субота, новембар 05, 2011

NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM - Fernando Pesoa



Waldemar J. Marszałek




NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM

Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.
Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem: ”Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.


OVA STARA TESKOBA

Ova stara teskoba,
Ova teskoba koju vekovima u sebi nosim,
Izlila se iz krčaga,
U suze, u puste maštarije,
U snove nalik na košmare bez strave,
U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.

Izlila se,
Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
A umesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
Ovo otprilike,
Ovo i može i ne mora...
Ovo.

Zatočenik u ludnici je barem neko.
Ja sam zatočen u ludnici bez ludnice.
Ja sam hladnokrvno lud,
Sumanut i oštrouman,
Svemu sam tuđ i jednak svima:
Spavam budan sa snovima koji su ludost
Jer nisu snovi.
Takav sam...

Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!
Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je.
Šta je s onim što je spokojno spavao
Pod tvojim palanačkim krovom?
Poludeo je.
Šta li je s onim što sam bio? Poludeo je.
To sam danas ja.

Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
Koji smo u čuvali u kući.
Bio je grozan, bio je nakaradan,
Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
Kao i sve u šta se veruje.
Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
Svaki bi mi dobro došao,
Jer ništa na svet i ne postoji
Izvan onog što mislim da postoji.

Prsni, srce od bojenog stakla!


(Alvaro de Kampuš)
Fernando Pesoa (1888-1935)





VELIKE SU PUSTINJE 


Velike su pustinje i sve je pustinja.
Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova
da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina.
Velike su pustinje, velike su i puste duše —
puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih,
velike jer se odande vidi sve, i sve je umrlo.

Velike su pustinje, dušo moja!
Velike su pustinje.

Nisam napravio ulaznicu za život,
promašio sam vrata čuvstva,
nema želje ni prigode što ih nisam izgubio.
Preostaje mi danas samo, uoči putovanja,
s otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje,
sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja,
preostaje mi danas samo (izim nelagode što ovako sjedim)
ovo znati:
velike su pustinje, i sve je pustinja.
Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.

Bolje spremam kovčeg s očima što ga misle spremiti
nego spremanjem umjetnim rukama (držim da sam se
dobro izrazio).
Pripaljujem cigaretu da odgodim put,
da odgodim sva putovanja,
da odgodim cio svemir.

Vrati se opet sutra, stvarnosti!
Dosta za danas, ljudi!
Odgodi se, posvemašnja sadašnjosti!
Bolje je ne biti nego biti ovako.

Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih,
i neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno.

Ali trebam spremiti kovčeg,
trebam svakako spremiti kovčeg,
kovčeg.
Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci a kovčeg u pameti!
Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg.
Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu
u preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis.

Trebam spremiti kovčeg opstojanja.
Trebam postojati da bih spremio kovčege.
Pepeo cigarete pada povrh košulja.
Gledam sa strane, ustanovljujem da sam zaspao.
Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg,
i da su pustinje velike i da je sve pustinja,
i neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam.

Uspravljam se naglo bivajući svi Cezari.
Konačno ću spremiti kovčeg.
Đip! trebam ga spremiti i zatvoriti,
trebam vidjeti kako se odavle nosi,
trebam postojati neovisno od njega.

Velike su pustinje i sve je pustinja,
bez zablude, naravno.
Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!

Bolje je spremiti kovčeg.
Kraj.
IZVAN NEPOSREDNE STVARNOSTI NIČEG I NEMA


Noć je. Noć mrkla. Na nekoj kući, na ogromnoj udaljenosti
Sja svetlost s jednog prozora.
Vidim je i osećam se kao čovek od glave do pete.
Čudno je da me čitav život osobe koja tamo stanuje, a ne znam ni ko je ni šta je,
Privlači jedino zbog te svetlosti viđene iz daljine.
Nema sumnje da je njen život stvaran i da ona ima lice, kretnje,
porodicu i zanimanje.
Ali mene sada zanima jedino svetlost s njenog prozora.
Uprkos činjenici da je svetlost tamo zato što je ta osoba upalila,
Svetlost za mene predstavlja neposrednu stvarnost.
A ja nikad ne prelazim granice neposredne stvarnosti.
Izvan neposredne stvarnosti ničega i nema.
Ako ja, sa mesta gde se nalazim, jedino tu svetlost vidim,
Samo ona i postoji, u odnosu na udaljenost s koje je posmatram.
Čovek i njegova porodica stvarni su s druge strane prozora.
Ja sam s ove strane, na ogromnoj udaljenosti.
Svetlost se ugasila.
Šta me se tiče što se čovekov život nastavlja?


 Linkovi:

PTT screen - Fernando Pesoa
PESOA - Vojvodina-cafe-forum
POEZIJA-FORUM
POEZIJA by Jovica Letić
LUKA NA PUČINI - Fernando Pesoa
POZDRAV VOLTU VITMENU - Fernando Pesoa
Fake - poet - Pesoa
 U SMERU VRTLOGA - Iz životopisa pesnika




Ако је за сваку ствар неки бог надлежан
Зашто не би постојао један бог и за мене?
И зашто ја не бих био тај?
Бог је у мени одуховљен
Јер ја осећам.
Јасно видим спољашњи свет -
Ствари, људе, без душе


Fernando Pessoa  - Jacob Porat

Nisam ništa.
Nikada neću biti ništa.
Ne mogu želeti da budem ništa.
Ako se to izuzme, imam u sebi sve snove sveta.


Alvaro de Kampuš



Fernando Pesoa: Poznati stranac - Pesme Alvara de Kampusa 
(prevela s portugalskog i priredila Jasmina Neskovic);
PAIDEIA, Beograd, 1996.

Ja... Uostalom sve, jer sve sam ja; Ja sam nista... Sve je u poeziji, bas kao u zivotu Fernanda Pesoe, contradictio in adjecto. Pocev od samog prezimena: Pesoa je na portugalskom licnost. Upravo ono od cega je pesnik najvise bezao. Otuda neverovatna depersonalizacija - njegovim pesnickim arhipelagom lutalo je preko 30 heteronima, imaginarnih licnosti, rodjenih iz teznje i potrebe da se uvek bude neko drugi. Prekomernost, kao ideal: Sto vise licnosti budem imao, / Sto vise budem osecao istovremeno kao sve one (...) Utoliko cu vise zahvatiti od svekolikog postojanja sveta, / Bicu potpuniji u celokupnom prostoru izvan mene. Ali tu je i jedna druga, veca ambicija: da se bude slican Bogu, ma ko on bio,/ Jer, ma ko on bio, nema sumnje da je Sve...

Paradoksalnost pesnikovog bica i sudbine istice vec i naslov ovog izbora: Poznati stranac. Pesoa je bez sumnje najveci portugalski pesnik i jedan od najznacajnijih pesnika ovog veka. To su neki od argumenata za prvi deo naslova. Drugi deo svakako je i u cinjenici da je ovo prvi izbor Pesoinih pesama na srpskom jeziku. Hrvati su, svojevremeno, prevodili neke Pesoine poeme. Medju znalcima ostalo je uglavnom nezadovoljstvo tim pokusajima da se ovaj pesnik nakalemi na nase tlo. Da je ovoga puta stvar drukcija svedoci cinjenica da je Jasmina Neskovic dobila nagradu „Milos DJuric" za najbolji prevod poezije u 1996. Isti prevodilac nacinio je jos jedan poduhvat, a obelodanio ga je KOV - izbor i prevod savremenog portugalskog pesnika Euzenia de Andradea, pod nazivom Rukopis zemlje.

U kratkom, nadahnutom predgovoru Jasmina Neskovic primecuje i sledece protivrecnosti Pesoine zivotne i knjizevne sudbine: najveci pesnik portugalskog govornog podrucja (...) svojim maternjim jezikom ovladace tek sa deset godina; intelektualac svestranih znanja i interesovanja opredelio se za marginalno i skromno zanimanje „inokorespodenta"; ovaj duhovni pustolov i kosmopolit, ako se izuzme detinjstvo provedeno u Juznoj Africi, od rane mladosti pa do smrti nikada nece napustiti Lisabon; potpisnik nekoliko najsmelijih erotsko-opcesivnih pesama u portugalskoj literaturi, opsednut zudnjom za ljubavlju, provesce ceo vek u celibatu, itd. brojni su primeri paradoksalnosti ovog pesnika. Ono sto sam bio i sto nisam bio, sve sam to ja./ Ono sto sam hteo, i sto nisam hteo, sve me to oblikuje.

Licna karta ovog „neznanca" sadrzi i sledece podatke: rodio se 1888. godine; u sestoj godini izmislja prvog heteronima, u sedmoj pise prvu pesmu; 1907. nasledstvom od „lude babe" kupuje stampariju i pokrece izdavacku kucu Ibis, ali kratkotrajan je let ove njegove „ptice", ubrzo propada i biva prinudjen da se zaposli kao inokorespodent; 1914. godine objavljuje pesmu Mocvare u kojoj izlaze svoja poeticka nacela zasnovana na „intetlektualizaciji emocije", odnosno na „emocionalizaciji ideje", iste godine javljaju se i novi heteronimi: Alberto Kajero, Alvaro de Kampus i Rikardo Reis, potpuno razliciti pesnici; tek 1927. mladi pisci prepoznaju u Pesoi velikog pesnika i svog Ucitelja; 1930. Pesoa je zaokupljen magijom i alhemijom, dopisuje se sa Alisterom Kroulijem; 1934. objavljuje Poruku, jedinu zbirku pesama objavljenu na portugalskom jeziku za zivota; 1935. umire od ciroze jetre; Lisabon je grad u kome se sve to odvija. Imaginarna geografija je mnogo raznolikija. Gotovo ceo svet.

Izbor Poznati stranac sadrzi samo pesme Alvara de Kamposa, prvog modernog portugalskog pesnika, pod izvesnim uticajem futurizma. Na oko stotinak strana nalaze se prevodi cuvene poeme Trafika (1933), i drugih pesama, uglavnom bez naslova, duzih ili kracih, ali sve one cine jednu poeticku celinu, medjusobno kontrastiranih fragmenata, koji ni jednog trenutka ne gube aktuelnost - snazno pesnicko svedocanstvo jednog samotnika, ali i izuzetnog svedoka radjanja naseg veka, modernog doba, sa svim svojim prednostima, ali i protivrecnostima. Beze, obezglavljeni, poslednji ostaci/ Konacne zablude,/ Vojske iz mojih snova, nepostojece a vec porazene,/ Moje buduce kohorte u Bogu rasejane. U istoj pesmi, Lisabon revisited (1926) obracajuci se gradu svog detinjstva pesnik primecuje da je zaludni prolaznik, Stranac ovde kao i na svakom mestu,/ Slucajni gost u zivotu i u dusi,/ Utvara koja tumara odajama secanja...



SVE ILI NIŠTA - Zoran Đerić



Jeftin je ovo svemir.

Počinjem da upoznajem sebe. Ne postojim.
Ja sam rastojanje između onog što želim da budem
I onog što su drugi načinili od mene,
Ili polovina tog rastojanja, jer tu i života ima...
Uostalom, to sam ja...
Neka se ugasi svetlost, i vrata nek se zatvore
Neka se samo šum papuča iz hodnika čuje.
Nek ostanemo u sobi sami ja i moj beskrajni mir.

Jeftin je ovo svemir. 


Fernando Pessoa - Julio Pomar




4 коментара:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...