LJUBAV I NJEN SMISAO U SVIJETU - Rudolf Štajner

Kiyo Murakami

Ljubav i njen smisao u Svijetu

Kada kažemo da u sadašnjem trenutku vremena čovjek u svojoj evoluciji mora naučiti razumijevati Kristov Impuls, može se pojaviti misao: Kakva je, onda, pozicija onoga koji nije nikada čuo o Kristovom Impulsu, možda nikada nije čuo ime Kristovo? Da li će takav čovjek biti lišen Kristova Impulsa zato što nije čuo ime Kristovo? Je li nephodno imati neko teoretsko znanje o Kristovom Impulsu da bi Kristova snaga mogla proteći u dušu? Pojasnit ćemo naše umove o tim pitanjima sljedećim mislima koje se tiču ljudskoga života od rođenja do smrti.

Ljudsko biće dolazi u svijet i živi kroz rano djetinjstvo u polu-spavajućem stanju. Ono postepeno će da nauči da osjeća sebe kao "ja", da pronađe svoj položaj kao "ja", i njegov duševni život se konstatno obogaćuje onime što je primljeno kroz "ja". U vrijeme kada se smrt približava, život duše je tada najbogatiji i najzreliji. Stoga se vitalno pitanje uzdiže: Šta biva od života naše duše kada tijelo otpadne, kada fizičko tijelo umre? To je neobičnost našeg fizičkog života i života naše duše da bogatstvo našeg iskustva i znanje se povećava značajno kako se približavamo smrti; ali u istovrijeme određeni atributi se gube i nadomještaju drugim atributima potpuno drukčijeg karaktera. U mladosti skupljamo znanje, prolazimo kroz iskustva, njegujemo nade koje po pravilu mogu samo docnije biti ispunjene. Što bivamo stariji, to više počinjemo voliti mudrost koju otkriva život. Ljubav prema mudrosti nije egoistična, jer ova ljubav se povečava u mjeri u kojoj se približavamo smrti; ona se povećava u mjeri u kojoj očekivanje od sticanja nečega od naše mudrosti opada. Naša ljubav za ovaj kontekst naše duše se polako ali sigurno povećava. U ovom smislu Duhovna Znanost može u stvari postati izvor iskušenja, pošto čovjek može biti vođen vjerovanjem da njegov sljedeći život će ovisiti od skupljanja mudrosti u trenutnom životu. Efekt Duhovne Znanosti može biti produžetak egoizma iznad granica ovoga sadašnjeg života, i u tome leži opasnost. Stoga ako se krivo shvati, Duhovna Znanost može odigrati ulogu iskušivača - to počiva u samoj njenoj prirodi.

Ljubav prema mudrosti stečena iz života bi mogla biti uspoređena sa cvjetanjem biljke kada potrebna faza zrelosti je dostignuta. Ljubav se izdiže za nešto što je sadržano u nama samima. Ljudi su često pokušavali da sublimiraju, uzvise impuls ljubavi za nešto što je u njima samima. Kod Mistika, na primer, nalazimo dokaze kako su oni težili da preobraze nagon za samo-ljubavlju u ljubav prema mudrosti, i da puste da ta ljubav emanira u ljepotu. Uranjanjem u kontemplaciju u dubine njihovog vlastitog duševnog života su težili da postanu svjesni Božanske Iskre unutar njih. Ali istina je da mudrost koju su ljudi stekli u životu je samo sredstvo pomoću čega sjeme njegova sljedećeg života je razvijeno. Kada biljka završi svoj rast kroz godinu, sjeme ostane. I tako je i sa mudrošću stečenom iz života. Čovjek prolazi kroz Vrata Smrti i duhovna jezgra bića u svome procesu zrenja je sjeme sljedećeg života koje će biti Božanska Iskra, Apsolut. Ovo je njegova interpretacija toga zato što to ide protiv trunke nečega za čovjeka da prizna da njegovo duhovno sjeme je ništa drugo nego njegovo vlastito sebstvo. Meister Eckart, John Tauler, i drugi, govore o tome [sjemenu] kao o "unutrašnjem Bogu", zato što ne znaju ništa o reinkarnaciji. Ako shvatimo značenje zakona reinkarnacije tada prepoznajemo značajnost ljubavi u svijetu, i u pojedinačnom i u općem smislu. Kada pričamo o karmi, mi mislimo na to da karma kao uzrok u jednom životu ima efekt u sljedećem. U terminima uzroka i efekta mi ne možemo, naime, pričati zaista o ljubavi, ne možemo pričati o djelima ljubavi i njezinim eventualnim kompenzacijama. Istina, ako je negde djelo, drugde će biti kompenzacija, ali to nema ništa nema veze sa ljubavi. Djela ljubavi ne zahtjevaju kompenazciju u sljedećem životu.

Pretpostavimo, na primer, da radimo i da naš rad donosi dobit. Može također biti slučaj da naš rad nam ne pruža radost zato što ga vršimo samo zato da bi otplatili dugove, ne za stvarnu nagradu. Možemo zamisliti da na ovaj način čovjek je već potrošio ono što sada zarađuje kroz njegov rad. On bi rađe da nema dugova, ali kako stvari stoje, on je dužan da radi da bi ih otplatio. Sada primjenimo ovaj primjer na naše akcije općenito. Za sve što radimo iz ljubavi mi otplatimo dugove. Sa okultne točke gledišta, ono što je urađeno iz ljubavi ne donosi nagradu već pravi odštetu za profit koji je već potrošen. Jedine akcije od kojih nemamo ništa u budućnosti su one koje izvodimo iz istinite, iskrene ljubavi. Ova istina može biti uznemirujuća i ljudi su sretni da ne znaju ništa od nje u svojoj višoj svijesti. Ali u njihovoj podsvijesti svi znaju, i zato djela iz ljubavi se urade tako nevoljno, zato je tako malo ljubavi u svijetu. Ljudi osjećaju instiktivno da oni mogu očekivati ništa za njihovo "ja" u budućnosti od djela iz ljubavi. Napredna faza razvoja mora biti dostignuta prije nego duša može iskusiti radost pri izvođenju djela ljubavi od kojih se ne dobija ništa za sebe. Impuls za to nije jak u čovječanstvu. Ali okultizam može biti izvor moćnog podsticaja za djela ljubavi.

Naš egoizma dobija ništa od djela ljubavi - ali svijet dobiva štoviše. Okultizam kaže: Ljubav je za svijet ono što je sunce za vanjski život. Nijedna duša ne može bujati ,napredovati, bogatiti se, ako ljubav ode iz svijeta. Ljubav je "moralno" sunce svijeta. Ne bi li bilo apsurdno ako bi čovjek koji uživa u cvijeću koje raste na livadi poželio da sunce nestane sa svijeta? Prevedemo u termine moralnog života, to znači: Naša duboka zabrinutost mora biti da će impuls za ispravan, zdrav razvoj naći put u poslove [dešavanja] čovječanstva. Da će proširiti ljubav preko zemlje [globusa] u najvećoj mogućoj mjeri, da promovira ljubav na zemlji - to i samo to je mudrost.

Šta učimo od Duhovne Znanosti? Učimo činjenice koje se tiču evolucije zemlje, mi čujemo Duh zemlje, zemljine površine i njenih mjenjajućih uvjeta, razvoja ljudskog tijela i tako dalje; učimo razumijevati prirodu sila koje rade i tkaju u procesu evolucije. Šta to znači? Šta to znači kada ljudi ne žele znati ništa o Duhovnoj Znanosti? To znači da oni nemaju interesa za to šta je stvarnost. Jer ako čovjek nema želje da zna išta o prirodi Starog Saturna, Starog Sunca, Starog Mjeseca, onda on ne može znati išta o Zemlji. Manjak interesa za svijet je egoizam u njegovoj najvećoj formi [obliku]. Interes za svo postojanje je čovjekova dužnost koja je vezana za njega. Hajmo stoga težiti i ljubiti sunce sa njegovim kreativnim snagama, to je ljubav za blagostanje zemlje i duša ljudi! Ovaj interes u zemljinu evoluciju bi trebao biti duhovno sjeme ljubavi za svijet. Duhovna Znanost bez ljubavi bi bila opasnost za čovječanstvo. Ali ljubav ne bi trebala biti stvar za propovjedanje; ljubav mora i zaista će doći u svijet kroz širenje znanja duhovnih istina. Djela ljubavi i Duhovna Znanost bi trebali biti nerazdvojno sjedinjeni.

Ljubav posredovana putem čula je izvor kretivne snage, onoga što utiče u biće. Bez ljubavi rođene čulima [ljubavi rođene iz čula], ništa materijalno ne bi postojalo u svijetu; bez duhovne ljubavi, ništa duhovno ne može se uzdići u evoluciji. Kada prakticiramo ljubav, kultiviramo ljubav, kreativne snage se uljevaju u svijet. Može li se od intelekta očekivati da ponudi razloge [opravdanja, objašnjenja] za to? Kreativne snage su se uljele u svijet prije nego smo mi sami i naš intelekt došli u biće. Istina, kao egoisti, mi lišavamo budućnost kretivnih snaga; ali ne možemo izbrisati djela ljubavi i kreativne snage prošlosti. Mi dugujemo našem postojanju djela ljubavi kovanih u prošlosti. Snaga sa kojom smo mi bili zaduženi [koja nam je data, koju smo dobili] djelima ljubavi je mjera našeg dubokog duga prema prošlosti, i bilo koju ljubav koju možemo u bilo kojem vremenu donjeti [predočiti, pridonjeti] je otplata dugova koje dugujemo za naše postojanje. U svijetlu ovoga znanja ćemo moći razumjeti djela čovjeka koji je dostigao visoku fazu u razvoju, jer on ima i dalje velike dugove da plati za prošlost. On plaća svoje dugove kroz djela ljubavi, i u tome počiva njegova mudrost. Što višu fazu razvoja postigne čovjek, to više se impuls ljubavi u njemu povećava po snazi; mudrost sama nije dovoljna.

Pomislimo na značenje i efekt ljubavi u svijetu na sljedeći način. Ljubav je uvijek podsjetnik dugova koje dugujemo životu u prošlosti, i zato što ne dobijamo ništa za budućnost plaćanjem tih dugova, nikakav profit za nas se ne nagomilava od naših djela ljubavi. Moramo ostaviti naša djela ljubavi iza u svijetu; ali su oni onda duhovni faktor u tome kako se dešavaju svijeto-dešavanjima. Ne kroz djela ljubavi već kroz djela drukčijeg karaktera mi usavršavamo sebe; ipak svijet je bogatiji za naša djela ljubavi. Ljubav je kreativna sila u svijet.

Pored ljubavi ima još druge dvije sile u svijetu. Kako oni stoje naspram ljubavi? Jedna je snaga, moć; druga je mudrost. S obzirom na snagu ili moć možemo pričati o stupnjevima: slaba, jača, ili apsolutna moć - svemoć. Isto vrijedi i za mudrost, jer ima faza na putu do sveznanja. To ne vrijedi kada pričamo o stupnjevima ljubavi. Šta je univerzalna ljubav, ljubav za sva bića? U slučaju ljubavi ne možemo pričati o povećanju kao što možemo pričati o povećanju znanja u sveznanje ili moći u svemoć, o vrlini preko koje stičemo veće savršenstvo našeg vlastitog bića. Ljubav za par ili puno bića nema nikakve veze sa našim vlastitim usavršavanjem. Ljubav za sve što živi ne može biti uspoređena sa svemoći; koncept magnitude [opsega, veličine...], ili povećanja, ne može ispravno biti primenjen na ljubav. Mogu li atributi svemoći biti pripisani Božanskom Biću koje živi i tkaje kroz svijet? Spornost [nešto što je sporno] rođena iz osjećaja ovdje mora biti tiho: ako bi Bog bio svemoćan, on bi onda bio odgovoran za sve što se događa i onda ne bi moglo biti ljudske slobode. Ako čovjek može biti slobodan, onda sigurno ne može biti Božanske svemoći.

Da li je Božanstvo sveznajuće? Kao najveći čovjekov cilj je da bude što sličniji Bogu, naša težnje moraju biti u smjeru sveznanja. Da li je sveznanje, onda, vrhovno blago? Ako je, ogroman jaz mora zauvijek nestati [yawn eng.] između čovjeka i Boga. U svakom trenutku čovjek bi morao biti svjestan ovoga jaza ako Bog posjeduje vrhovno blago sveznanja samo za sebe i uzdržava ga od čovjeka. Sveobuhvatajući atributi Božanstva nisu ni svemoć, niti je to sveznanje, već je to ljubav - atribut na kojem nije moguće nikakvo pojačanje. Bog je [potpuna, apsolutna] ljubav, nepomućena ljubav, je ko da je rođen iz ljubavi, je sama [sušta] substancija i suština ljubavi. Bog je čista ljubav, ne vrhovna mudrost, ne vrhovna moć. Bog je zadržao ljubav za sebe ali je podijelio mudrost i moć sa Luciferom i Arimanom. Podijelio je mudrost sa Luciferom i moć sa Arimanom, da bi čovjek mogao postati slobodan, da bi mogao pod utjecajem mudrosti napraviti napredak.

Ako pokušamo da otkrijemo izvor bilo čega što je kreativno dolazimo do ljubavi; ljubav je zemlja [površina], temelj svega što živi. Zbog različitih impulsa u evoluciji bića su vođena da postanu mudrija i moćnija. Napredak se stiče kroz mudrost i snagu. Studija [proučavanje] smjera koji je uzela evolucija čovječanstva pokazuje nam kako će razvoj mudrosti i snage da se promjene: tu je progresivna evolucija i onda Kristov Impuls koji se jednom ulio u čovječanstvo kroz Misterij na Golgoti. Ljubav, stoga, nije došla u svijet stupenjevima; ljubav je prostrujala [protekla] u čovječanstvo kao dar Božanstva, u kompletnoj, savršenoj, cijelovitosti. Ali čovjek može primiti Impuls u sebe postupno. Božanski Impuls ljubavi koji trebamo u zemaljskom životu je Impuls koji je došao jednom i zauvijek.

Istinska ljubav nije sposobna umanjivati ili uvećavati. Njena priroda je prilično drukčija od prirode mudrosti i moći. Ljubav ne probuđuje očekivanja za budućnost; ona je plata dugova navučenih na sebe u prošlosti. I takav je bio Golgotski Misterij u svijetskoj evoluciji. Da li je Božanstvo, onda, dugovalo neke dugove čovječanstvu?

Luciferov utjecaj je donio u čovječanstvo određen element i za posljedicu se je nešto što je čovjek prije posjedovao povuklo od njega. Ovaj novi element je odveo do silaska [iliti nizbrodo, prema dole; svojevrsni pad bi se moglo reći...], silaska kojem se suprostavio Golgotski Misterij koji je omogućio plaćanje svih dugova. Golgotski Impuls se nije desio da bi grijesi koje smo počinili u evoluciji bili maknuti od nas, nego da bi ono što je upuzilo u čovječanstvo kroz Lucifera dobilo svoju protutežu.

Zamislimo da ima čovjeka koji ne zna ništa o imenu Krista Isusa, ništa o tome što se priča u Evanđeljima, ali on razumije radikalnu razliku između prirode mudrosti i moći i prirode ljubavi. Takav čovjek, iako ne zna ništa o Golgotskom Misteriju, je Krščanin u pravom smislu. Čovjek koji zna da je ljubav ovdje za otplaćivanje dugova i ne donosi profit za budućnost, je pravi Krščanin. Da bi se razumjela priroda ljubavi - to znači biti Krščaninom! Teozofija sama, Duhovna Znanost sama, sa njenim učenjima o Karmi i reinkarnaciji, može nas pretvoriti u velike egoiste osim ako je impuls ljubavi, Kristov Impuls, dodat; samo tako možemo steći snagu da prevaziđemo egoizam koji može biti prouzrokovan Duhovnom Znanošču. Balans je ostvaren razumevanjem Kristova Impulsa. Duhovna Znanost je data danas svijetu zato što je to nužnost za čovječanstvo; ali u njoj leži velika opasnost da će - ako biva kultivirana bez Kristova Impulsa, bez Impulsa ljubavi - ljudi samo povećati njihov egoizma, da će ustvari stvoriti [odgojiti] egoizam koji traje čak iza smrti. Iz ovoga zaključak ne smije biti izveden da mi ne bi trebali kultivirati Duhovnu Znanost; već rađe moramo naučiti da shvatimo da razumevanje sušte prirode ljubavi je integralni dio nje.

Šta se ustvari desilo na Golgotskom Misteriju? Isus iz Nazareta je bio rođen, živio onako kako to ukazuju Evanđelja, i kada je bio trideset godina star Krštenje u Jordanu se desilo. Nakon toga Krist je živio tri godine u tijelu Isusa od Nazareta i ispunio je Golgotski Misterij. Mnogo ljudi misli da bi Golgotski Misterij trebao biti osmatran u potpunosti s ljudskog stanovišta, vjerujući ko što oni vjeruju da je to bilo zemaljsko djelo, djelo koje pripada oblasti zemlje. Ali to nije tako. Samo sa gledišta viših svijetova je moguće vidjeti Golgotski Misterij u njegovom istinitom svijetlu i kako se on desio na zemlji.

Hajmo pomisliti opet na početak evolucije zemlje i čovjeka. Čovjek je bio obdaren određenim duhovnim moćima - i onda je Lucifer prišao njemu. U ovoj točki možemo reći: Bogovi koji su unapredili napredak evolucije predali su svoju svemoć Luciferu da bi čovjek mogao postati slobodan. Ali je čovjek potonuo u materiju još dublje nego što je bilo namjeravano; on je skliznuo od Bogova razvoja, pao još dublje nego što je bilo željeno. Kako, onda, mogu Bogovi razvoja privući čovjeka k sebi opet? Da bi se razumelo ovo moramo misliti, ne o zemlji, već o Bogovima koji se savetuju zajedno. Za Bogove je Krist izveo Djelo kojim su ljudi opet privučeni natrag Bogovima. Luciferovo djelo je bilo zakonski donešeno u super-senzibilnom svijetu [nadosjetilnom svijetu!]; Kristovo Djelo, također, je bilo zakonski donešeno u super-senzibilnom ali također i u fizičkom svijetu. Ovo je bilo postignuće iznad snage ijednog ljudskog bića. Luciferovo djelo je bilo djelo koje je pripadalo super-senzibilnom svijetu. Ali Krist je sišao dolje na zemlju da bi izveo Njegovo Djelo ovdje, i ljudi su gledaoci ovoga Djela. Golgotski Misterij je Djelo Bogova, zabrinutost Bogova čega su ljudi gledaoci. Vrata raja se otvaraju i Djelo Bogova svijetli kroz njih. Ovo je jedno i jedino Djelo na zemlji koje je potpuno super-senzibilno. Nije čudo, stoga, da oni koji ne vjeruju u super-senzibilno nemaju vjere u Djelo Kristovo. Djelo Kristovo je Djelo Bogova, Djelo koje su oni sami zakonski donjeli. U tome leži veličanstvenost i unikatni značaj Golgotskog Misterija i ljudi su pozvani da budu njegovi svijedoci. Povijesni dokazi se ne mogu naći [neće naći; nije namjereno - u tom smislu]. Ljudi su vidjeli događaj samo u njegovom vanjskom aspektu; ali Evanđelja napisana iz vizije super-senzibilnoga i stoga su lako-osporiva od onih koji nemaju osjećaja za super-senzibilnu stvarnost.

Golgotski Misterij kao postignuta činjenica je jedno od najuzvišenijih od svih iskustava u duhovnom svijetu. Luciferovo djelo pripada vremenu kada je čovjek još bio svjestan njegova vlastitog sudjelovanja u super-senzibilnom svijetu; Kristovo Djelo je bilo izvedeno u samom materijalnom postojanju - ono je oboje i fizičko i duhovno djelo. Mi možemo razumjeti Luciferovo djelo kroz mudrost; razumijevanje Golgotskog Misterija je iznad dosega mudrosti same. Čak i ako bi sva mudrost ovoga svijeta bila naša, Djelo Kristovo bi još bilo iznad našeg shvatanja. Ljubav je suštinska za bilo kakvo razumevanje Golgotskog Misterija. Samo kada ljubav proteče u mudrost i onda kada mudrost uteče u ljubav će biti moguće da se shvati priroda i značenje Golgotskog Misterija - samo onda, kako živi prema smrti, čovjek razvija ljubav prema mudrosti. Ljubav ujedinjena sa mudrošču - to je ono što trebamo kada prođemo kroz Vrata Smrti, zato što bez mudrosti koja je ujedinjena sa ljubavlju mi umiremo zaista. Philo-sophia, filozofija, je ljubav prema mudrosti. Drevna mudrost nije bila filozofija zato što nije bila rođena kroz ljubav već kroz otkrovenja. Nema takve stvari kao što je filozofija Istoka - ali mudrost Istoka, da. Filozofija kao ljubav prema mudrosti je došla u naš svijet s Kristom; tu imamo ulazak mudrosti koja emanira iz impulsa ljubavi koji je došao u svijet kao Kristov Impuls. Impuls ljubavi mora sada biti nošen efektivno u mudrost samu.

Drevna mudrost, koju je steko vidovnjak kroz otrkovenja, dolazi do izražaja u uzvišenim riječima iz originalne molitve čovječanstva: Ex Deo Nascimur - Iz Boga smo mi rođeni. To je drevna mudrost. Krist koji je došao iz oblasti duha je ujedinio mudrost s ljubavlju i ta ljubav će prevazići egoizam. To je njen cilj. Ali ona mora biti ponuđena neovisno i slobodno od jednog bića prema drugome. Stoga početak ere ljubavi koincidecira sa erom egoizma. Kozmos ima svoj izvor i poreklo u ljubavi; egoizam je bio prirodni i neizbježni izdanak ljubavi. Ipak s vremenom Kristov Impuls, impuls ljubavi, će prevazići element odvajanja koji je upuzio u svijet, i čovjek može postupno postati sudionik u ovoj sili ljubavi. U monumentalnim riječima Krista osjećamo ljubav kako se uljeva u srca ljudi:

"Gdje su dvojica ili trojica okupljeni zajedno u moje ime, tamo sam ja među njih."

U takojem stilu drevna Rozenkrojcerska izreka odjekuje u ljubavi koja je vjenčana sa mudrošču: In Christo Morimur - U Kristu mi umiremo.

Kroz Jehovu, čovjek je bio preodređen za grupno duševno [soul-group eng.] postojanje; ljubav je namjerena da prodre u njega postupno putem krvnog srodstva; on kroz Lucifera živi kao ličnost [osobnost, persona...]. Originalno, stoga, ljudi su bili u stanju unije, zatim odvojenosti kao posljedica Luciferskog principa koji promovira sebičnost, neovisnot. Zajedno sa sebičnošču, zlo je došlo u svijet. To je moralo biti tako, zato što bez zla čovjek ne bi mogao doseći dobro. Kada čovjek stekne pobjedu nad sobom, razvijanje ljubavi je moguće. Za čoveka koji je u kandžama rastućeg egoizma Krist je doneo impuls za pobjedu nad sobom i time snagu da porazi zlo. Djela Kristova okupljaju zajedno ona ljudska bića koja su bila razdvojena kroz egoizam i sebičnost. Istinite su u najdubljem smislu riječi Kristove koje se odnose na djela ljubavi:

"Isto tako što vi uradite i jednom od moje najmanje braće, vi ste učinili prema meni."

Božansko Djelo Ljubavi prostrujalo je natrag na zemaljski svijet; kako vrijeme protiče, unatoč silama fizičkog odumiranja i smrti, evolucija čovječanstva će biti protkana i prožeta sa novim duhovnim životom kroz ovo Djelo - Djelo izvedeno, ne iz egoizma već potpuno iz duha ljubavi. Per Spiritum Sanctum Reviviscimus - Kroz Duh Sveti mi živimo ponovo.

Ipak budućnost čovječanstva će se sastojati od još nečega sem ljubavi. Duhovno usavršavanje će biti za zemaljskog čovjeka cilj vrijedan težnje - (ovo je opisano na početku moje druge Misterijske Drame, Uslovno oslobođenje duše [The Soul's Probation eng.]) - nitko ko ne razumije šta su djela ljubavi istinski će reći da njegovo vlastito stremljenje ka usavršavanju je sebično. Stremljenje ka usavršavanju daje snagu našem biću i našoj ličnosti [osobnosti, personi...]. Ali naša vrijednost za svijet mora biti povidana da leži u cijelosti u djelima ljubavi, ne u djelima učinjenima u korist samo-usavršavanja. Ne budimo pod iluzijama oko toga. Kada čovjek nastoji da prati Krista putem ljubavi prema mudrosti, od mudrosti koju on posveti službi svijeta tek onoliko mudrosti ostvaruje stvarni efekt koliko je ispunjeno ljubavlju.

Mudrost je zakoraknula u ljubav, koja odjednom unapređuje svijet i vodi svijet ka Kristu - ta ljubav prema mudrosti također isključuje laž. Jer laž je sušta suprotnost od stvarnih činjenica i oni koji prepuštaju sami sebe ljubavlju [lovingly eng. - ili: nježno] činjenicama su nesposobni lagati. Laž ima svoje korjenje u egoizmu - uvijek i bez iznimke. Kada, kroz ljubav, nađemo put do mudrosti, dostižemo mudrost kroz rastuću snagu samo-pobijede, kroz nesebičnu ljubav. Prema tome čovjek postaje slobodna ličnost. Zlo je bilo pod-zemlja u kojoj je svijetlo ljubavi bilo sposobno da sija [osvjetli]; ali ljubav je ta koja nam omogućava da shvatimo značenje i mjesto zla u svijetu. Tama je omogućila svjetlu da dođe u naš vidokrug. Samo čovjek koji je slobodan u stvarnom smislu može postati istinski Krščanin.

Kiyo Murakami

PAD I ISKUPLJENJE - Rudolf Štajner

Predavanje, Dr. Rudolf Steiner
Dornach, 21 siječnja 1923,GA 220

Prevod: Monte Christo

Iz ovih ste predavanja vidjeli da osjećam dužnost u ovo vrijeme govoriti o svijesti koju treba steći ako ćemo izvršiti jedan od zadataka antropozofskog društva. I danas za početak, dopustite da ukažem da se ta svijest može steći jedino ako se cjelokupan zadatak kulture i civilizacije danas shvati sa duhovno znanstvenog stajališta. Koristio sam najrazličitije prigode da pokušam, sa ovog gledišta, karakterizirati ono što se mislilo sa padom čovjeka, na koji referiraju sve religije. Religije o tom padu čovjeka govore kao da leži na početnoj točci povijesnog razvoja čovječanstva; i na različite načine tijekom godina vidjeli smo kako je ovaj pad čovjeka — kojeg danas ne trebam detaljnije karakterizirati — izraz nečeg što se jednom dogodilo tijekom ljudske evolucije: čovjekova postajanja nezavisnim od božanskih duhovnih snaga koje su ga vodile.

Znamo u stvari da je svijest o toj nezavisnosti najprije iznikla kao duša svijesti koja se u ljudskoj evoluciji pojavila u prvoj polovini petnaestog stoljeća. U nedavnim predavanjima smo stalno govorili o toj točci u vremenu. Ali u osnovi je cijela ljudska evolucija oslikana i mitovima i povijesti vrsta pripreme za taj značajan trenutak rastuće svijesti o našoj slobodi i nezavisnosti.

Ovaj trenutak je priprema za činjenicu da je zemaljskom čovječanstvu namijenjena sposobnost donošenja odluka koja je nezavisna od božanskih duhovnih snaga. I tako religije ukazuju na kozmičko-zemaljski događaj koji zamjenjuje duševno-duhovne instinkte — koji su sami određivali što je čovječanstvo radilo u veoma ranim vremenima — s upravo ovakvom vrstom ljudskog donošenja odluka. Kao što sam rekao, ne želimo sada detaljnije govoriti o tome, ali su religije vidjele stvar na ovaj način: S obzirom na moralne impulse ljudsko biće se smjestilo u određenu opoziciju prema duhovnim snagama koje ga vode, prema Yahweh ili Jehova snagama, recimo, govoreći u terminima Starog zavjeta. Ako pogledamo tu interpretaciju, dakle, možemo predstaviti stvar kao da zaista, od određene točke evolucije, čovjek nije više osjećao da su božanske duhovne snage u njemu aktivne i da je sada aktivan on sam.

Posljedično, s obzirom na njegov ukupni moralni pogled na sebe, čovjek je osjećao da je grešan i da ne bi bio sposoban griješiti da je ostao u starom stanju, u stanju instinktivnog vođenja od božanskih duhovnih snaga. Dok bi tako ostao bezgrješan, nesposoban za grijeh, kao puko stvorenje prirode, sada postaje sposoban griješiti kroz nezavisnost od božanskih duhovnih snaga. I tada se u čovječanstvu javila ta svijest o grijehu: Kao ljudsko biće bezgrješan sam jedino ako nađem put natrag do božanskih duhovnih snaga. Ono što odlučim sam za sebe griješno je samo po sebi, i mogu steći bezgrješno stanje jedino tako da nađem put natrag: do božanskih duhovnih snaga.

Ta svijest o grješnosti se onda najjače javila u Srednjem vijeku. A zatim se ljudska intelektualnost, koja prije još nije bila odvojena sposobnost, počela razvijati. I tako je, na određeni način, ono što je čovjek razvio kao svoj intelekt, kao intelektualni sadržaj, također postalo inficirano — u određenom smislu s pravom — sa sviješću o grijehu. Jedino što netko nije rekao da je intelekt, izdižući se u ljudskoj evoluciji od trećeg ili četvrtog stoljeća A.D., sada također bio inficiran sviješću o grijehu. U skolastičkoj mudrosti Srednjeg vijeka, razvila se, za početak, ‘neopažena’ svijest o grijehu u intelektu.

Ta skolastička mudrost Srednjeg vijeka je rekla sebi: Koliko god efektivno kao ljudsko biće može razviti intelekt, s njime jedino može dosegnuti vanjsku fizičku prirodu. Preko samog intelekta može se najviše dokazati da božanske duhovne snage postoje; ali o tim božanskim duhovnim snagama ne može znati ništa; može jedino imati vjeru u te božanske duhovne snage. Može imati vjeru u ono što su same otkrile bilo kroz Stari ili Novi zavjet.

Tako su ljudska bića, koja su se ranije osjećala grješna u njihovu moralnu životu — ‘grješna’ znači odvojena od božanskih duhovnih snaga — ta ljudska bića, koja su se uvijek osjećala moralno grješna, sada su se u svojoj skolastičkoj mudrosti osjećala intelektualno grješna, takoreći. Pripisivao je sebi intelektualnu sposobnost koja je bila efikasna jedino u fizičkom, čulima opazivom svijetu. Rekao je sebi: Kao ljudsko biće toliko sam nizak da bi bio sposoban vlastitim snagama se uzdići u one oblasti znanja gdje također mogu dohvatiti duh. Mi ne primjećujemo kako je ovaj intelektualni pad čovjeka povezan s njegovim općenitim moralnim padom. Ali ono što se odigrava u našem gledanju na ljudsku intelektualnost direktan je nastavak njegova moralnog pada.

Kada je skolastička mudrost prešla zatim u moderni znanstveni pogled na svijet, veza sa starim moralnim padom čovjeka potpuno je zaboravljena. I, kako sam često naglašavao, jaka veza stvarno prisutna između modernih znanstvenih koncepata i stare Skolastike je u stvari potpuno odbačena. U modernoj prirodnoj znanosti izjavljuje se da čovjek ima granice svog znanja, da mora biti zadovoljan proširiti svoj pogled na stvari jedino na čulima opazivi fizički svijet. Dubois-Reymond, na primjer, i drugi izjavljuju da ljudsko biće ima granice onoga što može istraživati, ima granice za sveukupno mišljenje, u stvari.

Ali to je direktan nastavak Skolastike. Jedina je razlika da je Skolastika vjerovala da zbog toga što je ljudski intelekt ograničen, treba se uzdignuti do nečeg različitog od intelekta — do otkrivenja, zapravo — kada se želi znati nešto o duhovnom svijetu.

Moderni prirodoznanstveni pogled uzima polovinu, ne sve; on otkrivenja ostavlja gdje jesu, ali se zatim potpuno smješta na stajalište koje je moguće jedino ako se pretpostavi otkrivenje. To stajalište je da je ljudska sposobnost spoznaje previše niska da se uzdigne u božanske duhovne svjetove.

Ali u vrijeme Skolastike, posebno na vrhuncu Skolastike sredinom Srednjeg vijeka, nije bilo prisutno isto držanje duše kao što je danas. Pretpostavljalo se da kada je ljudsko biće koristilo intelekt moglo je stjecati znanje o čulima opazivom svijetu; osjećalo je da još doživljava nešto što teče zajedno s čulima opazivim svijetom kada bi upotrijebilo svoj intelekt. I vjerovalo se da ako netko želi nešto znati o duhovnom treba se uzdići do otkrivenja, koje se u stvari više nije moglo razumjeti, t.j., nije se više moglo dohvatiti intelektualno. Ali je ostala neprimijećena činjenica — i to je gdje mi moramo usmjeriti našu pažnju! — da duhovnost utječe u koncepte koje Skolastik, postavlja o čulnom svijetu. Koncepti Skolastika nisu bili neduhovni kao što su naši današnji. Skolastik je još pristupao ljudskom biću s konceptima koje su za sebe formirali o prirodi, tako da ljudska bića još nisu bila potpuno isključena iz znanja. Jer, barem u Realističkoj struji, Skolastik je potpuno vjerovao da su nam misli dane izvana, da nisu proizvedene iznutra. Danas mi vjerujemo da misli nisu dane izvana već su proizvedene iznutra. Preko te činjenice postepeno smo došli do točke u našoj evoluciji gdje smo odbacili sve što nema odnos sa vanjskim čulnim svijetom.

I, vidite, Darwinova teorija evolucije je konačna posljedica odbacivanja svega što nije povezano s vanjskim svijetom čula. Goethe je napravio početak za stvarno evolucijsko učenje koje se širi koliko i čovjek. Kada se latite njegovih spisa u tom smjeru, vidjeti ćete da se spotiče jedino kada razmatra ljudsko biće. Napisao je izvrsne botaničke studije. Napisao je mnoge ispravne stvari o životinjama. Ali nešto bi uvijek otišlo krivo kada bi se pokušao latiti ljudskog bića. Intelekt koji je istreniran jedino na čulnom svijetu nije adekvatan za proučavanje čovjeka. Upravo Goethe to pokazuje u najvećem stupnju. Čak ni Goethe ne može reći ništa o ljudskom biću. Njegovo učenje o metamorfozi ne proteže se toliko daleko do ljudskog bića. Znate kako smo, unutar antropozofskog pogleda na svijet, morali proširiti to učenje o metamorfozi, sasvim u Goetheovskom smislu, ali otišavši mnogo dalje.

Što je moderni intelektualizam zaista postigao u prirodnoj znanosti? Došao je samo do shvaćanja evolucije životinja sve do čovjekolikih majmuna, i zatim dodao ljudsko bića bez da ga je mogao iznutra zaokružiti. Što bliže ljudi dolaze do viših životinja, takoreći, to njihovi koncepti postaju manje sposobni dosegnuti bilo što. I potpuno je ne točno reći, na primjer, da razumiju čak i više životinje. Oni samo vjeruju da ih razumiju.

I tako je naše razumijevanje ljudskog bića postepeno potpuno izbačeno iz našeg razumijevanja svijeta, jer je razumijevanje izbačeno iz naših koncepata. Naši koncepti postaje sve manje duhovni, i neduhovni koncepti koji gledaju ljudsko biće samo kao krajnju točku životinjskog carstva danas predstavljaju sadržaj svog našeg razmišljanja. Ti koncepti su već u ranim razredima ugrađeni u našu djecu, i naša nemogućnost da vidimo esencijalno biće čovjeka postaje dio opće kulture.

Znate da sam jednom pokušao dohvatiti cijelu ovu stvar oko znanja u drugom smislu. To je bilo kada sam pisao Filozofiju duhovne aktivnosti i njen uvod, Istina i znanost, premda su prve reference već bile prisutne u mojoj Znanosti o znanju: Pregled epistemologije obuhvaćene Goetheovskim pogledom na svijet, napisanoj u 1880-oj. Pokušao sam okrenuti stvar u sasvim različitom smjeru. Pokušao sam pokazati u što se moderna osoba može uzdići, kada — ne u tradicionalnom smislu, već iz slobodne unutarnje aktivnosti — postigne čisto mišljenje, kada, postigne to čisto, voljno mišljenje što je nešto pozitivno i stvarno, kada to mišljenje radi u njemu. A u Filozofiji duhovne aktivnosti težio sam, u stvari, u tom pročišćenom mišljenju pronaći moralne impulse.

Tako da je naša evolucija ranije nastavila na takav način da smo sve više vidjeli čovjeka kao previše niskog da bi djelovao moralno, i tu smo niskost proširili također u našu intelektualnost.  Izražavajući to grafički, može se reći: Ljudsko biće je razvijeno na takav način da ono što zna o sebi postaje sve manje suštinsko. Postaje sve rjeđe i rjeđe (svjetla boja). Ali ispod površine, nešto se nastavlja razvijati (crveno) što živi, ne u apstraktnom mišljenju, već u stvarnom mišljenju.

Sada, krajem 19-og stoljeća, došli smo do točke gdje više uopće ne primjećujemo ono što sam nacrtao ovdje crveno; i kroz ono što sam ovdje nacrtao svijetlom bojom, nismo više vjerovali da smo povezani s bile čime što je božanske duhovne prirode. Čovjekova svijest o grijehu iščupala ga je iz božanskog duhovnog elementa; povijene snage koje su se pojavljivale nisu ga mogle vratiti natrag. Ali s Filozofijom duhovne aktivnosti želio sam reći: Samo jednom pogledajte u dubine ljudske duše i vidjet ćete da je nešto ostalo s nama: čisto mišljenje, naime, stvarno, energično mišljenje koje izvire iz samog čovjeka, to više nije puko mišljenje, to je ispunjeno s iskustvom, ispunjeno osjećajem, i to konačno izražava sebe u volji. Želio sam reći da to mišljenje može postati impuls za moralno djelovanje. I iz tog razloga sa govorio o moralnoj intuiciji koja je krajnja posljedica onog što je inače samo moralna imaginacija. Ali ono što se stvarno namjeravalo sa Filozofijom duhovne aktivnosti može postati stvarno živo jedino ako možemo obrnuti smjer koji smo uzeli kada smo se sve više odijelili od božanskog duhovnog sadržaja svijeta, odijelili sve do intelektualnosti. Kada ponovno nađemo duhovnost u prirodi, tada ćemo također ponovno naći ljudska bića.

Ja sam prema tome jednom prije mnogo godina na predavanju u Mannheimu izjavio da je čovječanstvo, u stvari, u svom sadašnjem razvoju, na točki okretanja pada čovjeka. Ono što sam rekao jedva da je primijećeno, ali se sastojalo u slijedećem: Pad čovjeka je shvaćen kao moralni pad, koji je konačno utjecao također i na intelekt. Intelekt je osjećao da je na granicama znanja. I to je u osnovi jedna te ista stvar — samo u nešto drugačijem obliku — ako stara teologija govori o grijehu ili ako Dubois-Reymond govori o granicama naše sposobnosti da upoznamo prirodu. Naznačio sam kako se mora dosegnuti duhovno — koje je, kako bi bili sigurni, filtrirano u čisto mišljenje — i kako se, od tuda, može obrnuti pad čovjeka. Pokazao sam kako se, preko oduhovljenja intelekta, može utrti put natrag do božanski duhovnog.

Dok se u ranijem dobu ukazivalo na moralni pad čovjeka i razmišljalo o razvoju čovječanstva u uvjetima to moralnog pada čovjeka, mi danas moramo misliti o idealu čovječanstva: o ispravljanju pada čovjeka putem produhovljenja naše spoznajne aktivnosti, putem ponovne spoznaje duhovnog sadržaja svijeta. Kroz moralni pad čovjeka, ljudska bića su se distancirala od bogova. Preko staze znanja moraju ponovno naći stazu bogova. Čovjek treba preokrenuti svoj silazak u uspon. Iz čisto shvaćenog duha vlastitog bića, čovjek mora razumjeti, s unutarnjom energijom i snagom, cilj, ideal, i ponovno pad čovjeka uzeti ozbiljno. Jer, pad čovjeka treba uzeti ozbiljno. On se prostire upravo u ono što prirodna znanost danas kaže. Trebamo naći hrabrosti pridodati padu čovjeka, kroz snagu naše spoznajne aktivnosti, uzdizanje čovjeka van iz grijeha. Trebamo naći hrabrosti izgraditi način da se uzdignemo van iz grijeha, koristeći ono što možemo dobiti kroz stvarnu i izvornu duhovno znanstvenu spoznaju modernih vremena.

Može se reći, dakle: Ako se osvrnemo natrag na razvoj čovječanstva, vidimo da ljudska svijest postavlja pad čovjeka na početak povijesnog razvoja čovječanstva na Zemlji. Ali pad ponovno treba postaviti u neki trenutak: Tome se treba suprotstaviti uzdizanje čovjeka. I to uzdizanje čovjeka može doći u prvi plan u dobu duše svijesti. U naše vrijeme, prema tome, došao je povijesni trenutak kada najviši ideal čovječanstva treba biti naše duhovno uzdizanje iz grijeha. Bez toga, razvoj čovječanstva ne može se nastaviti.

To je ono što sam jednom raspravljao na predavanju u Mannheimu. Rekao sam da je, u modernim vremenima, posebno u prirodoznanstvenim pogledima, došlo do intelektualnog pada čovjeka, kao dodatak moralnom padu čovjeka. I ovaj intelektualni pad je veliki povijesni znak da duhovni uspon čovjeka mora početi.

Ali što duhovni uspon čovjeka znači? Ne znači ništa drugo, u stvari, osim stvarnog razumijevanja Krista. Oni koji još o njemu nešto razumiju, koji nisu — kao moderna teologija — Krista potpuno izgubili, rekli su za Krista da je došao na Zemlju, da se utjelovio u zemaljskom tijelu kao biće više vrste.Uzeli su što je objavljeno o Kristu u pisanim tradicijama. Oni govore, u stvari, o Misteriju na Golgoti.

Danas je došlo vrijeme kada Krist mora biti shvaćen. Ali mi se opiremo ovom razumijevanju Krista, i oblik koji taj otpor poprima je izvanredno karakterističan. Vidite, ako bi čak i samo iskra onog što Krist jest još živjela u onima koji kažu da Krista razumiju, što bi se dogodilo? Trebala bi im biti jasna činjenica da se Krist, kao nebesko biće, spustio na Zemlju; on prema tome nije govorio čovjeku na zemaljskom jeziku, već na nebeskom. Moramo se dakle potruditi da ga razumijemo. Moramo se potruditi govoriti kozmički, vanzemaljski jezik. To znači da ne smijemo ograničiti naše znanje samo na Zemlju, jer, Zemlja je u stvari novo polje za Krista. Moramo proširiti naše znanje vani u kozmos. Moramo naučiti razumjeti elemente. Moramo naučiti razumjeti kretanja planeta. Moramo naučiti razumjeti konstelacije zvijezda, i njihov utjecaj na ono što se događa na Zemlji. Tada se približavamo jeziku koji je Krist govorio.

To je nešto, međutim, što se podudara s duhovnim usponom čovjeka. Jer zašto se čovjek ograničio na razumijevanje samo onog što živi na Zemlji? Jer je bio svjestan grijeha, u stvari, jer se smatrao previše niskim da bi mogao dosegnuti svijet u njegovoj vanzemaljskoj duhovnosti. I to je zašto ljudi govore kao da zaista čovjek ne može znati ništa osim zemaljsko. To sam jučer karakterizirao govoreći: Mi razumijemo ribu samo u zdjeli, a pticu samo u kavezu. Zasigurno u našoj civiliziranoj prirodnoj znanosti nema prisutne svijesti da se ljudska bića mogu uzdići iznad čisto zemaljskog znanja; jer, ta znanost ismijava svaki napor da se ide iza zemaljskog. Ako čak neko počne govoriti o zvijezdama, odmah dolazi strašno ruganje, podrazumijeva se, sa prirodoznanstvene strane.

Ako bi željeli čuti ispravne izjave o odnosu čovjeka i životinja, već bi morali okrenuti naš pogled prema vanzemaljskom svijetu, jer jedino su biljke još objašnjive zemaljskom smislu; životinje nisu. Prema tome morao sam ranije reći da čak ni čovjekolike majmune ne razumijemo ispravno, da više ne možemo objasniti životinje. Ako netko želi razumjeti životinje, mora pribjeći izvanzemaljskom, jer životinjama upravljaju sile koje su izvanzemaljske. Jučer sam vam to pokazao u odnosu na ribe. Rekao sam vam kako mjesečeve i sunčeve snage rade u vodi i oblikuju je iz vode, ako mogu tako reći. I na isti način, pticu iz zraka. Čim se okrenemo elementima, također se susrećemo s izvanzemaljskim. Cijeli životinjski svijet je objašnjiv u pogledu izvanzemaljskog. A ljudska bića su čak i više. Ali čim s počne govoriti o izvanzemaljskom, odmah dolazi do izrugivanja.

Hrabrost da se opet govori o izvanzemaljskom mora rasti unutar istinskog duhovno-znanstvenog pogleda; jer, za biti danas duhovni znanstvenik u stvari je više stvar hrabrosti nego intelektualnosti. U osnovi je to moralno pitanje, jer ono čemu se treba suprotstaviti je nešto moralno: moralni pad čovjeka, u stvari.

I tako moramo reći da u stvari najprije moramo naučiti jezik Krista, jezik ton ouranon, jezik nebesa, u grčkom smislu. Moramo ponovno naučiti taj jezik da bi našli smisao u onom što je Krist želio učiniti na Zemlji.

Dok je do sada netko govorio o Kršćanstvu i opisivao povijest Kršćanstva, sada je stvar razumjeti Krista, razumjeti ga kao izvanzemaljsko biće. I to je identično s onim što možemo nazvati uzdizanjem sebe iz grijeha.

Sada, za biti sigurni, postoji nešto veoma problematično kod formuliranja ovog ideala, jer znate da je u stvari svijest o grijehu jednom učinila ljude poniznim. Ali u moderna vremena teško da su ponizni. Oni koji misle da su najponizniji često su najviše oholi od svih. Najveća oholost je danas evidentna kod onih koji teže za takozvanom ‘jednostavnošću’ u životu. Stavljaju sebe ispred svega za čim traga ponizna duša koja se iznutra podiže do stvarnih, duhovnih istina, i kažu: Sve treba tražiti s krajnjom jednostavnošću. Takve naivne prirode — i oni sami također gledaju sebe kao naivne prirode — često su najoholije od svih. Ali ipak, u vrijeme stvarne svijesti o grijehu jednom su postojali ponizni ljudi; na poniznost se još gledalo kao na nešto bitno u ljudskim stvarima. I tako, bez opravdanja, pojavila se oholost. Zašto? Da, mogu odgovoriti istim riječima koje sam nedavno upotrijebio. Zašto se pojavila oholost? Pojavila se jer netko nije čuo riječi “Huckle, ustani”! [Iz Oberufer božićnih igrokaza.] Jednostavno je zaspao. Dok se netko ranije osjećao, punim intenzitetom i budnošću, kao grješnik, sada je pao u blagi san i samo još sanjao o svijesti o grijehu. Prije je netko bio budan u svojoj svijesti o grijehu; rekao je sebi: Čovjek je grješan ako ne poduzme korake koje će ga ponovno dovesti na put do božanskih duhovnih snaga. Tada je bio budan. Netko to danas može drugačije gledati, ali je činjenica da je netko bio budan u svom priznavanju grijeha. Ali je onda zadrijemao, i stigli su snovi, i snovi su mrmljali: Uzročnost vlada svijetom; jedan događaj uvijek uzrokuje sljedeći. I tako napokon nastavljamo ono što vidimo na zvjezdanim nebesima kao privlačenje i odbijanje nebeskih tijela; to primjenjujemo sasvim dolje na molekule; i zatim zamišljamo vrstu malog kozmosa od molekula i atoma.

I sanjanje je otišlo dalje. I onda se san zaključivao govoreći: Ne možemo znati ništa osim onog što nam daje vanjsko čulno iskustvo. I bilo je označeno ‘natprirodnim’ ako bi itko otišao iza čulnog iskustva. Ali gdje počinje natprirodno, znanost završava.

I zatim, na skupovima prirodoznanstvenika, ti snovi su davani u graktajućim tiradama kao od Dubois-Reymonda Granice znanja. I zatim, kada su odjekivale zadnje note sna — san ne odjekuje uvijek prijatno; ponekad je prava noćna mora — kada se san zaključivao sa “Gdje natprirodno počinje, znanost završava”, tada je ne samo govornik nego cijela prirodoznanstvena publika utonula iz sna u blaženo spavanje. I nekom više nije trebao bilo kakav unutarnji impuls za aktivno unutarnje znanje. Mogao se utješiti prihvaćanjem da postoje granice, zapravo, onog što možemo znati o prirodi, i da ne možemo prekoračiti te granice. Sada je došlo vrijeme kada netko može reći: “Huckle, ustani! Nebo se ruši”! Ali naša moderna civilizacija odgovara: “Neka se sruši! Dovoljno je staro da se trebalo srušiti prije”! Da, tako stvari zaista stoje. Došli smo do potpune uspavanosti, u našoj aktivnosti spoznaje.

Ali u toj uspavanosti mora odjeknuti ono što je sada objavljeno od duhovno-znanstvenog antropozofskog znanja. Za početak, u znanju se treba pojaviti shvaćanje da je čovjek u položaju da čovjek u sebi postavi ideal da se možemo uzdignuti od grijeha. I da je to zauzvrat povezano s činjenicom da će paralelno s mogućim buđenjem, oholost — koja je do sada bila prisutna samo, zasigurno, na snoliki način — narasti veća nego ikada. I (Ovo govorim naravno bez insinuacija) ponekad je bio slučaj da u antropozofskim krugovima uzlaz čovjeka još nije došao do punog ostvarenja. Ponekad, u stvari, oholost je dosegnula — neću reći respektabilnu — sasvim nerespektabilnu veličinu. Jer, to je jednostavno u ljudskoj prirodi da prije cvjeta oholost nego pozitivna strana.

I dakle, usporedo s prepoznavanjem da je uspon čovjeka nužnost, moramo također vidjeti da trebamo u sebi primiti u punoj svijesti praksu poniznosti koju smo jednom upotrebljavali. I mi to možemo. Jer, kada se iz znanja pojavi oholost, da je u znanju nešto zaista strašno pogrešno. Jer kada je znanje zaista prisutno, to nekog čini poniznim na sasvim prirodan način. To je iz oholosti da netko danas postavlja program reforme, kada u nekom socijalnom pokretu, recimo, ili u ženskom pokretu netko unaprijed zna što je moguće, ispravno, nužno, i najbolje, i zatim postavlja program, točku po točku. Netko sve zna o tome. Netko ne misli o sebi da je ohol kada svatko izjavljuje za sebe da sve zna. Ali pravo znanje, nekog ostavlja sasvim poniznog, jer zna da je pravo znanje stečeno tek tijekom vremena, da upotrijebim trivijalan izraz.

Ako netko živi u znanju, zna, s kakvim je teškoćama — ponekad kroz desetljeća — došao do najjednostavnijih istina. Tu, sasvim unutra kroz samu stvar, netko ne postaje ohol. Ali ipak, pošto je puna svijest zahtijevana upravo od Antropozofskog društva za danas veliki ideal čovječanstva uzdizanja sebe od grijeha, budnost — ne Hucklizam, već budnost — mora također biti probuđena protiv svake oholosti koja se može pojaviti.

Danas trebamo jaku sklonost da zaista dohvatimo esencijalno biće znanja tako da, zahvaljujući nekoliko antropozofskih krilatica kao ‘fizičko tijelo’, ‘eteričko tijelo’, ‘reinkarnacija’, i tako dalje, ne postanemo odmah primjeri oholosti. Ova budnost s obzirom na svakodnevnu oholost mora zaista biti kultivirana kao novi moralni sadržaj. Toga se moramo latiti u našoj meditaciji. Jer ako će se uspon čovjeka stvarno dogoditi, tada nas iskustva koja imamo s fizičkim svijetom moraju voditi preko u duhovni svijet. Jer, ta iskustva nas moraju voditi da se odano ponudimo, s najdubljim snagama naše duše. Ne smiju nas voditi, međutim, da diktiramo programske istine. Iznad svega, moraju prodrijeti u osjećaj odgovornosti za svaku pojedinu riječ koja je izgovorena o duhovnom svijetu. Tada mora zavladati težnja za istinski nositi u oblast duhovnog znanja istinoljubivost koju se, u početku, stiče za sebe u bavljenju s vanjskim čulima opazivim činjenicama. Tko god se nije prilagodio ostajanju s činjenicama u fizičkom čulnom svijetu i da se na njima bazira također se nije prilagodio istinoljubivosti kada govori o duhu. Jer u duhovnom svijetu, više se ne možemo prilagoditi na istinoljubivost; nju treba donijeti sa sobom.

Ali vidite, u jednu ruku, danas zbog stanja svijesti u našoj civilizaciji, činjenice se jedva uzimaju u obzir, i, u drugu ruku, znanost jednostavno guši činjenice koje vode na pravi put. Uzmimo samo jednu od mnogih takvih činjenica: Postoje insekti koji su sami vegetarijanci kada su potpuno odrasli. Ne jedu meso, čak ni druge insekte. Kada je majka insekt spremna položiti njena oplođena jajašca, polaže ih u tijelo drugog insekta, koji je zatim pun jaja koje je insekt majka umetnula u njega. Jaja su sada u odvojenom insektu. Jaja se sada ne legu kao zreli odrasli, već kao mali crvi. Ali najprije su u drugom insektu. Ti mali crvi, koji će tek kasnije metamorfozirati u odrasle insekte, nisu vegetarijanci. Ne mogu biti vegetarijanci. Moraju proždirati meso drugog insekta. Tek kada se pojave i transformiraju sposobni su biti bez mesa drugih insekata. Predstavite sebi to: insekt majka sama je vegetarijanac. U svojoj svijesti ništa ne zna o jedenju mesa, ali polaže svoja jaja za slijedeću generaciju u drugog insekta. I nadalje; kada bi ovi insekti sada, na primjer, pojeli stomak insekta domaćina, uskoro ne bi imali što jesti, jer bi insekt domaćin uginuo. Ako pojedu bilo koji vitalni organ, insekt ne bi mogao živjeti. Što ti insekti dakle rade kada se izlegu? Izbjegavaju sve vitalne organe i jedu samo ono bez čega insekt domaćin može biti i preživjeti. Zatim, kada ti mali insekti sazriju, izmile vani, postanu vegetarijanci, i nastavljaju raditi ono što je i njihova majka.

Da, treba priznati da inteligencija vlada prirodom. I ako stvarno proučavate prirodu, tu inteligenciju možete naći kako vlada svugdje. I zatim ćete poniznije misliti o svojoj vlastitoj inteligenciji, jer najprije, nije velika kao inteligencija koja vlada u prirodi, i drugo, tek je kao mala kap vode koju je netko izvukao iz jezera i stavio u vrč vode. Ljudsko biće je, u stvari, samo takav vrč vode, koji je povukao inteligenciju iz prirode. Inteligencija je svugdje u prirodi; sve, svugdje je mudrost. Osoba koja pripisuje inteligenciju samo sebi pametna je jednako kao i netko tko objavi: Kažeš da postoji voda vani u jezeru ili potoku? Besmislica! Nema vode u njima. Jedino u mom vrču ima vode. Vrč je stvorio vodu.

Dakle, ljudsko biće misli da on stvara inteligenciju, dok samo vuče inteligenciju iz univerzalnog mora inteligencije.

Nužno je, dakle, da zaista promatramo činjenice prirode. Ali kada je promovirana Darwinova teorija činjenice su ostavljene vani, kada su formulirani današnji materijalistički pogledi; jer, činjenice su u kontradikciji s modernim materijalističkim pogledom u svakoj točci. Prema tome ove činjenice se potiskuju. Prebrajaju se, da budemo sigurni, a u stvari sa strane znanosti, anegdotski. Dakle ne stiču valjanost u našem općem obrazovanju koju bi trebale imati. I tako ne samo da se istinski ne prezentiraju činjenice koje se posjeduju, već se dodaje i dalje nepoštovanje ostavljajući ih izvan presudnih činjenica, t.j., potiskujući ih.

Ali ako će doći do uzdizanja čovjeka, tada se moramo obrazovati za istinoljubivost najprije u čulnom svijetu i zatim nositi to obrazovanje, tu naviku, s nama u duhovni svijet. Tada ćemo također moći biti istinoljubivi u duhovnom svijetu. Inače ćemo ljudima pričati najnevjerojatnije priče o duhovnom svijetu. Ako smo navikli u fizičkom svijetu biti neprecizni, neistiniti, i netočni, tada ne možemo računati na ništa osim na neistine o duhovnom svijetu.

MUDRAC SA SAMOSA - Pitagora, mistik i naučnik

Leszek Bujnowski

Piše: Tatjana Nastić Domazet

PITAGORA - MISTERIJSKO UČENJE

O strukturi Univerzuma

Bog je Monada, Svejedinstvo, vrhovni um rasut preko celog univerzuma, prauzrok svih stvari, moć svih stvari. Božansko kretanje je kružno, telo od materije svetlosti, priroda od materije istine.

Sunce i ostale zvezde su božanstva, jer u njima preovlađuje toplota, a toplota je uzrok života. Mesec je obasjavan Suncem. Bogovi i ljudi su u srodstvu, ukoliko čovek učestvuje u toploti; zato bogovi vode računa o čoveku. Sunčev zrak prodire kroz vazduh, hladan ili gust; vazduh je hladan eter, a more i vlaga gusti eter. Taj zrak ulazi i u dubinu i sve oživljava. Živo je sve ono što učestvuje u toploti, zato su i biljke živa bića, ali nema sve dušu.

Svaka harmonična struktura može se definisati trijadom. Trijada sveta sastoji se od:
1. vrhovnog kraljevstva, nastanjenog besmrtnim, nematerijalnim i nepromenljivim bićima,
2. materijalnog kraljevstva, kojeg karakterišu neprekidne promene i smrtnost svih stanovnika. 3.Između njih je etersko kraljevstvo, Nebo, koje nastanjuju besmrtna nebeska tela, ali sačinjena od supstance u neprekidnoj izmeni.

U prirodi je sve deljivo na tri dela i sve se može razumeti ako se podeli na tri, odnosno postavi kao trougao. Univerzum je trostruk, sastavljen od Vrhovnog, Višeg i donjeg sveta. Vrhovni svet, sveprožimajuća duhovna suština, prožima dva niža. Viši svet je prebivalište besmrtnih duša, arhetipova, božanskih pečata, koji se u nižem svetu očituju preko svojih senki. Donji svet je dom onih bića koja su angažovana u materiji, dom smrtnih bogova, demijurga, heroja i demona, i na kraju ljudskog životnog talasa. Tri sveta su sistem spojenih sudova, prvi je posuda principa, drugi posuda inteligencije, treći posuda količine.

Kako gore, tako dole

Iz monade, jedinice, praprincipa svih stvari, proizlazi neodređena dijada, dvojstvo, koja je monadi, svom izvoru, materijalna podloga; iz monade i neodređene dijade proizlaze brojevi; iz brojeva, tačke; iz tačaka, linije; iz linija, površine; iz površine, čvrsta i osetljiva tela, čiji su elementi: vatra, voda, zemlja i vazduh. Ovi se elementi među sobom menjaju, prelaze jedan u drugi i spajaju se da bi stvorili živi kosmos, razuman, sferičan, u čijem je središtu Zemlja, i sama sferičnog oblika i svuda naseljena. Svetlost i mrak imaju podjednak udeo u vasioni, isto tako i toplo i hladno, suvo i vlažno. Ako preovlađuje toplo, imamo leto; ako preovlađuje hladno, imamo zimu; ako suvo, imamo proleće, ako vlažno, onda imamo jesen. Najbolje godišnje doba imamo kad su sve mase u ravnoteži, sveže proleće je zdravo godišnje doba, a jesen koja vene je nezdrava. Dan pokazuje istu razliku: rano jutro je njegov osvežavajući deo, a veče deo u kome dan vene, te je i nezdravije. Vazduh oko Zemlje je nepokretan i nezdrav, i sve što se nalazi u njemu je smrtno. Najviši sloj vazduha se stalno kreće, on je čist i zdrav, i sve što se u njemu nalazi je besmrtno i božansko.

Jedistveno zemaljsko biće tvore telo, duša i duh, kao što je jedinstveno božansko biće trojno, a čine ga Duh, duša i srce živog Univerzuma. Već tada su poznati nizovi Brama-Šiva-Višnu, ili Oziris-Izida-Horus. Docnije su ranohrišćani umesto jasne trijade Otac-Majka-Dete uveli niz Otac-Sin-Sveti duh, ujedinjene pod pojmom Svetog Trojstva, ali su se kontroverznim odbacivanjem ženskog božanskog principa udaljili od čitavog Logosa.

I čovek i svemir nastali su prema Božjoj slici i postoji stalna interakcija između onog što je gore, velikog čoveka, univerzuma, i onog što je dole, čoveka, malog univerzuma. Nebeska tela su vidljiva obličja duše, duha i uma, jednako kao što je ljudsko telo samo fizička forma, omotač nevidljivog duhovnog organizma. Telo je smrtno, deljivo, pasivno, duša eterična. Bez eteričnog elementa materijalni ne može ni da postoji, ni da se pročisti, ono je inertna, beživotna masa.

U svako stvorenje, jer je svako od Boga, Bog je utisnuo svoj pečat, koji ima svoj fizički otisak, a to je materijalno telo. Smisao postojanja svakog čoveka je da odbaci svoju nižu prirodu, i da se, vođen vlastitim duhovnim eterom, uspne u osmu sferu, odakle može preći u carsvo besmrtnika gde i jeste njegovo praporeklo.

O duši

Duša je izdvojeni deo etera, čiji je jedan deo topao a drugi hladan i razlikuje se od života. Ona je besmrtna, jer je besmrtno ono čiji je ona deo. Živa bića se jedno iz drugog stvaraju rađanjem i ne postoji spontano rađanje iz Zemlje. Seme je kap uma koja u sebi sadrži topao dah; kad se ulije u matericu, onda se iz mozga izdvaja ihor (limfa), vlaga i krv, iz čega se onda stvaraju meso, tetive, kosti, kosa i čitavo telo, dok duša i osećaji dolaze od toplog etera. Otprilike za četrdeset dana se oblikuje prvo zgušnjavanje (pagen), a po određenim harmoničnim odnosima rađa se dete za sedam, devet, ili najviše deset meseci. Ono u sebi nosi sve potrebne odnose koji sačinjavaju život, oblikovane u kontinuiran red, prema odnosima harmonije. Opažanje je neka vrsta toplog etera, oči su kapija sunca.

Čovekova duša je podeljena na tri dela: razum, pamet i hrabrost. Pamet i hrabrost imaju i ostale životinje, ali razum ima samo čovek. Sedište duše se pruža od srca do mozga, u srcu je hrabrost, u mozgu pamet i razum. Čula su kapljice koje dolaze od mozga. Razum je besmrtan, a sve ostalo je smrtno. Duše dobijaju hranu iz krvi, a duševne sposobnosti su strujanja vetra i one su, kao i duše, nevidljive kao što je i etar nevidljiv. Vene, arterije i tetive su veze duše; kad je ona snažna i zabavljena sama sobom, onda reči i njena dela postaju njene veze. Izbačena iz svog sklopa, ona luta vazduhom, a Hermes je njen čuvar. Zato ga zovu pratiocem i vratarom, on odvaja duše iz njihovih tela i vodi ih na odgovarajuće mesto. Čiste duše vodi na najviše mesto, a nečiste ne mogu da se približe čistima, ali ni jedne drugima, nego ih Erinije drže vezane neuništivim okovima. Vazduh je sav ispunjen dušama, koje zovemo demonima ili herojima. Oni ljudima šalju snove i predskazanja bolesti i zdravlja, i ne samo ljudima, nego i ovcama i ostaloj stoci; na njih se odnose i očišćavanja i okajanja, kao i svako proricanje i predskazivanje i slično. Najvažnija stvar u životu ljudi je da nagovore duše na dobro ili na zlo. Blaženi su oni koji imaju dobru dušu; a oni koji imaju lošu dušu nikad ne mogu biti spokojni.

Psihe, duša, je medijator, posrednik između duha i tela, i izvire iz Duše sveta. Ona je most između Ideje i materije i na očitovanje je pokreće sila Erosa, odnosno ljubavi. Slepa i zbunjena sila u mineralnom obličju, individualizovana u biljci, polarizovana između osećaja i instinkta kod životinje, ona se laganim i postepenim procesom uzdiže ka svesnoj monadi i vidljiva je već kod nekih viših životinja. Životna sila i duhovni element postoje u svakom carstvu, samo u različitim količinama. U svetu bakterija, donjem carstvu, duševna sila zadržava se nemerljivo dugo, nekad i posle kosmičkih revolucija, prelazeći na viši nivo tek nakon krupnih promena na planeti. Fluidna, nepolarizovana duša minerala i povrća vezana je za element zemlje. Duša životinja, snažno privučena zemaljskom vatrom, ostaje nakon smrti u telu još neko vreme, a potom se vraća na planetu i reinkarnira u svojoj vrsti. Niži slojevi atmosfere naseljeni su elementalima ili dušama životinja koje imaju svoju ulogu i mesto u životnom ciklusu i veliku okultnu moć nad čovekom. Nejasna ali neuništiva individualnost, božanski je pečat Monade u kojoj Bog želi svesno da se očituje. Monada razvija u sebi samoj skrivene principe. Polarizovana sila postaje sposobna za osećaje, senzacije postaju instinkt, a instinkt narasta do inteligencije. U meri u kojoj treperi i svetli plamen svesti, duša postaje nezavisna od tela i ponovo sposobna za samostalno postojanje. Ovo učenje nalikuje ezoterijskim tradicijama Indije i Egipta, po kojima je ljudsko postojanje počelo na drugim planetama, gde je materija daleko manje gustine, a u gasovitim telima duša se mnogo lakše inkarnira.  (...)

Grčka Akademija (Rafaelo) - Pitagora

Integralni tekst pročitati na sajtu: Kroz prostor-vreme

Piše: Tatjana Nastić Domazet
MUDRAC SA SAMOSA- PITAGORA, MISTIK I NAUČNIK (1.DEO)
MUDRAC SA SAMOSA- PITAGORA, MISTIK I NAUČNIK (2.DEO)
MUDRAC SA SAMOSA- PITAGORA, MISTIK I NAUČNIK (3.DEO)

ZLATNI EP - Pitagora

Leszek Bujnowski

ZLATNI EP

Besmrtne bogove najpre, po zakonu kakav je propis,
poštuj i zakletvu čuvaj, a zatim dične heroje,
i još bogove poštuj pod zemljom, po zakonu radeć’.
Poštuj i roditelje i najbliže srodnike svoje.
A od ostalih biraj za druga najboljeg od svih.
Rečima popuštaj blagim i delima korist što nose.
Prijatelja svoga ne mrzi zbog pogreške male,
dokle god možeš, jer sila do nužde boravi blizu.
To, eto, znaj, a navikni vladati ovim:
trbuhom najpre i snom i požudom polnom i gnevom.
Sramotu nikakvu nikad ne čini, ni s drugom,
ni kad si sam; od sebe se najviše stidi.
Zatim, pravdu izvršuj i delanjem svojim i rečju,
nemoj se navići da, ma u čemu, nerazborit budeš,
nego znaj da je svima smrtnicima suđeno mreti,
bilo ti drago da novac stekneš il’ izgubiš opet.
A što, božanskom sudbom, smrtnici imaju muka,
kakav god udes da imaš, podnesi i nemoj se ljutit,
Priliči pomoći koliko možeš, ali misli ovako:
ljudima dobrim od toga Sudbina ne poklanja mnogo.
Mnogi govori ljudima stižu, ima i loših i dobrih;
nemoj se čuditi njima i ne daj da srce ti taknu.
Ako se laž koja zbori, ti blago odstupi, uzmakni.
A što ti kažem, to gledaj da svagda se izvrši u svemu:
neka te niko, ni rečju, ni delom, ne podstakne da što
učiniš ili da rekneš, što nije korisno za te.
Razmisli pre nego počneš, da ne bi učinio ludost;
svojstvo je jednog čoveka da radi i govori ludo.
Nego izvršuj ono što neće te docnije mučit.
Ništa ne čini što ne znaš, no uči ono što treba,
tako ćeš moći svoj život provesti u najvećoj sreći.
Niti za telesno zdravlje ne valja nehajan biti,
ali u piću i jelu i vežbama umeren budi.
Merom pak nazivam ono što neće ti zadati muka.
Navikni čistim životom da živiš, i krotkim i smernim,
pazi da ne radiš ono što budi zavist u ljudi.
Nemoj bez potrebe trošiti, kao da za lepo ne znaš,
niti tvrdica budi: u svemu je najbolja mera.
Radi što neće ti škodit, a promisli pre nego počneš.
Nikako ne daj da san na nežne ti spusti se oči
pre nego posao svaki pretreseš onoga dana:
»Gde li pogreših? Šta li učinih? Šta dužan propustih?«
Počni najpre od prvog i zatim pođi po redu:
učini li zlo, prekori se; raduj se, ako učini dobro.
U tom se vežbaj, to radi, i tome treba da težiš:
takav trud izvešće te na put božanske vrline,
kunem se onim što broj četvorni duši nam dade,
izvor prirode večne. Za dobar svršetak se najpre
bogu pomoli, pa pregni na pos’o. Kad postupiš tako,
znaćeš besmrtni bog šta sredi, a šta samrtan čovek,
kako se rastura sve i kako se zajedno drži.
Znaćeš i šta je pravo, u svemu je priroda slična,
te očekuj šta treba, i sve će ti poznato biti.
Znaćeš da ljudi sami navaljuju na sebe muke,
jadni, jer dobara kad kraj njih se nađu nit vide
nit čuju, a zla da se reše malo ih ume.
Takva sudbina vara smrtnike, i oni, k’o valjci,
sada se amo, sad tamo, u stalnom kotrljaju jadu.
Turobna pratilja Svađa u potaji nanosi štetu,
zato je ne raspiruj, ne popuštaj, pa se povuci.
Dive oče, ti sve bi od mnogih spasao beda
kad bi svima pokazao kakva je narav u koga;
Nego bez brige budi, jer ljudi božanskog su roda
kojima priroda nudeć’ pokazuje svetinju svaku.
Ako je do njih ti stalo, izlečićeš sve što ti kažem
i jak bićeš, a dušu iz ovih ćeš nevolja spasti.
Ne jedi jela što ih zabranismo u Očišćenju
i Odrešenju duše, ocenjuj i misli na svaki propis
uzevši razum odozgo da vozar ti najbolji bude.
A kad ostaviš telo i uđes u slobodan etar,
bićeš besmrtan, bog vekoviti, ne više smrtan.

Leszek Bujnowski

PITAGORA

III
 
Kažu, Pitagora je bio filozof i učio je da je osnova i početak svega broj. A to nije ništa drugo do jedna od svetskih gluposti scijentifizma. Prema zabeleškama nije nemoguće da je on izmislio reč filozof. Kada su ga jednom prilikom upitali, ko si ti, Pitagora, kao i većina ljudi pred ovim pitanjem, on se našao zbunjen i na brzinu nije umeo da odgovori. Ko si? Kakvo glupo pitanje. Čovek se trgne i porumeni. Svaki odgovor na ovo pitanje podjednako je loš. Bilo je onih koji su se spretno izvukli, takav je i Pitagora. Mudar si?, pitali su ga. Ne, odgovorio je učitelj, samo volim mudrost (philosophos). Ta reč je tada prvi put izgovorena?

Ono što se odnosi na brojeve nije tako jednostavno. Znamo da je drevna baština koju su očuvali Indija, Iran, Judeja, Egipat i orfejevsko helenstvo bila u tesnoj vezi s geometrijskim razmerama, sa zakonima muzičkog sklada, s harmonijom boja, s moralnim merama i brojevima. Ispoljavanje ove srazmere i mere kod svakog naroda sveta bile su igre, himne, pesme, stihovi, astronomija, državni zakoni. To izražava kineski Ji-đing isto kao i hundu sankhja, judejska kabala, egipatski Tot i grčki Orfej.

Pitagora kaže da je broj granična pojava između vidljivog i nevidljivog sveta. U materijalnom poretku on je osnova stvari, elemenat koji je nesvodiv na drugo, elemenat koji izražava oblik i kvalitet našeg bića. Ali ova osnova i ovaj elemenat upućuju na natčulni svet, na svet čistih značenja. Broj je ključ kojim duh dodiruje i shvata materijalnu prirodu a priroda duh. Broj je praslika svake postojeće stvari.

Nesumnjivo je da brojevi usmeravaju ljudsku sudbinu na zemlji kao i kruženje planeta na nebu. Svakom telu, figuri, formi, slici u krajnjoj liniji odgovara neki brojni odnos. Pitagora je tragao za odnosima brojeva koji se pojavljuju u vidljivom svetu. Načinio je više ovakvih otkrića koja su na neposrednoj granici između metezisa i geometrije.

Boje su, kaže Gete, delovanja i patnje svetlosti (Leiden und Taten des Lichts). Hebrejska baština uči da je svet stvoren prema broju, težini i meri. U tom smislu ceo vidljivi svet nije drugo do delovanje i patnje brojeva. Svaka stvar ima svoju brojnu vrednost koja se može izraziti težinom, merom, srazmerom, bojom, oblikom. Ali i svako biće ima ovakvu brojnu vrednost. I treba naći univerzalni zakon poretka brojeva. Ko bi rešio ovu tajnu, razrešio bi tajnu vladavine svetom. Imao bi u rukama večni princip savršenog poretka.

Već iz ovih nekoliko reči ispostavlja se da broj kod Pitagore ima drugi smisao nego u prirodnim naukama. Nije samo drugačije držanje čoveka u odnosu na broj, i sam broj je drugačiji. Nasuprot današnjem apstraktnom broju Pitagorin broj je hijeratičan, i najbliža analogija broja je zapravo božanstvo. Praslika Jedan je Svemir (eidos panton), Zevs, drugačije Apolon (Hiperion), Sin Visina, Helios, sunce, prvi uzrok, smisao (nous), tvoračka reč (logos spermatikos). Dva je broj žene, Mesec, Artemis, drugačije Hera. Pitagora je još shvatao prabroj koji danas maglovito osećaju samo izuzetni umetnici i još izuzetniji mislioci kada u pojedinim pojavama, zdanjima, skulpturama, igri osete za um nepristupači poredak razmere i mere i ritma, a u pojavama sudbine otkriju sklad koji se može izraziti samo brojem. Svako zna da postoji sklad između velikog umetničkog ostvarenja, prirodne pojave, lepog predela, oluje, zemljotresa, lične sudbine i istorijskog događaja. Postoji slaganje između kosmičkih i zemaljskih pojava. Ovom slaganju može da se približi samo broj. Formula ova je jedna od najblistavijih izraza činjenica sveta.

Kada današnji čovek čuje da su pitagorejci pisali himne broju, prima to s dobronamernim omalovažavanjem. Teorijski fizičar, kompozitor muzike, međutim, vrlo dobro razumeju da ovu himnu peva i inženjer kada gradi most, kao što je pevaju zvezde kada se vrte po svojim putanjama. Svet je realizovani matezis. Praslika stvari jeste broj, kaže Orfej. Sve što čovek čuje i vidi, živi i misli, čini i propati nije ništa drugo do herojski postupci i patnje brojeva, u srazmeri i ritmu, u skladu, u vremenskoj meri i prostoru.

IV

Samo od sebe je razumljivo da u tajne lepog i sređenog života posvećuje znanje o brojevima. Tajna čistog i vedrog života jeste mera. „Najbolja je u svemu mera. Odmeravaj svoje postupke.“ Pitagora je svoje učenje izgradio skladno sa zakonima kosmičkog poretka, učenja koje je objavljivao omladini koja se okupljala oko njega. Ali imamo li saznanja o kosmičkom poretku? Rođeno je s nama, ali o njemu imamo večito znanje koje se ne može ni učiti. Ovo univerzalno znanje, univerzalna osetljivost izvorno je neotuđivo svojstvo svake du- še. Učitelj nema drugog zadatka do da osnaži ovu osetljivost, i da čoveka nauči da se nikada ne brine o nečem drugom, samo o ovoj naizgled krhkoj, ali sve neuništivijoj osetljivosti. To je najprisnije jezgro u duši čoveka. To je ono što izgleda naše najličnije svojstvo, pa ipak to je ono što je u svima nama jedno i istovetno.

Delfi su, govorili su Grci davno, središte sveta. U svetilištu se nalazio čudesan kameni stub, omfalos, kojim je negda Zemlja bila prirasla za svet bogova, ali se otkinula. I čovekova duša ima ovakav pupak, ta mala blistava tačka koja je utoliko individualnija što je univerzalnija, koju svako oseća kao svoje najličnije, ali ona u svima nama istovetno živi. LJudska duša u svim vremenima kroz ovaj pupak usisiva u sebe zakone univerzuma sveta. Preko pupka duše dolazimo u dodir s kosmičkim poretkom. Uvek znamo da li smo ili nismo ispravno postupili, da li smo bili odgovorni, šta smo propustili, kada smo bili nemarni, neodgovorni, bez vere, lenji. To je mesto mere. Tu sebe odmeravamo. Tu nosimo u sebi svoje znanje slično bogovima.

Među Pitagorinim učenicima bilo je egzoterika koje je učio u velikom dvorištu, i ezoterika koji su mogli da sednu za sto pored njega i s njim da žive. Egzotericima je još bilo potrebno upozorenje i uplitanje, ezotericima je već vladala svest o meri, i više nisu čuli ništa drugo do iznutra glas Pitagorin.

Onaj ko – kaže baština pitagorejaca – u sebi samom savršeno uspe da ućutka buku čovekovog sveta, katkada za trenutak, retko uspeva da ne obrati pažnju ni na šta drugo do na kosmičko postojanje koje navire kroz pupak, on doznaje neposredno znanje o prirodi života sveta, on čuje muziku sfera. Čuje kako brojevi pevaju. To je kosmos aoides, kao što je Orfej rekao. Zabeleženo je da je tokom svoga života sam Pitagora dva puta čuo ovu muziku.

V

Pitagora je hteo da obori svetsku vlast Sibarisa i da vaspostavi izvorni sklad sa svetskim poretkom. Za ovu borbu ne sme da se zalepi ništa nečisto. Pitagora je znao da se ne smeju čak ni privremeno koristiti laži, jer će – kao što je učio Orfej – one neizostavno izazvati osvetu Dike. Tajna Sibarisa jeste da ga može pobediti samo čista ruka. Kal, ma koliko da je melen, samo pomaže Sibarisu.

Evropa ni danas ne zna za drugi metod do Pitagorin. Uzalud donosim najbolje zakone sveta, sve dok se čovek pojedinac ne izmeni, zakon ostaje bez dejstva. Ne postoji takozvano kolektivno rešenje. Preporod treba započeti od ljudi, pojedinaca. Čovečanstvo se od Sibarisa samo na jedan način može osloboditi a to nije da donesem zakon koji će važiti za mnoštvo, koji će odjednom osloboditi ceo narod, nego da svako sam treba da otpočne. Ako se pak čovek sam posebno oslobodio, sve više i više ljudi uzdiže do sebe u čisto bivstvo. Izgleda da život zajednice zavisi od pojedinih ljudi. Naredba, zakon, propis nužno vode ka nasilju, rezultat nasilja je nesreća, nesrećni čovek je poput umno poremećenog, gubi meru. Sve što je ozbiljno gubi svoju vrednost, a što je čisto bude ukaljano. To je talasanje bezglave slobode i podlog samovlašća. Sibaris se može taknuti samo čistom rukom.

Nema oslobođenja koje važi odjednom za ceo narod. Svi takvi pokušaji do sada su propali, i od sada će propasti. Treba započeti pojedinačno. A smisao Pitagorine škole jeste da, ma koliko ih malo bilo, treba odnegovati potpuno čistog čoveka. Rezultat ne zavisi od mnoštva već od snage prožimanja čistote. Jedan jedini čovek može više učiniti nego milion sibarita. Mračna vlast treba da se slomi samo na jednom čoveku i tada se ispostavlja njena nemoć.

VI

U današnjim školama takoreći samo se poučava, odnosno predaje se gradivo. U izuzetnim situacijama se vaspitava, što nije ništa drugo do regulacija društenog ponašanja mladog čoveka. Pitagora je učio da je to malo za realizaciju harmoničnog života čovečanstva. Potrebno je posvećenje. Posvećivanje znači da čoveka treba odvojiti od savremenog istorijskog ponašanja i vratiti ga na ljudsko osnovno stanje. Posvećenje je ona generalna operacija koja čovekovo biće istrgne iz poremećene, nesređene, maglovite i nečiste atmosfere i savršeno ga očisti i prosvetli. Sredstvo posvećenja je samo u trećem redu znanje, u drugom redu je samo napor, a u prvom redu nešto neizrecivo čijim znanjem raspolaže samo učitelj koji posvećuje.

Pitagorejci nisu nosili šarenu odeću, odevali su se u belo platno. Vodili su umeren način života, glavna hrana im je bila brašno, med, ulje, voće. Nisu pribirali imanje, vodeći položaj su prihvatali samo ako bi ih posebno zamolili. Onaj ko je postao Pitagorin učenik, on je sebe obavezivao na dvogodiš nje ćutanje. Ćutati i pokoravati se. Morao je da nauči: „ako ti mudrac pruži otrov, mirno ga ispij, ako ti luda nudi živototvorno piće, prospi ga“. Ono što je najteže naučiti, to se ni ne može naučiti. Khrysea epé -Zlatni ep, delo Pitagorino koje nije napisao svojom rukom, ali potiče iz njegove baštine i otuda je donekle verodostojno – ima dva dela. Prvi deo je namenjen učenicima dvorišta, drugi deo otkriva divinalni život ezoteričarima. Plemeniti ljudski život: biti bogobojažljiv, poštovalac roditelja, trezven, pravedan, umeren, istinoljubiv. Ko neće i ne može više do da sa svojom porodicom i prijateljima živi čisto u svom narodu, tome je ovoliko dovoljno.

„A sada ću ti još i više reći kako bi dosegao najviši stepen savršenstva“ – tako započinje drugi deo. Namenjen je onima koji su se opredelili za više zadatke. Kako ovakav čovek treba da živi? Pre svega da ostvari čuvenu bezimenost. „Živi skrivenim životom“, kaže Pitagora. „Koračaj svojim putem tako da te drugi ne vidi, samo Gospodar sveta ili njegova duša, samo pred njegovim okom. Nikome ne duguješ odgovornost, samo njemu. Budi bezimen. Sakrij se. Odbij svako odličje, drži se daleko od svake zamamnosti slave. Traži osamu. Odevaj se jednostavno, živi u skromnom stanu, govori malo, ne ističi se ničim. Javnost je najveća opasnost čovekovog života.

Jedva da je bilo ljudi koji nisu bili omamljeni na pozornici kada je uzvikivano njihovo ime. Budi bezimen. Ali budi čuven“. Niko drugi da te ne vidi, samo i jedino Gospodar sveta. Svoju sudbinu s njim sređuj, njemu govori, s njim se sprijatelji, njega voli, njega poštuj, trudi se da zadobiješ njegovu naklonost.

To je najveće iskušenje. Ko ume da bude čuven i bezimen pred najvišim duhom, s njim u intimnoj čistoti, njemu se može predati u ruke vladavina svetom. I ljudi će osetiti da je on taj koji će ih spasiti. Znaće da u toj jednostavnoj kućici, u krugu svoje porodice živi onaj baštovan koji je uvek vedar i spokojan a nikada ne govori o sebi, nikada ne prestupa preko mere, i iz njega zrači tako neuhvatljiva čistota da mu se može obratiti samo tiho. Živi skrivenim životom. I ako se instinkt čovečanstva toliko iskvario da ne traži tvoju pomoć, veruješ li, ako odeš među njih, da ćeš ih savladati?

Uzalud. Ali tako možeš sačuvati svoj dragoceni život, i možeš živeti u krugu bogova. Čovek jedva može ili uopšte ne može da priguši neko svoje čuđenje. Kako detinjasto zamišlja Pitagora rezrešenje sudbine naroda. Kako bi bilo prosto naći čuvenog bezimenog i predati mu vlast u ruke. Kakav je paradoks potražiti najskromnijeg i najpokornijeg koji nikada ne misli na drugo do da se skrije. Kada je za rešenje sudbine zajednice potreban vojskovođa, besednik, organizator, prisustvo duha, novac, lukavstvo, okorelost. Sada me pak neko pita kome je od mnogih vojskovođa i bankara u istoriji pošlo za rukom da razreše sudbinu naroda? Pitagora je znao da Sibaris može da pobedi samo čista ruka. Bilo kakva mala prevara može pomoći samo Sibarisu.

Kako je to tužno što narod uvek sluša najglasnijeg razmetljivca, najlukavijeg licemera, i obešenjaka i sujetnika, i glumca i xelata. Ovaj brbljivac i glumac ni u državi, ni u religiji, ni u moralu, ni u poeziji ne može ni da se približi istinskoj veličini. Narod dalje ostaje nesrećan, a bezimeni ostaje bezimen. Zadatak čovekovog života nije veličina u očima drugoga. Svako je on sam. Oslobođenje svako sam treba da nađe, a život celokupnog naroda zavisi od pojedinih ljudi.

VII

Skicirati čak i samo površno pitagorejsko posvećenje nemoguće je. Ne zato što je ostalo vanredno malo zapisa neposredno od učenja Učitelja. Ali i po tome što je preostalo, izgleda, pitagorejsko posvećenje nije bilo drugačije od egipatskog, judejskog ili hindu. Najveću smetnju za opis predstavlja što sve to današnjem čoveku spada u ultraljubičasti svet. Od onih nekoliko rečenica koje su pouzdano pitagorejske, izgleda, od onoga što je Učitelj učio ništa on sam nije pronašao, sve je odnekuda, uglavnom od Orfeja. Pre svega teorija brojeva. Svaka njegova poznata misao može se naći u univerzalnoj ljudskoj baštini, u onome što su na začetku vremena veliki učitelji dobili, i čije je zaboravljanje za Evropejca postalo tako katastrofalno.

U drugom delu Zlatnog epa Učitelj ezoteričarima daje u ruke ključ njihovog života, tačnije rečeno ključ života svakome je u rukama, jer je čovek po svom poreklu slobodno i duhovno biće. Čovekovo poreklo je božansko, a od svog sopstvenog bića on nauči kako da živi. Nalazimo se u vrtlogu. Ovde se koprcamo u vlasti usuda. „Usud (heimarmen) im poremeti um, vrtlog ih povuče u bezgraničnu nesreću“. Kako su blizu dobra a da ga ne primećuju, kako malo njih vide iskupljenje oda zla. „Užasna jama sumnje za njih je nevidljiva, a još oni mame, umesto da pobegnu“.

To je baština koja se u svim arhaičnim civilizacijama gotovo od reči do reči podudara. Heimarmen je usud – u Indiji karma. Čovek u beskrajnom slepilu (hindu aviđa) još prilazi umesto da beži. Osnovna formula zemnog bića: umanjena je budnost smisla koja je poremećena usudom, upada u ludilo i zato dospeva u vrtlog besmislenosti (kylindros – samsara). Niko se ovoga vrtloga ne ume da oslobodi, ni bog, ni čovek, ni učitelj, ni doborčinstvom, ni zaslugom, ni hrabrošću, ni askezom, jedino sopstvena budnost čoveka (vidja - nous) koja otkriva da joj gospodar nije ni usud, ni karma, ni heimarmen, nego on sam. LJudi sami menjaju svoj život u patnju, piše u Zlatnom epu. Ali ljudi samo sami sebe umeju da oslobode patnje. Razlika između ludog vrtloga u suludoj poremećenosti omamljenih ljudi i budnosti koja oslobađa od usuda manja je od stohiljaditog dela vlasi, tako da se ova razlika ne može ni iskazati. „O, nesrećnici, kako su blizu dobra a da ga i ne primećuju!“

Ali ne vide oslobođenje, vrtlog ih povlači u bezgraničnu patnju. Treba da saznaš da si ti sam gospodar svoga života, a ne slepo ludilo koje se naziva sudbina. Ne treba ništa drugo učiniti do probuditi se. Ako si budan, „saznaćeš vezu bogova i ljudi, onu moć koja prožima svemir i koja vlada bez ograničenja“. Najveća snaga sveta nije heimarmen, nego smisao. I ti si od njega. I ako se probudiš, vidiš da si uvek to bio i uvek ćeš to biti, „i ako napustiš svoje telo i poletiš u etar, bićeš besmrtan, spasen, a ne smrtnik“.

To je sadržina posvećenja. Znanje je svima otvoreno, kao i sam Zlatni ep koji je uklesan na stranice kocke od belog mermera i smešten na glavni trg Krotona. Mnogo ljudi ga je videlo i čitalo onda – o, nesrećnici, kako su bili blizu dobra – i dalje su se vrteli besmisleno u vrtlogu sudbine sa svojim filozofijama, željama, strastima, idealima, snovima, religijama.


VELIKA RIZNICA PREDAKA - Bela Hamvaš
Preveo sa mađarskog Sava Babić

Leszek Bujnowski

METAPOESIS - Bela Hamvaš

Metapoesis

Poesis znači majstorsku delatnost; tom su rečju Grci označavali rad umetnika. Poesis je ona aktivnost koja se ne odnosi neposredno na biološki život nego prevazilazi celishodno držanje u prihvaćenoj borbi za egzistenciju. U onome što je poetično ima nekog viška, a upravo to je ono što je važno. U onome što umetnost čini ima ne samo idealiteta nego upravo kao da je ovaj idealitet smisao delatnosti. Otuda majstorska delatnost stvaranja umetnika nije ono što je čovek već ono što je iznad čoveka i nije ono što je čovek već ono što je više od života, i ne ono što je priroda već ono što je više od prirode. Ono što je umetničko nije samo majstorso ostvarenje onoga u čemu se ispoljava višak bića., kako to kaže Niče, ne Schöpfung, već Überschöpfung (ne stvaranje, već stvaranje iznad sebe sama), odnosno ne poesis već metapoesis.

Izgleda verovatno da ovo metapoetičko držanje predstavlja karakternu crtu distinkcije celokupnog čovekovog bića. Treba odmah dodati da je misao o potpunom interesu i korisnosti svake aktivnosti unutar ljudskog bića fantazam, sasvim pouzdano fantazam onih koji nikada nisu videli šta čovek radi kada kopa ili bere pasulj, ili krpi rublje, ili peče slaninicu i nisu videli da svaki pokret svakog čoveka karakteriše potpuno otvoreni cilj, da to bude dobro, što opet odgovara nameri ugrađenoj u biće čoveka da postiže meru koja daleko nadmašuje takozvanu praktičnu svrsishodnost. U čovekovom biću ne postoji praktična aktivnost koja je potpuno usmerena na korisnost. Onaj određeni idealitet, koji je u delatnosti umetnika apsoulutan nalazi se i u tome kako neko meša zapršku. Čovek radi nešto da da bi bilo čega još nema: da se ostvari nešto što je nepostojeće i nalazi se samo u čovekovom idealitetu, nešto što je u odnosu na prirodu višak, jer nije iz fizičkog sveta, nego iza njega i nije biološki život (sastanovišta biološke delatnosti život nije ni shvatljiv), već prožima biološki život i uzdiže život iznad njega samog. A ovaj ljudski čin, pak, nije individualan i izolovan i prepušten sam sebi, on je karakterna oznaka svevremenog ljudskog poretka života. Nikada nije puko ograničavanje života, već uvek i u svakom slučaju i bez izuzetka kod svakoga više. Ljudsku delatnost u borbi za egzistenciju ne karakteriše korisna svrsishodnost, već smisao. a smisao, pak, u tome je što u ljudskoj delatnosti sledi neki sveukupni ljudski red, koji ovde ne postoji, nego čeka da bude ostvaren.

Umetnost je onaj oblik ljudskog metapoetičkog držanja koji potpuno ignoriše korisnu svrsishodnost u borbi za egzistenciju i svojom delatnošću ništa drugo i ne želi do da ostvarired smisla, da izgradi takvo uređenje egzistencije koje odgovara njegovom ukusu i potrebama i vrednostima i zahtevima. Metapoesis nije pod znakom ideja, već pod znakom vita nuova. Umetnost ne sledi ideje, već ostvaruje čovekov apsolutni i konačni potpuni život. Vita nuova nije realitet; vita nuova je istinskija od realiteta. Onaj koji bira samog sebe, bira samo život i prirodu i svet, on može živeti samo u stvarnosti, ali je to tek slepi produktivitet, taj čovek sam ovežba svoj talenat. Onaj koji bira samog sebe, bira samo ogledalo i ostaje daleko od istine. Lontana come in uno specchio, daleko kao u ogledalu. Umetnost polazi od toga da čovekovo biće nema objekt koji bi imao odgovarajaću potpunu vrednost. Umetnost je ona delatnost koja stvara svet potpune vrednosti koji odgovara ljudskom biću. To je metapoesis. Metapoetički svet nije realan, nego hiperrealan. Sadržaj metapoesisa je postojeća koncepcija koja je svakom data zajedno sa egzistencijom i nalazi se u ljudskoj egzistenciji, koncepcija o konačnom obliku i uređenju čovekovog bića. Ljudski hiperrealitet je sistem sa osobenim zakonitostima koji je u svakoj umetnosti isti: hijerarhija i poredak bitnih vrednosti, stila, ritma, proporcija, mera.

A osobenost je, pak, sledeća: po sebi se razume da se ljudsko biće oseća dobro jedino u prirodi uzdignutoj do umentosti, ali samo onda ako je priroda u potpunosti izdvojena iz prirode i metapoetički preobražena za čoveka. Nije nam dobro u prirodi, nego u umetnosti. Ali je čudno, kao da je i sama priroda potpuno spremna za život samo u tom slučaju i onda oseća sebe ako je čovek umetničkim bićem uzdigne do sebe. Ovo nema nikakve veze s onim što se uopšteno naziva kulturom. Ono što kultura čini, to je većim svojim delom samo korisno i svrsishodno, a u kulturi priroda (kao i čovek) uglavnom pati. Metapoetički preobražena priroda je oslobođena i srećna, što je više umetnička time je srećnija. Kako može biti srećna jedna kineska vaza, ili peruanski ćilim, mramor na kapitelu Partenona u Atini! Smeštanje u svoj konačni dom živa je želja i u zrncetu peska. Cela zemlja žudi za vita nuovom, jer nema oblutka koji ne bi želeo život potpune vrednosti. Metapoesis je kada čovek ne izražava sebe, nego stvara ono što je iznad njega više: umetnost, kada čovek sebe uzdiže iznad sebe. Samo tako se ostvaruje njegovo biće. I priroda očekuje ood čovekove umetnosti da je uzdigne do sebe u vita nuova.


Bela Hamvaš

Izvor: HYPERBOREA is art

BAŠTINA - Bela Hamvaš

 SCIENTIA SACRA II

Rodney Smith

1.
Religija, filozofija, nauka hoće da olakšaju, kao što kažu, životne teškoće, a baština  vraća  čoveka  samom  sebi.

2.
Čovek ovde, u prirodi, ne želi  ništa drugo do da bez smetnji uživa u životu, i zbog  toga, kada religija, filozofija i nauka hoće da olakšaju životne teškoće, one su u službi žeđi za  životom.

3.
Uživanje u životu i to što čovek želi ponovo da dobije sebe, zapravo se međusobno ne isključuje. Ipak, onaj ko uživa u životu, gubi sebe sama, a ko hoće da ponovo dobije sebe, mora da se odrekne neograničenog  uživanja u životu.

4.
 Neograničena  životna  žeđ u čoveku nije njegovo  izvorno ponašanje, nego je  nastalo  zato što je on izgubio nešto  što je važnije od života.  Žeđ - kama Upanišada, Budina trišna, Bemeov Gier – posledica je gubitka  potpunosti primordijalnog egzistiranja. Budući da se  potpunost  izgubila, čovek  je dospeo u degradirano stanje. Mučno  osećanje  nedostatka koje pripada degradiranom stanju čini ga pohlepnim, a tama degradiranog stanja  jeste smetnja  tome da budemo što jeste. Ne treba ukinuti uživanje u životu, nego treba istupiti iz degradiranog stanja. 

5.

Posledica gubitka primordijalnog stanja jeste degradirano bivstvo. Rezultat ovog degradiranog  bivstva  jeste turba, kao što kaže Beme tj. poremećenost. Turba je korupcija uma, morala i telesnosti: pomračeni um, greh i bolest. Religija, filozofija i nauka jesu olakšanje neometanog uživanja u životu.  Baština hoće da uspostavi netaknuto stanje bivstva.

6.
 Žeđ je znak ja, prepoznavanje korumpnranog bivstva. Korumpirano bivstvo živi u tami svoje korupcije. Čovek u ovoj situaciji nije svestan šta se zbiva, čak i protestuje ako biva uznemiravan svetlošću u uživanju života. Zato je život u  pohlepi degradiran, a degradiranost sve više pojačava žeđ. U tom stanju čovek konačno potpuno gubi sebe sama .

7.
Religija, filozofija, nauka stvorile su ogromnu pripravnost prvobitnim sredstvima, kasnije od mašina do institucija i do religioznih učenja i teorije. Sklop spremnosti, ako se u njemu javlja jedinstvo i sistem, naziva se i civilizacijom. Svrha je odbrana i sigurnost. Kuća, grad, država, odeća, pogled na svet, zanati, oružje, imetak, dogme, zakoni. Komplikovan aparat kako bi se teškoće bar malo ublažile. Neobično nije što među olakšicama nema ni jedne stalne. Nije bilo ni sredstva, ni mašine koji nisu podbacili, nije bilo teorije koja se nije srušila, ni znanja čija se pouzdanost nije smrvila, i niko nije oko sebe ispleo takvu zaštitu koja se nije pocepala. Neobično je što nema olakšice koja na neki način ne bi bila uklanjanje ispred stvarnosti. Možda bi je moglo biti, ali je faktički toliko nema da su takozvani tereti lakši nego oni što ih čovek takvim olakšicama preuzima na sebe.

8.
Postoji nešto što čovek želi da olakša i od čega traži zaštitu, od čega se skriva i za šta neće da zna. Ne samo da se zbija u grupe, nego organizuje grupe i ozakonjuje poredak. Propisuje zajednički život, uzalud sve poremeti, opet započinje, ako i zna da neće ići, ipak to radi. Stvara misaone sisteme u kojima nema pravih saznanja čak ni uz puno angažovanje svoje snage. Falsifikuje život, i ako svaki  put bude raskrinkan, dalje to radi, pokušava da okoliši, i ako ne uspe, isto to započinje sa suprotne strane. Nijedna olakšica nije se ispunila, jer se želi da olakša time što se nešto skriva. Nešto bez čega celina  nema nikakvog smisla. Svaka olakšica izvire iz straha od stvarnosti. Zato se čovek brani i prikuplja imetak  i naoružava se i organizuje, skriva se u religiju i pogled na svet, pravi nauku i tehniku, i gradi civilizaciju i plete san o svetovima i narodima, idejama kojih nigde nema.

9.
Civilizacija i sve ono što u nju spada nije učenje, nego stav. Način života koji se kreće u smeru naizgled najlakšeg rešenja. Pruža zaštitu za koju se čini da je  pouzdana, i izmišlja akorde za uklanjanje straha. Nije to udobnost i nije materijalna sigurnost , jer bi onda dovoljan bio debeo zid, topla odeća, ambar i oružje. Ali istovremeno s kućom neizbežno se javlja pogled na svet, i čovek  se skriva ne samo u toplu sobu, nego i u mlak svet svojih misli. Ako izgubi vezu sa sirovom prirodom, to još ne bi predstavljalo nevolju, ali je tu vezu nemoguće prekinuti a da čovek istovremeno ne izgubi ono bez čega je bivstvo besmisleno. Važno je da sve izgleda drugačije nego što jeste.  Naročito ono u čemu se može  prijatno dremuckati.

10.
 Nasuprot sistematičnom olakšanju, što znači izbegavanju stvarnosti religije, filozofije i nauke u civilizaciji i skrivanju čoveka ispred stvarnosti, falsifikovanju života uzrokovanim religijama i strahu od života uzrokovanim religijom -  postoji i drugi stav. Ovo dvoje se  nikada ne meša i ne može se  pobrkati. Uvek  postoji vidvan (zastupnik znanja), i sofos (mudrac), i bodhisatva (prosvetljeni) i iš ha-ruah (duhovni čovek). Postoje oni koji u civilizaciji uzimaju negativan stav. Ne poriču civilizaciju, nego ne prihvataju olakšice. Jer u olakšicama strah od stvarnosti znači da čovek gubi sebe. Falsifikovanje života znači da se gubi smisao bivstva. Vidvai i iš ha-ruah hoće da  ponovo steknu sebe. Sam život je  bez supstancije, a ono što je samo život, nije ništa drugo do prolaznost. Bodhisatva želi ono što može da izdrži i smrt. U civilizaciji ne uzima učešća jer zna da je beznadežna odbrana od nečega od čega se ne može odbraniti, ponajviše se može samo skriti ispred primanja k znanju, ali ako se čovek skrije, on se skriva ispred smisla sebe sama i svoga bivstva. Za sofosa život nije bezuslovno uživanje, i ne želi da se ovde neometano večito nastani. Ali zna da je svojstvo ovoga života, da što se više hoće načiniti lakšim, sve više poremećuje, grči se, gubi svoju vedrinu i lepotu, sjaj, čar i misteriju, istinu i dubinu, gubi svoju tragiku i muziku i poeziju. Ne može se ništa drugo, ko želi da sudeluje u čistoti života, taj mora ponovo steći sebe. Svakovrsne promene u izvornom načinu života donose neproračunljive posledice, jer je svaka promena skrivanje i ne nestaju teškoće, nego stvarnost života. Ko želi samo da uživa u životu, on ga gubi, jer ono što dobija nebitno je i prazno. Ko ga prima sa svim njegovim teškoćama, zajedno sa stvarnošću dobija celinu.

11.
Baština je izvorno bila blizu, neposredno ispod lakog vela civilizacije i samo ju je trebalo dohvatiti. Tokom vremena tonula je sve dublje, i skriva je sve dublji sloj zaštitnog tkanja. Sve je lakše  potonuti u  besadržajni  polusan, i sve je teže naći ono što čoveku vraća njega sama. Prvobitno je bilo dovoljno prenuti se, kasnije je trebalo razoriti cele civilizacije kako bi čovek  dospeo do sopstvene suštine. Ako se povremeno ne ispolji prirodna lomnost civilizacija, ako izvorno smrtna suština religija i nauka i filozofija ne postane očigledna, i opsenolikost olakšica ne raskrinka se sama od sebe, osvešćivanje biva još teže. Ali upravo zato što je čovek  hteo da konačno ostvari olakšanje, kao danas u slučaju tehnike, kategoričkih  ideologija i totalnih država, ove olakšice iz minuta u minut neočekivano pokazuju svoje lice,  i ispostavi se: ono što je stvoreno za zaštitu, najveća je opasnost i  preti potpunim uništenjem čovekovog sveta. Kako bi dobro bilo kada bi se moglo živeti pod manjom zaštitom.

12.
Baština je znanje, i to znanje da život nije samostalan i nije jedini i nije stanje nezavisno od ostalih, krugova bivstva. Ne samo da nema svojstvene suštine, nego je samo prilika koja se otvara za  pribavljanje suštine bivstva. Suštinsku stvarnost koju u osnovama dotiče ljudski život, kaže Šankara, nemoguće je saznati bez baštine. Život potpune vrednosti, kao što kaže Rene Genon, jeste mogućnost stvaranja veze sa svim stanjima bivstva, prevashodno sa stanjima višeg reda nego što je život. Znanje nikada nije sistematično, nego je otvaranje beskraja bivstva, i spoznaja stanja reda višeg od prirodnog stanja života, odnosno od pukog čulno ustanovljivog sveta, stanja višeg reda stvarnosti koje se neprekidno i jeste u životu, i usmerava čovekov život.

13.
Jedna od posledica tame smisla, kvarnosti morala i telesne lomnosti jeste što su se duh i stav
razdvojili. Reč ne pokriva čin, drugačije rečeno, teorija ne pokriva praksu. To je najdublja oznaka korupcije, odnosno najdublja nečistota korumpiranog bivstva. Bez odgovornosti govornika reč nema sadržaja, i ko nešto govori, ali to ne čini, on nije mogao ništa reći, samo brblja. A opet, čin bez reči puki je biološki refleks. Baština, kada čoveku vrati sebe sama, vaspostavlja jedinstvo između reči i čina. Zato je ono što baština kaže: znanje, a istovremeno i praksa. Misao je samo onda važeća ako se ispunila u činu, čin samo onda ako je zasnovan u poretku smisla.

14.
Da bi baština mogla da čoveku vrati sebe, svevremeni čovek treba da  poznaje meru svoga svevremenog stanja. Ta mera jeste osnovno stanje.

15.
Počev od arhaičkih vremena na sve do današnjih dana nije bilo ozbiljnog mislioca koji nije računao na činjenicu osnovnog stanja, međutim, na specifičan način ono je jedva i imenovano. Katkada je nosač oznaku kao hindu setja-Juga, ili grčko zlatno doba. U više slučajeva bilo je oličeno: predstavljalo je osnovno stanje kao hindu Manu, egipatski Menes, ili grčki Minos, kineski Veliki Žuti Gospodar.  U društvima znači primordijalni red koji se razume sam po sebi, i zakonici su se obično donosili uz pozivanje na osnovno stanje. U hindu metafizici to je satjasa-satjam, što znači bivstvo do vrha ispunjeno istinom. U drugoj varijanti sat-čit-ananda, što znači jedinstvo istine bivstva, svetlosti smisla i spasenja. Prema hebrejskoj baštini osnovno stanje je Tora. Kabala uči da čovek  u materici zna celu Toru, ali kad se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.  Zato čovek  zna i ne zna za osnovno stanje. I zato, kada čuje, seća ga se. Čak  zbog toga gravitacija njegovog života jeste da je osnovno stanje jedina mera života, a život nije ništa drugo do realizacija osnovnog stanja. Na početku je čovek, kaže Talmud, video kroz vremena, i oko mu je dosezalo od prvog do poslednjeg vremena, jer je svetlost bila u njegovom posedu. Međutim, kada se čovek  iskvario, Gospod je od njega oduzeo svetlost i sakrio je. Sakrio za koga? Za pravednike. Sakrio gde? U učenje. Kako pravednici stižu do učenja? Svojim životom treba da ga iskopaju.

(...)

Bela Hamvaš

SCIENTIA SACRA II - HRIŠĆANSTVO I BAŠTINA

Prevod: Sava Babić

Rodney Smith