PRIJATELJSTVO

Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Možda je u njegovim riječima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, želje da me zaustavi na putu koji je naslućivao, ili se ja varam, možda je moja osjetljivost vidjela i ono čega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. 

Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razloge.  Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Vezao sam se uz njega (dobra riječ: vezao, kao u oluji na lađi, na klisuri) zato što je rođen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što može da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.

Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovijek koji i sam želi oslnonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izanđa, kao žena. A on je cjelac, uvjek svež i uvijek drukčiji, pametan, smion, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nijasam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom  bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nijesam osećao nižim. Pitao sam ga jednom kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo: Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav... A nista ja nisam poklonio tebi već sebi...

Meša Selimović

Derviš i smrt