среда, фебруар 16, 2011

Rudolf Steiner - OSNOVE EZOTERIJE

METAFIZIKA
Teozofija

“Besmrtnost, nerođenost - tek onaj ko oboje shvati, rezume večnost.”
 Rudolf Štajner


Iako ima više njegovih ciklusa o ezoternim učenjima, ovaj ciklus je dao vrlo rano, kad je još bio u korektnim odnosima s teozofskim društvom. Još se kolebajući i tražeći dalje svoj put, ovu seriju daje kao član teozofskog društva/njemačkog ogranka. u ciklusu se često upotrebljavaju indijski nazivi što ide u prilog tome, pošto je teozofija uglavnom 'posudila' doktrinu od indijskih spisa. ipak, nikad ne odstupa od svog puta i sve što predaje sam i potpisuje. Ciklus je više kuriozitet, jer se sve to može naći u njegovim kasnijim ciklusima. Svejedno..............  

Monte Christo


Hijerunimus Boš



OSNOVE EZOTERIJE I / XXXI
Berlin, 26 rujna 1905
prevod: Monte Christo


U svim ezoterijskim učenjima važno je učiti kako trebamo gledati na stvari oko nas. Prirodno je da svatko nešto osjeća gledajući cvijet ili nešto drugo u okruženju. Neophodno je ipak steći više stajalište, prodrijeti dublje, da bi povezali specifična zapažanja sa svakim objektom. To je osnova, na primjer, dubokog medicinskog uvida Paracelsusa. On je opažao, osjećao i spoznavao silu nerazdvojnu s određenom biljkom i odnos te sile prema nekim odgovarajućim funkcijama u čovjeku. On je na primjer spoznao na koji organ ljudskog tijela djeluje Digitalis purpurea (naprstak).

Da bi razjasnili ovaj način promatranja uzeti ćemo poseban primjer. Sve religije imaju simbole. O njima danas mnogo čujemo, ali takva objašnjenja su obično izvana i proizvoljna. Duboki religijski simboli su ipak izvučeni iz prirode samih stvari. Razmotrimo na primjer simbol zmije, koji je pružen Mojsiju u egipatskim školama misterija. Razmotrit ćemo što ga je inspiriralo, što mu je dalo Intuiciju.

Postoji temeljna razlika između svih onih životinjskih stvorenja koje imaju kičmeni stup i onih, kao bube, mekušci, crvi i tako dalje koje nemaju. Cijelo životinjsko carstvo dijeli se na glavne grupe životinja kičmenjaka i beskičmenjaka. U slučaju beskičmenjaka može se postaviti pitanje: Gdje su njihovi nervi postavljeni? Jer glavni nervni-snop prolazi kroz kičmeni stup. Beskičmenjaci međutim također imaju nervni sustav, kao što je to slučaj s ljudskim bićima i životinjama kičmenjacima. Kod ovih drugih je distribuiran izvana duž kralježnice sve dok se ne širi u tjelesne šupljine. To se zove simpatički nervni sustav zajedno sa solarnim pleksusom. To je isti sustav kojeg posjeduju i beskičmenjaci: jedino što za kičmenjake i čovjeka, ima manju važnost. Kod beskičmenjaka ovaj sustav je mnogo bliže povezan s ostalim svijetom nego je to nervni sustav u čovjekovoj glavi i kralježnici. Aktivnost ovog zadnjeg može biti ugašena u stanju transa; tada simpatički nervni sustav stupa u akciju. To se javlja na primjer u slučaju mjesečara. Svjesnost hodača u snu raširena je preko cijelog života u okruženju i ide preko u druga bića koja nas okružuju. Mjesečar vanjske stvari doživljava unutar sebe. Životni eter je element koji struji svuda oko nas. Posrednik je solarni pleksus. Kada bi mogli opažati jedino solarnim pleksusom živjeli bi u intimnoj vezi s cijelim svijetom. Tako je kod životinja beskičmenjaka. Na primjer, takvo stvorenje osjeća cvijet kao da je unutar njega. U sustavu zemlje beskičmena životinja je nekako slična oku i uhu kod čovjeka. Dio je organizma. Postoji u stvari zajednički duhovni organizam koji opaža, vidi, čuje i tako dalje kroz životinje beskičmenjake. Duh-Zemlje je takav zajednički duhovni organizam. Sve što imamo oko nas je tijelo za ovaj zajednički duh. Baš kao što naša duša stvara oči i uši da bi opažala svijet, tako i ovaj zajednički Duh-Zemlje stvara životinje beskičmenjake kao oči i uši da bi vidio i čuo svijet.

U evoluciji Zemlje bilo je došlo vrijeme kada je nastupio proces separacije. Dio se odvojio, kao da je cijev. Tek kada je dosegnuta ova točka u vremenu postalo je na bilo koji način moguće da se razviju bića koja mogu postati odvojeni entiteti. Ostala su članovi jednog Duha-Zemlje. Sada po prvi puta počinje posebni stupanj separacije. Po prvi puta se javlja mogućnost da bi jednog dana nešto moglo sebi reći ‘JA’. Ova činjenica — da postoje dvije epohe na Zemlji, prvo, epoha u kojoj nije bilo životinja koje su imali nervni sustav ograđen unutar koštane tube; drugo, epoha u kojoj su se takve životinje pojavile — ta činjenica je upečatljivo izražena u svim religijama. Zmija je prva ogradila unutar tube nesebično nediferencirano zurenje Duha Zemlje, tako formirajući osnovu za okvir ega. Ova činjenica je bila utisnuta od ezoterijskih učitelja njihovim učenicima na takav način da su oni mogli sebi reći: ‘Pogledaj zmiju i vidjeti ćeš znak tvoga ega’. To je trebalo biti praćeno živim doživljajem da nezavisan ego i zmija pripadaju zajedno. Tako je razvijana svjesnost o značenju stvari oko nas, tako su dakle učenici obdarili svako biće u oblasti Prirode s odgovarajućim sadržajem osjećaja. Mojsije je također bio oboružan ovakvim iskustvom kada je izašao iz egipatske škole misterija, i tako je uzdigao zmiju kao simbol. U tim školama se nije učilo na tako apstraktan način kao danas; učilo se dokučiti svijet iz vlastite unutarnje percepcije.

Imamo opis ljudskog bića temeljen na vanjskom istraživanju različitih dijelova njegova organizma, ali možemo također naći čovjeka opisanog u starim mističnim i okultnim radovima. Ovi opisi su, međutim, proizašli na sasvim drugačiji način nego što je anatomsko ispitivanje. Oni su zaista daleko točniji i mnogo korektniji nego što je danas opisano od anatomije, jer ona samo opisuje leš. Stari opisi su dobiveni na takav način da su učenici, preko meditacije, preko unutarnjeg prosvjetljenja, postali vidljivi sami sebi. Pomoću takozvane Kundalini Vatre čovjek je sposoban promatrati sebe iznutra prema vani. Postoje različiti stupnjevi ove opservacije. Točna, ispravna opservacija javlja se prvo u simbolima. Ako se čovjek koncentrira na primjer na svoj kičmeni snop, činjenica je da uvijek vidi zmiju. On može također sanjati o zmiji, jer je to stvorenje koje je bilo smješteno vani u svijet kada se formirao kičmeni snop, i ostalo je na tom stupnju. Zmija je kičmeni snop izvana projektiran u svijet. Ovaj slikoviti način viđenja stvari je astralna vizija (Imaginacija). Ali samo se kroz mentalnu viziju (Inspiraciju) otkriva puno značenje.

Ova staza znanja vodi čovjeka do prepoznavanja veze između mikrokozmosa i makrokozmosa, tako da je sposoban sebe podijeliti unutar carstava Prirode, tako da može reći kojem dijelu svijeta svaki njegov pojedini organ pripada. Stari germanski mit na ovaj način raspodjeljuje diva Imir. Nebeski svod je napravljen od njegove lubanje; planine od njegovih kostiju i tako dalje. To je mitološka prezentacija ove unutarnje vizije. Svaki dio svijeta otkriva ezoteriku svoju vezu s nečim u njemu. Unutarnje veze tada postaju očite. Sve religije ukazuju na ovu vrstu intenzivnog razvoja. Evanđelje to naznačuje također. Ezoterik kaže sebi: Sve u okolnom svijetu — stijene, biljke i životinje su putokazi duž staze moje vlastite evolucije. Bez tih carstava ja ne bi mogao postojati. Ova svijest nas ispunjava ne samo s osjećajem da smo se uzdigli iznad ovih carstava, već također i znanjem da naša egzistencija zavisi o njima.

Postoji sedam stupnjeva ljudske svijesti: svijest transa, duboki san, svijest spavanja, budna svijest, psihička, super- psihička i duhovna svijest. U stvari postoji svih dvanaest stupnjeva svijesti; pet ostalih su kreativni stupnjevi. To su oni od Kreatora, od kreativnih Bogova. Ovih dvanaest stupnjeva su povezani s dvanaest znakova zodijaka. Ljudsko biće mora proći kroz iskustva ovih dvanaest stupnjeva. Ono se penjalo kroz trans, duboki san i svijest sanjanja do današnje jasne dnevne svijesti. U narednim stupnjevima planetarne evolucije dosezati će stalno više stupnjeve. Sve one kroz koje je već prošao također će zadržati u sebi. Fizičko tijelo ima tupu svijest transa kako je to čovjek stekao na starom Saturnu. Ljudsko eteričko tijelo ima svijest spavanja bez sna, kako je to razvio na starom Suncu. Astralno tijelo sanja na isti način kao što netko sanja za vrijeme spavanja. Snena svijest proizlazi od perioda starog Mjeseca. Na našoj sadašnjoj Zemlji, čovjek postiže budnu svijest. Ego ima jasnu dnevnu svijest.

Viši razvoj sastoji se u ovom, da netko izgoni ono što je u njegovom vlastitom biću na isti način kao što čovjek izgoni zmiju, pri tom zadržavajući zmiju na višem nivou u svom kičmenom snopu. S još daljim razvojem ljudska bića neće samo izgoniti stijene, biljke i životinje u svijet, već također i stupnjeve svijesti. U soju pčela, na primjer, postoje tri vrste bića koje imaju zajedničku dušu. Kako se čini sasvim razdvojena bića izvršavaju zajednički rad. U budućnosti će to isto biti slučaj i s čovjekom; on će odvojiti svoje organe. On će morati svjesno izvana kontrolirati svaku pojedinu molekulu svog mozga. Tada će morati postati više biće. To će također biti tako s njegovim stupnjevima svijesti. Može se zamisliti uzvišeno biće koje je iznijelo iz sebe svih dvanaest stupnjeva svijesti. On je sam tada prisutan kao trinaesti i reći će: Ne bi mogao biti ono što jesam, da nisam izdvojio iz sebe ovih dvanaest stupnjeva svijesti. Dvanaest apostola predstavljaju stupnjeve svijesti kroz koje je prošao Krist. To se može prepoznati u trinaestom poglavlju sv.Ivana u opisu Pranja nogu, što naznačuje da je Krist dužan apostolima za svije postignuće viših stupnjeva svijesti: ‘Zaista, zaista, kažem vama, sluga nije veći od svog gospodara’. Više razvijeno biće je ostavilo ostale iza na putu i ono samo sada postaje njihov sluga. Mnogo ljudi ne razumije značenje ovih riječi; ipak, kada to čuju izgovoreno, kroz osjećaje su pripremljeni za razumijevanje. U prvim stoljećima nakon Krista, na primjer, kroz ova pripovijedanja, bio je pripremljen naš život osjećaja. Inače, naše tijelo ne bi bilo dovoljno pripremljeno da primi istinu. Duša je pripremljena kroz slikovitu formu. To je zašto su u ranija vremena veliki inicijati, svojim promatranjem u daleku budućnost, kazivali ljudima preko priča. Čak i danas ovakvi učitelji imaju koncept o tome do čega će doći u budućnosti preko učenja Teozofije. Sada čovjek ima u sebi i dobro i zlo. U budućnosti će to biti izvana vidljivo kao carstvo dobra i kao carstvo zla. I kako će u nekom budućem vremenu oni koji su dobri morati imati posla s onima koji su zli — to je ono što je danas usađeno u dušu kroz koncept Teozofije. Na početku su ljudima dane slike, sada primaju koncepte i, u budućnosti, oni će morati djelovati u skladu s ovim u njihovom praktičnom životu.


životna staza




OSNOVE EZOTERIJE II / XXXI
Berlin, 27 rujna 1905
prevod: Monte Christo


Danas ćemo se baviti s tri važne ideje povezane s dijelovima ljudske prirode. Za njih se moglo reći da tvore vodeće niti kroz cijeli svijet. One su slijedeće: Aktivnost Pokreta; Mudrost, koja se također naziva Riječ, i treće Volja. Kada govorimo o aktivnosti obično mislimo na nešto vrlo općenito. Ezoterik međutim vidi u aktivnosti temelj cijelog univerzuma koji nas okružuje. Originalna forma univerzuma za ezoterika je proizvod aktivnosti. Ono što je naizgled završeno samo je stupanj kontinuirane aktivnosti, točka u kontinuitetu. Cijeli svijet je u neprekidnoj aktivnosti. U stvarnosti ta aktivnost je Karma.

Kada govorimo o čovjeku, govorimo o njegovom astralnom tijelu kao o Karmi, kao o aktivnosti. U stvari astralno tijelo je dio ljudskog bića koji mu je najbliži. Ono što čovjek proživljava, tako da razlikuje između dobrog i nesreće, sreće i tuge, emanira od njegovog astralnog tijela. Ljubav, strast, radost, bol, ideali, dužnost, povezano je s astralnim tijelom. Kada netko govori o radosti ili tuzi, čežnjama, željama, itd., govori o astralnom tijelu. Čovjek stalno doživljava astralno tijelo, ali vidovnjak opaža njegov oblik. To astralno tijelo je u stalnoj transformaciji. Na početku je nediferencirano, tako dugo dok čovjek nije radio na njemu. U naše vrijeme međutim čovjek konstantno radi na njemu. Kada razlikuje ono što je dopušteno i ono što je zabranjeno, na tome radi iz svog ega. Od sredine lemurijskog doba do sredine šeste korijenske rase čovjek radi na svom astralnom tijelu.

Zašto čovjek radi n njemu? On radi na svom astralnom tijelu jer, u sferi aktivnosti, svaka pojedina aktivnost priziva suprotan efekt. Ako trljamo našu ruku o površinu stola on postaje topao. Toplina je suprotni efekt naše aktivnosti. Tako svaka aktivnost priziva drugu. Kroz činjenicu da određene životinje migriravši u tamne špilje Kentucky-a više nisu trebale čulo vida već samo osjetilne organe dodira, da bi našle svoj put. Rezultat je da se krv povukla iz njihovih očiju i postale su slijepe. To je bio rezultat njihove aktivnosti, njihove migracije u špilje Kentucky-a.

Ljudsko astralno tijelo je u stalnoj aktivnosti. Njegov život se sastoji u tome. U užem smislu ta aktivnost se naziva ljudska karma. Ono što danas radim ima svoj izraz u astralnom tijelu. Ako nekome zadam udarac, to je aktivnost i priziva protu udarac. To je pravda uspostavljanja ravnoteže — karma. Svaka akcija priziva svoju protu akciju. S ovim treba razmatrati koncept uzroka i posljedice. U karmi je uvijek nešto što treba dovesti u ravnotežu; uvijek se zahtijeva još nešto.

Druga vodeća nit u ljudskoj prirodi i u univerzumu je mudrost. Baš kao što karma ima nešto što treba uravnotežiti, mudrost ima nešto od odmora, od ravnoteže. Prema tome se naziva ritam. Sva mudrost, suglasno s njenim oblikom, je ritam. U astralnom tijelu možda ima simpatije, tada ima mnogo zelenog u auri. Ova zelena je jednom prizvana kao komplementarna boja.

Originalno, umjesto zelene, tamo je bila crvena, sebični instinkt. To je promijenjeno u zelenu kroz aktivnost, karmu. U mudrosti, u ritmu, sve je završeno, balansirano. U čovjeku sve ritmično, ispunjeno mudrošću, je u eteričkom tijelu. Eteričko tijelo je u čovjeku prema tome ono što predstavlja mudrost. U eteričkom tijelu odmara, njiše se ritam.

Fizičko tijelo u stvari predstavlja volju. Volja je, kao suprotnost apsolutnom odmoru, kreativni element, onaj koji je produktivan. Dakle imamo slijedeći uspon: prvo karma, aktivnost, ono što treba uravnotežiti; drugo mudrost, što treba umiriti; treće volja, takvo obilje života koje se može žrtvovati. Tako su aktivnost, mudrost, volja, tri nivoa u kojima sve teče.

Proučimo sa ovog stajališta ljudsko biće koje stoji pred nama. Na prvom mjestu čovjek ima svoje fizičko tijelo. Onakvo kakvo je u sadašnje vrijeme, on uopće nema utjecaja na svoje fizičko tijelo. Ono što čovjek fizički jest i čini dovedeno je izvana od kreativnih snaga. On ne može sam regulirati kretanje molekula svog mozga; niti sam može kontrolirati cirkulaciju krvi. Drugim riječima, fizičko tijelo je napravljeno nezavisno od čovjeka i također je podržano za njega od drugih sila. Ono mu je takoreći samo posuđeno. Čovjek je utjelovljen u fizičkom tijelu napravljenom za njega od drugih sila. Eteričko tijelo također je u određenom smislu napravljeno za njega od drugih sila. U drugu ruku, astralno tijelo je formirano djelomično od drugih sila, djelomično od samog čovjeka. Dio astralnog tijela koje je formirano od samog čovjeka postaje njegova karma. Ono na čemu je on sam radio mora imati karmički efekt. To je ono besmrtno, neprolazno u njemu. Fizičko tijelo dolazi kroz karmu drugih bića; ali onaj dio čovjekovog astralnog tijela u kojem je on radio još od lemurijskog doba, to je njegova karma. Tek kada je čovjek kroz svoj rad transformirao cijelo astralno tijelo, dosegnuo je stupanj slobode. Tada je cijelo njegovo astralno tijelo transmutirano iznutra. On je tada potpuno rezultat svoje vlastite aktivnosti, svoje karme.

Ako odaberemo neki određeni stupanj razvoja uvijek nalazimo dio čovjekova astralnog tijela koji je njegovo vlastito djelo. To, međutim, što je rezultat njegova vlastitog rada živi također u eteričkom tijelu i u fizičkom tijelu. U fizičkom tijelu živi ono što je čovjek napravio od sebe, kroz fizičkog tijelo to živi u fizičkom svijetu. On ne bi mogao formirati koncepte o fizičkom svijetu ako u njemu ne bi radio preko svojih organa. Ono što čovjek doživljava u astralnom tijelu ugrađuje u sebe. U onome što promatra u fizičkom svijetu aktivna su njegova tri ovoja. Kada na primjer vidi ružu, sva tri ovoja su angažirana. Za početak opaža crveno. U tome je angažirano fizičko tijelo. U cameri obscuri ruža čini isti utisak. Drugo, ruža je shvaćena u eteričkom tijelu kao živa ideja. Treće, ruža osobi daje zadovoljstvo i u tome je angažirano astralno tijelo. To su tri stupnja ljudskog promatranja. Ovdje najdublji dio čovjeka radi kroz tri tijela u vanjskom svijetu. Ono što čovjek uzima iz vanjskog svijeta, uzima kroz ova tri tijela.

Želje leže ispod svih onih stvari koje uključuju ljudsku aktivnost ili karmu. Čovjek ne bi imao razloga biti aktivan kada ne bi imao želja. On međutim ima želju da se uključi u svijet koji ga okružuje. To je zašto njegovo astralno tijelo zovemo i tijelo želja.

Postoji unutarnja veza između čovjekove aktivnosti i njegovih organa. On treba svoje organe i za najniže i za najviše impulse. Također ih treba u umjetnosti. Kada je netko jednom i za uvijek apsorbirao sve iz svijeta, on više nema koristi od svojih organa. Između rođenja i smrti čovjek se prilagođava opažati svijet preko svojih organa. Nakon smrti ono na što se prilagodio treba polako ostaviti sa strane. Ako se još želi koristiti organima za opažanje svijeta, tada se nalazi u stanju koje se naziva Kamaloka. To je stanje u kojem još postoji želja za opažanjem kroz organe, koji međutim više nisu tu. Ako bi nakon smrti osoba mogla reći da više ne želi koristiti svoje organe, za njega Kamaloka više ne bi postojala. U Devachanu sve što je čovjek oko sebe prije opažao sa svojim organima, tamo se opaža iznutra — bez organa.

Karma, čovjekova aktivnost kroz astralno tijelo, nešto je što nije dosegnulo stanje balansa. Kada međutim aktivnost postepeno dođe u staje balansa, došlo je do ravnoteže. Ako se zanjiše klatno ono postepeno dođe u stanje balansa. Svaka aktivnost koja nije dosegla stanje balansa konačno se umiri. Nepravilnosti kojih je malo mogu se promatrati, ali kada su ekstremno brojne one uravnotežuju jedna drugu. Pomoću instrumenta, na primjer, mogu se u gradu promatrati nepravilnosti uzrokovane električnim tramvajima. U malom gradu, gdje je tramvaja manje instrument stalno pokazuje jake oscilacije, ali u velikom gradu, gdje je kretanje jače i učestalije, instrument je mnogo tiši, jer se mnoge nepravilnosti izjednačavaju. Tako je također i u Devachanu sa svakom pojedinom nepravilnošću.

U Devachanu čovjek gleda u sebe. Promatra ono što je preuzeo. To mora promatrati koliko god je potrebno da to dođe u ritmičko stanje.

Udarac priziva protuudarac; ali tek kroz mnoga posredna događanja protuudarac uzvraća. Efekt međutim ostaje tijekom interventnog perioda. Među povezanost između udarca i protuudarca ponavljana je u Devachanu i transformirana u mudrost. Ono što je ponavljano i transformirano u mudrost metamorfozirano je u čovjeku u ritam koji je u kontradikciji s aktivnošću. Ono što je promijenjeno u ritam prelazi u etersko tijelo. Nakon Devachana postaje se mudriji i bolji pošto su u Devachanu sva iskustva ponovljena. Taj dio astralnog tijela, koji je kao vibracija zapao u etersko tijelo, besmrtan je. Kada čovjek umre taj dio astralnog tijela je sačuvan koji je ponavljao i transformiran je, također i vrlo mali dio eterskog tijela kroz koji je djelovalo; ostatak eterskog tijela je rastvoren u kozmički eter. Utoliko što je kroz ovaj vrlo mali dio djelovalo, u tom stupnju je etersko tijelo besmrtno. Stoga kada se vraća opet nalazi ovaj mali dio eterskog tijela. Ono što treba biti dodano da se to završi određuje trajanje njegovog boravka u Devachanu.

Kada je ljudsko biće toliko napredovalo da je transformiralo cijelo svoje etersko tijelo, Devachan nije više neophodan. Takav je slučaj kod okultnog učenika koji je usavršio svoj razvoj i koji je transformirao svoje etersko tijelo tako da nakon smrti ostaje netaknuto i ne treba proći kroz Devachan. To se zove odricanje Devachana. Dopustivo je omogućiti nekome da radi na svom eterskom tijelu kada je siguran da više ne donosi ništa od zla u ostatak svijeta; inače bi u njemu radili njegovi štetni instinkti. Pod hipnozom se može desiti da u onom hipnotiziranom rade štetni instinkti hipnotizera. U slučaju običnih ljudi fizičko tijelo sprječava da etersko tijelo bude povlačeno i izduženo amo tamo. Kada je međutim fizičko tijelo u stanju letargije moguće je raditi na eterskom tijelu. Ako jedna osoba hipnotizira drugu i u njoj radi sa štetnim instinktima, oni također ostaju s njim nakon smrti. Mnogi postupci crnih magičara sastoje se u stvaranju sluga pomoću ovoga. Pravilo je bijelih magičara da nikom ne dopuste da radi na njihovom eterskom tijelu osim ukoliko su nečiji instinkti prošli kroz katarzu. U eterskom tijelu prevladava mir i mudrost. Kada u njega uđe nešto loše, ovaj element zla dolazi na mir i prema tome trpi.

Prije nego što je ljudsko biče kao učenik vođenu do točke na kojoj vlastitim izborom može raditi na svom eterskom tijelu, mora barem, do izvjesne mjere moći procijeniti karmu da bi došao do samo-spoznaje. Meditaciju dakle ne bi trebalo poduzimati bez stalne samo-spoznaje, samo-promatranja. Pomoću ovoga, u pravom trenutku čovjek će ugledati Čuvara praga: karmu koju još mora vratiti. Kada netko pod normalnim uvjetima dosegne ovaj stupanj to samo označava prepoznavanje još postojeće karme. Ako počnem raditi na mom eterskom tijelu, moram sebi postaviti cilj uravnotežiti moju još preostalu karmu. Može se dogoditi da se Čuvar praga pojavi na nenormalan način. To se događa kada osobu tako jako privlači jedan određeni život između rođenja i smrti, da zbog neznatnog stupnja unutarnje aktivnosti ona ne može dovoljno dugo ostati u Devachanu. Ako se netko prilagodio da previše gleda vani, nema što vidjeti unutra. On se ubrzo vraća u fizički život. Njegove želje ostaju prisutne, kratki Devachan je brzo završen, i kada se vrati, zbirni oblik njegovih ranijih želja još postoji u Kamaloki; s ovim se također suočava. On se inkarnira. Staro je onda pomiješano s novim astralnim tijelom. To je njegova prethodna karma, Čuvar praga. On tada ima raniju karmu stalno ispred sebe. To je posebna forma Dvojnika.

Mnoge pape notornog doba papinstva, kao na primjer Aleksandar VI, imale su ovakvog Dvojnika u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. Postoje ljudi, u sadašnje vrijeme to nije rijetko, čija je prethodna niža priroda stalno pokraj njih. To je posebna vrsta ludila. To će postajati sve jače i više prijeteće, jer materijalistički život postaje sve rašireniji. Mnogi ljudi koji su se sada potpuno prepustili materijalističkom životu imati će u svojoj sljedećoj inkarnaciji pored sebe nenormalnu formu Čuvara praga. Ako se sada utjecaj duhovnosti ne bi jako osjećao, došlo bi do vrste epidemijskog viđenja Čuvara praga kao rezultat materijalističke civilizacije. Prethodnica toga su neurotične tendencije našeg stoljeća. To je vrsta gubljenja sebe na periferiji. Svi današnji neurotici biti će uznemiravani od Čuvara praga u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. Biti će progonjeni teškoćama prerane inkarnacije, vrste kozmičkog prijevremenog rođenja. Ono za čime u Teozofiji trebamo težiti je dovoljno dugo vrijeme u Devachanu, kako bi izbjegli prerane inkarnacije.

Iz ovog aspekta moramo razmotriti uzlazak Krista u svjetsku povijest. Prethodno, tko god je želio postići život u Kristu morao je ući u školu Misterija. Tamo je u fizičkom tijelu inducirano stanje letargije i samo se preko pročišćenog svećenstva tamo moglo dodati astralnom tijelu ono što mu je još trebalo za njegovo pročišćenje. To je činilo inicijaciju.

Ali preko dolaska Krista u svijet, dolazi do toga da je čovjek koji se osjećao privučen Kristu mogao od njega primiti nešto što je moglo zamijeniti ovaj stari oblik inicijacije. Uvijek je moguće da netko kroz uniju s Kristom sačuva svoje astralno tijelo u tako pročišćenom stanju da može raditi u svom eterskom tijelu bez da radi svijetu štetu. Kada ovo imamo na umu izraz ‘namjesničko ispaštanje preko smrti’ poprima sasvim drugo značenje. To je ono što se mislilo sa iskupničkom smrti Krista. Prije toga, trebala se propatiti smrt u Misterijima od svakog tko je želio postići pročišćenje. Sada je Jedan patio za sve, tako da je preko svjetske-povijesne inicijacije kreirana zamjena za stari oblik inicijacije. Kroz Kršćanstvo je došlo mnogo toga što je javne prirode, a što prethodno nije bilo javno. Aktivna snaga ove zamjene je izražena kroz činjenicu da je kroz unutarnju viziju, kroz pravi misticizam, moguće ujedinjenje s Kristom. To je također bilo utjelovljeno u jeziku. Prvi kršćanski inicijat u Europi, Ulfilas, sam je utjelovljen u njemačkom jeziku, u tome je čovjek unutra našao ‘Ich’. Drugi jezici su to izrazili kroz poseban oblik glagola, u Latinskom na primjer riječ ‘amo’, ali je njemački jezik tome dodao Ich. ‘Ich’ je J. Ch. = Jesus Christ. To je s namjerom uvedeno u njemački jezik. Inicijati su oni koji su kreirali jezik. Baš kao što u Sanskritu AUM izražava Trojstvo, tako imamo znak ICH da bi izrazili najdublje biće čovjeka. Pomoću toga je kreirana središnja točka pomoću koje se uzburkane emocije svijeta mogu transformirati u ritam. Ritam mora biti u njih usađen preko Ja. Ta središnja točka je doslovno Krist.

Sve zapadne nacije su razvile aktivnost, strastvene želje. Sa Istoka mora doći impuls da bi im donio mirnije stanje. Već postoji prethodnica ovog u Tolstojevoj knjizi, ‘Ne činiti ništa’. U aktivnosti Zapada u mnogim sferama nalazimo kaos. To se stalno povećava. Duhovnost Istoka treba donijeti središnju točku u kaos Zapada. Ono što kroz dugi period vremena ima funkciju kao karma, prelazi u mudrost. Mudrost je kćerka karme. Sva karma nalazi svoju kompenzaciju u mudrosti. Inicijat koji je dosegao određen stupanj razvoja naziva se Sunčev junak, jer je njegovo unutarnje biće postalo ritmično. Njegov život je slika sunca koje svojim ritmičkim tijekom putuje nebesima.

Riječ ‘Aum’ je dah. Dah je u odnosu na riječ kao Duh sveti u odnosu na Krista, kao Atma u odnosu na Ja.


Rudolf Štajner
SLAVENSKI ČOVEK SA DVOJNIKOM, ANĐELOM I KENTAUROM

Sustina umetnosti

Jednom u praiskonu
Pristupi nebeskom duhu
Duh zemaljski
I usrdno reče :
Znam da govorim
Sa ljudskim duhom ;
Ipak i onu mi reč
Molim te daj,
Kojom zbori
Srce sveta, ljudskom srcu.
Dobri nebeski duh dade tad
Zemaljskom duhu : Umetnost.





O ŠTAJNERU
Rudolf Štajner, gigant i genije, koji je živeo s kraja XIX i početkom XX veka, neko ko je uveliko išao ispred svog vremena kao: naučnik, pedagog, filozof, dramski pisac, prirodnjak, zoolog, medicinar, arhitekta, umetnik, mistik. Dao je sebi u zadatak, da spoji religiju, duhovnost i nauku, i to kroz osnivanje pokreta i filozofije koju je nazvao ANTROPOZOFIJA ili kako ju je on opisao „posmatranje duše koristeći naučne metode”.


 
Rođen je 1861. u Kraljevcu u Austriji (danas Hrvatska), umro 1925. u Dornahu u Švajcarskoj, studirao je prirodne nauke, matematiku i filozofiju u Beču. Njegova bogata kulturna delatnost u Beču, Vajmaru i Berlinu kao Geteovog izdavača, pisca, urednika i učitelja biva posle prekretnice stoleća sve više određena kroz zastupanje jedne „antropozofski orijentisane duhovne nauke“. Sa građevinom „Geteanum“ Dornah kod Bazela postaje centar njegovog delovanja. Za života je napisao oko 30 knjiga i održao preko 6000 predavanja, što je sve sabrano u Izdanju Celokupnih Dela (ICD) Rudolfa Štajnera koje broji impozantnih 360 naslova i isto toliko knjiga!

Antropozofija otvara ljudima tražiocima 21. stoleća novu spiritualnu sliku sveta i čoveka, koja u suprotnosti sa tradicijama Istoka ima korene u duhovnom životu Zapada i u čijem središtu se nalazi Hristov događaj. Tako je i metoda njenog školovanja razvijena iz modernog mišljenja. – Rezultati Štajnerovih duhovno-naučnih istraživanja pokazuju svoja praktična dejstva u obnavljanju mnogih životnih područja: tako npr. u vaspitanju (Waldorf-škole), u medicini i zdravstvenoj pedagogiji, u umetnosti (arhitektura, vajarstvo, slikarstvo, euritmija, oblikovanje govora), kao i u poljoprivredi (biološko-dinamička metoda) i u socijalnoj oblasti (tročlanstvo socijalnog organizma).


Kako se postižu saznanja viših svetova

"Ako u sebi ne razvijemo duboko zasnovano osećanje da postoji nešto više nego što smo mi, tada nećemo u sebi ni naći snagu da se razvijemo ka nečem višem. Posvećeni je snagu da podigne svoju glavu u visine saznanja izborio samo tako što je svoje srce uveo u dubine strahopoštovanja, devocije. Visina duha se može doseći samo ako se prođe kroz kapiju smernosti. Pravo znanje ti možeš steći samo ako si naučio da ceniš to znanje. Čovek svakako ima pravo da svoje oko okrene ka svetlosti; ali on mora to pravo da zasluži. U duhovnom životu postoje isto tako zakoni kao i u materijalnom. Protrljaj staklenu šipku odgovarajućom tkaninom i ona postaje naelektrisana, to znači: ona dobija snagu da privlači sitna tela. To odgovara zakonu prirode. To zna svako ko je učio i malo fizike. A isto tako se zna, da svako u duši razvijeno osećanje istinske devocije razvija snagu koja pre ili kasnije može dalje da vodi u saznanju.

Ko u svojim sklonostima ima devociona osećanja, ili ko ima sreću da ih je odgovarajućim vaspitanjem primio, taj nosi mnogo sa sobom ako u kasnijem životu traži prilaz višim saznanjima. Ko takvu pripremu nema, njemu već na prvom stepenu ove staze saznanja niču teškoće, ako ne preduzme da energično u sebi samovaspitanjem stvori devociono raspoloženje. U naše vreme je izuzetno važno da se na tu tačku usmeri puna pažnja. Naša civilizacija je sklona više kritici, suđenju i osuđivanju, a manje devociji, predanom poštovanju. Naša deca već kritikuju mnogo više, nego što sa punom predanošću poštuju. Ali svaka kritika, svaki osuđujući sud, isto toliko mnogo rasteruju snage duše za više saznanje, koliko ga svako predanosti puno strahopoštovanje razvija. Time ne treba da bude rečeno ništa protiv naše civilizacije. Ovde se uopšte ne radi o tome, da se kritikuje naša civilizacija. Upravo kritici, samosvesnom ljudskom sudu, tom „ispitaj sve i zadrži najbolje“, zahvaljujemo mi za veličinu naše kulture. Nikada čovek ne bi stekao nauku, industriju, saobraćaj, pravne odnose našeg vremena da nije svugde kritikovao, da nije svugde primenio merilo svoga suda. Ali ono što smo kroz to dobili u spoljašnjoj kulturi, morali smo da platimo odgovarajućim gubitkom u višem saznanju, u spiritualnom životu. Mora se naglasiti da se kod višeg znanja ne radi o poštovanju ljudi, nego o poštovanju prema istini i saznanju."

izvor teksta: 

Arhanđel Mihailo

"Čovek je oblik, proistekao iz pokreta.
Euritmija nastavlja božanski pokret, božanski oblik čoveka.
Približava ga božanskom."





уторак, фебруар 15, 2011

Miloš Crnjanski - POEZIJA ITAKE








Trag

želim
da posle snova
ne ostane
trag moj
na tvome telu
da poneseš od mene
samo tugu i svilu belu
i miris blag
puteva zasutih lišćem
svelim sa jablanova


  



Uspavanka

Kad šuma svene
ostaće nad njom zvezde rumene.
Ponećeš svud, pošla ma kud,
samo srce svoje gorko.
Vetar studeni puše, ne stidi se mene
nema duše,
ni zakona, ni časti
nad bolom ima vlasti
još samo telo golo.
Sve što sam voleo
umrlo je vičući ime moje
a ja mu ne mogah pomoći.
Zbaci odelo svoje,
U celoj zvezdanoj noći
jedina radost nad bolom
u telu tvom je golom.
Sve nam dopušta tuga.



 


Serenata

Čuj, plače Mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.
Umreću, pa kada se zaželiš mene,
Ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.
Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
A ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
No stisak granja rumenog uvenulog.
A kad te za mnom srce zaboli:
Zagrli i ljubi granu što vene.
Ah, niko nema časti ni strasti
ni plamena dosta da mene voli:
No samo jablanovi viti
I borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
I borovi pusti ponositi.





Sumatra

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.
Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok,
mesto njega, rumeno teče!
Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala, kao,
iz zavičaja, trešnje.
Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.






Putnik

Idem slobodno,
niko mi nije odneo
da ljubim tužnu moć.
Raširim ruke, ali ne u zore
nego u more i noć.
Osmehom ulazim, stigo ma kud,
u tužne i bolne jave.
Kad volim meni i gresi svud
nebesa pletu,
oko radosno pognute glave.
Ostavljam bolnim osmehom san,
Da prođe i ode i mre.
Ljubav je put beskrajan
Na kom je dozvoljeno sve.
Ne žalim ni tebe ni sebe ja,
i smešim se na daljine.
Umor mi samo u očima sja,
i sve što ištem od tebe
to je: časak-dva
tišine, tišine.






Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.





Oči

O koliko puta kad pred tobom
osetim: da želim
da ostavim za sobom
moje tužne misli
u očima ti bistrim, neveselim…
O koliko puta
kad nam nad posteljom sat ućuti,
i na tvom pobledelom licu
od milja
primetim dosadu lutalicu…
O koliko puta tad ustajem sam,
poguren i crn pa se zagledam
kroz mutan prozor u proplanke daleke.
I osetim da mi nije dosta ljubav nevesela.
Razočaran od tvog umornog tela,
radoznalo milujem bludne i meke
velike oči bilja.






Mramor u vrtu

Kad ćutke sedaš
do nogu mojih i gledaš,
jesenje puteve sumorne,
a usta ti poblede malo kriva
od bola,
ja osetim da si živa.
Mrtva si mi gola.
Koža me tvoja puna tankih žila
seti kako sred razvalina
poprskanih muškom krvlju
već hiljade godina
zmije puze na žene mramorne.
Dojke sa pupom kao kap vina
na beloj ruži punoj mesečina,
sete me smrti.
Tada, zalud širim grane
na tebe golu.
Sve mi se čini zbog tebe je jesen
i čim zaspim
u ludoj će strasti i bolu
iz tvojih cvetova mlečnih
jedna kap u jesen da kane.
Nada mnom se u lišću svelom
udi tvoji zasijati,
mrtvi, mramorni, večni.




Himna

Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.

Zavejaše gore mećave snega,
Nestaše šume, brda i stene.
Ni majke, ni doma ne imadosmo,
selismo našu krv.
Nemamo ničeg.
Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.

Rascvetaše se groblja i planine,
rasuše vetri zore po urvinama;
ni majke, ni doma, za nas nema,
ni stanka, ni dece.
Osta nam jedino krv.

Oj.
Ona je naš strašan ponos. 






Bele ruže

O nemoj doći kad te zovem.
Noć mi poslednja ostade
divna, lekovita i beskrajna.
O, nemoj doći,
ostavi mi strasne jade,
slast još jedina mi je tajna.
O, gle ruže što se sagle bele
od nevinosti,
ispod one plave jorgovanske magle.
Drhte od radosti,
a kad ih dodirnem tako brzo
potamne, kao da se prozor smrzo
i raskido cvetove nevesele
ledene tajne.






Život

Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidiš, to, uteši me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je do toga dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,
malo niže,
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta će biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog,
istrči neko ozeblo, tuđe, dete
i zagrli me.







SEKSUALNE NEUROZE NAŠIH RODITELJA - Lukas Berfus


Lično viđenje....


POZORIŠTE








Slučajnost ili sinhronicitet? Ovaj pozorišni događaj nastavlja prethodnu temu na blogu, Inicijaciju devojčice u svet odraslih, buđenje seksualnosti, otkrivanje surovog sveta koji ne dokazuje da li će uspeti da dođe do sebe i svoje unutrašnje prirode, da li će uopšte biti sposobna da razvije ličnosti, ili će ostati u zamagljenim prostorima egzistencijalnog besmisla i parznine.

Stojim u redu za ulaz na malu scenu Raša Plaović Narodnog pozorišta. Gužva je, uprkos što se ova predstava daje već tri sezone... eto konačno stigoh da je pogledam. Dok silazim niz stepenice gledališta odmah spazih da je scena već postavljena: na sredini podijum od crvenog pleksiglasa, na kome leži jedna devojčica, osvetljena prigušenim svetom. Zastajem, iznenađena, jer nema zavese, nema kulisa, kao da smo upali na nešto što se već dešava duže vreme. Zatvoreni prostor scene čine boksevi u kojima se naziru, u skoro potpunom mraku, ostali glumci, iznad čijih glava je postavljena linija jako prigušenog fluo-svetla, kao da označava granicu izolovanosti, stanja mirovanja....  Publika je nekako tiša nego obično, verovatno jer ima, baš kao i ja, osećaj da je već upala na predstavu, koja nekako miruje, jer osvetljavanje i ogoljavanje još nije počelo. Konačno, preko razglasa čujemo molbu uprave pozorišta da isključimo mobilne telefone, i odložimo foto-aparate, jer je fotografisanje zabranjeno.... imam utisak da je ovaj prizor sa scene već postojao u pamćenju...




...razapeta devojčica između nevidljivih sila mraka i tišine, neznanja i sopstvenih još ne probuđenih želja, između sebe i svih nas i na sceni i u publici, društva koje joj još uvek ne daje uzlet energije da bi ustala. Hladna i oštra majka, sa navučenom maskom društveno prihvatljivog izgleda izdrilovanog intelektualca, odlučuje uz pomoć doktora, psihijatra, da Doru skine sa lekova, kao što je verovatno isto tako odlučila da je stavi na lekove, možda jer tako treba, jer društvo nalaže da se različitosti moraju ukopiti u već postojeću matricu, i možda iz najjednostavnijeg egoističkog razloga, jer joj je tako lakše da podiže sopstveno dete... U suprotnom bi morala da ulaže ogromne količine ljubavi koju ni sama ne poseduje, potpuno utopljena u rigidni svet odraslih, igrajući "savršenu" ulogu žene, koju joj je društvo nametnulo, u borbi za pukim preživljavanjem ovog savremenog sveta. Skoro bezobzirna, vešto izbegavajući i sopstveni odećaj krivice, ona detetu čita bajke, glasom punim prekora, hladnoće, čak i prezira prema svemu što je i sama nekada davno u sebi potisnula - svoju malu devojčicu, sopstveno unutrašnje dete, osakaćeno i zarobljeno zidinama egoideala društvenih tokova. Psihijatar se trudi da objasni "slučaj", jer je to samo još jedan od "slučajeva", statistički podatak revnosne službe utopljene u glib farmaceutske industrije, sve u službi čoveka, koga treba lečiti, a ne isceljivati u procesu harmonizacije raspolućenih delova bića. Otkrivamo i zbunjenost i raspolućenost samog psihijatra koji i sam kaže da je u svetu odraslih sve dopušteno, opravdavajući i sopstvenu društvenu ulogu, više u službi društva, nego čoveka, pojedinca, kome je zbilja potrebno pomoći da odraste i prihvati sebe u potpunosti, promoći da pronađe svoj identitet i prihvati svoje korene, porodicu, a time i surovi svet u kome mora neminovno živeti.




Dora se budi, ali kao iz mrtvog sna, bez pripreme za surovu stvranost, ne samo sopstvenih godina, već i  sopstvenih neukroćenih nagona koji izviru u najsirovijem obliku, zbunjujući je i ostavljajući je prepuštenu samoj sebi u nepredvidivom i dvosmislenom, licimernom svetu "finih" ulickanih muškaraca maskiranih u luksuzna odela poslovnih bisnismena, a zapravo običnih, uličnih, švercera parfema, upakovanih u poslovne tašne iz kojih se širi zadah zabludelih, najnižih nagonskih želja za ostvarivanjem moći, muškog identiteta, isto tako zarobljenog, neiskazanog, neizdiferenciranog, neprepoznatog.... Ona ne prepoznaje sopstvenu čistotu svog unutrašnjeg bića, još ne ukaljanog demonskim izrazom nagona, raduje se otkriću oslobađanja samo puke rudimentne ženstvnosti, neoblikobane i neprepoznate, u prvom orgazmu snažnog doživljaja radosti... Ima se utisak da je otkrila radost, za koju je u svom detinjstvu bila zakinuta, pre svega nedostatkom ljubavi, i nametanjem pravila čistunstva, sterilnosti bezosećaja, veštačkim pravilima vaspitanja, a zapravo drilovanja kombinovanog sa mentalnim i hemijskim elementima umrtvljavanja duše devojčice, deteta, koje vapi za prihvatanjem. Učiniće sve, samo da bude prihvaćena, iako nesvesna same sebe, ona duboko u sebi zna de se u njoj nešto nepoznato, privlačno i lepo budi. Ali nesvesna da mora proći veoma težak i brutalan put da bi i sama to otkrila.... A da li će uspeti ???




Sve vreme, Dora je sama na sred scene, na podijumu od crvenog pleksiglasa gde su sakrivene lutke njenog izgubljenog i ne proživljenog detinjstva, uz bajke koje joj ni približno nežno nisu isčitane, detinjstvo brižljivo opranih ruku koje ništa od ljubavi nisu primile. Na podijumu gde se odvija celokupna dramatika njenog odrastanja, njenog uzaludnog buđenja, prva seksualna iskustva sirovih oblika potisnutih zbranjanih nagona koji silinom erupcije izbijaju u orgazmatičkom kriku. Na podijumu se odvijaju presvlačenja, transformacije Dore iz detinjeg klovnovskog kostima, u prve hanjine nalik maminim, crno-belih kombinacija, do izbora crvene haljine, koja označava život obojen crvenom bojom seksualnosti i energije koja pokreće.  Tu se odvija proces "čišćenja" i ispiranje njenog tela, očevim nastojanjem da joj ponovo navuče bele čarapice nevinosti, na bose noge koje su učinile već prve korake ka sopstvenom unutrašnjem svetu. Kao da je seksualnost nečista, prljava, i zbog toga poželjno skrivena čak i od očiju svoje porodice, koja je uspešno taj model usvojila kao svoj.  I Nažalost, tu se odvijaju i prva suočavanja sa  skrivanom, sirovom i perverznom seksualnošću svojih roditelja, za koju nije ni sanjala da postoji,  i očajan vapaj u znaku pitanja: majko, a zašto mi niste rekli.... Abortusi, ginekološke intevencije vađenja celokupnog unutrašnjeg njenog bića (materice), i odbačenost oslikana scenom Dore sa koferom u ruci prema putu za Rusiju, kao da joj ovde više nema mesta, kao da je i društvo takvu kakva jeste ne prihvata, i totalno na kraju odbacuje. Svemu tome još jedina njena želja, usmerena ka muškarcu o kome naivno sanja da će ostvariti svoj životni san ženje - majke, na samom kraju otpada kao poslednji list sa već ogolelog drveta. I on je u svom bezumnom strahu i kukavičluku ostavlja, jer je već prihvatio prilagođeni oblik licimernog, neurotičnog, veštačkog i lažnog života svakodnevnice, u kome jedino na taj način ume da preživi.....




Dora, jedina koja ima ime, ime ŽENE, jedina koja ima šansu da ostvari duboku ljudsku povezanost sa sopstvenim bićem, ostaje ipak usamljena, kao što je i bila, i u samom startu bez ikakve pružene šanse da svoje ime dostojanstveno nosi i kao žena i kao izgrađena ličnost. Nažalost tu, od Boga datu,  šansu za samoostvarenjem neće moći ostvariti sama. Ona i na samom kraju ne dobija svoj boks, kao ostali akteri ove potresne drame odrastanja, koji će u njima ostati zauvek zarobljeni i izolovani, ne samo od ostatka društva, već i od samih sebe. Iako naglašena neuroza, kao bolest savremenog društva, obeležava Doru kao društvenog invalida, ipak ona i dalje stoji na otvorenoj sceni i dalje nosi svoje ime, i dalje na sebi ima svoju crvenu haljinu, što negde, duboko u nama , koji prisustvujemo ovom javnom ogoljavanju besmisla savremene civilizacije, ipak daje nadu.... nadu da je svaki pojedinac, uprkos spoljašnjim sputanostima, ipak obdaren ličnom, autentičnom sudbinom samotragača ka ljubavi, svetlu i istini, koja će uvek postojati, kao većni princip hijerarhije suprotnosti ovoga sveta i univerzuma.... nadu u individualne potencijale koje je moguće ostvariti i dosegnuti, slobodnom voljom, u večnom ljudskom traganju za slobodom. 

Autor teksta: Sfinga







Лукас Берфус је рођен 1971. у Швајцарској где је и одрастао. Завршио је библиотекарство. Од 1997. ради као слободни уметник, драмски и прозни писац. Са Семјуелом Шварцом је 1998. основао „400аса“, позоришну трупу за коју је редовно писао драмске текстове. Године 2002. добија награду града Цириха за допринос у култури, а убрзо добија и награду за књижевно стваралаштво у Берну. Позориште у Хамбургу (Deutsches Schauspielhaus) му наручује комад Othello – ein BlueMovie. То није први пут да ради реинтерпретацију класике. Пре тога је написао комад Медеја 214 описа слика, која је рађена за бечки позоришни фестивал 2000, а касније је драматизовао и Хенрија IV. Написао је књигу Мртви људи. Сексуалне неурозе наших родитеља је наручило позориште у Базелу 2003. године, а комад се одмах након праизведбе играо у Хамбургу, Штутгарту, Лондону, Берлину и многим другим градовима у Европи. Берфус 2003. добија награду „Theater Heute“ за најбољег савременог младог драмског писца. Добија награду за комад Бус 2005. године, кад и награду за најбољег драмског писца године. Драме му се играју у Немачкој, Швајцарској, Енглеској и многим дугим земљама у Европи, а у Скандинавији је један од најизвођенијих савремених европских писаца. Последњи комад, Доказ, који је написао 2007, имао је праизведбу у „Kammerspiel theater“ у Минхену.

Берфус у својим комадима поставља веома битна питања која муче савремено друштво и уме да препозна и осети узрок друштвених конфликата. У својим комадима се често бави питањем смрти која је релативизована у капиталистичкој потрошачкој ери. Бави се питањем абортуса, еутаназије, самоубиства и разним механизмима друштвене репресије. У свим својим драмама он истиче људске слабости и како сам каже: „За мене су људи најближи својој људскости када живе са својим контрадикторностима и покушавају са њима да изађу на крај. Сви смо ми хероји на свој начин. Али, показати своју слабост, не успети, има нечег врло личног и привлачног у томе“. Берфус посматра међуљудске односе као научник, кроз микроскоп, са извесном дистанцом, не заузимајући страну. У комаду Бус или Стварање свеца, бави се питањем религије у пост-атеистичко доба. У Сексуалним неурозама наших родитеља третира питање друштвене контроле која потиче дитректно из породице. Занимљиво је да су углавном сва извођења овог комада постављала Дорин аутизам, односно неку врсту менталне заосталости, као главни проблем комада. У комаду Алисино путовање у Швајцарску Берфус се бави питањем еутаназије, а у свом последњем комаду, Die Probe, који је преведен као Проба или Доказ, Берфус испитује породичне односе у 21. веку, веку ДНК, када биолошка стварност мења друштвену стварност. Његови комади су увек на граници са гротеском, „отворени“ су у форми и као да позивају редитеља и глумце на разне могуће интерпретације. Берфус посматра и описује стање ствари у савременом друштву кроз врло духовите дијалоге и потресне монологе који јасно осликавају контролисани потрошачки свет у којем живимо, а који сваку различитост третира као опасност.




РОЂЕНИ ДА БИ ЖИВEЛИ ЖИВОТ ПУНИМ ПЛУЋИМА

  ...Али Берфусова драма има нешто изразито драгоцено и посебно. Писац је пронашао начин како да тему људске невиности, оперисаности од сваког зла, пласира у свет тако да на нивоу приче ми пратимо једну људску судбину, али која на ширем плану постаје метафора могућности слободе појединца у друштвеном окружењу на врло оригиналан начин. Прича је потресна и вишезначна. Девојчица Дора је као дете, одлуком лекара и родитеља, лековима доведена у стање вегетирања, живота ван света. Није ишла у школу нити има икаква знања о свету у животу, нема социјалну интелигенцију, манипулативне тактике и способности. Мислити, осећати, говорити, радити – за њу је исто. Мајка, уз подршку лекара, одлучује да је скине са лекова не би ли видела шта се крије „иза Дориног вечно истог лица иза завесе од хемије и година летаргије“. И шта се крије? Ерос, животна енергија, откривање сексуалности... Дорино тело постаје полигон за сликање друштвеног одраза, јер рестриктивност, агресивност, бруталност друштвене заједнице, увек се најлакше детектују на женском питању: однос према женској сексуалности, абортусу, слободи личности... Сексуалне неурозе наших родитеља су, као и друге руске драме које сам радила, израз незадовољства, протеста. Против суровости света, друштвене заједнице у којој одрасти значи: учити се језику смрти, језику одустајања од жеља, истинских потреба бића, значи учити се азбуци лажи, лицемерја, суровости, кастрације Ероса као врхунског принципа радости живота... Берфус бриљантно приказује, рашчлањује, градира насиље нељубави, механизме друштвене перверзије, како неуроза друштвено функционише. Колико је суров толико је духовит. Берфусу ме је привукла прича коју сам пожелела да испричам као савремени моралитет. Порно играоница света је светилиште за иницијацију детета у нама у свет одраслих, у свет смрти. Одрастање је за Барфуса као черупање, убијање душе. Бити одрастао значи бити прилагођен. Прилагођен чему? Дакле, комаду ме је привукла тема, прича, могућност компоновања занимљиве сценске форме, могућност да кажем шта мислим о појму нормалности и о појму друштвеног здравља, механизмима манипулације. Ко успоставља и на који начин обрасце друштвено прихватљивог и неприхватљивог понашања у разним сферама живота. У формалном смислу, изазов је био наћи кључ за фрагментарну драматургију који не би био линеарно низање сцена већ „вертикално“. Форма моралитета, друштвеног приказивања случаја Дора, имитирањем колективне позиције као на групној терапији (сви глумци на сцени ушанчени у својим нишама у зидовима, као у неком храму). Када сам у глави решила простор, нашла сам и кључ за дубинско читање психе и друштвених игара и улога, а не за хоризонтално опонашање реалистичне приче.

***
 
Није случајно што се главни лик у драми зове Дора, баш као што је Фројд штитећи идентитет своје осамнаестогодишње пацијенткиње назвао девојку коју је лечио од хистерије. О томе је и објавио студију Дора, фрагменти анализе једног случаја хистерије. Берфусова драма није сценска разрада случаја Фројдове Доре, већ потпуно аутономно уметничко дело, али са јасним ослањањем на тековине психоанализе, на Фројда који је први отпочео анализу несвесног путем анализе снова у анализи личности и који је наглашавао да неурозе имају органску основу, односно да се у сфери сексуалности налази узрок настанка психонеуроза. Неурозе настају као резултат конфликта између инстинктивних нагона и друштвених захтева или њиховог облика „супер ега“. Назив драме Сексуалне неурозе наших родитеља, гледано из угла психоанализе, чист је плеоназам. Писац потцртава улогу сексуалности у неуротичности појединца, односно заједнице на квадрат. Карин Хорнај у Неуротичној личности нашег доба, опет наглашава да свака неуроза има корен у недостатку љубави у детињству и да ако је неуроза одступање од нормалног концепт нормалности није универзалан, он варира од средине, класе, заједнице... Дора је једини лик у драми који има име. Сви остали су постављени функционално у односу према њој: Дорини родитељи, Дорин шеф... Фини Господин...

***

  ....Бити другачији, бити обележен, бити „друштвено болестан“, за мене има много шире поље значења. Љубав, таленат, осетљивост, нежност, искреност, поштење, спонтаност, директност, непатвореност – нису ли то све „симптоми болести“ у „здраворепресивном“ свету псеудо-вредности и псеудо-слобода. Неки моји пријатељи психолози су читали драму и потврдили оно што смо причали на пробама: да Дора није илустрација једне конкретне болести, или менталне поремећености. Она је уметничка а не медицинска чињеница. Она је неки ид, универзално дете у систему личности. Она је огледало извитоперености оних који се огледају у њој, за первертирану родитељску љубав-нељубав, за друштвене ауторитете оличене у шефовима и докторима, онима коју супервизирају нашу подобност, коректност, употребљивост у „свету друштвеног здравља“. Кроз живот, снажно ме је осим белетристике надахњивала психолошка литература од Саса, Рајха, Јунга, Фрома и наравно Фројда и К. Хорнај, па до Слободне деце Самерхила... Друштвену кастрацију снажно осећам и у времену у којем живим и мислим да Дора има истинску, потресну универзалност. То је дете истрчало у свет чију азбуку учи као партитуру: не расте ка пламену већ ка смрти жеље и аутентичности, оног врхунског идеала да будемо личност, целовита, јединствена, непоновљива, рођена да би живела живот пуним плућима.


НЕМА НАГОНА БЕЗ СЛОБОДЕ 
АЛИ НИ СЛОБОДЕ БЕЗ НАГОНА
(В. ФРАНКЛ)

(Сваки драмски текст, као и Сексуалне неурозе наших родитеља, изазива код читаоца мисаони асоцијативни систем који не мора бити у вези са редитељском концепцијом и сценским остварењем. Због тога су текст драме и текст представе два стваралачка резултата засебних вредности. Овај напис о неурози уопште, подстакнут је драмским текстом, а како га је сценски тумачила редитељка Татјана Мандић Ригонат заједно са глумачким ансамблом)

Познато је из психолошке литературе да неуротичне личности нису у стању да ускладе сопствене тежње са захтевима околине, иако им однос са реалношћу није поремећен као код психоза. Због тога неуротична личност живи под притиском емоционалне напетости, страха, депресије и других психопатолошких сметњи. Ова појава поремећаја психичке структуре позната је још из античког доба а у данашњем добу, могло би се рећи да скоро не постоји личност која у извесној мери није неуротизирана.

Постоји и тзв. неуротични карактер који се одликује осећањем инфериорности а испољава се кроз агресивност, хистерију и потребу за самокажњавањем. Овакве личности имају ригидан его а присутна је и извесна расцепљеност бића која се у односу на сопствену сексуалност исказује кроз лажни морал. Неуротичан човек је и отуђен човек. (Отуђена особа није у контакту са самом собом као што није у контакту ни са другим особама. Она доживљава себе као што се доживљавају ствари, чулима и здравим разумом, али не успоставља продуктивну везу са самом собом и спољним светом – Ерих Фром). Психоаналитичар Карен Хорнај, која се бавила феноменом отуђења, сматра да је то процес који сакати човекову личност, онемогућавајући развој и у њему могућност човека да упозна своје право Ја. Расцепљен неурозом, такав човек има сукоб између онога што јесте и онога што под притиском неурозе – он мора да буде. Кад га стварност демантује, он доживљава себе као безвредно биће.

Фројд је зачетак неурозе као болести, видео у детињству. (Узроци могу бити разни, а један од узрока је немање правог ауторитета током развоја, односно чврстог мерила за добро и зло, ружно и лепо, дозвољено и забрањено). Алфред Адлер је неурозу такође сматрао болесном појавом, међутим, за Карла Густава Јунга, неуроза није савим негативна, будући да она носи поруку пуну смисла за човека. Човек може, суочавајући се са својим неурозом на адекватан начин, да отпочне процес освешћивања својих несвесних делова, интегришући међусобно противречне слојеве бића. То је, по Јунгу, пут до успостављања целовите личности, што је циљ индивидуације. Али, до тога није могуће доћи и без интимног ослобађања личности од поистовећивања са Персоном – друштвеном маском која човека штити од друштвених повреда, али је погубна за сваки развој уколико човек своје Ја поистовети са њом. Слично становиште Јунговом има и Карл Јасперс који сматра да циљ психотерапије није довољан уколико од човека ствара такозвано сасвим здраво биће. То води стварању конформистичких личности које више нису ни заинтересоване за смисао своје егзистенције.

Човек има суштинску потребу за слободом и сматра се да „кад год је лична слобода укинута, настаје компензација тиме што људи својим најнижим импулсима стреме ка слободи. Отуд проистичу настране форме, незаситост, завист, оргијање, грамзивост“. Тек развијена личност досеже до еротизма који је супротан свему ономе што је у вези са размножавањем; еротизам припада подручју сексуалности, али је превазилази.
По Стекелу (и не само по њему), права љубав је лек који све лечи.

А у вези са љубављу инспиративан је и чувени дијалог између Сократа и Диотиме. 
На Сократово питање: Ко је савршенији, онај који воли или онај који је вољен,
Диотима одговара:


Онај који воли, јер је у њему присутно божанство. 






Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...