KNJIGA OTKRIVENJA I RAD SVEĆENIKA
Rudolf Štajner
Dornach, 7 rujna 1924
prevod: Monte Christo ANTROPOZOFIJA
Jučer smo pogledali značajnu prekretnicu do koje je došlo u ljudskoj evoluciji jer se od trećeg doba Misterija nadalje učestvovanje ljudskog bića u kozmičkom svijetu kroz čin posvećenja čovjeka — to jest transupstancijacije — odvijalo u astralnom tijelu, onom članu ljudskom bića koji tijekom spavanja, za običnu svijest, odlazi od fizičkog tijela i koji tijekom odvojenosti od fizičkog svijeta nije receptivan za percepcije okolnog svijeta.
Razjasnimo kako to astralno tijelo radi u nama danas. Astralno je tijelo ono koje nam donosi misli o našem okruženju, misli preko kojih shvaćamo svijet. U trenutku kada astralno tijelo odlazi od našeg fizičkog i eteričkog tijela, misli o našem okruženju više nisu tamo.
Ovo shvaćanje može biti nadopunjeno dodajući da je ‘Ja’-organizacija, ‘Ja’ u ljudskim bićima kako su danas konstituirana, primatelj osjetilnih impresija. Osjetilne impresije odumiru kada se ‘Ja’-organizacija povlači iz fizičkog i eteričkog tijela. Mogli bi to nacrtati ovako: Ovdje je fizičko tijelo ljudskog bića, a ovdje je njegovo eteričko tijelo. Tijekom spavanja astralno tijelo i ‘Ja’-organizacija su izvan njih. Kada smo budni ova ‘Ja’-organizacija nas snabdijeva senzacijama i osjetilnim utiscima. Osjetilni utisci nisu tamo kada spavamo pošto ‘Ja’-organizacija nije prisutna u fizičkom i eteričkom tijelu i zato što ‘Ja’-organizacija nije receptivna na utiske našeg okruženja dok mi spavamo. Astralno tijelo snabdijeva mislima samo dok je u fizičkom i eteričkom tijelu. Kada je izvan njih nije osjetljivo za stvari u svijetu i ne pribavlja nikakve utiske.
U trećem dobu Misterija, kada je ljudsko biće [svećenik] dolazilo u kontakt s božanskim duhovnim bićima preko kultne Riječi pomoću svih pripremnih radnji, astralno tijelo je ono koje je postalo receptivno za ispunjenje transupstancijacije unutar sebe u pričesti, i preko tog ispunjenja transupstancijacije postalo je receptivno za apokalipsu, za otkrivenje.
Počevši od našeg sadašnjeg doba, ista vrsta procesa se mora sada odvijati u ‘Ja’-organizaciji ljudskog bića. Ova ‘Ja’-organizacija mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da doživi transupstancijaciju, čak iako pri običnoj svijesti kroz nju mogu biti doživljeni jedino čulni utisci. Mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da sudjeluje u otkrivenju, u apokalipsi, preko transupstancijacije.
Ljudska bića danas zaista mogu na to postati receptivna; ljudsko biće može iskreno postati svećenik ako u sebe primi unutarnje slike koje su prave duhovne slike nadčulnog svijeta. Govoreći ovo mi smo, u osnovi, okarakterizirali unutarnju vezu između ezoterizma koji s pravom danas postoji i onog što treba živjeti u duši svećenika. Okarakterizirali smo što Zajednicu Kršćana može napraviti nositeljem važne uloge u novim Misterijima. Moramo uzeti u obzir, ipak, kako je Antropozofija koja se približava ljudskim bićima danas konstituirana.
Često sam navodio izvjesnu sliku govoreći: Ljudi su danas skloni prihvatiti kao znanje sve što na bilo koji način može biti podržano vanjskom percepcijom, znanstvenim eksperimentom. Ne žele prihvatiti kao znanje ono što se ne može poduprijeti vanjskom percepcijom ili eksperimentom. Ali ljudi s tim stavom sliče nekom tko kaže: Svaki kamen na Zemlji treba potporu ako neće pasti dolje; dakle i planeti u univerzumu moraju također imati potporu tako da ne bi pali dolje. Da planeti drže jedan drugog gore u univerzumu bez ikakve potpore danas je automatski prihvaćeno, jer se tako podučava tradicionalno, s valjanim autoritetom. Činjenica, međutim, da su antropozofske istine takve da ne trebaju biti podržane vanjskim opservacijama ili znanstvenim eksperimentima već se međusobno podržavaju i nose jedna drugu — to je naveliko sumnjivo.
Čim prihvatimo da su antropozofske istine valjane jer jedna takva istina podupire drugu, tako da se istine uzajamno podupiru — kada dođe trenutak da to možemo prihvatiti možemo prestati ponavljati onu nesretnu frazu koja kaže: Pošto još ne mogu vidjeti u duhovni svijet, ne mogu razumjeti sadržaj Antropozofije. Kada dođe taj trenutak počinjemo shvaćati Antropozofiju preko načina na koji njene istine podupiru jedna drugu, i tada u nju možemo dublje zaroniti.
Ovaj zadatak dubljeg uranjanja u znanje o duhovnom svijetu koji je dala Antropozofija zadatak je koji može, i zaista mora, voditi svećenike na njihov unutarnji put. Trebamo samo shvatiti da dispozicija, stav duše u koji smo ušli, kada se iskreno držimo Antropozofije, odgovarajući je put pristupa nečemu kao što je Knjiga otkrivenja. Knjiga otkrivenja je jedinstvena, ali dok dopuštam da na meni radi svaka od njenih slika, svaka imaginacija postaje jedno s mojim vlastitim ‘Ja’. Zatim dolazi trenutak kada ovo otkrivenje može biti ne samo doživljaj ljudskog ‘Ja’ već također njegova kreacija. Ono što trebamo napraviti je pristupiti ovoj Knjizi otkrivenja u antropozofskom smislu. Danas nema drugog načina da joj se pristupi.
Hajdemo sada nastojati dohvatiti nekoliko glavnih točaka u Knjizi otkrivenja duhovno.
Rečenica ‘Ja sam Alfa i Omega’ (Otk. 1,8) shvatljiva je samo ako znate da u starijim vremenima glas A [Ah] nije bio apstraktan, odvojen, dio riječi bez značenja kako ga osjećamo danas, već glas dovoljno važan da ima svoje vlastito ime.
Čovječanstvo je tretiralo glasove govora, koji obuhvaćaju tako veliku misteriju, na osobiti način. Čovječanstvo je tretiralo glasove govora kao što policija tretira kriminalce, dajući svakom glasu broj, baš kao što su kriminalci pobrojani kada su zatvoreni u njihovim ćelijama. Izgubivši njihova imena i umjesto njih stječući brojeve, glasovi govora su izgubili njihovu unutarnju prirodu. Ovo je slikoviti način za to izraziti, ali je potpuno točan.
Ako idemo natrag iza onih rimsko-latinskih vremena kada su glasovima govora dani brojevi, dolazimo u doba kada je čovječanstvo bilo potpuno svjesno — a u hebrejskom je to naravno bio slučaj — da je bilo savršeno prikladno da glas govora ima svoje vlastito ime, tako da se mogao zvati Alfa — ili Alef u hebrejskom — jer je to bilo biće, nešto božansko, nadčulno biće. Ako pobliže pogledamo prvi glas onog što sada zovemo abeceda moramo proći vrstu duhovnog razvoja koncepata prije nego dođemo na to što Alfa stvarno jest.
Mi u Antropozofiji opisujemo kako zemaljska evolucija ide natrag do pred-zemaljske, planetarnih stanja svijesti poznatih kao Mjesec, Sunce i natrag do stanja Saturna. U razmatranju evolucije svijeta pokušavamo iznijeti sve što god je povezano s evolucijom ljudskog bića. Na starom Saturnu nalazimo prvo kozmičko ljudsko sjeme koje je, nakon višestrukih transformacija kroz stanja svijesti Sunca, Mjeseca i Zemlje, postalo ljudsko fizičko tijelo kakvo danas poznajemo. Ljudsko biće je postojalo na starom Saturnu u prvobitnom početnom sjemenu.
Za nas koji ozbiljno i iskreno želimo prodrijeti do istine o ovim stvarima važno je da se upitamo: Što je ovo prvobitno sjeme ljudskog bića doživjelo na starom Saturnu? Život na starom Saturnu imao je svoj tijek u varijacijama topline. U diferencijacijama topline i hladnoće ljudska bića su apsorbirala promjenjive temperature. Živjela su u uvjetima koji su im mnogo kazali o toplini i hladnoći kozmosa a također mnogo i o duhu, ali samo o onoj oblasti duha koja je radila u varijacijama topline i hladnoće.
Razjasnimo kako to astralno tijelo radi u nama danas. Astralno je tijelo ono koje nam donosi misli o našem okruženju, misli preko kojih shvaćamo svijet. U trenutku kada astralno tijelo odlazi od našeg fizičkog i eteričkog tijela, misli o našem okruženju više nisu tamo.
Ovo shvaćanje može biti nadopunjeno dodajući da je ‘Ja’-organizacija, ‘Ja’ u ljudskim bićima kako su danas konstituirana, primatelj osjetilnih impresija. Osjetilne impresije odumiru kada se ‘Ja’-organizacija povlači iz fizičkog i eteričkog tijela. Mogli bi to nacrtati ovako: Ovdje je fizičko tijelo ljudskog bića, a ovdje je njegovo eteričko tijelo. Tijekom spavanja astralno tijelo i ‘Ja’-organizacija su izvan njih. Kada smo budni ova ‘Ja’-organizacija nas snabdijeva senzacijama i osjetilnim utiscima. Osjetilni utisci nisu tamo kada spavamo pošto ‘Ja’-organizacija nije prisutna u fizičkom i eteričkom tijelu i zato što ‘Ja’-organizacija nije receptivna na utiske našeg okruženja dok mi spavamo. Astralno tijelo snabdijeva mislima samo dok je u fizičkom i eteričkom tijelu. Kada je izvan njih nije osjetljivo za stvari u svijetu i ne pribavlja nikakve utiske.
U trećem dobu Misterija, kada je ljudsko biće [svećenik] dolazilo u kontakt s božanskim duhovnim bićima preko kultne Riječi pomoću svih pripremnih radnji, astralno tijelo je ono koje je postalo receptivno za ispunjenje transupstancijacije unutar sebe u pričesti, i preko tog ispunjenja transupstancijacije postalo je receptivno za apokalipsu, za otkrivenje.
Počevši od našeg sadašnjeg doba, ista vrsta procesa se mora sada odvijati u ‘Ja’-organizaciji ljudskog bića. Ova ‘Ja’-organizacija mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da doživi transupstancijaciju, čak iako pri običnoj svijesti kroz nju mogu biti doživljeni jedino čulni utisci. Mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da sudjeluje u otkrivenju, u apokalipsi, preko transupstancijacije.
Ljudska bića danas zaista mogu na to postati receptivna; ljudsko biće može iskreno postati svećenik ako u sebe primi unutarnje slike koje su prave duhovne slike nadčulnog svijeta. Govoreći ovo mi smo, u osnovi, okarakterizirali unutarnju vezu između ezoterizma koji s pravom danas postoji i onog što treba živjeti u duši svećenika. Okarakterizirali smo što Zajednicu Kršćana može napraviti nositeljem važne uloge u novim Misterijima. Moramo uzeti u obzir, ipak, kako je Antropozofija koja se približava ljudskim bićima danas konstituirana.
Često sam navodio izvjesnu sliku govoreći: Ljudi su danas skloni prihvatiti kao znanje sve što na bilo koji način može biti podržano vanjskom percepcijom, znanstvenim eksperimentom. Ne žele prihvatiti kao znanje ono što se ne može poduprijeti vanjskom percepcijom ili eksperimentom. Ali ljudi s tim stavom sliče nekom tko kaže: Svaki kamen na Zemlji treba potporu ako neće pasti dolje; dakle i planeti u univerzumu moraju također imati potporu tako da ne bi pali dolje. Da planeti drže jedan drugog gore u univerzumu bez ikakve potpore danas je automatski prihvaćeno, jer se tako podučava tradicionalno, s valjanim autoritetom. Činjenica, međutim, da su antropozofske istine takve da ne trebaju biti podržane vanjskim opservacijama ili znanstvenim eksperimentima već se međusobno podržavaju i nose jedna drugu — to je naveliko sumnjivo.
Čim prihvatimo da su antropozofske istine valjane jer jedna takva istina podupire drugu, tako da se istine uzajamno podupiru — kada dođe trenutak da to možemo prihvatiti možemo prestati ponavljati onu nesretnu frazu koja kaže: Pošto još ne mogu vidjeti u duhovni svijet, ne mogu razumjeti sadržaj Antropozofije. Kada dođe taj trenutak počinjemo shvaćati Antropozofiju preko načina na koji njene istine podupiru jedna drugu, i tada u nju možemo dublje zaroniti.
Ovaj zadatak dubljeg uranjanja u znanje o duhovnom svijetu koji je dala Antropozofija zadatak je koji može, i zaista mora, voditi svećenike na njihov unutarnji put. Trebamo samo shvatiti da dispozicija, stav duše u koji smo ušli, kada se iskreno držimo Antropozofije, odgovarajući je put pristupa nečemu kao što je Knjiga otkrivenja. Knjiga otkrivenja je jedinstvena, ali dok dopuštam da na meni radi svaka od njenih slika, svaka imaginacija postaje jedno s mojim vlastitim ‘Ja’. Zatim dolazi trenutak kada ovo otkrivenje može biti ne samo doživljaj ljudskog ‘Ja’ već također njegova kreacija. Ono što trebamo napraviti je pristupiti ovoj Knjizi otkrivenja u antropozofskom smislu. Danas nema drugog načina da joj se pristupi.
Hajdemo sada nastojati dohvatiti nekoliko glavnih točaka u Knjizi otkrivenja duhovno.
Rečenica ‘Ja sam Alfa i Omega’ (Otk. 1,8) shvatljiva je samo ako znate da u starijim vremenima glas A [Ah] nije bio apstraktan, odvojen, dio riječi bez značenja kako ga osjećamo danas, već glas dovoljno važan da ima svoje vlastito ime.
Čovječanstvo je tretiralo glasove govora, koji obuhvaćaju tako veliku misteriju, na osobiti način. Čovječanstvo je tretiralo glasove govora kao što policija tretira kriminalce, dajući svakom glasu broj, baš kao što su kriminalci pobrojani kada su zatvoreni u njihovim ćelijama. Izgubivši njihova imena i umjesto njih stječući brojeve, glasovi govora su izgubili njihovu unutarnju prirodu. Ovo je slikoviti način za to izraziti, ali je potpuno točan.
Ako idemo natrag iza onih rimsko-latinskih vremena kada su glasovima govora dani brojevi, dolazimo u doba kada je čovječanstvo bilo potpuno svjesno — a u hebrejskom je to naravno bio slučaj — da je bilo savršeno prikladno da glas govora ima svoje vlastito ime, tako da se mogao zvati Alfa — ili Alef u hebrejskom — jer je to bilo biće, nešto božansko, nadčulno biće. Ako pobliže pogledamo prvi glas onog što sada zovemo abeceda moramo proći vrstu duhovnog razvoja koncepata prije nego dođemo na to što Alfa stvarno jest.
Mi u Antropozofiji opisujemo kako zemaljska evolucija ide natrag do pred-zemaljske, planetarnih stanja svijesti poznatih kao Mjesec, Sunce i natrag do stanja Saturna. U razmatranju evolucije svijeta pokušavamo iznijeti sve što god je povezano s evolucijom ljudskog bića. Na starom Saturnu nalazimo prvo kozmičko ljudsko sjeme koje je, nakon višestrukih transformacija kroz stanja svijesti Sunca, Mjeseca i Zemlje, postalo ljudsko fizičko tijelo kakvo danas poznajemo. Ljudsko biće je postojalo na starom Saturnu u prvobitnom početnom sjemenu.
Za nas koji ozbiljno i iskreno želimo prodrijeti do istine o ovim stvarima važno je da se upitamo: Što je ovo prvobitno sjeme ljudskog bića doživjelo na starom Saturnu? Život na starom Saturnu imao je svoj tijek u varijacijama topline. U diferencijacijama topline i hladnoće ljudska bića su apsorbirala promjenjive temperature. Živjela su u uvjetima koji su im mnogo kazali o toplini i hladnoći kozmosa a također mnogo i o duhu, ali samo o onoj oblasti duha koja je radila u varijacijama topline i hladnoće.
Prelazeći od starog Saturna do starog Sunca nalazimo da su sada ljudska bića živjela u fizičkom tijelu koje je bilo diferencirano u toplinu i zrak, tako da su na starom Suncu imala organizam koji se sastojao od toplinskog etera i elementa zraka. Postojala je dakle diferencijacija unutar samih ljudskih bića. Ljudska bića su iznutra postala bogatija. Nisu percipirane samo razlike u temperaturi, kao u uvjetima Saturna, već se sada javlja nešto što se može nazvati unutrašnjost. Ljudska bića su na starom Suncu percipirala toplinu, ali su unutar sebe također percipirala vrstu unutarnjeg ritma disanja, koji je za uzvrat izražavao tajne kozmosa, bio zrcalna slika kozmičkih tajni.
Možemo vidjeti kako se biće čovjeka obogaćuje kako se razvija od stanja Saturna do stanja Sunca na Zemlji, i ponovno obogaćuje kako se razvija od stanja Sunca do stanja Mjeseca i stanja Zemlje. To biće čovjeka još će se obogatiti daljim razvojem kroz buduća planetarna stanja do Jupitera i na Vulkanu.
Što je bila veza ljudskih bića sa svijetom na starom Saturnu? Njihova veza sa svijetom na starom Saturnu bila je takva da su kvantitativno doživljavali beskonačno mnogo varijacija u temperaturi, ali kvalitativno ne mnogo. Još je malo od svijeta bilo u ljudskim bićima. Postojala su, bili su ljudi; mogli bi reći da su bili samo ljudi, nemajući još mnogo od svijeta u njima. Ali kako se kreće dalje preko Sunca, Mjeseca, Zemlje, do Jupitera njihovo unutarnje biće sve više će biti ispunjeno svijetom. Njihov život će sve više postajati obogaćen svijetom. Sada, ovdje na Zemlji, već imamo dobar komad svijeta u nama. I kada stanje Zemlje dosegne stupanj na kojem će se opet rastvoriti, ljudska bića će u sebi imati velik komad makrokozmosa na kojem su radila preko zemaljskih slika.
Mi već u sebi nosimo dio kozmosa, ali to ne znamo s našim običnim znanjem. Dok napredujemo prema duhovnom znanju kroz Imaginaciju, Inspiraciju i Intuiciju, naši unutarnji doživljaji stalno će u našoj duši postajati čudesniji i više veličanstveni. Samo razmotrite ljudsko oko kakvo je danas poznato našoj običnoj svijesti. Ipak to ljudsko oko je kozmos u svakom od svojih detalja, divno i veličanstveno kao i makrokozmos. Čak i u fizičkom svijetu svaki organ se otkriva kao cijeli predivni svijet. Kada ljudsko biće gleda oko sebe kao posvećenik, svijet vidi dolje s elementima i gore sa zvijezdama, sa Suncem i Mjesecom. Kada pogleda u sebe vidi svaki organ, oko, uho, pluća, jetru i tako dalje, svakog kao svijet sam po sebi. Ovo fizičko tijelo ljudskog bića ogromno je tkanje i međuprožimanje svjetova, svjetova koji su potpuni, svjetova koji su za sada prisutni u formi sjemena, svjetova koji su čulno opazivi, napola nadčulni i potpuno nadčulni. Kako ljudsko biće napreduje kroz mnoge evolucije u sebe sakuplja sve više i više svjetova.
Možemo razlikovati ljudsko biče na početku starog Saturna upravo na početku postajanja ljudskim, još bez svjetova u njemu. Prva stvar koju je osjećao tijelom evolucije starog Saturna bila je da je bio tijelo topline; percipirao je dimenzije tog tijela topline. Skicirano bi mogli reći da je na starom Saturnu ljudsko biće osjećalo sebe da je toplina, ali postepeno, osjećajući se na početku kao vrsta toplinskog mekušca, primijetilo je nešto kao zbirku različitih temperatura, a zatim nešto kao vanjsku kožu, toplinsku kožu, premda nešto hladnije temperature od unutarnje topline. Osjećao je da je unutra nekako toplije, s višestrukim varijacijama, dok je vanjska toplinska koža imala toplinu manjeg intenziteta.
Sve to možemo opisati današnjim jezikom, ali postoji nešto apstraktno u vezi našeg jezika. Nedostaje mu snaga čarolije s kojom ćemo pred naše duše prizvati veličanstvenost takvih slika kada gledamo natrag na prošle eone sve do starog Saturna. Oni koji su i malo dirnuti tim vizijama također će biti dirnuti i svetim strahopoštovanjem s kojim su ovakve stvari gledane u starim Misterijima. Sve do Chthon-skih Misterija drevne Grčke o ovim stvarima se govorilo na način koji je prepoznavao ljudsko biće starog Saturna koje još nije posjedovalo kožu topline; i o tom ljudskom biću starog Saturna su znali da je prva stvar koju je uzelo sebi od okolnog svijeta bila koža od topline koja je u svojoj konfiguraciji imitirala svijet. To je bila prva stvar koju je ljudsko biće preuzelo od svijeta.
Kada je ljudsko biće još bilo biće topline, kako je njegovo unutarnje iskustvo izgledalo subjektivno u duši? Njegovo unutarnje iskustvo je bilo čisto čuđenje o svijetu. Jedini način na koji možete izraziti što je doživljavalo je reći da je to bilo čisto čuđenje. Toplina ne može biti shvaćena kao bilo što drugo osim čistog čuđenja. Izvana je to toplina, unutarnje je doživljeno kao čista začuđenost. Samo zato jer su ljudi postali toliko nespretni u njihovim konceptima govore o neobjašnjivosti ‘stvari u sebi’ kao što je stari Kant. ‘Stvar u sebi’ topline je čuđenje; i ljudsko biće Saturna bilo je onoliko čuđenje koliko je bilo i toplina. Živjelo je u začuđenosti, u zaprepaštenju svojom vlastitom egzistencijom, jer ono se tek ukrcalo na tu egzistenciju. To je Alfa: ljudsko biće Saturna, toplinsko ljudsko biće koje živi u čuđenju. I prva stvar koju je ljudsko biće doživjelo kao svijet, kao vanjski stan koji je dao svijet, kožu, to je Beta, ljudsko biće u njegovoj kući, njegovom hramu. Kuća je bila prvo što je ljudsko biće primilo od svijeta: kožu — Beta.
Ako na ovaj način nastavimo kroz cijeli alfabet, nastavljamo kroz svijet. Nakon postepenog uzimanja u sebe svega što jest svijet i ispunjajući s tim cijelo svoje biće, kada dođe na Vulkan imajući ujedinjen u sebi cijeli sadržaj svijeta, tog velikog Sve kojem pripada, ljudsko biće će postati ono što je bilo na početku stanja Saturna plus cijeli svijet. Biti će Alfa i Omega, čovjek koji u sebi ujedinjuje sve što je svijet. Govoreći ‘Ja sam Alfa i Omega’ na način kako to čini Ivanova Knjiga otkrivenja, osmislili smo ono što će ljudsko biće biti na kraju stanja Vulkana. Na kraju stanja Vulkana ljudskom biću će, također, biti dozvoljeno reći: Ja sam Alfa i Omega.
Pogledajmo na ono što smo sebi zamišljali da je početak, sredina i kraj evolucije čovječanstva, pogledajmo na to u spoju sa Misterijem na Golgoti. U biću koje se kroz Misterij na Golgoti utjelovilo u Isusu imamo — otprilike polovinom ljudske evolucije — biće u svijetu koje je već na stupnju koji će ljudska bića dosegnuti na kraju stanja Vulkana. Imamo biće kao boga kakav će čovjek biti kao ljudsko biće na kraju stanja Vulkana.
Što je to biti bog u usporedbi s biti čovjek? Biti bog u usporedbi s biti čovjek znači da je u tijeku vremena bog ono što će čovjek biti kasnije. Nemojte reći da je to ravno dovođenju boga dolje na nivo čovjeka ili čak pretvaranje boga u čovjeka. Bog ne postaje čovjek. Za nadčulnu viziju vrijeme je simultana stvarnost, premda to može zvučati paradoksalno. Interval između boga i čovjeka demonstriran je onim što se zbilo u vrijeme Misterija na Golgoti. Pokušavajući shvatiti ovakve stvari vremena se ne smiju direktno dovoditi u vezu jedna s drugim, niti bića koja pripadaju različitim vremenima.
U spisima kakvo je Ivanova Knjiga otkrivenja mnoge stvari su još izražene jezikom Misterija, tako da je mogu razumjeti jedino ako značenje može biti izdvojeno iz jezika Misterija. Nije iznenađujuće da je pisac Knjige otkrivenja govorio jezikom Misterija, jer su u njegovo vrijeme ljudi još bili s time upoznati. Znali su da su glasovi govora nadčulna bića, da je Alfa ljudsko biće kao nadčulno biće na početku njegove egzistencije, da kada prijeđete od Alfa do Beta vi prijeđete od ljudskog bića do svijeta, uključujući božanski svijet, a kada prijeđete kroz sve glasove alfabeta do Omega vi u sebe uzimate cijeli božanski svijet.
Uznemirujuća je činjenica da su danas glasovi govora ne više od tričarije što se nas tiče. Što su sada glasovi govora osim tričarije? Ne znate mnogo ako samo poznajete ABC. Ovakve stvari su tričarije, ali tričarije koje pokazuju natrag na početak gdje su bila božanska, duhovna bića. Naša beznačajna slova alfabeta su nasljednici onog što je čovječanstvo jednom davno prepoznavalo kao božanska, duhovna bića. Cijeli alfabet je bio zbroj ovakvih božanskih, duhovnih bića. Zvukovi gdje bogovi, sa svih strana odjekuju prema ljudskim bićima, zvukovi kao A, B, Alfa, Beta: ljudsko biće, ljudsko biće u njegovoj kući, i tako dalje. Alfa i Omega: ljudsko biće sa cijelim svijetom. Izgovarajući ih, ljudsko biće je doživljavalo glasove govora kao ono što ih je ispunjavalo duhom.
Zadnji ostatak božanskog duha koji živi u glasovima još je bio prisutan kada je kult intonirao u trećem dobu Misterija. U najranijem dijelu tog doba još je to bilo dobro shvaćano. Kada su ljudska bića intonirala, jedan za drugim, glasove onog što je danas naš apstraktni, tradicionalni alfabet, intonirali su kozmičku Riječ. Preko onog što su intonirali ujedinjavali su se sa svim bogovima. Na početku bijaše Riječ — to znači isto kao kada Krist kaže ‘Ja sam Riječ’, ili ‘Ja sam Alfa i Omega’. Knjiga otkrivenja je pisana jezikom Misterija, tako koristi izraze koji osluškuju natrag u velika vremena kada je ljudsko biće osjećalo makrokozmos kao univerzalno Sve koje govori. Glasovi govora, koji su u starijim vremenima za ljudska bića označavali najvišu duhovnost, danas su reducirani na tričave sjene. Moramo naučiti osjetiti što se dogodilo. Glasovi su tamo, ali bogovi nisu više u glasovima što se ljudskih bića tiče. Bogovi su otišli iz glasova. Sada su u glasovima našeg govora na demonski način skrivena ahrimanska bića. Narodni mit da glasovi našeg govora sadrže nešto od crne magije ako bi ih se mogli kruto držati nije bez osnova. To s pravom podržava zdrava narodna imaginacija, jer su božanski glasovi prošlosti postali ahrimanizirani. Bogovi starine glasove su napustili i u njih su ušla ahrimanska bića. Ako s tim u vezi ne nađemo put natrag, onda će se i preko govora ljudska bića sve više ispunjati ahrimanskim snagama.
To su vrste osjećaja s kojima moramo pristupiti Knjizi otkrivenja. Tek tada će sadržaj koje stavlja pred naše duše biti otkriven u svoj svojoj moći i veličini. Jer što je to što pisac apokalipse želi? Želi ono što također žele i svi oni koji ispravno govore o Kristu iz izvornog znanja. Ivan želi čovječanstvu predstaviti Krista. Privlači pažnju na činjenicu da je Krist ovdje. Knjigu otkrivenja počinje govoreći da je Krist ovdje. Prevedeno na naš jezik, prve riječi Knjige otkrivenja znače jednostavno: Promatrajte pojavu Isusa Krista! Gledajte, želim vam pokazati tu pojavu Isusa Krista koju je dao Bog!
Prva stvar koju pisac apokalipse radi na njegov vlastiti način, na način apokalipse, je ukazati da se Krist želi pojaviti pred čovječanstvom. Ali zatim odmah skreće pažnju na činjenicu da on ne namjerava samo objaviti pojavu, imaginaciju Isusa Krista, koja u nekoj mjeri pretpostavlja sposobnost vidjeti duhovno; također želi skrenuti pažnju na činjenicu da je božanska svjetska snaga koja je donijela tu pojavu u svijet također donijela i opis riječima te stvari koja se objavila duhovnom oku.
Te riječi, koje su od samog Boga, interpretacija su javljanja Isusa Krista, i Bog ih je preko anđela poslao svom slugi Ivanu. Tako moramo razumjeti početak Knjige otkrivenja.
Zapravo, dvije stvari su u pitanju. Najprije je stvar Imaginacije, slike Krista, a druga stvar je poruka Krista. Što je kazano u drugoj rečenici — ono čemu je Ivan svjedočio i od čega je načinio zapis — ovo je pojava Krista i interpretacija njegove pojave: Krist u slici i Krist opisan riječima. Namjera pisca apokalipse je postaviti pred ljudska bića Krista u slici i Krista u riječima.
To odmah ukazuje na nešto što je ljudima onih vremena bilo očigledno ali što je u međuvremenu za čovječanstvo postalo potpuno izgubljeno. U našoj siromaštvom pogođenoj psihologiji danas govorimo o čulnoj percepciji i o mentalnoj slici. I da bi stvar napravili što je moguće siromašnijom ljudi govore da čulne percepcije donose osjetila, a da su mentalne slike napravljene od ljudskih bića u njihovim umovima. Sve je samo subjektivno; ništa kozmičko nije preostalo. Ljudi u smiješni svijet postavljaju kantovske interpretacije i potpuno zaboravljaju da ljudska bića postoje usred univerzuma. Intuitivni element Riječi smežuran je u nama u osiromašenim mentalnim slikama; intuitivni element Riječi je drugi element naglašen od Ivana, svjedočen od Ivana. Pisac apokalipse pojavu Krista nam predstavlja kao ono što bi mogli zvati percepcija nadčulnog. Moramo stoga reći: Pogledajte pojavu Isusa Krista, danu od Boga da pokaže njegovim slugama što se mora odigrati tijekom kratkog vremena;
Ove riječi ću objasniti kasnije. Bog je to smjestio u riječi i preko svog anđela poslao svom sluzi Ivanu. Ivan je svjedočio božjoj Riječi i pojavi Isusa Krista, koju je vidio. Ivan ljudskim bićima želi doslovno dati ono što je primio od Boga i ono što je vidio.
Nužno je da ponovno razmotrimo sveto pismo Kršćanstva na ovaj konkretan način. I vaš je zadatak kao svećenika — vas koji želite biti svećenici iz najdubljeg i najčasnijeg impulsa vaših srca — da vratite konkretnost u sveto pismo. Jer je činjenica da su ljudi čitajući Evanđelja današnjim jezikom neiskreni ako kažu da ih razumiju. Ono što sam vam upravo objasnio je ono što se kaže na početku Knjige otkrivenja.
‘Otkrivenje Isusa Krista’, čitamo u jednom prijevodu, ‘koje Bog daje njemu, da pokaže njegovim slugama što se ubrzo mora dogoditi; i poslao je to i označio preko svog anđela svom sluzi Ivanu.’(1) To je ono što je tamo zapisano, i to je objavljeno širom svijeta kao način izražavanja Knjige otkrivenja. Ipak nitko ne može stvarno predstaviti sebi što to znači. Takav je slučaj s većim dijelom Evanđelja. To je zbog napora da se ljudi uvjere da u tekstu postoji značenje koje više ne predstavlja ono što je izvorno u njemu napisano da su ljudi postepeno počeli vjerovati da ne treba ni pokušati dublje ići u Evanđelje. Zaista, kako bi se netko tu postavio? Ako Evanđelje čitate bilo kojim modernim jezikom više ništa ne razumijete — ako ste iskreni. Ono što u Evanđelju čitate u ovim modernim jezicima više ništa ne izražava. Treba se vratiti na ono što je izvorno napisano, kao što smo upravo napravili za prve dvije rečenice; a to ćemo isto tako napraviti i za ostale rečenice.
Ljudi također govore da se za neke pasuse u Evanđelju treba vratiti na grčki tekst. Dakle, sa svim respektom za naše suvremenike koji rade iskrene napore da razumiju Grčki, moram reći da u stvari nitko danas ne može razumjeti Grčki jer više nemamo u nama ono što su Grci u sebi imali kada su govorili i kada su slušali. Kada mi slušamo nekoga, ili kada sami govorimo, mi smo ništa drugo nego vreća brašna. Ostajemo iznutra pasivni kao i brašno u dobro pakiranoj vreći. Nije bilo tako s Grcima. Svijest Grka je dok je slušao vibrirala; živnuo bi iznutra, i iz te živosti je govorio. Riječi koje je čuo i one koje je govorio bile su živa tijela, za njega su bile žive. I pogledajte narode Orjenta. Danas u njima može biti dekadencije, ali oni nisu kao europljani koji iznutra više uopće ne čuju ništa što je živo kada govore ili slušaju. Poslušajte orijentalnog pjesnika kao što je Rabindranath Tagore, slušajte kako takvi narodi, baš u nekoliko njihovih važnih primjera, oslikavaju unutarnje tkanje i život koji može živjeti u jeziku.
Danas ljudi misle da imaju jezik ako posjeduju rječnik s engleskim riječima na jednoj strani i njemačkim na drugoj. Savršeno su sretni da postave njemačke riječi koje odgovaraju s engleskim. Ni najmanje ne slute činjenicu da se skače preko ponora, da se ulazi u potpuno različit svijet, i da ono što živi u jeziku treba tretirati kao nešto božansko.
Ljudi toga još jednom moraju postati svjesni. Zatim će, iznutra, zahtijevati povratak na ono što vibrira unutar drevnih priopćenja kao što je Knjiga otkrivenja koja pred naše duše priziva pojavu Isusa Krista. Kao moćna pojava, zaista, to će stajati pred našom dušom ako to možemo vidjeti kao da su se svi elementi oblaka odjednom sakupili i darovali nam predivnu veličanstvenost, uzimajući ljudski oblik i oblik anđela. Kao da prošlost, sadašnjost i budućnost izvire iz supstance oblaka, otkrivajući sadržaj duhovne supstance svijeta koja unutar sebe uključuje ljudsko biće — tako je oslikana pojava Isusa Krista.
Pojava je u početku takva da pred njom padnemo nijemi, postajući jedno sa svijetom i prestajući postojati za našu vlastitu svijest. Pred pojavom stojimo na takav način da je tamo samo ona, dok mi sami postajemo ništa. Zatim, iza pojave, postajemo svjesni Boga koji otkriva, Boga Oca koji nam je dao pojavu. Iza pojave on daje riječi koje nadahnjuju. Riječi koje su interpretacija pojave, to je njegova tajna. Ali došlo je vrijeme kada je tajna od Boga dana anđelu koji je donosi dolje ljudskim bićima kao poruku u pismu od Boga, istim putem kojeg je uzela i Inspiracija od Boga do ljudskih bića.
Kada je ljudsko biće palo nijemo, nestalo, bilo apsorbirano u pojavi, počinjući ne samo biti ono što jest već također iznutra primati pismo od Boga, na kojem mora najprije slomiti pečate, sedam pečata koji ga zatvaraju, čineći pismo od Boga koje je zapečaćeno sa sedam pečata — kada se to događa, ljudsko biće samo postaje ono što je napisano u pismu. Tada ljudsko biće počinje gledati ono što je u pismu napisano kao svoje vlastito ‘Ja’-biće. Tada pred pojavom stoji ispunjeno božanskim idejama, s božanskim konceptom, s duhovnom unutarnjom slikom pojave.
Kada zamislite svećenika Ivana pred pojavom Isusa Krista, gubeći njegov identitet u nesebičnosti, kada ga vidite kako od anđela prima sedam puta zapečaćeno pismo od Boga, kada vidite kako se u njemu pojavljuje odluka da razbije pečate i pruži sadržaj čovječanstvu — tada imate sliku, Imaginaciju, koja stoji na početku Knjige otkrivenja. Moramo razumjeti što prima kao Riječ, i da je to kao što sam opisao u Imaginaciji. To je ono što pisac apokalipse želi priopćiti. Stoga on kaže: Blagoslovljen je onaj koji čita i sluša Riječi makrokozmosa, koji apsorbira i čuva za sebe ono što je u knjizi napisano — ako je može razumjeti — jer vrijeme je došlo. Uistinu je došlo. U tome nema ničeg proizvoljnog. To pripada karmi zajednice za Kršćansku obnovu da sada u vezi toga govorimo o Knjizi otkrivenja.
Нема коментара:
Постави коментар