVI APOSTOLA PAVLA - Tumačenje - T.... 

LJUBAV JE ODGOVOR - T.H. Epp

MOLITVA OČE NAŠ - Vladika Nikolaj Velimirović

TUMAČENJE MOLITVE OČE NAŠ

Nikolaj Velimirović 

Oče naš Koji si na nebesima

Neka se sveti ime Tvoje

Neka dođe carstvo Tvoje

Neka bude volja Tvoja

na nebesima kao i na zemlji

Hleb naš nasušni daj nam danas

I oprosti nam dugove naše

kao što i mi opraštamo dužnicima svojim

I ne uvedi nas u iskušenje

No izbavi nas od zloga

Нерукотворени Образ Господа Исуса Христа - Ikone manastira Gradac

OČE NAŠ...

Kršćanine, kad izričeš ove riječi, tim priznaješ da je tvoj Otac nebeski u isto vrijeme i Otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog susjeda i samrtnika. Jer ti je zapovjeđeno od Sina Božjeg, vrhovnog Otkrivača istine o Bogu i o ljudima, da kažeš Oče naš a ne Oče moj.

Pa kad priznaješ, da je tvoj Otac u isto vrijeme Otac i tvoga sluge i nadničara, i bolesnog susjeda i samrtnika, zar nije jasno da time priznaješ, da si ti brat njihov i da su oni braća tvoja?

Dvije misli i dva osjećanja. Prva misao: očinstvo Božje; druga misao: bratstvo sinova Božjih. Prvo osjećanje: sinovska ljubav prema Ocu; drugo osjećanje: bratska ljubav prema braći. I ove dvije osnove i velike misli i iz ova dva velika i osnovna osjećanja proizlaze djela i odnosi ugodni Ocu i ugodni braći.

Ako ti kršćanine, budeš svakoga čas držao u svome umu one dvije osnovne i velike misli, i svakoga časa stražario nad srcem svojim da se u njemu ne ohlade ona dva osnovna osjećanja, sva će tvoja djela biti dobra i čista kao što je dobra i čista voda što teče iz dobrog i čistog izvora. I tvoj cijeli život bit će pjesma, koja će se blagosno slagati sa pjesmom braće tvoje oko tebe. Tako će onda društvo ljudsko biti uređeno najbolje i najidealnije, što se da zamisliti i poželjeti.

Ako li ti čitaš Oče naš, a o Bogu kao Ocu ne misliš, i svoje susjede smatraš tuđincima, sva će tvoja djela biti naopaka, tvoj put biće Kainov put, tvoj život mutna voda iz mutna izvora, tvoj svršetak kao Judin svršetak.

Zoveš li pak se kršćaninom a Oče naš uopće i ne čitaš, onda si kao putnik na moru bez kompasa i bez polarne zvijezde, - na buri, u tami, u očajanju, s izgubljenim saznanjem odakle, kako i kamo putuješ.

Нерукотворени Образ Господа Исуса Христа - ikone manastira Gradac

KOJI SI NA NEBESIMA...

Tamo gdje je Otac naš, tamo je i Otadžbina naša. Neznabošci koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svijetu, bilo kao čovjeka, ili kao rijeku (Gang, Majka Gang - kažu Hindusi) ili kao sunce (stari Misirci) ili mjesec (Asirci, Arapi) ili oganj (Perzijanci), ne mogu ni vjerovati u neku drugu Otadžbinu do u zemaljsku. No mi Kršćani saznali smo od Gospoda Krista za istinskog svog Oca koji je na nebesima, sljedstveno i za Otadžbinu koja je na nebesima. Otadžbina je blago veliko, a Gospod je rekao: Gdje je blago vaše, ondje je i srce vaše. Je li blago naše na nebesima, onda i srce naše mora biti na nebesima. Iz ovoga sljeduje da mi možemo svoj zemaljski život urediti tako samo ako ga ne smatramo glavnim nego pripremnim životom. Naši društveni odnosi lako se dadu dovesti u sklad, ako mi brižno mislimo o prelasku - i to vrlo skorom prelasku - u našu nebesku otadžbinu. Oni koji se srcem nisu lijepili za zemlju najbolje su uređivali društva ljudska na zemlji. U manastirskim opštežičima, gdje su živjeli monasi raznog jezika i iz raznih zemaljskih otadžbina, a gdje je broj bratije ponekad premakao 10.000, uređenje društveno bilo je koliko prosto, toliko savršeno. Svi su oni iskali najprije carstva nebeskoga, i njihovo malo carstvo zemaljsko bez muke se dovodilo u red i poredak, kakav se rijetko postiže i među najbližim krvnim rođacima.

U naše vrijeme mnogi ne mogu da spavaju brinući kako da urede cijeli svijet kao jednu familiju, međutim, razvode se sa ženom i sude se sa djecom svojom. Ni dvoje dakle ne mogu zajedno, a hoće milione da organiziraju u jednu zajednicu! Dokle god Kršćani ne shvate u smrtnoj zbilji, da je pravi Otac njihov i prava otadžbina njihova na nebesima, i dokle god sve blago svoje budu gledali na zemlji, prilijepljeni svim srcem uz to bijedno blago, dotle će Kršćanski narodi sve zvučnije vikati o društvenom uređenju, a koračati sve dublje iz kaosa u kaos.

Нерукотворени Образ Господа Исуса Христа - ikone manastira Gradac

NEKA SE SVETI IME TVOJE...

Neka se svi naši poslovi u ovom prelaznom životu osvećuju imenom Božjim. Neka naše društveno uređenje bude naslovljeno i pokriveno imenom Božjim.

Ime je što i ličnost. Tko sveti ime, sveti ličnost toga imena. Tko dakle sveti ime Oca nebeskoga, taj sveti Njegovu ličnost. Neka svi naši poslovi budu spomenici dostojni Imena Božjega. Neka naše društveno uređenje ima za cilj svećenje Imena Gospoda Boga, kako u velikim linijama tako i u sitnim pojedinostima. Jer je Bog najviša stvarnost, vječna i sveobuhvatna, te svako društvo uređeno nasuprot toj stvarnosti predstavlja bezumnu iluziju i kaos, što opet dovodi ljude do očajanja i samoubojstva.

Ako ime Božje ne predstavlja glavni autoritet u jednom kršćanskom društvu, onda taj autoritet zamijenjen je znači nekim imenom čovječjim. I mi zaista vidimo u naše dane, kako mnoga društvena uređenja nose ime jednoga čovjeka, koji je to uređenje propisao i uveo. I dokle budu trajalo to uređenje - a to je od danas do sutra držat će se imena tih ljudi u časti; to jest svetit će se imena njihova mjesto svećenja imena Božjega. Poslije njih biće drugačija društvena uređenja, i držat će se u časti i svetiti druga neka imena ljudska. Narodi će se prebacivati iz jednog cuna u drugi na burnom moru, dok će lađa sa Božjim imenom stajati ukraj njih i čekati, da se izmućeni putnici prebace u nju.

Господ Исус Христос Сведржитељ (3) - Ikona manastira Gradac

NEKA DOĐE CARSTVO TVOJE...

Carstvo Božje ne može se razlučiti od carevanja Božjeg. Carstvo dolazi zajedno sa carem. Bila bi besmislica očekivati carstvo a odbaciti cara. U crkvenoj molitvi Carju nebesni Utješitelju vjerni prose Cara Duha da dođe: dođi i useli se u nas. Smisao obaju molitava je jasan: carstvo Božje doći će onda kada i Car Bog dođe.

Proseći carstva Božjega mi ustvari prosimo najsavršeniju vlast; a proseći dolazak Cara Boga mi prosimo dolazak najsavršenijeg vladara nad sobom.

Stvoritelj naš već vlada potpunce početkom i svršetkom našeg zemaljskog života; zašto Ga ne bi pustili da On vlada i na cijeloj životnoj liniji između početka i svršetka? On je gospodar rođenja i smrti; neka On gospodari i nad svim vremenom između rođenja i smrti.

Reći će netko: kako to da toliko tisuća ljudi skoro dvije tisuće godina posvednevno izgovaraju molitvu: neka dođe carstvo Tvoje, međutim carstvo Božje još nije došlo? Nesumnjivo došlo je; došlo je i carstvo i Car pojedinim dušama, što znači mnogim milionima pravih kršćana. Samo ono nije još došlo da se vidi i osjeti u društvenom poretku svijeta. Nije postalo nepokolebljivim, priznatim i usvojenim osnovom društvenog poretka. A što se to nije dogodilo, krivica je kako do onih koji uopće ne čitaju Oče naš, tako i do mnogih onih koji ga čitaju svaki dan a bore se za carstvo zemaljsko, grabe se za vlast nad zemljom i narodom, odbacujući u praksi vlast Božju i hoteći uzeti ovu u svoje ruke.

Ikona manastira Gradac

NEKA BUDE VOLJA TVOJA NA NEBESIMA KAO I NA ZEMLJI...

U nebeskom duhovnom svijetu, u koji ćemo, ako Bog da, i mi preći, vlada savršena volja Božja. No ta vladavina volje Božje nije silom nametnuta nego nju duhovi svjetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju sa veliko revnošću volji Božjoj kao jedinoj nepogrešnoj. I društvo zvijezda, mravi i pčela, uređeno je jedino voljom Božjom. Bila bi potpuna besmislica uređivati društvo ljudi nasuprot i mimo volje Božje. Tom besmislicom, nažalost, rukovode se mnogi suvremeni uređivači ljudskog društva. Oni donose zakone za ljude bez obzira na zakon Božji, kojim je objavljena volja Božja. Otuda besporetci, nepravde i razdori, kaos i očajanje, nezadovoljstvo i rat svakoga protiv svakoga.

Ne treba mnogo pameti pa se uvjeriti, da samo Onaj koji je stvorio ljude najbolje zna zašto ih je stvorio, to jest zna cilj života ljudskog na zemlji. Međutim mi vidimo da društva ljudska pokušavaju često da urede baš oni ljudi, koji javno odriču svaki cilj životu ljudskom na zemlji. Zasnivati društvo ljudsko samo na volji ljudskoj znači zasnivati ga na besciljnosti, neznanju i nepravdi. Ja se radujem da činim volju tvoju, o Bože moj; zakon tvoj u srcu je mome(Ps. 40, 8), rekao je onaj car koji se uvijek gorko kajao kad je išao samo za svojom voljom.

Ako ti, čitaoče, kao kršćanin želiš ne samo da ti budeš dobar kršćanin nego i da cijelo kršćansko društvo bude kršćansko, onda znaj da to može biti isključivo i jedino ako se volja Božja uzme za osnov uređenja toga društva. A u čemu je volja Božja, to je jasno otkriveno od Krista, koji je otkrio i sve ciljeve.

Господ Исус Христос Сведржитељ (2) - ikona manastira Gradac

KRUH NAŠ NASUŠNI DAJ NAM DANAS...

Kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni hljeb moj. Otac je zajednički svima sinovima Božjim, i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo, da je hljeb od Boga, i ekonomski, jer hljeb što Bog daje pripada svima.

Kruh naš nasušni prosimo mi od hljebodavca Oca nebeskog. Zašto je rečeno nasušni? Zato da bi bili skromni i ne tražili nikakav luksuz. Naše tjelesne potrebe treba da ograničimo na ono što je najneophodnije, po riječi apostolskoj: a kad imamo hranu i odjeću, ovim da budemo zadovoljni /I Tim. 6, 8/. Jer luksuz upropašćuje tijelo, upropašćuje dušu, upropašćuje cijeloga čovjeka. Ovo je drugi moralno-ekonomski princip; moralni, jer nas štiti od luksuza i pokvarenosti; ekonomski, jer kruh treba da stigne za sve nas.

Daj nam danas. Zašto prosimo od Boga kruh samo za danas? Zato što sutra možemo ne biti u ovome životu. Zato što znamo da nismo mi gospodari života nego Stvoritelj naš. Još i zato, da bi se trgli od nagomilavanja nepotrebnog bogatstva za neizvjesno sutra a ostavljali braću svoju gladnu danas. Gladnoga nahrani, žednoga napoj, nagoga odjeni. Ove zapovijesti Božje ne može nitko ispuniti tko iz straha za sutrašnjicu gomila više od najpotrebnijeg. Ovo je treći moralni-ekonomski princip; moralni, jer se bar njime oslobađamo briga koje je Tvorac uzeo na sebe; ekonomski, jer sprečava danas glad jednih sprečavajući nagomilavanje za sutra drugih. U ove tri riječi izrečena je veća i bolja društveno-ekonomska nauka nego u mnogim učenim knjigama i fantastičnim teorijama. A što je glavno ova društveno-ekonomska nauka ima moralnu podlogu i autoritet božanski, što sav ostali svijet nema.

Господ Исус Христос Сведржитељ (1) - Ikona manastira Gradac

I OPROSTI NAM DUGOVE NAŠE KAO ŠTO I MI OPRAŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM...

Ima ljudi koji čitajući Oče naš izostavljaju drugi dio ovog iskanja / kao što i mi opraštamo dužnicima našim/. Boje se obaveze. Međutim Bog odlučno traži od nas tu obavezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se one obaveze i onoga uvjeta. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego što nama može sav svijet dugovati. Mi Mu dugujemo i život, i razum, i zdravlje, i svijetlost, i kišu i sve što imamo, što znamo i što možemo. U Evanđelju je učinjeno sravnjenje naših uzajamnih dugovanja prema našem dugovanju Bogu kao 100 groša prema 10.000 talanata. I najzad, kad uzajmljujemo mi uzimamo Božje od čovjeka, a kad vračamo, mi vračamo opet Božje čovjeku. Jer na kraju krajeva sve je Božje, po riječi pravednika: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti/Job. 1,21/.

Učeni bogoslovi pravi su kad misle, da se pod dugovima razumijevaju grijesi ljudski. Mi molimo Boga da nam oprosti grijehe naše prema Njemu kao što i mi opraštamo grijehe ljudske prema nama. Sasvim točno. No i dug i grijeh označavaju neki manjak u životu čovječjem. I za dug i za grijeh traži se naplata. No i jedno i drugo može biti nama oprošteno od Boga ako mi praštamo dužnicima svojim. Dajte u zajam ne nadajući se ničem, kaže Kristos na drugome mjestu. Ako ti vrati, primi ako li ne može da vrati, oprosti mu. Jer i ti nikad ne možeš vratiti dug Ocu Nebeskom.

U beskrajno složenoj i zamršenoj nauci o financijama ova nauka je jedini izlaz, jedino rješenje. Podaj, i daće ti Bog. Oprosti, i oprostit će ti Bog.

Крајње смирење - Ikona manastira Gradac

I NE UVEDI NAS U ISKUŠENJE...

Kušati znači ispitivati. Da nije grijeha, ne bi bilo ni kušanja. Svakoga kuša njegova slast koja ga vuče i mami, slast rađa grijeh a grijeh rađa smrt, kaže apostol Jakov. Bog je stavljao na ispit vjeru Abrahamovu, cijelomudrenost Josipovu, trpljenje Jobovo. I oni su svi dobro položili ispit. No mi se osjećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i tjelesna želja čim se začne u ljudima, ljudi izgube viziju sveopćega Oca nebeskoga, i padaju u očajanju i ubitačnu sebičnost: počinju svetkovati ime svoje iznad Božjeg, ištu carstvo zemaljsko mjesto nebeskog, svojom voljom potiskuju volju Božju, hljeb naš nazivaju hljebom osobno svojim, prose od Boga milost a prema svojim dužnicima ostaju nemilostivi do kraja. Kroz to cijelo društveno ustrojstvo počinju se kolebati kao zgrada od stalnog zemljotresa. Spasi nas, Bože, od svih onih iskušenja! I ne uvedi nas u iskušenje - u pozitivnom smislu rečeno znači: spasi nas od iskušenja! To jest: spasi nas od nas samih!

Ova molitva je od ogromnog značaja po održanje pravilno uređenog društva. Njom ljudi priznaju svoju nemoć, da održe sva ona dobra od Boga za koja se mole u prethodnim molitvama. Ako i prime sve ono zašto su molili Oca svog nebeskog, u strahu su da po nemoći svojoj sve to ne zloupotrebe i ne pokvare. Bdite i molite se, rekao je Kristos na drugom mjestu, da ne padnete u napast, to jest u iskušenje. Kada sinovi Oca nebeskoga zasnuju društvo kako su željeli, moraju neprestano bditi da se ne pogorde te ne pripišu sebi ono što im je od Boga darovano, i moraju se neprestano moliti Ocu nebeskom, da se darovano ne umanji i ne prekrati. 

Господ Исус Христос Сведржитељ (по Рубљову) - Ikona manastira Gradac

NO IZBAVI NAS OD ZLOGA...

Ovim se molimo Ocu nebeskom, da nas izbavi od sotone, koji je nosilac svakoga zla, krvnik ljudski od početka, laža i otac laži (Job. 8, 24). On zasljepljuje ljude, i zaslijepljene vodi ih od iluzije ka iluziji, kako u osobnom životu tako i u društvenom. Okrenite karte, učinite revoluciju, osvetite se svojim neprijateljima, stvorite još jednu radikalnu društvenu promjenu, i imat čete raj, i bit ćete kao bogovi! Tako od pamtivijeka šapće ljudima sotona državnik. I ljudi su ga po tisuću puta poslušali, po tisuću puta prolili bratsku krv, pohulili na Oca svog nebeskog, i po tisuću puta, razočarani, padali u očajanje. A da se ne bi očajnici dosjetili, tko je glavni krivac, krvnik ljudski je ponovo došaptavao očajnicima: Krivi su ti i ti ljudi; udrite njih; promijenite vlast, okrenite točak društveni još jednom; učinite još samo jedan korak, i vi ste bogovi, i raj je vaš! I tako se točak okreće u jednom mjestu, roneći sve dublje u blato, dok ljudi ponavljaju sotonsku laž o progresu.

Dokle god čovjek bude smatrao čovjeka kao izvor zla društvenoga a ne sotonu, dotle će mjesto bratoljublja vladati bratonenavist i bratoubojstvo. A da je sotona glavni uzročnik zla pokazao je Spasitelj time što je prvi sukob i obračun u spašavanju ljudi On imao sa sotonom na Gori Iskušenja.

U prethodnoj molitvi: i ne uvedi nas u iskušenje, mi se molimo Bogu da nas sačuva od nas samih, dok u ovoj posljednjoj mi se molimo, da nas izbavi od zloga, to jest od onoga koji na svakoj klizavici iskušenja čeka ljude sa svojim otvorenim čeljustima.

U jednom Kršćanskom društvu palog brata treba smatrati kao čovjeka u iskušenju, i cijelo društvo je dužno moliti se Ocu nebeskom, da ga povrati od iskušenja i spasi od sotone. I ovo po primjeru Krista, koji reče Petru: Šimone, Šimone, evo vas ište sotona da bi vas činio kao pšenicu. I ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane (Luka 22,31).

izvor:

Fotografije ikona izabranih za ovaj prilog preuzete su sa zvaničnog sajta manastiga Gradac

Izvor: manastir Gradac

Slični postovi:
DVA VIĐENJA MOLITVE OČE NAŠ - Nikolaj Velimirović ...

EZOTERIJSKO TUMAČENJE MOLITVE "OČE NAŠ" - Rudolf Š...

MOLITVE NA JEZERU - Vladika Nikolaj Velimirović

POHVALA LJUBAVI APOSTOLA PAVLA

 

 

DVA VIĐENJA MOLITVE OČE NAŠ - Nikolaj Velimirović i Rudolf Štajner

Dva shvatanja i tumačenja bazične molitve Hrišćanstva – OČE NAŠ, dva različita ugla gledanja:

 - Kroz pravoslavnu teologiju Vladike Nikolaja Velimirovića (rad -„Oče Naš kao osnova društvenog uređenja“)  i

  - Teozofski pogled Rudolfa Štajnera.

Cilj nam je da skrenemo pažnju da pored hrišćanskog poimanja ove molitve, postoje i druga tumačenja, koja na svoj način objašnjavaju njenu sadržinu, svodeći sedam molbi iz molitve na sedam elemenata prirode, koje možemo naći svuda – od strukture čoveka do sedam tonova u muzici, sedam redova ’Periodnog sistema elemenata’, sedam padeža – i to podeljeno u dve celine 3 + 4.

            Kada govorimo o molitvi uopšte, a iz hrišćanskog ugla - setimo se molitve kojom je Hrist prikazao osnovno raspoloženje koje bi moralo vladati u svakoj molitvi, molitve u kojoj se kaže: Oče, neka me mine ova čaša, ali ne moja nego Tvoja volja neka bude. Ako molitelj hoće da hrišćanski moli, u njegovoj duši mora živeti to osnovno opredeljenje, bez obzira na to za šta on lično molio. To je osnovno molitveno raspoloženje na koje se kroz uzvišenu duhovnost oslanja i Vladika Nikolaj Velimirović.

Sa druge strane, teozofski gledano, sve stvarne molitve, ako se raščlane reč po reč, nikada nećemonaći da su to bile samo jezički i gramatički lepo nanizane reči. Tu su stari filozofi koristili molitvene formule iz duhovne nauke. Nema ni jedne molitvene formule koja nije rođena iz velikog znanja. Da one nisu tako uređene, gde bi im bila snaga da deluju kroz hiljade godina - i to podjednako i na naivnog i priglupog čoveka i na mudraca.

OČE NAŠ KOJI SI NA NEBESIMA      

               
 Kad kažeš ove reči, priznaješ da je on tvoj Otac nebeski, ali u isto vreme i otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog suseda i samrtnika, jer Ti je zapoveđeno od Sina Božijega, vrhovnog donosioca istine o Bogu i o ljudima, da kažeš ‘Oče naš’, a ne ‘Oče moj’.  Vladika Nikolaj

 U molitvi "Oče Naš" nije izraženo ništa drugo nego ljudska duša - kada se ona na ispravan način uzdigne toliko da se može tako nazivati, jer je njeno poreklo Božansko. Mi smo deo Božanstva. Molitvom čovek treba da se u časovima potrebe uzdigne do razvojnog smisla svoje sedmočlane prirode, a sedam molbi izražava duhovno-naučni uticaj na ljudsku prirodu. Rudolf Štajner

OČE NAŠ KOJI SI NA NEBESIMA

Znači da tamo gde je Otac naš, tamo je i otadžbina naša. Neznabošci koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svetu bilo kao čoveka ili bilo kao reku ili kao Sunce i Mesec, ne mogu ni verovati u neku drugu otadžbinu do u zemaljsku. Otadžbina je blago veliko, a Gospod je rekao: “gde je blago vaše, onde je i srce vaše”. (Vladika Nikolaj)

Time ukazuje na najdublju osnovu ljudske prirode, na najskrivenije biće čovekovo, koje po hrišćanskoj ezoterici pripada duhovnom carstvu. Tri prve molbe odnose se na tri viša člana ljudske prirode, na čovekovu božansku sadržinu: "Sveto nek Ime je tvoje, da priđe Kraljevstvo tvoje i Tvoja Volja neka bude". (Rudolf Štajner)

 
NEKA BUDE VOLJA TVOJA KAKO NA NEBESIMA TAKO I NA ZEMLJI

U nebesnom duhovnom svetu vlada savršena volja Božija. No, ta vladavina volje Božije nije silom nametnuta nego nju duhovi svetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju volji Božijoj kao jedinoj nepogrešnoj. (Vladika Nikolaj)

Život univerzuma potiče od božanske emanacije Ceo univerzum oživljava univerzalna volja, koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Volja je, dakle, središte. (Rudolf Štajner)

 
HLEB NAŠ NASUŠNI DAJ NAM DANAS

Jer kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni hleb moj. Otac je zajednički svima sinovima Božjim i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno - ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo, da je hleb od Boga, i ekonomski, jer hleb što Bog daje pripada svima. (Vladika Nikolaj)

Fizičko telo možemo posmatrati kao deo materijalnog dela naše planete. Njegova je supstanca uzeta iz delova planete i u nju se vraća. (Rudolf Štajner)

I OPROSTI NAM DUGOVE NAŠE KAO STO MI OPRAŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM

Bog odlučno traži od nas tu obavezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se ove obaveze i ovoga uslova. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego što nama može sav svet dugovati. (Vladika Nikolaj)

Posmatramo li eteričko telo, i na njega moramo takođe gledati kao na člana onoga što nas okružuje; a isto tako i na astralno telo. Trebalo bi da znaš da su u astralnom telu svi nagoni, požuda i strasti. Tu su i sva veselja i jadi, sve radosti i boli, sve ono što se talasa u ljudskoj duši. Eteričko telo krije u sebi stalnija i trajnija duševna svojstva. Sve ono što se polagano razvija: trajne sklonosti, trajna svojstva temperamenta, trajne navike, sve je to usidreno u eteričkom ili životnom telu. Oduvek su se svuda u tajnoj nauci označavale pogreške protiv zajednice koje potiču iz pogrešnog eteričkog tela kao dug. (Rudolf Štajner)

I NE UVEDI NAS U ISKUŠENJE

Kušati znaci ispitivati. Da nije greha, ne bi bilo ni kušanja. No mi se osećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i telesna želja čim se začne u ljudima, ljudi izgube viziju sveopštega Oca nebeskoga i padaju u očajnu i ubitačnu sebičnost: počinju svetkovati ime svoje iznad Bozjeg, I ne uvedi nas u iskusenje - u pozitivnom smislu rečeno znači: spasi nas od iskušenja! To jest, spasi nas od nas samih! (Vladika Nikolaj)

Sve što se menja lako brzo, usidreno je astralnom telu. A gresi više individualne prirode koje počini čovek kao posebna ličnost, nastaju usled svojstava astralnog tela, pod uticajem Lucifera. A mogućnost greške astralnog tela naziva se napast  (iskušenje). Usled iskušenja pojedinac prima na sebe neki lični greh. (Rudolf Štajner)

NO IZBAVI NAS OD ZLOGA

Molimo se Ocu nebeskome da nas izbavi od Satane, koji je nosilac svakoga zla. On zaslepljuje ljude i zaslepljenje vodi od iluzije ka iluziji, kako u ličnomživotu tako i u društvenom. Tako od pamtiveka šapce ljudima Satana - ”drzavnik”. I ljudi su ga do hiljadu puta poslušali, po hiljadu puta prolili bratsku krv, pohulili na Oca svog nebeskog i po hiljadu puta razočarani padali u očajanje.   

Preostaje još greška ljudskog "ja",  prave ličnosti. Samoljublje je ušlo u ljudsko telo i usled toga je čovek postao egoistično biće, "ja" sledi sve nagone i sklonosti tela. Reč zlo se nikad u tajnoj nauci ne upotrebljava ni za šta drugo, osim za neku pogrešku ljudskog "ja". (Rudolf Štajner)

Izvor: 

slični postovi:

MOLITVA OČE NAŠ - Vladika Nikolaj Velimirović

EZOTERIJSKO TUMAČENJE MOLITVE "OČE NAŠ" - Rudolf Š...

EZOTERIJSKO TUMAČENJE MOLITVE "OČE NAŠ" - Rudolf Štajner

Ezoterna studija
Predavanje Rudolf Steiner
Berlin, 28 Siječnja 1907, GA 96

Prevod: Monte Christo

OČE NAŠ

Danas bih želio naznačiti obim u kojem religiozni sustavi otkrivaju, na specifičan način, njihove skrivene duhovno znanstvene temelje. To je mali ali značajan aspekt tajno znanstvene osnove religija o kojem želim raspravljati. Čak i najprostiji ljudi u sadašnjem društvu prepoznaju skriveno zaleđe religija kao duhovnu činjenicu koja skriva najdublje istine. Traganje za ovim istinama donosi na svijetlo kako su mudrošću ispunjeni i puni misterija čvorovi koji vežu zajedno duhovni život čovječanstva. Promislite na kršćansku molitvu. Svi znate što je to. Često se o njoj pričalo, i antropozofi su često preko nje odražavali svoj duhovno znanstveni pogled na svijet. Ova duhovno znanstvena koncepcija svijeta dala je članovima antropozofskog pokreta drugi način uzdizanja ljudskog bića — ljudske duše — do kontakta s božanskim, duhovnim, kozmičkim silama. Taj način je meditacija, s kojom osoba proživljava duhovni sadržaj unutar sebe, i prima nešto od onog što je dano od velikih duhova koji vode čovječanstvo ili od duhovnog sadržaja velikih civilizacija u koje je ljudsko biće uronilo sebe i tako se prepoznaje u božanskim duhovnim strujama svijeta.

Meditiranje čak i na najjednostavniji način po jednoj od formula proglašenim od duhovnog vodstva čovječanstva, puštanje u um formule koja utjelovljuje veliku misao — nije svaka misao pogodna, kao što znate, već samo one predane za ovu svrhu od duhova koji vode čovječanstvo — i puštanje da ovakva formula stvarno živi u srcu i doživljaju, dovodi osobu u jedinstvo s višom duhovnošću. Više snage, u kojima živi, struje kroz njega, i strpljiva istrajnost do točke puštanja ove struje moći dovoljno ga jačaju moralno i intelektualno, dovodeći ga do momenta gdje sadržaj ove meditacije može probuditi dublje snage koje su latentne u ljudskoj duši. Ova vrsta meditacije može dosegnuti različite stupnjeve, od najmanje dobiti u moralnoj snazi do najviših postignuća vidovitosti. Ali potrebni su vrijeme, strpljenje i energija za dovesti većinu ljudi do viših stupnjeva vidovitosti na ovaj način. Na meditaciju se obično misli kao na orijentalni pristup božanskom. Na Zapadu, posebno u kršćanskim zajednicama, to mjesto zauzima molitva. Kršćani obično pomoću molitve pristupaju Božanskom, i kroz nju traže ulazak u više svjetove.

Trebalo bi usput napomenuti da ono što se danas pripisuje molitvi ne bi nikako kao takvo bilo gledano u ranim kršćanskim vremenima, najmanje od utemeljitelja kršćanstva, samog Krista Isusa. Jer ako bi se dogodilo da je netko stvarno dobio zadovoljenje svojih osobnih želja pomoću molitve ili preklinjanja, on bi ubrzo potpuno zanemario sveukupni efekt koji molitva treba donijeti. On bi pretpostavio da je Božanstvo odobrilo radije njegove želje nego želje drugih. Jedan seljak može moliti za sunčane dane za određeni usjev; drugi za kišu za drugi usjev. Što će Božanska providnost tada napraviti? Ili pretpostavimo da se sučeljavaju dvije sukobljene vojske, gdje se svaka strana moli za pobjedu i pretpostavlja da su samo njeni razlozi pravedni. Ovakav slučaj odmah čini očitim koliko se malo univerzalnosti i osjećaja bratstva pridaje molitvama koje proizlaze iz osobnih želja, i ispunjenje ovakvih molitvi može zadovoljiti samo jednu grupu onih koji preklinju. Moleći se ovako ljudi zanemaruju molitvu u kojoj Krist Isus predstavlja temeljni stav uma koji treba prevladavati u svim molitvama: “Oče, neka me ovaj pehar mimoiđe; prema tome, ne volja moja, već Tvoja, neka se vrši.” To je kršćanski pristup molitvi. Što god da je objekt molitve, ovo temeljno raspoloženje uma mora odzvanjati u duši molitelja ako je molitva dana u kršćanskom duhu. Kada je takav karakter njegove izjave, oblik njegove molitve biti će sredstvo uzdizanja k višim duhovnim oblastima da bi iskusio Božanstvo u svojoj duši. Bila bi takva, nadalje, da bi potisnula svaku sebičnu želju i impuls volje. Njen duh bio bi u skladu s riječima, “Ne moja volja, već Tvoja, neka se vrši.” Rezultat će biti uzdizanje u duhovni svijet i upijanje u njega. Dosezanje ovakvog duševnog raspoloženja u kršćanskoj molitvi obilježava je slično kao i meditaciju, premda više obojanu osjećajima. Originalno, kršćanska molitva nije esencijalno različita od meditacije. Meditacija je više prožeta mislima, ipak. Kroz njih, misli velikih vođa čovječanstva vuku onog tko meditira prema harmoniji sa božanskim strujama koje protječu svijetom. Kroz osjećaje, molitelj postiže istu stvar. Jasno je dakle da je cilj i molitve i meditacije duševna unija s božanskim strujama svijeta. Ta unija, na najvišem planu, je takozvana unio mystica, ili mistična unija, s Božanstvom.

Nikada ne bi ljudsko biće postiglo ovu uniju s Bogom, niti bi ikada došlo do odnosa s višim duhovnim bićima, kada ono samo ne bi bila emanacija božansko-duhovnog. Čovjekova priroda je dvostruka, kao što znamo. U njemu su četiri često spominjana ljudska principa — fizičko tijelo, eteričko ili životno tijelo, astralno tijelo i ego. Zatim, unutar ega, on ima mogućnost otkrivanja za budućnost tri viša principa — manas, buddhi i atma, znani u našim zapadnim jezicima kao duh sam, životni duh i duhovan čovjek.

Da bi ispravno razumjeli ovu dvostruku čovjekovu prirodu, razmotrimo period čovjekova porijekla. Iz prethodnih predavanja, sjetit ćete se da čovjek sada predstavlja mješavinu ove dvije prirode — miješanje tri viša potencijala (duh sam, životni duh i duhovni čovjek) sa četiri postojeća niža principa (fizičko tijelo, eteričko tijelo, astralno tijelo i ego) razvijena u dalekoj prošlosti, koju nazivamo lemurijski period zemlje. Prateći čovjeka unatrag od sadašnje epohe kroz grčko-latinsku, egipatsko-kaldejsku, perzijsku i indijski epohu čovječanstva do velike atlantske poplave zapisane kod svih nacija kao mit o velikom potopu, dolazimo do onih predaka koji su živjeli na kopnenoj masi koju zovemo Atlantida, između sadašnje Europe i Amerike. Još dalje natrag, dolazimo do drevne kopnene mase, koju zovemo Lemurija, i leži između Australije i Indije. To je bilo u sredini lemurijskog perioda kada se više trojstvo duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka ujedinila sa četiri niža ljudska principa — fizičkim tijelom, etheričkim tijelom, astralnim tijelom i egom. Ispravno govoreći, u tom periodu lemurijske epohe, najviše biće na zemlji još nije fizičko ljudsko biće u našem smislu riječi. Postojala je samo neka vrsta omotača, načinjenog od najviše životinjske prirode — biće, ili kolekcija bića, načinjenih od četiri niža principa ljudske prirode. Ali do tada više ljudsko biće, što je unutarnji dio ljudske prirode, predodređeno da evoluira sve dalje i dalje u budućnosti kroz tri principa duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka, mirovalo je u njedrima božanstva.

Da bi opisali scenu tog vremena pomoću trivijalne moderne usporedbe, rečeno je da su svi ljudi koji su živjeli na zemlji sagradili tijela sposobna primiti ljudsku dušu kao što spužva upije vodu. Zamislite vodeno vozilo. Nije moguće reći gdje jedna kapljica vode završava i počinje druga. Ali zamislite također više malih spužvi uronjenih u vodu, svaka natapajući se dijelom toga. Ono što je bilo homogena masa vode sada je distribuirano između mnogo malih spužvi. Tako je bilo s ljudskim dušama u tom dalekom dobu. Prije toga, one su bile na počinku, bez individualnosti, u njedrima Božanskog prvog uzroka, ali su u određenom momentu bile apsorbirane od ljudskih tijela i tako individualizirane, kao i voda od strane spužvi. Što je tada bilo apsorbirano od odvojenih tijela, ili četiri niža principa, nastavilo se dalje razvijati, i tako će se nastaviti u budućnost. U duhovnoj znanosti to se uvijek nazivalo više trojstvo, a trokut i kvadrat su bili simboli, posebno u pitagorejskoj školi, ljudskog bića kakvo je ušlo u postojanje sredinom lemurijske epohe. Dijagram na slijedećoj stranici tako predstavlja konstitutivne elemente ljudskog bića, Ali viši, vječni dio, koji prolazi sve inkarnacije, ima dvostruki karakter, kao što možete vidjeti, S jedne strane može se gledati kao iskonski, vječni element čovječanstva a, sa druge, kao kap božanske esencije prepuštene od božanstva i ulivene u četverostruko ljudsko vozilo. Kao rezultat, kap nezavisno individualizirane božanstvenosti može se naći u svakom od nas ljudskih bića.

Tri viša člana ljudskog bića — vječni dio — mogu se dakle gledati kao tri najviša principa u čovjeku, ali isto tako kao i tri principa samo božanstva. U stvari, tri najviša principa ljudske prirode su u isto vrijeme tri najniža principa božanstva najbliža čovjeku. Nabrajanje čovjekovih načela mora početi sa fizičkim tijelom, nastaviti se sa eteričkim tijelom, astralnim tijelom i egom, odatle od duha samog do duhovnog čovjeka. Ali odgovarajuće nabrajanje načela onih božanskih bića koja su dala kap njihove vlastite duševne prirode čovjeku u vrijeme o kojem govorimo u dalekoj prošlosti, mora početi s duhom samim, nastaviti se s životnim duhom i duhovnim čovjekom, i odatle nastaviti do principa iznad duhovnog čovjeka, o kojima suvremeni čovjek može misliti samo ako je učenik Inicijata.

Vidite da se na tri principa više ljudske prirode može gledati kao na tri božanska principa, i danas ćemo na njih tako gledati, ne kao na ljudske, već božanske principe, prema tome ih opisujući. Najviši princip u nama, kojeg ćemo razviti tek na kraju naših zemaljskih inkarnacija, ili, možemo reći, na kraju našeg sadašnjeg planetarnog smjera, u terminima duhovne ili okultne znanosti naziva se duhovni čovjek. Izvorna esencija ovog ljudskog načela jedva je usporediva s elementom volje u današnjoj ljudskoj prirodi. Ova usporedba nije egzaktna, već samo mala indikacija. Ipak temeljni karakter ovog najvišeg božanskog principa u nama ima prirodu volje — vrstu volje. Ovaj element volje u nama, danas samo slabo razvijen u našem unutarnjem biću, postati će tijekom našeg stalno uspinjućeg razvoja naše dominantno načelo.

Čovjek je danas esencijalno svjesno, ili bile koje razumije, dok je na mnogo načina njegova volja ograničena. On razumije svijet koji ga okružuje kao sveukupnost — to jest, do određenog stupnja — ali nema stvarnu kontrolu nad svime u što prodre sa svojim znanjem. Ova kontrola voljom je razvoj budućnosti, i postajati će sve jača dok ne postigne glavni cilj egzistencije poznat duhovnoj znanosti kao “velika žrtva,” označavajući snagu volje da se potpuno žrtvuje, ne samo u kapljicama ljudske žrtve za kakve je današnji čovjek sposoban sa svojim slabašnim osjećajima i snagom volje. U budućnosti ćemo razviti snagu za žrtvovanje cijelog svog bića puštajući ga da utječe direktno u materijalnu supstancu.

Netko može sebi predočiti ovu “veliku žrtvu”, najveći izraz volje u božanskoj prirodi, zamišljajući se ispred ogledala u kojem se slika reflektira. Ova slika je, naravno, iluzija, sličnost. Sada prenesite tu sliku do točke da zamislite kako umirete, žrtvujući svoje postojanje, vaše osjećaje i misli, vaše samo biće, da bi ubacili život u tu sliku. Duhovna znanost je u svim dobima zvala ovaj fenomen “izlijevanje,” “emanacija.” Ako bi zaista mogli napraviti ovu žrtvu, bilo bi jasno da više nećete biti ovdje jer bi predali svoje cijelo biće toj reflektiranoj slici da bi je proželi životom i sviješću. Kada je volja postala sposobna napraviti “veliku žrtvu,” ona u stvari kreira univerzum, veliki ili mali, čija misija je dodijeljena njemu kao kreatoru. Takva je kreativna volja u božanskom biću.

Drugo načelo je Božanstvo, životni duh, ¸toliko koliko je ušao u čovječanstvo, već je naznačen u usporedbi koja je napravljena s ogledalom. Ovo drugo načelo je sama reflektirana slika.

Sada zamislite unutarnje biće Božanstva koje je na ovaj način kreiralo univerzum, sa sobom u sredini. Ako, na primjer, zamislite sebe u centralnoj točci ove prostorije, okruženog ne sa ovih šest zidnih površina, stropom i podom, već sa šupljom kuglom koja reflektira svoj sadržaj, vidjet ćete sebe, kao centralnu točku, reflektiranu na svim stranama, svugdje. Na sličan način možete zamisliti Božanstvo kao centralnu volju, reflektiranu na svim stranama, a ogledalo je oboje slika Božanstva i univerzum. Jer što je univerzum? Ništa drugo nego ogledalo esencijalne prirode Božanstva.

Univerzum živi i kreće se zato jer je Božanstvo uliveno u njega — “izlijevanje” — kada Božanstvo pravi “veliku žrtvu” i reflektira se u univerzumu. Ulijevanje života i bića u reflektiranu sliku egzaktna je slika božanskog kreativnog procesa.

Božanska volja izražava sebe u beskonačnoj raznovrsnosti, animirajući time cijeli univerzum. U duhovnoj znanosti, ovaj proces kada Božanstvo ponavlja sebe u beskonačnim raznovrsnostima, u mnogostrukosti, poznat je kao “kraljevstvo”, odvojeno od same volje. Volja je centralna točka; njena refleksija, kraljevstvo. Volja je u ovom smislu usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika volje, sa životnim duhom.

Kraljevstvo, zauzvrat, reproducira biće božanstva u beskonačnoj raznolikosti. PRomatrajte ga potpuno, barem u mjeri u kojoj je to naše kraljevstvo, naša mnogostrukost, ili univerzum. Promatrajte njegove vidljive manifestacije u mineralima, biljkama, životinjama i ljudskim bićima. Kraljevstvo se manifestira u svakom pojedinom biću od svih ovih, činjenica je da je čak i u našem jeziku izraženo izrazima “mineralno kraljevstvo,” “biljno kraljevstvo,” “životinjsko kraljevstvo ” i sve velike podjele našeg univerzuma. Kraljevstvo je sve od ovoga; sve od ovoga je zauzvrat, kraljevstvo, i ako promatramo mnoštvo uključenih detalja, nalazimo da je priroda svega božanska. U svemu se reflektira božansko biće, baš kao što se i centralno biće reflektira u šupljoj kugli. Tako promatrač, gledajući svijet u smislu duhovnog istraživanja, vidi Boga reflektiranog u svakom ljudskom biću kao izraz i sliku božanskog. U stupnjevanim serijama bića, u beskonačnoj raznolikosti, Božanstvo se javlja u kraljevstvu, a odvojeni entiteti se razlikuju jedni od drugih u smislu duhovne znanosti njihovim imenima. Promatrač na stupnju egzistencije dovoljno uzvišenom da gleda sve ove odvojene entitete kao na “emanacije,” ili “izlijevanja” Božanstva može ovim entitetima dati njihova imena, dati svakoj manifestaciji Božanstva njeno ime.

Od svih bića u univerzumu, samo čovjek misli ime svakog od odvojenih članova velikog mnoštva kraljevstava, razdvajajući svakog od ostalih. Volja je, kako smo naznačili usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika u koju je volja “izlivena,” usporedivo je s životnim duhom. Treće od tri najviša ljudska načela koji emaniraju od božanskog, sa kojim su različiti članovi velikog mnoštva kraljevstva razlikovani jedni od drugih i posebno imenovani, usporedivo je s duhom samim. Tajna znanost različitih religija tako je jednostavno podučavala što je to što je emaniralo od Božanstva i ulilo se u osobu da postane njegova vječna slika ili arhetip.

Dakle, ako možete sebe vidjeti u takvom stanju do kojeg bi se trebali konačno uzdići — stanju duhovnog čovjeka — prepoznali bi njegovu voljnu prirodu. Ako se u mislima možete uzdići do razumijevanja vozila volje (duhovnog čovjeka) — drugim riječima, do životnog duha — vidjeli biste da je kraljevstvo to što ga predstavlja u božanskoj sferi. Ako bi se uzdigli da prodrete do toga što imena, ili koncepcije ili ideje o stvarima zaista označavaju u duhu, vidjeli bi da je ime to što predstavlja mudrost u božanskoj sferi.

Tako drevna učenja otkrivaju da se emanacija Božanstva, koja se ulila u ljudsku prirodu da oblikuje njegov vječni dio, sastoji od imena, od kraljevstva, od volje. Dakle ono što se naziva više trojstvo u čovjeku prepoznaje se kao dio božanskog. Za kompletiranje ove slike, mislite na četiri niža načela prolazne ljudske prirode. O tri viša načela može se misliti, kao što znamo, kao o načelima Božanstva. Slično, četiri niža načela mogu se razmatrati kao da pripadaju prolaznom svijetu, kao ljudskim načelima.

Mislite na fizičko tijelo, onakvo kakvo je sastavljeno od istih supstanci i sila od kakvih je i kako izgleda beživotni svijet koji ga okružuje. Fizičko tijelo ne može nastaviti svoje postojanje bez da na njega utječu tvari i sile koje ga okružuju. Fizičko tijelo je, u striktnom smislu, neprekidan prolaz za sve što je u njemu. U njega i van njega stalno teku supstance koje su u određenom trenutku u vanjskom svijetu a u drugom unutar nas. Kroz sedam godina, kako smo to spominjali u vezi drugih stvari, cjelokupni materijalni sastav ljudskog tijela je obnovljen. U nikom od vas nisu supstance koje su bile prije deset godina. Mi stalno obnavljamo supstance našeg fizičkog tijela. Ono što je prije bilo u nama sada je negdje drugdje, distribuirano izvan nas u prirodi; nešto drugo je to zamijenilo. Tjelesni život ovisi o ovom neprekidnom tijeku materije unutra i vani.

Baš kao što smo razmatrali tri viša ljudska načela kao dijelove božanskog, možemo promatrati četiri načela naše niže prirode kao dijelove božanske prirode. Fizičko tijelo se može gledati kao dio fizičke supstance našeg planeta. Njegova supstanca je uzeta od materijalnog planeta, zatim mu je vraćena. Eteričko tijelo isto tako može biti razmatrano kao dio našeg okruženja ovdje, a također i astralno tijelo.

Mislite na eteričko tijelo i astralno tijelo zajedno. Astralno tijelo je, kao što znate, za sve što živi u čovjeku kao impuls, želja i strast, sve što se ljulja gore dolje kao radost i tuga, zadovoljstvo i bol. Eteričko tijelo je, nasuprot tome, vozilo koje predstavlja i nosi unutar nas trajnije duševne kvalitete.

Često sam uspoređivao razvoj eteričkog i astralnog tijela sa kazaljkom sata koja pokazuje sate i kazaljkom koja pokazuje minute. Primjetna je velika razlika između onog što znate i što ste proživjeli kao osmogodišnje dijete i onog što sada znate i što ste proživjeli, kao što sam vas često podsjećao u drugim prigodama. Naučili ste toliko mnogo, došli do toliko koncepata, u tom periodu između. Mnogo toga što je vaša duša uzela od radosti i tuge ponovno je ostavila, u stvari prošla kroz to. Koliko su različita ova relativno prolazna iskustva od onih ljudskih elemenata kao što je temperament, karakter i tendencije koje su postojane i kontinuirane. Naći ćete, na primjer, da ako ste strastveni kao dijete, takvi ste vjerojatno i u kasnijim godinama. Većina ljudi kroz život zadrži ove temeljne elemente u svojoj prirodi. Za prevladavanje ovih relativno statičkih kvaliteta eteričkog organizma ustanovljen je duhovni trening i razvoj; jer, kao što je često naglašavano, takav trening nije samo stvar teoretskog znanja. Student je mnogo postigao, zaista, ako je promijenio jednu kvalitetu svog temperamenta za koju je predisponiran, dakle ubrzao kazaljku koja pokazuje sate barem malo. Što god ovako sporo evoluira — trajne tendencije ljudskog bića, kvalitete temperamenta koje podnosi, postojane navike — ukorijenjeno je u eteričkom tijelu; što god se kao suprotnost mijenja brzo, kao kazaljka koja pokazuje minute, ima svoje korijene u astralnom tijelu.

Primjenjujući ove činjenice praktično na ljudsko biće u svom okruženju, na život u vanjskom svijetu, promatrač primjećuje veze osobe sa epohom u kojoj živi, sa nacijom, sa familijom, što se sve otkriva u njenim navikama, temperamentu i trajnim sklonostima. Ove relativno fiksne i trajne kvalitete naginju da budu primijećene, ne samo kod same osobe, već i kod svih s kim je ona na bilo koji način povezana — njene obitelji, njene nacije, itd. Pojedinci neke nacije prepoznaju se kroz njihove zajedničke navike i temperament. Pojedinac koji će postići viši duhovni razvoj, otkriti svoju višu prirodu, mora promijeniti svoju narav i temeljne navike. Takav čovjek se u terminologiji duhovne znanosti zove “beskućnik”, jer je dužan promijeniti svoje eteričko tijelo, preko kojeg je bio, izuzevši kod svog višeg razvoja, povezan sa svojom nacijom.

Život u nečijoj autohtonoj zajednici otkriva, također, da su kvalitete koje ga povezuju s familijom ili nacijom, potiču da osjeća povezanost s pojedincima pripadnicima nacije, slične također s kvalitetama široko primjetnim u tom dobu. Ako bi drevni Grk ušetao u vaš život, malo bi toga imali zajedničko s njim. Njegovo eteričko tijelo bi bilo toliko različito od vašeg. Ljudska bića razumiju jedna drugo kroz zajedničke kvalitete u njihovim eteričkim tijelima. U astralnom je tijelu, međutim, ukorijenjena čovjekova sposobnost da spremnije podigne sebe iz određenih kvaliteta koje ga povezuju u zajedničkom životu s drugima, i postavi sebe kao odvojenu jedinku u svojoj familiji, u svom narodu, tako da on nije samo Francuz ni samo Nijemac niti član familije, već stoji vani kao posebna individualnost unutar naroda, familije, itd. Dakle on može prerasti ukupnost karakteristika svoje nacije. One kvalitete koje on transcendira ukorijenjene su u astralnom tijelu. Astralno tijelo je njihov nosač. Astralno tijelo se dakle vidi da nosi više onog što je individualno i osobno u čovjeku.

Dakle je tako da grijesi počinjeni kroz eteričko tijelo označavaju čovjeka više grješnikom prema njegovim drugovima kroz zapuštanje onih obveza i stanja koja čine socijalni život između njih mogućim, između jednog i drugog čovjeka. U drugu ruku, grijesi više osobne prirode, čovjekove pogreške kao odvojene osobnosti, rezultiraju iz kvaliteta astralnog tijela.

Duhovna znanost je uvijek nazivala kao “krivnju” (Njemački, “Schuld”) one grijehe koji su protiv zajednice, i koji izviru u grješnom eteričkom tijelu. Uobičajenija engleska riječ “dugovi” (“Schulden”) ima u njemačkom porijeklo slično riječi “krivnja,” sa svojim više moralnim konotacijama u Engleskom, označavajući što jedan čovjek duguje drugom u moralnom smislu. Dug, ili krivnja, potječe od štetnih kvaliteta u eteričkom tijelu, dok štetni element u astralnom tijelu vodi do onog što duhovna znanost pridružuje riječi “iskušenje.” Čovjek popustljiv iskušenju uzima na sebe osobnu grešku, ili nedostatak. Ego, ili prava osobnost, također, može griješiti. Priča o Raju naznačuje vrstu grijeha kroz kojeg može pasti ego. Viša duša ljudskog bića postaje ego kada je sišla iz njedara Božanstva i ušla u zemaljsko tijelo po prvi puta. Ona je uzeta od zemaljskog tijela kao kap vode od spužve. Viša duša, ili individualnost, može počiniti grijeh unutar ega. Ovi ego-grijehovi, koji su različiti od onih koji proizlaze od loših kvaliteta eteričkog i astralnog tijela, javljaju se zbog same činjenice da čovjek stiče nezavisnost. Za postepeno se uzdići, u punoj svjesnosti, do slobode i nezavisnosti, čovjek mora proći kroz sebičnost i egoizam. Kao duša, koja je sišla od Božanstva, ona je nesposobna za egoizam. Član organizma ikada ne zamišlja sebe nezavisnim; kada bi prst zamišljao sebe nezavisnim, on bi otpao od ostatka ruke i uvenuo. Samozavisnost koja je toliko neophodna za ljudski razvoj, i koja će dobiti puno značenje kada je njena temeljna priroda nesebičnost, može nastati samo iz sebičnosti.

Kada je ova sebičnost ušla u ljudsko tijelo čovjek je postao koristoljubivo, egoističko biće. Ego prirodno slijedi sklonosti tijela. Čovjek proždire svog druga, slijedi sebične impulse i želje, potpuno je spetljan u svom zemaljskom utočištu kao kap vode u spužvi. Priča o Raju prikazuje pojedinca smještenog u poziciju za grijeh samim time što postaje jedinka, stvarno nezavisno biće. Dok je prije vukao što je trebao od univerzuma, kao što pojedina kap vuče svoju snagu od mase, njegovi impulsi kao potpuno nezavisnog individualiteta proizlaze sasvim od njega samog. Jedenje jabuke u Raju označava ovu vrstu greške koja proizlazi od nezavisnosti. Značajno je, također, da Latinski malum znači oboje “zlo” i “jabuka.” Sva stvarna značenja riječi su, naravno, pod pretpostavkom da imaju ikakvu duhovno znanstvenu pozadinu, duboko povezane u unutarnjem smislu. Duhovna znanost nikada ne koristi riječ “zlo” za bilo koji prijestup koji ne proizlazi od ega.

Zlo je dakle grijeh koji proizlazi od ega. Prijestup, ili krivnja, grijeh je koji proizlazi od eteričkog tijela čovjeka u socijalnom odnosu s drugovima. Iskušenje može napadati astralno tijelo u bilo kom smislu u kojem je to individualna i osobna pogreška.

Grijeh eteričkog tijela: dug ili krivnja
Grijeh astralnog tijela: iskušenje
Grijeh ega: zlo

Razmotrite odnos četiri niža načela ljudske prirode sa svojim okruženjem, odnosno, planetarnim uvjetima koji ga okružuju. Fizičko tijelo stalno uzima fizičke supstance kao prehranu; tako održava svoje postojanje. Život eteričkog tijela u ograničenim uvjetima moguć je jedino održavanjem drugarstva sa ljudima u čijoj zajednici je odrastao. Astralno tijelo se održava prevladavajući iskušenja. Ego je održavan, i prolazi razvoj na pravi način, tako da ne podlegne kada“zlo” prijeti.

Sada predstavite u svom umu cijelo ljudsko biće — niže četverostruko i više trostruko — tako da možete reći: u individualnom čovjeku živi kap Božanstva; on se razvija prema božanskom kroz izražaj njegove najdublje, unutarnje prirode. Izražavajući vani tu najdublju, unutarnju prirodu, on otkriva da je postepenim razvojem transmutirao vlastito biće u ono što Kršćanstvo naziva “Otac.” Ono što leži skriveno u ljudskoj duši i lebdi pred čovječanstvom kao veliki cilj naziva se Otac na nebesima.

Onaj tko želi postići taj stupanj razvoja mora biti sposoban dovesti svoju višu trostrukost i nižu četverostrukost do točke na kojoj može adekvatno održavati svoje fizičko tijelo. Eteričko tijelo mora živjeti socijalno tako da je prilagodba djelotvorna što god da od “prijestupa” postoji unutar njega. Astralno tijelo ne smije stradati u “iskušenju”, niti tijelo ega pasti u “zlo.” Čovjek treba stremiti gore prema Ocu na nebesima kroz tri viša načela — Ime, Kraljevstvo, Volja.

Ime treba biti osjećano na takav način da ono postaje posvećeno. Pogledajte oko sebe. Sve stvari u svojoj raznovrsnosti izražavaju Božanstvo. Nazivajući svaku stvar njenim imenom, činite je članom božanskog ustroja svijeta. Promatrajući u svakoj pojedinoj stvari ili biću koje imenujete u svom okruženju neki element koji u njemu otkriva načelo božanskog bića, pomažete učiniti svaki dio svog okruženja svetim. Vi svaki dio posvećujete. Vi rastete u Kraljevstvo — koje je izlijevanje Božanstva — i razvijate sebe do Volje, koja je duhovni čovjek ali u isto vrijeme i načelo Božanstva. Mislite, sada, o meditantu koji je potpuno koncentriran na ovo značenje razvoja čovječanstva, i koji želi sakupiti ovo značenje — sedam principa čovjekove duhovne evolucije — u sedam molbi u molitvi. Kako bi se on molio?

Da bi izrazio svrhu molitve, on mora započeti, prije nego izgovori sedam molbi:

Oče naš koji jesi na nebesima.
Na ovaj način pozdravljanja, čovjek se zaokuplja sa najdubljim temeljima ljudske duše, najskrivenijim elementom ljudskog bića, koji kršćansko ezoterijsko učenje karakterizira kao od kraljevstva duha. Veza prve tri molbe, koje slijede ovaj uzvišeni pozdrav, je sa tri viša načela ljudske prirode, sa božanskom supstancom unutar čovjeka:
Sveti se ime tvoje. dođi kraljevstvo tvoje. budi volja tvoja.
Sada molitva prelazi od duhovnog na zemaljsko kraljevstvo:
Kako na nebu tako i na zemlji.
Četiri zadnje molbe su povezane s četiri niža načela ljudske prirode.
Koja molba je preklinjanje u odnosu na fizičko tijelo što će ga održati unutar planetarnog života?
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Što će reći u odnosu na održavanje eteričkog tijela?
Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Podešavanje onog što se odigrava kroz grijeh eteričkog tijela je ono što ovdje traži.
Što će sada tražiti s obzirom na astralno tijelo?
Ne uvedi nas u napast.
A s obzirom na ego?
Izbavi nas od zla.

Sedam molbi Očenaša se dakle vidi da izražavaju činjenicu da ljudska duša, kada ispravno stremi, preklinje Božansku Volju za razvoj sedam elemenata u ljudskoj prirodi koji će čovjeku omogućiti da nađe pravi smjer života u univerzumu, razvoj svih ovih sedam elemenata na pravi način. Kroz Očenaš, molitelj, u vrijeme kada moli, može se uzdići do razumijevanja razvoja sedmerostruke ljudske prirode. Slijedi da čak i kada su korisnici ovih sedam molbi najprostiji ljudi, koji ih možda uopće ne razumiju, ove molbe izražavaju za njih, također, duhovno znanstveni pogled na ljudsku prirodu.

Sve formule za meditaciju u najvećim svjetskim religioznim društvima kroz povijest imaju svoje porijeklo u duhovnoj znanosti. Analizirajte svaku pravu molitvu koja postoji — riječ po riječ — i naći ćete da to nisu nasumično nizane riječi. Nikada to nisu slijepi impulsi predivnih riječi nanizanih zajedno. Uopće ne; već je, mudar čovjek prilagodio oblik ovih molitvi prema mudrosti koju danas nazivamo duhovna znanost. Svaki pravi oblik molitve rođen je iz ovog velikog znanja; i veliki Inicijat koji je osnovao Kršćanstvo — Krist Isus — imao je na umu sedam načela ljudske prirode kada je podučavao svoju molitvu, izražavajući u njoj sedam načela prirode čovjeka.

Tako su uređene sve molitve. Da nije bilo tako, njihova snaga se ne bi prakticirala tisućama godina. Samo ovakav oblik je efikasan, čak i kod prostih ljudi koji ni najmanje ne razumiju dublje značenje riječi. Usporedba ljudskog života s pojavama u prirodi učinit će ovu molbu kroz pravu molitvom razumljivom i najprostijim ljudima. Promatrajte biljku. Ushićuje vas, premda možda ne znate ništa o velikim univerzalnim zakonima u skladu s kojima je nastala. Ona je tu, i može vas zanimati, ali ona nikada ne bi bila stvorena kada ne bi postojali iskonski, vječni zakoni prema kojima su neophodne kreativne sile utjecale na to. Nije potrebno da jednostavna priroda uopće zna ove zakone, ali ako će se stvoriti biljka to mora biti u skladu s njima. Slično, ni jedna molitva koja nije proizašla iz fontane mudrosti nema pravo značenje ni za učene ni za jednostavne.

Upravo u sadašnjem dobu oni koji su dugo promatrali biljku i primili njen blagoslov mogu doći do mudrosti u ovim velikim univerzalnim zakonima. Jer dvije tisuće godina Kršćani su se molili kao što prost čovjek promatra biljku. Dolazi vrijeme kada će on raspoznati snagu koju molitva posjeduje od dubokog izvora mudrosti iz kojeg je nastala. Svaka molitva, posebno središnja molitva kršćanskog života, Očenaš, izražava iskonsku mudrost. Kao što se svijetlost manifestira u svijetu u sedam boja, i temeljni zvuk u sedam tonova, tako i sedmerostruko ljudsko biće, stremeći gore svom Bogu, postiže izraz u sedam različitih osjećaja težnji koje su u odnosu sa sedam načela ljudske prirode i izražene su u sedam molbi Očenaša. Dakle, u duši antropozofa, ova molitva predstavlja sedmerostrukog čovjeka.

Slični postovi:

DVA VIĐENJA MOLITVE OČE NAŠ - Nikolaj Velimirović ...

MOLITVA OČE NAŠ - Vladika Nikolaj Velimirović
METAFIZIKA - uzroci podela androgina - Rudolf Stei...
Rudolf Steiner - OSNOVE EZOTERIJE
DUHOVNE INTERPRETACIJE SNOVA - Rudolf Steiner