 |
| Bambinapastello |
U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. - Nisu mi bile pune četiri godine kad sam usnio da mi je sa ikone sišao jedan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mrtvac, i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo.
I ništa mi drugo nisi na put dao.
Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema niotkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.
Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca, koji se rijetko smije, strogo označio put moj.
Pa kao sam mogao biti srećan?
I još sam bio lud i samosvoj, otimao sam se putu i pozvanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bjega, nečisto, sa vlatima sijena na odijelu a pogled ima mutan i nestalan kao ničije pseto.
Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da Ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i strašnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su se redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.
Jer kasno sam uvidio da se ne otvaraju silom.
Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.
A to si Ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš ljubavlju koja boli i posvećuje.
I ništa mi drugo nisi na put dao.
Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema niotkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.
Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca, koji se rijetko smije, strogo označio put moj.
Pa kao sam mogao biti srećan?
I još sam bio lud i samosvoj, otimao sam se putu i pozvanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bjega, nečisto, sa vlatima sijena na odijelu a pogled ima mutan i nestalan kao ničije pseto.
Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da Ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i strašnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su se redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.
Jer kasno sam uvidio da se ne otvaraju silom.
Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.
A to si Ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš ljubavlju koja boli i posvećuje.
Ivo Andrić - NEMIRI
Ovdje rijetko dajem komentare, ali ovaj blog je riznica svega onog što me inspiriše i što mi budi posebna osjećanja :)
ОдговориИзбришиŠto se tiče Andrića, lijepo vrijeme za nešto o njemu, njegova djela za mene su trenutno samo ogledalo u kojem vidim svoje neznanje. Jedan je od onih u čija djela ne bih želio da se upustim do određene razine, iako sam nekad se znao doslovno "izgubiti" u razmišljanjima potaknutih od njegove pripovijetke " Most na Žepi" :)
Pozdrav!
Autark,
ОдговориИзбришиAko moj izbor tekstova učini kod čitalaca podsticaj za razmišljanjem, malo dubljim, onda je blog ispunio svoju svrhu. I to je dovoljno. Svaka diskusija na temu je svakako dobrodošla, ali nikako nužna. Ponekad je dovoljno da čovek prvo sa sobom porazgovara. Baš kao što to čini i Andrić.
Tebi svako dobro.
Srdačan pozdrav.
da li će se na ovim prostorima pojaviti još neki ANDRIĆ.
ОдговориИзбришиOvi prostori su ponekad veoma škrti kad treba da iznedre čoveka vizionara i umnog čudaka koji bi osvetlio put generacijama koje dolaze. Vremena se menjaju ciklično, i svaki ciklus donosi nešto novo i nekog novog čoveka. Možda to neće biti Andrić, ali svakako iz bogatog nasleđa mora da se rodi nešto bogato.
ОдговориИзбришиHvala na poseti
Sviđa mi se vaš blog..i sam pišem pesme
ОдговориИзбришиVeliki Pozdrav !