IZAZOV VREMENA - Rudolf Štajner

IZAZOV VREMENA - Rudolf Štajner

7 prosinca 1918

Prevod: Monte Christo

 

Za osobu je često teško naći njeno znamenje unutar tijeka svjetskih događaja, posebno kada se uzima u obzir s višeg stajališta. Ljudi su jako neskloni da vide istinu bez predrasuda, što često rješava određene konflikte života tek nakon dugog vremenskog perioda. Jedino bi voljeli da su dobro vođeni na uzdi od kozmičkih sila, čak iako to sebi ne priznaju. Za osobu postaje posebno bez predrasuda teško naći njeno znamenje kada je osuđena u svakoj pojedinoj inkarnaciji živjeti u tako katastrofalno vrijeme kakvo je sadašnje. Zatim žele pitati zašto bogovi dopuštaju takve stvari. Ne žele pitati o nužnostima života. Uvijek je u pozadini čežnja da sve bude što je moguće udobnije.

U vremenu kao što je naše, čovjek treba promatrati svakakve stvari koje se pripremaju iz kaosa. Kaos je nužan za ukupno odvijanje događaja, i često treba zauzeti položaj usred kaosa, kao i u onom što je harmonizirano. Posebno je naša peta post-atlantska epoha takvo doba da uzrokuje da čovjek prolazi kroz mnogo kaotičnog. Ali to je povezano sa svim obilježjima, cjelokupnom prirodom, ove epohe. Živimo u vrijeme u kojem čovjek mora proći kroz one pokretačke sile u tijeku evolucije koje ga postavljaju na vlastite noge i prožimaju ga individualnom sviješću. Živimo u dobu duše svijesti.

Sada, nakon svega što smo razmatrali, s čime u vezi smo doveli zajedno najrazličitije stvari koje nam mogu poslužiti da nam ovo naše doba napravimo razumljivim, moramo se upitati koja je najdublja osobina evolucije duše svijesti u naše vrijeme. Najdublja osobina ove epohe je da se čovjek mora na najdublji i najintenzivniji način upoznati sa svim onim silama koje su suprotstavljene harmoniziranju čovječanstva u cjelini. Iz tog razloga svjesno znanje o onim ahrimanskim i luciferskim snagama koje rade protiv čovjeka mora se postepeno širiti. Ako ne bi prošli kroz ove evolucijske impulse u kojima učestvuju luciferske i ahrimanske snage, ne bi došli do potpune upotrebe naše svijesti, i tako do razvoja duše svijesti.

Tu integraciju duše svijesti u ljudsku prirodu treba prepoznati kao jak antisocijalni impuls. Tako u sadašnjoj epohi imamo neobičnu činjenicu da se manifestacija socijalnih ideja javlja kao reakcija na ono što teži da izađe iz najintimnije prirode čovjeka, reakcija na evoluciju individualne svijesti. Ono što mislim reći je da je razlog zašto imamo takav protest u vezi potrebe socijalizacije je da je najintimnija priroda čovjeka, upravo u naše vrijeme, najžešće suprotstavljena toj socijalizaciji. Iz tog razloga je nužno da dobijemo uvid u sve u kozmosu, u univerzumu, što održava određenu vezu s čovjekom, da bi mogli postati svjesni odnosa koji postoji između antisocijalnih impulsa koji struje iz dubina ljudskih duša i galame za socijalnim usklađivanjem, radeći kao reakcija na ono što izbija iz unutarnje prirode ljudske duše. Jednostavno je nužno da jasno vidimo da čovjek u svom životu predstavlja stanje ravnoteže između suprotstavljenih sila. Svaka ideja koju karakterizira ideja puke dualnosti — princip dobra i zla — nikad neće rasvijetliti život. Život može biti rasvijetljen jedino kada ga predstavimo sa gledišta trojstva, u kojem jedan element predstavlja stanje ravnoteže a druga dva suprotstavljene polove, između kojih se stanje ravnoteže teži stalno kretati kao njihalo. To je razlog zašto smo uzeli Trojstvo da predstavi našu Grupu; Predstavnik čovječanstva uravnotežuje Ahrimana i Lucifera, što čini središnju točku u ovoj zgradi.

Ta svijest o stanju ravnoteže za kojom se teži, ali koja je uvijek u opasnosti da se nagne na jednu ili drugu stranu, mora postati esencijalni element u koncepciji svijeta ove pete post-atlantske epohe. Kako čovjek prolazi kroz stupanj duše svijesti, razvija se prema duhu samom. Ova epoha evolucije duše svijesti trajati će dugo vremena. Ali unutar realnosti stvari se uvijek ne odvijaju na takav način da jedna slijedi drugu po predivnoj shemi. Upravo suprotno, jedna je na neki način uvučena u drugu. Dok mi u sve većoj mjeri razvijamo dušu svijesti, u pozadini uvijek čeka duh sam koji će se zatim tijekom šeste post-atlantske epohe razviti isto tako snažno kao i duša svijesti tijekom pete epohe. Jednako snažno kao što duša svijesti u svom razvoju djeluje antisocijalno, tako će duh sam raditi socijalno. Dakle možemo reći da, tijekom ove epohe, čovjek iz najintimnijih pokretačkih snaga njegove duše razvija ono što je antisocijalno, ali iza toga nešto duhovno socijalno vrši svoj utjecaj. Ovaj duhovni socijalni element koji u pozadini vrši svoj utjecaj u svojoj esencijalnoj prirodi će se pojaviti kada u šestoj post-atlantskoj epohi osvane svijetlo duha samog. Stoga nije iznenađujuće, da se u petoj post-atlantskoj epohi ono što može ući u čovječanstvo na suvremen i dobro organiziran način jedino tijekom šeste post-atlantske epohe, pojavljuje u raznim nejasnim, ekstremnim oblicima.

Tijekom pete post-atlantske epohe čovjek je izložen uznemirujućim preliminarnim pokretima onoga što će doći tijekom šeste post-atlantske epohe. Sve će zavisiti o stjecanju razumijevanja o onome što moramo proći tijekom ove pete post-atlantske epohe. Antisocijalni instinkti će igrati ogromnu ulogu, i mogu biti obuzdani i integrirani u socijalni život jedino na način koji sam nedavno objasnio. Da pomogne, čovjek će upotrijebiti socijalnu znanost koja treba biti izvedena iz opće duhovne znanosti.

Prema tome, iza mnogih borbi, sadašnjeg vremena, a također i neposredne budućnosti, socijalno pitanje će ostati u pozadini jer njegovo vrijeme još nije došlo. Ali sa svih mogućih gledišta moramo ponavljati činjenicu da ta socijalna formacija koja je zahtijevana ne može doseći stvarni život ukoliko ne uđe u savez s još dvije stvari. U šestoj post-atlantskoj epohi, taj savez će se pojaviti više-manje spontano. Tijekom ove pete epohe, socijalni život mora biti reguliran njegovanjem duhovne znanosti. Svaki napor da se regulira socijalni život izvan sfere duhovne znanosti voditi će jedino do kaosa i radikalizma, za čovječanstvo donoseći nesreću. Što se tiče socijalnog oblikovanja života, ova peta post-atlantska epoha je u istaknutom stupnju zavisna od znanosti duha. Samo uzmite u obzir da je čovjek ovladao prirodom koja je rasprostranjena cijelim životinjskim carstvom. On je osvajač životinjske prirode; on unutar sebe nosi životinjsku prirodu.

Naivni darvinizam drži da je ljudski moral samo razvoj socijalnog impulsa među životinjama. Socijalni impulsi su životinji prirođeni, i postaju, baš u mjeri u kojoj su socijalni impulsi kod životinje, antisocijalni impulsi kod čovjeka. Može ponovno probuditi socijalni život jedino ako naraste iznad onog što se u njemu iz životinjske prirode razvilo kao antisocijalni impuls. To je istina. Dakle, ako bi sa tog gledišta željeli shematski predstaviti ljudsko biće, mogli bi reći da čovjek nadilazi i razvija se izvan animalnosti. Ono što je kod životinje socijalno kod čovjeka postaje antisocijalno. Ali on raste u duhovnost i unutar duhovnog može ponovno za sebe steći socijalno. Na višem stupnju nego što je onaj kojeg je čovjek dosegnuo u epohi duše svijesti, gdje je izrastao iz animalnosti, steći će socijalni element. To sjaji usred kaosa ovog srednjeg stadija gdje je sada.

To se mora dopuniti s druge dvije činjenice. Kada se proces socijalizacije manifestira kao elementarni impuls kao zahtjev unutar čovječanstva, ta socijalizacija sama mora uvijek donijeti prokletstvo. Proces socijalizacije može postati blagoslov jedino ako je povezan s druge dvije stvari koje se moraju razviti kroz cijelo vrijeme tijekom našeg post-atlantskog doba, sve do sedme post-atlantske epohe. To se može desiti jedino kada je povezano s onim što bi se moglo nazvati slobodnim životom mišljenja i uvidom u duhovnu prirodu svijeta koja leži iza čulne prirode. Socijalizacija bez znanosti duha i bez slobode misli nije moguća. To je jednostavno objektivna istina. Ali čovjek mora probuditi slobodu misli; mora postati zrelim za slobodu misli upravo tijekom naše epohe duše svijesti. (...)