RAINER MARIA RILKE

IZ ČASOSLOVA  (1899-1903)

***

Ja ljubim svoga bića tamne sate,

kad ćutila istražuju dubinu;

ko stara pisma, oni tada plinu

i moj mi život već proživljen vrate,

u legendarnu potisnut daljinu.

U njima spoznam da preda mnom stoje

prostori za jedan drugi život, dug i vječan.

I kadšto budem kao drvo koje

nad grobom šumi ozbiljenje svoje

onih snova što ih bivši dječak

(koga njegov topli korijen obuzima)

izgubi u tugama i pjevanjima.

***

Da samo jednom bude posve tiho.

Da slučaja i približnosti vihor

umukne, i smijeh s onu stranu zida,

da šum što ćutila ga moja grade

moje bdjenje malo manje kida -:

U tisućostrukoj te mogao bih tada

misli domisliti sve do tvoga ruba

i imati te (tek koliko smiješak traje)

da svemu te životu dam za ljubav

kao hvala što se daje.

***

Moj život nije ovaj strmi sat,

u kom me vidiš hitjeti bez daha.

Ja sam stablo ispred svoje pozadine,

jedna sam samo od mnogih mojih usta,

ona, što se prva zatvaraju.

Ja sam stanka između dva tona,

koji se jedva međusobno slažu:

jer ton smrti hoće viši da je –

Ali u tamnom razmaku se slože

dršćući oba tona.

I pjesma lijepa ostaje.

***

Pa ipak, premda svak od sebe teži

kao iz zatvora što mrzi ga i drži, -

u svijetu veliko se čudo zbiva:

ja ćutim: sav se život živi.

Ta tko ga živi? Zar stvari koje

kao nesvirana melodija

u večeri ko u harfi stoje?

Zar lahor s voda što ćarlija,

zar grane što znakove si daju,

zar cvjetovi što mirluhe tkaju,

zar dugi drvoredi koji stare?

Zar tople životinje koje idu,

zar ptice što se tude dižu'?

Ta tko ga živi? Živiš li ga ti,

Bože, - taj život?

***

Žutike trpke sad već zrelo rude,

na lijehama ginu lijepe kate.

Tko nije bogat sada, kad se dani krate,

zaludu čeka da svoj ikad bude.

Tko sada nije kadar sklopit oči,

siguran da viđenja u mnoštvu jaku

u njemu tek čekaju početak noći

da usprave se u njegovu mraku: -

morao je kao kakav starac proći.

Toga više nikad ništa ne uskrisi,

i sve mu laže, danas ko i jučer;

pa i ti, Bože. Kao kamen ti si

što ga danomice u dubinu vuče.

***

Gospode: Mi jadniji smo nego jadne

zvijeri kojih srce svojoj smrti hrli,

jerbo mi još svi smo neumrli.

Onoga daj nam koji jednom znat će

život vješto povezati u brajde

oko kojih svibanj ranije se začne.

Jer umiranje tuđe je i teško stoga

što to nije naša smrt; neka koja

napokon nas uzme jer druge nije više.

Zato se oluja diže da sve nas zbriše.

Godinama stojimo u tvomu vrtu

i stabla smo za nosit slatku smrt;

no u dane žetve naša krošnja vene,

i kao žene, tvojim gnjevom udarene,

mi smo loši i podobni plodu škrtu.

Ili moja oholost je nepravedna bol:

jesu li stabla bolja? A mi samo spol

i utroba žena koje rado daju? –

S vječnošću smo ogrezli u kurveraju,

i kad rodilište bude tu, rodit

ćemo naše smrti mrtvi pobačaj;

taj grbavi, prežalosni embrio,

koji (strahótâ kao da se boji)

zametke očiju rukama je pokrio,

i kojemu na čelo već se surva

strah od svega, nepretrpljena jeza, -

i skončat ćemo svi, ko kakva kurva,

u trudovima i od carskog reza.

RAINER MARIA RILKE

izvor