 |
| Kiyo Murakami |
Ljubav i njen smisao u Svijetu
Kada kažemo da u sadašnjem trenutku vremena čovjek u svojoj evoluciji mora naučiti razumijevati Kristov Impuls, može se pojaviti misao: Kakva je, onda, pozicija onoga koji nije nikada čuo o Kristovom Impulsu, možda nikada nije čuo ime Kristovo? Da li će takav čovjek biti lišen Kristova Impulsa zato što nije čuo ime Kristovo? Je li nephodno imati neko teoretsko znanje o Kristovom Impulsu da bi Kristova snaga mogla proteći u dušu? Pojasnit ćemo naše umove o tim pitanjima sljedećim mislima koje se tiču ljudskoga života od rođenja do smrti.
Ljudsko biće dolazi u svijet i živi kroz rano djetinjstvo u polu-spavajućem stanju. Ono postepeno će da nauči da osjeća sebe kao "ja", da pronađe svoj položaj kao "ja", i njegov duševni život se konstatno obogaćuje onime što je primljeno kroz "ja". U vrijeme kada se smrt približava, život duše je tada najbogatiji i najzreliji. Stoga se vitalno pitanje uzdiže: Šta biva od života naše duše kada tijelo otpadne, kada fizičko tijelo umre? To je neobičnost našeg fizičkog života i života naše duše da bogatstvo našeg iskustva i znanje se povećava značajno kako se približavamo smrti; ali u istovrijeme određeni atributi se gube i nadomještaju drugim atributima potpuno drukčijeg karaktera. U mladosti skupljamo znanje, prolazimo kroz iskustva, njegujemo nade koje po pravilu mogu samo docnije biti ispunjene. Što bivamo stariji, to više počinjemo voliti mudrost koju otkriva život. Ljubav prema mudrosti nije egoistična, jer ova ljubav se povečava u mjeri u kojoj se približavamo smrti; ona se povećava u mjeri u kojoj očekivanje od sticanja nečega od naše mudrosti opada. Naša ljubav za ovaj kontekst naše duše se polako ali sigurno povećava. U ovom smislu Duhovna Znanost može u stvari postati izvor iskušenja, pošto čovjek može biti vođen vjerovanjem da njegov sljedeći život će ovisiti od skupljanja mudrosti u trenutnom životu. Efekt Duhovne Znanosti može biti produžetak egoizma iznad granica ovoga sadašnjeg života, i u tome leži opasnost. Stoga ako se krivo shvati, Duhovna Znanost može odigrati ulogu iskušivača - to počiva u samoj njenoj prirodi.
Ljubav prema mudrosti stečena iz života bi mogla biti uspoređena sa cvjetanjem biljke kada potrebna faza zrelosti je dostignuta. Ljubav se izdiže za nešto što je sadržano u nama samima. Ljudi su često pokušavali da sublimiraju, uzvise impuls ljubavi za nešto što je u njima samima. Kod Mistika, na primer, nalazimo dokaze kako su oni težili da preobraze nagon za samo-ljubavlju u ljubav prema mudrosti, i da puste da ta ljubav emanira u ljepotu. Uranjanjem u kontemplaciju u dubine njihovog vlastitog duševnog života su težili da postanu svjesni Božanske Iskre unutar njih. Ali istina je da mudrost koju su ljudi stekli u životu je samo sredstvo pomoću čega sjeme njegova sljedećeg života je razvijeno. Kada biljka završi svoj rast kroz godinu, sjeme ostane. I tako je i sa mudrošću stečenom iz života. Čovjek prolazi kroz Vrata Smrti i duhovna jezgra bića u svome procesu zrenja je sjeme sljedećeg života koje će biti Božanska Iskra, Apsolut. Ovo je njegova interpretacija toga zato što to ide protiv trunke nečega za čovjeka da prizna da njegovo duhovno sjeme je ništa drugo nego njegovo vlastito sebstvo. Meister Eckart, John Tauler, i drugi, govore o tome [sjemenu] kao o "unutrašnjem Bogu", zato što ne znaju ništa o reinkarnaciji. Ako shvatimo značenje zakona reinkarnacije tada prepoznajemo značajnost ljubavi u svijetu, i u pojedinačnom i u općem smislu. Kada pričamo o karmi, mi mislimo na to da karma kao uzrok u jednom životu ima efekt u sljedećem. U terminima uzroka i efekta mi ne možemo, naime, pričati zaista o ljubavi, ne možemo pričati o djelima ljubavi i njezinim eventualnim kompenzacijama. Istina, ako je negde djelo, drugde će biti kompenzacija, ali to nema ništa nema veze sa ljubavi. Djela ljubavi ne zahtjevaju kompenazciju u sljedećem životu.
Pretpostavimo, na primer, da radimo i da naš rad donosi dobit. Može također biti slučaj da naš rad nam ne pruža radost zato što ga vršimo samo zato da bi otplatili dugove, ne za stvarnu nagradu. Možemo zamisliti da na ovaj način čovjek je već potrošio ono što sada zarađuje kroz njegov rad. On bi rađe da nema dugova, ali kako stvari stoje, on je dužan da radi da bi ih otplatio. Sada primjenimo ovaj primjer na naše akcije općenito. Za sve što radimo iz ljubavi mi otplatimo dugove. Sa okultne točke gledišta, ono što je urađeno iz ljubavi ne donosi nagradu već pravi odštetu za profit koji je već potrošen. Jedine akcije od kojih nemamo ništa u budućnosti su one koje izvodimo iz istinite, iskrene ljubavi. Ova istina može biti uznemirujuća i ljudi su sretni da ne znaju ništa od nje u svojoj višoj svijesti. Ali u njihovoj podsvijesti svi znaju, i zato djela iz ljubavi se urade tako nevoljno, zato je tako malo ljubavi u svijetu. Ljudi osjećaju instiktivno da oni mogu očekivati ništa za njihovo "ja" u budućnosti od djela iz ljubavi. Napredna faza razvoja mora biti dostignuta prije nego duša može iskusiti radost pri izvođenju djela ljubavi od kojih se ne dobija ništa za sebe. Impuls za to nije jak u čovječanstvu. Ali okultizam može biti izvor moćnog podsticaja za djela ljubavi.
Naš egoizma dobija ništa od djela ljubavi - ali svijet dobiva štoviše. Okultizam kaže: Ljubav je za svijet ono što je sunce za vanjski život. Nijedna duša ne može bujati ,napredovati, bogatiti se, ako ljubav ode iz svijeta. Ljubav je "moralno" sunce svijeta. Ne bi li bilo apsurdno ako bi čovjek koji uživa u cvijeću koje raste na livadi poželio da sunce nestane sa svijeta? Prevedemo u termine moralnog života, to znači: Naša duboka zabrinutost mora biti da će impuls za ispravan, zdrav razvoj naći put u poslove [dešavanja] čovječanstva. Da će proširiti ljubav preko zemlje [globusa] u najvećoj mogućoj mjeri, da promovira ljubav na zemlji - to i samo to je mudrost.
Šta učimo od Duhovne Znanosti? Učimo činjenice koje se tiču evolucije zemlje, mi čujemo Duh zemlje, zemljine površine i njenih mjenjajućih uvjeta, razvoja ljudskog tijela i tako dalje; učimo razumijevati prirodu sila koje rade i tkaju u procesu evolucije. Šta to znači? Šta to znači kada ljudi ne žele znati ništa o Duhovnoj Znanosti? To znači da oni nemaju interesa za to šta je stvarnost. Jer ako čovjek nema želje da zna išta o prirodi Starog Saturna, Starog Sunca, Starog Mjeseca, onda on ne može znati išta o Zemlji. Manjak interesa za svijet je egoizam u njegovoj najvećoj formi [obliku]. Interes za svo postojanje je čovjekova dužnost koja je vezana za njega. Hajmo stoga težiti i ljubiti sunce sa njegovim kreativnim snagama, to je ljubav za blagostanje zemlje i duša ljudi! Ovaj interes u zemljinu evoluciju bi trebao biti duhovno sjeme ljubavi za svijet. Duhovna Znanost bez ljubavi bi bila opasnost za čovječanstvo. Ali ljubav ne bi trebala biti stvar za propovjedanje; ljubav mora i zaista će doći u svijet kroz širenje znanja duhovnih istina. Djela ljubavi i Duhovna Znanost bi trebali biti nerazdvojno sjedinjeni.
Ljubav posredovana putem čula je izvor kretivne snage, onoga što utiče u biće. Bez ljubavi rođene čulima [ljubavi rođene iz čula], ništa materijalno ne bi postojalo u svijetu; bez duhovne ljubavi, ništa duhovno ne može se uzdići u evoluciji. Kada prakticiramo ljubav, kultiviramo ljubav, kreativne snage se uljevaju u svijet. Može li se od intelekta očekivati da ponudi razloge [opravdanja, objašnjenja] za to? Kreativne snage su se uljele u svijet prije nego smo mi sami i naš intelekt došli u biće. Istina, kao egoisti, mi lišavamo budućnost kretivnih snaga; ali ne možemo izbrisati djela ljubavi i kreativne snage prošlosti. Mi dugujemo našem postojanju djela ljubavi kovanih u prošlosti. Snaga sa kojom smo mi bili zaduženi [koja nam je data, koju smo dobili] djelima ljubavi je mjera našeg dubokog duga prema prošlosti, i bilo koju ljubav koju možemo u bilo kojem vremenu donjeti [predočiti, pridonjeti] je otplata dugova koje dugujemo za naše postojanje. U svijetlu ovoga znanja ćemo moći razumjeti djela čovjeka koji je dostigao visoku fazu u razvoju, jer on ima i dalje velike dugove da plati za prošlost. On plaća svoje dugove kroz djela ljubavi, i u tome počiva njegova mudrost. Što višu fazu razvoja postigne čovjek, to više se impuls ljubavi u njemu povećava po snazi; mudrost sama nije dovoljna.
Pomislimo na značenje i efekt ljubavi u svijetu na sljedeći način. Ljubav je uvijek podsjetnik dugova koje dugujemo životu u prošlosti, i zato što ne dobijamo ništa za budućnost plaćanjem tih dugova, nikakav profit za nas se ne nagomilava od naših djela ljubavi. Moramo ostaviti naša djela ljubavi iza u svijetu; ali su oni onda duhovni faktor u tome kako se dešavaju svijeto-dešavanjima. Ne kroz djela ljubavi već kroz djela drukčijeg karaktera mi usavršavamo sebe; ipak svijet je bogatiji za naša djela ljubavi. Ljubav je kreativna sila u svijet.
Pored ljubavi ima još druge dvije sile u svijetu. Kako oni stoje naspram ljubavi? Jedna je snaga, moć; druga je mudrost. S obzirom na snagu ili moć možemo pričati o stupnjevima: slaba, jača, ili apsolutna moć - svemoć. Isto vrijedi i za mudrost, jer ima faza na putu do sveznanja. To ne vrijedi kada pričamo o stupnjevima ljubavi. Šta je univerzalna ljubav, ljubav za sva bića? U slučaju ljubavi ne možemo pričati o povećanju kao što možemo pričati o povećanju znanja u sveznanje ili moći u svemoć, o vrlini preko koje stičemo veće savršenstvo našeg vlastitog bića. Ljubav za par ili puno bića nema nikakve veze sa našim vlastitim usavršavanjem. Ljubav za sve što živi ne može biti uspoređena sa svemoći; koncept magnitude [opsega, veličine...], ili povećanja, ne može ispravno biti primenjen na ljubav. Mogu li atributi svemoći biti pripisani Božanskom Biću koje živi i tkaje kroz svijet? Spornost [nešto što je sporno] rođena iz osjećaja ovdje mora biti tiho: ako bi Bog bio svemoćan, on bi onda bio odgovoran za sve što se događa i onda ne bi moglo biti ljudske slobode. Ako čovjek može biti slobodan, onda sigurno ne može biti Božanske svemoći.
Da li je Božanstvo sveznajuće? Kao najveći čovjekov cilj je da bude što sličniji Bogu, naša težnje moraju biti u smjeru sveznanja. Da li je sveznanje, onda, vrhovno blago? Ako je, ogroman jaz mora zauvijek nestati [yawn eng.] između čovjeka i Boga. U svakom trenutku čovjek bi morao biti svjestan ovoga jaza ako Bog posjeduje vrhovno blago sveznanja samo za sebe i uzdržava ga od čovjeka. Sveobuhvatajući atributi Božanstva nisu ni svemoć, niti je to sveznanje, već je to ljubav - atribut na kojem nije moguće nikakvo pojačanje. Bog je [potpuna, apsolutna] ljubav, nepomućena ljubav, je ko da je rođen iz ljubavi, je sama [sušta] substancija i suština ljubavi. Bog je čista ljubav, ne vrhovna mudrost, ne vrhovna moć. Bog je zadržao ljubav za sebe ali je podijelio mudrost i moć sa Luciferom i Arimanom. Podijelio je mudrost sa Luciferom i moć sa Arimanom, da bi čovjek mogao postati slobodan, da bi mogao pod utjecajem mudrosti napraviti napredak.
Ako pokušamo da otkrijemo izvor bilo čega što je kreativno dolazimo do ljubavi; ljubav je zemlja [površina], temelj svega što živi. Zbog različitih impulsa u evoluciji bića su vođena da postanu mudrija i moćnija. Napredak se stiče kroz mudrost i snagu. Studija [proučavanje] smjera koji je uzela evolucija čovječanstva pokazuje nam kako će razvoj mudrosti i snage da se promjene: tu je progresivna evolucija i onda Kristov Impuls koji se jednom ulio u čovječanstvo kroz Misterij na Golgoti. Ljubav, stoga, nije došla u svijet stupenjevima; ljubav je prostrujala [protekla] u čovječanstvo kao dar Božanstva, u kompletnoj, savršenoj, cijelovitosti. Ali čovjek može primiti Impuls u sebe postupno. Božanski Impuls ljubavi koji trebamo u zemaljskom životu je Impuls koji je došao jednom i zauvijek.
Istinska ljubav nije sposobna umanjivati ili uvećavati. Njena priroda je prilično drukčija od prirode mudrosti i moći. Ljubav ne probuđuje očekivanja za budućnost; ona je plata dugova navučenih na sebe u prošlosti. I takav je bio Golgotski Misterij u svijetskoj evoluciji. Da li je Božanstvo, onda, dugovalo neke dugove čovječanstvu?
Luciferov utjecaj je donio u čovječanstvo određen element i za posljedicu se je nešto što je čovjek prije posjedovao povuklo od njega. Ovaj novi element je odveo do silaska [iliti nizbrodo, prema dole; svojevrsni pad bi se moglo reći...], silaska kojem se suprostavio Golgotski Misterij koji je omogućio plaćanje svih dugova. Golgotski Impuls se nije desio da bi grijesi koje smo počinili u evoluciji bili maknuti od nas, nego da bi ono što je upuzilo u čovječanstvo kroz Lucifera dobilo svoju protutežu.
Zamislimo da ima čovjeka koji ne zna ništa o imenu Krista Isusa, ništa o tome što se priča u Evanđeljima, ali on razumije radikalnu razliku između prirode mudrosti i moći i prirode ljubavi. Takav čovjek, iako ne zna ništa o Golgotskom Misteriju, je Krščanin u pravom smislu. Čovjek koji zna da je ljubav ovdje za otplaćivanje dugova i ne donosi profit za budućnost, je pravi Krščanin. Da bi se razumjela priroda ljubavi - to znači biti Krščaninom! Teozofija sama, Duhovna Znanost sama, sa njenim učenjima o Karmi i reinkarnaciji, može nas pretvoriti u velike egoiste osim ako je impuls ljubavi, Kristov Impuls, dodat; samo tako možemo steći snagu da prevaziđemo egoizam koji može biti prouzrokovan Duhovnom Znanošču. Balans je ostvaren razumevanjem Kristova Impulsa. Duhovna Znanost je data danas svijetu zato što je to nužnost za čovječanstvo; ali u njoj leži velika opasnost da će - ako biva kultivirana bez Kristova Impulsa, bez Impulsa ljubavi - ljudi samo povećati njihov egoizma, da će ustvari stvoriti [odgojiti] egoizam koji traje čak iza smrti. Iz ovoga zaključak ne smije biti izveden da mi ne bi trebali kultivirati Duhovnu Znanost; već rađe moramo naučiti da shvatimo da razumevanje sušte prirode ljubavi je integralni dio nje.
Šta se ustvari desilo na Golgotskom Misteriju? Isus iz Nazareta je bio rođen, živio onako kako to ukazuju Evanđelja, i kada je bio trideset godina star Krštenje u Jordanu se desilo. Nakon toga Krist je živio tri godine u tijelu Isusa od Nazareta i ispunio je Golgotski Misterij. Mnogo ljudi misli da bi Golgotski Misterij trebao biti osmatran u potpunosti s ljudskog stanovišta, vjerujući ko što oni vjeruju da je to bilo zemaljsko djelo, djelo koje pripada oblasti zemlje. Ali to nije tako. Samo sa gledišta viših svijetova je moguće vidjeti Golgotski Misterij u njegovom istinitom svijetlu i kako se on desio na zemlji.
Hajmo pomisliti opet na početak evolucije zemlje i čovjeka. Čovjek je bio obdaren određenim duhovnim moćima - i onda je Lucifer prišao njemu. U ovoj točki možemo reći: Bogovi koji su unapredili napredak evolucije predali su svoju svemoć Luciferu da bi čovjek mogao postati slobodan. Ali je čovjek potonuo u materiju još dublje nego što je bilo namjeravano; on je skliznuo od Bogova razvoja, pao još dublje nego što je bilo željeno. Kako, onda, mogu Bogovi razvoja privući čovjeka k sebi opet? Da bi se razumelo ovo moramo misliti, ne o zemlji, već o Bogovima koji se savetuju zajedno. Za Bogove je Krist izveo Djelo kojim su ljudi opet privučeni natrag Bogovima. Luciferovo djelo je bilo zakonski donešeno u super-senzibilnom svijetu [nadosjetilnom svijetu!]; Kristovo Djelo, također, je bilo zakonski donešeno u super-senzibilnom ali također i u fizičkom svijetu. Ovo je bilo postignuće iznad snage ijednog ljudskog bića. Luciferovo djelo je bilo djelo koje je pripadalo super-senzibilnom svijetu. Ali Krist je sišao dolje na zemlju da bi izveo Njegovo Djelo ovdje, i ljudi su gledaoci ovoga Djela. Golgotski Misterij je Djelo Bogova, zabrinutost Bogova čega su ljudi gledaoci. Vrata raja se otvaraju i Djelo Bogova svijetli kroz njih. Ovo je jedno i jedino Djelo na zemlji koje je potpuno super-senzibilno. Nije čudo, stoga, da oni koji ne vjeruju u super-senzibilno nemaju vjere u Djelo Kristovo. Djelo Kristovo je Djelo Bogova, Djelo koje su oni sami zakonski donjeli. U tome leži veličanstvenost i unikatni značaj Golgotskog Misterija i ljudi su pozvani da budu njegovi svijedoci. Povijesni dokazi se ne mogu naći [neće naći; nije namjereno - u tom smislu]. Ljudi su vidjeli događaj samo u njegovom vanjskom aspektu; ali Evanđelja napisana iz vizije super-senzibilnoga i stoga su lako-osporiva od onih koji nemaju osjećaja za super-senzibilnu stvarnost.
Golgotski Misterij kao postignuta činjenica je jedno od najuzvišenijih od svih iskustava u duhovnom svijetu. Luciferovo djelo pripada vremenu kada je čovjek još bio svjestan njegova vlastitog sudjelovanja u super-senzibilnom svijetu; Kristovo Djelo je bilo izvedeno u samom materijalnom postojanju - ono je oboje i fizičko i duhovno djelo. Mi možemo razumjeti Luciferovo djelo kroz mudrost; razumijevanje Golgotskog Misterija je iznad dosega mudrosti same. Čak i ako bi sva mudrost ovoga svijeta bila naša, Djelo Kristovo bi još bilo iznad našeg shvatanja. Ljubav je suštinska za bilo kakvo razumevanje Golgotskog Misterija. Samo kada ljubav proteče u mudrost i onda kada mudrost uteče u ljubav će biti moguće da se shvati priroda i značenje Golgotskog Misterija - samo onda, kako živi prema smrti, čovjek razvija ljubav prema mudrosti. Ljubav ujedinjena sa mudrošču - to je ono što trebamo kada prođemo kroz Vrata Smrti, zato što bez mudrosti koja je ujedinjena sa ljubavlju mi umiremo zaista. Philo-sophia, filozofija, je ljubav prema mudrosti. Drevna mudrost nije bila filozofija zato što nije bila rođena kroz ljubav već kroz otkrovenja. Nema takve stvari kao što je filozofija Istoka - ali mudrost Istoka, da. Filozofija kao ljubav prema mudrosti je došla u naš svijet s Kristom; tu imamo ulazak mudrosti koja emanira iz impulsa ljubavi koji je došao u svijet kao Kristov Impuls. Impuls ljubavi mora sada biti nošen efektivno u mudrost samu.
Drevna mudrost, koju je steko vidovnjak kroz otrkovenja, dolazi do izražaja u uzvišenim riječima iz originalne molitve čovječanstva: Ex Deo Nascimur - Iz Boga smo mi rođeni. To je drevna mudrost. Krist koji je došao iz oblasti duha je ujedinio mudrost s ljubavlju i ta ljubav će prevazići egoizam. To je njen cilj. Ali ona mora biti ponuđena neovisno i slobodno od jednog bića prema drugome. Stoga početak ere ljubavi koincidecira sa erom egoizma. Kozmos ima svoj izvor i poreklo u ljubavi; egoizam je bio prirodni i neizbježni izdanak ljubavi. Ipak s vremenom Kristov Impuls, impuls ljubavi, će prevazići element odvajanja koji je upuzio u svijet, i čovjek može postupno postati sudionik u ovoj sili ljubavi. U monumentalnim riječima Krista osjećamo ljubav kako se uljeva u srca ljudi:
"Gdje su dvojica ili trojica okupljeni zajedno u moje ime, tamo sam ja među njih."
U takojem stilu drevna Rozenkrojcerska izreka odjekuje u ljubavi koja je vjenčana sa mudrošču: In Christo Morimur - U Kristu mi umiremo.
Kroz Jehovu, čovjek je bio preodređen za grupno duševno [soul-group eng.] postojanje; ljubav je namjerena da prodre u njega postupno putem krvnog srodstva; on kroz Lucifera živi kao ličnost [osobnost, persona...]. Originalno, stoga, ljudi su bili u stanju unije, zatim odvojenosti kao posljedica Luciferskog principa koji promovira sebičnost, neovisnot. Zajedno sa sebičnošču, zlo je došlo u svijet. To je moralo biti tako, zato što bez zla čovjek ne bi mogao doseći dobro. Kada čovjek stekne pobjedu nad sobom, razvijanje ljubavi je moguće. Za čoveka koji je u kandžama rastućeg egoizma Krist je doneo impuls za pobjedu nad sobom i time snagu da porazi zlo. Djela Kristova okupljaju zajedno ona ljudska bića koja su bila razdvojena kroz egoizam i sebičnost. Istinite su u najdubljem smislu riječi Kristove koje se odnose na djela ljubavi:
"Isto tako što vi uradite i jednom od moje najmanje braće, vi ste učinili prema meni."
Božansko Djelo Ljubavi prostrujalo je natrag na zemaljski svijet; kako vrijeme protiče, unatoč silama fizičkog odumiranja i smrti, evolucija čovječanstva će biti protkana i prožeta sa novim duhovnim životom kroz ovo Djelo - Djelo izvedeno, ne iz egoizma već potpuno iz duha ljubavi. Per Spiritum Sanctum Reviviscimus - Kroz Duh Sveti mi živimo ponovo.
Ipak budućnost čovječanstva će se sastojati od još nečega sem ljubavi. Duhovno usavršavanje će biti za zemaljskog čovjeka cilj vrijedan težnje - (ovo je opisano na početku moje druge Misterijske Drame, Uslovno oslobođenje duše [The Soul's Probation eng.]) - nitko ko ne razumije šta su djela ljubavi istinski će reći da njegovo vlastito stremljenje ka usavršavanju je sebično. Stremljenje ka usavršavanju daje snagu našem biću i našoj ličnosti [osobnosti, personi...]. Ali naša vrijednost za svijet mora biti povidana da leži u cijelosti u djelima ljubavi, ne u djelima učinjenima u korist samo-usavršavanja. Ne budimo pod iluzijama oko toga. Kada čovjek nastoji da prati Krista putem ljubavi prema mudrosti, od mudrosti koju on posveti službi svijeta tek onoliko mudrosti ostvaruje stvarni efekt koliko je ispunjeno ljubavlju.
Mudrost je zakoraknula u ljubav, koja odjednom unapređuje svijet i vodi svijet ka Kristu - ta ljubav prema mudrosti također isključuje laž. Jer laž je sušta suprotnost od stvarnih činjenica i oni koji prepuštaju sami sebe ljubavlju [lovingly eng. - ili: nježno] činjenicama su nesposobni lagati. Laž ima svoje korjenje u egoizmu - uvijek i bez iznimke. Kada, kroz ljubav, nađemo put do mudrosti, dostižemo mudrost kroz rastuću snagu samo-pobijede, kroz nesebičnu ljubav. Prema tome čovjek postaje slobodna ličnost. Zlo je bilo pod-zemlja u kojoj je svijetlo ljubavi bilo sposobno da sija [osvjetli]; ali ljubav je ta koja nam omogućava da shvatimo značenje i mjesto zla u svijetu. Tama je omogućila svjetlu da dođe u naš vidokrug. Samo čovjek koji je slobodan u stvarnom smislu može postati istinski Krščanin.
Kada kažemo da u sadašnjem trenutku vremena čovjek u svojoj evoluciji mora naučiti razumijevati Kristov Impuls, može se pojaviti misao: Kakva je, onda, pozicija onoga koji nije nikada čuo o Kristovom Impulsu, možda nikada nije čuo ime Kristovo? Da li će takav čovjek biti lišen Kristova Impulsa zato što nije čuo ime Kristovo? Je li nephodno imati neko teoretsko znanje o Kristovom Impulsu da bi Kristova snaga mogla proteći u dušu? Pojasnit ćemo naše umove o tim pitanjima sljedećim mislima koje se tiču ljudskoga života od rođenja do smrti.
Ljudsko biće dolazi u svijet i živi kroz rano djetinjstvo u polu-spavajućem stanju. Ono postepeno će da nauči da osjeća sebe kao "ja", da pronađe svoj položaj kao "ja", i njegov duševni život se konstatno obogaćuje onime što je primljeno kroz "ja". U vrijeme kada se smrt približava, život duše je tada najbogatiji i najzreliji. Stoga se vitalno pitanje uzdiže: Šta biva od života naše duše kada tijelo otpadne, kada fizičko tijelo umre? To je neobičnost našeg fizičkog života i života naše duše da bogatstvo našeg iskustva i znanje se povećava značajno kako se približavamo smrti; ali u istovrijeme određeni atributi se gube i nadomještaju drugim atributima potpuno drukčijeg karaktera. U mladosti skupljamo znanje, prolazimo kroz iskustva, njegujemo nade koje po pravilu mogu samo docnije biti ispunjene. Što bivamo stariji, to više počinjemo voliti mudrost koju otkriva život. Ljubav prema mudrosti nije egoistična, jer ova ljubav se povečava u mjeri u kojoj se približavamo smrti; ona se povećava u mjeri u kojoj očekivanje od sticanja nečega od naše mudrosti opada. Naša ljubav za ovaj kontekst naše duše se polako ali sigurno povećava. U ovom smislu Duhovna Znanost može u stvari postati izvor iskušenja, pošto čovjek može biti vođen vjerovanjem da njegov sljedeći život će ovisiti od skupljanja mudrosti u trenutnom životu. Efekt Duhovne Znanosti može biti produžetak egoizma iznad granica ovoga sadašnjeg života, i u tome leži opasnost. Stoga ako se krivo shvati, Duhovna Znanost može odigrati ulogu iskušivača - to počiva u samoj njenoj prirodi.
Ljubav prema mudrosti stečena iz života bi mogla biti uspoređena sa cvjetanjem biljke kada potrebna faza zrelosti je dostignuta. Ljubav se izdiže za nešto što je sadržano u nama samima. Ljudi su često pokušavali da sublimiraju, uzvise impuls ljubavi za nešto što je u njima samima. Kod Mistika, na primer, nalazimo dokaze kako su oni težili da preobraze nagon za samo-ljubavlju u ljubav prema mudrosti, i da puste da ta ljubav emanira u ljepotu. Uranjanjem u kontemplaciju u dubine njihovog vlastitog duševnog života su težili da postanu svjesni Božanske Iskre unutar njih. Ali istina je da mudrost koju su ljudi stekli u životu je samo sredstvo pomoću čega sjeme njegova sljedećeg života je razvijeno. Kada biljka završi svoj rast kroz godinu, sjeme ostane. I tako je i sa mudrošću stečenom iz života. Čovjek prolazi kroz Vrata Smrti i duhovna jezgra bića u svome procesu zrenja je sjeme sljedećeg života koje će biti Božanska Iskra, Apsolut. Ovo je njegova interpretacija toga zato što to ide protiv trunke nečega za čovjeka da prizna da njegovo duhovno sjeme je ništa drugo nego njegovo vlastito sebstvo. Meister Eckart, John Tauler, i drugi, govore o tome [sjemenu] kao o "unutrašnjem Bogu", zato što ne znaju ništa o reinkarnaciji. Ako shvatimo značenje zakona reinkarnacije tada prepoznajemo značajnost ljubavi u svijetu, i u pojedinačnom i u općem smislu. Kada pričamo o karmi, mi mislimo na to da karma kao uzrok u jednom životu ima efekt u sljedećem. U terminima uzroka i efekta mi ne možemo, naime, pričati zaista o ljubavi, ne možemo pričati o djelima ljubavi i njezinim eventualnim kompenzacijama. Istina, ako je negde djelo, drugde će biti kompenzacija, ali to nema ništa nema veze sa ljubavi. Djela ljubavi ne zahtjevaju kompenazciju u sljedećem životu.
Pretpostavimo, na primer, da radimo i da naš rad donosi dobit. Može također biti slučaj da naš rad nam ne pruža radost zato što ga vršimo samo zato da bi otplatili dugove, ne za stvarnu nagradu. Možemo zamisliti da na ovaj način čovjek je već potrošio ono što sada zarađuje kroz njegov rad. On bi rađe da nema dugova, ali kako stvari stoje, on je dužan da radi da bi ih otplatio. Sada primjenimo ovaj primjer na naše akcije općenito. Za sve što radimo iz ljubavi mi otplatimo dugove. Sa okultne točke gledišta, ono što je urađeno iz ljubavi ne donosi nagradu već pravi odštetu za profit koji je već potrošen. Jedine akcije od kojih nemamo ništa u budućnosti su one koje izvodimo iz istinite, iskrene ljubavi. Ova istina može biti uznemirujuća i ljudi su sretni da ne znaju ništa od nje u svojoj višoj svijesti. Ali u njihovoj podsvijesti svi znaju, i zato djela iz ljubavi se urade tako nevoljno, zato je tako malo ljubavi u svijetu. Ljudi osjećaju instiktivno da oni mogu očekivati ništa za njihovo "ja" u budućnosti od djela iz ljubavi. Napredna faza razvoja mora biti dostignuta prije nego duša može iskusiti radost pri izvođenju djela ljubavi od kojih se ne dobija ništa za sebe. Impuls za to nije jak u čovječanstvu. Ali okultizam može biti izvor moćnog podsticaja za djela ljubavi.
Naš egoizma dobija ništa od djela ljubavi - ali svijet dobiva štoviše. Okultizam kaže: Ljubav je za svijet ono što je sunce za vanjski život. Nijedna duša ne može bujati ,napredovati, bogatiti se, ako ljubav ode iz svijeta. Ljubav je "moralno" sunce svijeta. Ne bi li bilo apsurdno ako bi čovjek koji uživa u cvijeću koje raste na livadi poželio da sunce nestane sa svijeta? Prevedemo u termine moralnog života, to znači: Naša duboka zabrinutost mora biti da će impuls za ispravan, zdrav razvoj naći put u poslove [dešavanja] čovječanstva. Da će proširiti ljubav preko zemlje [globusa] u najvećoj mogućoj mjeri, da promovira ljubav na zemlji - to i samo to je mudrost.
Šta učimo od Duhovne Znanosti? Učimo činjenice koje se tiču evolucije zemlje, mi čujemo Duh zemlje, zemljine površine i njenih mjenjajućih uvjeta, razvoja ljudskog tijela i tako dalje; učimo razumijevati prirodu sila koje rade i tkaju u procesu evolucije. Šta to znači? Šta to znači kada ljudi ne žele znati ništa o Duhovnoj Znanosti? To znači da oni nemaju interesa za to šta je stvarnost. Jer ako čovjek nema želje da zna išta o prirodi Starog Saturna, Starog Sunca, Starog Mjeseca, onda on ne može znati išta o Zemlji. Manjak interesa za svijet je egoizam u njegovoj najvećoj formi [obliku]. Interes za svo postojanje je čovjekova dužnost koja je vezana za njega. Hajmo stoga težiti i ljubiti sunce sa njegovim kreativnim snagama, to je ljubav za blagostanje zemlje i duša ljudi! Ovaj interes u zemljinu evoluciju bi trebao biti duhovno sjeme ljubavi za svijet. Duhovna Znanost bez ljubavi bi bila opasnost za čovječanstvo. Ali ljubav ne bi trebala biti stvar za propovjedanje; ljubav mora i zaista će doći u svijet kroz širenje znanja duhovnih istina. Djela ljubavi i Duhovna Znanost bi trebali biti nerazdvojno sjedinjeni.
Ljubav posredovana putem čula je izvor kretivne snage, onoga što utiče u biće. Bez ljubavi rođene čulima [ljubavi rođene iz čula], ništa materijalno ne bi postojalo u svijetu; bez duhovne ljubavi, ništa duhovno ne može se uzdići u evoluciji. Kada prakticiramo ljubav, kultiviramo ljubav, kreativne snage se uljevaju u svijet. Može li se od intelekta očekivati da ponudi razloge [opravdanja, objašnjenja] za to? Kreativne snage su se uljele u svijet prije nego smo mi sami i naš intelekt došli u biće. Istina, kao egoisti, mi lišavamo budućnost kretivnih snaga; ali ne možemo izbrisati djela ljubavi i kreativne snage prošlosti. Mi dugujemo našem postojanju djela ljubavi kovanih u prošlosti. Snaga sa kojom smo mi bili zaduženi [koja nam je data, koju smo dobili] djelima ljubavi je mjera našeg dubokog duga prema prošlosti, i bilo koju ljubav koju možemo u bilo kojem vremenu donjeti [predočiti, pridonjeti] je otplata dugova koje dugujemo za naše postojanje. U svijetlu ovoga znanja ćemo moći razumjeti djela čovjeka koji je dostigao visoku fazu u razvoju, jer on ima i dalje velike dugove da plati za prošlost. On plaća svoje dugove kroz djela ljubavi, i u tome počiva njegova mudrost. Što višu fazu razvoja postigne čovjek, to više se impuls ljubavi u njemu povećava po snazi; mudrost sama nije dovoljna.
Pomislimo na značenje i efekt ljubavi u svijetu na sljedeći način. Ljubav je uvijek podsjetnik dugova koje dugujemo životu u prošlosti, i zato što ne dobijamo ništa za budućnost plaćanjem tih dugova, nikakav profit za nas se ne nagomilava od naših djela ljubavi. Moramo ostaviti naša djela ljubavi iza u svijetu; ali su oni onda duhovni faktor u tome kako se dešavaju svijeto-dešavanjima. Ne kroz djela ljubavi već kroz djela drukčijeg karaktera mi usavršavamo sebe; ipak svijet je bogatiji za naša djela ljubavi. Ljubav je kreativna sila u svijet.
Pored ljubavi ima još druge dvije sile u svijetu. Kako oni stoje naspram ljubavi? Jedna je snaga, moć; druga je mudrost. S obzirom na snagu ili moć možemo pričati o stupnjevima: slaba, jača, ili apsolutna moć - svemoć. Isto vrijedi i za mudrost, jer ima faza na putu do sveznanja. To ne vrijedi kada pričamo o stupnjevima ljubavi. Šta je univerzalna ljubav, ljubav za sva bića? U slučaju ljubavi ne možemo pričati o povećanju kao što možemo pričati o povećanju znanja u sveznanje ili moći u svemoć, o vrlini preko koje stičemo veće savršenstvo našeg vlastitog bića. Ljubav za par ili puno bića nema nikakve veze sa našim vlastitim usavršavanjem. Ljubav za sve što živi ne može biti uspoređena sa svemoći; koncept magnitude [opsega, veličine...], ili povećanja, ne može ispravno biti primenjen na ljubav. Mogu li atributi svemoći biti pripisani Božanskom Biću koje živi i tkaje kroz svijet? Spornost [nešto što je sporno] rođena iz osjećaja ovdje mora biti tiho: ako bi Bog bio svemoćan, on bi onda bio odgovoran za sve što se događa i onda ne bi moglo biti ljudske slobode. Ako čovjek može biti slobodan, onda sigurno ne može biti Božanske svemoći.
Da li je Božanstvo sveznajuće? Kao najveći čovjekov cilj je da bude što sličniji Bogu, naša težnje moraju biti u smjeru sveznanja. Da li je sveznanje, onda, vrhovno blago? Ako je, ogroman jaz mora zauvijek nestati [yawn eng.] između čovjeka i Boga. U svakom trenutku čovjek bi morao biti svjestan ovoga jaza ako Bog posjeduje vrhovno blago sveznanja samo za sebe i uzdržava ga od čovjeka. Sveobuhvatajući atributi Božanstva nisu ni svemoć, niti je to sveznanje, već je to ljubav - atribut na kojem nije moguće nikakvo pojačanje. Bog je [potpuna, apsolutna] ljubav, nepomućena ljubav, je ko da je rođen iz ljubavi, je sama [sušta] substancija i suština ljubavi. Bog je čista ljubav, ne vrhovna mudrost, ne vrhovna moć. Bog je zadržao ljubav za sebe ali je podijelio mudrost i moć sa Luciferom i Arimanom. Podijelio je mudrost sa Luciferom i moć sa Arimanom, da bi čovjek mogao postati slobodan, da bi mogao pod utjecajem mudrosti napraviti napredak.
Ako pokušamo da otkrijemo izvor bilo čega što je kreativno dolazimo do ljubavi; ljubav je zemlja [površina], temelj svega što živi. Zbog različitih impulsa u evoluciji bića su vođena da postanu mudrija i moćnija. Napredak se stiče kroz mudrost i snagu. Studija [proučavanje] smjera koji je uzela evolucija čovječanstva pokazuje nam kako će razvoj mudrosti i snage da se promjene: tu je progresivna evolucija i onda Kristov Impuls koji se jednom ulio u čovječanstvo kroz Misterij na Golgoti. Ljubav, stoga, nije došla u svijet stupenjevima; ljubav je prostrujala [protekla] u čovječanstvo kao dar Božanstva, u kompletnoj, savršenoj, cijelovitosti. Ali čovjek može primiti Impuls u sebe postupno. Božanski Impuls ljubavi koji trebamo u zemaljskom životu je Impuls koji je došao jednom i zauvijek.
Istinska ljubav nije sposobna umanjivati ili uvećavati. Njena priroda je prilično drukčija od prirode mudrosti i moći. Ljubav ne probuđuje očekivanja za budućnost; ona je plata dugova navučenih na sebe u prošlosti. I takav je bio Golgotski Misterij u svijetskoj evoluciji. Da li je Božanstvo, onda, dugovalo neke dugove čovječanstvu?
Luciferov utjecaj je donio u čovječanstvo određen element i za posljedicu se je nešto što je čovjek prije posjedovao povuklo od njega. Ovaj novi element je odveo do silaska [iliti nizbrodo, prema dole; svojevrsni pad bi se moglo reći...], silaska kojem se suprostavio Golgotski Misterij koji je omogućio plaćanje svih dugova. Golgotski Impuls se nije desio da bi grijesi koje smo počinili u evoluciji bili maknuti od nas, nego da bi ono što je upuzilo u čovječanstvo kroz Lucifera dobilo svoju protutežu.
Zamislimo da ima čovjeka koji ne zna ništa o imenu Krista Isusa, ništa o tome što se priča u Evanđeljima, ali on razumije radikalnu razliku između prirode mudrosti i moći i prirode ljubavi. Takav čovjek, iako ne zna ništa o Golgotskom Misteriju, je Krščanin u pravom smislu. Čovjek koji zna da je ljubav ovdje za otplaćivanje dugova i ne donosi profit za budućnost, je pravi Krščanin. Da bi se razumjela priroda ljubavi - to znači biti Krščaninom! Teozofija sama, Duhovna Znanost sama, sa njenim učenjima o Karmi i reinkarnaciji, može nas pretvoriti u velike egoiste osim ako je impuls ljubavi, Kristov Impuls, dodat; samo tako možemo steći snagu da prevaziđemo egoizam koji može biti prouzrokovan Duhovnom Znanošču. Balans je ostvaren razumevanjem Kristova Impulsa. Duhovna Znanost je data danas svijetu zato što je to nužnost za čovječanstvo; ali u njoj leži velika opasnost da će - ako biva kultivirana bez Kristova Impulsa, bez Impulsa ljubavi - ljudi samo povećati njihov egoizma, da će ustvari stvoriti [odgojiti] egoizam koji traje čak iza smrti. Iz ovoga zaključak ne smije biti izveden da mi ne bi trebali kultivirati Duhovnu Znanost; već rađe moramo naučiti da shvatimo da razumevanje sušte prirode ljubavi je integralni dio nje.
Šta se ustvari desilo na Golgotskom Misteriju? Isus iz Nazareta je bio rođen, živio onako kako to ukazuju Evanđelja, i kada je bio trideset godina star Krštenje u Jordanu se desilo. Nakon toga Krist je živio tri godine u tijelu Isusa od Nazareta i ispunio je Golgotski Misterij. Mnogo ljudi misli da bi Golgotski Misterij trebao biti osmatran u potpunosti s ljudskog stanovišta, vjerujući ko što oni vjeruju da je to bilo zemaljsko djelo, djelo koje pripada oblasti zemlje. Ali to nije tako. Samo sa gledišta viših svijetova je moguće vidjeti Golgotski Misterij u njegovom istinitom svijetlu i kako se on desio na zemlji.
Hajmo pomisliti opet na početak evolucije zemlje i čovjeka. Čovjek je bio obdaren određenim duhovnim moćima - i onda je Lucifer prišao njemu. U ovoj točki možemo reći: Bogovi koji su unapredili napredak evolucije predali su svoju svemoć Luciferu da bi čovjek mogao postati slobodan. Ali je čovjek potonuo u materiju još dublje nego što je bilo namjeravano; on je skliznuo od Bogova razvoja, pao još dublje nego što je bilo željeno. Kako, onda, mogu Bogovi razvoja privući čovjeka k sebi opet? Da bi se razumelo ovo moramo misliti, ne o zemlji, već o Bogovima koji se savetuju zajedno. Za Bogove je Krist izveo Djelo kojim su ljudi opet privučeni natrag Bogovima. Luciferovo djelo je bilo zakonski donešeno u super-senzibilnom svijetu [nadosjetilnom svijetu!]; Kristovo Djelo, također, je bilo zakonski donešeno u super-senzibilnom ali također i u fizičkom svijetu. Ovo je bilo postignuće iznad snage ijednog ljudskog bića. Luciferovo djelo je bilo djelo koje je pripadalo super-senzibilnom svijetu. Ali Krist je sišao dolje na zemlju da bi izveo Njegovo Djelo ovdje, i ljudi su gledaoci ovoga Djela. Golgotski Misterij je Djelo Bogova, zabrinutost Bogova čega su ljudi gledaoci. Vrata raja se otvaraju i Djelo Bogova svijetli kroz njih. Ovo je jedno i jedino Djelo na zemlji koje je potpuno super-senzibilno. Nije čudo, stoga, da oni koji ne vjeruju u super-senzibilno nemaju vjere u Djelo Kristovo. Djelo Kristovo je Djelo Bogova, Djelo koje su oni sami zakonski donjeli. U tome leži veličanstvenost i unikatni značaj Golgotskog Misterija i ljudi su pozvani da budu njegovi svijedoci. Povijesni dokazi se ne mogu naći [neće naći; nije namjereno - u tom smislu]. Ljudi su vidjeli događaj samo u njegovom vanjskom aspektu; ali Evanđelja napisana iz vizije super-senzibilnoga i stoga su lako-osporiva od onih koji nemaju osjećaja za super-senzibilnu stvarnost.
Golgotski Misterij kao postignuta činjenica je jedno od najuzvišenijih od svih iskustava u duhovnom svijetu. Luciferovo djelo pripada vremenu kada je čovjek još bio svjestan njegova vlastitog sudjelovanja u super-senzibilnom svijetu; Kristovo Djelo je bilo izvedeno u samom materijalnom postojanju - ono je oboje i fizičko i duhovno djelo. Mi možemo razumjeti Luciferovo djelo kroz mudrost; razumijevanje Golgotskog Misterija je iznad dosega mudrosti same. Čak i ako bi sva mudrost ovoga svijeta bila naša, Djelo Kristovo bi još bilo iznad našeg shvatanja. Ljubav je suštinska za bilo kakvo razumevanje Golgotskog Misterija. Samo kada ljubav proteče u mudrost i onda kada mudrost uteče u ljubav će biti moguće da se shvati priroda i značenje Golgotskog Misterija - samo onda, kako živi prema smrti, čovjek razvija ljubav prema mudrosti. Ljubav ujedinjena sa mudrošču - to je ono što trebamo kada prođemo kroz Vrata Smrti, zato što bez mudrosti koja je ujedinjena sa ljubavlju mi umiremo zaista. Philo-sophia, filozofija, je ljubav prema mudrosti. Drevna mudrost nije bila filozofija zato što nije bila rođena kroz ljubav već kroz otkrovenja. Nema takve stvari kao što je filozofija Istoka - ali mudrost Istoka, da. Filozofija kao ljubav prema mudrosti je došla u naš svijet s Kristom; tu imamo ulazak mudrosti koja emanira iz impulsa ljubavi koji je došao u svijet kao Kristov Impuls. Impuls ljubavi mora sada biti nošen efektivno u mudrost samu.
Drevna mudrost, koju je steko vidovnjak kroz otrkovenja, dolazi do izražaja u uzvišenim riječima iz originalne molitve čovječanstva: Ex Deo Nascimur - Iz Boga smo mi rođeni. To je drevna mudrost. Krist koji je došao iz oblasti duha je ujedinio mudrost s ljubavlju i ta ljubav će prevazići egoizam. To je njen cilj. Ali ona mora biti ponuđena neovisno i slobodno od jednog bića prema drugome. Stoga početak ere ljubavi koincidecira sa erom egoizma. Kozmos ima svoj izvor i poreklo u ljubavi; egoizam je bio prirodni i neizbježni izdanak ljubavi. Ipak s vremenom Kristov Impuls, impuls ljubavi, će prevazići element odvajanja koji je upuzio u svijet, i čovjek može postupno postati sudionik u ovoj sili ljubavi. U monumentalnim riječima Krista osjećamo ljubav kako se uljeva u srca ljudi:
"Gdje su dvojica ili trojica okupljeni zajedno u moje ime, tamo sam ja među njih."
U takojem stilu drevna Rozenkrojcerska izreka odjekuje u ljubavi koja je vjenčana sa mudrošču: In Christo Morimur - U Kristu mi umiremo.
Kroz Jehovu, čovjek je bio preodređen za grupno duševno [soul-group eng.] postojanje; ljubav je namjerena da prodre u njega postupno putem krvnog srodstva; on kroz Lucifera živi kao ličnost [osobnost, persona...]. Originalno, stoga, ljudi su bili u stanju unije, zatim odvojenosti kao posljedica Luciferskog principa koji promovira sebičnost, neovisnot. Zajedno sa sebičnošču, zlo je došlo u svijet. To je moralo biti tako, zato što bez zla čovjek ne bi mogao doseći dobro. Kada čovjek stekne pobjedu nad sobom, razvijanje ljubavi je moguće. Za čoveka koji je u kandžama rastućeg egoizma Krist je doneo impuls za pobjedu nad sobom i time snagu da porazi zlo. Djela Kristova okupljaju zajedno ona ljudska bića koja su bila razdvojena kroz egoizam i sebičnost. Istinite su u najdubljem smislu riječi Kristove koje se odnose na djela ljubavi:
"Isto tako što vi uradite i jednom od moje najmanje braće, vi ste učinili prema meni."
Božansko Djelo Ljubavi prostrujalo je natrag na zemaljski svijet; kako vrijeme protiče, unatoč silama fizičkog odumiranja i smrti, evolucija čovječanstva će biti protkana i prožeta sa novim duhovnim životom kroz ovo Djelo - Djelo izvedeno, ne iz egoizma već potpuno iz duha ljubavi. Per Spiritum Sanctum Reviviscimus - Kroz Duh Sveti mi živimo ponovo.
Ipak budućnost čovječanstva će se sastojati od još nečega sem ljubavi. Duhovno usavršavanje će biti za zemaljskog čovjeka cilj vrijedan težnje - (ovo je opisano na početku moje druge Misterijske Drame, Uslovno oslobođenje duše [The Soul's Probation eng.]) - nitko ko ne razumije šta su djela ljubavi istinski će reći da njegovo vlastito stremljenje ka usavršavanju je sebično. Stremljenje ka usavršavanju daje snagu našem biću i našoj ličnosti [osobnosti, personi...]. Ali naša vrijednost za svijet mora biti povidana da leži u cijelosti u djelima ljubavi, ne u djelima učinjenima u korist samo-usavršavanja. Ne budimo pod iluzijama oko toga. Kada čovjek nastoji da prati Krista putem ljubavi prema mudrosti, od mudrosti koju on posveti službi svijeta tek onoliko mudrosti ostvaruje stvarni efekt koliko je ispunjeno ljubavlju.
Mudrost je zakoraknula u ljubav, koja odjednom unapređuje svijet i vodi svijet ka Kristu - ta ljubav prema mudrosti također isključuje laž. Jer laž je sušta suprotnost od stvarnih činjenica i oni koji prepuštaju sami sebe ljubavlju [lovingly eng. - ili: nježno] činjenicama su nesposobni lagati. Laž ima svoje korjenje u egoizmu - uvijek i bez iznimke. Kada, kroz ljubav, nađemo put do mudrosti, dostižemo mudrost kroz rastuću snagu samo-pobijede, kroz nesebičnu ljubav. Prema tome čovjek postaje slobodna ličnost. Zlo je bilo pod-zemlja u kojoj je svijetlo ljubavi bilo sposobno da sija [osvjetli]; ali ljubav je ta koja nam omogućava da shvatimo značenje i mjesto zla u svijetu. Tama je omogućila svjetlu da dođe u naš vidokrug. Samo čovjek koji je slobodan u stvarnom smislu može postati istinski Krščanin.
 |
| Kiyo Murakami |
Нема коментара:
Постави коментар