понедељак, новембар 07, 2011

KO SAM? ŠTA SAM? - Sergej Jesenjin

KO SAM?  ŠTA SAM?

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici ,dete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene reči.

"Draga moja","mila","znaj, doveka"
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovekovu biću
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u seti,
Nikad necu da te ljubomorom gušim,
Nikad necu tebe grditi ni kleti.

Ko sam? Sta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, ko da sanjam,
Kao mnoge druge na toj zemlji.





SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA

Sve to živi neki ožiljak ima,
Belegu detinjstva, nezarasto čir.
Da nisam pesnik među pesnicima,
Bio bih zacelo lopov il' žbir.

Suvonjav, mali, s grudma nerazvijenim,
Međ decom bio sam uvek junak,
Često, često s nosem razbijenim
Vraćo sam se kući pred sami mrak.

Uplašenoj majci, krvav kao znamen,
Cedio sam kroz krv reči detinjaste:
Ništa, more! spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste.

Pa i sada, kada se bez traga
Onih dana krv vrela smirila,
Nespokojna neka drska snaga
Na poeme moje se izlila,

Na već zlatne literarne hrpe,
I u svakom retku što se vije
Ogledaju se nekadanje crte
Kavgadžije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost mušku,
Al' nov korak moj se drukče sluša...
Dok mi nekad razbijahu njušku,
Sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
Već gomili tuđoj koja raste:
Ništa, more! spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste!

MOŽDA KASNO

Možda kasno, možda mnogo rano,
Neprimetno i bez želja svesnih,
Ja učinih sebe Don-Žuanom,
Kao pravi vetrogonja pesnik.

Šta se zbilo? Kuda li to bludim?
Svakog dana ja klečim pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.

Ja sam uvek želeo da manje
Progone me nežnosti i draži.
Pa zar lažno, šuplje osećanje,
U očima ovih žena tražim.

Izbavi me, o, moje prezrenje,
Moja duša tebi je odana.
Nju je hladno zahvatilo vrenje,
I šumljenje plavog jorgovana.

Žuti suton u duši se zlati
I svaki čas glas iz magle kane:
Ko oseća, nek slobodom plati!
Taj izazov primi Don-Žuane.

Kad za glasom izazova krećem,
Čekaju me uvek isti puti.
Ja mećavu smatram majskim cvećem,
A ljubavlju zovem drhtaj puti.

Eto što što se zbilo i kud bludim,
Zašto klečim večito pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.


Sergej Jesenjin



Tijana Kojić



LEGENDA O JESENJINU

Na čemu se zasniva legenda o Jesenjinu? Na takozvanom čudu poezije, na tome da će - i ljudi budućnosti čitati njegove pesme "bliske srcu - nežne, tužne i olujne, kao što zvuči i njegova rjazanjaska stepa"? ...

Da li je osnova legende - divljenje, koje je na najrečitiji i najnezaboravniji način izrazio B. pasternak, u jednom od njegovih autobiografskih zapisa (...) 

"Ruska zemlja nije stvorila ništa iskonskije, prirodnije, zgodnije i bolje od Sergeja Jesenjina ... Jesenjin se prema svom životu odnosio kao u bajci. I svoje stihove pisao je kao u bajci, slažući ih kao karte, pasijans od reči, zapisujući ih krvlju svog srca".

Ili je osnov legende o Jesenjinu katastrofa, kojom se i završio kratak pesnikov život? Tobožnje samoubistvo? (...) To je verovatno - osnov legende o Jesenjinu: katastrofičan kraj života; nerazjašnjena smrt.

Iz knjige: "Pasija po Amarilisu" - Miroslav Lukić




 „Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina“ – tu senzacionalnu vijest objavio je lenjingradski „Novi večernji list“ u utorak, 29.decembra 1925. I ta riječ – samoubistvo, razglašena je po Rusiji, ogromnim tiražom štampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog početka izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja. Ponavljana je decenijama kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj smrti. A pjesma „Do viđenja“ uzimana je kao krunski dokaz da je otišao iz života svojom voljom i oproštajnu poruku iskazao stihovima „nije novo mreti prije svoga časa / al’ ni živet, bogme, nije najnovije“.


DO VIĐENJA, DRUŽE

Do viđenja, druže, do viđenja.
Čuvaju te, mili, moje grudi.
Rastanak je znak predodređenja,
Susret nam se u daljini nudi.

Do viđenja, bez stiska, bez glasa,
I ne tuguj spuštene povije.
Nije novo mrijet prije svoga časa,
Al' ni živjet, bogme, nije najnovije.



    Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: „Do viđenja“ nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom čovjeku“.

    U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i „prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi – ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama „Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti, kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.

    Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“, Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.

    Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.

    Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama.


Tijana Kojić


    Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni čovjek, oglasili su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni. Optužnica se zvala „jesenjština“. U njoj je sabrano sve što je u to vrijeme, sa stanovišta politike i ideologije, označavano kao dekadencija i tuđe sovjetskom društvu. Smatrano je naročito opasnim za mladi naraštaj. Dogmatičari su u Jesenjinovoj poeziji našli „dokaze“: dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodaštavanje, klonuće duše... „U ovom životu nije novo mreti“... Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu, rezignaciji, pa život nije ništa...

    Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od tih „niščih duhom“, „sumanutih proroka“ i tih „genija trenutka“. Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma. Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove pjesme.

    „Pjesnik je bolestan, on je u grobu!“, pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj „košmarnoj poemi“ našli kraj motivi „smrtnog mamurluka, bolesti, buncanja, polubezumlja“.

    Zlokobnost u stihovima „Crnog čoveka“ vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenična da je „iz toga materijala“ bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. „To je agonija ne samo pjesnika nego i čovjeka“, tvrdio je Medvedev.


CRNI ČOVEK

Prijatelju moj, prijatelju moj,
bolestan sam mnogo, mnogo!
Sam ne znam otkuda dođe ovaj bol.
Valjda što vetar pišti nad pustim poljima,
vetar iznemogo,
il' što ko on šumu u septembru,
Pustoši i mozak — alkohol.
Glava moja maše ušima,
ko kril'ma ptica bleda.
Na vratu su joj noge
što gube sve više moć.
Crni čovek
crni, crni.
Crni čovek
na krevet mi seda.
Crni čovek mi ne da —
da zaspim svu noć.
Crni čovek
vuče prstom po odvratnoj knjizi
i, mrmljajuć nada mnom
ko nad umrlim monah,
čita mi život
o probisvetu i nekoj kulizi,
zadajuć duši tugu i strah.
Crni čovek,
crni, crni!
— Počuj, počuj —
mrmlja mi i veli —
mnogo je u knjizi
misli bez mana.
Taj čovek je
živeo u zemlji
najodvratnijih
hulja i šarlatana.
U decembru, u zemlji toj
sneg je đavolski čist,
i mećave počinju
prela, bez jeda.
Bio je taj čovek avanturist
veliki
i prvoga reda.
Bio je divan,
uz to poeta,
mada s nevelikom
al' ozbiljnom snagom,
i neku ženu
od preko četrest leta,
zvao je laficom
i svojom dragom.
"Sreća je — zboraše on —
veština uma i ruku.
Sve nevešte duše
nesrećne su, ko cvetovi.
Ne mari ništa,
što veliku muku
zadaju skrhani
i lažni gestovi.
U oluji, u buri,
kraj nedaća svih,
uz teške gubitke
i uz tugu kletu
biti nasmejan, prirodan, tih —
najveća je umetnost na svetu."
— Crni čoveče!
Dosta. Kakva šala!
Ne zabadaj svud nos,
i zato ne presedaj!
Našto mi život
pesnika od skandala!
Drugom ti to, brajko,
čitaj i pripovedaj.
Crni čovek me gleda,
uporno pogled mu kulja.
Već je i skrama plava
tiho na oči pala —
ko da mi reći želi,
da sam lopuža, hulja,
koja je nemilosrdno
nekoga opljačakala.
....................

Prijatelju moj, prijatelju moj,
bolestan sam mnogo, mnogo!
Sam ne znam otkuda dođe ovaj bol.
Valjda što vetar pišti nad pustim poljima,
vetar iznemogo,
il' što ko on šumu u septembru,
pustoši i glavu — alkohol.
Noć, puna mraza.
Raskršća pokoj gluv.
Sam sam kraj okna,
ne čekam ni gosta, ni druga.
Svu ravan pokrio
krečnjak prtinast, suv,
i drveta, ko konjanici,
u vrtu stoje sred kruga.
A negde ptica plače,
noćna, zloslutna, bleda.
Drveni vitezi seju
kopitom topot lak.
I opet onaj crni
u naslonjaču mi seda,
podignuv svoj cilinder
i zabaciv nemarno frak.
— Počuj, počuj! —
Krklja mi u lice i klima,
i naginje se
sve više, pogledom prati —
Ne videh nikoga dosad
međ podlacima
da tako nepotrebno
od nesanice pati.
Ah, recimo, grešim!
Jer mesečina je "bona".
Zar još dodati nešto
svetu sna, uz mimiku?
Možda će okruglih bedara
tajno doći "ona",
da joj čitaš svoju
trulu i tešku liriku.
Ah, volim pesnike!
Divan svet i svita.
U njima uvek nalazim
romane znane i bolne —
kako čupavoj studentkinji
dugokosa rita
priča o svetovima,
dršćuć od strasti polne.
Ne znam, ne pamtim,
u jednome selu,
možda u Kalugi,
Rjazanu, snu, javi,
življaše mališan
u kući seljačkoj
žutih vlasi
i očiju plavi...
I porastao je,
uz to poeta,
mada s nevelikom,
al' ozbiljnom snagom,
i neku ženu
od preko četrest leta,
zvao je laficom
i svojom dragom.
— Crni čoveče!
Ti si gost strašna soja.
O tebi kruži davno
ta slavna mrska.
Besan sam, razjaren,
i leti palica moja
pravo u njušku
da mu nos razmrska.
.......................

Umro je mesec.
Svitanje u oknu drema.
Ah, ti, noći!
Šta isprede, kao ala?
Pod cilindrom sam.
Nikoga sa mnom nema.
Sam sam ...
i parčad ogledala ...

11. novembra 1925. 



Tijana Kojić


    Oglasili su se i mnogi svojim „istinama“ o Jesenjinu, ružnim i lažnim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: „Kako je Jesenjin došao do samoubistva, „Crna tajna Jesenjina“, „O patologiji u Jesenjinovom stvaralaštvu“, „Od heruvima do huligana“... Pojavio se i mučni „Roman bez laži“ Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.

    „Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun“, zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi Buharina. „Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim, jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja zaslužuje da bude žigosana“. Priznajući Jesenjinu talenat – njegov „stih često zvuči kao srebrn potok“, Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio riječi prezira: „Jesenjština je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina ’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini ’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog kvazi-nacionalizma – to je jesenjština“.

    Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na Jesenjina: „Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe, koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti... On čak može i da se objesi na tavanu zbog duševne praznine“.

    Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno prazan!
    Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!

    Kad je uz „Crnog čovjeka“ počela da se pominje i riječ ludilo, Jesenjinovi prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u umjetničkom stvaranju. Dokazivali su da „Crni čovek“ nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i poslije Puškinovog „Mocarta i Salijera“. Pominju se Šekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj...

    U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom književniku Francu Elensu 1926.godine: „Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je čudesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je veličanstvena njegova poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz štampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika“. Gorki je pronicljivom analizom „Crnog čoveka“ uočio među prvima visoke umjetničke i filozofske odlike poeme, što i današnja ruska književna kritika uzima kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela. U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.

    I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše: “Pojavile su se pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99% onoga što je napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna besmislica“.


    Poema „Crni čovek“ prvi put je objavljena u časopisu „Novi mir“, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti.

    Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo ’teža’, tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim Gorki, koji kaže da je jedva suzdržavao suze kada je slušao Jesenjina kako recituje monolog Hlopuše, piše da je duboko potresen plakao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija „Crnog čoveka“.

    Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije „Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“.

    Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užanuta kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje „Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je strašno. Činilo se srce se kida...“.

    Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suočavanje sa dvojnikom.

    Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja – upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava: „Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.

    Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“, niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude „jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:

    „Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni čovek’. Uvek je divno čitao svoje pesme, ali je toga puta bilo strašno. Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovek nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teško, loše, da je usamljen. Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomnogao u pravom trenutku“.






    A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma više nema, deklerativan je, ne stvaran. I dolazi ta tragična, strašna noć u lenjingradskom hotelu... Šta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega užasne noći bježao i zašto je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zašto niko nije htio da mu otvori? Zašto niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da li je njegov život mogao da bude spašen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukčije mu je te kritične noći, kada je bio izbezumljen od nekog unutrašnjeg straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to tražio redom. Da mu je malo pružene nježnosti i topline u tom trenutku, možda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe.

    Te noći, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata – on je tražio ljude, možda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu duše čeznuo za pruženom rukom. To je, ovim činom, u noći smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konačno mu je bilo jasno da više ne može sam. Ali, nije bilo nikog, niđe pružene ruke, pomoći... Crni čovjek (ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poražen...

    Jesenjin je sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika.

    Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi:

    - Zbogom, moja bajko!...

    Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Čovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu što je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono što je odsanjano i nepovratno. Sve će proći, kao bijelih jabuka pad. Zato svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.

    "Tragom Jesenjina", autor Ljuba Vukadinović



Tijana Kojić


CVEĆE MI VELI - ZBOGOM OSTAJ

Cveće mi veli - zbogom ostaj,
I krunice sve niže sleću:
Njeno lice i rodni kraj
Da nikad više videt neću.

No, što ću, draga, i što znam!...
Ja videh njih i zemlju ovu,
I samrtnički drhtaj sam
Primiću kao miloštu novu.

I zato što cilj, celoga veka,
Postigoh, iduć s osmehom zdravlja -
Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
Da se svetu sve ponavlja.

Nije l' svejedno - drugi će doći,
Tuga rastužit otišlog ne sme.
Ostavljenoj dragoj u tihoj noći
Drugi će lepše pružiti pesme.

I prateć pesmu dušom žene,
Draga uz drugog dragog, sred slavlja,
Setiće se možda i mene,
Ko cveta koji se ne ponavlja.



Tijana Kojić


6 коментара:

  1. Divan post. Malo njih zna toliko o Jesenjinu. Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман24. јул 2012. 12.54

    Ima jedna druga verzija njegove poslijednje pjesme koja se meni licno vise dopada:

    Do vidjenja mili, dovidjenja.
    Ljubav, mili u grudima spava.
    Nista ovaj rastanak ne mijenja,
    mozda novi susret obecava.

    Do vidjenja, mili, bez ruke i slova,
    neka ti tuga obrve ne povije.
    Smrt nikad nije bila nesto nova,
    ni zivot nije nista novije.

    Prevod-Golob

    Ana C.

    ОдговориИзбриши
  3. Ana,

    Puno Vam hvala na ovom prevodu.
    Prevođenje poezije zahteva onog unutrašnjeg nesuđenog poetu kod prevodioca. Zbog toga je original nešto što ne možemo zameniti ni jednim prevodom. Maternji jezik u svima nama odjekuje poznatim vibracijama, pa nam pojedine nijanse reči budu nekad dalje, nekad bliže. I naš sopstveni senzibilitet u svemu tome ima veliki udeo. Ali bez obzira na to, poeziju u svakom slučaju vredi čitati zbog plemenitosti...

    Srdačan pozdrav i hvala na komentaru.

    ОдговориИзбриши
  4. Анониман15. јул 2013. 17.14

    Lijepo uradjen blog. ;)

    https://www.facebook.com/pages/Sergej-Aleksandrovi%C4%8D-Jesenjin/187639674700770

    ОдговориИзбриши
  5. Jesenjina sam zavolela u detinjstvu i presrećna sam što sam našla ovaj tekst.
    Beskrajno Vam hvala !

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...