понедељак, новембар 26, 2012

OČEKIVANJE - Bela Hamvaš






Očekivanje ja ako se na mestu gde čekamo ništa ne dogodi. Prostor i vreme sačinjavaju celinu, ali u očekivanju je ova celina poremećena. Kao da je čovek u euklidovskom prostoru gde nema vremena. Sve je stalo, jer tren koji treba da usledi, kasni. Karakteristično je prazan. Lišen svesti. Nema bezbriznog očekivanja. Čovek čeka da poraste, čeka na verenicu, čeka kraj rata, nema trena i kojem nigde ne bi bilo, otvorenog ili skrivenog, očekivanja, a izgleda kao da se ničega ne možemo prihvatiti. Čeka se izlazak sunca. Čovek živi u bezumnoj delatnosti, kako ne bi morao da čeka, da čeka, ali uzalud. Svet nije večno kretanje, jer postoji očekivanje. Vreme i očekivanje su uzajamno zavisni, ali ne na taj način što očekivanje postoji u vremenu, nego vreme postoji u očekivanju, kao da je čekanje od ranije i veće, a da se vreme rastače i tone u čekanje. Čovek uvek stoji na nekom pragu. Čekati dok konobar ne donese supu, popeti se na voz i čekati dok ne stignemo. 

Dobro bi bilo jednom da naš život organizujemo prema egzistencijalnim kategorijama. Retke su psihološke i biološke i socijalne i logičke kategorije. Ono u čemu stvarno živimo jeste zabuna, strepnja, ravnodušnost, uzbuđenje, strah, zanos, dosada (lice ništavila je ono što svako zna). Ono što je za nas važno jeste tražiti, žuriti, smiriti se. S obzirom na to šta čovek čeka, jedva se nešto ispuni, a što je neočekivano, po pravilu nije ono što se čeka. Očekivanje nema lica, moglo bi se čak reći da je očekivanje ono što čeka na lice. Svaka slika je razlivena, a u toj poremećenoj antiviziji lebdi, kao kad u mutnoj vodi otvorimo oči i ne vidimo ništa drugo do bezobličnosti. Tamo gde stojim još nije to. Uskoro. Možda odmah, možda ko zna? Dugo sam čekao? Najčešće. Svejedno zbog čega, jer sam bio fantasta, ili. Stagnacija. Već znam šta je tamnica, dugo čekati i stajati na pragu i živeti u toj intenzivnoj praznini. Vrlina očekivanja je strpljenje. Budisti vele da je tako velika vrlina da će strpljivi u svom sledećem otelotvorenju biti veoma lepi. Može se i otići, i nekako provesti vreme, ali to nije to, a čovek, ako se zabavlja, raseje sebe i rasejan je. I ne obraća pažnju. Čak ne može ni da se naspava.

Dok nema ispunjenja, nema smirenja. Samo je jedno, sakralno očekivanje  i ako neko čeka na svoju potvrdu u predsoblju kancelarije, na klupi, nalazi se i u njemu, ako mu od kokaina trne lice, i čeka vađenje zuba, i ako čeka u redu za hleb, i ako čeka na autobus. Mogla bi se uspostaviti hijerarhija ko šta čeka. Većina čeka platu. Ali u tome postoji sakralno nestrpljenje, jer ako je daleka, dalje čeka na sledeću, jer ova nije to. U jednom mestu, razrešavajući vreme, lebdeti između otapanju u okean i lične vekovnosti. Život se proširi, drugo je značenje stvari i zbivanja. Nešto je nadrealno. Otvaranje sveta, i prizor da je iznutra prazno. Izgleda da nam je ceo život iščekivanje, i samo zato delujemo, jer smo nestrpljivi i verujemo da ćemo aktivnošću to brže postići. Čovek je sve delatniji što teže može da podnese očekivanje. Čekati nešto što će nas osloboditi i smiriti i zadovoljiti, na nečiji dolazak i na njegovu reč. U dubini našeg bića je glad, odnosno nedostatak, i to na celoj liniji, u materijalu i u prirodi, glad za životom, glad za suprotnim polom, ali naročito glad za rečju i svetlošću. Odustati od svake delatnosti, i čekati. Šta je to kad je očekivanje zaludno, i više nema šta da se čeka? 

Čovek čeka da ne bi morao više ništa i nikoga da čeka, da ne mora da stane i da se zagleda u bezličnu tamu, nema više praga i predsoblja i tamnice i zurenja, ne mora svakih pet minuta pogledati sat tamo gde se ništa ne događa, a neće se ni dogoditi. Dok sedim kod berberina i čekam, beznadežno sam se izgubio, besmisleno, nejasno sam ispario u prazninu, bez sadržaja, bez supstancije i istine, a trag svega toga je ostao ovde u meni, umorna teška rupa i zakrpa, bezbojna i besplodna slepa rana. Svako očekivanje je manjak, ali je sakralno očekivanje istinsko i zato ima svoju muziku. Čujem mu približavanje. Bez njega se ostala čekanja ne mogu ni podneti. Smem li da budem nestrpljiv? Ne čekam li zalud? Miran sam, jer sebi odobravam i znam da imam vremena? Nema ničeg gorkog i nema propusta? Manjak ostaje manjak, rana rana, rupa i zakrpa, ali od čoveka ne ostaju samo razvaline. 



Iz zbirke eseja "Patam"



петак, новембар 23, 2012

ČUVAR KNJIGA - Horhe Luis Borhes





 Čuvar knjiga

Tamo su vrtovi, hramovi i opravdanje hramova

stroga muzika i stroge reči,
šezdeset i šest heksagrama,
obredi koji su jedina mudrost
što je nebo podari ljudima,
raskoš onoga cara
čiju je vedrinu odrazio svet, njegovo ogledalo.
Tako su polja radala plodove,
a reke ostajale u svojim koritima,
ranjeni jednorog koji se vraća da najavi kraj,
tajni večni zakoni,
muzika sveta;
te stvari ili sećanje na njih su u knjigama
koje čuvam u kuli.


Tatari dođoše sa Severa

na malim kosmatim ždrepcima,
uništiše vojske
koje Sin neba posla da kazni njihovu bezbrižnost,
podigoše vatrene piramide i klaše,
ubiše grešnika i pravednika,
ubiše okovanog roba što čuvaše vrata,
zloupotrebiše i zaboraviše žene
i krenuše prema Jugu,
nedužni kao grabljive zveri,
svirepi kao bodeži.
U sumnjivoj zori
otac moga oca spase knjige.
Evo ih u kuli u kojoj obitavam,
podsećaju me na dane koji pripadahu drugima,
tuđe i drevne.


U mojim očima nema dana. Police su

odveć visoke i moje godine ih ne dostižu.
Milje prašine i sna opkoljavaju kulu.
Zašto bih se zavaravao?
Istina je da nikad nisam znao da čitam,
ali tešim se mišlju
da su mašta i prošlost već isto
za čoveka jučerašnjeg vremena
koji posmatra ono što je bilo grad
a sada se opet u pustinju pretvara.
Šta me sprečava da sanjam da sam nekad
odgonetnuo mudrost
i brižljivom rukom nacrtao simbole?
Ime mi je Hsijang. Čuvar sam knjiga
koje su možda poslednje,
jer ništa ne znamo o Carstvu
i Sinu neba.
One su tu, na visokim policama,
bliske i daleke u isti mah,
tajnovite i vidljive kao zvezde.
Tamo su vrtovi, hramovi.





Druga pesma o darovima 


Želim da zahvalim božanskom 

lavirintu posledica i uzroka 
za raznovrsnost živih bića 
koja sačinjavaju ovaj čudni svet, 
za razum, koji će neprestance sanjati 
o planu lavirinta, 
za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost, 
za ljubav koja nam omogućava da vidimo druge 
kao što ih vidi božanstvo, 
za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu, 
za algebru, palatu od dragocenih kristala, 
za mistični novac Angelusa Silezijusa, 
za Šopenhauera, 
koji je možda odgonetnuo svet, 
za blesak vatre 
koji nijedno ljudsko biće ne može gledati bez straha 
iskonskog, 
za mahagonij, kedar i sandal, 
za hleb i so, 
za tajnu ruže 
koja nudi boju a ne vidi je, 
za neke večeri i dane 1955, 
za tvrdokorne gonice stoke što u ravnici 
požuruju krdo u zoru, 
za jutro u Montevideu, 
za umetnost prijateljstva, 
za poslednji dan Sokratov, 
za reči koje su jednog sutona upućene 
sa jednog krsta ka drugom krstu, 
za onaj san Islama koji je obuhvatio 
hiljadu i jednu noć, 
za onaj drugi san, o paklu, 
plamenoj kuli što očišćuje 
i slavnim sferama, 
za Svedenborga 
koji je na londonskim ulicama sa andelima razgovarao, 
za tajnovite i drevne reke 
koje se sustiču u meni, 
za jezik kojim sam, pre toliko vekova, govorio u 
Nortumbriji, za mač i harfu saksonsku za more, 
što je blistava pustinja i znamen stvari koje ne znamo, 
za muziku reči engleske, za muziku reči nemačke, 
za zlato što se u stihovima presijava, 
za epsku zimu, 
za naslov knjige koju nisam pročitao: Gesta dei per Francos 
za Verlena, nedužnog kao ptice, 
za kristalnu prizmu i bronzani teg, 
za tigrove pruge, 
za visoke kule San Fransiska i ostrva Menhetn, 
za jutro u Teksasu, 
za onog Seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu, 
a čije ime, kao što bi on i želeo, ne znamo; 
za Seneku i za Lukana iz Kordobe koji pre španskog jezika 
napisaše čitavu špansku književnost, 
za geometrijski i otmeni šah, 
za Zenonovu kornjaču, i Rojsovu mapu, 
za lekovit miris eukaliptusa, 
za jezik koji ume da oponaša mudrost, 
za zaborav koji briše ili menja prošlost, za naviku 
koja nas ponavlja i potvrduje poput ogledala, 
za jutro koje nam daje iluziju nekog početka, 
za noć, njenu tamu i njenu astronomiju, za hrabrost i sreću drugih 
ljudi, za otadžbinu, koja miriše u jasminu ili maču starinskom, 
za Vitmena i Franju Asiškog, koji su već napisali pesmu, 
za činjenicu da je pesma neiscrpna, 
da je neodvojiva od zbira svih stvorenja, 
da nikada neće stići do poslednjega stiha, 
i da se menja prema ljudima, 
za Frensis Hejzlem koja je molila decu 
da joj oproste što tako sporo umire, 
za trenutke pred san, 
za san i za smrt, ta skrivena blaga, 
za tajne darove koje ne nabrajam, 
za muziku, tajanstven oblik vremena.








DUGO TRAGANJE - Horhe Luis Borhes





PALATA

Palata nije beskrajna.

Zidovi, nasipi, vrtovi, lavirinti, stepenice, terase, ograde, vrata, hodnici, okrugla ili pravougaona dvorišta, tremovi, ukrštanja, čatrnje, predvorja, odaje, ložnice, biblioteke, tavani, tamnice, ćelije bez vrata i podzemne manje grobnice nisu manje brojne od zrna peska u Gangu, ali njihov broj je konačan. Sa njihovih visokih terasa, prema zapadu, uvek neko gleda kovačnice, drvodeljnice, konjušnice, oružnice i kolibe robova.

Nikome nije dato da da obiđe više od malog dela palate. Neko poznaje samo podrume. Možemo videti neka lica, čuti neke glasove, neke reči, ali ono što opažamo je ništavno. Ništavno i dragoceno u isti mah. Datum koji čelik urezuje u kamenu i koji parohijske knjige beleže kasnije je od naše smrti; već smo mrtvi kada nas ništa ne dotiče, ni reč, ni želja, ni sećanje. Ja znam da nisam mrtav.






DUGO TRAGANJE

Pre vremena ili izvan vremena (oba izraza su neprikladna) ili na nekom drugom mestu koje ne pripada prostoru, postoji jedna nevidljiva, možda i providna životinja koju ljudi traže i koja traži nas.

Znamo da se ne može izmeriti. Znamo da se ne može opisati jer su olici koji se u njoj sjedinjuju beskrajni.

Neki su je tražili u ptici sačinjenoj od ptica; neki su je tražili u reči ili slovima te reči; neki su je tražili i traže je, u knjizi starijoj od arapskog jezika na kome je napisana, starijoj čak i od svih stvari; neko je traži u rečima Ja Sam Onaj Koji Jesam.

Kao univerzalni oblici sholastike ili Vathedovi arhetipovi, javlja se iznanada. Kažu da nastanjuje ogledala i da onaj koji gleda sebe vidi nju. Neki je vide ili opaze u prijatnom sećanju na neku bitku ili u svakom izgubljenom raju.

Pretpostavlja se da njena krv struji u tvojoj krvi, da je sva bića rađaju i da je ih ona rodila, i da je dovoljno okrenuti klepsidru da bi se izmerila njena večnost.

Vreba nas u Ternerovim sutonima, u pogledu neke žene, u drevnom ritmu heksametra, u nekoj zori, u mesecu na horizontu ili iz metafore.

Izmiče nam, svakog trena: Rimljaninova izreka nestaje, noći izjedaju mramor. 



Iz knjige DUGO TRAGANJE
 Horhe Luis Borhes



JEDAN PRILOG SAZNANJU ČOVEČJEG BIĆA - Rudolf Štajner

Ga: 181
Izvod iz predavanja Dr. Rudolfa Štajnera 
održanog 29. 01. 1918 godine - u Berlinu





Pogledajmo čoveka spolja, i to kostur čovečiji. Šta nam pada u oči? (Mnoge takve polazne tačke koje će bit kameni temeljci u velikoj građevini budućeg pogleda na svet, što će proizaći iz duhovne nauke, pa u sebi ujediniti naučnička i umetnička shvatanja sveta – spomenuo sam u knjizi: “O zagonetkama duše“, ali niko ne traži takvo „građevno kamenje“. Pada u oči to, da je glava kao nasađena na ostali kostur. Kao da su to dve celine.

Potrebno je istina, čuvati se zaključivanja putem analogije po čisto spoljnim sličnostima. Ali ovde ima mnogo dubljih veza i zato je analogija dopuštena.

Dakle, dozvoljeno je reći, da je okrugla glava slika svemira koji nas okružuje, i izgleda nam isto kao šuplja kugla. Jer i za skretanje severnog pola vrha magnetne igle ne tražimo uzrok jedino u samom njenom vrhu, nego i u polovima same Zemlje; zato i pri embrionalnom postanku jednog okruglog jajeta u telu kokoške, moraju da se priznaju i uticaji celog okruglog svemira, pa dakle isto i kod embrionalne klice čovečije glave novo-rođenčeta u telu majke.

A šta bi onda trebala postati ona druga celina; šta je celi ostali kostur na kojem je glava nasađena? – To bi bila donekle suprotnost od onoga, dakle više produkt snaga iz tela matere, očevog tela, snaga iz nasleđa čitavog niza predaka, - snaga zemaljskih. Već po tome bi se čovek ukazivao kao neko dvostruko biće.

Ne govorim to da iznenađujem tim znanjem i da budim radoznalost, jer ne radi se o tome da se samo nešto zna, nego kako da se zna. Pa u onoga ko ispravno pronalazi veze između čoveka i celokupnog sveta,- probudiće se već i one misli koje se tiču etičkog i jurističkog pogleda, koji treba da su u stvari najviši, ali koji su danas nešto sasvim čudnovato.

Šta se vidi još iz toga odnosa? Pogledajmo kako čovek saznaje. U prvom redu tu ulogu odigrava glava. Ali i ostalo telo (opažanje dodirom, ravnotežom, unutrašnjim organima, osećanje srcem). I u pogledu saznanja možemo čoveka smatrati dvostrukim bićem: čovekom-glave i čovekom-srca. Nauka će to da dozvoli, ali reći će se: nema tu nikakve bitne i za praktičan život važne razlike; najviše što se ljudima-glave, mora priznati to je hladnije i tačnije rasuđivanje, a ljudima-srca – toplije. Ali nije tako. Postoje tu kudikamo još važnije posledice. Tako kada pomislimo na brzinu kojom saznanje prodire u našu svest – ukoliko saznajemo posredstvom glave- to ide s razmerno brzo, dok kod saznanja ostalim organizmom, sporo; i to po otprilike tri puta brže, odnosno sporije. Šta to dakle znači za praktičan život? Da se mora, ako smo za neku stvar trebali za jedan dan da je glavom razumemo, da se mora čekati još tri dana dok to potpuno shvatimo, (tj. dok to ne bude kadar da prihvati i naš ostali organizam). Da onaj koji je studirao do svoje 15-e godine, treba da čeka do svoje 45-e, dok svo to znanje bude primljeno i od ostalog organizma „svareno“; dok ne postane potpuni čovek, pa da bi se tek onda mogao naprimer : birati za opštinskog odbornika ili narodnog poslanika. Jer za te stvari traži se potpun –formiran čovek! Ali to se danas ne zna, pa se deci predaje samo ono znanje što se brže-bolje uliva u glavu, ali što nikad ceo čovek ne shvati, jer ostali organizam to znanje ne prima, ne podnosi. Celo školsko znanje je tako podešeno. Onda je posledica još i to, da kasnije od tog znanja ne nastaje nikakva radost, koja preostaje ljudima, i da ljudi s razmerno rano duševno stare. Jer sa najdubljim misterijskim tajnama čovečanstva, spojeno je pitanje: -Kakva treba da je nastava da bi se ljudi kasnije kad odrastu, sa ljubavlju, radošću i oduševljenjem sećali svoga učenja u mladosti?!

Ali za socijalne prilike, takva nastava ima upravo sudbonosne posledice. Jer zbog nje –nastave-jedino među ljudima postaje „opštenje glave“; isključivo saobraćanje i sporazumevanje među ljudima, jedino na osnovu misli koje su potekle iz glave, a da nisu prožele i ostali organizam. A značaj toga shvatićemo tada, kada se prisetimo od kuda upravo nastaje glava. Rekli smo iz svemira, iz svemirskih snaga. Dakle, isključena je mogućnost da bi se s glavom mogle urediti one prilike koje su – zemaljske, a to su baš u prvom redu međusobni odnosi ljudi, društva i naroda. Jer nismo građani neba, nego građani Zemlje. Pa zato moramo tokom celog svog života srasti sa svim onim što pripada zemlji, tj. sve to mora prodreti u saznanje našeg celokupnog organizma.

No pogledajmo onu dvostrukost i sa gledišta reinkarnacije. Pošto je glava slika svemira i nastala iz sila svemirskih, znači da smo mi sami za vreme od poslednje smrti do sadašnjeg svog rođenja, radili na izgrađivanju te naše sadašnje glave (u kojoj su zbijene, s koncentrisane sve naše duševne snage, što su nekada bile raširene po bezmernim prostranstvima; glava je dakle kao neka grobnica naše duše, na kojoj smo mi sami vršili pripreme, a u koju nam je duša sahranjena prilikom začeća).

No šta bi onda trebao biti onaj ostali organizam sa tog gledišta? –To je ono što čini klicu i pripremu za našu glavu u novoj inkarnaciji. Snage koje smo za života razvijali u tom ostalom delu tela, otimaju nam se istina nakon smrti, ali njihovi oblici ostaju (?) kakvim smo ih sami bili stvorili; mi ih nosimo za vreme boravka na „onome svetu“, a pri novom rođenju metamorfoziraju se u oblike glave. Dakle, u glavi ima uvek nečega što je nasleđe iz predstava, a u telu ima nečega što je klica za glavu u budućem životu. Pa u tom smislu smo dakle dvostrukost. A možemo da pratimo nekog čoveka kao biće iz prastarih vremena, sagledavajući njegov hod u daleku budućnost; i svaku kost njegovu da gledamo kao metamorfozu nečega iz prošlosti, ili kao klicu za nešto drugo u budućnosti. Ono što je na glavi možemo već sada da vidimo i na svom ostalom telu, naravno samo opreznim zaključivanjem i oslobođeni od predrasuda. Sve je to od velike važnosti naročito još i za pedagogiju, jer naše fizičko telo stari, ali naše etersko telo ne mora da stari. Ono može da ostane mlado i da biva sve mlađe i bujnije. Ali to je slučaj samo onda, ako u glavu primamo samo takvu duševnu hranu u predstavama, da je ova dovoljna i podesna da bude tokom celog života prerađivana po ostalom organizmu. No to se može kada se deca obaveštavaju od rane mladosti, da je čovek slika celog sveta i mudrog božanskog uređenja svetova, ali takvog uređenja, da ih se uči nerazumljivim rečima iz Biblije. Inače se dolazi do sanatorijuma sa neurotične, u kojima je često naj neurotični sam primarijus. 

Pa tu dakle može samo duhovna nauka nešto da učini, kada se ponešto iskreno razradi, u konkretnom ono, za šta je ona dala impulse. Ne mora se dakle forsirati vizionarska vidovitost, već je dovoljno čoveka samo smišljeno shvatiti i razumeti kao stvorenog po obličju duhovnog sveta, a ta će nam duhovnost onda doći sama po sebi. Samo je neophodno potrebno osloboditi se komoditeta u mišljenju, lenjosti u saznanju. Mora se imati sklonosti za to da se zađe u pojedinosti, pa da se tek iz toga dođe do neke celine; moramo poći od najbližeg čulnog da dođemo u nadčulno. Jer ovo se može skoro rukama dohvatiti u svemu onom što opažamo kao čulno. Jer ko ispravno gleda u čovečiju glavu, vidi u njoj ono što je iskristalisano iz celog svemira; a u ostalom telu vidi opet ono što se u svemir učlanjuje, da bi iz njega opet proizašlo u idućoj inkarnaciji. Ako se dakle pravilno posmatra ono što je čulno na čoveku, već se može doći do ispravnog shvatanja nadčulnog. Samo što se i čovek mora posmatrati sa istom pažnjom kao i neki sat. Znamo da ni sat ne možemo shvatiti, dok ne proučimo uzajamna uzupčavanja točkića; a čoveka hoćemo za pet minuta da sagledamo. Pa još zahtevamo da sve što se o njemu govori bude kratko i jasno a pre svega jednostavno, mada je čovek tako silno komplikovan kao i svemir. Ovu komplikaciju moraju svi ljudi makar i samo naslućivati, jer inače im je nemoguće shvatiti ono što je najpreča potreba za današnje doba. Zbog toga što se hranimo samo onom duševnom hranom, koju glava može svariti a ostali organizam ne može, time postavljamo čoveka u društveni poredak tako, da donekle baš nećemo da učinimo zemaljski život slikom nadčulnog duhovnog života! Pa tu zapadamo u neku dvostrukost, ali je ova druge vrste nego one koje sam do sada spominjao; ova je štetna i mora biti savladana.

Starije doba (pre materijalizma) bilo je prožeto onim znanjem što dolazi iz celog čoveka. Danas nam znanje dolazi samo iz glave; i zato je apstraktno, suvoparno, i ne može da ispuni čoveka u toku celog njegovog života. No same po sebi ove misli glave, jesu nešto naj duhovno, što samo može biti. A već i sama egzistencija apstraktnih pojmova (nazivi misaonih imenica u jeziku) faktično je dokaz koji obara materijalizam. Ali je u tome nevolja što se takvim mislima, mada su naj duhovne, čovek nije u stanju da ono što je faktično duhovno i – razume. Mi smo se od zadnja četiri veka silno produhovili, ali smo stvorili isključivo apstraktne predmetne pojmove, a izgubili smo imaginativne, inspirativne i intuitivne. Do ovih ponovo moramo doći, ako želimo da plodonosno možemo misliti.

Pa zato moramo ponovo u sebi odnegovati težnju za unutrašnjom istinom. I nikada nećemo poći pogrešnim putem, ako životnim iskustvom steknemo saznanje, da je harmonija između znanja glave i znanja srca moguća, samo ako se čovek uistinu postavi u život. Jer baš zato i neće ljudi danas ništa da znaju o znanju srca, što ne samo da duže vremena treba, nego što ono neće ni da primi sve što mu glava saopštava, već odbija ono što nalazi da se ne slaže sa unutrašnjom istinom; reagira – odbacuje ono što je neistinito. To je jedna vrsta „savesti“ (saznanja) onog drugog čoveka, od koje današnji ljudi beže. Oni beže pod uticajem iste one sile, koja je amerikanizovala staru poslovicu:- Morgenstunde hat Got (Boga) im Munde – u “Morgenstunde hat Gold (zlato) im Munde“)!

Ali ljudi duhovne nauke ne smeju bežati od kritike srca, moraju se izložiti mukama svoje savesti i paziti kada srce kaže: „ne“, i to uvažavati. Jer ono se ne vara; ono uvek kaže „ne“ kad sa glavom ne traži „duhovno“, ili kad se za znanjem ide iz egoizma, slavoljublja, požude i td. Pa zato duhovna nauka ne sme stvarati kompromis sa polovnim stvarima, ne sme se pogađati sa 1/4 ili 1/8 znanja, nego se ima priznati samo ono što je u celini istina. I mnogi se moraju ignorisati, da bi se duhovna nauka održala čistom, naročito od diletantizma.




четвртак, новембар 22, 2012

FARISEJI ČOVEKOVOG BIĆA - Moris Nikol

NOVI ČOVEK




Pre nego što započnemo sa proučavanjem parabola koje je Hrist koristio u opisivanju višeg nivoa razvoja koji nazivamo Cartsvo nebesko, pogledajmo rečenicu: "Cartsvo Božije unutra je u vama”. (Luka 17:219, i pokušajmo da razumemo reč unutra. Carstvo nebesko je najviše stanje razvoja koje čovek može da postigne. Da bi dosegao novo stanje u sebi samom, on mora da se promeni iznutra. Mora da postane Novi Čovek. To stanje je unutrašnje. Carstvo nebesko je unutra. Ono predstavlja stanje koje čovek može da dosegne iznutra, unutrašnjom promenom. Može li se ono postići bez unutrašnje promene? Promena unutrašnjeg stanja može biti izazvana veštački, ali to nije unutrašnja evolucija. Hrist je stalno govorio o sredstvima unutrašnjeg razvoja za dostizanje višeg nivoa zvanog Carstvo nebesko, o tome šta čovek mora da posmatra u sebi, na koji način treba da razmišlja, šta mora početi da ceni, na šta da se usmeri i tako dalje. Viši nivo je unutar čoveka. Da li kažemo viši ili unutrašnji, potpuno je svejedno, pod uslovom da razumemo da u čoveku potencijanalno  postoji više stanje, baš kao što postoji i unutrašnje. Čovek može postati bolji nego što jeste. To bolje stanje je unutrašnje ili više u odnosu na njegovo trenutno stanje. Carstvo nebesko kao najviše stanje unutar čoveka kakav jeste, ili je ono na višem nivou, tj iznad čoveka kakav jeste. Ideja je ista. Čovek čula, čulni čovek, doslovan čovek, čovek zemlje, jeste čovek okrenut spoljašnjosti. Tu nema Carstva nebeskog. Kao što smo videli, Jovan govori o sebi kao biću, “od zemlje”, dok Hristu govori da dolazi “odozgo”, kada Jovan priča svojim učenicima da Hrist treba da raste, a on da se umanjuje, govori: “Koji odozgo dolazi nad svima je. Koji je sa zemlje od zemlje je, i od zemlje govori; a koji dolazi s neba nad svima je”. (Jov. 3:31) Na jednom drugom mestu Hrist objašnjava Nikodimu da čovek mora biti rođen “odozgo”. On kaže: “Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi odozgo, ne može videti Carstva Božijega”. (Jov. 3:3) “Odozgo” može biti zamenjeno rečju unutrašnji. Čovek mora da se rodi iznutra, u unutrašnjosti sebe kakav jeste. Carstvo nebesko je nešto unutrašnje, unutar tebe, a isto tako je i iznad tebe. Iznad i unutra je, psihološki, isto, to jest, u Jevanđeljima unutrašnje je više, drugačije rečeno, da bi se dosegao viši nivo sebe Čovek mora da ide ka unutra, u sebe, dakle, više je unutra a niže spolja. Treba razumeti da je niži nivo spoljni i postoji u spoljašnjem čoveku, a viši nivo je unutra i nalazi se u unutrašnjem čoveku.

U svetlu ideje da je Carstvo nebesko unutar čoveka, pokušajmo da uvidimo zašto Hrist tako nemilosrdno napada fariseje, a iz toga da shvatimo šta farisej predstavlja u odnosu na mogućnost unutrašnje evolucije. Da bi se razvio čovek se mora kretati ka unutra. Za početak treba da zađe iza sebe i vidi šta radi. Shvatili smo da kretanje ka unutra znači kretanje ka višem nivou. Sada možemo razumeti nešto od značenja i prirode kretanja ka unutra, Prema Carstvu nebeskom koje je unutra, ako vidimo šta nam stoji na putu. Šta može čoveka da spreči da se kreće ka unutra? Mnoge stvari, a jedna od glavnih je farisej u njemu, koji ako ne umre, onemogućuje kretanje ka unutra, jer on je spoljašnja strana čoveka i voli pohvale. Fariseji svoju religiju mogu razumeti samo na spoljnji način. Njihovo obožavanje ima bukvalnu, spoljašnju formu i ne dolazi iz srca. “Dobro” je unutrašnje u odnosu na istinu, jer je više od istine. Zbog toga istina pravilno shvaćena, može da vodi ka unutrašnjem čoveku. Ali istina upražnjavana kao spoljnja vrlina – to ne može. Hrist je često govorio farisejima da nemaju znanja o sebi, nemaju uvid, nemaju unutrašnje razumevanje. On ih napada jer sve rade na spoljašnji način, zbog sopstvene pojavnosti i upropašćavaju ljudski duh sa najvećom predanošću. Hrist koristi veoma oštre reči kada govori o ovakvom spoljašnjem obožavanju, koje sprečava čoveka da uđe u carstvo nebesko zadržavaju ga u tom “spoljašnjem”, u njegovoj spoljašnjoj strain, a i kada pominje žar u pridobijanju sledbenika, zanos kojim se uništava ljudski um sa stanovišta mogućnostui unutrašnjeg razvoja. On kaže: 

“Teško vama književnici i fariseji, licimeri, što zatvarate nebesko pred ljudima; jer vi ne ulazite, niti puštate da oni uđu koji budu hteli. Teško vama književnici i fariseji, licimeri, što prohodite more i kopno da bi ste dobili jednog sledbenika, i kad ga pridobijete, činite ga sinom pakla dvostuko većim od sebe”. (Mat. 23:13,15)

Ovde se primećuje kako Hrist direktno govori kako fariseji samo ne ulaze i kako sprečavaju druge da uđu u Carstvo nebesko. Zašto oni zatvaraju put čoveku ka njemu? Pošto je carstvo nebesko unutar čoveka i prilazi mu se putem dubljeg razumevanja i razvojem unutrašnjeg uma, farisej u čoveku zatvara prilaz Cratvu, jer potencira samo spoljašnji ritual i bukvalnu poslušnost, tj. spoljašnji um. Dok se čovek pridržava pisanog zakona, fariseje ništa drugo ne interesuje, osim reda. Oni su verovali, na primer, da je obavezujuće zaklinjati se u zlato hrama, a ne u hram. “Teško vama, vođi slijepi koji govorite: ako se ko kune hramom, to nije ništa; a ko se kune zlatom hramovnim, kriv je. Bezumnici i slijepci! Jer šta je veće: zlato ili hram koji zlato osvećuje? (Mat. 23:16-17) 

Fariseji su sve izokrenuli. Mislili su da čovek postoji radi Sabata, a ne Sabat radi čoveka. Duhovna vrednost hrama trebalo bi za njih da bude daleko značajnija od prozaične skupocenosti postojećeg zlata u njemu. A nije bilo tako jer su potencirali spoljašnju, a ne unutrašnju stanu stvari i time zatvorili Carstvo nebesko čoveku, u koji nisu sami ušli, niti dopuštali drugima da uđu. Gledano psihološki razlog je jasan. Čovek koji živi u spoljašnjem značenju i u doslovnosti čula, neće ili ne može da se kreće u sebi ka dubljem i mnogo finijem značenju, a time i ka novom iskustvu. On se ukorenjuje u najspoljnjijem delu sebe, delu koji predstavlja najnižu, uglavnom na čulima baziranu stranu, i tu oseća i razumeva isključivo na jedan način. Međutim, Carstvo nebesko je unutar čoveka. Ono leži u pravcu njegovih razmišljanja, novog razumevanja i novih misli. Ono nije na spoljnjem, odnosno nižem nivou čoveka, nego na unutrašnjem koji je iznad njega. Nije teško uvideti na šta se misli. 

Hrist je napao fariseje jer je njihovo razumevanje bilo u suprotnosti sa njegovim. Hrist u Jevanđeljima predstavlja najrazvijenijeg, “najvišeg” čoveka. Farisej predstavlja čoveka koji se ne može razviti, jer je okrenuo sve naopako i sve pobrkao. Farisej se nalazi u “spoljašnjosti” tj. u zaslugama i ljubavi prema spoljašnjem prikazivanju. Psihološki gledanio znači da farisej u čoveku prekida vezu sa ulazom u Cartsvo nebesko i time onemogućuje da išta njegovo uđe unutra. Sve što radite sa idejom da bude primećeno je farisej u vama. On pripada sopljašnjem čoveku u vama. “Farisej” u čoveku po Hristu predstavlja “najspoljnjije” sitničarenje u okviru religijskog verovanja, a možda I gore od toga. Hrist je puno govorio o taštini fariseja, njihovoj ubeđenosti I samoopravdavanju, ali je najoštrije osuđivao njihovo licimerje, koje ih je, kako kaže, proklelo. Oni su sve činili radi spoljašnjeg prikazivanja, a iznutra nisu verovali ni u šta. Time što nisu imali pristup onom što je unutrašnje u njima, prokleli su sebe. 

(...)

odlomak iz knjige
NOVI ČOVEK - Moris Nikol



CARSTVO NEBESKO - Moris Nikol

NOVI ČOVEK


Ralf Greiner


Iako nivo življenja koji pripada Carstvu nebeskom nije shvatljiv čoveku, on može da razume nivo življenja na kom jeste. Svako je u stanju da razume prirodu života na ovom svetu. Čovek razumeva putem spoljnjih čula sve što se dešava na ovom nivou života, a može i svojim unutrašnjim čulima videti šta čini, ako zaviri u sebe. U stanju je da vidi i kakav je život i kakav on sam jeste na tom nivou.  Tada shvata da ni život, a ni on sam na tom nivou ne može biti drugačiji. Jer shvaćeno dublje, Univerzum je skup nivoa; i kvalitet jednog nivoa zavisi od toga na kom mestu u tom skupu pripada. U jevanđeljima se novo iznad Čoveka naziva Carstvo nebesko ili Carstvo Božije. Mnogo je naziva za to u raznim spisima. U Jevanđeljima je rečeno da je Carstvo nebesko unutra. Ono predstavlja viši nivo čoveka. Da bi bio na tom višem nivou, čovek mora da ga dosegne u sebi samom. Ako bi svi to učinili, nivo života na zemlji bi se promenio. Cela zemlja bi uznapredovala u razvoju. Međutim, samo čovek kao pojedinac može to da preduzme. On jeste u stanju da dosegne viši nivo u sebi, a da ipak živo samo zemaljski život. Svaki čovek ima sopstveni unutrašnji pristup višem nivou. U njemu postoji ta mogućnost jer je rođen sposoban za dalju evoluciju ili, kako se to naziva u Jevanđeljima, za ponovno rođenje. Čovek ne sme da čeka kako bi se uverio sopstvenim očima da carstvo, zvano Carstvo nebesko dolazi na način koji se može sagledati spolja. U vezi sa tim je citat: “A upitan od fariseja, kada će doći Carstvo Božije, on im odgovori i reče: "Carstvo Božije ne dolazi na vidljiv način. Niti će se reći: Evo ga ovdje, ili eno ga onde; jer gle, Carstvo Božije unutra je u vama.” (Luka 17: 20,21) Carstvo nebesko je unutrašnje stanje, a ne spoljno okruženje. To je unutrašnje stanje razvoja koje čovek može da stekne. Ne radi se o vremenu i prostoru, o kada i gde, jer je to iznad čoveka, uvek kao njegova mogućnost “višeg”. Ali moramo razumeti sa između ova dva nivoa koja često nazivamo “zemlja” i “nebesa” postoje mnogi međunivoi.  Najviši nivo zemlje niži je od najnižeg nivoa “nebesa”. Na primer, Jovan Krstitelj, koji je igrao ulogu glasnika Hristovog učenja, nije bio običan čovek. On je već bio primio učenje. Kako nam je preneseno, skupljao je oko sebe učenike koji su upražnjavali gladovanje. Ali on nije dosegao najniži nivo Cartsva nebeskog . Hrist jasno kaže za njega da je “najniže” u Carstvu nebeskom više od njega: Nijedan između rođenih od žena nije veći prorok od Jovana Krstitelja; a najmanji u Carstvu Božijem veći je od njega”. (Luka 7:28)

Uloga Jovana Krstitelja u drami o Hristu bila je veoma teška. Morao je da propoveda Hristov dolazak. On nije poznavao Hrista u trenu kad mu je ovaj pristupio na formalan čin krštenja. I kako Jovan nije bio voljan da ga krsti, rekavši: “Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš meni?”, Hrist mu je odgovorio: “Ostavi sada, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu”. (Mat. 3:13,14) On je potsetio Jovana da mora da odigra svoju ulogu. Tek tada je Jovan krstio Hrista. Kasnije Jovan Krstitelj kaže Hristu: “On treba da raste, a ja da se umanjujem. Koji odozgo dolazi nad svima je. Koji je sa zemlje od zemlje je, i od zemlje govori; a koji dolazi s neba nad svima je.” (jov. 3:30,31) Potom je Jovanu Krstitelju bila odrubljena glava na zahtev Irodijadine ćerke, a po nagovoru Irodijade, čiji je brak sa Irodom, bratom njenog muža, Jovan osudio sa moralne tačke gledišta. Jasno je da je Jovan znao kako će proći. Sve ovo se može shvatiti jedino sa stanovišta mogućeg dostignuća konačnog nivoa dobrovoljnim preuzimanjem na sebe teške uloge koja je, barem fizički, bila bolna kao i Isusova.

Prema tome, jasno je da je Jovanu Krstitelju bilo dato upustvo da odigra konačnu ulogu. Znao je da će Hrist doći I prepoznao ga je po određenom znaku koji drugi nisu videli. Zapravo, on govori o nekom ko je njega (Jovana Krstitelja) poslao da odigra ulogu koju je morao odigrati. U vezi sa tim kaže: “I ja ga ne znadoh (ovo se odnosi na Hrista kada su ga njegove oči prvi put ugledale), ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim. (Jov. 1:3,39) Ko je poslao Jovana? To ne znamo. Hrist opisuje Jovana Krstitelja kao čoveka koga je rodila žena, tj, on nije iskusio ponovno rođenje koje je Hrist propovedao, tako da je još uvek bio “od zemlje”. On pripada nivou zvanom zemlja, njenom najvišem stepenu, ali ne i najnižem stepenu Carstva nebeskog. Krštavao je vodom, to jest istinom, i na taj način podučavao pokajanju, odnosno promeni u umu (što je pravo značenje ove reči na grčkom) usvajanjem znanja, odnosno istine. Voda je slika toga. Krštenje označava pročišćenje. Pomoću istine o višem nivou um se pročišćava od iluzija, koje pripadaju čulima i samoljublju. Jovan Krstitelj je podučavao znanju, Istini, koja ako se prihvati, može pročistiti um i dovesti do promene u razmišljanju, to jest, do “pokajanja” ili “promene u umu”. On izričito kaže: “Nisam ja Hristos nego sam poslat pred njim”. (Jov. 3:28) Za sebe napominje da nije ponovo rođen, već da je sa nivoa zemlje, a pominje i da je Hrist iznad tog nivoa. O Hristu dodaje: “koji odozgo dolazi nad svima je.” (Jov. 3.31) U svemu ovom nivoi “zemlja” i “nebesa” su razdvojeni. Ali ta razdvojenost je višestepena. Postoje stepeni “zemlje” i stepeni “nebesa”. Jer govoreći sa zemaljskog nivoa, Hrist kaže o Jovanu Krstitelju: “Nijedan između rođenih od žena nije veći prorok od Jovana Krstitelja”. (Luka 7:28) To jest, sićušnost i ogromnost jesu karakteristične kako zemaljskog, tako i višeg nivoa razvoja. Hristove reči kriju čak i veću distinkciju. Ono što je najveće na nivou zemlje ne prelazi direktno u ono što je najmanje na nivou  Carstva nebeskog.  Prelazak sa najvišeg stepena nižeg nivoa na najniži stepen višeg nivoa zahteva ponovno rođenje ili transformaciju čoveka. Hrist je podučavao pokajanju i ponovnom rođenju, kao i Carstvu nebeskom. Jovan Krstitelj je pak podučavao pokajanju i ideji Carstva nebeskog, ali ništa nije govorio o ponovnom rođenju. On nije poticao “odozgo”. Uticaji koji pripadaju višem nivou nisu još dospeli do njega. Nije bio “rođen od Duha”. Njegovo unutrašnje stanje je drevnim jezikom parabola , koji prenosi psihološko značenje posredstvom fizičkih objekata, opisano vizuelno onim čime se hrani, kako je obučen i šta ga okružuje. Jeo je divlji med. Oblačio se u kožu i opasavao kožnim kaišem. Čovekova odeća predstavljala je njegove stavove, ono što nosi – psihološki govori u kakvu istinu je njegov um obučen. Njegov opasač predstavlja ono što ga psihološki zatvara. Njegova hrana govori o tome kakvim se idajama hrani. Jovan se hranio divljim medom i skakavcima. Skakavci proždiru. Oni proždirui sve što raste. Ovde je pomenuto nešto veoma interesantno. Jovan Krstitelj priznaje da je “od zemlje”. Njegova mogućnost razumevanja je samo sa nivoa zemlje. To jest, bez obzira na novo učenje koje je primio, razumevao je sa nivoa zemlje, ili prirodnog nivoa svoga uma. Razumevao je novo posredstvom starog.

U vezi sa Jovanom i njegovim učenisima, Hrist u paraboli kaže: “Niko ne meće zakrpu od nove haljine na staru haljinu, inače će i novu razderati, I staroj ne odgovara zakrpa od nove. I niko ne sipa vino novo u mjehove stare, inače vino novo razdire mjehove, i ono se prolije, i mjehovi propadnu. Nego vino novo u mjehove nove treba sipati, i oboje će se sačuvati. I niko ko je pio staro neće odmah novoga: jer veli: staro je bolje”. (Luka 5:36,39)

Da bi učenje bilo primljeno na ispravan način, čovek ne može da ga usvaja uz sve svoje predrasude, stanovišta, rasna i lična, uz sva gledišta i iluzije čula koje je život stvorio u njemu. Ne može dobiti novo “vino” učenja u starim bocama. Viši nivo ne može da se usvoji nižim – nivoom zemlje. Niti se novo učenje može prosto dodati na staro. Ne može se prišivati na staro. “Niko ne meće zakrpu od stare haljine na novu haljinu, inače će i novu razdrijeti”. Uzimajući nešto od novog i dodajući na staro, čovek će oštetiti novo. Nove haljine označavaju novo učenje koje čovek mora ubući i nositi.  Novo mora biti prihvaćeno u celosti, a ne prikačeno na stara gledišta. I dalje, ne samo da će novo biti razderano, već, kao što Hrist kaže: “I staroj ne odgovara zakrpa od nove”. Sve ovo šro je Hrist izrekao odnosi se na nivo razumevanja Jovana Krstitelja, nakon što su fariseji zauzeli nepovoljan stav prema njegovim učenicima u odnosu na Jovanove. Rekli su da su Jovanovi učenici postili i skrušeno se molili, a Hristovi jeli i pili.

odlomak iz knjige
NOVI ČOVEK - Moris Nikol



среда, новембар 21, 2012

O BIĆU I MOLITVI - Moris Nikol






Večeras ćemo govoriti o Znanju i Biću. Da li se sećate nečega što je rečeno ranije o Znanju i Biću? Dozvolite da vas podstetim da ovo učenje koje studiramo kaže da postoje dve strane čoveka i da čovek mora da ih razvija postepeno tokom svoje transformacije. Stranu svog znanja i stranu svog bića. Čuli ste mnogo puta da pre svega treba da znate ovaj sistem a to uzme vremena i napora.  Ali to vodi definitivnom razvoju znanja i istovremeno trebalo bi da vodi samo-saznanju ako čovek radi. Nije tesko da se shvati da postoje različiti nivoi znanja. Ali nije tako lako razumeti da postoje različiti nivoi bića. Hajde da još jednom pokušamo da  razumemo šta je to biće. Često ljudi mešaju biće sa egzistencijom. Kamen egzistira, biljka egzistira, čovek egzistira, ali oni egzistiraju sasvim različito. Ovde se susrećemo sa idejom bića. Na primer biće kamena, biće biljke, biće životinje, biće coveka i sveto biće su svi na različitim nivoima. Zametak se dešava pre rodjenja. Uzmimo na primer biće životinje. Sve životinje egzistiraju pre rodjenja. Konj postoji, krava postoji, pas postoji. Oni imaju zajedničko postojanje. Ali biće krave, konja, ili psa su različiti i to od začeća a ne od radjanja.

Vratimo se čoveku. Čovek se razlikuje od životinje. Njegovo biće je u stanju da se razvija. On je rodjen kao samo-razvijajući organizam i tako je nedovršen i na nižem nivou bića nego što mu je namenjeno kako je stvoren. Životinje su potpune. Takodje za razliku od životinja čovekov odgoj se proteže kroz dugi period tokom kojeg stiče mnoge stvari u svom biću – obrazovanjem, oponašanjem i običajem. To je jedan od razloga zasto biće jednog čoveka nije slično biću drugog čoveka. Možemo da razumemo da znanje jednog čoveka ne mora biti na istom nivou kao znanje drugog čoveka. Ali ne vidimo tako jasno da nivo bića može takodje biti različit. Sa stanovišta ovog učenja čovečanstvo nije uzeto kao jedno. S obzirom na njihovo biće ljudi nisu isti. Koncept čoveka u ovom učenju razlikuje sedam kategorija bića sa: 

Čovek br. 1, čiji centar težišta je u njegovim instinktima i pokretima, u njegovom fizičkom životu, Čovek br. 2, čije je težište u njegovom emocionalnom životu, 
Čovek br.3, čije je težište u njegovom intelektualnom životu. 
Ove tri kategorije formiraju mehaničko čovečanstvo, spoljni krug ljudskog roda, koji jedan drugog ne razumeju. Kao što znate ovo se zove krug zbrke jezika ili krug Babela. Zatim postoji:

Čovek br. 4, čije težište nije u instinktivnom pokretskom centru, niti u emocionalnom centru, niti u intelektualnom centru već je rasporedjeno medju njima. To je balansirani čovek , u kojem razvoj vise nije jednostran i koji je počeo da se budi. Postoji i krug svesnog čovečanstva: 
Čovek br. 5, br. 6, br 7 čovek, i to su ljudi koji su prošli različite stepene transformacije ili preporoda ili razvoja- ukratko koji su imali novo začeće. 

Ovih sedam podela opšteg pojma čoveka znače sedam stepena ili kategorija bića. Uzmimo čoveka br 1, 2 i 3. Oni pripadaju mehaničkom krugu čovečanstva ili  „uspavanom čovečanstvu“ ali pokazuju velike razlike u svom biću. Sva tri mogu živeti samo pod životnim uticajima – tj uticajima A, naime uticaji stvoreni u životu kroz istoriju, kroz prošlost, kroz običaj, kroz tok stvari. Ali neki mogu biti pogodjeni uticajima i A i B. Podsetiću vas da B uticaji nisu kreirani životom već dolaze izvan mehaničkog života, iz kruga svesnog čovečanstva, i ponovo ću vas podsetiti da su jevandjelja primer B uticaja. Ponovo da kazem da neki ljudi mogu biti više pod A nego B uticajima, ili više pod B nego pod A uticajima. Neki su možda došli  i u kontakt sa C uticajima, naime sa onima koji pripadaju svesnom krugu čovečanstva, sa nekim ko je bio iznova rodjen, ponovo začet, kao sto su Hristovi učenici dosli u vezu sa njim. Neki su možda već na putu da postanu čovek br.4. Sva ova različita stanja znače različite nivoe bića. Možda ste primetili da ova ideja o čovekovom nivou bića uvek ulazi u religioznu misao i smatrala se važnijom nego bilo sta drugo. Nivo bića sveca drugačiji je od nivoa bića grešnika. Dobar čovek, loš čovek, zao čovek, istinoljubiv čovek, lažov, pošten čovek, strpljiv čovek, hipokrit, uobražen čovek, sujetan čovek itd, su sve termini koji se odnose na stranu bića a ne znanja u čoveku. Danas ljudi dolaze do saznanja da ono što čovek jeste nije od značaja s obzirom na ono šta zna.Čak misle da je čovek kriminalnog bića moze biti veliki mislilac i veliki naučnik ili veliki umetnik ili pisac.

***
Predjimo sad na znanje ovog rada i njegov odnos prema našem biću. Ovaj Rad je dat kao znanje i tako mora biti naučen, kao bilo kakva druga vrsta znanja što mora biti naučena. Ali rad dolazi od višeg uma. To nije obično znanje. To je znanje o transformaciji, baš kao što su jevandjelja znanje o ponovnom rodjenju, ili biti rodjen ponovo, preporod, i da li to zovemo transformacijom ili ponovnim rodjenjem nema razlike. To je znanje koje dolazi od onih koji su postigli pun unutrašnji razvoj i dostigli rastom i transformacijom njihovog bića, stanje svesti zvano objektivna svest. Znanje koje se stiče u ovom Radu mora postepeno postati vaše znanje- tj ono što rad podučava, pre svega,  mora postati vaše znanje, a za to je potrebno vreme i napor. Ali pošto ovo znanje dolazi od nivoa čovečanstva koje je daleko iznad našeg nivoa bića, puno razumevanje ovog znanja neće biti moguće dok nas nivo bića ne odgovara sa nivoom znanja koje Rad podučava. Kao što znate, jedinstvo izmedju znanja i bića je neophodno pre nego što usledi razumevanje. Stoga znanje koje izučavate mora biti primenjeno na vaše  biće a sigurno ga ne biste primenjivali kad ne biste vrednovali ideje Rada. Uporedni razvoj znanja i bića je neophodan. To jest, morate da radite na svom  biću saglasno znanju koje izučavate da podignete nivo vašeg bića. Sa nivoom bića koje posedujete sada možete da razumete znanje Rada do odredjene tačke. Ako u vašem biću ima nešto dobro, bićete u stanju i da razumete nešto od rada a ne da samo imate saznanje o tome. Postoji izreka u radu da morate da imate zlato da biste dobili zlato. To se odnosi na kvalitet bića koje čovek ima. Ako u njemu postoji dobro on već ima malo zlata. Niko ne može da razume izvan nivoa njegovog bića.

Videćete zašto čovek sa lošim bićem, degenerik, lažov, moralna gnjida, kriminalac, itd ne može da razume Rad, i takodje ćete videti zašto je rečeno u odnosu na nove ljude koji ulaze u rad da moraju da budu na nivou Dobrog Domaćina. Ali čak i tako oni moraju da budu ljudi koji traže nešto, ljudi koji ne veruju sasvim u život i osećaju da mora da postoji nešto drugo, neko drugo značenje naše egzistencije na ovoj planeti.

***
 Toliko stvari je rečeno o ovom učenju o biću da je nemoguće o tome govoriti na jednom mestu samo. Dozvolite da spomenem jednu stvar koj je rečena o biću koja je mene veoma zainteresovala kad sam prvi put čuo za rad. Izreka kaže: Vaše biće privlači vaš život. Ova izreka mi je najednom učinila jasnim da postoji veza izmedju onog što je spoljnje i onog što je unutrašnje. Na primer, u opštim razmerama, nivo bića čovečanstva privlači rat.  Da je nivo čovečanstva na malo višem nivou rat kakav je sada bio bi nemoguć. U individualnim razmerama, čovekovo biće privlači njegov život. Uvek će privlačiti iste vrste stvari iste situacije istu vrstu prijatelja, istu vrstu ljudi, iste probleme itd. Promeniti biće znači promeniti čovekov život, ali promeniti jednu formu života za drugu  ne znači promenu bića. Menjajući svoje spoljnje uslove, nećete promeniti vaš život, jer će vaše biće nastaviti da privlači odredjenu vrstu života. Konj privlači na sebe odredjenu vrstu života koja je različita od života krave ili psa i možete da razumete da je to zbog njihove razlike u biću. Menjajući oblik života krava se neće promeniti. Ne biste želeli da sedite sa kravom pored kamina ili da bude u vašem krevetu, ne samo zbog toga što bi to bilo nepraktično, već i zato što je njeno biće toliko različito od bića psa. Uopšteno govoreći, vidite da biće životinja ih povezuje sa odredjenim životom. Lasica je privučena životom lasice, zmija životom zmije, i tako dalje. Ali ne vidimo na sličan način kako zakon koji kaže da  „naše biće privlači naš život“ predstavlja malu razliku u biću kod ljudi. Naravno vi treba da izučavate vaše biće, da uvidite da imate odredjenu vrstu bića, i da izučavate vaš život, da uvidite da imate odredjeni život. Ljudi ne uvidjaju lako da imaju sasvim odredjene i ogranicene okvire. Oni misle da su slobodni i nesputani. Misle da mogu da budu šta god bi želeli i da rade šta god žele, i da žive kako izaberu. Ali ako čovek počne da izučava svoje biće i istovremeno svoj život- čovek će otkriti da ima odredjenu vrstu bića. To je veoma dugotrajan zadatak. Rad kaže  izučavanje našeg bića je apsolutno neophodno.

Znate da rad kaže da smo mi mašine vodjene spoljnim utiscima. Dok god čovek nema znanje o svom biću, on je zasigurno mašina. Mašina ne može da poznaje samu sebe. Kad bi mogla ne bi bila mašina. Ali čovek-mašina može da zna sebe. Kad čovek počne da saznaje sebe nije više mašina. Može zaista čak postati čovek. Ali to uzme dugo vremena i mnogo napora. Zahteva se različita vrsta napora od onog koje je potrebno da se sazna znanje o Radu. To jest Rad na liniji bića i Rad na liniji znanja zahtevaju različite napore. Čovek ne može da upozna sebe dok ne posmatra sebe sa unutrašnjom paznjom i ne može da posmatra sebe inteligentno osim ako nije stekao definitivno znanje o tome  šta da posmatra i uvidja razlog zašto je to tako. Postoje odredjeni posebni faktori u našem biću  koji sprečavaju njegov razvoj.  Jedan na primer su negativne emocije, kao što su samo-sažaljenje, itd. Ovi posebni faktori se moraju pre svega poznavati kao stvar znanja.  Stoga prvo učite znanje Rada. Zatim morate da ga primenite tako da steknete aktuelno znanje vašeg bića u svetlosti ovog učenja. Znanje vašeg bića je samo-spoznaja. Ali u ovom učenju to je naročita vrsta samo-spoznaje jer ovo učenje upućuje na odredjene stvari u čovekovom biću koje moraju biti zapažene i napokon promenjene kroz uvećanje volje da se izmene. Ako jedino znamo da su negativne emocije loše i da nas drže na našem nivou bića nije dovoljno. Ali često se dešava da ljudi ne posmatraju sebe na način kako se podučava, ili uzimaju za gotovo sve što kažu urade ili misle i ne vide da tu ima bilo šta da se posmatra. Kako, onda, čovek može da očekuje da se menja kad sve u sebi uzima za dato. Onda je čovek mašina a ne čovek. Šok je neophodan. Ali šok šesto čoveka čini negativnim. Ipak tada nesto primećuje.

***
 Svako postupa iz osećanja dobrog, iz onoga što on smatra dobrim. Niko ne postupa iz zla. Ali čovek postupa po onom što misli da je dobro shodno svom nivou bića, to jest, iz onog što se njemu pojavljuje kao dobro. Lopov krade zato što oseća da je dobro krasti. Revolucionar ubija ljude zato što misli da je dobro da ih pobije. Tako se dobro bori sa zlim. Kao što je znanje relativno tako je i dobro relativno. Dobro je relativno shodno nivou bića. Ono što ljudi smatraju dobrim razlikuje se od slučaja do slučaja. Možda ste primetili da ono što ste nekad smatrali dobrim danas više ne smatrate. To znači da se vaš nivo bića promenio. Ako se nivo bića promeni samo malo, smesta imate novu percepciju o onom što je dobro. Na primer, možda ne volite da budete negativni onako kako ste nekad bili. To je zbog male promene u nivou bića.

Znanje ovog Rada je o ostvarivanju višeg nivoa i tako drugačijeg života ovde. Ali to mora biti naučeno i provereno u primeni na čovekovo biće kroz samo-posmatranje i kroz lično razmišljanje o tome. Kad istinu o tome počnete da uvidjate za sebe, vozač ili um u vama počinje da se budi iz život-sna. Kad počinjete da uvidjate dobro živeci i čineći Rad, vaše biće počinje da se menja. Kad uvidite da je dobro setiti se sebe, dobro da se zaustavi unutrašnje samouvažavanje, dobro u tome da se izadje iz smešnih iluzija i slika o sebi, iz sujete, samozadovoljstva lažne ličnosti, dobro da se ne vole negativna stanja, dobro da se uvidi sopstvena ništavnost s vremena na vreme, dobro da se bori protiv stalnog identifikovanja, dobro da se misli o svemu što Rad podučava, dobro da se to vrednuje, sve ove i mnoge druge stvari , onda stičete novu percepciju dobrog, a to znači da se nivo vašeg bića menja i dobro višeg unutrašnjeg nivoa zamenjuje predhodni nivo dobrog.


***

Beleska o molitvi

U tekstu koji je pročitan poslednji put o ideji molitve koja je data u jevandjeljima (koji nije uključen u ovaj tom) rečeno je da je Univerzum može biti uzet kao odgovor na zahtev. Čovek potrazuje a Univerzum u svojoj punoj i totalnoj realnosti, spoljnoj i unutrašnjoj odgovara shodno zahtevu. U odnosu na ono što je receno prošli put želim da obratim vašu pažnju na ovu činjenicu: mnogi ljudi dobijaju odgovore na svoje zahteve, na zahteve za koje ni ne razumeju da ih čine. Kada bi Univerzum, vidljivi i nevidljivi, materijalni i psiholoski, grubi i fini, bio shvaćen spolja čulima a iznutra umom i srcem, kao odgovor na zahtev videli bi kako je važno kakva vrsta zahteva se čini da bi se razumelo ono što dobijate za odgovor.  

Rad kaže: „vaše biće privlači vaš život“ Da li vidite vezu? Bez da zna čovek može da postavlja zahtev i dobija od univerzuma ono što ne voli. Oni vide samo posledice a ne uzrok. Misliti samo iz efekata je jedna stvar. Tako mehanicki ljudi misle. Misliti iz uzroka je druga stvar. To pripada svesnijem mišljenju. Nivo vašeg bića ulazi u zahtev isto toliko ili više nego vaše znanje. Možete intelektualno da zahtevate  sreću, a da ne vidite kako činioci koji vladaju vašim bićem , kao na primer ljubav prema vašim negativnim stanjima, skrivene ljubomore, žalopojke, lenjost ustvari traže nešto sasvim drugo i da univerzum odgovara na te faktore u vašem biću koje tajno želite i afirmišete i ne uvidjajući da to činite. Morate da shvatite da pun zahtev mora da sadrži oboje i misao i izraz volje i emocionalnu želju. Strana znanja je strana misli i čovek može da misli samo iz svog znanja. Strana bića hoće, a čovek hoće samo ono što želi. Ako volite negativna stanja onda je vaše htenje ovog kvaliteta. Vaša ljubav je vaša volja; ona ce privući odgovor koji joj pripada. Samo samo-spoznaja će vas učiniti svesnim vašeg stanja bića a ovo počinje samo-posmatranjem. Dovoljno je bilo reći ovde o toj stvari, naime, da čovek može da dobije odgovor koji ne očekuje ili ne želi a da ne vidi da ga sam privlači, jer ga traži a da toga nije ni svestan. 

* * *

Učenje o molitvi u radu, Samo-sećanje 

Učenje Rada o ideji molitve i ideji samo-sećanja su tesno povezane da jedna ne može biti odvojena od druge.  Bez samo-sećanja, molitva je nemoguća. Pogledajmo šta to znači. Čovek onakav kakav je ne može da se moli. To jest, čovek u svom uobičajenom dnevnom stanju ne može da se moli. Da bi se molio čovek mora biti u stanju samo-sećanja. Moliti se onakav kakav je u svom uobičajenom stanju, je moliti se u stanju sna, a moliti se u stanju sna je beskorisno. Ništa se ne moze dogoditi. Takva molitva ne može biti uslišena jer takva molitva nigde ne ide. Setimo se šta je rečeno o stanjima svesti u radu. Četiri stanja svesti su moguća, ali obično čovek zna za i živi u samo u dva, i u radu se oba zovu stanje sna. Prvo stanje svesti ili najniže je stanje običnog telesnog sna, koje je pasivno stanje u kojem čovek leži u krevetu skoro bez pokreta. U ovom stanju čovek provodi trećinu ili čak više svog života. Drugo stanje svesti je stanje u kome ljudi provode ostatak svog života, u kojem se kreću hodaju govore, pišu knjige, učestvuju u politici, ubijaju se medjusobno, i ovo stanje smatraju aktivnim i nazivaju ga stanjem „jasne svesti ili budnim stanjem svesti“. Nije preterano da se kaže da termini jasna svest ili budno stanje svesti izgleda kao da su dati uz podsmeh  posebno kad, kroz lično samo-posmatranje počnete da shvatate šta jasna svest u stvarnosti treba da bude, i sta je ustvari stanje u kome čovek živi i dela. Jer u takozvanom budnom stanju čovek nije svestan ni sebe ni drugoga. On živi i umire u mraku. U izvesnom smislu bi za njega bilo bolje kad bi ostao pasivan u prvom stanju svesti jer ne bi mogao da se kreće i ubija bližnjeg svog.

Treće stanje svesti je samo-sećanje ili samo-svest ili stanje samo-uvida. Obično se smatra da smo mi već u tom stanju i da smo uvek svesni sebe i da delamo, mislimo i osećamo sa punom svešću onoga što radimo. Ali zapadna nauka je previdela činjenicu da mi nemamo ovo stanje svesti. Ne možemo ga stvoriti u sebi pukom željom samo, ili odlučiti da ćemo od sada uvek živeti u stanju samo-svesti. Ali ovo treće stanje predstavlja prirodno pravo čoveka kakav je, a ako ga čovek ne poseduje to je zbog pogrešnih uslova njegovog života. Danas se ovo stanje svesti dešava samo u obliku retkih bljeskova i samo dugotrajnom praksom, pokušajem i pogreškom, čovek može početi da ponovo uspostavlja stanje samo-sećanja u sebi

***

Pomoć može da stigne samo do trećeg stanja svesti. Ne može da stigne do tame u kojoj ljudi žive svoje svakodnevne živote u kojima su tako često zadovoljni da egzistiraju. Stoga moliti se iz stanja sna- moliti se iz tzv budnog stanja  – je isto što i sanjati da se čovek moli, jer u tom drugom stanju svesti mi takodje sanjamo i sve je neralno, jedino što ne primećujemo da sve što radimo je u snu dok ne iskusimo momenat svesti koji pripada trećem i četvrtom stanju svesti i vidimo razliku. Jer kad čovek moli on mora da se seti sebe. Mora da oseća da je zaista „ja“ u njemu koje se moli a ne grupa malih ‘ja’ ili grupa mehanickih ‘ja’ fromiranih navikama. I konačno, čovek ne može ni da se moli ni da se seti sebe ako oseća da postoji viši nivo njegovog unutrašnjeg stanja, niti da postoji nešto što je više od njega.

Moramo da razmotrimo četvrto stanje svesti u vezi sa celim redom molitva koje se mogu nazvati molitvama za prosvetljenje. Kad se čovek moli za prosvetljenje moli se da vidi stvari kakve one stvarno jesu, odvojeno od njegove imaginacije i njegovih subjektivnih ideja. U religijama svih naroda postoje indikacije o mmogućnosti takvog stanja svesti koje se zove ‘Prosvetljenje’ i druge slične reči, ali koje se ne mogu opisati rečima jer prevazilazi sve reči. Kad se čovek moli za prosvetljenje moli se za objektivnu svest. Ali on predhodno mora da bude u trećem stanju svesti jer jedino je treće stanje svesti to koje  može biti dodirnuto i može zadržati značenje bilo kog iskustva ili pomoći koja dolazi od onih koji su u četvrtom stanju svesti. Ali morate da shvatite da ako se čovek moli za prosvetljenje, recimo o sebi, moli se da se probudi, a ako je čovek sasvim probudjen u odnosu na sebe i vidi sebe onakvog kakav jeste, to jest objektivno, poludeo bi. Bolje je misliti o molitvi za više razumevanja. Ali to će naravno biti beskorisno ukoliko ne činite bilo kakav napor da sebe razumete bolje. Ako  čovek u radu ne radi na liniji znanja niti na liniji bića i samo se moli za više razumevanja, njegov pogled na univerzum je veoma naivan. Mora da svhati surovost i cenu koja mora biti plaćena da bi se oslobodio detinjastih i sentimentalnih pogleda. Moram da ponovim da moliti se za nešto za šta treba da radite i možete da radite ako biste pokušali, je sasvim nekorisno. Ali ljudi imaju beskorisne poglede i ne mogu da se probude u odnosu na opasnost od samog sebe. Morate se boriti za rad i boriti se da ga održite a nećete ga odrzati ako ne skočite da se uhvatite za njegovu nit i insistirate da je se držite. 


***

Tri brata u čoveku

Sledeća stvar koju Rad kaže o molitvi je da svi centri u čoveku moraju da mole. Za početak, ako se samo um moli a ne i srce, ne može biti odgovora. Ceo čovek mora da moli a ceo čovek je pre svega sva tri čoveka – tri brata koja se ne slažu. Ako ova tri centra, u trospratnoj kući koja je čovek, rade u slozi, čovek bi već bio u trećem stanju svesti. Bio bi dovljno probudjen da primi pomoć, da dobije odgovor na svoj zahtev. Ali ova tri brata u čoveku ne saradjuju a to je naročito u ovo vreme slučaj. Iz tog razloga, dozvolite da ukratko pogledamo na neka učenja data u Radu o stanjima naših centara danas.

Znate da studija o mnoštvu našeg bića koju karakateriše naš nivo bića počinje sa posmatranjem naših centara. Tri centra rade nezavisno zbog abnormalnih uslova modernog života, koja proizvode jednostrani razvoj. Svaka svesna percepcija i svaka manifestacija čoveka, sve što je primljeno unutra i sve što izlazi napolje treba da bude rezultat ko-ordiniranog Rada tri centra, svaki od kojih treba da obezbedi svoj deo asocijacija, znanja i iskustva.  Na mesto ovog, rad  tri različita centra je skoro sasvim nepovezan danas. Kao posledica toga intelektualni, emocionalni i instinktivno-pokretski centar ne saradjuju jedan sa drugim i tako koriguju i dopunjuju jedan drugog, nego se kreću i putuju duž različitih putanja koje se retko sreću. Iz ovog razloga čovek je veoma retko svestan, i opet iz istog razloga čovek je za početak ne jedna osoba, već tri različita čoveka koji nisu u harmoniji. Prvi misli u potpunoj izolaciji od ostatka; drugi oseća na isti takav način; a treći dela mehanički, shodno starim-utvrdjenim navikama. Kad bi razvoj ova tri čoveka u čoveku bio normalan, intelektualni čovek, emocionalni čovek i instinktivno-pokretski čovek, bi formirali jednog čoveka u kojem bi sve njegove unutrašnje strane bile uskladjene.

 Ali čovek je u sebi u stanju disharmonije. On je pre svega tri čoveka, tri brata koja se retko slažu, i koji zaista provode svoje vreme frustrirajuci jedan drugog, svadjajući se jedan sa drugim i dominirajuci jedan drugim kako koji stigne. Bilo kakav opšti rezultat njihove kombinovane akcije, u kojoj svaki od njih je u slozi i svaki potpisuje svoje ime na, da tako kažemo, sporazumu, je veoma redak, ali kada se dogodi, čovek je za momenat u drugom stanju svesti. U smislu učenja Rada on je ustvari svestan, jer je u simultanom posedu sva tri svojstva i svestan u svakom od njih. Njegova svest obuhvata sve centre u isto vreme, uzmesto da je svedena na ovaj ili onaj centar ili njegov mali deo u odredjenom trenutku. Ova ekstenzija i ekspanzija svesti koja istovremeno uključuje sva tri centra u isto vreme nije supernormalna već je ustvari ono što normalan čovek može da ima. To je treće stanje svesti , stanje samo-sećanja ili samo-svesti koje je čovekovo pravo sa kojim je rodjen ali koje gubi vrlo brzo zbog efekta uspavanih ljudi koji ga okružuju. Kroz pogresne uticaje, pogresno obrazovanje i pogresne uslove života modernog života čovek se odvojio od svesti, koja je njegovo prirodno pravo, i koja kad bi je posedovao bi učinila nemogućim da se on danas ponaša na način kako se ponaša.

 * * *

 Sada ću da govorim o par stvari o kojima Rad govori, koje se indirektno odnose na molitvu. Rad kaže da u božjoj molitvi, kao i u parabolama i izrekama Jevandjelja postoji značenje u okviru značenja. Zato se u Radu kaže da su jevandjelja test za čovekov nivo razumevanja i takodje da kad se čovek menja tako se i Jevandjelja za njega menjaju. U božijoj molitvi ima bezbroj ideja. Svaka fraza ima unutrašnje oktave. Toliko stvari ima u njoj za čoveka koji je formirao ideje Rada u svom umu da govoriti uopšte u potpunosti o molitvi znači govoriti o svakom aspektu i svakoj pojedinačnoj stvari u samom Radu. Čitati molitvu i misliti o svim njenim vezama, počinjući sa oktavom svete inteligencije sunca u kojoj je Čovek kreiran i o svemu što Rad kaže o čoveku i njegovim unutrašnjim stanjima i šta mora da uradi da bi se probudio znači upotrebiti molitvu u pravom smislu. Ponavljati reči je beskorisno.

Sada bih se osvrnuo na jednu od izreka Hrista  navedenu u predhodnom tekstu o Molitvi, gde je rečeno da čovek mora da se moli za stvar i da ima veru da je ima i dobiće je. „sve stvari za koje se molite i koje trazite, imajte veru da ih imate i da ćete ih imati“ (Marko XI, 24). Rečeno je u Radu da čovek ne sme da čeka dok ne stekne snagu da nešto uradi nego mora da radi, ako je to njegov cilj, kao da je već ima i on će je privući. Čekati dok ne steknete snagu i razumevanje da nešto uradite- govorim ovde o Radu – čini nemogućim da se to uradi. Ali o ovome svako od vas mora da sam misli.

Još par stvari. Sve molitve iz samo-sažaljenja su naravno beskorisne. Molitva za druge je samo moguća kroz razumevanje njihovih teškoća i tako kroz razumevanje sebe, jer je vaše razumevanje drugih moguće samo u onoj meri u kojoj razumete sebe. Sav Rad je priprema nižih centara za prijem uticaja koji dolaze iz viših centara. Čovek ima dva centra potpuno razvijena u sebi koja pripadaju višim nivoima inteligencije, ali iako oni u njemu rade neprekidno on ne može da ih čuje. Njihov uticaj dodiruje stanje samo-sećanja, ali ne ide dalje. Tako je sav rad molitva: jer sva stvarna molitva je da se čovek poveže sa Nebom, i sav rad na sebi je čišćenje nižih centara i uspostavljanje pravog reda u umu kroz usvajanje istinskog znanja, tako da uticaji viših centara mogu biti primljeni.

(...)







Maurice Nicoll: 
Psiholoski komentari na ucenje Gurdjijeva i Uspenskog



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...