METAFIZIKA
Teozofija “Besmrtnost, nerođenost - tek onaj ko oboje shvati, rezume večnost.”
Rudolf Štajner
Iako ima više njegovih ciklusa o ezoternim učenjima, ovaj ciklus je dao vrlo rano, kad je još bio u korektnim odnosima s teozofskim društvom. Još se kolebajući i tražeći dalje svoj put, ovu seriju daje kao član teozofskog društva/njemačkog ogranka. u ciklusu se često upotrebljavaju indijski nazivi što ide u prilog tome, pošto je teozofija uglavnom 'posudila' doktrinu od indijskih spisa. ipak, nikad ne odstupa od svog puta i sve što predaje sam i potpisuje. Ciklus je više kuriozitet, jer se sve to može naći u njegovim kasnijim ciklusima. Svejedno..............
Monte Christo
 |
| Hijerunimus Boš |
OSNOVE EZOTERIJE I / XXXI
Berlin, 26 rujna 1905
prevod: Monte Christo
U svim ezoterijskim učenjima važno je učiti kako trebamo gledati na stvari oko nas. Prirodno je da svatko nešto osjeća gledajući cvijet ili nešto drugo u okruženju. Neophodno je ipak steći više stajalište, prodrijeti dublje, da bi povezali specifična zapažanja sa svakim objektom. To je osnova, na primjer, dubokog medicinskog uvida Paracelsusa. On je opažao, osjećao i spoznavao silu nerazdvojnu s određenom biljkom i odnos te sile prema nekim odgovarajućim funkcijama u čovjeku. On je na primjer spoznao na koji organ ljudskog tijela djeluje Digitalis purpurea (naprstak).
Da bi razjasnili ovaj način promatranja uzeti ćemo poseban primjer. Sve religije imaju simbole. O njima danas mnogo čujemo, ali takva objašnjenja su obično izvana i proizvoljna. Duboki religijski simboli su ipak izvučeni iz prirode samih stvari. Razmotrimo na primjer simbol zmije, koji je pružen Mojsiju u egipatskim školama misterija. Razmotrit ćemo što ga je inspiriralo, što mu je dalo Intuiciju.
Postoji temeljna razlika između svih onih životinjskih stvorenja koje imaju kičmeni stup i onih, kao bube, mekušci, crvi i tako dalje koje nemaju. Cijelo životinjsko carstvo dijeli se na glavne grupe životinja kičmenjaka i beskičmenjaka. U slučaju beskičmenjaka može se postaviti pitanje: Gdje su njihovi nervi postavljeni? Jer glavni nervni-snop prolazi kroz kičmeni stup. Beskičmenjaci međutim također imaju nervni sustav, kao što je to slučaj s ljudskim bićima i životinjama kičmenjacima. Kod ovih drugih je distribuiran izvana duž kralježnice sve dok se ne širi u tjelesne šupljine. To se zove simpatički nervni sustav zajedno sa solarnim pleksusom. To je isti sustav kojeg posjeduju i beskičmenjaci: jedino što za kičmenjake i čovjeka, ima manju važnost. Kod beskičmenjaka ovaj sustav je mnogo bliže povezan s ostalim svijetom nego je to nervni sustav u čovjekovoj glavi i kralježnici. Aktivnost ovog zadnjeg može biti ugašena u stanju transa; tada simpatički nervni sustav stupa u akciju. To se javlja na primjer u slučaju mjesečara. Svjesnost hodača u snu raširena je preko cijelog života u okruženju i ide preko u druga bića koja nas okružuju. Mjesečar vanjske stvari doživljava unutar sebe. Životni eter je element koji struji svuda oko nas. Posrednik je solarni pleksus. Kada bi mogli opažati jedino solarnim pleksusom živjeli bi u intimnoj vezi s cijelim svijetom. Tako je kod životinja beskičmenjaka. Na primjer, takvo stvorenje osjeća cvijet kao da je unutar njega. U sustavu zemlje beskičmena životinja je nekako slična oku i uhu kod čovjeka. Dio je organizma. Postoji u stvari zajednički duhovni organizam koji opaža, vidi, čuje i tako dalje kroz životinje beskičmenjake. Duh-Zemlje je takav zajednički duhovni organizam. Sve što imamo oko nas je tijelo za ovaj zajednički duh. Baš kao što naša duša stvara oči i uši da bi opažala svijet, tako i ovaj zajednički Duh-Zemlje stvara životinje beskičmenjake kao oči i uši da bi vidio i čuo svijet.
U evoluciji Zemlje bilo je došlo vrijeme kada je nastupio proces separacije. Dio se odvojio, kao da je cijev. Tek kada je dosegnuta ova točka u vremenu postalo je na bilo koji način moguće da se razviju bića koja mogu postati odvojeni entiteti. Ostala su članovi jednog Duha-Zemlje. Sada po prvi puta počinje posebni stupanj separacije. Po prvi puta se javlja mogućnost da bi jednog dana nešto moglo sebi reći ‘JA’. Ova činjenica — da postoje dvije epohe na Zemlji, prvo, epoha u kojoj nije bilo životinja koje su imali nervni sustav ograđen unutar koštane tube; drugo, epoha u kojoj su se takve životinje pojavile — ta činjenica je upečatljivo izražena u svim religijama. Zmija je prva ogradila unutar tube nesebično nediferencirano zurenje Duha Zemlje, tako formirajući osnovu za okvir ega. Ova činjenica je bila utisnuta od ezoterijskih učitelja njihovim učenicima na takav način da su oni mogli sebi reći: ‘Pogledaj zmiju i vidjeti ćeš znak tvoga ega’. To je trebalo biti praćeno živim doživljajem da nezavisan ego i zmija pripadaju zajedno. Tako je razvijana svjesnost o značenju stvari oko nas, tako su dakle učenici obdarili svako biće u oblasti Prirode s odgovarajućim sadržajem osjećaja. Mojsije je također bio oboružan ovakvim iskustvom kada je izašao iz egipatske škole misterija, i tako je uzdigao zmiju kao simbol. U tim školama se nije učilo na tako apstraktan način kao danas; učilo se dokučiti svijet iz vlastite unutarnje percepcije.
Imamo opis ljudskog bića temeljen na vanjskom istraživanju različitih dijelova njegova organizma, ali možemo također naći čovjeka opisanog u starim mističnim i okultnim radovima. Ovi opisi su, međutim, proizašli na sasvim drugačiji način nego što je anatomsko ispitivanje. Oni su zaista daleko točniji i mnogo korektniji nego što je danas opisano od anatomije, jer ona samo opisuje leš. Stari opisi su dobiveni na takav način da su učenici, preko meditacije, preko unutarnjeg prosvjetljenja, postali vidljivi sami sebi. Pomoću takozvane Kundalini Vatre čovjek je sposoban promatrati sebe iznutra prema vani. Postoje različiti stupnjevi ove opservacije. Točna, ispravna opservacija javlja se prvo u simbolima. Ako se čovjek koncentrira na primjer na svoj kičmeni snop, činjenica je da uvijek vidi zmiju. On može također sanjati o zmiji, jer je to stvorenje koje je bilo smješteno vani u svijet kada se formirao kičmeni snop, i ostalo je na tom stupnju. Zmija je kičmeni snop izvana projektiran u svijet. Ovaj slikoviti način viđenja stvari je astralna vizija (Imaginacija). Ali samo se kroz mentalnu viziju (Inspiraciju) otkriva puno značenje.
Ova staza znanja vodi čovjeka do prepoznavanja veze između mikrokozmosa i makrokozmosa, tako da je sposoban sebe podijeliti unutar carstava Prirode, tako da može reći kojem dijelu svijeta svaki njegov pojedini organ pripada. Stari germanski mit na ovaj način raspodjeljuje diva Imir. Nebeski svod je napravljen od njegove lubanje; planine od njegovih kostiju i tako dalje. To je mitološka prezentacija ove unutarnje vizije. Svaki dio svijeta otkriva ezoteriku svoju vezu s nečim u njemu. Unutarnje veze tada postaju očite. Sve religije ukazuju na ovu vrstu intenzivnog razvoja. Evanđelje to naznačuje također. Ezoterik kaže sebi: Sve u okolnom svijetu — stijene, biljke i životinje su putokazi duž staze moje vlastite evolucije. Bez tih carstava ja ne bi mogao postojati. Ova svijest nas ispunjava ne samo s osjećajem da smo se uzdigli iznad ovih carstava, već također i znanjem da naša egzistencija zavisi o njima.
Postoji sedam stupnjeva ljudske svijesti: svijest transa, duboki san, svijest spavanja, budna svijest, psihička, super- psihička i duhovna svijest. U stvari postoji svih dvanaest stupnjeva svijesti; pet ostalih su kreativni stupnjevi. To su oni od Kreatora, od kreativnih Bogova. Ovih dvanaest stupnjeva su povezani s dvanaest znakova zodijaka. Ljudsko biće mora proći kroz iskustva ovih dvanaest stupnjeva. Ono se penjalo kroz trans, duboki san i svijest sanjanja do današnje jasne dnevne svijesti. U narednim stupnjevima planetarne evolucije dosezati će stalno više stupnjeve. Sve one kroz koje je već prošao također će zadržati u sebi. Fizičko tijelo ima tupu svijest transa kako je to čovjek stekao na starom Saturnu. Ljudsko eteričko tijelo ima svijest spavanja bez sna, kako je to razvio na starom Suncu. Astralno tijelo sanja na isti način kao što netko sanja za vrijeme spavanja. Snena svijest proizlazi od perioda starog Mjeseca. Na našoj sadašnjoj Zemlji, čovjek postiže budnu svijest. Ego ima jasnu dnevnu svijest.
Viši razvoj sastoji se u ovom, da netko izgoni ono što je u njegovom vlastitom biću na isti način kao što čovjek izgoni zmiju, pri tom zadržavajući zmiju na višem nivou u svom kičmenom snopu. S još daljim razvojem ljudska bića neće samo izgoniti stijene, biljke i životinje u svijet, već također i stupnjeve svijesti. U soju pčela, na primjer, postoje tri vrste bića koje imaju zajedničku dušu. Kako se čini sasvim razdvojena bića izvršavaju zajednički rad. U budućnosti će to isto biti slučaj i s čovjekom; on će odvojiti svoje organe. On će morati svjesno izvana kontrolirati svaku pojedinu molekulu svog mozga. Tada će morati postati više biće. To će također biti tako s njegovim stupnjevima svijesti. Može se zamisliti uzvišeno biće koje je iznijelo iz sebe svih dvanaest stupnjeva svijesti. On je sam tada prisutan kao trinaesti i reći će: Ne bi mogao biti ono što jesam, da nisam izdvojio iz sebe ovih dvanaest stupnjeva svijesti. Dvanaest apostola predstavljaju stupnjeve svijesti kroz koje je prošao Krist. To se može prepoznati u trinaestom poglavlju sv.Ivana u opisu Pranja nogu, što naznačuje da je Krist dužan apostolima za svije postignuće viših stupnjeva svijesti: ‘Zaista, zaista, kažem vama, sluga nije veći od svog gospodara’. Više razvijeno biće je ostavilo ostale iza na putu i ono samo sada postaje njihov sluga. Mnogo ljudi ne razumije značenje ovih riječi; ipak, kada to čuju izgovoreno, kroz osjećaje su pripremljeni za razumijevanje. U prvim stoljećima nakon Krista, na primjer, kroz ova pripovijedanja, bio je pripremljen naš život osjećaja. Inače, naše tijelo ne bi bilo dovoljno pripremljeno da primi istinu. Duša je pripremljena kroz slikovitu formu. To je zašto su u ranija vremena veliki inicijati, svojim promatranjem u daleku budućnost, kazivali ljudima preko priča. Čak i danas ovakvi učitelji imaju koncept o tome do čega će doći u budućnosti preko učenja Teozofije. Sada čovjek ima u sebi i dobro i zlo. U budućnosti će to biti izvana vidljivo kao carstvo dobra i kao carstvo zla. I kako će u nekom budućem vremenu oni koji su dobri morati imati posla s onima koji su zli — to je ono što je danas usađeno u dušu kroz koncept Teozofije. Na početku su ljudima dane slike, sada primaju koncepte i, u budućnosti, oni će morati djelovati u skladu s ovim u njihovom praktičnom životu.
 |
| životna staza |
OSNOVE EZOTERIJE II / XXXI
Berlin, 27 rujna 1905
Berlin, 27 rujna 1905
prevod: Monte Christo
Danas ćemo se baviti s tri važne ideje povezane s dijelovima ljudske prirode. Za njih se moglo reći da tvore vodeće niti kroz cijeli svijet. One su slijedeće: Aktivnost Pokreta; Mudrost, koja se također naziva Riječ, i treće Volja. Kada govorimo o aktivnosti obično mislimo na nešto vrlo općenito. Ezoterik međutim vidi u aktivnosti temelj cijelog univerzuma koji nas okružuje. Originalna forma univerzuma za ezoterika je proizvod aktivnosti. Ono što je naizgled završeno samo je stupanj kontinuirane aktivnosti, točka u kontinuitetu. Cijeli svijet je u neprekidnoj aktivnosti. U stvarnosti ta aktivnost je Karma.
Kada govorimo o čovjeku, govorimo o njegovom astralnom tijelu kao o Karmi, kao o aktivnosti. U stvari astralno tijelo je dio ljudskog bića koji mu je najbliži. Ono što čovjek proživljava, tako da razlikuje između dobrog i nesreće, sreće i tuge, emanira od njegovog astralnog tijela. Ljubav, strast, radost, bol, ideali, dužnost, povezano je s astralnim tijelom. Kada netko govori o radosti ili tuzi, čežnjama, željama, itd., govori o astralnom tijelu. Čovjek stalno doživljava astralno tijelo, ali vidovnjak opaža njegov oblik. To astralno tijelo je u stalnoj transformaciji. Na početku je nediferencirano, tako dugo dok čovjek nije radio na njemu. U naše vrijeme međutim čovjek konstantno radi na njemu. Kada razlikuje ono što je dopušteno i ono što je zabranjeno, na tome radi iz svog ega. Od sredine lemurijskog doba do sredine šeste korijenske rase čovjek radi na svom astralnom tijelu.
Zašto čovjek radi n njemu? On radi na svom astralnom tijelu jer, u sferi aktivnosti, svaka pojedina aktivnost priziva suprotan efekt. Ako trljamo našu ruku o površinu stola on postaje topao. Toplina je suprotni efekt naše aktivnosti. Tako svaka aktivnost priziva drugu. Kroz činjenicu da određene životinje migriravši u tamne špilje Kentucky-a više nisu trebale čulo vida već samo osjetilne organe dodira, da bi našle svoj put. Rezultat je da se krv povukla iz njihovih očiju i postale su slijepe. To je bio rezultat njihove aktivnosti, njihove migracije u špilje Kentucky-a.
Ljudsko astralno tijelo je u stalnoj aktivnosti. Njegov život se sastoji u tome. U užem smislu ta aktivnost se naziva ljudska karma. Ono što danas radim ima svoj izraz u astralnom tijelu. Ako nekome zadam udarac, to je aktivnost i priziva protu udarac. To je pravda uspostavljanja ravnoteže — karma. Svaka akcija priziva svoju protu akciju. S ovim treba razmatrati koncept uzroka i posljedice. U karmi je uvijek nešto što treba dovesti u ravnotežu; uvijek se zahtijeva još nešto.
Druga vodeća nit u ljudskoj prirodi i u univerzumu je mudrost. Baš kao što karma ima nešto što treba uravnotežiti, mudrost ima nešto od odmora, od ravnoteže. Prema tome se naziva ritam. Sva mudrost, suglasno s njenim oblikom, je ritam. U astralnom tijelu možda ima simpatije, tada ima mnogo zelenog u auri. Ova zelena je jednom prizvana kao komplementarna boja.
Originalno, umjesto zelene, tamo je bila crvena, sebični instinkt. To je promijenjeno u zelenu kroz aktivnost, karmu. U mudrosti, u ritmu, sve je završeno, balansirano. U čovjeku sve ritmično, ispunjeno mudrošću, je u eteričkom tijelu. Eteričko tijelo je u čovjeku prema tome ono što predstavlja mudrost. U eteričkom tijelu odmara, njiše se ritam.
Fizičko tijelo u stvari predstavlja volju. Volja je, kao suprotnost apsolutnom odmoru, kreativni element, onaj koji je produktivan. Dakle imamo slijedeći uspon: prvo karma, aktivnost, ono što treba uravnotežiti; drugo mudrost, što treba umiriti; treće volja, takvo obilje života koje se može žrtvovati. Tako su aktivnost, mudrost, volja, tri nivoa u kojima sve teče.
Proučimo sa ovog stajališta ljudsko biće koje stoji pred nama. Na prvom mjestu čovjek ima svoje fizičko tijelo. Onakvo kakvo je u sadašnje vrijeme, on uopće nema utjecaja na svoje fizičko tijelo. Ono što čovjek fizički jest i čini dovedeno je izvana od kreativnih snaga. On ne može sam regulirati kretanje molekula svog mozga; niti sam može kontrolirati cirkulaciju krvi. Drugim riječima, fizičko tijelo je napravljeno nezavisno od čovjeka i također je podržano za njega od drugih sila. Ono mu je takoreći samo posuđeno. Čovjek je utjelovljen u fizičkom tijelu napravljenom za njega od drugih sila. Eteričko tijelo također je u određenom smislu napravljeno za njega od drugih sila. U drugu ruku, astralno tijelo je formirano djelomično od drugih sila, djelomično od samog čovjeka. Dio astralnog tijela koje je formirano od samog čovjeka postaje njegova karma. Ono na čemu je on sam radio mora imati karmički efekt. To je ono besmrtno, neprolazno u njemu. Fizičko tijelo dolazi kroz karmu drugih bića; ali onaj dio čovjekovog astralnog tijela u kojem je on radio još od lemurijskog doba, to je njegova karma. Tek kada je čovjek kroz svoj rad transformirao cijelo astralno tijelo, dosegnuo je stupanj slobode. Tada je cijelo njegovo astralno tijelo transmutirano iznutra. On je tada potpuno rezultat svoje vlastite aktivnosti, svoje karme.
Ako odaberemo neki određeni stupanj razvoja uvijek nalazimo dio čovjekova astralnog tijela koji je njegovo vlastito djelo. To, međutim, što je rezultat njegova vlastitog rada živi također u eteričkom tijelu i u fizičkom tijelu. U fizičkom tijelu živi ono što je čovjek napravio od sebe, kroz fizičkog tijelo to živi u fizičkom svijetu. On ne bi mogao formirati koncepte o fizičkom svijetu ako u njemu ne bi radio preko svojih organa. Ono što čovjek doživljava u astralnom tijelu ugrađuje u sebe. U onome što promatra u fizičkom svijetu aktivna su njegova tri ovoja. Kada na primjer vidi ružu, sva tri ovoja su angažirana. Za početak opaža crveno. U tome je angažirano fizičko tijelo. U cameri obscuri ruža čini isti utisak. Drugo, ruža je shvaćena u eteričkom tijelu kao živa ideja. Treće, ruža osobi daje zadovoljstvo i u tome je angažirano astralno tijelo. To su tri stupnja ljudskog promatranja. Ovdje najdublji dio čovjeka radi kroz tri tijela u vanjskom svijetu. Ono što čovjek uzima iz vanjskog svijeta, uzima kroz ova tri tijela.
Želje leže ispod svih onih stvari koje uključuju ljudsku aktivnost ili karmu. Čovjek ne bi imao razloga biti aktivan kada ne bi imao želja. On međutim ima želju da se uključi u svijet koji ga okružuje. To je zašto njegovo astralno tijelo zovemo i tijelo želja.
Postoji unutarnja veza između čovjekove aktivnosti i njegovih organa. On treba svoje organe i za najniže i za najviše impulse. Također ih treba u umjetnosti. Kada je netko jednom i za uvijek apsorbirao sve iz svijeta, on više nema koristi od svojih organa. Između rođenja i smrti čovjek se prilagođava opažati svijet preko svojih organa. Nakon smrti ono na što se prilagodio treba polako ostaviti sa strane. Ako se još želi koristiti organima za opažanje svijeta, tada se nalazi u stanju koje se naziva Kamaloka. To je stanje u kojem još postoji želja za opažanjem kroz organe, koji međutim više nisu tu. Ako bi nakon smrti osoba mogla reći da više ne želi koristiti svoje organe, za njega Kamaloka više ne bi postojala. U Devachanu sve što je čovjek oko sebe prije opažao sa svojim organima, tamo se opaža iznutra — bez organa.
Karma, čovjekova aktivnost kroz astralno tijelo, nešto je što nije dosegnulo stanje balansa. Kada međutim aktivnost postepeno dođe u staje balansa, došlo je do ravnoteže. Ako se zanjiše klatno ono postepeno dođe u stanje balansa. Svaka aktivnost koja nije dosegla stanje balansa konačno se umiri. Nepravilnosti kojih je malo mogu se promatrati, ali kada su ekstremno brojne one uravnotežuju jedna drugu. Pomoću instrumenta, na primjer, mogu se u gradu promatrati nepravilnosti uzrokovane električnim tramvajima. U malom gradu, gdje je tramvaja manje instrument stalno pokazuje jake oscilacije, ali u velikom gradu, gdje je kretanje jače i učestalije, instrument je mnogo tiši, jer se mnoge nepravilnosti izjednačavaju. Tako je također i u Devachanu sa svakom pojedinom nepravilnošću.
U Devachanu čovjek gleda u sebe. Promatra ono što je preuzeo. To mora promatrati koliko god je potrebno da to dođe u ritmičko stanje.
Udarac priziva protuudarac; ali tek kroz mnoga posredna događanja protuudarac uzvraća. Efekt međutim ostaje tijekom interventnog perioda. Među povezanost između udarca i protuudarca ponavljana je u Devachanu i transformirana u mudrost. Ono što je ponavljano i transformirano u mudrost metamorfozirano je u čovjeku u ritam koji je u kontradikciji s aktivnošću. Ono što je promijenjeno u ritam prelazi u etersko tijelo. Nakon Devachana postaje se mudriji i bolji pošto su u Devachanu sva iskustva ponovljena. Taj dio astralnog tijela, koji je kao vibracija zapao u etersko tijelo, besmrtan je. Kada čovjek umre taj dio astralnog tijela je sačuvan koji je ponavljao i transformiran je, također i vrlo mali dio eterskog tijela kroz koji je djelovalo; ostatak eterskog tijela je rastvoren u kozmički eter. Utoliko što je kroz ovaj vrlo mali dio djelovalo, u tom stupnju je etersko tijelo besmrtno. Stoga kada se vraća opet nalazi ovaj mali dio eterskog tijela. Ono što treba biti dodano da se to završi određuje trajanje njegovog boravka u Devachanu.
Kada je ljudsko biće toliko napredovalo da je transformiralo cijelo svoje etersko tijelo, Devachan nije više neophodan. Takav je slučaj kod okultnog učenika koji je usavršio svoj razvoj i koji je transformirao svoje etersko tijelo tako da nakon smrti ostaje netaknuto i ne treba proći kroz Devachan. To se zove odricanje Devachana. Dopustivo je omogućiti nekome da radi na svom eterskom tijelu kada je siguran da više ne donosi ništa od zla u ostatak svijeta; inače bi u njemu radili njegovi štetni instinkti. Pod hipnozom se može desiti da u onom hipnotiziranom rade štetni instinkti hipnotizera. U slučaju običnih ljudi fizičko tijelo sprječava da etersko tijelo bude povlačeno i izduženo amo tamo. Kada je međutim fizičko tijelo u stanju letargije moguće je raditi na eterskom tijelu. Ako jedna osoba hipnotizira drugu i u njoj radi sa štetnim instinktima, oni također ostaju s njim nakon smrti. Mnogi postupci crnih magičara sastoje se u stvaranju sluga pomoću ovoga. Pravilo je bijelih magičara da nikom ne dopuste da radi na njihovom eterskom tijelu osim ukoliko su nečiji instinkti prošli kroz katarzu. U eterskom tijelu prevladava mir i mudrost. Kada u njega uđe nešto loše, ovaj element zla dolazi na mir i prema tome trpi.
Prije nego što je ljudsko biče kao učenik vođenu do točke na kojoj vlastitim izborom može raditi na svom eterskom tijelu, mora barem, do izvjesne mjere moći procijeniti karmu da bi došao do samo-spoznaje. Meditaciju dakle ne bi trebalo poduzimati bez stalne samo-spoznaje, samo-promatranja. Pomoću ovoga, u pravom trenutku čovjek će ugledati Čuvara praga: karmu koju još mora vratiti. Kada netko pod normalnim uvjetima dosegne ovaj stupanj to samo označava prepoznavanje još postojeće karme. Ako počnem raditi na mom eterskom tijelu, moram sebi postaviti cilj uravnotežiti moju još preostalu karmu. Može se dogoditi da se Čuvar praga pojavi na nenormalan način. To se događa kada osobu tako jako privlači jedan određeni život između rođenja i smrti, da zbog neznatnog stupnja unutarnje aktivnosti ona ne može dovoljno dugo ostati u Devachanu. Ako se netko prilagodio da previše gleda vani, nema što vidjeti unutra. On se ubrzo vraća u fizički život. Njegove želje ostaju prisutne, kratki Devachan je brzo završen, i kada se vrati, zbirni oblik njegovih ranijih želja još postoji u Kamaloki; s ovim se također suočava. On se inkarnira. Staro je onda pomiješano s novim astralnim tijelom. To je njegova prethodna karma, Čuvar praga. On tada ima raniju karmu stalno ispred sebe. To je posebna forma Dvojnika.
Mnoge pape notornog doba papinstva, kao na primjer Aleksandar VI, imale su ovakvog Dvojnika u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. Postoje ljudi, u sadašnje vrijeme to nije rijetko, čija je prethodna niža priroda stalno pokraj njih. To je posebna vrsta ludila. To će postajati sve jače i više prijeteće, jer materijalistički život postaje sve rašireniji. Mnogi ljudi koji su se sada potpuno prepustili materijalističkom životu imati će u svojoj sljedećoj inkarnaciji pored sebe nenormalnu formu Čuvara praga. Ako se sada utjecaj duhovnosti ne bi jako osjećao, došlo bi do vrste epidemijskog viđenja Čuvara praga kao rezultat materijalističke civilizacije. Prethodnica toga su neurotične tendencije našeg stoljeća. To je vrsta gubljenja sebe na periferiji. Svi današnji neurotici biti će uznemiravani od Čuvara praga u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. Biti će progonjeni teškoćama prerane inkarnacije, vrste kozmičkog prijevremenog rođenja. Ono za čime u Teozofiji trebamo težiti je dovoljno dugo vrijeme u Devachanu, kako bi izbjegli prerane inkarnacije.
Iz ovog aspekta moramo razmotriti uzlazak Krista u svjetsku povijest. Prethodno, tko god je želio postići život u Kristu morao je ući u školu Misterija. Tamo je u fizičkom tijelu inducirano stanje letargije i samo se preko pročišćenog svećenstva tamo moglo dodati astralnom tijelu ono što mu je još trebalo za njegovo pročišćenje. To je činilo inicijaciju.
Ali preko dolaska Krista u svijet, dolazi do toga da je čovjek koji se osjećao privučen Kristu mogao od njega primiti nešto što je moglo zamijeniti ovaj stari oblik inicijacije. Uvijek je moguće da netko kroz uniju s Kristom sačuva svoje astralno tijelo u tako pročišćenom stanju da može raditi u svom eterskom tijelu bez da radi svijetu štetu. Kada ovo imamo na umu izraz ‘namjesničko ispaštanje preko smrti’ poprima sasvim drugo značenje. To je ono što se mislilo sa iskupničkom smrti Krista. Prije toga, trebala se propatiti smrt u Misterijima od svakog tko je želio postići pročišćenje. Sada je Jedan patio za sve, tako da je preko svjetske-povijesne inicijacije kreirana zamjena za stari oblik inicijacije. Kroz Kršćanstvo je došlo mnogo toga što je javne prirode, a što prethodno nije bilo javno. Aktivna snaga ove zamjene je izražena kroz činjenicu da je kroz unutarnju viziju, kroz pravi misticizam, moguće ujedinjenje s Kristom. To je također bilo utjelovljeno u jeziku. Prvi kršćanski inicijat u Europi, Ulfilas, sam je utjelovljen u njemačkom jeziku, u tome je čovjek unutra našao ‘Ich’. Drugi jezici su to izrazili kroz poseban oblik glagola, u Latinskom na primjer riječ ‘amo’, ali je njemački jezik tome dodao Ich. ‘Ich’ je J. Ch. = Jesus Christ. To je s namjerom uvedeno u njemački jezik. Inicijati su oni koji su kreirali jezik. Baš kao što u Sanskritu AUM izražava Trojstvo, tako imamo znak ICH da bi izrazili najdublje biće čovjeka. Pomoću toga je kreirana središnja točka pomoću koje se uzburkane emocije svijeta mogu transformirati u ritam. Ritam mora biti u njih usađen preko Ja. Ta središnja točka je doslovno Krist.
Sve zapadne nacije su razvile aktivnost, strastvene želje. Sa Istoka mora doći impuls da bi im donio mirnije stanje. Već postoji prethodnica ovog u Tolstojevoj knjizi, ‘Ne činiti ništa’. U aktivnosti Zapada u mnogim sferama nalazimo kaos. To se stalno povećava. Duhovnost Istoka treba donijeti središnju točku u kaos Zapada. Ono što kroz dugi period vremena ima funkciju kao karma, prelazi u mudrost. Mudrost je kćerka karme. Sva karma nalazi svoju kompenzaciju u mudrosti. Inicijat koji je dosegao određen stupanj razvoja naziva se Sunčev junak, jer je njegovo unutarnje biće postalo ritmično. Njegov život je slika sunca koje svojim ritmičkim tijekom putuje nebesima.
Riječ ‘Aum’ je dah. Dah je u odnosu na riječ kao Duh sveti u odnosu na Krista, kao Atma u odnosu na Ja.
 |
| Rudolf Štajner SLAVENSKI ČOVEK SA DVOJNIKOM, ANĐELOM I KENTAUROM |
Sustina umetnosti
Jednom u praiskonu
Pristupi nebeskom duhu
Duh zemaljski
I usrdno reče :
Znam da govorim
Sa ljudskim duhom ;
Ipak i onu mi reč
Molim te daj,
Kojom zbori
Srce sveta, ljudskom srcu.
Dobri nebeski duh dade tad
Zemaljskom duhu : Umetnost.
O ŠTAJNERU
Rudolf Štajner, gigant i genije, koji je živeo s kraja XIX i početkom XX veka, neko ko je uveliko išao ispred svog vremena kao: naučnik, pedagog, filozof, dramski pisac, prirodnjak, zoolog, medicinar, arhitekta, umetnik, mistik. Dao je sebi u zadatak, da spoji religiju, duhovnost i nauku, i to kroz osnivanje pokreta i filozofije koju je nazvao ANTROPOZOFIJA ili kako ju je on opisao „posmatranje duše koristeći naučne metode”.
Rođen je 1861. u Kraljevcu u Austriji (danas Hrvatska), umro 1925. u Dornahu u Švajcarskoj, studirao je prirodne nauke, matematiku i filozofiju u Beču. Njegova bogata kulturna delatnost u Beču, Vajmaru i Berlinu kao Geteovog izdavača, pisca, urednika i učitelja biva posle prekretnice stoleća sve više određena kroz zastupanje jedne „antropozofski orijentisane duhovne nauke“. Sa građevinom „Geteanum“ Dornah kod Bazela postaje centar njegovog delovanja. Za života je napisao oko 30 knjiga i održao preko 6000 predavanja, što je sve sabrano u Izdanju Celokupnih Dela (ICD) Rudolfa Štajnera koje broji impozantnih 360 naslova i isto toliko knjiga!
Antropozofija otvara ljudima tražiocima 21. stoleća novu spiritualnu sliku sveta i čoveka, koja u suprotnosti sa tradicijama Istoka ima korene u duhovnom životu Zapada i u čijem središtu se nalazi Hristov događaj. Tako je i metoda njenog školovanja razvijena iz modernog mišljenja. – Rezultati Štajnerovih duhovno-naučnih istraživanja pokazuju svoja praktična dejstva u obnavljanju mnogih životnih područja: tako npr. u vaspitanju (Waldorf-škole), u medicini i zdravstvenoj pedagogiji, u umetnosti (arhitektura, vajarstvo, slikarstvo, euritmija, oblikovanje govora), kao i u poljoprivredi (biološko-dinamička metoda) i u socijalnoj oblasti (tročlanstvo socijalnog organizma).
Kako se postižu saznanja viših svetova
"Ako u sebi ne razvijemo duboko zasnovano osećanje da postoji nešto više nego što smo mi, tada nećemo u sebi ni naći snagu da se razvijemo ka nečem višem. Posvećeni je snagu da podigne svoju glavu u visine saznanja izborio samo tako što je svoje srce uveo u dubine strahopoštovanja, devocije. Visina duha se može doseći samo ako se prođe kroz kapiju smernosti. Pravo znanje ti možeš steći samo ako si naučio da ceniš to znanje. Čovek svakako ima pravo da svoje oko okrene ka svetlosti; ali on mora to pravo da zasluži. U duhovnom životu postoje isto tako zakoni kao i u materijalnom. Protrljaj staklenu šipku odgovarajućom tkaninom i ona postaje naelektrisana, to znači: ona dobija snagu da privlači sitna tela. To odgovara zakonu prirode. To zna svako ko je učio i malo fizike. A isto tako se zna, da svako u duši razvijeno osećanje istinske devocije razvija snagu koja pre ili kasnije može dalje da vodi u saznanju.
Ko u svojim sklonostima ima devociona osećanja, ili ko ima sreću da ih je odgovarajućim vaspitanjem primio, taj nosi mnogo sa sobom ako u kasnijem životu traži prilaz višim saznanjima. Ko takvu pripremu nema, njemu već na prvom stepenu ove staze saznanja niču teškoće, ako ne preduzme da energično u sebi samovaspitanjem stvori devociono raspoloženje. U naše vreme je izuzetno važno da se na tu tačku usmeri puna pažnja. Naša civilizacija je sklona više kritici, suđenju i osuđivanju, a manje devociji, predanom poštovanju. Naša deca već kritikuju mnogo više, nego što sa punom predanošću poštuju. Ali svaka kritika, svaki osuđujući sud, isto toliko mnogo rasteruju snage duše za više saznanje, koliko ga svako predanosti puno strahopoštovanje razvija. Time ne treba da bude rečeno ništa protiv naše civilizacije. Ovde se uopšte ne radi o tome, da se kritikuje naša civilizacija. Upravo kritici, samosvesnom ljudskom sudu, tom „ispitaj sve i zadrži najbolje“, zahvaljujemo mi za veličinu naše kulture. Nikada čovek ne bi stekao nauku, industriju, saobraćaj, pravne odnose našeg vremena da nije svugde kritikovao, da nije svugde primenio merilo svoga suda. Ali ono što smo kroz to dobili u spoljašnjoj kulturi, morali smo da platimo odgovarajućim gubitkom u višem saznanju, u spiritualnom životu. Mora se naglasiti da se kod višeg znanja ne radi o poštovanju ljudi, nego o poštovanju prema istini i saznanju."
Ko u svojim sklonostima ima devociona osećanja, ili ko ima sreću da ih je odgovarajućim vaspitanjem primio, taj nosi mnogo sa sobom ako u kasnijem životu traži prilaz višim saznanjima. Ko takvu pripremu nema, njemu već na prvom stepenu ove staze saznanja niču teškoće, ako ne preduzme da energično u sebi samovaspitanjem stvori devociono raspoloženje. U naše vreme je izuzetno važno da se na tu tačku usmeri puna pažnja. Naša civilizacija je sklona više kritici, suđenju i osuđivanju, a manje devociji, predanom poštovanju. Naša deca već kritikuju mnogo više, nego što sa punom predanošću poštuju. Ali svaka kritika, svaki osuđujući sud, isto toliko mnogo rasteruju snage duše za više saznanje, koliko ga svako predanosti puno strahopoštovanje razvija. Time ne treba da bude rečeno ništa protiv naše civilizacije. Ovde se uopšte ne radi o tome, da se kritikuje naša civilizacija. Upravo kritici, samosvesnom ljudskom sudu, tom „ispitaj sve i zadrži najbolje“, zahvaljujemo mi za veličinu naše kulture. Nikada čovek ne bi stekao nauku, industriju, saobraćaj, pravne odnose našeg vremena da nije svugde kritikovao, da nije svugde primenio merilo svoga suda. Ali ono što smo kroz to dobili u spoljašnjoj kulturi, morali smo da platimo odgovarajućim gubitkom u višem saznanju, u spiritualnom životu. Mora se naglasiti da se kod višeg znanja ne radi o poštovanju ljudi, nego o poštovanju prema istini i saznanju."
izvor teksta:
 |
| Arhanđel Mihailo |
"Čovek je oblik, proistekao iz pokreta.
Euritmija nastavlja božanski pokret, božanski oblik čoveka.
Približava ga božanskom."
Euritmija nastavlja božanski pokret, božanski oblik čoveka.
Približava ga božanskom."
