четвртак, март 29, 2012

TRAGOVI DUŠE Milene Pavlović Barili



Na kutku belog oblaka
– spava nejasna tuga
u neprekidnoj melodiji,
tihoj i zasanjanoj
usred zvezdane jeze.
Samo tamni plač šume
trese svoju srebrnu kosu
izgubljenu u oku razdaljine.




Jednim jedinim okom
videli smo svetove, tvrde i sive puteve
vode što mru od žeđi.
Zbog toga, oni koji ne saznaše,
okovaše nas, misleći da nas imaju.
Ali naš je život bio sigurniji nego busola -
Jer mi bejasmo deca Sokola.
I, čekajući čas pogubljenja rasla su naša krila,
tako ponosita i tako silna, da ni njihov užareni čelik,
ni orov njihovih gubica
nije sprečio veličanstveni let naše ravnodušnosti.




Spalićemo mesec
da upotpunimo noći
da odrešimo snove
da zaustavimo dah
Onda će igra
poteći iz naših dlanova suvih od života.
Ni hitra ni spora neće biti,
biće sama.
Kao veliki šestar
potpuno uporedna
s mehaničkim rimom raspadanja.


 


Rasplela sam duge kose
sa hiljadama vitica.
To je bio težak posao
koji nisam mogla privesti kraju
jer su se kose splitale
sa granjem drveća
dok sam prolazila trčeći.

Činilo mi se da ih opet vidim,
svoje lađe,
ali one su bile otišle,
dok sam si otišle su sve
(а ipak
san je tako divlji,
тtreba ga goniti danima
i danima,
biti strpljiv, ne drhteći, ne dišući,
ne misleći).

Аli dok sam spavala
oni su otišli u rat...
I sada -
kome da pišem?...
mala, plava devojčica
u cveću rezede,
među belim krilima golubice,
devojčica koja se igra sa Odjekom
na obali jezera jednog ogledala.

Avaj!
Sačuvala sam svoje detinjstvo
opaljeno od morskih priča
samo u svojim rukama.

Da bih možda ponovo njih stigla
mogla bih da trčim, trčim
бbrže od svog srca:
mogla bih da pojašem konja
da što manje vremena izgub.

Ali stvar nije u tome.
ako bolje posmotrim,
mislim da je njih oluja 
odnela
јer oblaci imaju čudnovat oblik
iako zora nije granula.

A ja nisam unajmila posadu,
jer su ljudi bili pijani
i klecali su
i tukli se zbog jedne reči,
zbog sitnice, čuteći.
Videla sam njihove hitre pokrete
na beloj fasadi
crkve.




 Hodim pepelom
spaljenog Meseca.
Trag stopa nosi
plavi zvuk
pogleda
devojke s lampom,
kojoj
veran osta.





Dolazak bujice voda
izbledeo je kraljevski put.
Ali za nas
koji ne možemo hodati
važni su samo horizonti.
Živećemo u miru
nepomičnog nadiranja
u kojem leži spokoj.
Nećemo pokušavati da shvatimo više od toga
ter reči
nisu naša priroda.
Osedećemo
na dnu zajedničke senke
bez pokreta,
u tišini
pustićemo da ode
teret za koji smo mislili da je naš.




Pod mojim kapcima
ti si mesec u bašti,
ti si magla na reci,
ti si jedini uvijen u san,
u Odjek detinjstva
i u plač.
Ti si val što se propinje visoko
tražeći zvezde u visini neba.




Nepomične i sjajne gledahu tvoje daleke oči.
Na mojim praznim dlanovima
nosim spomen na oblik tvoje glave, 
tvojih ramena, 
tvojih usana,
čuvam i vedri osmeh 
tvoje dobrote.
Nemam ništa drugo.
Niti će mi išta drugo nedostajati.
Bila sam bogatija od celog sveta.




Od dolaska mnogih voda
izbledela je glavna ulica.
Ali za nas
što ne možemo hodati
važni su samo horizonti.
U krilu svog spokoja
živećemo u miru
nepokretnog napretka.
Nećemo hteti da bolje shvatamo -
jer reči nisu po našoj ćudi.
Pobelećemo
u dnu opšte tmine
lišeni pokreta,
u tišini
dozvolićemo da spadne teret
koji smo smatrali svojim.




Baš kao što umetnost Barillijeve uznemirava, tako i njena pisma ustalasavaju čitaoce i predstavljaju ne samo svedočanstva o njenom lutanju i stranstvovanju, već i o bogatom opusu njenog stvaralaštva. Kao što umetnost nema domovine, tako domovinu nije imala ni Milena Pavlović Barilli, a njene slike i poezija bile su posrednici između onostranog i ovog sveta, posrednici “za ono što se ne da iskazati uobičajenim ljudskim jezikom”. Milena je bila snažan i usamljeni glas svoje epohe. Koren njenog stvaralaštva jeste ovo tlo, ali su plodovi cvetali i nicali širom sveta. Njeno delo je zagonetka, ali je još zagonetnija sila koja ga je proizvela. Ovaj komad želja je da se kroz prepisku Milene Pavlović Barilli pronikne u motive, želje, strahovanja, uspone, nadanja ove umetnice, za koju stvaralaštvo nije poticalo od “moći” već od “morati” i čija je priča univerzalna i danas. Širom Srbije, Evrope i sveta i danas stvaraju oni što nikome nisu potrebni, a koji životom plaćaju stvarajajući dela koja će promeniti svet, smatrajući da je život za takvu radost stvaralaštva, mala cena. - Sanja Domazet


Miodrag B Protić: "Milena Pavlović Barili - Pesnik slikar i slikar pesnik".



Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...