INSPIRACIJA I INTUICIJA - Rudolf Štajner

EVOLUCIJA SVIJESTI 

Penmaenmawr, 

Wales 20 kolovoza 1923, 

GA227

prevod: Monte Christo

Još jednom prizovimo pred naše duše kamo moderna inicijacija vodi, nakon što su uspješno poduzeti prvi koraci prema imaginativnoj spoznaji. Čovjek tada dolazi do točke gdje je njegov prethodno apstraktni, čisto idealni svijet misli prožet unutarnjim životom. Misli koje mu prilaze nisu više beživotne, stečene pasivno; one su unutarnji svijet žive snage koje osjeća na isti način kao što osjeća pulsiranje njegove krvi ili strujanje zraka kojeg diše. Stoga se radi o tome da je idealni element u mišljenju zamijenjen unutarnjim doživljajem stvarnosti. Tada zaista slike koje su prije sačinjavale čovjekove misli nisu više samo apstraktne, sjenovite projekcije vanjskog svijeta, već su ispunjene unutarnjom, živom egzistencijom. One su stvarne imaginacije doživljene u dvije dimenzije, kako je naznačeno jučer, ali to nije kao da neki čovjek stoji ispred slike u fizičkom svijetu, jer tada može doživjeti vizije, ne imaginacije. Radije je to kao da se, izgubivši treću dimenziju, on sam kretao unutar slike. Stoga to nije kao gledanje nečeg u fizičkom svijetu; sve što ima izgled fizičkog svijeta bila bi vizija. Izvorna imaginacija dolazi nam samo kada, na primjer, više ne vidimo boje kao u fizičkom svijetu, već kada ih doživljavamo. Što to znači?

Kada u fizičkom svijetu vidite boje, one vam daju različita iskustva. Crveno opažate kao nešto što vas napada, što želi na vas skočiti. Bik će reagirati nasilno na tu agresivnu crvenu; on je doživljava mnogo živopisnije nego čovjek, u kome je cijeli osjećaj ublažen.

Kada opažate zelenu, to vam daje osjećaj ravnoteže, doživljaj niti bolan niti posebno ugodan; dok je plavo indikacija raspoloženja odanosti i poniznosti. Ako dopustimo ovim raznim doživljajima boje da prodru ravno u nas, možemo shvatiti da kada nam bilo što iz duhovnog svijeta prilazi na agresivan način oponaša crvenu u fizičkom svijetu, to je nešto što odgovara crvenoj boji. Kada se susretnemo s nečim što priziva raspoloženje poniznosti, to ima isti učinak kao doživljaj plave ili plavo-ljubičaste u fizičkom svijetu. To možemo pojednostaviti kazavši: doživjeli smo crveno ili plavo u duhovnom svijetu. Inače, iz razloga preciznosti, uvijek bi trebali reći: doživjeli smo tamo nešto na način na koji je crveno, ili plavo, doživljeno u fizičkom svijetu. Da bi izbjegli toliko mnogo riječi, netko jednostavno kaže da je vidio boje aure koje se mogu razlikovati kao crvena, plava, zelena, i tako dalje.

Ali potpuno moramo shvatiti da je ovo pravljenje našeg puta u nadčulno, ovo ostavljanje po strani svega što nam dolazi preko čula, uvijek prisutno kao konkretan doživljaj. I tijekom ovog iskustva uvijek imamo osjećaj koji sam opisao jučer, kao da je mišljenje postalo organ dodira koji se proteže cijelim ljudskim organizmom, tako da duhovno osjećamo da se otvara novi svijet i mi ga dodirujemo. To još nije pravi duhovni svijet, već ono što bih mogao nazvati eterski ili svijet formativnih sila. Svatko tko će upoznati etersko mora ga dosegnuti na ovaj način. Jer nikakvo špekuliranje, nikakvo apstraktno razmišljanje, o eterskom ne može voditi do pravog znanja o njemu. U ovom mišljenju koje je postalo stvarno mi živimo s našim vlastitim formativnim silama ili eterskim tijelom, ali to je različita vrsta življenja od života u fizičkom tijelu. Želio bih ovo opisati na drugi način pomoću usporedbi.

Kada gledate neki od vaših prstiju, prepoznajete ga kao živog člana vašeg organizma. Odsijecite ga, i on nije više što je bio; on umire. Kada bi vaš prst imao svijest, rekao bi: Nisam ništa više nego dio tvog organizma, nemam nezavisnu egzistenciju. To je ono što čovjek mora reći čim ulazi u eterski svijet s imaginativnom spoznajom. Više ne osjeća sebe kao odvojeno biće, već kao člana cijelog eterskog svijeta, cijelog eterskog kozmosa. Nakon toga shvaća da tek imajući fizičko tijelo on postaje osobnost, individualnost. Fizičko tijelo je ono što individualizira i čini nekog odvojenim bićem.

Vidjeti ćemo zapravo kako i u duhovnom svijetu možemo biti individualizirani — ali o tome ću govoriti kasnije. Ako uđemo u duhovni svijet na opisani način, najprije smo dužni osjećati sebe kao samo jednog pripadnika cijelog eterskog kozmosa; i ako bi naše etersko tijelo bilo odsječeno od kozmičkog etera, to bi za nas značilo etersku smrt. Vrlo je važno to shvatiti, tako da možemo ispravno razumjeti ono što kasnije treba biti rečeno o čovjekovu prolazu kroz vrata smrti.

Kao što sam jučer naglasio, ovaj imaginativni doživljaj u eterskom, koji postaje tableau našeg cijelog života od rođenja do sadašnjeg trenutka naše egzistencije na Zemlji, praćen je iznimno snažnim osjećajem sreće. I poplava ovog cijelog slikovnog svijeta sa ovim unutarnjim, predivnim ugodnim osjećajem čovjekovo je prvo više iskustvo.

Zatim moramo biti sposobni — što sam također jučer spominjao — uzeti sve čemu smo težili kroz imaginaciju, kroz naš životni tableau, i učiniti da to sve po volji nestane. Tek kada smo ovako ispraznili našu svijest razumijemo kako zaista stvari stoje u duhovnom svijetu. Jer tada znamo da ono što smo do tada vidjeli nije bio duhovni svijet, već samo njegova imaginativna slika. Tek na ovom stupnju prazne svijesti — baš kao što fizički svijet struji u nas preko naših osjetila — tako i duhovni svijet struji u nas preko našeg mišljenja. Tu počinje naše prvo stvarno iskustvo, naše prvo pravo znanje, o objektivnom duhovnom svijetu. Životni tableau je bio samo od našeg vlastitog unutarnjeg svijeta. Imaginativna spoznaja otkriva samo taj unutarnji svijet, koji se višem znanju javlja kao slikovni svijet, svijet kozmičkih slika. Sam kozmos, zajedno s našim vlastitim pravim bićem, kakvo je bilo prije rođenja, prije naše zemaljske egzistencije, pojavljuje se najprije na stupnju inspiracije, kada duhovni svijet izvana utječe u nas. Ali kada smo došli do toga da možemo isprazniti našu svijest, naša cijela duša postaje budna; i na ovom stupnju puke budnosti moramo moći postići određenu unutarnju tišinu i mir. Taj mir mogu opisati samo na slijedeći način.

Zamislimo da smo u veoma bučnom gradu i svuda oko nas čujemo buku. Ovo je strašno — kažemo — kada, sa svih strana, graja salijeće naše uši. Recimo da je to neki veliki moderni grad, kao što je London. Ali sada recimo da napuštamo taj grad, i postepeno, sa svakim korakom kojeg napravimo dok odlazimo, postaje sve tiše i tiše. Zamislimo živopisno to smanjivanje buke. Postaje sve tiše i tiše. Napokon dođemo možda u šumu gdje je sve savršeno tiho; dosegnuli smo nultu točku gdje se ništa ne može čuti.

Ipak možemo ići još dalje. Da bi ilustrirao kako se to može dogoditi, koristit ću sasvim trivijalnu usporedbu. Recimo da imamo u novčaniku određenu sumu novca. Dok ga trošimo iz dana u dan, on iščezava, baš kao što iščezava buka dok napuštamo grad. Na kraju dođe dan kada nije ostalo ništa — novčanik je prazan. Možemo usporediti to ništavilo s tišinom. Ali što radimo slijedeće ako ne želimo biti gladni? Ulazimo u dug. To ne preporučujem; samo dajem usporedbu. Koliko tada imamo u novčaniku? Manje od ništa; i što je veći dug, to je veće „manje od ništa“.

I sada zamislimo da je jednako i s ovom tišinom. Ne bi to bio samo potpuni mir nulte točke tišine, već bi išlo dalje i došlo do suprotnosti slušanja, mirnije od mirnoće, tiše od tišine. I to se u stvari mora dogoditi kada, na jučer opisani način, možemo kroz povećane snage dosegnuti ovaj unutarnji mir i tišinu. Kada, međutim, stignemo do te negacije čujnosti, do tog mira većeg od nulte točke mira, tada smo toliko duboko u duhovnom svijetu da ne samo da ga vidimo već ga čujemo kako odzvanja. Svijet slika postaje svijet postaje svijet života koji odjekuje; i tada smo usred pravog duhovnog svijeta. U onim trenucima koje tamo provedemo stojimo, takoreći, na obali egzistencije; obični čulni svijet nestaje, i znamo da smo u duhovnom svijetu. Zasigurno — o tome ću više reći kasnije — moramo biti odgovarajuće pripremljeni tako da se uvijek možemo vratiti. Ali dolazi nešto drugo — do tada nepoznato iskustvo. Čim je pri praznoj svijesti postignut mir, ono što sam opisao kao iznutra doživljen, sveobuhvatan, kozmički osjećaj sreće ustupa mjesto jednako sveobuhvatnoj boli. Dolazimo do osjećaja da je svijet izgrađen na temeljima kozmičke patnje — od kozmičkog elementa koji se od ljudskog bića može doživjeti jedino kao bol. Učimo prodornu istinu, tako voljno ignoriranu od onih koji izvan sebe traže sreću, da je sve u egzistenciji konačno moralo biti rođeno u boli. I kada, kroz inicijacijsko znanje, ovo kozmičko iskustvo bola na nas napravi utisak, tada iz stvarnog unutarnjeg znanja možemo reći slijedeće:

Ako proučavamo ljudsko oko — oko koje nam otkriva ljepotu fizičkog svijeta, i toliko nam je važno da preko njega primamo devet desetina utisaka koji čine naš život između rođenja i smrti — nalazimo da je oko ugrađeno u tjelesnu šupljinu koja potječe od rane. Ono što je izvorno napravljeno da dođe do očne čašice danas se može napraviti jedino da izrežemo rupu u fizičkom tijelu. Običan izvještaj o evoluciji daje previše bezbojan utisak ovoga. Te čašice u koje su izvana umetnute očne kugle — kako zaista fizički zapis evolucije pokazuje — bile su izdubljene u vrijeme kada je čovjek još bio nesvjesno biće. Da je toga bio svjestan, to bi uključivalo bolno ranjavanje organizma.

Zaista, cijeli ljudski organizam je iznjedren iz elementa koji bi za današnju svijest bio doživljaj bola. Na ovom stupnju znanja imamo dubok osjećaj da, baš kao što izlazak biljaka znači bol za Zemlju, tako i sva sreća, sve u svijetu iz čega izvlačimo zadovoljstvo i blagoslov, ima svoje korijene u elementu patnje. Ako bi se kao svjesna bića mogli odjednom promijeniti u supstancu tla ispod naših nogu, rezultat bi bio beskrajno povećanje našeg osjećaja boli.

Kada se ove stvari otkrivene iz duhovnog svijeta postave pred površne ljude, oni kažu: „Moja ideja o Bogu je sasvim drugačija. Uvijek sam mislio o Bogu u njegovoj moći kao da temelji sve na sreći, baš kao što bi i mi željeli”. Takvi ljudi su kao onaj kralj Španjolske kome je netko pokazivao model univerzuma i kretanje zvijezda. Kralj je imao velikih teškoća u razumijevanju kako se sva ta kretanja javljaju, i konačno je izjavio: „Da je Bog to ostavio meni, ja bih napravio mnogo jednostavniji svijet ”.

Striktno govoreći, takav je osjećaj mnogih ljudi što se tiče znanja i religije. Da je Bog stvaranje prepustio njima, oni bi napravili jednostavniji svijet. Nemaju pojma koliko je to naivno!

Izvorno inicijacijsko znanje ne može zadovoljiti samo želju ljudi za srećom; mora ih voditi do pravog razumijevanja njihova vlastitog bića i sudbine kako se javlja u svijetu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Za to, nužne su duhovne činjenice, umjesto nečeg što daje neposredno zadovoljstvo. Ali ima još jedna stvar koju ova predavanja zaista moraju izvući. Upravo doživljavajući ovakve činjenice, samo ako ih poznaju konceptualno, ljudi će steći dosta toga što zadovoljava unutarnju potrebu za njihov život ovdje na Zemlji. Da, oni će steći nešto što im treba da bi bili ljudska bića u punom smislu, baš kao što za potpunost trebaju njihove fizičke udove.

Svijet koji na ovaj način susrećemo kada idemo iza imaginacije u mirnoću egzistencije, iz koje duhovni svijet otkriva sebe u boji i u zvuku — taj se svijet u osnovi razlikuje od svijeta percipiranog čulima. Kada živimo s njim — a moramo živjeti sa duhovnim svijetom kada je za nas prisutan — vidimo kako sve čulno opazive, fizičke stvari i procesi zaista proizlaze iz duhovnog svijeta. Stoga kao zemaljski ljudi vidimo samo jednu polovinu svijeta; druga polovina je okultna, skrivena od nas. I kroz svako otvaranje, svaki događaj, u fizičko-materijalnom svijetu, moglo bi se reći, ova skrivena polovina otkriva svoju duhovnu prirodu najprije u slikama imaginacije, a zatim kroz vlastitu stvaralačku aktivnost u inspiraciji. U svijetu inspiracije možemo se osjećati kod kuće, jer tu nalazimo porijeklo svih zemaljskih stvari, svih zemaljskih tvorevina. I tu, kao što sam naznačio, otkrivamo našu vlastitu pred-zemaljsku egzistenciju.

Slijedeći staru sliku, nazvao sam taj svijet, koji leži iza onog od imaginacije, astralni svijet — ime nije važno — i o onom što donosimo s nama iz tog svijeta, i unosimo u naša eterska i fizička tijela, možemo govoriti kao o našem astralnom tijelu. U određenom smislu, ono zatvara ego-organizaciju. Za više znanje, prema tome, ljudsko biće se sastoji od četiri člana: fizičkog tijela, eterskog ili tijela formativnih snaga, astralnog tijela, i ego-organizacije. Znanje o egu, međutim, podrazumijeva daljnji nadčulni korak, koji sam u mojoj knjizi, Znanje o višim svjetovima, nazvao „intuicija”. Izraz intuicija može lako biti krivo shvaćen jer, na primjer, svatko s imaginativnim, poetskim darom će njegov senzitivan osjećaj svijeta često nazvati intuicija. Ta vrsta intuicije je samo maglovit osjećaj; ipak ima neku vezu s intuicijom o kojoj ja govorim. Jer baš kao što zemaljski čovjek ima svoje čulne percepcije, tako i u njegovom osjećaju i njegovoj volji ima refleksiju najviše vrste spoznaje, intuicije. Inače ne bi mogao biti moralno biće. Magloviti nagoni svijesti su refleksija, vrsta sjenovite slike, prave intuicije, najvišeg oblika spoznaje mogućeg za čovjeka na Zemlji.

Zemaljski čovjek ima u njemu nešto od najnižeg, a također i ovu sjenovitu sliku onog što je najviše, dostupno jedino kroz intuiciju. Srednji nivo je ono što u njemu nedostaje; stoga treba steći imaginaciju i inspiraciju. Također treba steći intuiciju u njenoj čistoći, u njenoj svijetlom ispunjenoj unutarnjoj kvaliteti. Sada u njegovom moralnom osjećaju, njegovoj moralnoj savjesti, posjeduje zemaljsku sliku onoga što se javlja kao intuicija. Stoga možemo reći da kada se čovjek s inicijacijskim znanjem uzdigne do stvarnog intuicijskog znanja svijeta, od kojeg je prije poznavao samo prirodne zakone, svijet postaje intimno povezan s njim na Zemlji pošto je to sada jedini moralni svijet. Sve ovo je zaista važna osobina čovjekova život na Zemlji — da iz prigušenog unutarnjeg predosjećaja povezujemo s najvišom oblasti od svih nešto što je, u svom pravom obliku, dostupno jedino povećanoj spoznaji.

Treći korak u više znanje, nužan za uzdizanje do intuicije, može se postići jedino razvijajući do najviše točke sposobnost koja, u našem materijalističkom dobu, nije priznata kao snaga spoznaje. Ono što je otkriveno kroz intuiciju može se steći jedino razvijajući i u najvišem stupnju produhovljujući sposobnost za ljubav. Čovjek mora moći od te sposobnosti za ljubav načiniti snagu spoznaje. Dobra priprema za to je u određenom smislu osloboditi sebe zavisnosti od vanjskih stvari; na primjer, načinivši našom uobičajenom praksom predstaviti naše prošle doživljaje ne u njihovom standardnom nizu već obrnutim redom.

U običnom pasivnom mišljenju može se reći da događaje prihvaćamo na sasvim robovski način. Kao što sam rekao jučer: U našim samim misaonim slikama mi držimo ranije kao ranije, kasnije kao kasnije; i kada promatramo tijek drame na pozornici najprije dolazi prvi čin, zatim drugi, i tako dalje do možda petog. Ali ako se možemo naviknuti da ih sve predstavimo počevši od petog čina natrag preko četvrtog, trećeg, drugog, do prvog, tada smo se oteli standardnom slijedu — idemo natrag umjesto naprijed. Ali to nije ono kako se stvari događaju u svijetu: moramo naprezati svaki živac da iznutra prizovemo snagu za predstaviti događaje obrnutim redom. Radeći tako oslobađamo unutarnju aktivnost naše duše od njene uobičajene zavisnosti, i postepeno omogućujemo da unutarnji doživljaji naše duše i duha dosegnu točku gdje se duša i duh oslobađaju tjelesnog a također i eterskog elementa. Čovjek može dobro pripremiti sebe za ovo otimanje ako svake večeri unatrag pregleda njegova iskustva tijekom dana, počevši sa zadnjim i idući natrag. Kada je moguće čak bi i detalji trebali biti zamišljeni unatrag: ako ste išli gore, predstavite sebe najprije na vrhu, zatim korak ispod, i tako dalje natrag sve stepenice.

Vjerojatno ćete reći: „Ali ima toliko sati u danu, punih doživljaja”. Tada prvo pokušajte uzeti epizode — zamišljajući, na primjer, to hodanje gore dolje stepenicama obratno. Tako se stječe unutarnja mobilnost, tako da se postepeno postane sposoban ići u imaginaciji natrag čitav dan za tri ili četiri minute.

Ali to je, konačno, samo negativna polovina onog što je potrebno za unaprjeđenje i duhovni trening naše sposobnosti za voljeti. To treba dovesti do točke kada, na primjer, s ljubavlju pratimo svaki stupanj u rastu biljke. U običnom životu taj rast je viđen samo izvana — mi u njemu ne učestvujemo. Moramo naučiti ući u svaki detalj biljnog rasta, uroniti pravo u biljku, dok u našoj vlastitoj duši ne postanemo biljka, rastući, cvjetajući, dajući s njom plod, i biljka nam ne postane draga kao što smo mi sami sebi. Na isti se način može ići iznad biljaka da zamislimo život životinja, i dolje do minerala. Možemo osjetiti kako se mineral formira u kristal, i imati udjela s unutarnjim zadovoljstvom u oblikovanju njegovih površina, uglova, kutova, i imati senzaciju bola u našem vlastitom biću kada se mineral lomi nadvoje. Tada, u našim dušama, ulazimo ne samo sa simpatijom već i našom voljom u svaki pojedini događaj u prirodi.

Svemu tome mora slijediti sposobnost za ljubav koja se širi na čovječanstvo kao cjelinu. Nikada nećemo uspjeti prirodu voljeti na pravi način ako prvo ne uspijemo voljeti naše drugove. Kada smo na taj način izvojevali pobjedu u razumijevanju ljubavi za svu prirodu, ono što čini sebe opazivim najprije u bojama aure, i u odzvanjanju sfera, zaokružuje se i preuzima oblike stvarnih duhovnih bića.

Međutim, doživljavanje tih duhovnih bića, različita je stvar od doživljavanja fizičkih stvari. Kada je fizički objekt ispred mene, na primjer ovaj sat, ja stojim ovdje sa satom koji je tamo, i mogu ga doživjeti jedino gledajući na njega izvana. Moj odnos prema njemu je određen prostorom. Na ovaj način ne može se imati bilo kakav pravi doživljaj duhovnog bića. Možemo ga imati jedino ulazeći pravo u duhovno biće, uz pomoć sposobnosti za voljenje koju smo kultivirali najprije prema prirodi. Duhovna intuicija je moguća jedino primjenjujući — u mirnoći i praznini svijesti — sposobnost za ljubav koju smo najprije naučili u oblasti prirode. Zamislite da ste razvili tu sposobnost za voljenje minerala, biljaka, životinja i također ljudi; sada ste usred potpuno prazne svijesti. Sve okolo je mir koji leži izvan njene nulte točke. Osjećate patnju na kojoj je temeljena cijela egzistencija svijeta, i ta patnja je u isto vrijeme i samoća. Tamo još ničeg nema. Ali sposobnost za ljubav, tekući od iznutra u raznovrsnim oblicima, vodi vas da s vlastitim bićem uđete u sve što se sada pojavljuje vidljivo, čujno, kao inspiracija. Preko te sposobnosti za ljubav ulazite najprije u jedno duhovno biće, zatim u drugo.

Ta bića opisana u mojoj knjizi, Tajna znanost, ta bića viših hijerarhija — sada učimo živjeti u našem doživljaju njih; ona za nas postaju esencijalna stvarnost svijeta. Dakle mi doživljavamo konkretan duhovni svijet, baš kao što preko oka i uha, preko osjećaja i topline, doživljavamo konkretan fizički svijet.

Ako netko želi steći znanje za njega posebno važno, morao je napredovati do ovog stupnja. Već sam spominjao da se kroz inspiraciju u našoj duši pojavljuje pred-zemaljska duhovna egzistencija; kako na taj način učimo što smo bili prije silaska u zemaljsko tijelo. Kada preko sposobnosti za ljubav možemo vidovito ući u duhovna bića, na način koji sam opisao, također je otkriveno i ono što prvo čini čovjeka, u njegovu unutarnjem iskustvu, potpunim bićem. Otkriveno je ono što u duhovnom svijetu prethodi našem životu; pokazano nam je što smo bili prije uzlaza u zadnji duhovni život između smrti i ponovnog rođenja. Otkriven je prethodni zemaljski život, i, jedan za drugim, životi na Zemlji prije toga. Jer se pravi ego, prisutan u svim ponovljenim životima na Zemlji, može manifestirati jedino kada je sposobnost za ljubav toliko povećana da svako drugo biće, bilo vani u prirodi ili u duhovnom svijetu, čovjeku postane jednako drago kao što je u svom samoljublju drag sebi. Ali pravi ego — ego koji prolazi sva ponovljena rođenja i smrti — manifestiran je čovjeku jedino kada on više ne živi egoistično za prolazno znanje, već u ljubavi koja može zaboraviti samoljublje i može živjeti u objektivnom biću na način na koji u fizičkoj egzistenciji živi u samoljublju. Za taj ego, prijašnji životi na Zemlji tada postaju objektivni za sadašnji život kao što je za nas kamen ili biljka kada stojimo izvan njih. Do tada smo morali naučiti u objektivnoj ljubavi obuhvatiti nešto što je, za našu sadašnju subjektivnu osobnost, postalo sasvim objektivno, sasvim strano. Moramo ovladati sobom tijekom naše sadašnje zemaljske egzistencije da bi imali bilo kakav uvid u prethodnu.

Kada smo to znanje stekli, vidimo kompletan život čovjeka kako ritmički prolazi kroz stupnjeve zemaljske egzistencije od rođenja ili začeća do smrti, a zatim kroz duhovne stupnjeve između smrti i ponovnog rođenja, i zatim se ponovno vraća na Zemlju, i tako dalje. Otkriva se kompletan zemaljski život kao ponavljano prolaženje kroz rođenje i smrt, s među-periodima života u čisto duhovnim svjetovima. Tek kroz intuiciju ovo znanje može biti stečeno kao stvarno znanje, izvedeno direktno iz iskustva.

Morao sam vam opisati — okvirno za početak — stazu inicijacijskog znanja koju treba slijediti u naše vrijeme, na ovom sadašnjem stupnju čovjekove evolucije, da bi došli do pravog duhovnog znanja o svijetu i čovjeku. Ali koliko god su postojala ljudska bića postojalo je i inicijacijsko znanje, premda je imalo razne oblike u različitim periodima evolucije. Kako je čovjek biće koje kroz svaki uzastopni zemaljski život prolazi na drugi način, uvjeti za njegov unutarnji razvoj u različitim epohama evolucije svijeta moraju se značajno razlikovati. O ovim varijacijama više ćemo učiti tijekom slijedećih nekoliko dana; danas bih želio reći samo da je inicijacijsko znanje koje je trebalo dati u ranijim vremenima bilo veoma različito od onog što treba dati danas. Možemo se vratiti nekoliko tisuća godina, u vrijeme davno prije Misterija na Golgoti, i nalazimo koliko se mnogo čovjekov stav i prema prirodnom svijetu i prema duhovnom svijetu razlikovao od ovog od sadašnjeg vremena, i kako je različito, prema tome, bilo njihovo inicijacijsko znanje od onog što je prikladno danas.

Sada imamo visoko razvijenu prirodnu znanost; Neću govoriti o njenoj naprednijoj strani već samo o onom što se pruža djeci od šest ili sedam godina, kao opće znanje. U toj relativno ranoj dobi dijete mora usvojiti zakone povezane s, recimo, kopernikanskim sustavom svijeta, i na tom sustavu su izgrađene hipoteze kao što je ona o porijeklu univerzuma. Zatim je postavljena Kant-Laplaceova teorija i, preko te teorije je revidirana, ipak u njenim osnovama još dobro stoji. Teorija je temeljena na prvobitnoj maglici, u fizici demonstriranoj pokusom koji je trebao pokazati najranije uvjete svjetskog sustava. Tu prvobitnu maglicu može se imitirati eksperimentalno, i iz nje, preko rotacije određenih sila, pretpostavlja se da su nastali planeti, i iza sebe ostavili Sunce. Za jedan od prstena koji su se odvojili od maglice podučava se da se kondenzirao u oblik Zemlje, i za sve drugo — minerale, biljke, životinje, i konačno samog čovjeka — pretpostavlja se da je evoluiralo na toj osnovi. I sve to je opisano na potpuno znanstveni način.

Proces je napravljen za djecu shvatljivim pomoću praktične demonstracije koja izgleda da ga veoma jasno pokazuje. Uzeta je kap ulja, dovoljno fluidna da pluta na malo vode; to je stavljeno na komad papira gdje bi trebala doći linija ekvatora; probodena je igla i papir se okreće okolo. Tada se može pokazati kako, jedna za drugom, kapi ulja se odvajaju u rotiraju, i iz ulja dobijete minijaturni planetarni sustav, sa Suncem koje ostaje u sredini. Kada nam je to u djetinjstvu pokazano, zašto bi mi mislili da je naš planetarni sustav nastao iz prvobitne maglice? S vlastitim očima vidjeli smo reproducirani proces.

Sada, u životu morala može biti za divljenje ako smo u stanju zaboraviti sebe, ali u demonstraciji prirodnih pojava to nije tako dobro! Cijela ta stvar s kapi ulja nikada ne bi radila kada ne bi bilo nikog da okrene iglu. To se mora uzeti u obzir. Ako bi ova hipoteza bila dobra, u kozmosu bi trebao biti divovski učitelj, da prvobitnu maglicu potakne na vrtnju i da se nastavi okretati. Inače ideja nema stvarnosti.

Međutim, to je osobina materijalističkog doba, da shvaća samo dio istine, četvrtinu, osminu, ili čak manje, i potom taj djelić istine živi u dušama ljudi sa strašnom sugestivnom moći. Dakle mi danas ustrajemo u gledanju samo jedne strane prirode i njenih zakona.

Mogu vam dati hrpu primjera, iz raznih sfera života, koji jasno pokazuju ovaj stav prema prirodi: kako — pošto ovo čovjek apsorbira s današnjom kulturom — on smatra da je priroda upravljana onim što se naziva zakon uzroka i posljedice. To daje boju cjelokupnoj današnjoj ljudskoj egzistenciji. U najboljem slučaju, čovjek još može održati neku vezu s duhovnim svijetom kroz religijsku tradiciju, ali ako se želi uzdići do stvarnog duhovnog svijeta, mora poduzeti unutarnji trening kroz imaginaciju, inspiraciju, intuiciju — onako kako sam ih opisao. Od inicijacijskog znanja mora biti odveden od tog vjerovanja da je priroda potpuno prožeta zakonom, i usmjeren na stvarno dohvaćanje duhovnog. Inicijacijsko znanje danas mora ciljati da odvede čovjeka od naturalističke interpretacije kozmosa, sada uzete zdravo za gotovo, do realizacije njegove duhovnosti.

U starom inicijacijskom znanju, prije tisuća godina, prevladavalo je upravo suprotno. Mudar čovjek Misterija, vođa u onim središtima koji su bila škole, crkve, i škole umjetnosti u isto vrijeme, oko sebe je imao ljude koji o prirodi nisu ništa znali u kopernikanskom smislu, ali su u njihovoj duši i duhu imali instinktivni, intimni doživljaj kozmosa, izražen u njihovim mitovima i legendama, koji u današnjoj običnoj civilizaciji više nisu shvaćeni. I o ovome ćemo također još govoriti. Iskustvo koje je čovjek imao u tim ranim danima bilo je instinktivno; iskustvo duše i duha. Ispunjavalo je njihove budne sate sa snolikim slikama imaginacije; i od tih slika su došle legende, mitovi, izjave bogova, koje su određivale njihov život. Čovjek je gledao vani u svijet, doživljavajući svoje sanjalačke imaginacije; a u druga vremena je živio u biću prirode. Vidio je duge, oblake, zvijezde, i Sunce kako žuri preko nebesa; vidio je rijeke, podignute brežuljke; vidio je minerale, biljke, životinje.

Za drevnog čovjeka, sve što je vidio preko svojih osjetila bila je velika zagonetka. Jer u vrijeme o kojem govorim, nekoliko tisuća godina prije Misterija na Golgoti — postojala su i ranija i kasnija vremena kada je civilizacija bila različita — čovjek je imao unutarnji osjećaj da je blagoslovljen kada bi mu došla snolika imaginacija. Vanjski svijet čula, gdje je sve što je opažao od duge, oblaka, kružećeg Sunca, i minerala, biljaka, životinja, bilo ono što je oko moglo vidjeti, dok je u zvjezdanom svijetu vidio samo ono što je pred-kopernikanski, ptolomejski sustav zabilježio. Ovaj vanjski svijet sebe je predstavljao ljudima općenito na način koji ih je vodio da kažu: „S mojom dušom živim u božanskom duhovnom svijetu, ali tamo vani je priroda napuštena od bogova. Kada s mojim osjetilima gledam izvor vode, tamo ne vidim ništa duhovno; Ne vidim ništa duhovno u dugi, u mineralima, biljkama, životinjama, ili u fizičkom tijelu čovjeka”. Priroda se činila tim ljudima kao cijeli svijet koji je otpao od božanske duhovnosti.

Tako su u to vrijeme ljudi osjećali kada im je cijeli vidljivi kozmos izgledao kao da je otpao od božanskog. Da bi povezali ta dva doživljaja, unutarnji doživljaj Boga i vanjski palog čulnog svijeta, nije samo apstraktno znanje ono što im je trebalo, već znanje koje ih je moglo utješiti radi pripadanja ovom palom čulnom svijetu s njihovim fizičkim i eterskim tijelima. Oni su trebali utjehu koja bi ih uvjerila da je ovaj pali čulni svijet povezan sa svime što su doživljavali kroz njihovo instinktivno zamišljanje, kroz iskustvo duhovnog koje je, premda prigušeno i snoliko, bilo odgovarajuće za uvjete u tim vremenima. Znanje je moralo biti utješno.

Bila je utjeha, također, ono što je traženo od onih koji su se željno okrenuli Misterijima, bilo da prime samo ono što se moglo dati izvana, ili da postanu učenici ljudi od mudrosti koji su ih mogli inicirati u tajne egzistencije i u zagonetke s kojima su se suočili.

Ti mudri ljudi starih Misterija, koji su u isto vrijeme bili svećenici, učitelji, i umjetnici, razjasnili su njihovim učenicima preko svega što su sadržavale njihove misterije — još će biti opisano — da čak i u ovom palom svijetu, u njegovim penjućim izvorima, u cvjetanju stabala i svijeća, u mineralima koji formiraju kristale, u dugi i plutajućim oblacima i putujućem Suncu žive one božansko duhovne moći koje su instinktivno doživljavane u čovjekovoj snolikoj imaginaciji. Pokazali su tim ljudima kako da pomire od boga napušten svijet s božanskim svijetom percipiranim u njihovim imaginacijama. Kroz Misterije dali su im utješno znanje koje im je omogućilo da još jednom pogledaju na prirodu kao da je ispunjena božanskim.

Stoga učimo od onog što je kazano o tim proteklim vremenima — kazano čak i o grčkom dobu — da je znanje sada podučavano najmlađoj djeci u našim školama, da Sunce stoji mirno i Zemlja kruži oko njega, na primjer, da je to vrsta znanja koja je u starim Misterijima čuvana kao okultna. Ono što je za nas znanje tada je za svakog bilo okultno znanje; i objašnjenja o prirodi su bila okultna znanost. Kao što svatko može vidjeti tko slijedi smjer čovjekova razvoja tijekom naše civilizacije, priroda i prirodni zakoni su glavna briga današnjeg čovjeka; i to je vodilo do toga da se duhovni svijet povuče. Stare snolike imaginacije su nestale. Čovjek osjeća da je priroda neutralna, ne potpuno zadovoljavajuća, ne pripada palom, grješnom univerzumu, već kozmosu koji iz razloga unutarnje nužnosti mora biti onakav kakav jest. Zatim se osjeća oštrije svjestan sebe; uči naći duhovnost samo u toj jednoj točci, i otkriva unutarnju težnju da to unutarnje ja ujedini s Bogom. Sve što sada treba — kao dodatak njegovom znanju o prirodi i u suglasju s njim — je da ga novo inicijacijsko znanje vodi u duhovni svijet. Staro inicijacijsko znanje je moglo početi od duha, što je tada doživljavano od ljudi instinktivno, i, utjelovljeno u mitovima, moglo ih je voditi do prirode. Novo inicijacijsko znanje mora početi današnjim čovjekovim neposrednim iskustvom, s njegovom percepcijom zakona prirode u koje vjeruje, i otuda mora ukazati na put natrag u duhovni svijet kroz imaginaciju, inspiraciju, intuiciju.

Dakle, u čovjekovoj evoluciji, nekoliko tisuća godina prije Misterija na Golgoti, vidimo značajan trenutak u vremenu kada ljudi, počevši od instinktivnog doživljaja duha, nalaze njihov put do koncepata i ideja koje su, kao najviše vanjski oblik tajne znanosti, uključivale zakone prirode. Danas su nam ti zakoni prirode poznati od djetinjstva. U licu tog ravnodušnog, prozaičnog pristupa životu, tog naturalizma, duhovni svijet se povukao iz unutarnjeg života čovjeka. Danas, inicijacijsko znanje mora pokazivati natrag od prirode prema duhu. Za čovjeka davnine, priroda je bila zatamnjena, ali je duh bio svijetao i jasan. Staro inicijacijsko znanje je svijetlo tog sjaja moralo nositi u tamu prirode, tako da i priroda također može biti osvijetljena. Inicijacijsko znanje danas mora početi od svijetla bačenog na prirodu, na vanjski, naturalistički način, od Kopernika, Giordana Bruna, Galilea, Keplera, Newtona i drugih. To svijetlo zatim treba biti spašeno, dan mu svjež život, da bi mu se otvorio put do duha, kojeg u vlastitom svijetlu treba tražiti na stazi suprotnoj od one od stare inicijacije.