уторак, фебруар 15, 2011

Miloš Crnjanski - POEZIJA ITAKE








Trag

želim
da posle snova
ne ostane
trag moj
na tvome telu
da poneseš od mene
samo tugu i svilu belu
i miris blag
puteva zasutih lišćem
svelim sa jablanova


  



Uspavanka

Kad šuma svene
ostaće nad njom zvezde rumene.
Ponećeš svud, pošla ma kud,
samo srce svoje gorko.
Vetar studeni puše, ne stidi se mene
nema duše,
ni zakona, ni časti
nad bolom ima vlasti
još samo telo golo.
Sve što sam voleo
umrlo je vičući ime moje
a ja mu ne mogah pomoći.
Zbaci odelo svoje,
U celoj zvezdanoj noći
jedina radost nad bolom
u telu tvom je golom.
Sve nam dopušta tuga.



 


Serenata

Čuj, plače Mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.
Umreću, pa kada se zaželiš mene,
Ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.
Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
A ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
No stisak granja rumenog uvenulog.
A kad te za mnom srce zaboli:
Zagrli i ljubi granu što vene.
Ah, niko nema časti ni strasti
ni plamena dosta da mene voli:
No samo jablanovi viti
I borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
I borovi pusti ponositi.





Sumatra

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.
Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok,
mesto njega, rumeno teče!
Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala, kao,
iz zavičaja, trešnje.
Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.






Putnik

Idem slobodno,
niko mi nije odneo
da ljubim tužnu moć.
Raširim ruke, ali ne u zore
nego u more i noć.
Osmehom ulazim, stigo ma kud,
u tužne i bolne jave.
Kad volim meni i gresi svud
nebesa pletu,
oko radosno pognute glave.
Ostavljam bolnim osmehom san,
Da prođe i ode i mre.
Ljubav je put beskrajan
Na kom je dozvoljeno sve.
Ne žalim ni tebe ni sebe ja,
i smešim se na daljine.
Umor mi samo u očima sja,
i sve što ištem od tebe
to je: časak-dva
tišine, tišine.






Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.





Oči

O koliko puta kad pred tobom
osetim: da želim
da ostavim za sobom
moje tužne misli
u očima ti bistrim, neveselim…
O koliko puta
kad nam nad posteljom sat ućuti,
i na tvom pobledelom licu
od milja
primetim dosadu lutalicu…
O koliko puta tad ustajem sam,
poguren i crn pa se zagledam
kroz mutan prozor u proplanke daleke.
I osetim da mi nije dosta ljubav nevesela.
Razočaran od tvog umornog tela,
radoznalo milujem bludne i meke
velike oči bilja.






Mramor u vrtu

Kad ćutke sedaš
do nogu mojih i gledaš,
jesenje puteve sumorne,
a usta ti poblede malo kriva
od bola,
ja osetim da si živa.
Mrtva si mi gola.
Koža me tvoja puna tankih žila
seti kako sred razvalina
poprskanih muškom krvlju
već hiljade godina
zmije puze na žene mramorne.
Dojke sa pupom kao kap vina
na beloj ruži punoj mesečina,
sete me smrti.
Tada, zalud širim grane
na tebe golu.
Sve mi se čini zbog tebe je jesen
i čim zaspim
u ludoj će strasti i bolu
iz tvojih cvetova mlečnih
jedna kap u jesen da kane.
Nada mnom se u lišću svelom
udi tvoji zasijati,
mrtvi, mramorni, večni.




Himna

Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.

Zavejaše gore mećave snega,
Nestaše šume, brda i stene.
Ni majke, ni doma ne imadosmo,
selismo našu krv.
Nemamo ničeg.
Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.

Rascvetaše se groblja i planine,
rasuše vetri zore po urvinama;
ni majke, ni doma, za nas nema,
ni stanka, ni dece.
Osta nam jedino krv.

Oj.
Ona je naš strašan ponos. 






Bele ruže

O nemoj doći kad te zovem.
Noć mi poslednja ostade
divna, lekovita i beskrajna.
O, nemoj doći,
ostavi mi strasne jade,
slast još jedina mi je tajna.
O, gle ruže što se sagle bele
od nevinosti,
ispod one plave jorgovanske magle.
Drhte od radosti,
a kad ih dodirnem tako brzo
potamne, kao da se prozor smrzo
i raskido cvetove nevesele
ledene tajne.






Život

Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidiš, to, uteši me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je do toga dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,
malo niže,
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta će biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog,
istrči neko ozeblo, tuđe, dete
i zagrli me.







3 коментара:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...