 |
| Miroslavljevo Jevanđelje |
Zavještanje JEZIKA
Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?
Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju riječ svoga jezika.
Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.
Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.
Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.
Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena.
Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.
Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.
Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.
I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.
Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.
Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.
Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.
Јezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.
Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.
 |
| Miroslavljevo Jevanđelje |
Zavještanje KNjIGE I PISMA
Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne može se nazvati narodom.
Izgovori, čedo moje, našu najveću riječ, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ušima traje. Tren. Izgovorena riječ traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.
Samo napisana riječ ostaje.
Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve će te riječi odletjeti kao ptice u jatu čim ih izgovoriš. A napiši ih na kamenu, drvetu, na koži jelenjoj ili na trošnome listu papirusa i uvijek ćeš ih naći tu gdje si ih ostavio.
Napisana riječ traje duže od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i ušiju koje su je čule. Traje vječno. Kad je za hiljadu godina pronađu nijemu na papiru ili koži, prozboriće. I ja sam, sine moj, vidio i čatio knjige starostavne, pisane prije hiljadu godina. I sam čitaš knjige izašle iz glava koje su davno postale prah ili, su se odavno pretvorile u šuplje lobanje.
Od nas će, čedo moje, ostati ono što bude zapisano u knjizi.
Sada pipamo po mraku prošlosti i tražimo u dalekoj istoriji nešto o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.
Kažem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo započeti naš veliki razgovor sa našim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj.
Slovo je čudno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i riječ, u sliku i priču, u misao i čuvstvo, i u davne srca otkucaje.
Čedo moje milo, ono što narod ne može mačem ni plugom, može knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera ostavlja dublje brazde od rala i motike.
Glagoljati znači prolaziti, a pisati znači ostajati.
Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u prošlosti ni života u budućnosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tuđom rukom u tuđim knjigama i tuđim pismom. A pero u tuđoj ruci, sine, opasnije je od mača. Postaćemo narod kad se svojom rukom zapišemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.
Dobar književnik više vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika grada. Dobar vojvoda može osvojiti svaki grad, a drugi ga može preoteti. Knjigu niko ne može pokoriti, a mnoge zemlje i gradove sačuvala je knjiga među svojim tvrdim koricama.
Čedo moje, ruka ti je vična i vješta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi čitko zapišeš u knjige. Zapiši nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da će nas biti.
 |
| Miroslavljevo Jevanđelje |
1. Zavještanje ZEMLjE
2. Zavještanje KRVI
3. Zavještanje GROBOVA I KOSTIJU
4. Zavještanje NEBA I ZVIJEZDA
5. Zavještanje JEZIKA
6. Zavještanje CRKAVA
7. Zavještanje DRŽAVE
8. Zavještanje VLASTI
9. Zavještanje KNjIGE I PISMA
10. Zavještanje PJESME I SVIRKE
11. Zavještanje IMENA SRPSKIH
2. Zavještanje KRVI
3. Zavještanje GROBOVA I KOSTIJU
4. Zavještanje NEBA I ZVIJEZDA
5. Zavještanje JEZIKA
6. Zavještanje CRKAVA
7. Zavještanje DRŽAVE
8. Zavještanje VLASTI
9. Zavještanje KNjIGE I PISMA
10. Zavještanje PJESME I SVIRKE
11. Zavještanje IMENA SRPSKIH
 |
| Stefen Nemanja - Freska iz Bogorodičine crkve u Studenici |
Reč Stevana Nemanje (Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196)) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava
(iz knjige „Zaveštanje Stefana Nemanje”, pisca Mila Medića)
(iz knjige „Zaveštanje Stefana Nemanje”, pisca Mila Medića)
 |
| Miroslavljevo Jevanđelje |
"ZAVJEŠTANJA STEFANA NEMANJE", STVARNOST I (ILI) MIT
SVETAČKA VISINA ILI INOK SMRTNI
Jedanaest "Zavještanja Stefana Nemanje" sredinom devedesetih potreslo je Srbiju od iskonskih dubina do iskonskih visina. "Zavještanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika, crkava, države, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih". Taj glas prošao je kroz samo srce opkoljenog naroda i još uvek dramatično odzvanja u njemu. Ime pisca malo je ko čuo — bio je to glas samog Stefana Nemanje. I sve se, opet, potvrdilo. Tradicija je živa sakralna nit i sila duha koja može progovoriti u svakoj epohi, kroz svakoga od nas. To se nepogrešivo prepoznaje, ta jednostavna i delotvorna reč najedanput raspršuje sve natruhe vremena, zablude i izneveravanja, ima obnoviteljsku moć. A prave knjige oduvek biraju svoje pisce
Sredinom devedesetih godina prošloga vijeka, Srbijom se proširila jedna zanimljiva priča. Neki srpski pjesnici su — kaže priča — posjetili Hilandar. U razgovoru sa svetogorskim monasima čuli su da je otac Simeon (zamonašeni Stefan Nemanja) svoje posljednje zemne dane na Svetoj gori provodio sa svojim sinom Rastkom (budućim svetim Savom). Čuli su i da je tih dana otac sinu govorio u pero svoja zavještanja, zavještanja koja ostavlja i sinu svome i rodu svome. Rastko je slušao oca i sve pažljivo zapisivao...
Čuvši da su ti zapisi sačuvani i da se nalaze upravo tu, u hilandarskoj riznici, manastirski gosti su se naježili od uzbuđenja. Poželjeli su da ih vide. Monasi su zapise zavještanja Stefana Nemanje iznijeli na vidjelo, pjesnici su ih oduševljeno iščitali i prepisali. Te prepise su, kao neprocjenjivo blago, ponijeli sa sobom...
KNJIGA KROZ PISCA
Zavještanja Stefana Nemanje kružila su Beogradom, a potom i širom Srbije — u početku od ruke do ruke i od usta do usta, a kasnije na sve moguće načine. Predstavljanje mnogih knjiga počinjalo je ili završavalo dijelovima Zavještanja jezika ili Zavještanja knjige i pisma. Vrsni glumci, naročito Gojko Šantić i Ljuba Tadić, nadahnuto su izgovarali te riječi. Zavještanja su se, u obliku monodrame, mogla čuti na valovima Radio Beograda. Snimane su TV emisije, čitave serije emisija u kojima su u cijelosti čitana sva Zavještanja, njih 11 (Zavještanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika, crkava, države, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih). Internet je omogućio da se zavjetne riječi Stefana Nemanje brzo prenesu širom svijeta, a pojavilo se i izdanje na CD-u...
Dobrica Erić je, dok je bio urednik u Nolitu, objavio "Zaveštanje jezika" u obliku pergamentnog svitka, a poleđinu svake objavljene Nolitove knjige tog vremena ukrasio je istim zapisom (sa potpisom: Iz Hilandarske povelje). Ljubivoje Ršumović, odgovarajući na novinarsko pitanje Miloša Jeftića, pozvao se na Nemanjina Zavještanja, izgovorio Zavještanje jezika u cijelosti, "onako kako ga je Nemanja izrekao Svetom Savi", i zaključio: "Šta bih ja, inok smrtni, imao da dodam ovom svetačkom Zaveštanju? Ovo je proročka beseda, ovo bi trebalo svima nama, Srbima, piscima posebno, da bude zakletva! Nisam naišao u drugim jezicima na sličan amanet."
Tekla je godina za godinom... i Srbi širom svijeta su Zavještanja Stefana Nemanje prihvatali kao nešto svoje, kao nešto što im pripada, što je njima i za njih napisano, kao istinsko zavještanje Nemanjino...
Svih tih godina u Beogradu je skromno i tiho živio jedan čovjek koji se knjigama i jezikom bavio čitav život. Svih tih godina u izlozima knjižara stajala je jedna knjiga na kojoj je pisalo: Zavještanja Stefana Nemanje, Mile Medić. Malo ko je obraćao pažnju na potpisano ime. Ko ga je i zapazio, najčešće je pomišljao da se radi o priređivaču Nemanjinih zavjetnih riječi. Mnogi su, imajući knjigu u rukama, uspijevali pronaći potpisnika da bi ga pitali odakle mu prepis, kako se može doći do izvornika, predlagali da se objavi i fototipsko izdanje...
"ZNAŠ LI TI ŠTA SI NAPISAO"
Malo kome je Mile Medić uspijevao objasniti da "izvorni rukopis" ne postoji, da Stefan Nemanja nije za sobom ostavio Zavještanja, da je priča o pjesnicima koji su sa Svete gore donijeli prepis izmišljena, da je Zavještanja Stefana Nemanje napisao on sam, kao autorsko književno djelo. Da ga je tako i objavio. Ukazivao je na činjenicu da je knjiga od svog prvog izdanja jasno potpisana, da je u TV emisijama jasno izrečeno ime autora, da je u nekim emisijama i sam gostovao i o tome govorio... Uzalud. Knjiga se, od samog početka, otela od svoga tvorca i započela svoj vlastiti, neobični, samostalni život.
Ljudi su se opirali saznanju da je ono što su već prihvatili kao stari Nemanjin zavjet pisao njihov savremenik, čovjek kojega mogu vidjeti, sresti, dodirnuti, sa kojim mogu neposredno razgovarati. Osjećali su se čudno, kao da im neka nevidljiva sila otima nešto njihovo, nešto što su već prihvatili kao vlastito predačko naslijeđe. Suštinu tog osjećanja jasno je iskazao Dobrica Erić, na svoj prostodušan i iskren način. Kada je saznao pravu istinu, rekao je Mediću: "Svaka tebi čast, ali ja ta zaveštanja i dalje doživljavam prvo kao Nemanjina, pa onda kao svoja vlastita — ti možeš tek na treće mesto."
Bilo je i onih koji su pisca optuživali za grubi falsifikat, za namjernu podvalu čitaocima, za podmetanje vlastitih riječi Stefanu Nemanji. Činjenica da je Mile Medić potpisao svoju knjigu i da je tako potpisana objavljivana od samog početka, od prvog izdanja, kao da ništa nije značila. Bilo je i onih koji su, saznavši da je to autorski rad, Mediću postavljali čuveno pitanje koje je Dostojevskom postavio "strašni" Visarion Bjelinski kada je Fjodor sa strepnjom došao kod njega da ga pita nije li možda pročitao njegov rukopis: "Znate li Vi šta ste napisali?"
Zaista, šta je to Mile Medić napisao? Napisao je knjigu koja nije dobila ni jednu jedinu zvaničnu nagradu (neke druge njegove knjige jesu). Napisao je knjigu na čije su se dijelove članovi i predsjednici raznih književnih žirija rado i često pozivali u mnogim prilikama, koje su hvalili... sve dok nisu saznali da je pisac živ i da je tu, među njima. Napisao je knjigu tako da su riječi koje u njoj izgovara Stefan Nemanja masovno prihvaćene kao izvorne, stare osam stotina godina. Napisao je knjigu oko koje se od samog početka, isprela legenda... Napisao je knjigu kojoj je pripala najveća moguća nagrada — mnogobrojni čitaoci je rado čitaju, prepričavaju, pamte i čuvaju. Napisao je knjigu koja živi svoj samostalni, čudesni, nepredvidljivi život još za života pisca. Malo li je?
Radomir Milić, jun 2006Jedanaest "Zavještanja Stefana Nemanje" sredinom devedesetih potreslo je Srbiju od iskonskih dubina do iskonskih visina. "Zavještanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika, crkava, države, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih". Taj glas prošao je kroz samo srce opkoljenog naroda i još uvek dramatično odzvanja u njemu. Ime pisca malo je ko čuo — bio je to glas samog Stefana Nemanje. I sve se, opet, potvrdilo. Tradicija je živa sakralna nit i sila duha koja može progovoriti u svakoj epohi, kroz svakoga od nas. To se nepogrešivo prepoznaje, ta jednostavna i delotvorna reč najedanput raspršuje sve natruhe vremena, zablude i izneveravanja, ima obnoviteljsku moć. A prave knjige oduvek biraju svoje pisce
Sredinom devedesetih godina prošloga vijeka, Srbijom se proširila jedna zanimljiva priča. Neki srpski pjesnici su — kaže priča — posjetili Hilandar. U razgovoru sa svetogorskim monasima čuli su da je otac Simeon (zamonašeni Stefan Nemanja) svoje posljednje zemne dane na Svetoj gori provodio sa svojim sinom Rastkom (budućim svetim Savom). Čuli su i da je tih dana otac sinu govorio u pero svoja zavještanja, zavještanja koja ostavlja i sinu svome i rodu svome. Rastko je slušao oca i sve pažljivo zapisivao...
Čuvši da su ti zapisi sačuvani i da se nalaze upravo tu, u hilandarskoj riznici, manastirski gosti su se naježili od uzbuđenja. Poželjeli su da ih vide. Monasi su zapise zavještanja Stefana Nemanje iznijeli na vidjelo, pjesnici su ih oduševljeno iščitali i prepisali. Te prepise su, kao neprocjenjivo blago, ponijeli sa sobom...
KNJIGA KROZ PISCA
Zavještanja Stefana Nemanje kružila su Beogradom, a potom i širom Srbije — u početku od ruke do ruke i od usta do usta, a kasnije na sve moguće načine. Predstavljanje mnogih knjiga počinjalo je ili završavalo dijelovima Zavještanja jezika ili Zavještanja knjige i pisma. Vrsni glumci, naročito Gojko Šantić i Ljuba Tadić, nadahnuto su izgovarali te riječi. Zavještanja su se, u obliku monodrame, mogla čuti na valovima Radio Beograda. Snimane su TV emisije, čitave serije emisija u kojima su u cijelosti čitana sva Zavještanja, njih 11 (Zavještanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika, crkava, države, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih). Internet je omogućio da se zavjetne riječi Stefana Nemanje brzo prenesu širom svijeta, a pojavilo se i izdanje na CD-u...
Dobrica Erić je, dok je bio urednik u Nolitu, objavio "Zaveštanje jezika" u obliku pergamentnog svitka, a poleđinu svake objavljene Nolitove knjige tog vremena ukrasio je istim zapisom (sa potpisom: Iz Hilandarske povelje). Ljubivoje Ršumović, odgovarajući na novinarsko pitanje Miloša Jeftića, pozvao se na Nemanjina Zavještanja, izgovorio Zavještanje jezika u cijelosti, "onako kako ga je Nemanja izrekao Svetom Savi", i zaključio: "Šta bih ja, inok smrtni, imao da dodam ovom svetačkom Zaveštanju? Ovo je proročka beseda, ovo bi trebalo svima nama, Srbima, piscima posebno, da bude zakletva! Nisam naišao u drugim jezicima na sličan amanet."
Tekla je godina za godinom... i Srbi širom svijeta su Zavještanja Stefana Nemanje prihvatali kao nešto svoje, kao nešto što im pripada, što je njima i za njih napisano, kao istinsko zavještanje Nemanjino...
Svih tih godina u Beogradu je skromno i tiho živio jedan čovjek koji se knjigama i jezikom bavio čitav život. Svih tih godina u izlozima knjižara stajala je jedna knjiga na kojoj je pisalo: Zavještanja Stefana Nemanje, Mile Medić. Malo ko je obraćao pažnju na potpisano ime. Ko ga je i zapazio, najčešće je pomišljao da se radi o priređivaču Nemanjinih zavjetnih riječi. Mnogi su, imajući knjigu u rukama, uspijevali pronaći potpisnika da bi ga pitali odakle mu prepis, kako se može doći do izvornika, predlagali da se objavi i fototipsko izdanje...
"ZNAŠ LI TI ŠTA SI NAPISAO"
Malo kome je Mile Medić uspijevao objasniti da "izvorni rukopis" ne postoji, da Stefan Nemanja nije za sobom ostavio Zavještanja, da je priča o pjesnicima koji su sa Svete gore donijeli prepis izmišljena, da je Zavještanja Stefana Nemanje napisao on sam, kao autorsko književno djelo. Da ga je tako i objavio. Ukazivao je na činjenicu da je knjiga od svog prvog izdanja jasno potpisana, da je u TV emisijama jasno izrečeno ime autora, da je u nekim emisijama i sam gostovao i o tome govorio... Uzalud. Knjiga se, od samog početka, otela od svoga tvorca i započela svoj vlastiti, neobični, samostalni život.
Ljudi su se opirali saznanju da je ono što su već prihvatili kao stari Nemanjin zavjet pisao njihov savremenik, čovjek kojega mogu vidjeti, sresti, dodirnuti, sa kojim mogu neposredno razgovarati. Osjećali su se čudno, kao da im neka nevidljiva sila otima nešto njihovo, nešto što su već prihvatili kao vlastito predačko naslijeđe. Suštinu tog osjećanja jasno je iskazao Dobrica Erić, na svoj prostodušan i iskren način. Kada je saznao pravu istinu, rekao je Mediću: "Svaka tebi čast, ali ja ta zaveštanja i dalje doživljavam prvo kao Nemanjina, pa onda kao svoja vlastita — ti možeš tek na treće mesto."
Bilo je i onih koji su pisca optuživali za grubi falsifikat, za namjernu podvalu čitaocima, za podmetanje vlastitih riječi Stefanu Nemanji. Činjenica da je Mile Medić potpisao svoju knjigu i da je tako potpisana objavljivana od samog početka, od prvog izdanja, kao da ništa nije značila. Bilo je i onih koji su, saznavši da je to autorski rad, Mediću postavljali čuveno pitanje koje je Dostojevskom postavio "strašni" Visarion Bjelinski kada je Fjodor sa strepnjom došao kod njega da ga pita nije li možda pročitao njegov rukopis: "Znate li Vi šta ste napisali?"
Zaista, šta je to Mile Medić napisao? Napisao je knjigu koja nije dobila ni jednu jedinu zvaničnu nagradu (neke druge njegove knjige jesu). Napisao je knjigu na čije su se dijelove članovi i predsjednici raznih književnih žirija rado i često pozivali u mnogim prilikama, koje su hvalili... sve dok nisu saznali da je pisac živ i da je tu, među njima. Napisao je knjigu tako da su riječi koje u njoj izgovara Stefan Nemanja masovno prihvaćene kao izvorne, stare osam stotina godina. Napisao je knjigu oko koje se od samog početka, isprela legenda... Napisao je knjigu kojoj je pripala najveća moguća nagrada — mnogobrojni čitaoci je rado čitaju, prepričavaju, pamte i čuvaju. Napisao je knjigu koja živi svoj samostalni, čudesni, nepredvidljivi život još za života pisca. Malo li je?
Baš sam danas razmišljao kako je Reč u samoj biti čovekovoj... čini mi se da je poznavanje sopstvenog jezika jedan korak na upoznavanju sebe, a poznavanje drugih jezika korak na upoznavanju sveta, mikrokosmos (svoj jezik)/makrokosoms (svi jezici)...
ОдговориИзбришиPri pristupanju prevođenju ili pri čitanju na drugom jeziku shvatam koliko je bitno poznavati svoj jezik, a tu nisam toliko vičan i polako se učim.
Etimologija nam ne pruža samo ogolićeno da vidimo izvorno značenje... ono nas poput Arijadnine niti polako povezuje sa onim kolektivnim u svima nama.
Srdačan pozdrav
"stara je hermetička" da smo govorom stanovnici nacije kojoj pripadamo, odnosno ono što govorimo ima vrijednost za sve one koji govore istim jezikom kao i mi, a da smo sa našim mislima stanovnici svijeta, odnosno ono što mislimo tiče se cijelog svijeta. isto tako svi potvrđuju postojanje jednog ljudskog pra-jezika.
ОдговориИзбришиočito je da neki glasovi imaju opće značenje, kao npr. 'o' izražava čuđenje, 's' nekakvo uvijanje itd.
isto tako nisam siguran da je baš napisana riječ toliko važnija od izgovorene. mislim da je pisanje nešto sasvim drugo.
MC
Istina, slažem se da smo govorom stanovnici nacije, a mislima stanovnici sveta. I istina je da je postojao neki praljudki jezik, čije korene reči verovatno mnogi stari jezici nose u sebi. U srpskom jeziku ima puno sanskrita, kao što ima u uticaja ostalih jezika naroda koji su protutnjali ovim balkanskim poluostrvom. Što je više nego prirodno.
ОдговориИзбришиNa metafizičkom nivou sigurno je da svaka misao ili izgovorena reč ima svoju energetsku vrednost koja utiče na ljudsku vrstu i njihov razvoj na globalnom nivou. Ali...
Kako bi sad mogli upoređivati saznanja ovoga sveta da nisu zapisivana, u bilo kojoj formi, pošto već nemamo razvijen aparat za prepozanavnje informacija polja kolektivnog nesvesnog: od nauke, filozofije, književnosti, pa do ostalih umetničkih formi. Kako bi imali stav o nečemu ukoliko nismo imali predstavu o onome što je iza nas, što su nam pokoljenja ostavila u nasleđe, koje u sebi nosimo kao sopstveni koren, bez obzira na naciju, veru ili pripadnost bilo koje vrste:
"Kažem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo započeti naš veliki razgovor sa našim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj. Slovo je čudno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i riječ, u sliku i priču, u misao i čuvstvo, i u davne srca otkucaje."
Možda će u dalekoj budućnosti ljudi komunicirati mislima, i prepoznavati misli drugih, i ono što je izgovoreno pre njih, ali za sada je to nemoguće... Čoveku je na ovom stepenu razvoja potrebna pisana reč. Inače će svako od nas ostati na svom rodnom ćepenku od koga se pomeriti neće moći. A tu razvoja nema.
Možda će posle nekog novog potopa ili požara, ljdska vrsta krenuti drugačijim tokom razvoja. Sigurno... ali kad i ako do toga dođe...
Ono što je danas prisutno, je jako velika upotreba reči iz stranih jezika u svakodnevnom govoru. Da zanemarimo nauku koja ima svoje terminologije proizašle iz jezika vodećih naučnih sila, koje zapravo finansiraju nauku. Govorimo o jako niskom nivou jezičkog potencijala koga u svom rečniku posedujemo, generalno, kao nacija.... I da napomenem ove silne jezike koji proizilaze iz jednog jedinog (srpski, bošnjački, crnogorski, hrvatski... možda sam neke i izostavila?) koji se na silu transformišu, sa dodavanjem nekih novih kovanica samo da bi se što više razlikovali jedan od drugih. Još malo pa ćemo imati niški jezik, beogradski, piroćanski, čačanski, subotički... dalmatinski, zagosrki, istranski.... A koliko vidim u Americi, Engleskoj, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi, Kanadi... još uvek svi govore engleskim jezikom. I nikome ne pada na pamet da menjaju naziv jezika. I svi znamo jako dobro zbog čega se sve to dešava... nemojmo da smo u zabludi!
Ovo zaveštanje je skoro proročko.
"Čedo moje, ruka ti je vična i vješta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi čitko zapišeš u knjige. Zapiši nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da će nas biti."
Ne bih ovom prilikom ulazila u metafiziku, jer će ona uvek imati razlog za sve ovo što se dešava. I to je kosmička stvar. Ako treba da prihvatimo ovo egoističko vreme besmisla, nekultura i primitivizma, u pojedinim delovima sveta jako dobro upakovanog, i na ličnom i na kolektivnom nivou, evo ja ću prva biti protiv toga. Ja neću u tu "gomilu" , ne zato što neću, već ne mogu. Ima nešto jače u meni što mi ne dozvoljava da se pretopim.
I zato sam uvek za kulturu jezika, poetiku, lepotu.... istinu obučenu lepotom. Ako to ne uzdiže ljudsku dušu, šta bi trebalo drugo izmisliti? Ni jedna religija ne može na silu uzdići čoveka, ukoliko ne oseti lepotu onoga što u pozadini govori. Jedina instanca je Bog. Metafizička istanca. I veoma je važan izraz tog doživljaja. A jezikom i rečju se mora izraziti taj unutrašnji doživljaj uzdizanja, iako je skoro tajanstven, simbolom je umetnost obdarila čoveka da mu se još više približi. A to je ipak pisana reč koja nas sve povezuje.
I da napomenem svega par činjenica: Zašto je za vreme bombardovanja Beograda aprila 1941 odmah gađana Narodna biblioteka. I zašto se posle toga nemačka specijalna jedinica dala u poteru za Miroslavljevim Jevanđeljem, koje se tajnim kanalima šetalo i skrivalo na različitim mestima, zbog čega su mnogi izgubili živote, pa čak i sumnjivi kaluđeri. Zašto su vagonima u Nemačku prevožena silna arhivska građa i ko zna šta sve još. Da li je Hitler zaratio sa Jugoslavijom da bi juruo neko Jevanđelje? I zašto su Amerikanci desetkovali Bagdadsku biblioteku tokom zadnjeg rata u Iraku? Pa zar im nafta nije bila važnija?? I zašto je neko zapalio davnooo Aleksandrijsku biblioteku... Danas bi to bilo neprocenjivo nasleđe koje bi svakako usmerilo razvoj civilizacije u nekom drugom pravcu. Da li se slažete???
ОдговориИзбришиmoram priznat da u ovim razmišljanjima često zapinjem i teško mi je složiti se a istovremeno i ne složiti.
ОдговориИзбришиjezik je već najmanje stoljećima političko sredstvo, engleski jezik je i engleska kultura, to je parlamentarizam, zakoni i slično.
ne znam kako je u srbiji ali mi smo u hrvatskoj svjedoci stalnog zadiranja u jezik i to vrlo često diletantski. isto tako sam uvjerenja da je književni jezik politička forma jer ja kao dalmatinac ne govorim jezik svojih predaka i moj jezik se strašno razlikuje od onog kako je govorio marko marulić za kojeg se ne može reći da nije bio pismen. ali on je velikim dijelom pisao na latinskom i tu se krije jedan od odgovora u vezi razvoja jezika. učeni ljudi su velikim dijelom koristili latinski, pogotovo ako bi morali izaći iz lokalnih okvira. da mu nisu knjige bile na latinskom teško bi magellan izabrao neku da ga prati na njegovu putovanju.
ja tako mislim da je npr. hrvatski jezik umjetna forma koja je jednom postala stvarnost i stalno se tome prilagođava. izvorni jezici više nisu u upotrebi. ne mogu to tvrdit za sve jer ne poznanjem u kakvom je stanju srpski jezik ali tu je još i dodatni element pisma.
onim prije komentarom nisam želio obezvrijediti napisanu riječ već sam mislio naglasit kako je ona posebne prirode. čak je razlika između rukopisa i štampane riječi.
Ovih dana imam tehničkih problema sa komentarima. Ili nestaju ili se ne mogu poslati. Ovo je proba, da vidmno da li je reč o dužini teksta. Hvala na razumevanju
ОдговориИзбришиMonte Christo,
ОдговориИзбришиNisam ni najmanje imala bilo kakav utisak obezvređivanja pisane reči kao oblika izraza iz tvog komentara. Pisana reč, želela sam reći, ostavlja TRAG. Da ne ulazimo u metafizičku dijalektiku koja je tebi jako bliska, jer u tim okvirima bi sigurno pronašli svašta.
Jezik podleže promenama i razvoju što je prirodni proces, uslovljen i kulturološkim razvojem društva, i političkim uticajima. Migracije i asimilacije su opet proces koji je neizbežan, a koji je na jeziku ostavio veliki trag. Mnogi kritikuju Vuka Karadžića da je pojednostavio i oskrnavio srpski jezik u svojim reformama, pogotovu onaj kojim se kulturna elita tog doba koristila. Mnogi ga i podržavaju jer je jezik naroda koji je u većini u odnosu na malobrojnu elitu, uveo kao osnov i time omogućio lakši pristup opismenjavanju naroda. A ujedno sačuvao usmenu srpsku književnost od zaborava. Dva pristupa.
Kada odem u Hrvatsku ja razumem ljude sa kojim komuniciram, za razliku od Slovenije gde se nikako ne snalazim. I sada je pitanje, da li je to isti jezik, ili koren istog jezika? U kom pravcu su išle asimilacija jezika, to nam istorija ne može pouzdano utvrditi, jer je pisana istorija veoma dikutabilna, i sve više podleže reviziji. Ovde podvlačim da nisam lingvista po struci da bih mogla polemisati na tu temu, ali iz nekog šireg sopstvenog obrazovanja mogu naslutiti bar principe po kojima je vršena manipulacija i nad samim jezikom. Zaborav je mnogo praktičniji od sećanja, kada je upotreba moći u pitanju.
E vidiš. Tu je pisana reč veoma bitna, jer neke nepobitne činjenice čuva za buduća pokoljenja. Istine su izvrnute i sa takvima se najbolje manipuliše masama, sve u jednom cilju: kako najbolje zavladati i ostvariti moć nad većinom stanovništva ove planete. I to je opet globalna situacija.
nastavak sledi
Srpski jezik se nije menjao u onom obliku kao hrvatski zadnjih godina. Nije ni bilo potrebe. Moraš priznati da je kod vas, kao i u Bosni, i Crnoj Gori, ta stvar prilično ispolitizovana.
ОдговориИзбришиMi smo na ovom jezičkom području iscepkali jezik. A time smo iscepkali i čovekov idetitet, jer je i jezik deo ličnog identiteta i veoma važan elemenat ostvarenog intergiteta. To je ono što je bitno po meni. Razbijen je čovek iznutra. Čovek bez identiteta i korena nije sposoban prihvatiti ni sebe samog, a kamoli različitosti koje izražavaju bogastvo kulturne i opšte baštine celog sveta. Umesto da se povezujemo sa poštovanjem sa drugačijim kulturama, mi se delimo uz osude i kritike, omalovažavanja i negiranja onoga što zapravo i sami jesmo.
Uostalom čovek uvek SANJA isključivo na svom maternjem jeziku.
Zar to nije ključni elemenat za određivanje identiteta. Danas je čovek obezglavljen, razrazumljen, i jezički dezorjentisan. Govor mladih u velikim gradovima je katastrofalan. Čak je i Engleski jezik u svakodnevnom govoru mladih postao totalno razbijen, oskrnavljen. Spikeri na televizijama i kod nas veoma malo znaju o svom jeziku, i jezik im je deformisan, prilagođen uličnim jezikom. I kako onda opismeniti jednu naciju, kako razvijati kulturu? Ako je i to deo političkog delovanja, onda nam jedino preostaje da prihvatimo stvarnost onakva kakva jeste. A ona to jeste.
Ali nas to ne opravdava da se ne trudimo u sopstvenom usavršavanju pre svega u razvijanju opšte kulture i prosvećenosti. Prosvećenost je, nažalost, spala na niske grane, ali još uvek ima ljudi koji su obrazovani, plemeniti i duhom razvijeni, kojima je širenje tih vrednosti prilično onemogućeno. Takvi bi trebalo da se povezuju i šire krug sličnih, svojim delovanjima.
Eto, mali, ali zaista vredan primer. Ti prevodiš Štajnera, i svojim delovanjem omogućavaš ljudima da spoznaju neke više sfere, i dobiju neke drugačije informacije i uvide od onoga što nam aktuelna javna scena pruža, kao dominantnija, ili dominantniji deo aktuelne javnosti. I to bez nekog ličnog interesa, već iz nekih humanih i nesebičnih razloga koji izviri u tebe lično. Prosto, da nema tog pisanog oblika, komunikacije bi nam se svodile na samo zatvoren krug informacija u kojima bi se zaparložili....
A lepa književnost je nešto što duhovno uzdiže, već samo po sebi. Kao oblik stvaralaštva, oblik božanske kreacije u nama.... Mislim da je razvoj kreativnosti za svakog čoveka primarna odlika njegovog razvoja kao ličnosti, i time i društva u celini.
Hvala za uvek podsticajne komentare. Sa tobom je inspirativno diskutovati...
Srdačan pozdrav
Citata: "...isto tako sam uvjerenja da je književni jezik politička forma..." MC
ОдговориИзбришиMoram se vratiti na ovu rečenicu, malo mi je zaparala uši. Šta se podrazumeva pod književnim jezikom? Ako sam te dobro razumela, ti smatraš da lokalne razlike u jezicima ne treba da budu iza dominantne usvojene kategorije književnog jezika jednog naroda. Šta to podrazumeva? Gramatiku, jezičku formu, značenja reči? U čemu se ogleda politizacija u samom književnom jeziku? Nije mi baš jasno. Da li politička forama književnog jezika, po tebi znači usvajanje jednog modela jezičke forme i nametanje ostalom stanovništvu? Ili književni jezik služi da bi se izbrisale razlike u lokalizmima? Ili???
I zašto zaboravljamo da pored etike, postoji i ESTETIKA koja je nezaobilazni elemenat književnog i ostalog umetničkog stvarlaštva. Estetika jezika koja će svojim oblikom izraziti metafizički duboki kontekst pisane reči - književnosti. A tu politizacija ne može imati nikakvog uticaja na književni jezik. On zadire u sferu umetnosti, koja ide ka vrhovima izraza.
Ili ti i ja razmišljamo na drugačijim talasima. Treba da ih približimo, da bi se razumeli....
Pozdrav
mislim na književni jezik koji je uvijek nastao nekakvim političkim konsenzusom ne ulazeći u pobude za takvu standardizaciju.
ОдговориИзбришиjezik je pomalo različit svakih stotinjak kilometara a na osnovu tih razlika utvrđeno je nešto kao književni jezik s kojim u osnovi ne govori niti jedna regija.
samo na to sam mislio kada sam spomenuo da je književni jezik politički.
pomalo imam osjećaj da je standardizacija jezika išla baš po osnovi potpunih tuđica, kao što u našim jezicima npr. ima veliki broj turcizama, kod mene je još i veliki broj talijanskih izraza, sigurno ima dosta mađarskih i ko zna kojih sve ne.
ja sam pristalica različitosti i smatram da mene obogaćuje kada komuniciram s nekim iz čistog idealizma (opet ne mogu bez steinera). ali uvjet je taj čisti idealizam.
književni jezik svakako umanjuje broj izvornih govornika nekog narječja.
simbol mi je spomenuti marulić jer i tada tko je mislio izaći iz okvira morao je komunicirati nekim standardom koji je nekada bio latinski jezik.
nadalje mislim da se to već toliko izvitoperilo da je stvarno došlo do velikih promjena. ljudi možda ne opažaju, nije bitno toliko njihov broj, ali postoji dobar broj ljudi koji nemaju svoj materinji jezik niti imaju domovinu. većina onih koji su otišli studirati vani, zatim mladi znanstvenici koji rade za neke institute, korporacije, par godina su u njemačkoj, pa dvije godine u bugarskoj, pa onda pet godina u švedskoj. oni nemaju ni jezik ni domovinu. u nas se sve obično mjeri suhoparnim brojkama pa mamo statistike koje upotrebi jezika i slično, ali nema podataka u kojem to sve skupa smjeru ide.
rekao sam na početku da u ovoj stvari teško mogu nešto tvrditi pa ovo primi više kao moje razmišljanje.
MC
Monte Christo,
ОдговориИзбришиNaravno da su ovi naši komentari na nivou ličnog razmišljanja,... pa i ja sam se na izvestan način ogradila da ne mogu polemisati, jer nisam lingvista.
Samo bih dodala: U književnom jeziku su se narečja, dijalekti i lokalizmi upotrebljavali kao odrednice u dijalozima ili opisima razmišljanja junaka romana... ako uzmemo roman kao jednu od formi književnog jezika.
Pitam se onda u kojem obliku bi se onda pisala poezija, filozofija, nauka....??? Bojim se da bi onda filozofija uplovila u folklor!
Šta je onda sa etikom? Da li je i ona usvojena konvencijama ili treba da podleže spontanom, lokalnom, paganskom... Ovo pitanje postavljam kao paralelu.
Ovde akcenat bacam na polemiku o svrsishodnosti usvajanja konvencionalnih vrednosti koje se vremenom proglašavaju za kvalitativni skok kulture u nekom periodu civilizacije. Mislim da bi u suprotnom nastala totalna anarhija svega i svačega. Ovaj današnji period vremena se, čini mi se, približava anarhiji, jer je sve dozvoljeno. I što valja i što ne valja. Ali i te sumnjive vrednosti su prepoznate, samo se danas radi o nadmoći onih energija koje u svojim rukama drže svet. I o kvalitetima onih koji daju krajnji sud o jednom vremenu.
Šta bi Štajner za ovo rekao? On je ipak biranim jezikom govorio i pisao. Jezikom ne samo učenog čoveka, već i duhovnika. A razlika je ogromna, ako se uporedi književni izraz kao viši oblik svesnog, sa lokalnim običajima, subkulturom i folklorom. Oni ipak spadaju u sferu nižeg oblika izražavanja u sveru zatvorenog kruga koji je odvojen od dominantnog oblika kreativnog stvralaštva... I često je u otporu prema vrhunskim vrednostima. Taj otpor je izražen u niskom kvalitativnom skoku egzistencijalnih duhovnih vrednosti čovečanstva.
I to se danas dešava u razvaljenim državicama na našem govornom području. Zbog toga tonemo umesto da se izdižemo. Niko ne govori da autohtone vrednosti treba da budu jedino merilo ljudskog napretka...
Pozdrav
Ovom prilikom se zahvaljujem Angelini, urednici foruma RIZNICA SRPSKA, na sugestiji za dodati tekst povodom pravog porekla izvora zaveštanja.
ОдговориИзбриши