NEBO - Rudolf Štajner

Predavanja iz ciklusa: Nebo, pakao i problem zla

Rudolf Stainer
Berlin, 16 travnja 1908

Prevod: Charleston

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

Danas sa predmeta koji su nas zaokupljali ove zime prelazim na proučavanje temelja iz kojih je nastao koncept „neba“; dakle pred jednako sam teškim zadatkom kao što je bio onaj da vam pričam o „paklu“.

Ovdje smo suočeni s konceptom što su ga razne religijske grupe već uvelike izgubile, iako ostaju vezane uz njega jednim ispravnim duhovnim instinktom. No to je istovremeno i koncept s kojim se izruguju i odlučno ga odbacuju svi koji u današnjem duhovnom životu žele imati utjecaja i koje se u najširim krugovima smatra duhovnim autoritetima. Velikom broju ljudi koncept „neba“ danas predstavlja cilj i sadržaj najstrastvenijih poleta srca. Mnogo duša iz njega crpi ono što podržava njihovu vjeru i tješi ih u najtežim trenucima. Istovremeno mnogi u tom konceptu vide samo izraz onoga što se nalazi u srži ljudskih predrasuda.

Dovoljno je da usmjerimo našu pažnju na izvjesne duhovne simptome o kojima mnogi pričaju, da bismo uvidjeli kolika je moć prepreka koje današnjeg čovjeka sprečavaju da uvidi predrasude onoga što nas sada treba zaokupiti.

Ne treba se čuditi – još manje se tome treba čuditi onaj koji o tome priča ovako kao ja danas – ako se veliki dio onoga što će biti rečeno bude smatralo vrhuncem fantastike i mističnog delirija. Naše će nam razmišljanje pokazati koliko je bitno skrenuti pažnju na osnove jednog takvog koncepta, naročito u naše doba.

Mnogi među vama poznaju čovjeka kojega se općenito smatra prosvijetljenim i čija su djela u zadnje vrijeme napravila golemi odjek u njemačkom kulturnom životu, pa i šire. Daleko od toga da želim podcijeniti izuzetne zasluge što ih je taj čovjek postigao u uskom području prirodnih znanosti. Mogli ste ustanoviti, slušajući moja predavanja, da nikad ništa drugo ne radim osim što izlažem ono što se istražuje na području duhovne znanosti, i to vodeći računa o rezultatima moderne prirodne znanosti te nastojeći uskladiti ovo dvoje. Pa ipak, nedavno se na nekoliko mjesta moglo čuti predavanje Augusta Forela o „Životu poslije smrti“ i svima onima koji bi voljeli znati kako je s gledišta duhovne znanosti moguće tako potpuno pogrešno predstaviti stvari koje se tiču ove teme savjetujem da dobro prouče spomenuto predavanje. Zaključci koji se mogu izvući s obzirom na fenomene ove vrste izneseni su u mome časopisu Lucifer Gnoza, gdje ćete isto tako pronaći nekoliko članaka o povezanosti duhovne i prirodne znanosti. Upravo je tridesetpeti broj posvećen tezama koje vode do ovih povezanosti i njihove usklađenosti, pogotovo tamo gdje se duhovna znanost oslanja na osnovne postavke prirodne znanosti. Forelovo predavanje o „Životu i smrti“ izražava odbijanje, i to radikalno, ovog koncepta koji čini sadržaj našeg današnjeg predavanja.

………

Vratimo se sada onome što je bilo rečeno na posljednjem predavanju.

Ako se, raspolažući svim onim što proizlazi iz znanosti duha, okrenemo djetetu koje raste kako bismo promatrali na koji se način ono malo pomalo izgrađuje, biva nam sve jasnije da rast i metamorfoza djetetovog tijela pokazuju kako se jedna stvarnost koja proizlazi iz nadosjetilnih svjetova oživotvoruje u našem fizičkom svijetu. Shvatimo tada – zahvaljujući znanosti duha, što je više nego jasno – da pri začeću i rođenju osnovna jezgra ljudskog bića koja je već postojala prije tog začeća i rođenja prodire u postojanje, i da je fizičko tijelo tek odjeća te nadosjetilne duhovne jezgre.

Gdje je onda ono što u život ulazi tek pri začeću i rođenju? Ulazeći dublje u to pitanje, dosad smo ustanovili kako ovo fizičko postojanje nije prvo, već treba uzeti u obzir postojanje čitavog niza zemaljskih života. Tokom evolucije Zemlje čovjek se uvijek iznova veže uz fizičko postojanje. I ono što iskusi za vrijeme svoga postojanja, dok razmišlja i osjeća različite emocije, dok voli, dok je sretan, dok ima želje i djeluje, sve to ne umire nego daje plodove, tako da idući zemaljski život preuzima plodove prethodnog života.

Dijete koje pred našim očima polagano razvija svoje sposobnosti, sklonosti i djelovanja, zapravo nam pokazuje plodove svojih prethodnih zemaljskih života. Čovjek se najprije morao uzdići boreći se kako bi prošao kroz brojna postojanja; ono što je živjelo u njegovim prethodnim životima transformiralo se u sjeme da bi postalo trenutna stvarnost, što znači da je njegov novi život ispunjeniji i savršeniji u odnosu na onaj prije njega.

Eto od čega se, za početak, sastoji put napretka ljudskog bića. No duhovna znanost nam također pokazuje da ono što ulazi u život prilikom začeća i rođenja, kada nakon smrti iznova napušta fizičko tijelo, između smrti i nove inkarnacije živi u jednom nadosjetilnom svijetu.

Na posljednjem predavanju nazvali smo „paklom“ jedan dio tog nadosjetilnog svijeta. Govoreći o „nebu“, danas ćemo govoriti o drugom važnom dijelu tog svijeta. Za duhovnu znanost nebo nije nešto zamišljeno, smješteno u nekakvo daleko onostrano. Nebo je ovdje i mi smo na nebu. Kako nebo, raj, to nadosjetilno postojanje, može biti tamo gdje smo mi kada ga ne opažamo našim fizičkim očima i kada ga materijalna znanost usprkos svojim brojnim dostignućima nije mogla nigdje otkriti?

Svaki čovjek ima mogućnost zapažanja nadosjetilnog svijeta, neba. Djelo „Kako upoznati više svjetove“ opisuje metode pomoću kojih se čovjek svojim vlastitim mogućnostima može uzdići do nadosjetilnih svjetova. Danas ćemo samo ukratko ponoviti o čemu se radi.

Sigurno znate da se ljudsko uho razvilo do sadašnjeg savršenstva iz jednog neizdiferenciranog organa. Pogledajte primitivne organe koji još uvijek postoje kod izvjesnih nerazvijenih životinja i zapitajte što za njih predstavlja svijet zvukova, harmonija i melodija, ili zvukovni svijet jezika. Zamislite suptilne načine na koje se ljudsko uho moralo usavršavati da bi čovjek mogao prodrijeti u područje zvukova iz svijeta koji ga okružuje! Na isti način možete zamišljati razvoj svih ostalih organa.

Zamislite kako se oko moralo usavršavati da bi se pred njim mogao ukazati ovaj veličanstveni svijet svjetla i boja! Što su naši organi sposobniji više toga opaziti, to nam naša okolina izgleda bogatija. Da su ljudski organi još uvijek nesavršeno razvijeni – kao npr primitivno ljudsko uho – što bi za nas bio svijet zvukova, melodija i harmonija? Bio bi to svijet što ga ne bismo mogli opaziti, jedan nadosjetilni svijet! E pa, duhovni svijet je za nas upravo to. Jednako kao što su se u veoma davnim vremenima ljudi s primitivnim čulnim organima pomalo usavršavali, i u skladu s tim razvojem opažali sve više od čulnog svijeta, tako je i sadašnji čovjek sposoban usavršavati se. Postoje detaljni pokazatelji metoda zahvaljujući kojima se snage i sposobnosti kojima čovjek danas raspolaže mogu razviti do jednog višeg stupnja.

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

Nitko ne pomišlja nazvati „nebom“ ono što Forel odbacuje. Duhovna znanost tvrdi samo sljedeće: kada se čovjek dovoljno odriče, uz dovoljno energije i ustrajnosti, da bi razvio sposobnost koja leži u njegovim njedrima, on biva u stanju opaziti duhovne svjetove. Pod nazivom duhovni svijet treba shvaćati ono što boravi u unutrašnjosti svakog čovjeka! Kada čovjek oblikuje odgovarajući organ, čitav sadržaj novog svijeta koji je dotad van njegovog opažaja postaje za njega vidljiv, kao što mu je svijet zvukova postao pristupačan kada je razvio organ sluha.

Nadosjetilni organi ne razvijaju se na isti način kao fizički. Oni su sasvim drugačije prirode. Pokazat ćemo na koji način. Kada čovjek radi na svom vlastitom razvoju, on ne prodire u nadosjetilne svjetove na vanjski način odnosno tako da ih vidi u vidljivom svijetu (kao što se vide razvijeni fizički organi). Sve ostaje unutarnje i osobno. Iskustva kroz koja čovjek mora proći da bi duhovni svijet osvijetlio njegovo postojanje spadaju u najmirnija i najsuptilnija iskustva. Tri osnovne snage duše: misao, osjet i volja, vode čovjeka na viši nivo.

Ako se pitamo što to čovjek mora napraviti sa svojim mislima, osjetima i voljom ukoliko već za života želi postati stanovnik duhovnog nebeskog svijeta, odgovor glasi da je riječ o visoko rafiniranom i beskrajno suptilnom radu. Taj rad je opisan u mojoj knjizi Kako upoznati više svjetove.

Podsjetimo se što sve naša duša danas mora proći od trenutka kada se ujutro probudimo pa do večeri kada naša svijest uranja u zbrku sna; pomislimo samo koliko bi sadržaj naše duše bio drugačiji kada bismo umjesto što živimo danas u Evropi živjeli prije sto godina na nekom drugom mjestu. Ustanovit ćemo kako je sve ono što prolazi kroz našu dušu od jutra do večeri u potpunosti određeno neprestanim promjenama vanjskog svijeta. Od svega što prolazi kroz dušu oduzmite ono što je određeno vremenom i prostorom u kome ona živi, pokušajte odbaciti iz vaše duše sve misli koje se na ovaj ili onaj način odnose na vaš određeni prostor i vrijeme, i  zapitajte se što je ostalo! Sve misli, osjeti i voljne akcije koje prolaze kroz dušu određene uvjetima vremena i prostora – odnosno svim onim što nam svakodnevnica donosi iz vanjskog svijeta – neprikladne su za viši duhovni razvoj koji vodi dо iskustva nadosjetilne stvarnosti. Potrebno je da se čovjek u određenim trenucima sasvim odvoji od svega što ga veže uz svakodnevni život. Tada se makar na nekoliko minuta treba posvetiti mislima i osjećajima koji bi bili nezavisni od vremena i prostora, odnosno vječni. Misli i osjeti tog tipa svima su nam dani. Oni su se razvili kod onoga tko se posvetio višem životu duha.

Kada čovjek dopusti da u njegovoj duši uvijek iznova djeluju te vječne misli, snage koje se tada razviju upravo su one što bude njegove uspavane sposobnosti.

Dopustit ćete mi da sada objasnim moćnu transformaciju koja se događa kada se čovjek na ovaj način prepusti vječnim mislima, slijedeći precizno propisane metode, te kada na suptilan način uspije živjeti sa svojim mislima. Počnimo od promjena koje se dešavaju sa samim mislima. Što je danas intimnije čovjeku od njegovih vlastitih misli? Što nam je bliže od naših vlastitih predodžbi? Pa ipak, u mjeri u kojoj se odnose na vanjski svijet, te su misli i te predodžbe nešto najpasivnije i najmanje djelatno u stvarnom odnosno površinskom svijetu. Duboka se mudrost krije u konstataciji da čak i ako se netko sasvim veže uz brojeve pokušavajući na primjer sagraditi most, sve da je njegova misao u tom pogledu savršeno točna, ona sama nikada neće izgraditi most!

Misao je nešto najintimnije što postoji u duši, ali ona kao takva ima najmanje utjecaja na vanjski svijet u kome živimo. Misao postoji isključivo iznutra. No u trenutku kada čovjek počinje – za ovo treba imati mnogo strpljenja – posvećivati barem mali dio svog vremena vječnim mislima, on spoznaje nešto o čemu dotad nije imao pojma. On upoznaje svijet koji se s obzirom na misli ponaša drukčije od našeg fizičkog svijeta. U fizičkom svijetu je misao najintimniji ali ujedno i najpasivniji te najmanje djelatni faktor. No kada se u fizičkom svijetu naučimo živjeti i sa vječnim mislima, tada prodiremo u svijet gdje sama misao postaje stvaralac. Ovo je važno.

U tom trenutku oko čovjeka počinje postojati neki drugi svijet. On iz novog iskustva sebi kaže: „Kada gledam u fizički svijet, vidim svjetlost koja dolazi od sunca. Ustanovljavam da biljke venu i umiru ako su lišene tog svjetla. Promatram kreativno djelovanje tog svjetla na biljke.“

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

Za onoga tko zahvaljujući unutarnjem radu uđe u nadosjetilni svijet, misao također postaje svjetlo koje blista čitavim prostorom. Ona postaje jednako stvarna kao što je bilo koja stvar u vanjskom svijetu. Unutarnjom vježbom, misao koja bi inače vodila svoj intimni nedjelatni život u tamama unutarnjeg svijeta, zapažena je kao stvarnost čija stvaralačka djelatnost prodire u svemir i to je jedna daleko konkretnija stvarnost nego što je svjetlost Sunca!

Kada ta svjetlost misli koja se prostire svuda oko njega i o kojoj čovjek sada priča kao o stvarnom svijetu, prodre u njega, čovjek zapaža da njegova duša biva oživljena njenim kreativnim snagama jednako kao što je fizička biljka oživljena svjetlošću sunca. Tako učimo da preko prostora koji nas okružuje teče jedna stvarnost koju čovjek ne može opaziti dokle god ne raspolaže odgovarajućim sposobnostima, jednako kao što netko bez ušiju ne može percipirati zvukove.

Pored toga, postoje izvjesni osjećaji koji u nadosjetilnom svijetu za vrijeme nadosjetilnog razvoja nastaju na drugačiji način nego što nastaju svakodnevni osjećaji. Kako izgledaju osjećaji u svakodnevnom životu? Čovjek usmjeri svoju pažnju na neki objekt. Taj mu se objekt svidi. U njemu se rađa osjećaj zadovoljstva. Njegovu sreću uzrokuje vanjski objekt; usrećuje nas ugodna okolina. I obrnuto, nešto odvratno nas ispunjava užasom. Na taj način osjećaji nastaju i nestaju iz ljudske duše. Duhovna znanost bi nas morala uvesti malo dublje u ono što je stvarno, istinsko i autentično.

Kada čovjek poželi probuditi svoje unutarnje sposobnosti kako bi ušao u duhovni svijet, on mora postati sposoban osjetiti osjećaje koji nisu potaknuti ničim iz vanjskog svijeta. Postoji metoda koja mu omogućava da uroni u svijet u kojem osjećaji nastaju i nestaju bez ikakvog poticaja iz vanjskog svijeta. Osjećaji koje u nama izaziva vanjski svijet mogu se probuditi ako promatramo stvari oko sebe. No onaj tko nauči u sebi njegovati određene posebne osjećaje, pokreće jednu unutarnju snagu koja budi njegove uspavane sposobnosti.

I tada čovjek iskusi ono što samo inicirani može vidjeti, odnosno postaje svjestan činjenice da je svjetlost jednako kreativna u unutarnjem kao i u vanjskom svijetu, te da se ona u unutarnjem svijetu manifestira raznolikošću boja baš kao i u vanjskom. On zna da postoji svijet u kom caruje duhovna svjetlost: to je svijet što ga zovemo astralnim. Za čovjeka koji probudi sposobnosti i snage koje su u njemu uspavane, ovaj astralni svijet postaje dio njegovog fizičkog svijeta onda kad on, bez ikakvog vanjskog poticaja, čistim duhovnim iskustvom polako potakne u sebi jedan posebni osjećaj neovisan o ičemu vanjskom. Onaj tko u sebi zna probuditi taj osjećaj ljubavi, osjećaj koji je čisto duhovno iskustvo, pronašao je vezu sa duhovnim svijetom.

Još se jedan svijet nadovezuje na upravo opisane elemente. Još jedan svijet nadovezuje se na boje. Ljubav izazvana fizičkim objektima nikada ne može voditi u duhovno. No ako je ljubav zadovoljna čak i kad njezin objekt ima čisto duhovnu egzistenciju, i ako ona ostaje duboko iskustvo, tada postaje aktivna snaga za stvaranje superiornog oblika elemenata koji žive u duhovnom prostoru. Ta ljubav je jedina prava. Ono što umjetnik osjeća dok stvara njezina je pripremna faza: on osjeća ljubav tek kada iz samoga sebe stvara duhovna djela. Ta ljubav mijenja duhovni prostor koji je svijetao i prepun boja, no još uvijek nijem u svijetu zvukova što ih čujemo samo u duhu.

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

Vidite kako se čovjek uzdiže u onoj mjeri u kojoj se razvija, iz faze u fazu, u jednom drugom svijetu. Zapravo se radi o nastavku onoga što se događa u njegovom prirodnom razvitku. Na isti način na koji se uho formira iz jedne neizdiferencirane slušne školjke, i kao što zvučni svijet pomalo zamjenjuje neodređeni nijemi, tako i duhovni svijet kojega smo upravo opisali izranja iz nečega što je prije bilo neodređeno. No to nije svijet o kojem pričaju oni što se bore s vjetrenjačama. Oni koji smatraju da se nebo nikada nije pronašlo, ne znaju da nema potrebe da ga se traži na nekom određenom mjestu. Jer nebo je tamo gdje smo mi. Dovoljno je da se odreknemo ideje po kojoj sve što ne možemo vidjeti zapravo ne postoji i da je svatko tko tvrdi da postoji nešto što ostali ne mogu opaziti obavezno luđak, sanjar ili čak prosvijetljen. To je najnelogičnija ideja na svijetu. Nitko zapravo ne bi smio tvrditi da su granice percepcije ujedno i granice postojanja. Jer bi inače netko tko je gluh također mogao tvrditi da je svijet zvukova i melodija obična fantazija! Nadosjetilni svijet postoji usred osjetilnog jednako kao što svijet zvukova postoji čak i za gluhu osobu.

Zapitajmo se sada zbog čega u trenutnoj fazi svog razvoja čovjek ne opaža taj nadosjetilni svijet. On ga ne opaža jer se njegova osjetilna percepcija – koja odgovara neophodnosti razvitka ljudskog društva – postavila poput koprene ispred tog svijeta. Zbog toga se svaki koji traži nadosjetilno na trenutak treba uzdići iznad osjetilnog i ušutkati ga. Tek tada doseže ono što se nalazi s druge strane. Tada može vidjeti kako se osjetilni svijet poput ekrana proteže ispred nadosjetilnog. Onaj koji se već u tijelu može uzdignuti iznad tog tijela, u stanju je zapaziti ono što se krije iza koprene.

Na što mi u svakodnevnom životu trošimo snage koje bi nam mogle poslužiti kao sposobnosti za prodor u nadosjetilno? To trošenje snaga možemo razumjeti jedino ako uvidimo da je čitav osjetilni svijet, od najnerazvijenijeg do najsavršenijeg organizma, zapravo kreacija duha.

Duhovno se nalazi u osnovi svega fizičkog.

To smo često naglašavali na predavanjima. Kao što se led formira iz vode, tako se i fizičko „formira“ iz duhovnog. Radi se upravo o jednoj vrsti kondenzacije duhovnog. Uzmimo na primjer ljudski slušni fizički aparat. Iz čega je on sačinjen? Iz duhovne kreativne snage! Iza fizičkog zvuka koji vibrira oko nas i dio je fizičkog svijeta, postoji jedan duhovni zvuk. Taj duhovni zvuk također živi u zvučnom svijetu što ga naše uho čuje. Što je taj duhovni zvuk? On je stvaralac našeg uha, kao što je duhovna svjetlost koja se krije iza fizičke tvoriteljica našeg oka. Zbog toga je Goethe, koji je izrazio toliko dubokih duhovnih istina, rekao: „Oko je stvoreno iz svjetla za svjetlost“.

Snaga koja izbija iz sunca i koja našem oku omogućava da unutar prostora ispunjenog svjetlom vidi konkretne predmete, sadrži sve one entitete koji su načinili veličanstvenu strukturu tog oka. Vidjeti i čuti znači prodrijeti iza osjetilnog i uzdići se do nadosjetilnog.

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

To je ono što na neki način radimo dok promatramo kako malo dijete koje se uselilo u ljudsko tijelo polako razvija svoje sposobnosti. Vidimo kako se te sposobnosti, koje dolaze iz jednog skrivenog svijeta, useljavaju u materiju i pridružuju fizičkom postojanju.

Vratimo se duhovnoj znanosti i zapitajmo gdje je biće boravilo prije negoli je ušlo u fizičko postojanje. Gdje je bilo između svoje posljednje smrti i rođenja? Svakako ne u nekom nejasnom, više ili manje imaginarnom duhovnom svijetu.

Bilo je u istom svijetu u kome smo sada mi!

Golema razlika između bića prije nego je začećem i rođenjem ušlo u materijalni svijet i poslije tog ulaska je sljedeća: prije rođenja, ono se sastojalo od elemenata koje možemo vidjeti jedino ako smo razvili one duhovne sposobnosti o kojima smo dosad pričali. Ti elementi ostaju nevidljivi dokle god ne raspolažemo sposobnošću opažanja nadosjetilnog, jednako kao što je voda nevidljiva dok se nalazi u tekućem stanju a postaje vidljiva čim se zamrzne.

Riječ je dakle o dva različita stanja ljudskog bića: stanje između smrti i novog rođenja u kome je ono vidljivo samo duhovnim čulima, i stanje u kome se zaodijevа odjećom koja ga čini vidljivim fizičkim čulima.

Između smrti i novog rođenja čovjek je povezan sa stvaralačkim snagama koje prožimaju univerzum, onim snagama s kojima se onaj koji je razvio nadosjetilni vid upoznaje već za života na Zemlji. To su snage neba. Čovjek je povezan s njima. U fizičkom svijetu on je povezan sa fizičkim silama, fizičkim zvukovima i fizičkom svjetlošću. U duhovnom svijetu živi sa duhovnim stvaralačkim snagama koje senalaze iza fizičkog zvuka i svjetla. On naprosto živi u drugom svijetu. U fizičkom svijetu, oko opaža zahvaljujući svjetlosti. U duhovnom svijetu, čovjek opaža snagu koja je stvorila to oko. On živi u duhovnoj svjetlosti okružen duhovnim zvucima i svim onim što nakon rođenja sudjeluje u stvaranju njegovog fizičkog tijela. Nalazi se u društvu produktivnog kozmičkog entiteta koji stvara naš vidljivi svijet, koji poput koprene zastire onaj nevidljivi. Ta koprena nestaje kada čovjek dospijeva u duhovni svijet u kome i sama ljudska svijest počinje sjajno blistati u jednom drugom izdanju. Razlika između ne-inkarniranog i inkarniranog čovjeka je u tome što ovaj prvi živi u drugom stanju svijesti u kom opaža kreativne snage svijeta.

Sada shvaćamo što zapravo znači činjenica da čovjek nakon smrti dospijeva u „onostrano“.

Onostrano nije zamišljeni svijet koji ne postoji kao što postoji ovaj naš, nego naprotiv svijet čija je realnost stvarnija, zbijenija i moćnija od fizičke realnosti, sobzirom da u njemu nalazimo kreativne snage koje su stvorile fizički svijet. Sada nam je jasno što djeluje na čovjeka između smrti i novog rođenja.

Posljednji put smo, pričajući o snagama koje zaustavljaju razvoj, vidjeli da se čovjeku kada pređe prag smrti prikaže slika svih uspomena iz proteklog života. On potom u sebe upija neku vrstu sažetka koji ostaje s njim čitavo vrijeme. Zatim smo vidjeli kako prelazi područje kamaloke, gdje se na neki način pročišćava. Nakon tog pročišćenja, ono što nosi sa sobom iz proteklog života postaje nešto veoma posebno, nešto novo.

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

Znamo da nakon smrti čovjek ulazi u područje onostranog, nadosjetilnog. Pokušajmo zamisliti taj svijet kao plodno tlo, a plod čovjekovih misli, osjećaja i htijenja što ga on nosi sa sobom iz proteklog života zamislimo kao sjeme koje će biti posađeno u to tlo i iz njega izrasti. Plod prethodnog života raste u duhovnom tlu i čovjekova svijet opaža taj rast i to progresivno diferenciranje, procvat sjemena života što ga je ponio sa sobom iz prethodne zemaljske egzistencije. Sve što ljudi sa sobom donose iz životne epohe u kojoj su živjeli natapa taj posljednji plod života; svi vanjski događaji koji su im se desili šire se i potom skupljaju u obliku sjemena. To je ono što postaje svijet kojega smo svjesni između smrti i novog života. Za one koji nemaju sposobnost nadosjetilnog zapažanja možemo govoriti o slikama što tada prolaze kroz dušu. Ako bolje razmislite, shvatit ćete ovu usporedbu.

Ono što čovjek osjeća dok se pred njim razvija plod njegovog života najbolje ćemo opisati riječju sreća. Jer uistinu se radi upravo o njoj! Ovaj osjećaj je suprotnost onome što čovjek osjeća promatrajući predmete koji ga okružuju. Sada je njegov vlastiti entitet to što ga okružuje i dajući oblik plodu njegovog života taj se entitet osjeća prožet čuvstvom što ga možemo usporediti – na jednom višem nivou – s onim što osjeća kokoš dok sjedi na jajima: srećom rađanja novog života, sadnje i promatranja rasta novog sjemena. Ta sreća potiče čovjeka da duhovno radi na onome što ga vezuje uz fizičko postojanje i što ga ima odvesti u novu zemaljsku egzistenciju. Zbog činjenice da je skupio nova iskustva i utkao ih u jezgru svoga bića, svaki čovjekov život postaje bolji od onog prethodnog; to se ne odnosi na neophodne uspone i padove kojih uvijek mora biti.

Dakle, svaki život na neki način predstavlja izvjesni napredak.

Treba shvatiti da je stanje svijesti ljudskog bića u nadosjetilnom svijetu drugačije od onoga u osjetilnom. Tu razliku možemo objasniti uz pomoć usporedbe: Zamislite čovjeka koji sluša neku simfoniju. On dopušta da mu zvuci dođu izvana. Dirnut je onim što čuje. A sada zamislite drugog čovjeka koji je u stanju proizvesti tu simfoniju u svom duhu bez praćenja nota i bez upotrebe instrumenata. On bi stvorio notu za notom simfonije isključivo iz svog vlastitog duha. Percepcija čovjeka koji sam u svom duhu stvara simfoniju nalazi se u istom odnosu prema percepciji onoga koji je čuje izvana, kao što se percepcija u nadosjetilnom nalazi u odnosu na percepciju u osjetilnom svijetu.

Da bi se opazio nebeski svijet, potrebno je da se čovjek odrekne onoga što mu u osjetilnom svijetu dolazi iz duhovnog; bez tog odricanja on ne može ništa vidjeti. Duhovni svijet međutim nije svijet u kojeg logična misao nema pristupa. Jedini uobičajeni prigovor ovom svijetu je taj što je nevidljiv.

Koncept „neba“ će u čovjeku budućnosti ponovo pronaći svoj smisao. Nije to nekakav zamišljeni svijet u kojem se nađemo sasvim slučajno. Kada svijest uđe upodručje kreativnog, ona postaje daleko lucidnija i intenzivnija negoli je to u fizičkom svijetu. Možemo dakle zaključiti da je čovjek u kreativnom svijetu puno svjesniji nego u fizičkome.

Kakav je odnos između osjetilnog i nadosjetilnog svijeta?.

Potražit ću odgovor tako što ću se zapitati da li u nadosjetilnom svijetu čovjek može znati nešto o onima koje voli i koji su mu ovdje tako dragi. Hoće li se ono što se događalo na zemlji na neki način nastaviti? Naravno! To ćete istinski razumjeti ako razmislite o onome što smo upravo rekli o uskoj povezanosti ova dva svijeta. Ono što je ovdje samo sjeme, tamo doživljava procvat. Na svijetu ne postoji ništa što nema svoju duhovnu pozadinu. Čovjek već u ovom svijetu radi za nad-fizički svijet.

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

Uzmimo primjer majke koja voli svoje dijete. U početku se ta ljubav oslanja na prirodni temelj. Zatim se taj prirodni osjećaj, određen fizičkim odnosom, polako transformira u duhovnu ljubav. U onoj mjeri u kojoj se majčinski instinkt transformira u majčinsku duhovnu ljubav, majka razvija duhovnu ljubav. U duhovnom svijetu se ta ljubav potvrđuje. Jednako kao što čovjeka u smrti napušta jedino njegova fizička zemaljska ljuštura, tako se i od duhovnog entiteta odvaja samo ono što je fizičko zemaljsko. No ono što je istkano između dvije duše, ono što živi između dva srca, između dva duha, sve se to na jedan nevidljivi način već nalazi u nadosjetilnom svijetu. Duhovna jezgra čovjeka se sve više povezuje sa duhovnim svijetom i sve što je čovjek svezao u fizičkome nalazi svoj nastavak i postaje izvjesna snaga u duhovnom. Sve što je na Zemlji povezano duhovnim vezama ponovo se međusobno pronalazi pri punom svjetlu svijesti u duhovnom svijetu. I u mjeri u kojoj se to tamo pronalazi, stvara se ponovo veza za idući zemaljski život, tako da dva bića koja jedno za drugo osjećaju jaku i često iznenađujuću simpatiju moraju potražiti njene uzroke u vezama što su ih stvorili u svojim prošlim životima.

Vidimo dakle kako je naš osjetilni svijet zapravo uronjen u nevidljivo nadosjetilno.

Između rođenja i smrti čovjek je stanovnik osjetilnog svijeta. Nakon smrti on postaje stanovnik nadosjetilnog svijeta.

No u naše doba, on o tome dok živi ne zna ništa.

Na posljednjem predavanju smo proučavali koncept „pakla“ a danas koncept „neba“, dva koncepta koja označavaju sve ono što nad čovjekom ima duhovni utjecaj. Posljednji put smo pošli od snaga koje čovjeka otvrdnjuju dok smo danas opisali obratne snage odnosno princip razvoja. Život napreduje iz postojanja u postojanje i što više stvaralačkog napora čovjek uloži tokom jednog života, to će biti razvijeniji u idućem. Ako se ne zadovolji samo onim što prima u sebe nego zahvaljujući sposobnostima koje posjeduje uspije prodrijeti do onoga što se transformira u duhovne snage, on živi u nebeskom svijetu bez prestanka. Jer sve ono što utječe na čovjekov razvoj nalazi se u nebeskom svijetu, kao što se sve ono što ga koči nalazi u podzemnom. ….

Većina naših suvremenika nije nimalo sklona istraživanju nadosjetilnog svijeta. Oni vjeruju da to čovjeka slabi i udaljava od osjetilnog svijeta. Radi se o običnoj predrasudi. Realisti, monisti, utilitaristi i tako dalje, istinski su ogorčeni duhovi. Oni poznaju samo snage fizičkog svijeta i trijumfiraju kada vide do kojih se sve otkrića može doći istražujući isključivo te snage.

Duhovna znanost nema ništa protiv fizičkog svijeta. No ona zna da je krajnje vrijeme da se ljudi vrate viđenju duhovnog koje se krije iza fizičkog i da upravo onda kada zatvore svoj unutarnji pogled pred duhovnim svijetom oni postaju sanjari. Danas su istinski realisti i propovjednici prave stvarnosti samo oni koji svraćaju pažnju na duhovne snage! Što žele ti istinski realisti? Oni žele da se stvarnim snagama koje bdiju iza fizičkog svijeta prizna postojanje u ovom svijetu, kako bi mogle imati potpuniji utjecaj na našu evoluciju. Oni žele da u ovaj svijet ne uvodimo samo telegraf, telefon i željeznicu, ne samo mehaničke snage, nego i one duhovne.

Ako se danas ljudi još uvijek izruguju s onim koji zastupa ove ideje, njega se to nimalo ne tiče. On dobro zna da čak i ako pioniri fizičke znanosti nisu u početku imali veliki krug pristaša oko sebe, pioniri duhovne znanosti će pronaći pristup daleko većem broju ljudi koji će razumjeti o čemu govore. Iako je telefon i telegraf izumila tek nekolicina, njima se koriste čitave mase. No za duhovni svijet je potrebno da ga svatko dosegne sam za sebe!

Veliki fizičari Thomson (William Thomson, engl. fizičar, 1824-1907), Clausius (Rudolf Clausius, njemački fizičar, 1822-1888) i ostali, imaju svoje sljedbenike koji su sposobni prepoznati fizičke zakone. Jedan od najvažnijih fizičkih zakona istovremeno izražava ono što je čovjeka u stanju potaknuti da se okrene duhovnom svijetu. Za one koji poznaju osnove fizike, govorim o principu entropije kako ga je definirao Carnot, ujak francuskog predsjednika (Nicolas Leonard Sadi Carnot, 1796-1832, francuski fizičar, „Zapažanja o motornoj sili vatre i strojevima koji je mogu razviti“, Pariz 1824)

Antoni Gaudi - Sagrada Familia

U čemu se sastoji taj princip? On izražava jedan od najosnovnijih zakona što ih poznajemo u fizičkom svijetu odnosno definira način na koji se transformiraju univerzalne snage. Opisuje kako se jedna energija pretvara u drugu. Ako udarite rukom u stol i izmjerite toplinu uz pomoć super-osjetljivog termometra, ustanovit ćete da se stol lagano zagrijao na mjestu šoka. Na isti način se u automobilu toplina pretvara u pokret, zatim se pokret nizom trenja opet pretvara u toplinu, i tako dalje. Sve metamorfoze energije vrše se prema zakonu entropije. Promatranje ovih fenomena pokazuje da se transformacija odvija prema određenom pravilu te da ide samo u određenom pravcu odnosno nije reverzibilna/povratna.

Princip entropije nam govori da se svaka snaga na kraju mora pretvoriti u toplinu i da će se ta toplina raspršiti u prostoru. Danas je znanstveno dokazano da će Zemlja i čitav naš fizički svemir jednog dana nestati uslijed entropije. Takav zakon postoji. Svi koji zastupaju stanovište da u svemiru ne postoje drugi zakoni osim fizičkih prisiljeni su poreći ovaj zakon. Inače bi trebali priznati da će svemu doći kraj! Eto zašto Haeckel misli kako princip entropije nema puno smisla (Ernst Haeckel „Zagonetke svemira“, Pariz 1902, XIII:“Kad bi ova teorija entropije bila točna trebalo bi priznati da kraj svijeta kojeg se predviđa također znači i novi početak, minimum entropije u kome bi razlike u temperaturama različitih dijelova Svemira dosegle svoj maksimum. Ove dvije ideje su, prema našem monističkom i strogo logičkom konceptu vječnog kozmogenetskog procesa, jednako nedopustive; obje su u kontradikciji sa zakonom očuvanja materije. Svijet nikad nije započeo kao što nikada neće ni završiti“)

Za Haeckela se ovaj zakon suprotstavlja principu očuvanja materije. Činjenica da se stvari neprekidno transformiraju prirodni je zakon. Jedan ruski fizičar je u svom članku pokazao kako zakon koji predviđa kraj našeg fizičkog svijeta ima solidne osnove. Upravo u tom članku profesor Chwolson (Orest Dannilowitsch Chwolson, profesor na kraljevskom sveučilištu u San Petersburgu: „Hegel, Haeckel, Kossuth i 12ta zapovijed“, kritički osvrt, Braunschweig,1906) iznosi ono što on zove „12-ta zapovijed“.

Ako pročitate što je napisao o Hegelu, vidjet ćete kako jedan fizičar može biti sasvim kompetentan u svom području a potpuna neznalica u području duhovnoga. 12-ta zapovijed kaže „Nećeš napisati ni riječ o nečemu što ne razumiješ“. Chwolson se drži te zapovijedi dok je na svom području ali je krši čim se okušava u području duhovnog. Sve što kaže o fizičkome je odlično; sve što kaže o duhovnom je naprotiv bez vrijednosti i očigledan prekršaj njegove vlastite 12-te zapovijedi.

Slijedi ulomak kojega stenograf nije zabilježio i u kojemu Rudolf Steiner vjerojatno govori o tome kako Chwolson nije dobro razumio Hegela. Ipak mu daje za pravo glede njegove primjedbe objavljene u znanstvenom časopisu na temu jednog Kossutovog članka. Ovaj posljednji potvrđuje kako je princip očuvanja mase sveden na tezu da je „cjelina jednaka zbroju svih njenih dijelova“, dok je princip očuvanja energije sveden na drugu koja kaže da je „posljedica slična uzroku“. Nakon pozivanja na Lavoisiera, Steiner nastavlja:

Onaj tko ima imalo uvida u duhovno istraživanje zna da to istraživanje potvrđuje da kada se materije kombiniraju, masa inicijalne supstance je jednaka masi završne. Kada se naposljetku potvrdi da se radi o starom matematičkom principu po kome je cjelina jednaka zbroju svih njenih dijelova, treba biti načisto da se tu radi o masi nečega što odgovara masi njegovih pojedinačnih dijelova. No Kossuth zaboravlja da kada se uzdignemo do duhovnog, taj zakon više ne vrijedi. Njegovo spekuliranje ostaje ograničeno. Chwolson je napisao: „Gospodin Kossuth bi samo trebao rastaviti svoj sat na sastavne dijelove i vidjeti da li je i tada cjelina jednaka zbroju svih pojedinačnih dijelova!“

Goethe je već izrazio tu često citiranu ideju:
“Onaj tko želi upoznati i opisati nešto živo
Najprije nastoji to eliminirati iz duha
Kako bi u rukama imao sve njegove dijelove.
Ali jao! sada mu nedostaje njihova duhovna poveznica“

Ono što često karakterizira prirodnu znanost je upravo to zanemarivanje duhovne poveznice.

Usporedimo li ovo s onim što sam govorio o duhovnom svijetu, vidjet ćemo kako mnogo ljudskih duša teži prodrijeti u duhovni svijet ali sumnjaju u određene činjenice o kojima trebaju govoriti oni što poznaju ovo područje. Ljudi nastoje pronaći duhovni svijet ali nemaju ni snage ni energije da uđu u nj slijedeći upute duhovne znanosti.

Danas su nam poznate vanjske činjenice; imamo ozbiljnu i poštovanu prirodnu znanost. Thomsoni, Clausiusi i Carnoti pronašli su dobre sljedbenike. Bude li se duhovna znanost razvila i napredovala na jednak način, istraživači u području duhovnog će također imati dobre sljedbenike. Posljedica će biti stvaranje jednog novog čovječanstva iz ovog današnjeg koje je gotovo sasvim zatvoreno za duhovni svijet; to novo čovječanstvo će u osjetilni svijet spustiti nadosjetilnu snagu zvijezda.

Duhovna znanost ne smije čovjeka otuđiti od njegovog svijeta. Naprotiv, ona od čovjeka mora napraviti odlučno, jako i energično stvorenje u onoj mjeri u kojoj obogaćuje njegovu stvarnost. Njegujući znanje o duhovnom svijetu koje mu je preneseno, čovjek se ne udaljava od stvarnosti: upravo obratno, njegov se duh puni njome.

Mi samo trebamo ujediniti te dvije stvari i one će se efektivno ujediniti. Veliki dio čovječanstva imat će mogućnost da zadovolji potrebe svoga srca polazeći od duhovnog svijeta na jednako rigorozan način kao što to danas radi prirodna znanost. Ujediniti te dvije duhovne struje: s jedne strane zadovoljenje materijalnih potreba uz pomoć prirodne znanosti i s druge zadovoljenje težnji srca uz pomoć duhovne znanosti – to je kulturni zadatak duhovne znanosti.

Doći će trenutak kada ćemo razviti mudrost koja će moći postati nova religija i koja će biti odgovor na najdublje težnje ljudskog srca. Rodit će se nova duhovna struja koja će zadovoljiti jednako potrebu za logikom kao i potrebu za duhovnim. Tom se nastojanju obraća današnja duhovna znanost. Kada se pronađe put prema ostvarenju ove slutnje, mudrost koja vodi u duhovno proširit će se među dušama i prisustvovat ćemo duhovnoj renesansi naše kulture koja je povezana sa strašću što mnoge navodi da uđu u duhovni svijet. Polazeći od te strasti, mudrost duhovne znanosti će prodrijeti u duhovni svijet. Ovo je njezin istinski ideal. Zahvalimo tom velikom idealu koji želi rasplamsati mudrost duhovnog svijeta u žaru entuzijazma za duhovno! Jer duhovna kultura će uvijek biti razvoj svjetla mudrosti koja počiva na vatri ljubavi i entuzijazma.

Antoni Gaudi - Sagrada Familia