уторак, април 19, 2011

HRIŠĆANSTVO U XXI VEKU - Vladeta Jerotić



Kako zamišljam hrišćanstvo i hrišćanina u XXI veku
Vladeta Jerotić


Hrišćanstvo će još hiljadama godina
biti živa duhovna snaga i onda kada
zapadna civilizacija bude davno iščezla 
Arnold Tojnbi   
          


Postoji jedno mišljenje među hrišćanima koje i sam odavno zastupam, da su sve velike religije čovečanstva pre pojave Isusa Hrista, u prvom redu jevrejska religija, nagoveštaji i pripreme hrišćanske ere življenja. Ovo očekivanje ispunjeno žudnjom za pravom tajnom iskupljenja bilo je naročito prisutno u Egiptu i Staroj Grčkoj (misterije Ozirisa, Dionisa, Orfeja).

Činjenica da jevrejski narod u kome je kao “izabranom narodu” sveta rođen Isus, nije poznao u Isusu Hrista (»pomazanika«), već ga je odbacio, predstavlja, prema Nikolaju Berđajevu, centralni događaj istorije; »njemu je išla svetska istorija, od njega ona polazi i on čini da je jevrejstvo osa svetske istorije«. Istorija je produžila svoj hod i svoje trajanje – mada je ona zapravo započela svoju stvarno povesnu priču od vremena nastanka jevrejskog naroda, obdarenog na nov način upravo za dinamiku istorijskih zbivanja – jer je jevrejski naorod odbio da primi za Mesiju siromašno drvodeljino dete rođeno u vitlejemskoj pećini, Isusa Nazarećanina. Pošto Isus Hristos, ulazeći svečano u Jerusalim, nije sebe proglasio za oslobodioca i spasitelja jevrejskog naroda iz rimskog ropstva, već je od ljudi tražio samo unutarnji preobražaj i otkrivanje Boga u sebi, obećavajući svojim sledbenicima na zemlji golgotski krst, a na nebu blaženstvo, Jevreji su se, od pre dve hiljade godina, još strasnije okrenuli zemaljskoj istoriji, tražeći načine kako bi nebesko carstvo ipak moglo da bude jednom ostvareno i na zemlji. Otud i očekivanje hiljadugodišnjeg carstva Božijeg na zemlji, iskazano na dramatičan način u Jovanovom Otkrivenju, moglo je biti tako prikazano samo od jednog strasnog jevrejskog vizionara, sasvim nalik na stare jevrejske proroke, kao što je to bio pisac Otkrivenja, Jovan.

Vera hrišćana da su sve religije sveta pre Hrista, kao njihove mitologije (mit o smrti i vaskresenju boga, mit o bezgrešnom začeću device, o spasitelju sveta koji donosi ljudima blagu vest pravde, o poslednjim vremenima zemlje i čoveka, itd.) samo predznak i »predukus« stvarnog dolaska u svet Bogočoveka Isusa Hrista od jedne i jedine stvarne Device Marije, vodi hrišćanina onom mogućem i prihvatljivom zaključku do koga je stigao savremeni pravoslavni teolog, Aleksandar Šmeman, proučavajući svetootačko Predanje, i to rečima: »Hrišćanstvo je u najdubljem smislu reči kraj svake religije... Hristos je dao novi život, a ne novu religiju... Hrišćanstvo nije ni filosofija, ni moral, ni ritual, nego – dar novoga života u Hristu... ‘Moderni čovek’ izlazi iz ‘ovog veka’, kao užasno ozbiljno, sazrelo biće, svesno svoga stradanja i otuđenja, ali ne i radosti, svesno seksa, ali ne i ljubavi, nauke, ali ne i tajne... Svest prosto očajnički čezne za Svetom tajnom i Bogojavljenjem, a hrišćani prihvataju prazne i luckaste utopije ovog sveta«.

Obratimo sada pažnju na krizu hrišćanske crkve kao institucije, na opravdane i neopravdane kritike hrišćana i nehršćana koji nisu uvek mogli, ali ni hteli da razlikuju crkvu od Crkve, Hristovo Telo od »ljudske, odveć ljudske« institucije Hristove Crkve.

Setimo se da je hrišćanstvo izniklo iz dva skoro podjednako snažna korena: judaističke religije i grčke filosofije platonsko-neoplatonskog obeležja. I dok su zdravi sokovi čvrste monoteističke vere u jednoga Boga iz judaističkog korena prirodno napajali novo zeleno drvo hrišćanstva, složena, apstraktna misao velikih filosofa Stare Grčke poslužila je uglavnom kontemplativnoj metafizici, delimično i kontemplativnoj mistici hrišćanstva. Ne želim da negiram podjednako vredan udeo u nastanku lepote hrišćanske religije i njenog raskošnog bogatstva, kako od strane judaizma, tako i od jelinske filosofije i kulture, ukazujem samo na složenost zadatka koji su imali pred sobom hrišanski teolozi da u okviru rane Crkve pokušaju da ostvare, na izgled neostvarljiv zadatak:

1. da milenijumima staru pagansku dušu, mnogobožačku i neznabožačku, do srži prožetu magijsko-animističkim pogledom na svet, postepeno ili ubrzano preobrazi u hrišćansku;

2. da zadrže one judaističke odlike monoteizma (strasna vera i nada) koji se na najprirodniji način ulivaju u hrišćanski monoteizam obogaćen Hristom, ali i da unesu bitno nova načela, nepoznata, čak i tuđa judaizmu: zamenjivanje krvne, rodovske veze, prema obrascu: ja i Avram jedno smo, za jednu univezalniju i trajniju vezu: ja i Hristos jedno smo; apsolutno novo bilo je i Hristovo biranje učenika među prostim ribarima; Hristovo pranje nogu učenicima, umesto pranja ruku ubičajenog kod Jevreja za vreme Pashe (kada se ocu kao trenutnom »kralju« razrešenog egipatskog ropstva, greha, peru ruke); Hristov odnos prema ženama (naročito opraštanje bludnici »jer je mnogo ljubavi imala«), opraštanje neprijatelju i, najvažnije, što je jakoj jevrejskoj veri i nadi u Boga, Hristos priložio ljubav, obrazujući tako, za sva buduća vremena neponovljivo hrišćansko trojstvo: vera, nada, ljubav;

3. hrišćanska Crkva i njene najplemenitije glave imali su vekovima zadatak da se odbrane i suptilnim teološkim dokazima savladaju brojne jeresi koje su se veoma rano, već u prvom veku hrišanske ere (praktično sve do danas) pojavljivale, širile i ugrožavale čistotu Hristovog učenja;

4. da razumno i smireno dovode u sklad, uvek zapaljive odnose Crkve i Države, kroz vekove hrišćanske istorije, i na Zapadu i na Istoku, da usaglase odnose religije i nauke koja se na Zapadu učvršćivala i direktno se svojim otkrićima suprotstavljala hrišćanskim dogmama. Kada uzmemo sve ovo u obzir postaje jasnije zašto je jedinstvena i neponovljiva Hristova Crkva neizbežno doživljavala kao institucija, praktično od početka svoga postojanja do danas, brojna, manje značajna i značajnija izopačenja, skretanja i poraze. Verovatno da se drugačiji ishod nije mogao očekivati od stalne borbe između prirodnog čoveka i njegove prirodne religije koja je u njemu trajala mnogo hiljada godina pre pojave Mojsija i Isusa Hrista, (i još uvek u njegovom arhajskom biću traje) i jedne potpuno nove, antinaturalne religije koja zahteva od čoveka sve ono što se protivi njegovoj biološkoj prirodi: odricanje od osvete sve do praštanja protivniku, ljubav umesto mržnje, monogamiju umesto poligamije, neprestanu borbu sa željom za vladanjem nad drugim itd.

U drugom delu ovog eseja koji se do sada bavio prošlošću hrišćanstva i hrišćanske Crkve (i crkve kao institucije), biće više reči o izgledima hrišćanstva u narednom, XXI veku, naravno onako kako hrišćanstvo ja sagledavam ili zamišljam.

Mada može da izgleda nejasno razdvajanje pojmova unutar definicije hrišćanske Crkve na »mističko telo Hristovo« i »instituciju crkve«, jer se i mistika evharistije obavlja u hramu određene hrišćanske crkve, u određenom vremenu, na određenom mestu i na određeni način, stičem utisak, u prilog pomenutog razdvajanja da će u hrišćanstvu i među hrišćanima u XXI veku (govorim o sve tri veroispovesti hrišćanske religije) nastati sve primetnija razlika (zapažena već u drugoj polovini XX veka), u ponašanju ljudi koji sebe nazivaju hrišćanima. Razlika, naime, između onog ponašanja ljudi koje se vekovima nazivalo »tradicionalno hrišćansko«, i onoga koje bi se, uslovno, moglo nazvati »doživljajno hrišćansko«. Pod »tradicionalnim hrišćanstvom« u pravoslavlju, podrazumevamo poštovanje određenih običaja koji su se vekovima bili ustalili u srpskim pravoslavnim kućama, kao što su: slava, praznovanje Božića, Uskrsa i drugih većih hrišćanskih praznika, praćeno vekovima negovanim obredima koji su predstavljali srećnu mešavinu paganskog i hrišćanskog načela; zatim, posećivanje crkvene službe u određenim danima u godini; povremeno, relativno retko pričešćivanje u crkvi (sa ili bez prethodne ispovesti), dosledno ili manje dosledno pridržavanje svetih hrišćanskih tajni, u prvom redu krštenja i braka. Reklo bi se, jednom reči, da tradicionalno hrišćanstvo (ne samo u pravoslavlju) zadovoljava »religiozne potrebe« vernika, za koje se često čini da nisu daleko od zadovoljavanja animističko-magijskog dela čovekovog paganskog bića, svakako mnogo starijeg od njegovog hrišćanskog bića.

Doživljena hrišćanska Istina nošena Onim koji za Sebe kaže da je On Istina i jedina vrata za ulazak u carstvo nebesko, traži da preobrazi naš život i predstavlja drugi pol hrišćanske vere.

Svestan sam mnogih opasnosti i zamki u koje može upasti onaj hrišćanin koji za sebe tvrdi da je »doživljajni hrišćanin«. Moje psihijatrijsko iskustvo učinilo me je opreznim prema svakoj subjektivnoj tvrdnji o »jedino tačnom i jedino istinitom« otkrivenju Hrista nekom »izabraniku«. I hrišćanskim duhovnicima i psihijatrima dobro je poznato da kroz hrišćanski svet maršira bezbroj pseudomističara, lažnih harizmatskih vođa, svesnih prevaranata, duševno bolesnih ljudi koji se dugo ne mogu prepoznati da su bolesni. Svaki od ovih ljudi smelo, drsko i ubeđeno tvrdi da mu se Bog otkrio i naredio da ta otkrića mora da saopšti ljudima. Zato je neophodno razlikovati »pšenicu od kukolja«, koliko god ovo razlikovanje bilo teško, skoro i nemoguće, jer su kod mnogih ljudi, i pšenica i kukolj, tako srasli, da se može desiti, kako nas je i Isus Hristos u Matejevom Jevanđelju upozoravao, da čupajući kukolj iščupamo i pšenicu; otud i Njegov savet da ostavimo do poslednjeg Suda da rastu kukolj i pšenica zajedno. Ovakav Božiji savet ipak ne znači da ne treba u toku života da izoštravamo unutarnje duhovno čulo koje će nam biti od koristi u razlikovanju pšenice od kukolja kod drugih ljudi, naravno i kod sebe, ostavljajući ih Božijem, a ne sopstvenom sudu šta sa pšenicom i kukoljem valja činiti.

Kako zamišljam ove hrišćane budućnosti? Nikako drugačije nego onakve kakvi su istinski hrišćani oduvek bili; neke sam u svome dugom životu lično sretao u manastirima i van manastira, među kaluđerima, sveštenicima i običnim ljudima, a druge, brojnije, nalazio sam u knjigama svetitelja hrišanskih i u knjigama o njihovim životima. Zašto onda treba da zamišljam kakav treba da bude hrišćanin u XXI veku? Najviše zato, čini mi se, što podsećajući sebe i druge na likove Hristovih učenika kroz vekove, želim da se ugledam na njih, oslobađajući se tako, i u sebi i oko sebe, likova lažnih hrišćana. Da li će takvih u budućnosti bivati sve više?

»Ako se može utvrditi neki progres u istoriji čovečije svesti, onda je to samo izoštravanje svesti«, piše Nikolaj Berđajev »kao rezultat unutrašnjeg otkrića tragične protivrečnosti u čovečijem biću«. Upravo mi je želja da govorim o daljem »izoštravanju svesti«, najpre hrišćanina, a i ostalih ljudi koji to nisu, kako bi jedni (hrišćani) održali i ispunili hrišćanski zavet i u XXI veku, a drugi (nehrišćani) stigli do one ivice ispred provalije , do »granične situacije« pred kojom sleduje ili »skok u egzistenciju«, povratak bludnog (evropskog) sina Bogu (o čemu je divno pisao Sergej Bulgakov,[1] ali i Nikolaj Berđajev[2]), ili samoubilački skok u ambis nepostojanja.

Vreme koje će nagovestiti Drugi dolazak Hristov biće vreme sve oštrije i svesnije podele ljudi na hristonosce i antihriste. Jedni će sve više ličiti na prve apostole Hristove i biće kao i oni stradalnici i mučenici; drugi će sve više biti nalik na onoga kome će oni prethoditi, a koji će se na kraju pojaviti kao krunisani i vidljivi »knez ovoga sveta«. Hristovo stado biće malobrojno, ali ni adova vatra koja uništava, a ne čisti, neće im nauditi. Jedna legenda veli da će poslednji dvanaest Hristovih učenika biti opet Jevreji, naravno preobraćeni Jevreji; apostol Pavle slično poručuje sa vedrijim naznačenjem većine u hrišćanstvo preobraćenih Jevreja. Svim srcem i umom želim da verujem da će ta poslednja Hristova Crkva biti pravoslavna Crkva, ili u viziji Vladimira Solovjova, biće to opet jedna i jedinstvena Crkva koju će činiti najbolji predstavnici sve tri hrišćanske crkve. A ako još bude vremena za novo i poslednje misionarenje među narodima druge rase (mislim prvenstveno na velike i stare azijske narode i nihove kulture), a možda i poslednje misionarenje među još uvek Boga gladnih i žednih naroda bele rase, onda, verujem, da bi takvo uspešno, a drukčije nego sve dosadašnje misionarenje, moglo poteći od pravoslavnih misionara koje je Hristos čuvao i sačuvao za ovo moguće, poslednje propovedanje Hristove Reči.

Hrišćanska svest poslednjih misionara biće oštra kao najoštriji duhovni brijač, jer su je hrišćani izoštrili na iskušenjima i sablaznima istorije, naučivši od nje da neuspeh hrišćanstva da ostvari na zemlji Hristove ideale predstavlja dokaz neostvarljivosti ovih ideala u granicama istorijskog vremena, a da je ovo istorijsko vreme dato ljudima da donesu slobodnu odluku za Hrista ovde i tamo, očekujući ovo ostvarenje izvan granica istorije, u eonima eona budućeg onostranog »vremena«.[3] Ovakvo očekivanje ne predstavlja poraz hrišćanstva, već istinsko razumevanje Hristove poruke ljudima hrišćanima, da će na zemlji doživeti svakojaka iskušenja i sablazni, da im mogu odoleti jedino verom, nadom i ljubavlju u vaskrslog Gospoda, ulazeći u Hristovo carstvo na mala, uzana vrata, prepuštajući pometenim i zavedenim da ulaze kroz široka vrata »koja u propast vode«.

Šta će se očekivati ili i zahtevati od istinskih hrišćana u budućnosti, kako zamišljam ovakve hrišćane u XXI veku?

Pitali monasi velikoga Avu Ishiriona (IV. vek): Šta smo mi uradili? – Mi smo ispunjavali zaopovesti Božije, odgovori Ishirion. A šta će raditi oni što posle nas dođu? – Oni će raditi ovo što mi radimo, no u pola manje. A oni posle njih? – Oni pri svršetku vremena neće nikako držati monaško vežbanje, no njih će postići takve napasti i takva iskušenja, da će oni kroz trpljenje tih napasti i iskušenja pokazati se u carstvu Božijem većim od nas i od otaca naših.

Ova poučna priča koju sam pre mnogo godina pročitao u »Ohridskom prologu« vladike Nikolaja Velimirovića veoma mi se dopala, bila mi je i uteha, ali ne da bih se opustio i postao lenj u radu na upoznavanju samoga sebe, a onda, i važnije, u radu na popravljanju sebe, već mi je pomogla da malo bolje razumem tok hrišćanske istorije, razvoj hrišćanske civilizacije i kulture, ali i sve strašne ratove koji su iscrpljivali ljude i narode, a ipak bili podstrek hrišanskoj Crkvi, da iako sve malobrojnija, zgotovi gust i kvalitetan med iz bezbrojnih saća, med sačinjen na kraju vremena od najboljih pčela i njihove božanske hrane, med za one za koje Hristos kaže da će preći iz ovog u onaj svet »bez suda«.

Vraćam se na kraju na onaj najvažniji uslov od koga zavisi da li će hrišćanski čovek ostati do kraja molitven, trudoljubiv i trpeljiv (prema sebi i prema drugim trpeljiv). Vera je taj najvažniji uslov, zbog toga moramo sebi stalno postavljati odlučna pitanja: veruješ li u ono što govoriš? Veruješ li da je Isus Hristos Božiji sin i »sin čovečiji« (kako je samog sebe često nazivao), rođen od Device Marije, jednom i nikad više čudom partenogeneze začet, kakvo su čudo nagoveštavali mitovi starih naroda, a neposredno predskazao jevrejski prorok Isaija? Veruješ li u reči koje je Isus Hristos izgovorio dok je bio na zemlji od kojih su najvažnije zapisane u četiri Jevanđelja? Veruješ li da je Hristos istinski, kao čovek, a ne prividno stradao i umro na krstu i posle tri dana vaskrsao, jednom i nikad pre ili posle u istoriji, kao što su ovo čudo nagoveštavali mitovi starih naroda?

Ako u sve ove hrišćanske istine instinski veruješ i Bog ti je dao dar i sposobnost da o njima drugima govoriš, onda govori, uvek pazeći da tvoja reč ne bude oštra i nametljiva, vređajući i osuđujući, fanatična, što znači bez srpemnosti da čuješ i drugačije mišljenje i da budeš trpeljiv prema svakome. Ukoliko nisi u stanju da u ove istine do kraja poveruješ, uzdrži se od propovedanja, ćuti i jačaj veru uz pomoć ljudi koji imaju jaču veru od tebe i uz pomoć onih knjiga koje će ti pomoći da veru utvrdiš.

Ali nije sve završeno ni kada si mogao iskreno i celim svojim bićem da poveruješ u istine koje Hristova Crkva uporno i verno prenosi dve hiljade godina. Potrebno je da pružiš sebi i drugima iskreni odgovor, ne manje težak od onog prvog: da li živiš to u šta veruješ? Da li su ti dela u skladu sa verom, jer samo tako, živeći ono u šta veruješ, može i tvoja propoved da bude živa i delatna. Ako još nisi uskladio veru sa delima, budi oprezan i uzdržljiv kada drugima govoriš o veri, ili govori samo ono i onoliko o veri koliko si siguran da si je sproveo u deo sopstvenog života.

Mislim da je najteže od svega dosledno stajati celim svojim bićem iza onoga u šta verujemo i šta govorimo. Zašto? Savremena psihologija potvrdila je naslućivanja velikih stvaralaca kroz vekove da je čovek čudno biće rascepljenog uma koji, i ne znajući, jedno govori, drugo misli, treće oseća, a četvrto radi. Jedino je religija oduvek bila poziv čoveku na ucelovljavanje, povezivanje i spajanje raznorodnih, jedan drugom suprotstavljenih delova složenog ljudskog bića. Bog je ona moćna sila koja nas poziva da otkrivajući Ga, postepeno ili odjednom u sebi, pođemo putem oboženja, jer je ovo jedini put koji nam obećava mirenje, popunjavanje, ujedinjavanje svega što nas u nama samima cepa, rastrže i odvodi od jedinog zadatka i cilja: tražiti Boga i sjediniti se sa Njim (»tako ne živim više ja nego Hristos živi u meni«, piše apostol Pavle u Poslanici Galatima; duboko u sebi proživevši ono što piše).[4] Otud stvaran mir, smirenost, harmoniju[5] i vedrinu postižu samo oni kojima »um u srcu počiva«, kod kojih su na najbolji mogući način usklađeni misao, osećanje i volja, jer: »Kako je govorio, tako je i tvorio«, piše Teodosije za Svetog Savu, stalnog uzora svima pravoslavnim Srbima.




Svim hrišćanskim vernicima želim srećan praznik - Praznik Vaskrsenja Hristovog, 
praznik nad praznicima koji slavi uspomenu na dogadjaj 
koji je pre više od dve hiljade godina izmenio istoriju čovečanstva.
Praznik radosti i ljubavi.

ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ!

4 коментара:

  1. Prelepo rečeno. Nema veze sa tekstom, ali sam osetio želju da prokomentarišem koliko je samo divno slušati doktora Vladetu Jerotića uživo. Imao sam priliku i vremena jednom za to, i svaki minut proveden se isplatio.

    Istina je za ovo što kaže, i najlepše je rečeno "pronaći Hrista u sebi." Svaki put kada pročitam takvu rečenicu, ili pomislim na to osetim neko umirenje, čak i kada me muče gorke misli...

    ovo jedinstvo u hrišćanstvu judaizma i paganizma me je podsetilo na "Luča Mikrokozma" od Petra Petrovića Njegoša... tu se jasno vide oba ova motiva u opisu jedne epske situacije, mita o postanju...

    Ako nisi pročitala ovde možeš naći http://www.ask.rs/
    pre nekog vremena sam otkrio ovo, sjajan projekat...

    ОдговориИзбриши
  2. Draga Svinga,

    Završi se i ovaj praznik.Ja sam pod utiskom koincidencije. Na Vaskrs su u Cernu pronašli Higsov bozon, zvan Božija čestica.Informacija o verodostojnosti izvora je potvrđena,ali to još uvek ne znači da je u pitanju imenovana čestica. Bez obzira na to ova podudarnost mi je na poseban način ulepšala praznike.Kreacija je po sebi lepa pa ma od koga dolazila.
    pozdrav

    ОдговориИзбриши
  3. Drago mi je, Vektore, što pratiš Jerotića. Ja sam svojevremeno bila redovna na njegovim predavanjima. Posebno su zanimljive diskusije posle izlaganja teme. Imaš na Youtube dosta njegovih predavanja, veoma interesantnih i poučnih. I knjige su mu mnogo lepe i inspirativne. Lako se čitaju.

    Izvini što odgovor kasni, bila sam odsutna nekoliko dana za praznike. Vredelo je biti u prirodi. To vam svima zdušno preporučujem.

    Svako dobro

    ОдговориИзбриши
  4. Draga Liv, svaka naša kreacija života, ako je smislena i ide iz duše, je približavanje božanskom principu. Ne mora čovek da ima samo umetničke talente da bi se bavio kreativnim radom. I nauka je kreacija. Kreacija posebne vrste duha. Po svemu sudeći, ne samo otkrivanjem bozona, nauka se već uveliko preklapa sa duhovnim aspektima čovekovog stvaralaštva. red je da se čovek malo odlepi od intelekta i spoji i harmonizuje te svoje rascepkane delove jastva.

    Drago mi je da ti je praznik ulepšala i ova tema. I bozoni, naravno. Bez njih se ne bi smo ni srele.

    pozdrav

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...