понедељак, јануар 31, 2011

Khalil Gibran - O DECI

POEZIJA
Kako pojmiti bezuslovnu ljubav
Khalil Gibran -  ilustracija



Vaša deca nisu vaša deca.
Ona su sinovi i kćeri čeznje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju vlastite misli.
Mozete okućiti njihova tela, ali ne njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne mozete posetiti, čak ni u svojim snovima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unazad, niti ostaje na preključe.
Vi ste lukovi s kojih su vaša deca odapeta kao žive strele.
Strelac vidi metu na putu beskonačnosti, i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove strele poletele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao sto On ljubi strelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje


Khalil Gibran


KAD BI ČOVEK... - Luis Cernuda
POEZIJA SNOVA - Dis

петак, јануар 28, 2011

BLOGOSANOVNIK bez tumača


Nešto sasvim lično....                                                                              



Jim Denevan

Jack Nicholson je svojevremeno, primajući oskara za glavnu mušku ulogu u filmu “As god as it gets”, posle silnih nominacija I dodeljenih nagrada za Titanik, ispustio uzdah olakšanja i rekao: Uf, za mal se ne udavismo.... (slobodni prevod), i ispade “dobro da ne može bolje biti”.  Ja nisam imala nameru da vas, dragi čitaoci, potopim, ali kako stvari stoje, uspavaću vas sigurno. Sa jedne strane i nije tako loše ispalo, jer kako nauka tvrdi, a i sami dobro znamo, dobar san je pola zdravlja.

Ako me je i ponela neka muza, ne znam joj ni imena, ni lika, kao da je boravila u mojim snovima, ne mogu naći razloga zašto je sve krenulo od snova. Uvek su me u životu motivisali neki ljudi, i nesvesno igrali neke uloge u mom životu, na šta sam im od srca zahvalna, u svakom slučaju za iskustva. Za otvaranje bloga zaslužna je jedna sajber dama, nesvesno, kao što sam i ja nesvesno izletela sa pričom jednog svog sna. Na tome joj zahvaljujem, pre svega na ovom otkriću zadovoljstva drugačijeg izraza na putu ka sopstvenosti.... 


Bogdan Bogdanović - Ctrež

Još kao student sam se zarazila simbolikom i snovima, posle jednog od zadnjih predavanja profesora Bogdana Bogdanovića, u kome nam je ispričao kako već dugi niz godina uredno vodi dnevnik svojih snova. Njegove zanimljive mitologeme zapisane u kamenu mnogih skulpturalnih arhitektonskih formi, motivisale su na poduhvat dubljeg sagledavanja arhitekture kao egzistencijalne discipline koja teži da izrazi ne samo estetsko nego i arhetipsko. Nekako u to vreme se pojavio iznebuha gospodin Jung, kasnije su se pridružili i ostali svetski istraživači čudnih puteva Gospodnjih, tako da otpoče moja avantura arheoloških inicijacija mojeg inutrašnjeg sveta, trenutak duševnog nemira, gde čovek postane svestan, da materijalni svet egzistence nije sve postojeće.

B.B. Crtež

Bogdanovićeva knjiga “Krug na četiri ćoška” , kako bi profesor i sam napisao, rasprava o okultnom poreklu pitagorejskih utopija propraćena ponoćnim razgovorima dvojice pitagorejskih disidenata, me je izbacila iz koloseka uobičajenog modela sagledavanja arhitekture, umetnosti i književnosti.. I nikada je nisam isčitala do kraja, već sam je čitala po Pavićevim principima nedrealne književne forme, malo od napred, malo odpozadi, i naopako i naglavačke..... Da li je sanovnik, fantazmogorija, mitologeme jednog protomajstora? Ne, još mi ne dolaze reči kojim bi objasnila  ovu lucidnu igru, pomalo neumerenu pustolovunu duha, koja izvire iz nekog pagansko - filozofskog korena kolektivno nesvesnog. Tek mnogo kasnije sam primetila autorov predlog isčitavanja  sa krucijalnim naslovom, igru reči, koja nas vraća na davno zaboravljeni zov unutrašnjeg bića:

“.... Samo budite oprezni! Na pustolomnim širinama okultne geografije, gde se odvajkada reč više hvatala nevid-vidom sluha, no sluhom očinjeg vida, nije baš savetno isšitavanje traktata kao romana (ili još gore, obratno!) nije savetno isčitavanje traktata kao spevova i spevova kao traktata.... Zašto? Prosto zato što se na takvim pustolovinama duha, evokacija stvari ume vrlo lukavo prometnuti u invokaciju, zvon se ne retko preobraća u zov, A zov lako može postati i .... černozov! I zato, brate, čitajte Krug na četiri ćoška kako vam drago, ali ga ipak čitajte malo.... malčice.... iskosa i sa strane; čitajte ga bez strasti i, ako je ikako moguće, bez one svima nama dobro poznate “kategorije učešća”..... Srdačno i bez zle namera, vaš B.B. “

KO 
RAZUME  
 RAZUM - MEĆE
 
B.B. - Krug na četiri ćoška


Nešto sam noćas, baš kao tri nakrivljena ćoška u četvrtastoj sobi! Oprostite uvek se pomalo gubim kad sam .... učetvoro trojna. Dodajem da sam sinoć pojela neku sumnjivu blitvu, pa se sad još uvek zagrižljivo ljutim na nepotrebne..... i neoprezne ... majstorije svoga dičnog zalud-sabrata....

Da li sam se udostojila dobrog čitaoca, uvek sam se pitala pokušavajući da prodrem u svet literature, mučeći se, pri tom, da prodrem u svoj unutrašnji svet. Paradoksalno je bilo da li ja ulazim u tuđi svet ili on ulazi u mene, i koliko je sve to dobro za mene, za moju još netaknutu izvornu bujicu sopstvenosti, koja se nagomilavala u jezero, zabranjenog daljeg oticanja, izgađenom kontrolom nad sopstvenim životom. O, kako će jednog dana ta brana popustiti i sva brižljivo obrađena polja kulture svog izraza poplaviti, i učiniti pomak ka suštini. I zbilja, desilo se, iznenadno, kao grom iz vedrog neba. I posle svake poplave zemlja postaje plodnija, obnovljenija za nova rađanja ideja, za nova iskustva, za nove korake saznanja....


Jim Denevan

 Knjiga knjigu otvara - to je izvan bilo kakve sumnje. I baš zato nikad ne znamo kuda ćemo se kroz tek otvorenu knjigu uputiti i gde će se, pred nama, nova kjniga otvoriti, niti znamo gde ćemo na kraju prispeti. Transkripcija je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, transkripcija iskustva u sledeće iskustvo,  iskustvo drugo iskustvo otvara i to je izvan svake sumnje. Otvaranje nasuprot zatvaranju, izvor je svetla duši koja je dobila jedinstvenu priliku da ugleda svetlost dana i doživi ovaj svet našim očima, ušima, prstima, usnama, svim čulima koja objedinjuju zajedništvo osećaja doživljenog. Pa, zašto bi mučili dušu svoju, kada nam je ona izvor povezanosti, jednog drugačijeg iskustva poimanja sveta u nama i oko nas?! 

 Samo moramo biti oprezni, kao što nas je profesor upozorio, jer Ikar je u naletu neverovatnog osećanja slobode leta, zaboravio svoju ljudsku slabost, u mladalačkom zanosu uzvinuo se suviše visoko, ne obazirući se na upozorenje svoga  oca, želeo je uzdići se do samog Boga. Ah, sunce mu sprži krila, pod naletom prevelike gordosti i nesvesne samobitnosti. I čitalačka samobitnost u kanalisanju toka svesti može zavarati i odvesti u slepu ulicu, a odatle i u mogući lavirint, iz koga  bez klupka svetle niti sadašnjeg trenutka, možemo ostati zaglavljeni u literarnom svetu, svestu snova, svetu metafizički nadrealne stvarnosti koja prevazilazi svaku realnost. 

Iskustvo je najbolji učitelj i pokazatelj na tom putu. I lepo naša narodna izvorna umotvorina kaže da se sa kraćeg puta čovek brže vrati. Sa merom u život ulaziti, sa merom osvajati prostranstva znanja, jer ako smo previše gladni, nećemo lako svariti reči, simbole, fantazme, fantazmogorije, mitologeme, zanose i strasti, možemo izgubiti u tom lavirintu  trag veze sa sadašnjošću i sa sobom. Samim tim i sa onim izvornim iz literature, umetnosti, filozofije, koju želimo upiti u sebe u formi znanja. Znanje je ipak pravo tek kada postane deo nas, kada ne lebdi na površini našeg razuma, već kada ga osvestimo i prihvatimo kao svoje čedo uma.




Umeće čitanja se može odrediti u odnosu na sopstveno poimanje strategije tumačenja, koje je na ličnoj ravni stvar kreativnog čitanja i poigravanja sa sopstvenim potencijalima i mogućnostima koje traže smisao. Čitanje nekog teksta, kao narativne organizacije smisla, ne može da izbegne neskrivenu upućenost psihoanalize i geštalta na različite, svesne i nesvesne tokove značenja, koje proizilaze iz tokova naše svesti. Po tome se sfera literature poklapa sa sferom psihoanalize, koja ima dvosmerni tok, od autora ka čitaocu i čitaoca ka samom delu, i prema tome ka samom autoru. Literatura u nama živi neki drugi život, i menja pojavni oblik u zavisnosti od naših potencijalnih mogućnosti da prodremo u suštinu, koju je autor želeo da nam prikaže. Otuda proističe da smisao našeg sopstvenog poimanja našeg unutrašnjeg stanja bića, utiče na čitalački proces, da bi mogli osetiti energiju reči, i to pretočili u svesno. 
 
Ali kada postanemo sopstveni autori svog unutrašnjeg sveta, kada se nađemo u situaciji da tumačimo sopstveni nesvesni unutrašnji sardžaj, izražen kroz san, teško je ponekad ne odupreti se iluzijama i sitnim skrivalicama kojima se branimo i krijemo od tamne strane nešeg bića. Kako pročitati sebe? Kako pronaći put, strategiju, umeće prodiranja u tajne sopstvenosti? Večita pitanja koje muče čoveka na putu sazrevanja, čak najčešće nesvesno, zaobilazeći literarne sokake ponuđenih mogućnosti, i prolaze koji nas mogu približiti svesnom tumačenju svojih ispoljavanja, simbolike pokreta, mimike lica, intonacije reči, boju osećanja, smisao predosećanja, i na kraju simolike u snovima izražene, bila ona individualno nesvesna ili kolektivno arhetipska. Ona je u nekom smislu ipak naša istina.  I okrugla i ćoškasta u isto vreme. I sve staje pod jedan kišobran našeg iskustva.




Da se vratimo krugu sa četiri ćoška. Imam utisak da ću mu se još vraćati, jer zaokruženost mojih poimanja još uvek ima oblik ćoškastog , kome nedostaje zaokrugljenost i harmoničnost celine, prisustvo smešanosti vatrometa boja, zvuka i pokreta, koje zadiru u život baš onako kako mi je dato, i kako određuje moje biće. I analitika i razbarušenost, smena godišnjih doba, i setve i žetve, i zimskog sna i buđenje erosa, i jutarnjih magli koje u repovima tera vetar ka svetlom danu. Prihvatam sebe, polako i oprezno, a volela bih reći - prihvatam sebe nežno....

A tek kada bih opet počela  čitati taj krug sa četiri ćoška, i još na to pokušala da razvijem strategiju tumačenja ispisanih stranica, morala bih  da se posavetujem sa svojom lucidnom dvojnicom, i kao u igri: čitate izokola, odozgo, odozdo, sa leva na desni, sa desna nalevo, kaičkom oka, otvorena srca, bez  razuma ali sa umom, sa geštaltom uz malu pomoć dostignuća i samog geštalta. Muke savladavanja spiralnih stepenica kojima trčimo čas dole, čas gore, pokušavajući da uhvatimo svoju senku.

Profesor bi vas, kao i mene sada,  ponovo posavetovao:

"Ubeđen sam da ste do najveće mere obeshrabreni, ovim mojim besosmislenim smišljanjem nesmislivih besmislica. Sasvim vas razumem i iskreno vam predlažem da, ako baš nikako ne možete izdržati, bez ustručavanja prekinite dalje čitanje ove knjige. Ali, ako knjigu i batalite, verujte mi, ipak ništa nisam izmislio.... sve mi je radi razonode bilo dopušteno, i to, da posle večere, ako baš želite, možemo zajedno odigrati neku društvenu igru.....B.B. "

A ja vam kažem: 
Sve nam je dopušteno i društvena igra pod maskama, i igra otvorena srca, samo biramo pustolovine koje nas oslikavaju.  Život je igra onoliko koliko smo spremni da se otvorimo u uđemo u igru života sa sopstvenim detetom u nama, otvorena srca, proširenog uma, sa snovima u javi, koje nismo ni svesni da možemo ostvariti. Slobode su nam date da donosimo  svesne odluke, hoćemo li da živimo od svoje nemoći ili uspevanja,  ili možemo živeti od sasušenog životnog minimuma duha unutar nas. Možemo li  zavrnuti slavine svojih radosti, svojih osećanja, mašte, inicijativa bez odgovora Duši koja nam redovno šalje pisma snova iz naše podsvesti, ne bili shvatili suštinu našeg ličnog sveta? Zbilja, da li možemo opstati od kukavičluka, odlaganja, bežanja, prepuštanja i besomučnog samolaganja da su nam pusti snovi imaginarne laže i paralaže, a  dati nam život, jedina opcija sudbine? Da li da osudimo lucidnost zakovitih reči kruga sa četiri ćoška, jer se  jedan profesor drznuo da povremeno obitava u svom unutrašnjem svetu  um-metn(u)-osti znakova i simbola? Da li na to imamo pravo? 

Da li je isplativo čuvati i obnavljati svoj zatvor, jer nam je neko nekad rekao da je sloboda strašna, nezamisliva!? Upustvo za upotrebu života koje nam je utrapio pijani vodič u slučajnom mimohodu svog besmisla, neka nam ne bude biblija kojom ćemo ga slaviti i veličati, već lekcija za usavršavanje tumačenja sopstvenih simboličnih predstava, društvenih igrica, koje smo rado igrali,  zavaravajući se da napolju ništa drugo ne postoji osim straha od nepoznatog. 

Autor teksta: Sfinga

Jim Denevan opstvaruje svoje snove u pesku


четвртак, јануар 27, 2011

NAUČNI PRISTUP SNOVIMA


Da li će nauka uspeti ...



Savremeni eklekticizam propoveda da se sa materijom sna treba uhvatiti u koštac iz različitih uglova. Posle nove naučne revolucije iz 50-ih godina 20. veka oličenoj u otkrićima REM faze sna, torazina i dvostrukog heliksa, rad uma počinje da se razumeva kao neurološka, hemijska i evoluciona mašina. Sa ovakvim preokretom pored psihoanalize na značaju sve više dobijaju neuronauke koje novim modelom razumevanja uma mogu da nam pomognu u tumačenju snova zahvaljujući svojim nastojanjima da ispišu fiziku sna.

Na osnovu eklektičnih strategija prožimanja psihoanalize i neuronauka Alan Hobson, psihijatrijski stručnjak za snove koji je čitavog života ratovao sa Frojdom i njegove koncepte, poput onog o snu kao ispunjenju želje, minirao u knjigama Snevanje kao delirijum i Kako je mozak izgubio svoj um, kaže da smo mi dobili ono što je Frojd oduvek želeo: psihoanalizu baziranu na neuronaukama.

U isti mah prema Hobsonu otkriće REM faze sna (u ovoj fazi sna se postiže nervna aktivnost nalik budnom stanju) i smena REM i NREM faza sna demonstrirale su nam na najbolji mogući način da je Frojdovo emfatičko naglašavanje želje, cenzure i rada sna sasvim pogrešno. Zbog toga prema Hobsonu tek sa njim, a ne sa Frojdom mistika sna biva zamenjena modernom naukom o snu. 


Ljudki mozak još neistražen, kao i kosmos...

U vremenu trijumfa stila nad snagom i poze nad stavom, Hobson nam pokazuje kako forme postaju važnije od sadržaja i kada su snovi u pitanju: perceptivni, kognitivni i emocionalni kvaliteti snevanja postaju bitniji od pojedinačnih priča i mogućih scenarija. A u REM snu kao u delirijumu caruju isključivo forme dok značenja nema.

U tom svetu posle Frojda Hobsonova hipoteza sinteze aktivacije je jedna od najprihvatljivijih teorija tumačenja snova. Po ovoj teoriji sadržaj snova odražava slučajnu aktivnost moždanih neuralnih veza, bilo usled spontanog izbijanja, bilo usled delovanja nadražaja iz okoline, te tendenciju mozga da unese red i smisao toj nestrukturisanoj aktivnosti. Hobson će vremenom prerađivati svoju teoriju što će ga dovesti do zaključka da je deo mozga zadužen za emocije odgovoran za zbivanja u snovima. 


Da li je važnija funkcija ili sadržaj sna ...?

U našem mozgu postoji bilion veza što je više veza nego što ima zvezda na nebu, a protok hemikalija svake sekunde zapali bilione tih neuralnih veza u mozgu dok spava. Tokom REM faze sna, kako govore Hobson i MekKarli, aktiviraju se nervni putevi u mozgu, koji uzrokuju da zone limbičkog sistema, amigdale i hipokampusa postanu aktivne. U REM fazi sna kao da smo, po Hobsonovim rečima, drogirani vlastitim mozgom. Limbički sistem čije poreklo seže sve do dinosaurusa, mastodonata i prvih vodozemaca, sa amigdalom i hipokampusom predstavlja sedište naših emocija i sećanja: Mi sanjamo desnom polovinom mozga poznatom kao emocionalni ili umetnički mozak, a potom sadržaj snova mora da pređe u levu polovinu u tzv. logički mozak da bi se snovi verbalizovali kako bi se rečima izrazili snovi. 


Hamonizacijom "levih i desnih" proširićemo svest

Sadržaj snova koji se na taj način "emituje" je u prvi mah besmislen – to je nerasaznatljiva kakofonija slika, sećanja i emotivnih stanja koje potom korteks, pametni deo našeg mozga – naša kapa koja misli sintetiše i interpretira u pokušaju da nađe smisao u ovim razbacanim signalima, što je zapravo ono što mi doživljavamo kao san. Dakle, po ovoj teoriji, san je, čini se na prvi pogled, samo epifenomen lišen nekakvog višeg značenja, jednostavno nastojanje mozga da uobliči nekakav smisao u moru slučajnih energetslih signala generisanih tokom spavanja.

Ovo, ipak, ne znači da su snovi lišeni bilo kakvog smisla, već naprotiv, autori ove teorije Hobson i MekKarli tvrde da je san kruna kreativnosti – spontana rekombinacija misaonih i osećajnih elemenata u nove konfiguracije, tj. nove ideje. Ovo nije jedina teorija koja se oslanja na neurobiologiju koja je od 1953. godine i otkrića REM faze sna preuzela štafetu u istraživanju snova. Prema jednoj drugoj hipotezi snovi imaju ulogu u konsolidaciji sećanja, a REM faza je važna za normalano funkcionisanje memorije kod čoveka (videti poglavlje Savremena nauka i snovi).

Prema Džou Grifinu i Ivanu Tajrelu razumevanje REM faze sna ne samo da objašnjava kako naši mozgovi konstruišu model stvarnosti u našim umovima, već objašnjavaju i fenomene hipnoze, kreativnosti, ali i zašto se razvijaju mentalne bolesti poput depresije i psihoze. Ako imamo pozitivna očekivanja imaćemo isto tako obojene snove a u suprotnom snovi će nam biti košmarni, a pride i depresija kuca na vrata. Ogroman stres može dovesti do psihotičnih simptoma.

Irski psiholog Grifin koji je čitavu jednu deceniju izučavao REM fazu sna pretpostavlja sledeću hipotezu: snevanje je način na koji čovek izlazi na kraj sa emotivnim nadražajima koje nije u mogućnosti da prevaziđe tokom budnog stanja. Ako se tokom dana burno posvađamo sa suprugom ili decom, malo je verovatno da ćemo to sanjati iste noći.

A i kada se dogodi taj san će biti reprezentovan kroz, na primer, uključivanje televizora na kome ćemo gledati ratni film u kome se ljudi masovno međusobno ubijaju. Ali ako nas je na poslu naljutio šef, a bili smo prinuđeni da prećutno reagujemo da bismo sačuvali posao, naš suspregnuti bes će se metaforično iskazati u snu, a šef će moguće, biti predstavljen kao čudovište koje ubijamo. Snevanje je dakle evoluiralo kao sposobnost koja je usko povezana sa našom moći da suprimiramo svoje emotivne reakcije – ostavljajući nam mogućnost da ih se oslobodimo kasnije kada smo sklonjeni "na sigurno" i kada nam ne mogu naneti stvarnu štetu.

Takođe, teorija daje i objašnjenje zašto sanjamo metaforičan sadržaj, a ne jednostavno identičan događaj koji u snu pokušavamo da prevaziđemo. Prvo, mozak nije u stanju da generiše"stvarnu" stvarnost bez fidbeka iz okoline, a kako su nam sva čula isključena dok spavamo, mozak se okreće u unutrašnjim doživljajima izvlačeći sećanja koja emotivno i metaforički "rezoniraju" sa nerazrešenim emotivnim sadržajem od proteklog dana. Zato snovi često deluju tako čudno. 


Odakle izviru sećanja i predosećanja u snu ?

Oni se oslanjaju na sve slike i sećanja iz čitavog našeg dotadašnjeg života. Drugi razlog za upotrebu metafore je u tome što ako bi realna nerazrešena situacija bila predstavljena u snu na identičan način, bez metaforičnog prevoda mozak bi bio prinuđen da stvara zbunjujuća i moguća lažna sećanja na događaje iz stvarnosti.

Ipak, do danas i pored osetnog napretka u naučnim istraživanjima, nije postignuta opšta saglasnost među naučnicima kada je u pitanju tumačenje snova, a sama istraživanja na temu snova su i dalje brojna.

Rodonačelnik neuropsihoanalitičke teorije snova, Mark Solms, kaže da mi nismo dokazali čitavo zdanje teorije sna ali izgleda da je Frojd bio na pravom putu. Naspram Hobsona koji veli da nam treba REM san, ali ne i san, Solms podržava Frojdovu hipotezu da su snovi motivisani željama. Protivnici Frojdove teorije uzvraćaju udarac tezom da Frojd nije objasnio poreklo anksioznih snova i na konto njegove tvrdnje da je san čuvar spavanja postavljaju pitanje: Kome još trebaju košmari? Ispostavilo sa da REM faza sna ne štiti spavanje, i da svi sisari prolaze kroz REM fazu sna, ali mačke sigurno ne sanjaju o Edipovom kompleksu.


Da li mačke sanjaju edipov kompleks ?

 Istina je da se u najnovijim istraživanjima snova sve jasnije uočava da pojedine škole (Frojd, Jung, Medard Bos, eksperimentalno istraživanje) i različiti modeli (psihoanalitički i neuronaučni) izučavanja snova, iako posve drugačiji, zajedno daju značajan doprinos razumevanju snova i njihovog značenja, ali, da ipak, kako ističe Vedfelt, uvek obrađuju samo neke aspekte tog fenomena i potom ih proglašavaju za isključive nosioce značenja

Za obuhvatnije razumevanje fenomena sna, u koji spada i domen tumačenja snova nužan je eklekticizam, iako, ni on često nije dovoljan. Kada je u pitanju tumačenje snova suočeni smo sa odsustvom značenja. No, kako je jednom prilikom rekao Frensis Krik: "Odsustvo dokaza nije dokaz odsustva".


Savremena nauka i snovi

Od vladavine prednaučnog pričina, svojevrsne abrakadabre u teorijama tumačenja snova i potonjeg vremena u kome su granice između magije i nauke bila gotovo nepostojeće (uz časne izuzetke poput Artemidora ili Lukrecija) preko Frojda i preispitivanja njegovog nasleđa (novi modeli tumačenja pretpostavljaju manifestni spram latentnog sadržaja, nije bitno šta se skriva već zašto se skriva sve do stava da "ono što vidimo u snu jeste san") sve do savremenih kognitivnih i neuronaučnih teorija u tumačenju snova, do danas je ostvaren ogroman napredak u istraživanjima spavanja i snevanja. Biološke blagodeti sna, ipak, ni dan-danas nisu do kraja rasvetljene.

Ne postoji univerzalna biološka definicija sna. Uobičajeno je gledište prema kome je san periodično stanje spavanja u kojem je znatnim delom isključen rad skeletnih mišića i većina reakcija na zbivanja u okolini, dok se autonomne nesvesne radnje tela nadalje normalno odvijaju. Ono što sigurno znamo jeste da je san vreme u toku kog se oporavlja centralni nervni sistem. Kako mozak nije jednosmerna ulica on stres koji tokom dana nakupi može tokom noći i da otrese. 


Mozak nije jednosmerna ulica, već lavirint...


Upravo u snu mozak se preuređuje i reprogramira lišavajući se zastarelih i nepotrebnih doživljaja. Vreme sna je, u tom smislu vreme u kome mi svake noći filtriramo nataloženi stres i rasterećujemo se od umora izazvanog dnevnim obavezama. Telo ne može da se izbori sa naporima 24 časa dnevno pa je stoga ljudskom organizmu san neophodan.

U toku sna menjaju se somatske i visceralne funkcije organizma. Smanjuju se funkcije kore velikog mozga, disanje se usporava kao i rad srca, dok krvni pritisak opada.

U određenim intervalima dubina spavanja varira; menja se tonus somatske muskulature i status visceralnih organa, a takođe je vrlo primetna promena u spontanoj bioelektričnoj aktivnosti korteksa telencefalona.


NREM i REM san

Za karakterizaciju fiziološkog stanja organizma za vreme spavanja, a naročito za razlikovanje REM i NREM (Non-REM) sna naročit značaj imaju zapisi spontane bioelektrične aktivnosti korteksa telencefalona (što se u savremenim uslovima može vršiti tokom cele noći dok subjekt spava u posebno opremljenoj "labaratoriji za spavanje") koji su uspeli da privatno iskustvo sna pretvore u javni događaj.

Na osnovu elektroencefalografskih zapisa, utvrđeno je da bioelektrična aktivnost u toku spavanja nije monotona niti istovetna tokom čitavog trajanja spavanja. Iako su istraživanja Lumisa i Hobarta iz 1937. godine pokazivala da čovek tokom noći prolazi kroz nekoliko stadijuma različite dubine sna sve do pedesetih godina 20. veka naučnici su mahom bili ubeđeni u suprotno verujući da je san stanje potpune pasivnosti u kom mozak obustavlja rad. 

Danas znamo da postoje dve glavne faze sna: REM i NREM san.

NREM (Non-REM) san sastoji se od četiri faze sna. Već u mirovanju, tj. u stanju kada se organizam lišava napetosti dok je čovek još budan, ali su mu oči sklopljene počinje novi tzv. Alfa ritam. On u prvo vreme teče u mirnim i jednoličnim periodima od 9-13 sekundi. Čoveka je u tom stanju lako probuditi, on se možda ni ne seća da je zadremao. Alfa talasi postaju uskoro slabiji: spoljni svet iščezava pa se otvaraju vrata za podsvest. Polako alfa talase smenjuju teta talasi kada se rad srca usporava.

U takvom stanju jedva da imamo neke tragove svesti jer je organizam ekstremno opušten. Kada čovek utone u ovu etapu sna već je teže probuditi ga. Oči miruju, disanje je usporeno i pravilno, frekvencija srca se usporava, telesna temperatura opada. U trećoj etapi koja traje po nekoliko minuta oči i dalje miruju, mišići su i dalje opušteni, ali moždani delta talasi kao da se "valjaju". Utonuli smo u dubok san u kome se organizam fizički odmara i obnavlja svoje resurse.

U etapi broj četiri mozak gotovo da obustavlja rad, isključeni su mu centri zaduženi za emocije i snalaženje i ponašanje u društvu. U ovom periodu spavanja mi i doslovno fizički spavamo jer nemamo nijednu svesnu aktivnost. Fiziolozi ovu fazu nalik na stanje kome nazivaju "mala smrt" zato što se u njoj čovek svodi na jedno besvesno stanje u kojem su mu fizički parametri kranje mali. Posle toga moždani talasi prerastaju u talase visoke frekvencije i počinju da se javljaju prve aktivnosti koje indukuju nervnu aktivnost nalik budnom stanju.

Paralelno sa tom neuralnom promenom, dešavaju se snažne fizičke promene na organizmu. Povećava se puls, raste krvni pritisak, dolazi do jedne vrste mišićne reakcije i pokretanja očiju. Na ovom stupnju oko sat vremena (50-90 minuta) nakon početka spavanja prelazi se u domen sanjanja i tada se javlja posebna faza sna obeležena desinhronizovanim, brzim ritmom akcionih potencijala mozga, nepravilnim disanjem i živim pokretima očnih jabučica koje prati neverovatan rad mozga, sličan onom kada smo budni. To je REM faza sna (eng. rapid eye movement).

REM san okupira 20-25 odsto ukupnog sna ili 90-120 minuta noćnog sna. Obično se javlja 4-5 cikličnih faza REM sna, gradiranih od tiših ka onim burnijim. REM fazu sna ustanovili su 1953. godine profesori Univeziteta u Čikagu, naučnici Natanijel Klajtman i njegov učenik Judžin Aserinski posmatrajući stanje organizma za vreme spavanja. Oni su uočili da u određenim intervalima, koji se ponavljaju, kod zaspalih subjekata dolazi do brzih pokreta očnih jabučica, tj. do onoga što će Majkl Živet nazvati paradoksom REM spavanja. 


Ciklične faze REM sna

Paradoks je što je po nekim svojim karakteristikama ovo plitak san, a po drugim to je najdublje spavanje. Naime tokom REM sna aktivnost moždanih neurona približno je jednaka aktivnosti tokom budnih sati te se otud ovaj fenomen često naziva paradosalni san. Ti brzi pokreti očiju koje se pokreću levo-desno iza zatvorenih kapaka intenzitetom 50-60 puta u minutu odražavaju preveliku aktivnost nervnog sistema koja se registruje putem EOG-a (elektrookulograf).

Do činjenice da je REM spavanje povezano sa sanjanjem došli su 1956. godine Klajtman i njegov student Dement. Osim potpune relaksiranosti mišića i desinhronizovanih moždanih talasa REM spavanje odlikuju i druge pojave: dok su u toku sporotalasnog spavanja, naročito četvrtog stadijuma visceralni organi pod dominantnim uticajem parasimpatričkog dela autonomnog nervnog sistema, u toku REM spavanja se periodično aktivira simpatički sistem. Tada se povećava frekvencija srčanog rada, kao i krvni pritisak, ubrzava se disanje i smanjuje crevna peristaltika. 

Tokom REM faze sna pojedini neurotransmiteri su potpuno suprimirani, što rezultuje nemogućnošću aktiviranja motornih centara u mozgu, usled čega dolazi do potpune mišićne atonije, tj. odsustva svih pokreta. Smatra se da ovakva specifična "imobilizacija" sprečava spavača da se na bilo koji način povredi tokom burnih snova. U REM stadijumu kod muškaraca dolazi do erekcije penisa, kod žena do uvećanja klitorisa, moždana temperatura se povećava, a prag za buđenje je smanjen. Tada se javljaju najživopoisniji snovi, za razliku od snova u NREM fazi koji su kraći, manje živopisni, manje dramatični, manje emotivni i manje aktivni. U ogledima je utvrđeno da su spavači u stanju da verodostojno opišu svoje snove, ukoliko ih probude za vreme takvog spavanja.

U suprotnom dovoljno je da prođe pet minuta od REM spavanja pa da sećanje na sanjanje postane maglovito, a ako prođe deset minuta više se ničega ne sećaju (80 odsto ljudi koji se probude iz REM sna znaju šta su sanjali, dok tek 10 odsto ljudi koji se probude iz NREM sna kažu to isto). Ljudi koji se bude jedino tokom NREM sna nesvesno se namerno bude u ovom periodu kada ne sanjaju zato što žele da potisnu činjenicu da snevaju i sve ono što ta činjenica sa sobom nosi. Za one koji sanjaju u REM fazi povećana je brzina toka krvi u vidnom području te smanjen protok krvi u donjem frontalnom području, koje je odgovorno za planiranje i organizaciju događaja u vremenu. Time se tumači pojava da se za vreme spavanja javljaju jasne vidne slike koje su, pritom, loše organizovane u vremenu.

REM faza se pokazala kao najvažniji period snevanja jer bez nje nema kvalitetnog odmora.
Snevači koji su opitima lišavani REM spavanja, tako što su ih budili kad god bi kročili u REM fazu sna, osećali su veću teskobu, bili su razdražljiviji i nasilniji, značajno im je opadala koncentracija, a kod pojedinaca su se javljale i halucinacije. Samim tim, ukoliko nam je uskraćeno REM snevanje, smanjena je naša sposobnost učenja i pamćenja kaže Klaudio Stampi, direktor bostonskog Istraživačkog centra za izučavanje spavanja.

REM san podrazumeva skladištenje sećanja i rešavanje dnevnih problema. REM faza nephodna je čoveku da bi sve što mu se događalo dok je bio budan, rasporedio po raznoraznim policama i fiokama po mozgu. Ukoliko se ljudima i životinjama uskrati REM faza sna teže će im biti da savladaju gradivo i veštine koje je trebalo da nauče. 


I dok spavamo i sanjamo mozak je budan

 Postoji i drugo mišljenje čiji su eksponenti Džim Horn, profesor na univerzitetu Logborou, Mark Solms i Majkl Živet. Horn smatra da se mozak jedino odmara tokom NREM sna. Horn navodi da duševni bolesnici koji su uzimali lekove i lišavali se REM sna i po nekoliko meseci nisu pokazivali nikakve znake lošijeg pamćenja. Na osnovu svog iskustva u radu sa ljudima sa moždanim oboljenjima isto tvrdi i Mark Solms.

Prema Solmsu psihološki mehanizmi produkuju snove, a oni su nezavisni od onoga što stvara REM faza spavanja. Zanimljivo je i da u svetu delfina gotovo da ne postoji REM san, a ipak ovi sisari su poznati kao izuzetno dobri učenici. Horn i Majkl Živet ističu da je REM san od presudnog značaj za stvaranje i razvijanje neuronskuih veza u najranijoj mladosrti, ali da posle tog perioda gubi na značaju.

Po Živetu, jednom od pionira u oblasti proučavanja spavanja i snevanja, REM san je nalik na period programiranja moždanog softvera, nervnog sistema i organizovanja instinktivnog ponašanja i javlja se već u fetusu.

Tačno je da REM san varira s godinama. Novorođenče provede više od 80 odsto sveukupnog sna u REM fazi. Ali ono što Živet i Horn previđaju je činjenica da i odrasli ljudi, tokom spavanja, dvadeset pet odsto vremena provode u REM fazi sna.

Potreba za spavanjem kod čoveka menja se tokom života. Novorođenče ima polifazno spavanje i provodi u snu oko dvadeset sati dnevno. Od prve do sedme godine života, dužina spavanja opada sa četrnaest na deset časova i ono postaje bifazno, dok spavanje odraslih traje šest do osam časova i ono je u principu monofazno, cirkadijalno. 



Deci je potreban dobar i dug san da bi porasli....

Za razliku od dece, kod koje se melatonin luči u većoj količini, kod odraslih osoba se ovaj hormon koji luči epifiza, a koji diktira životni tempo organizmu, izlučuje daleko manje, pa samim tim deca spavaju veći broj sati i brže zaspe od starijih osoba. Odrasli čovek spava šest do osam časova što iznosi dvadeset pet do trideset odsto jednog dana, dok deca šezdeset do osamdeset odsto spavanja provode u snu. Što su ljudi stariji, lošije spavaju.
Istraživanja Nacionalnog instituta za starenje u SAD pokazali su da postoji veza između trajanja sna i dužine života. Sklonost dugotrajnom (deset i po sati) ili kratkotrajnom (četiri i po časa) spavanju prilično skraćuje život.

Za ljudski odmor je najvažnije to koliko sanjamo a ne koliko smo bili opušteni u toku noći ili koliko smo vremena proveli u stanju dubokog sna. Zadatak fizičkog odmora (pasivnog spavanja) u prvom ciklusu spavanja koji traje sat i po je da iščisti naš organizam metabolički i da ga pripremi za sledeći dan. Ostatak odlazi na mentalno i psihološko "pročišćenje". Noću se obnavlja pamćenje. Prva tri sata sna određuju koliko ste se zapravo odmorili. 


Nekad smo brojali ovce, danas blogujemo !?

Najzdravije je ići na spavanje oko 23 časa, a buditi se ujutru najkasnije u 7.30. Neka granica posle koje je san narušen je oko 23.30. Redovno spavanje u trajanju od oko sedam sati najpovoljnije je za zdravlje. Izlučivanje melatonina, hormona skrivenog u pinealnoj žlezdi u sredini mozga, čija je uloga da učvršćuje i okrepljuje organizam nastaje jedan sat posle ponoći. Nakon ovog metaboličkog procesa počinje "mentalno pročišćavanje" ili snevanje koje predstavlja najvažniji deo noćnog odmora. Ljudi su prilagodljivi po pitanju odlaska na počinak, ali oni koji stalno menjaju ritam spavanja i koji su tokom noći budni imaju potpuno identične fizičke posledice. Nedostatak sna deluje na misleći deo mozga korteks koji utiče na pamćenje, čitanje i pisanje.

Posle nekog vremena prvo strada memorija i sposobnost kontrolisanja svog ponašanja, a krajnji rezultati mogu biti i trajna mentalna oštećenja. Dovoljno je da samo jedne noći spavamo sat i po manje nego što je potrebno i pažnja će nam tokom dana biti smanjena za jednu trećinu, a ako učestalo ne spavamo milioni moždanih ćelija biće nepovratno narušeni. Zato je lišavanje sna jedno od glavnih oružja u ratu. U drevnoj Kini osuđenike su po kazni lišavali sna. U ruskim gulazima, osobenim logorima, zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da spavaju i oni su prestajali da imaju kontrolu nad svojim snom jer su ih stražari na silu budili.

Gubitak sna je kumulativan: osim što pogađa naše pamćenje, kao i sposobnost rešavanja problema, on na kraju razara i samu suštinu ličnosti. Smanjuje se broj leukocita, što znači da je organizam podložan zarazama, pojačano je lučenje kortizola - hormona stresa, tako da je čovek razdražljiviji. Nedostatak sna dovodi do visokog krvnog pritiska jednog od uzročnika srčanih bolesti.

Naše raspoloženje nakon spavanja ne zavisi samo od dužine sna, već od faze sna iz koje smo se probudili. I pored Hornovih, Solmsovih i Živetovih diverzija u pogledu minimiziranja značaja REM faze sna, konsenzualno prihvaćen stav je da broj REM-ova odlučuje o tome kako ćemo se osećati nakon spavanja.

Za dobar odmor potrebno je 4-5 REM faza. Možemo spavati 12 sati ali to ne znači da smo imali dovoljan broj REM-ova i da ćemo se probuditi odmorni. Kafa, alkohol, cigarete samo pomeraju REM fazu što znači da ćemo fizički zaspati, ali da nećemo dovoljno sanjati. Lekovi poput barbiturata, takođe, fizički produžuju spavanje, ali je broj REM-ova isti kao i da niste uzeli lek.
Poseban problem se javlja sa poremećajima spavanja težim od nesanice (na pojavu nesanice utiču dosada, inertnost, otuđenost i stres), poput narkolepsije i apnee. Narkolepsija je iznenadni, nekontrolisani napad želje za spavanjem koji u svom najtežem obliku katapleksiji izaziva pad usled mišićnog opuštanja i gubitka kontrole položaja tela. Apnea je poseban poremećaj spavanja u toku kog osoba ne može da diše u snu i više puta se budi u toku noći zbog otežanog disanja i kratkotrajnog spazma dušnika.

Danas, svaka četvrta osoba ne spava dovoljno. Ljudi spavaju jedan sat manje nego pre jedne decenije, a dva sata manje nego pre jednog veka. A san je opšta potreba. Istraživanja su pokazala da bi nas nedostatak sna ubio pre nego nedostatak hrane.

Iako se funkcija snova sastoji u tome da iskusimo šta smo videli, šta smo čuli, šta smo iskusili, šta smo želeli da iskusimo, a šta smo bili primorani da iskusimo, spavanje i snevanje, ipak, ostaje obavijeno velom tajne. Postoji nada da će se sa usavršavanjem uređaja koji služe za snimanje mozga i ta tajna uskoro rešiti. Dženi Parker smatra da ako budemo razumeli snove, u budućnosti ćemo razumeti i sva druga polja ljudske svesti. 


Više od stotinu centara u mozgu su povezani sa spavanjem


S druge strane Džim Horn kaže da je do sada otriveno više od stotinu centara u mozgu koji su povezani sa spavanjem, međutim koliko god nauka i istraživački rad budu napredovali, teško da ćemo i u budućnosti dobiti konačan odgovor kada je u pitanju rasplitanje misterije sna. Jer, u mozgu ne postoji samo jedan centar zadužen za spavanje. Stoga za Horna snovi nisu ništa drugo nego bioskop za um čija je jedina funkcija da zabave mozak tokom dosadnih časova spavanja. Sve ostalo vezano za snove ostaje nepoznanica.
 Izvor teksta: Rastko Ivanović

Jedno je, ipak, sigurno: Dobrobit tela i duha na duže vreme zavisi od dobrog i okrepljujućeg sna.


3D fraktal - san ili nešto drugo ?

Ima li još toga što nauka nije u stanju da objasni.....?

A, da li je nauka uošte došla i blizu objašnjanja snova koji nadilaze okvire bilo koje vrste racionalnog poimanja, pa bila to i psihoanalitička misao koja u dobroj meri tu racionalnost remeti i uznemirava? Iako smo na putu razvoja  nučne misli došli do granice nenaučnosti očiglednih ispoljavanja pojava u nama, i prirodi i kosmosu, nauka i pseudonauka su te toliko približile da se jasne granice već ne prepoznavaju. 

Da li smemo zanemariti ljude koji su nadišli materijalistički pogled na svoj svet i uronili duboko u neke, nama naizgled nestvarne prostore svesti, gde san ide iza okvira individualno nesvesnog potencijala čoveka, koji je istraživao Frojd, i preko Jungovog srhetipskog kolektivno nesvesnog sveta, u neke drugačije nivoe čovečijeg bića, eteričke prirode, koju nauka prepoznaje, ali nedovoljno objašnjava. Astralno telo, aura, već ima podosta vremena, kako je snimljena i na taj način dokazana, ali se putanja astralnih letačkih sposobnosti čoveka u nesvesnom stanju još uvek naučno tumači kao mistično iskustvo, individualnih sposobnosti koje zadiru u oblast okultnog, mističnog doživljaja. 


Lucidni san

 Danas se sve više govori o pojavi lucidnih snova, u kojima je snevač svestan da sanja. Tokom lucidnog sna snevač može svesno učestvovati i čak  kontrolisati celokupni san, i postići ono što u budnom stanju ne bi nikad mogao.  Iako ova pojava ima veoma dugu tradiciju, sa korenima u šamanističkoj praksi i tibetanskoj  jogi, danas se sve više ljudi bavi ovim fenomenom, pokušavajući da prodre u suštinu ove pojave čak i kroz naučna ispitivanja.


" Prvi čovek koji je eksperimentom uverio naučnu javnost u postojanje ovog fenomena je psihofiziolog Stephen La Berge, osamdesetih godina, i od tad na ovamo praksa lucidnog snevanja postaje sve popularnija i široko dostupna. Što se fiziologije tiče evo kratkog objašnjenja šta se dešava u mozgu prilikom snevanja: Za vreme REM faze sna aktivan je limbički sistem, koji u san uvodi emocije, ovo se kombinuje sa pojačanim pristupom dugotrajnoj memoriji (vezujemo događaje i emocije) i istovremeno smanjenom aktivnošću radne memorije (koja je aktivna taman toliko da se ne zapitamo ko smo i gde smo). Moždane zone koje su zadužene za mentalne slike su takođe pojačano aktivne i one kreiraju simboličke strukture za sav ovaj sadržaj. Ukratko, san je potentna mešavina vizualno-emotivno-lingvističkih metafora koje se povezuju sa našim sećanjima i iskustvima. Kada san postane lucidan, tj. kada snevač shvati da sanja, beleži se pojačana aktivnost dorzolateralnog prefrontalnog korteksa na srpskom: zadnjeg bočnog dela prednjeg režnja, odnosno mesta na kome je verovatno smeštena radna memorija."
 Izvor teksta:


Kosmos i mikrokosmos - gde je veza ?

  Da bi se zaista približili bar nekom objašnjenu ovih fenomena, moraćemo se pozabaviti generalno čovekovom svešću, što je već dugo kroz istoriju predmet izučavanja filozofije, gnostike, metafizike, teozofije, antropozofije, i pokušaj spiritualističkih upliva u metafizički pogled na svet.

A o tome, neki drugi put, kad se otvore vrata ka  jasnijoj stazi po kojoj ću pokušati da se lakše krećem. Zasićenje otvara novu fiočicu u kojoj se nalaze i drugačiji izrazi, koji čekaju da se ispolje. Do tada, sve najbolje.....


среда, јануар 26, 2011

DUHOVNE INTERPRETACIJE SNOVA - Rudolf Steiner

Antropozofija

Tri stupnja sna

Rudolf Steiner
24 ožujka 1922
Prevod: Monte Christo


Tree spirit


Budan život je stanje svijesti s kojim je čovječanstvo najbolje upoznato, ali unutar ove sfere s problema egzistencije nije skinut veo. Kada bi ova budna svijest, kako nam služi za uobičajeni život i znanje , mogla riješiti probleme života bez daljih prepreka, ovakvi problemi ne bi više postojali. Njihovo rješenje bilo bi pitanje vremena. Ljudska bića nikada ne bi došla do točke propitivanja. Činjenica da netko pita o dubljim temeljima života i, možda ne dolazeći do točke konačno definiranih pitanja kao što problemi života još zadržavaju čežnju da znaju nešto što uobičajena svijest ne može doseći, dokazuje da iz najdubljih temelja ljudske duše, iako više-manje nesvjesnim putem, izranja nešto što zaista pripada ljudskom biću, ali što najprije treba tražiti ako će se uzdići u svijetlo svijesti.


To vodi one koji ne promatraju život dovoljno izbliza do špekulacija i do formiranja svakakvih filozofija koje eventualno dokazuju da nisu dovoljne. Ali svatko tko promatra fenomen života sa izvjesnom nepristranošću brzo će shvatiti da je, u uvjetima spavanja, nasuprot budnom stanju svijesti, nešto prikriveno, i da razumijevanje života može proizaći iz razumijevanja stanja spavanja. O ovim stvarima smo često govorili, ali se neophodno na njih stalno vraćati, jer se Antropozofija može shvatiti jedino kada se činjenicama pokuša pristupiti s najrazličitijih stajališta.

Kod stanja spavanja prvo se javlja život snova. Život snova se sastoji od slika, i kada se obrati pažnja na taj život snova, lako je primijetiti da su te slike povezane s običnim životom i sviješću. Čak iako se često može reći da su stvari sanjane na način na koji ih sanjač nikada nije doživio, ja bi odgovorio: dijelovi od kojih se san sastoji, detalji slika, uvijek su isti oni od kojih se sastoji obična svijest.

Različito je s obzirom na dramatski element sna, na način na koji san, kako se intenzitet povećava, evocira osjećaje strepnje, radosti, prinude. Značenje tijeka koje uzimaju ove slike sna leže dublje unutar ljudske prirode, i to možemo razumjeti kada razmotrimo slijedeći primjer. Čovjek može sanjati, na primjer, da hoda duž puta i dođe do planine. Uđe u špilju u planini. Na početku je sumrak, onda postaje tamnije. Nepoznati impuls ga tjera da ide dalje; ima osjećaj zabrinutosti i to se pojačava dok ne dođe do stanja terora, recimo, do pada u neki unutarnji bezdan ili slično. Tada bi se mogao probuditi u tom osjećaju terora, jer je trajao sve do vremena buđenja.

Opet, možemo sanjati da negdje stojimo i čovjek nam se iz daleka približava. Dolazi sve bliže i bliže, i kada je sasvim blizu čini se da se sprema na napad. To je doživljaj sve veće i veće strepnje. Drugi čovjek dolazi još bliže i bezazleni instrument koji nam je pokazao izdaleka mijenja se u smrtonosno oružje. San transformira stvari na ovaj način. Strepnja postaje teror, i još jednom se budimo puni ovog terora koji se nastavlja u budnom životu.

Ovdje imamo dvije potpuno različite slike. U prvom snu imamo seriju slika koje nas vode u planinsku špilju, a u drugom seriju slika povezanih s približavanjem neprijatelja. Duševni doživljaj je bio isti premda je niz slika bio sasvim različit. Ono što je duša proživjela nešto je sasvim različito od onog što je svjesno doživljeno pri buđenju. Same slike nisu esencijalna stvar. Stvar je u unutarnjoj drami kroz koju prolazi duša; kako je prvo bio impuls — ili nešto što je pristupilo duši umjesto impulsa — kako je to prešlo u osjećaje strepnje i terora, i kako na kraju sanjač dolazi do točke buđenja iz sna i povratka u običnu svijest. Sile koje jačaju su tamo iza sna i te sile se odijevaju u slike. Sile se ne može percipirati ali su one esencijalni faktor.

Mogao bi mnogo puta umnožiti ova dva niza slika, jer isti duševni sadržaj može biti odjeven u 10, 20 ili stotinu različitih slika. Dakle možemo reći da se u duši odvija nešto što ljudsko biće ne opaža i o čemu osoba ništa ne zna. Poznate su samo slike. Te slike su proživljene u svijesti sna, ali esencijalna stvar je proces pojačavanja: prvo strepnja, zatim veća strepnja, i konačno stvarni teror. Slike sna su više ili manje uzete iz običnog života — planine, špilje, pristupajući neprijatelj, njegovo oružje — sve to je posuđeno iz života. Slike izvlače njihov sadržaj iz života, ali to je samo odjeća.

Ali sada kada, preko onog što sam često opisivao kao imaginativnu svijest, imamo moć ostati iza ove odjeće, ne gradimo slike te vrste, već sa imaginativnom sviješću ostajemo unutar sila duše iz kojih izlazi strepnja, strah i teror, tada se događa nešto sasvim različito.


Kada osoba spava, astralno tijelo i ego su izvan fizičkog i eteričkog tijela. U normalnim okolnostima kada se ljudska bića bude, vraćaju se u eteričko i fizičko tijelo vrlo brzo; ali kada, u nekako nenormalnim okolnostima, netko ne penetrira odmah u fizičko tijelo, već prije nego uđe penetrira jače u eteričko tijelo, tada su ove slike formirane iz života. Jer u uobičajenoj svijesti nema pojmovne aktivnosti u aktualnom snu. Slike sna javljaju se samo u trenutku kada netko penetrira u tijelo i prolazi kroz eteričko tijelo, ili u trenutku padanja u san kada, napuštajući fizičko tijelo, spavač oklijeva u eteričkom tijelu. Ove slike sna uzete iz običnog života formirane su jedino u prijelaznim uvjetima. Imaginativna svijest, međutim, omogućava ljudskim bićima da žive u onim duševnim silama koje stoje iza sna dok je osoba potpuno van tijela. Pojedinac tada živi u drugačijem svijetu realnosti, svijetu kojim prolazi između padanja u san i buđenja. Između padanja u san i buđenja ljudska bića žive u tom svijetu bez svijesti. Možete to sebi predočiti kao da je čovjek potopljen ispod vode, i tamo, izgubivši svu svijest, može je ponovno steći kada ga voda iznese na površinu i ponovno oslobodi. Ista stvar koja se odvija u fizičkom smislu odvija se u duši kada ljudi padnu u san. Oni zarone dolje u duhovni svijet i tamo izgube svijest. Izlaze iz tijela sa svojom dušom i gube svijest. Pri buđenju ponovno ustaju i stječu svijest, i taj ponovni uspon je ulazak u tijelo. Kada, kao što je rečeno, netko ne uđe u tijelo odmah, već postane svjestan prolaza kroz eteričko tijelo, tada se javljaju slike sna. Ali kada dođemo do stupnja gdje pojavljivanje ovakvih slika sna nije više dozvoljeno, postojimo potpuno izvan fizičkog tijela u duhovnom svijetu, i percipiramo slike, to više nisu proizvoljne slike već takve kakve kakve ćete naći u opisu evolucije svijeta u mojoj Tajnoj znanosti. Svi opisi kao oni dani u Tajnoj znanosti izviru na upravo okarakterizirani način.

Ako se pita što se može naći u Tajnoj znanosti, odgovor mora biti: ‘Tamo su misli’. Te misli se mogu proučavati. Stalno sam naglašavao da zdrav ljudski intelekt može razmišljati na ove misli. Misli su tamo, ali to nisu obične misli: to su misli koje su kreativno aktivne u kozmosu. Ljudska bića mogu živjeti u ovim mislima kada stoje na drugoj strani praga koji vodi u duhovni svijet. Oni mogu živjeti u ovim mislima koje su aktivne u kozmosu. To je prva stvar koju će naći kada uđu u nadčulni svijet.

Predstavite sebi da netko spava. Za vrijeme sna, u duši se odvijaju procesi velikog intenziteta i dalekosežnog efekta. O tom se ništa ne zna jer je u snu osoba bez svijesti. Ujutro osoba ponovno ulazi u fizičko tijelo, zaranjajući trenutno u njega. Oči se koriste za percepciju svijetla i boje, uši za slušanje zvukova, i tako dalje. Osoba postaje svjesna. Ali postoji prijelazno stanje gdje, prije direktnog ulaska u fizičko tijelo, osoba ulazi u eteričko tijelo. Zatim se pojavljuju snovi. Ali ako bi ta osoba postala svjesna prije prodiranja u eteričko tijelo, on ili ona bi tada bila svjesna u vanjskom eteru koji ispunja cijeli kozmos; tamo bi bila svjesna onog što je opisano u Tajnoj znanosti.


Ako bi, na primjer, postali svjesni usred noći bez povratka u fizičko tijelo, tako da ovo fizičko tijelo ustane pred vama i vi ste na njega pogledali — jer bi tada bilo vidljivo — postali bi svjesni ove kozmologije, onog što sam opisao u Tajnoj znanosti. Ono što je tamo opisano moglo bi biti nazvano formativne sile kozmosa, ili kozmičke misli. Baš kao što ljudi imaju svoje misli u budnom životu, sada mogu reći: ‘Zemlja je nastala na takav i takav način; prošla je stanje Mjeseca, stanje Sunca i stanje Saturna’ — kao što sam opisao u Tajnoj znanosti.

Ova vrsta percepcije u duhovnom svijetu samo je jedna od tri postojeće vrste. Kada ljudska bića razmatraju njihovo budno stanje svijesti, znaju da u toj svijesti mogu razlučiti između mišljenja, osjećaja i volje. Ali baš kao što ova budna svijest ima ta tri stanja, tako i noćna svijest, koja je obično nesvjesno stanje utoliko ukoliko se tiče ljudskih bića, ima svoja tri stanja. U periodu između padanja u san i buđenja ljudi nisu uvijek u istom stanju ništa više nego su to tijekom perioda budne svijesti. Osoba je budna kada misli ili osjeća ili je voljna; svijet može također funkcionirati u tri stanja za vrijeme spavanja. Imaginativna svijest može promatrati kozmičke formativne sile jedino ako smo prije stekli svijest i znanje o njima. U spavanju svi živimo unutar ovih formativnih sila kozmosa, unutar kozmičkih misli; baš kao što je čovjek zaronjen kada skoči u vodu, tako je svatko uronjen, u spavanju, u formativne sile kozmosa.

Osim ovog života unutar formativnih sila kozmosa postoje još dva stanja života u spavanju, baš kao što u budnom životu ljudsko biće samo ne misli, već osjeća i ima volju. Mišljenje, posjedovanje misli, odgovara kod spavanja životu formativnih kozmičkih sila. To znači da, kada postanemo svjesni u najlakšem spavanju, živimo u formativnim silama kozmosa. To je kao da se kupamo u kozmosu s jednog kraja na drugi, plivajući kroz misli — misli koje su, međutim, sile. U najlakšem spavanju plivamo kroz misaone sile kozmosa. Ali postoji također i dublje spavanje — spavanje kod kojeg ništa ne možemo donijeti u budan život dana ukoliko nismo prakticirali posebne vježbe za dušu. Osoba može donijeti nešto natrag u budan život kroz san jedino iz najlakšeg spavanja, ali, kao što sam već rekao, te slike sna nisu mjerodavne, jer isti san može biti odjeven u najrazličitije slike. U vrlo lakom spavanju možemo uvijek sanjati, odnosno, uvijek možemo donijeti nešto preko u svijest; možemo osjetiti da smo imali bar neki doživljaj u snu. To je, međutim, slučaj jedino kod najlakše vrste spavanja. O dubljem spavanju ništa se ne može znati dok ne uđemo u njega s inspirativnom sviješću, i tada postajemo svjesni većine onog što je opisano u Tajnoj znanosti. U tom sam radu, naravno, opisao nešto što odzvanja od inspirativne svijesti, ali raščistimo to — a to je stvar koja se može objasniti samo kroz antropozofiju — na koji način ljudsko biće doživljava ovu tranziciju od lakog spavanja do onakvog spavanja iz kojeg se nikakav san ne može donijeti natrag u običan svjetski život.

Kada je spavanje tako lagano da se snovi mogu vratiti u obični život, tada onaj tko može gledati u ove svjetove percipira talasanje, tkanje kroz slike, kozmičke imaginacije koje otkrivaju kozmičke misterije pokazuju da ljudska bića zaista pripadaju kozmičkom svijetu baš kao što pripadaju i svijetu u kojem žive svjesno od buđenja do padanja u san. Jer ono što samo opisao u Tajnoj znanosti nije kao da je nešto samo nacrtano na površini, već je sve u stalnom pokretu, u stalnoj aktivnosti. U određenom trenutku, međutim, slike se počinju javljati u ovom svijetu kroz koji su ljudska bića prešlo u lagani san, iako oni o tome ništa ne znaju. Slike postaju razgovijetne; njihovo svijetlo je povećano; otkrivaju određene realitete koje leže iza njih. Slike ponovno iščeznu, i u svijesti ne ostaje ništa osim nekog osjećaja da su dolje umrle. Tada se ponovno pojave, i u toj izmjeni aktivnosti i povlačenja, javlja se nešto što bi se moglo nazvati harmonija sfera, kozmička glazba. Tako se kozmička glazba otkriva ne samo kao melodija i harmonija već kao djela i aktivnosti onih bića koja borave u duhovnom svijetu, kao djela Anđela, Arhanđela, Arhaja, i tako dalje.

Duhovna bića koja vode i upravljaju svijetom iz duha viđena su kako se, kreću takoreći kroz uzburkano more slika. To je svijet koji je percipiran kroz inspiraciju, drugi svijet. Nazvat ću to otkrivenjem duhovnih kozmičkih bića. I ovo otkrivenje duhovnih kozmičkih bića je drugi element spavanja, kao što je osjećanje drugi element budne svijesti. Dakle tijekom spavanja ljudsko biće ne samo da ulaze u oblast kozmičkih misli, već se unutar tih plivajućih kozmičkih misli otkrivaju djela bića koja pripadaju duhovnom svijetu.

Kao dodatak ovim dvama stanjima spavanja postoji još i treće o kojem ljudska bića u pravilu nemaju nikakvu svjesnost. Ona obično znaju da mogu spavati lagano, i također znaju da se snovi javljaju iz ovog laganog spavanja. Znaju da postoji spavanje bez snova. Ali najviše što mogu znati o ovom trećem stanju spavanja je da pri buđenju mogu biti svjesni činjenice da su, tijekom spavanja, bili suočeni s nekim teškoćama, s nečim što moraju pobijediti u prvim satima nakon buđenja. Siguran sam da su mnogi od vas upoznati s ovim osjećajem ujutro, gdje znate da niste spavali na uobičajen način, već da je tamo bilo nešto što je ostavilo izvjestan osjećaj poteškoće, što će trebati neko vrijeme za prevladati kada ponovno dobijemo svijest ujutro. To je indikacija trećeg stanja spavanja, čiji sadržaj možemo shvatiti samo kroz intuiciju. To je stanje koje je od velike važnosti za ljudsko biće.

Kada su u najlakšem spavanju ljudska bića su još u stvari velikim dijelom zaokupljena s onim što pripada doživljajima budne svijesti. U izvjesnom smislu oni još participiraju u njihovom procesu disanja; oni također participiraju, premda ne iznutra već izvana, u cirkulaciji krvi i drugim procesima tijela. U drugom stanju spavanja oni u stvari ne participiraju u procesima tjelesnog života; oni su zaokupljeni svijetom koji je zajednički i tijelu i duši. Neki element povezan s tijelom odigrava se u duši, kao što nešto iz svjetla prelazi u biljku kada se razvija pri dnevnom svijetlu. Ali kada su u trećem stanju spavanja, postoji nešto unutar njih što je — ako se smijem tako izraziti —postalo mineral, jer se u ovom stanju soli tijela posebno jako deponiraju. Tijekom ovog trećeg stanja spavanja odvija se vrlo snažno skladištenje soli u fizičkom tijelu — sa svojim dušama ljudska bića žive u unutarnjem biću mineralnog svijeta.

Sada zamislimo da se može napraviti slijedeći element. Legnete na krevet i padnete u lagani san iz kojeg se snovi mogu pojaviti u običnoj svijesti. Prijeđete u dublji san iz kojeg se snovi ne javljaju, ali u kojem je duša još povezana s fizičkim tijelom. Zatim pređete u san u kojem se odvija jaka akumulacija soli u fizičkom tijelu. Duša ne mora imati vezu s onim što se tako odvija u tijelu. Međutim, ako ste pored kreveta smjestili planinski kristal, bilo bi vam moguće s vašom dušom ući upravo u unutarnje biće kristala; percipirali bi ga iznutra prema vani. To nije moguće ni u prvom ni u drugom stanju spavanja. U prvom stanju spavanja, sadržaj koji može ući u san, vi biste, ako ste sanjali o kristalu, još percipirali kao neku vrstu kristala — to bi svakako bio sanjalački doživljaj, ali tamo bi bilo nešto od prirode kristala. U drugom stanju spavanja kristal bi se doživio u manje definiranom smislu; i ako bi tada mogli još sanjati — to nije moguće na uobičajen način ali pretpostavit ćemo da je tako — tada bi imali doživljaj da kristal postaje neodređen i oblikuje se u neku vrstu sfere ili elipsoida, i zatim ponovno uzmiče. Ali ako bi mogli sanjati u najdubljem snu — odnosno, ako bi u njega mogli donijeti svijest intuicije — tada bi iz ovog najdubljeg spavanja, trećeg stupnja spavanja, tako doživjeli kristal da bi izgledalo kao da ste iznutra slijedili te oblike do vrha, i ponovno natrag. Doživjeli bi unutarnje biće kristala; živjeli bi unutar njega. A tako bi bilo i u slučaju drugih minerala. Ne samo da bi doživjeli oblik, već također i unutarnje snage. Ukratko, treće stanje sna je ono koje potpuno podiže ljudska bića van iz njihovih tijela i smješta ih unutar duhovnog svijeta. U trećem stupnju sna živimo sa samim esencijalnim bićima duhovnog svijeta. Odnosno, stojimo unutar esencije, unutar bića, Anđela, Arhanđela i svih onih bića koje inače percipiramo izvana, u njihovim manifestacijama. Između buđenja i spavanja vidimo s našom čulnom sviješću, takoreći, vanjske manifestacije Bogova u prirodi. Za vrijeme spavanja ulazimo ili u svijet slika, u prvom stanju, ili u svijet manifestacija, otkrivenja duhovnih bića, u drugom stanju. A kada dosegnemo treće stanje živimo unutar samih božanskih duhovnih bića.

Dakle, baš kao što u našoj budnoj svijesti živimo život mišljenja, osjećaja i volje, tako za vrijeme spavanja mi ili plovimo s kozmičkim mislima, ili se iz ovih kozmičkih misli otkrivaju djela božanstvenih duhovnih bića, ili nas ova duhovna bića podižu u njih same da sa našim dušama odmorimo u njima. Baš kao što su misli i ideje za budnu svijest od svega najjasnije i najodređenije stvari, dok su osjećaji tamniji i zaista vrsta sanjanja, a volja stanje najveće neosjetljivosti — takoreći vrsta sna — tako imamo i ova tri stupnja sanjajuće svijesti. Mi imamo spavanje u kojem obična svijest doživljava san a viša vidovita svijest kozmičke misli; imamo drugo stanje spavanja koje za običnu svijest ostaje skriveno, ali se svijesti inspiracije javlja tako da se svugdje otkrivaju djela božanskih, duhovnih bića; imamo treće stanje spavanja, koje je za intuicijsku svijest život unutar božanstva, samih duhovnih bića. To se može izraziti govoreći da zaranjamo, na primjer, u unutarnje biće minerala. Ovo treće stanje ima, ipak, još jedan element velikog značenja za ljudska bića.

U drugom stanju spavanja, kao što sam rekao, nalazimo u uzburkanim slikama, kako se pojavljuju i nestaju, kozmička bića Anđela, Arhanđela, i tako dalje. Ali isto tako nalazimo i sebe. Nalazimo sebe kao biće duše; ne, međutim, kakvi smo sada, već kakvi smo bili prije rođenja, prije začeća. Upoznajemo se s time kako smo živjeli između smrti i novog rođenja. To pripada ovom drugom svijetu. I svaki puta kada prođemo kroz spavanje bez sna, živimo u ovom istom svijetu u kojem smo živjeli prije nego smo se spustili u naše fizičko tijelo. Ali kada prijeđemo u treće stanje spavanja tamo se možemo probuditi, kada je probuđena svijest intuicije, tada doživljavamo našu sudbinu — našu karmu. Tada znamo zašto su naše sposobnosti u ovom životu takve kao rezultat prethodnog.

 Znamo zašto smo u ovom životu vođeni do veze s ovom ili onom osobom; upoznajemo našu sudbinu, našu karmu. Možemo upoznati tu sudbinu — a sada govorim s drugog stajališta — samo kada smo sposobni prodrijeti u unutarnje biće minerala. Ako smo mogli vidjeti kristal ne samo izvana već i iznutra — naravno ne smijemo ga razbiti, jer bi ga tada mogli vidjeti samo izvana, već se moramo osjećati potpuno unutar njega, na način kako sam opisao — kada prema tome vidimo kristal iznutra, možemo razumjeti zašto nas je u životu zadesio ovaj ili onaj udarac sudbine. Uzmite bio koju vrstu kristala — uzmite obično zrno soli. Gledamo ga izvana. Tako je percipirano u običnoj svijesti. Život tada ostaje neprobojan. Ali ako možemo prodrijeti unutar njega — veličina u prostoru nema nikakve veze — kada ga gledamo iznutra, gledajući okolo u svim smjerovima, mi smo u svijetu u kojem možemo razumjeti našu sudbinu. Živimo u tom svijetu svaku noć kada prijeđemo u treće stanje sna.

Prije Misterija na Golgoti, u periodu evolucije prije pojave Krista na Zemlji, ljudska bića — mi sami u ranijim inkarnacijama — vrlo su četo ulazila u ovo treće stanje sna. Ali prije nego bi potonuli u to pojavljivao se njihov Anđel i ponovno ih podizao vani. Ovo je značajna stvar: možemo se uvijek uzdići iz prvog stanja, i iz drugog stanja sna, ali ne i iz trećeg. Prije pojave Krista na Zemlji mi bi morali umrijeti u ovom trećem stanju sna da nas Anđeli, ili neka druga bića, ne bi podigli van iz toga. Od pojave Krista, Krist-snaga je ujedinjena sa Zemljom. Svaki puta kada se moramo probuditi iz ovog trećeg stanja sna, Krist-snaga koja se ujedinila sa Zemljom kroz Misterij na Golgoti mora nam doći u pomoć. Ljudska bića mogu ući u unutarnje biće kristala ali ne mogu ponovno izaći bez Krist-snage. Kada zurimo iza velova egzistencije, vidimo značaj Kristova impulsa za zemaljski život. Još jednom, dakle, naglašavam da bi ljudska bića mogli ući u kristal, ali ne bi mogla opet izaći.

Nakon pojave Krista na Zemlji, nakon Misterija na Golgoti, ove stvari su se u određenim regijama jako osjećale, na primjer u Srednjoj Europi, gdje je još bila živopisna, drevna, poganska svijest ali gdje je, ipak, otkrivenje Krista bilo poznato. Bilo je shvaćeno da su mnogi ljudi umrli jer su pali u ovaj duboki san, i da nisu trebali umrijeti da im je Krist došao pomoći. To se osjećalo, na primjer, s obzirom na Karla Velikog i Fredericka Barbarossu. Usprkos činjenici da se što se tiče vanjskog fizičkog svijeta Frederick Barbarossa utopio, osjećaj je bio tamo, a sasvim sigurno je bio tamo s obzirom na Karla Velikog.

Što se dogodilo ovakvoj duši s obzirom na svijest Srednjeg vijeka? Prešla je u unutrašnjost kristala, otuda u planine, i tamo je morala čekati dok ne dođe Krist i podigne je iz njenog dubokog sna. Sve ovakve legende su bile povezane s ovakvom sviješću. Duboka veza Krist impulsa s Zemljom od Misterija na Golgoti dovela je do toga da svijet Anđela, Arhanđela i drugih duhovnih bića još može uzdići ljudska bića iz ovog dubokog sna; inače, kada utonu u ovo treće stanje sna, ne bi se iz njega mogli vratiti. To je povezano sa samom Krist-snagom, ne sa vjerovanjem u Krist-snagu. Nije bitno da li čovjek vjeruje u ovu ili onu religijsku vjeroispovijest, ono što je Krist izvršio na Zemlji je objektivna činjenica, i ono što ovdje opisujem kao objektivnu činjenicu potpuno je nezavisno od vjerovanja. O značenju vjerovanja govoriti ću drugom prigodom, ali ono što sada izjavljujem je objektivna činjenica koja nema ništa s vjerovanjem.

Kako je došlo do ovih stvari? U sam duhovni svijet tamo je ušla različita sudbina, sudbina koju ću opisati na slijedeći način. Ljudska bića se ovdje u fizičkom svijetu rađaju i umiru; osobina božanskih, duhovnih bića koja pripadaju višim hijerarhijama je da ona nisu rođena, niti umiru, već prolaze transformaciju. Krist, koji je do vremena Misterija na Golgoti živio s drugim božanskim, duhovnim bićima, odlučio upoznati smrt, spustiti se na Zemlju, postati čovjek, i unutar prirode čovjeka proći kroz smrt, poslije toga se vratiti u svijest kroz Uskrsnuće. U božanskom duhovnom svijetu to je bio događaj od najdubljeg značaja da će Bog iskusiti smrt. Možemo dakle reći da se, u povijesti evolucije Zemlje, dogodio moćan događaj da je Bog postao čovjek, i da se kroz to Njegova moć manifestira kao što sam opisao. Bog koji je postao čovjek ma takvu moć u zemaljskom životu da može uzdići naše duše iz unutrašnjosti kristala kada uđu u njega.

Kada govorimo o Kristu mi govorimo o kozmičkom biću, Bogu koji je postao čovjek. Što bi, dakle, činilo antitip? Antitip bi bio čovjek koji je postao bog. To ne bi bio, međutim, apsolutno dobar bog ali, baš kao što se Krist spustio u svijet čovjeka i na sebe uzeo smrt, odnosno, preuzeo ljudski oblik da bi mogao sudjelovati u ljudskoj sudbini, tako smo i mi vođeni na suprotni pol — do čovjeka koji, oslobodivši se smrti, oslobodivši se ljudskih tjelesnih uvjeta, unutar zemaljskih uvjeta postaje bog. Takav čovjek bi onda prestao biti smrtan. On bi tumarao oko Zemlje — ne, naravno, pod istim uvjetima kao obično smrtno ljudsko biće koje mora proći od rođenja do smrti, i od smrti do novog rođenja. Čovjek koji je dakle postao bog postojao bi na Zemlji kao čovjek koji je nezakonito postao bogu-sličan. Kako je Krist Bog koji je zakonito postao čovjek, moramo tražiti njegov antitip u čovjeku koji je postao bog, koji je, ne više smrtan, nezakonito preuzeo prirodu boga. Baš kao što u kršćanskoj tradiciji imamo Krista Isusa Boga koji je postao čovjek na ispravan način, tako smo također usmjereni na Ahasuerus (Xerxes), čovjeka koji je postao bog na neispravan način, koji je ostavio po strani smrtnost u ljudskoj prirodi. Imamo polarnu suprotnost Krista Isusa u Ahasuerusu. To je dublja osnova, dublje značenje legende o Ahasuerusu. Ova legenda priča nešto što je stvarnost, govori o čovjeku koji tumara oko Zemlje. Lik Ahasuerusa je zapravo tamo, tumara oko Zemlje od naroda do naroda. Ovaj Ahasuerusov lik postoji — čovjek koji je nezakonito postao bog.

Ako želimo saznati povijesne istine moramo skrenuti našu pažnju na ovakve stvari; trebamo promatrati kako bića i sile iz nadčulnog svijeta rade dolje u fizičkom svijetu; kako je Krist došao iz duhovnog svijeta u fizički svijet; i dalje kako opet čulni svijet radi natrag u nadčulnom. U Ahasuerusu moramo prepoznati stvarnu kozmičku silu, stvarno kozmičko biće. Svijest o ovim tumaranjima Ahasuerusa je uvijek postojala, premda ga se naravno može percipirati samo vidovitom vizijom a ne fizičkim očima. Legende o Ahasuerusu imaju istinit objektivan temelj. Ne možemo razumjeti ljudski život ako ga samo promatramo izvana, kako ga opisuju povijesne knjige.


Od Misterija na Golgoti, Krist je boravio u našem unutarnjem biću. Baš kao što ga kada gledamo unutra živim pogledom možemo tamo percipirati, tako i kada gledamo na ljudski život i oko vizije je otvoreno tamo se javlja ovaj lik Ahasuerusa — i to je slučaj kod većine onih kod kojih se pojavljuje vidovitost, kao što se može i iznenada dogoditi osobi koja je kročila preko praga svijesti. Ljudi ga možda ne mogu uvijek prepoznati; može ga se zamijeniti za nešto drugo. Ipak je moguće da nam se Ahasuerus pojavi, kao što je također moguće kada gledamo u naše unutarnje biće da zasja Kristov lik.

Ove stvari spadaju u misterije svijeta koje sada, u ovom dobu u kojem je sudbina mnogih misterija da budu otkrivene, treba napraviti poznatima.


Tree spirit

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...